Izabrane pjesmeFernando Pessoa

СадржајNo table of contents entries found.

»ŽUDIM...«Žudim, imat ću —

ako ne ovdje

na drugom mjestu, još ne znam na kojem.

Ništa nisam izgubio.

Sve ću biti.

(9. I. 1933.)

»SMRT DOLAZI...«Smrt dolazi uvijek rano,

svaki život malo traje.

Trenutak je precrt samo

stvari koja iščezla je.

Ljubav tek smo započeli,

ideal se ne dostiže,

netko nešto postigne li,

taj i ne zna što postiže.

Jerbo smrt sve briše, nema

stvari neke postojane,

u knjižici sudbine nam

da otvoren Bog ostane.

(11. IX. 1933.)

»NA POL PUTA...«Na pol puta vijek se gubisve što mislim, čim se bavim.Kada ljubim, Beskraj ljubim,ništ ne vrijedi što ga pravim.Kakva me mučnina hvatakad promatram to što činim!Duša čista i bogata,a ja nalik izmetinimora po kom pliva svudadrugog mora triješće lako...Razmišljanja ili žudnja?Ne znam i znam i te kako.(13. IX. 1933.)

LXXXV.62Imam knjigu da upišem

kad mislio na te nisam.

Knjižica je crnolika

gdje još ništa ne upisah.

Alberto CaeiroIma dosta metafizike u činjenici da ne mislimo ni na što.Što ja mislim o svijetu?Znam li što mislim o svijetu?Na to ću misliti, ako se razbolim.

Kakvu zamisao imam o stvarima?Kakvu predodžbu imam o stvarima i učincima?

Što sam razmišljao o Bogu i o dušii o stvaranju Svijeta?Ne znam. Za mene je misliti o tome zaklopiti očii ne misliti. I zatvoriti zastoremojeg prozora (ali on nema zastore).

Tajna stvari? Znam li što je tajna!Jedina je tajna da postoji netko koji misli na tajnu.Tko stoji na suncu i zatvori očipostupno ne zna što je suncea misli na mnoge stvari ispunjene toplinom.

»ZALJUBLJENI JE PASTIR...«Zaljubljeni je pastir izgubio štap

i ovce su se razbježale po obronku,

a on od pustih misli nije svirao u frulu koju je nosio za svirku.

Ništa mu se ne pojavi, ništa mu ne iščeznu. Nikad ne pronađe svoj štap.

Drugi su, proklinjući ga, skupili njegove ovce.

Naposljetku nitko ga nije volio.

Kad se podiže na obronku i oslobodi tlapnje, vidje sve:

velike doline pune uvijek istog zelenila,

velike planine u daljini, stvarnije od bilo kakva čuvstva,

čitavu stvarnost, s nebom, zrakom i poljima što postoje i nazočni su.

(I ponovo zrak, što mu je dugo vremena nedostajao, uđe svjež u njegova pluća)

I oćutje da mu ponovo zrak, ali bolno, otvori neku vrstu slobode u grudima.

(10. VII. 1930.)

»SVAKOG SE DANA...«Svakog se dana sada budim s radošću i mukom.

Prije sam se budio bešćutno; budio sam se.

Ćutim radost i muku stoga što gubim ono što sanjam,

a mogu prebivati u stvarnosti gdje se nalazi ono što sanjam.

Ne znam što ću sa svojim čuvstvima.

Ne znam što ću sa sobom kada sam sam.

Želim da mi ona nešto reče da se ponovo probudim.

(23. VII. 1930.)

»KAD TRAVA IZNIKNE...«Kad trava iznikne na mojem grobu,

neka to bude znamen da me se zaboravi posvema.

Narav se nikad ne sjeća i zato je tako lijepa.

Javi li se bolesna potreba da se »protumači« zelena trava na mojem grobu,

neka se kaže da se nastavljam zelenjeti i biti naravan.

(8. XI. 1915.)

»BAŠ ME BRIGA...«Baš me briga.

Baš me briga za što? Ne znam: baš me briga.

(24. X. 1917.)

»ŽIVI, KAŽEŠ...«

Živi, kažeš, u sadašnjosti,

samo u sadašnjosti.

Ali ja ne želim sadašnjost, želim zbilju;

želim stvari koje postoje a ne vrijeme što ih mjeri.

Što je sadašnjost?

Nešto odnosno prošlosti i budućnosti.

Nešto što postoji po postojanju drugih stvari.

Želim samo zbilju, stvari bez sadašnjosti.

