I. EVOLUCIJA, USTROJSTVO i TRGOVINSKI SUTAV EU

1. GENEZA EUROPSKE UNIJE

Povijest EU se može podijeliti u 8 faza:1. Prvi koraci prema jedinstvu 2. Europa od šestorice do devetorice 3. Europa u traženju drugog nadahnuća 4. Prema Ugovoru o EU 5. Učvršćivanje i proširivanje Unije 6. Europa petnaestorice 7. Europa prema euru i proširivanju 8. Europa nakon uvođenja eura.

ORGANIZACIJA ZA EUROPSKU EKONOMSKU SURADNJU (OEEC) osnovana je u Parizu zbog primjene Marshallova plana ili ERP-a (European Recovery Program) Preko OEEC-a vršila se podjela američke pomoći usmjerene europskoj obnovi. OEEC je imao veliko značenje u provođenju postupne liberalizacije razmjene. Nakon što je ostvario ciljeve, OEEC, prepušta svoje mjesto Organizaciji za gospodarsku suradnju

i razvoj (OECD), koja se bavi publiciranjem izvješća o ekonomskoj situaciji zemalja članica.

EUROPSKA PLATNA UNIJA (EPU) je tehnički pomoćni platni mehanizam OEEC-a. omogućila je razvoj razmjene između zemalja OEEC-a. prestala je djelovati nakon povratka konvertibilnosti glavnih europskih valuta.

VIJEĆE EUROPE je regionalna politička organizacija nezavisna od EU. Činilo ga je 10 zemalja osnivača: Belgija, Danska, Francuska; Irska, Italija, Luksemburg,

Norveška, Nizozemska , V.B., Švedska. Vijeće Europe ima 4 glavna cilja:

1. realizaciju kompaktnije europske unije,2. zaštitu demokracije,3. zaštitu ljudskih prava,4. poboljšanje uvjeta života Europljana.

Vijeće promovira tješnju suradnju između europskih zemalja. Djelokrug njegova rada su sva područja, osim obrane. Krucijalno mjesto ima zaštita ljudskih prava, zatim kultura, te zaštita okoliša.

EUROPSKA ZAJEDNICA ZA UGLJEN I ČELIK (CECA)

1

šest zemalja: Francuska, Savezna Republika Njemačka, Italija, zemlje Beneluksa (Luksemburg, Nizozemska i Belgija) potpisale su Pariški ugovor, kojim je osnovana CECA.

To je prva supranacionalna organizacija zapadnoeuropske integracije. Njome se ukidaju kontingenti i carine na ugljen, čelik, željezo i željezne rude između zemalja

članica. Djelovala je pod okriljem kolegijalnog organa: Visoke vlasti, i sama je donosila odluke;

smjestila se iznad države. Nezavisna je na financijskom planu, jer sredstva prikuplja izravno od poreza na proizvodnju. CECA se fuzionirala sa institucijama osnovanim Rimskim ugovorom (CEE i EUROATOM), a

Ugovor o CECE–i prestaje 2002.

EUROPSKA OBRAMBENA ZAJEDNICA (CED) Osnovana je Pariškim ugovorom. Zemlje CECE odobrile su taj sporazum kojeg je francuski parlament odbio. S neuspjehom CED-a zaustavlja se proces stvaranja Europe prema supranacionalnom sustavu.

2

2. STVARANJE EUROPSKE EKONOMSKE ZAJEDNICE (CEE)

Nakon neuspjeha stvaranja Europske obrambene zajednice, europske zemlje se okreću ekonomskom putu kao procesu stvaranja Europe.

MESSINSKA KONFERENCIJA Ministri vanjskih poslova 6 zemalja CECE u Messini u Italiji odlučili su stvoriti zajedničko tržište

i uskladiti svoje socijalne politike.

RIMSKI UGOVOR Potpisivanjem Rimskog ugovora stvorene su:

1. Europska ekonomska zajednica (CEE=EEZ). Ugovor predviđa: ukidanje prepreka koje dijele Europu, osiguranje ekonomskog i društvenog napretka.

2. Europska zajednica za atomsku energiju (EUROATOM) trebala je poticati razvoj uporabe nuklearne energije u mirnodopske svrhe.

Zajednica se zasniva na ostvarenju ovih ciljeva:1. uspostavi zajedničkog tržišta zasnovanog na carinskoj uniji,2. uvođenje zajedničkih politika (poljoprivredna, transportna, trgovinska),3. osnivanju Europskog socijalnog fonda (ESF) i Europske investicijske banke (EIB),4. uvođenju novih institucija u cilju ostvarenja viših integracijskih ciljeva.

