FERDINAND DE SAUSSURE I STRUKTURALIZAM

1916. posmrtno objavljen Tečaj opće lingvistike – prijelomni tekst lingvistike 20. st. – polazište većine strukturalističkih pravaca

Na Saussurea utjecali mnogi jezikoslovci – Grimm (Rasprava o prvobitnom samoglasničkom sustavu u indoeuropskim jezicima…)

WILLIAM DWIGHT WHITNEY Jezik nije prirodna činjenica, nego društvena pojava – lingvistika nije prirodna, nego

povijesna znanost Jezik nije urođena sposobnost, već se mora učiti jao institucija što su je stvorili ljudi Jezik je nužan zbog želje za komunikacijom – on je prvenstveno sredstvo za

komunikaciju – nije izravno obavljanje mišljenja, već posredni proizvod mišljenja Sastoji se od znakova – nisu istovjetni s idejama jer su arbitrarni i konvencionalni Jezik je uređen skup dijelova koji su međusobno povezani i međusobno pomažu Građa jezika – glas – označuje se i misao, ne samo artikulirani glas

JAN IGNACY BAUDOUIN DE COURTENAY Predavao na sveučilištu u Kazanu – pokrenuo Kazanjsku školu (M.V. Kruszewski,

V.A. Bogorodicki) Zanima se za općelingvistička teoretska pitanja Inzistira na razlici između grafijske i glasovne razine Ističe nužnost poznavanja fonetike Razlikuje jezik i govor Razlikuje statiku i dinamiku – poticaj za Saussuereovo razlikovanje sinkronije i

dijakronije – oba pojma istodobno su sredstvo komunikacije i trenutci u povijesnom razvoju jezika – jezik je u stalnom gibanju

Treba razlučiti fiziološke procese od psiholoških – jezik nije organizam i ne smije se promatrati odvojeno od čovjeka

Fizikalna i funkcionalna svojstva glasova se ne podudaraju – utemeljio nauk o fonemu i fonologiji

glas je rezultat titranja govornih organa, a fonem čisti jezični element kojem je zadaća da u riječi razlikuje značenje – „Fonem je ono što govornik misli da izgovara, a slušatelj misli da čuje.“

Na Saussurea utjecao i Adolf Gotthard Noreen – zaključci slični Saussereovim

Ferdinand de Saussure Rodom iz Ženeve, studirao u Leipzigu u vrijeme mladogramatičara – u opreci s

mladogramatičarskim atomizmom – samoglasnike u indoeuropskim jezicima proučava kao sustav

Tečaj opće lingvistike – granica u razvoju lingvistike – objavili njegovi studenti posmrtno (bilješke s predavanja) – ne može se smatrati Saussurovim autorskim tekstom (objavili Charles Bally i Albert Sechehaye) – važan dio su u bilješke E. Constantina, objavljene 1957.)

Jezik je društvena činjenica – izvan društva se ne može očitovati, pa ga valja promatrati u vezi s drugim društvenim činjenicama

S. promatra jezične pojave koje djeluju uvijek i posvuda, kojima su podložni svi jezici - nastoji pronaći opće zakonitosti

Smatra da lingvistika mora razgraničiti i točno definirati svoje područje Jezik ima individualnu i društvenu stranu – pretpostavlja postojanje utvrđenog sustava,

također je proizvod prošlosti Jezik je jedan od sustava znakova – najvažniji od njih (služi za izražavanje misli) Proučavanje jezika treba dovesti u vezu s proučavanjem znakova općenito – pokreće

znanost koja se bavi ustrojstvom znakova u društvu – semiologija – lingvistika bi bila njen dio

S. svoje učenje svodi na dvojnosti – parovi međusobno suprotstavljenih elemenata 5 osnovnih dvojnosti/dihotomija

1. JEZIČNA DJELATNOST: jezik (kao sustav) <-> govor (primjena sustava u komunikaciji

2. JEZIČNI ZNAK: označeno (pojam, značenje) <-> označitelj (glasovna, slušna slika)3. PRISTUP JEZIKU: interna lingvistika <-> eksterna lingvistika4. PERSPEKTIVA: sinkronija <-> dijakronija5. VRSTE ODNOSA U JEZIKU: odnosi in praesentia (sintagmatski odnosi) <-> in

absentia (asocijativni odnosi)

Šesta Saussuereova dihotomija (primjenjuju ponajviše danski glosematičari): Forma <-> supstancija (djelomično sadržano u jezik <-> govor)

Neki tumači Saussereove dihotomije promatraju kao: Sustav <-> vrijednost Razlikovnost <-> opozicija

Jezik <-> govor Jezik (sustav znakova u određenoj zajednici) ) se ne smije brkati s jezičnom

djelatnošću ili ljudskim jezikom općenito Jezična djelatnost (opći pojam govorne sposobnosti) – nehomogena, obuhvaća

različita područja – nemoguće je jasno odrediti jedinstvo Langage – sposobnost svojstvena ljudskoj vrsti da se sporazumijeva glasovnim

znakovima – uključena je i složena tjelesna djelatnost te simbolička funkcija Langage ima dvije međusobno uvjetovane pojavnosti: jezik (sustav znakova) i

govor (primjena sustava u komunikacijskom činu) Langage – sposobnost dobivena od prirode, jezik – stječe se u društvu,

konvencionalan, ne može se odvojiti od govora Jezik je inventar sredstava – sustav jezičnih i gramatičkih znakova bez kojih

komunikacija nije moguća Jezik podsvjesno dolazi u svijest govornika određene jezične zajednice –

njegovom ukupnošću ne vlada pojedinac – on je pohranjen u govornikovom mozgu – pripada samo kolektivu