Ne želim uključiti vrijeme u moj uzorak

Ne želim misliti na stvari kao sadašnje; želim na njih

misliti samo kao na stvari.

Ne želim ih razdvajati od njih držeći ih sadašnjim.

Ne bih ih trebao držati ni zbiljskim,

uopće ih ne bih trebao držati nečim.

Trebao bih ih gledati, jednostavno gledati;

gledati ih tako da ne mogu misliti na njih,

vidjeti ih izvan vremena, izvan prostora,

vidjeti ih u lišavanju svega osim viđenja.

To je znanost viđenja, koja nije samo jedna.

(19. VII. 1920.)

»MOŽDA JE OVO...«Možda je ovo posljednji dan mojeg života.

Pozdravih sunce podignuvši desnu ruku,

ne pozdravih ga pak rekavši mu zbogom,

dadoh mu znak da sam uživao što sam ga gledao: ništa više.

(Odvojene pjesme)

Ricardo Reis»VIŠE VOLIM RUŽE...«Više volim ruže, ljubavi moja, od domovine,a magnolije predpostavljamslavi i vrlini.

Ukoliko mi ne dojadi,želim da život prohodi mnome,a ja da ostanem isti.

Sto je briga onoga koga više ništa nije brigada jedan pobijedi a drugi izgubi,kad zora sviće vazda,

kad se u proljeće svake godinepojavljuje lišće

a u jesen nestaje?

I uostalom, druge stvari što ljudipridodaju životu,čime mi obogaćuju dušu?

Ni u čemu, izim u želji za mirnodušjemi mekanoj predanostibjegućem času.(1. VI. 1916.)»DA BUDEŠ VELIK...«Da budeš velik, budi cio: ništa svojene pretjeruj, ne isključi.Budi sav u svakoj stvari. Stavi ono što sii u najmanje što činiš.Tako nad svakim jezerom sav mjesec sjaje,jerbo visoko živi.(14. II. 1933.)

»NEKI OČIJU UPRAVLJENIH...«Neki očiju upravljenih prošlomvide što ne vide; drugi uperivšiiste te oči u buduće vide što sene može vidjeti.

Zašto udaljavat ono što je blizu —naše spokojstvo? Kada evo dana,evo časa, evo hipa što su jednos nama i što su sve.

Teče trenutak beskrajan i vječanšto svjedoči našu ništavnost. U istomsrhu živimo i umrijet ćemo. Beridan jerbo si ti dan.(28. VIII. 1933.)

Alvaro de Campos

ODGAĐANJE

Prekosutra, da, prekosutra samo...Provest ću sutra misleći o prekosutra,tako će biti moguće; ali danas ne...Ne, danas ništa; danas ne mogu.Zbrkana ustrajnost moje objektivne subjektivnosti,san mojega stvarna života, umetnuta,zamor unaprijedan i beskonačan,zamor svemirski da bi se ukrcao u tramvaj...ta vrsta duha...

Prekosutra samo...Danas se želim pripraviti,želim se pripraviti da sutra mislim na slijedeći dan...On je odlučan.Ima već zacrtan naum; ali danas ne zacrtavam naume.Sutra je dan nauma.Sutra ću sjesti u uredovnicu da osvojim svijet;ali ću svijet osvajati samo prekosutra...Plače mi se,plače mi se odmah iznenada, nutrinom...Ne tražite da znate više, to je tajna, ne ću reći.Prekosutra samo...Kad sam bio dijete nedjeljni me je cirkus zabavljao cio tjedan.Danas me samo zabavlja nedjeljni cirkus cijelog tjedna djetinjstva...Prekosutra ću biti drugi.Moj će život postati slavodobitnim,sve moje stvarne odlike pametna, odgojena, uporabiva stvorenjabit će prizvane službenim nalogom...Ali nalogom od prekosutra...Danas želim spavati, sastavit ću ga prekosutra...Koja je, za danas, predstava što će mi opetovati djetinjstvo?Čak i ulaznice da kupim sutra,jer je zapravo prekosutra dobra predstava...Prije, ne...Prekosutra ću imati javan stav što ću ga sutra proučavati.Prekosutra ću naposljetku biti ono što danas ne mogu nikako biti.Prekosutra samo...Spava mi se kao što je hladno psu lutalici.Spava mi se veoma.Sutra ću ti zboriti riječi, ili prekosutra...Da, možda samo prekosutra...Budućnost...Da, budućnost.(14. IV. 1928.)

BILJEŠKAMoja se duša razbila poput prazne posude.Pala je sve do dna stubišta.Pala je iz ruku nehajne služavke.Pala je, pretvorila se u više komadića nego ima porculana u posudi.

Glupavština? Nemoguće? Što ja znam?Imam više čuvstava nego kad sam se ćutio ja.Ja sam hrpa krhotina razbacanih po prostiraču koje treba pomesti.

Napravio sam buku u padu poput posude što se razbija.Bogovi što su tu naginju se na ogradu stubišta.I gledaju krhotine što ih je njihova služavka učinila od mene.

Oni se ne ljute na nju.Širokogrudni su prema njoj.Što bih ja bio negoli prazna posuda?

Oni gledaju krhotine besmisleno svjesni,ali svjesni sebe samih, a ne krhotina.

Gledaju i smiju se.Smiju se širokogrudno nehotičnoj služavci.

Veliko se stubište sa sagovima od zvijezda rasprostire.Jedna krhotina sja, vrteći svoju blistavu vanjštinu, među zvijezdama.

Je li to moje djelo? Moja glavna duša? Moj život?To je krhotina.Bogovi je gledaju posebno, jer ne znaju zbog čega je tu ostala.(1929.)

MAGNIFICATKad će više proći ova unutarnja noć, svemire,kad će mi se, dušo moja, razdaniti?Kad ću se probuditi iz ovog bdijenja?Ne znam. Sunce grije visoko,nemoguće ga motriti.Zvijezde hladno žmirkaju,nemoguće ih brojiti.Srce bije otuđeno,nemoguće ga slušati.Kad će proći ova priredba bez kazališta,ili ovo kazalište bez priredbe,kad li ću se vratiti prebivalištu?Kamo? Kako? Kada?Mačko, što u mene zuriš očima života, što u njima imaš?Ona će poput Jozue zaustaviti sunce i ja ću se probuditi;tada će biti dan.Smiješi se, snivajući, dušo moja!Smiješi se, dušo moja, svanut će!(7. XI. 1933.)

»TA STARA TJESKOBA...«

Ta stara tjeskoba,ta tjeskoba što je nosim vjekovima u sebi,prelila se preko krčaga,u suze, u velike tlapnje,u snove oblikovane u moru bez jeze,u velika nagla uzbuđenja lišena bilo kakva smisla.

Prelila se.Slabo znam kako se valja ponašati u životus ovom zlovoljom što mi stvara nabore u duši!Da sam barem uistinu poludio!Ali ne: ovo znači biti ni na nebu ni na zemlji,ovo možda,ovo moguće...ovo.

Zatočenik u umobolnici barem je netko.Ja sam zatočenik u umobolnici bez umobolnice.Lud sam hladno,bistar sam i umobolan,tuđ sam svemu i jednak svima:spavam budan sa snovima što su ludostjer nisu snovi.Takav sam.

Jadna stara kućo mojega izbubljena djetinjstva!Tko bi rekao da ću se ja tako ogoliti!Što je s tvojim djetešcem? Lud je. Što je s onim što je spavao spokojno pod tvojim pokrajinskim krovom?Lud je.Što je s onim što ja bijah? Lud je. To sam ja danas.

Da barem imam neku vjeru!Primjerice, u onaj kumiršto je stajao, ondje, u kući, donesen iz Afrike.Bio je veoma ružan, bio je veoma nakazan.Ali je imao u sebi boštvo svega u što se vjeruje.Kad bih mogao vjerovati u nekog kumira —Zeusa, Jehovu, Čovječanstvo —bilo koji bi odgovarao,jerbo što je sve nego ono što mi mislimo o svemu?Prsni, srce od bojanog stakla!(16. VI. 1934.)

»SVA SU LJUBAVNA PISMA...«

Sva su ljubavna pismasmiješna.Ne bi bila ljubavna pisma da nisusmiješna.

I ja sam svojedobno pisao ljubavna pisma,kao i druga,smiješna.

Ljubavna pisma, ako ima ljubavi,moraju biti smiješna.

Ali, napokon,samo su stvorenja što nigda ne pisahuljubavna pismasmiješna.

Kamo sreće da opet dođe vrijeme kad pisahnesvjesnoljubavna pismasmiješna.

Istina je da mi danasostaše samo uspomenena ljubavna pismakako su bilasmiješna.

Svaka naglašena riječ(kao i sva naglašena čuvstva)naravno da je takođersmiješna.(31. X. 1935.)