Govor – individualna primjena jezika u komunikacijskom činu, individualan ostvaraj jezika – skup individualnih voljnih kombinacija i fonacija

Ono što se može vidjeti ili čuti Da bi govorni akti obavljali svoju funkciju, moraju se ostvarivati prema

pravilima jezika (sustava znakova)

G. i j. – dva lica iste stvarnosti – međusobno se uvjetuju Govorni krug – polazište je u mozgu govornika – pojmovima su pridružene

glasovne slike – veza je psihička, mozak šalje poticaj govornim organima (fiziološki proces), zvučni glasovi čine fizički proces <-> kod slušatelja, proces je obrnut -> zvučni val – uho – mozak – glasovna slika – pojam

Označeno <-> označitelj Također prikazano govornim krugom – jezik nastaje tamo gdje se glasovne slike

povezuju s pojmovima Mentalna / psihička veza između pojma i glasovne promjene – jezični znak Jezik zajednice – sustav shvaćenih jezičnih znakova Jezični znak ne povezuje stvar i ime, već pojam i predodžbu o glasovnom ostvaraju Označeno – značenjski sadržaj, označitelj – glasovni izraz za značenje veza između tih pojmova je psihička, uzajamna, automatska te arbitrarna arbitrarnost – jedan od činitelja koji osiguravaju relativnu nepromjenjivost jez. Znaka

– promjenu jezičnog znaka mora prihvatiti jezična zajednica

Interna lingvistika <-> eksterna lingvistika eksterna lingvistika – proučavanje jezika sa stajališta etnologije, povijesti, geografije,

politike, književnosti… - na taj način se ne može doprijeti do same biti jezika interna lingvistika- proučavanje sustava koji priznaje samo svoj vlastiti red

Sinkronija <-> dijakronija os simultanosti i os uzastopnosti statička/sinkronijska lingvistika – logički i psihološki odnosi među supostojećim

elementima što tvore sustav (doživljaj kolektivne svijesti) dijakronijska lingvistika – odnosi koji povezuju elemente koje kolektivna svijest ne

primjećuje ovisnost jednog o drugom – kao poprečni i uzdužni prerezi stabljike – ono što se

zaključi iz jednog, ne može se iz drugog S. prednost daje sinkronijskom proučavanju jezika

Vrste odnosa u jeziku Svaka jezična jedinica stoji u dva tipa odnosa prema drugim jedinicama istog reda u

istom jeziku – odnosi određuju funkcioniranje jedinice In praesentia/sintagmatski odnosi – odnosi temeljni za linearnost jezika (ne

dopuštaju da se istodobno realiziraju dva elementa) – elementi se nižu, kombinacije elemenata zovu se sintagme – element u sintagmi dobiva vrijednost jer je u opreci prema elementu s kojim dolazi

In absentia/asocijativni odnos – svaki element asocira na nešto s čim ima veze (značenjski ili izrazno) – npr. slične riječi

Jezik je u svakom trenutku uspostavljeni sustav koji podliježe razvoju, sustav koji poznaje samo svoj vlastiti red

Jezična arbitrarnost – štiti od svakog samovoljnog pokušaja da se jezik mijenja Vrijednost – sustav ekvivalencija između stvari različna reda – vrijednost riječi sastoji

se u svojstvu da predstavljaju misli (ideje)

Razlika vrijednosti i smisla – vrijednost je element smisla – vrijednost jednog elementa proizlazi iz istodobne prisutnosti drugih elemenata – za utvrđivanje vrijednosti trebamo raspolagati različnom stvari (može se zamijeniti za onu kojoj se vrijednost utvrđuje) i sličnim stvarima (mogu se usporediti sa stvari kojoj želimo utvrditi vrijednost) – za određivanje vrijednosti novca trebamo usporediti sličnu količinu novca (73 kn = 15 CHF) – uspoređuju se i riječi

Sadržaj riječi određen je samo stjecajem onoga što se nalazi izvan nje Npr. riječi s istim značenjem mogu imati različitu vrijednost – eng. Sheep (ovca),

muttom – njeno meso – franc. Mouton pokriva oba značenja U jeziku nisu važni glasovi, već glasovne razlike – omogućuju da se jedna riječ

razlikuje od svih drugih riječi Jezični elementi mijenjaju se neovisno o svojoj značenjskoj funkciji Jezični označitelj je bestjelesan – ne tvori ga materijalna glasovna supstancija, već

razlike koje njegovu glasovnu sliku odvajaju od ostalih slika Ono što je u jezičnom znaku manje je važno od onoga što se nalazi u drugim

znakovima oko njega – vrijednost se mijenja samo kada je neki susjedni element pretrpio promjenu

Sustav vrijednosti – stvarna veza između glasovnih i psihičkih elemenata unutar znaka