»ŽELIM DOKONČATI MEĐU RUŽAMA...«Želim dokončati medu ružama, jer ih ljubljah u djetinjstvu.Kasnijim sam katarinčicama kidao latice na hladnoći.Govorite malo, tiho.Jerbo ja ne čujem, posebice s mišlju.Što sam htio? Imam prazne ruke,bolno zgrčene na udaljenom jorganu.Što sam mislio? Usta su mi suha, netvarna.Što sam živio? Bilo je tako lijepo spavati.

»AH, TAMO GDJE SAM, TAMO GDJE PROLAZIM...«

Ah, tamo gdje sam, tamo gdje prolazim, tamo gdje nisam i ne prolazim,nezasitna običnost svih lica!Nepodnošljiva tjeskoba od ljudi!Nepromjenljiv umor gledati i slušati!(Nekadašnji žubor osobnih potočića, mojeg drveća.)Htio bih izbljuvati sve viđeno samo poradi mučnine što sam vidio,želudac duše digao se zbog toga što postojim...

NE ZNAM KOLIKO DUŠA IMAM

Ne znam koliko duša imam.Menjam se svakog trena.Stalno me progone.Nikad sebe nisam našaoniti sebi poverovao.Dušu imam samo.Ko dušu ima, mira nema.Ko vidi, samo je ono što vidi.Ko oseća, nije ono što je.Držim se onoga što jesam i što vidim,oni me vraćaju a ne ja sâm.Svaki moj san i moja željaje ona koja se rađa a moja nije.Ja sam slika sebe samog.Na sopstvenom putu služim,različitom, nestalnom, usamljenom.Ne znam osetiti gde sam.

Zbog toga, lud čitaćusvoje biće, kao stranice.Ono što sledi, predviđeno niješto je prošlo, zaboravljeno je,beležim napomenu onoga što pročitahono što prosudih i osetih.Čitam ponovo i kažem :” Zar sam to bio ja?”zašto sam to napisao, samo Bog zna.

Fernando Pessoa

U STRAVIČNOJ NOĆI

U stravičnoj noći, prirodnoj suštini svih noći,U besanoj noći, prirodnoj suštini svih mojih noći,Prisjećam se, budan, u nelagodnom dremežu,Prisjećam se onog što sam učinio i što sam mogao da učinim u životu.

Prisjećam se, i neka tjeskobaPodilazi me kao jeza ili strah.Nepopravljivost moje prošlosti – to je leš!Svi ostali leševi možda su samo varka.Svi mrtvi možda negdje drugdje i dalje žive.Svi moji vlastiti minuli trenuci možda još uvijek postoje,U prividu prostora i vremena,U lažnoj prolaznosti.Ali ono što nisam bio, ono što nisam učinio, što čak ni sanjao nisam;Što tek sad vidim da sam morao učiniti,Što tek sad jasno vidim da sam morao biti -To je ono što je mrtvo, uprkos svim Bogovima,To – što je zapravo bilo najbolji dio mene – ni Bogovi više ne mogu da ožive…

Da sam u određenoj priliciSkrenuo nalijevo umjesto nadesno,Da sam u datom trenutkuRekao da umjesto ne, ili ne umesto da;Da sam u izvjesnom razgovoruImao spremne rečenice koje tek sada, u polusnu, sklapam -Da se sve tako zbilo,Bio bih drugi danas, a možda bi se tada i sav svemirNeosjetno privolio da se preobrati.

Ali nisam skrenuo na stranu bespovratno izgubljenu,Nisam skrenuo niti sam pomišljao da skrenem, i tek sada to shvatam;

Ali nisam rekao ne ili nisam rekao da, i tek sada uviđam da nisam rekao;Al ovog časa naviru mi sve rečenice koje sam propustio da kažem,Jasne, neizbježne, prirodne,I razgovor uspješno okončan,I sve nedoumice razriješene…Ali tek sada me boli sve što nikada nisam bio i što se povratiti neće.

Za ono što mi je promaklo zaista nema nikakve nadeNi u jednom metafizičkom sistemu.Možda bih na drugi svijet mogao ponijeti svoje snove.Ali zar ću moći da ponesem na drugi svijet ono što sam zaboravio da sanjam?I baš ti snovi, ti snovi koje je trebalo snivati, oni su leš.Sahranjujem ih u svom srcu zauvijek, za sva vremena, dok traje svijeta i vijeka.

Ove noći budan sred spokoja što me obavijaKao neka tuđa istina,

A napolju je mjesečina,kao nada koje nemam, za mene nevidljiva.