Prvi uspjesi: CEE i EUROATOM počeli su s radom 1.1.1958.g., CECA,CEE i EUROATOM fuzioniraju se, Deset godina nakon potpisivanja Rimskog ugovora, ukinute su carine između zemalja CEE,

uspostavljena je carinska unija, a prema trećim zemljama uvedena je Zajednička vanjska tarifa (CET),

Uveden je identičan sustav PDV-a roba i usluga i proširen je na sve zemlje članice, ali stope nisu ujednačene,

Uvodi se Zajednička agrarna politika (CAP), Stvara se jedinstveni gospodarski prostor, Trasira se ekonomska i monetarna unija, Razvija se “socijalna Europa”.

*Carinska unija je zona slobodne trgovine u okviru koje ukidanjem carina i kontingenata slobodno kruži roba između zemalja članica. Članice uvode zajedničku vanjsku tarifu prema trećim zemljama (CET).

3

3. USTROJBENI SUSTAV EU

ČETIRI GLAVNA ORGANA EU: 1. Komisija (sjedište Bruxelles; predlaže i izvršava)2. Vijeće (sjedište Bruxelles i Luxembourg; odlučuje (zakonodavna vlast))3. Parlament (sjedište Strasbourg; predstavlja narode, konzultira, kooperira, suodlučuje)4. Sud pravde (sjedište Luxembourg; bdije nad primjenom Ugovora i komunitarnog

zakonodavstva).

ODLUKE KOJE PODUZIMAJU I DONOSE INSTITUCIJE ZAJEDNICE na legislativom planu, Zajednica “proizvodi” uredbe i direktive, Komunitarne uredbe uspostavljaju izravna i neposredna prava i obveze koje se odnose na sve

građane Zajednice, Komunitarne direktive koje se odnose na zemlje članice trebaju se inkomponirati u nacionalno

zakonodavstvo, što vrijedi i za glavne smjernice određene direktivama, Rezolucije ili preporuke Vijeća izražavaju zajedničku volju zemalja članica bez obveznih

posljedica, Na financijskom planu ima vlastiti proračun, Na međunarodnom planu potpisuje sporazume o kooperaciji (Konvencija Yaounde, Sporazum

Lome i Cotonou) ili multilateralne sporazume (GATT i WTO).

INSTITUCIJE EU:

1. EUROPSKA KOMISIJA Komisija predlaže, izvršava i kontrolira. Zadaće Europske komisije:

1. Inicijative za daljnji razvoj konunitarnih zakonodavstava,2. Kontrola respektiranja i konkretne primjene komunitarnog prava,3. Upravljanje i primjena komunitarnih uredbi,4. Predstavljanje EU s međunarodnim organizacijama.

Sastoji se od 20 članova, tj. komesara koji se biraju na razdoblje od 5 godina. Imaju potpunu nezavisnost od svojih vlada i rade u interesu EU.

Komisija djeluje kao posrednik u sukobima interesa između zemalja članica. Nadležnost Komisije

Komisija ima sjedište u Bruxellesu. To je osnovni organ Unije. Ima komunitarnu političku inicijativu, predlažući Vijeću komunitarne uredbe. Ona je izvršni organ Zajednice. Zadaća joj je primjena zajedničkih politika. Čuvar je Ugovora i predstavlja Uniju u pregovorima s trećim zemljama te u

međunarodnim trgovačkim pregovorima. Kontrolira je Europski parlament i može joj jedini izglasati nepovjerenje i zatražiti

kolektivnu ostavku članova. Rad Komisije

Njene propozicije, radnje i odluke ispituju, verificiraju i prosuđuju, na više načina, druge institucije, posebno Europska investicijska banka.

Tri osnovne funkcije Komisije:1. pravo inicijative u legislativnim predlaganjima,2. čuvar Ugovora,3. izvršni organ politike Unije i međunarodnih trgovačkih sporazuma.

4

Zakonodavni proces započinje prijedlozima Komisije. U elaboriranju svojih prijedloga, Komisija se rukovodi s tri cilja:

1. identifikacijom europskih interesa,2. širokom konzultacijom,3. respektiranjem načela supsidijarnosti.

Prema Ugovoru o EU Komisija nema ekskluzivno pravo inicijative u dva područja:1. vanjskoj politici i zajedničkoj sigurnosti; 2. pravosuđe i unutarnji poslovi.

Komisija upravlja godišnjim proračunom EU. Ona je čuvar ugovora i “acquis communautaire”, tj. ukupne komunitarne legislative.

2. VIJEĆE EU = VIJEĆE EUROPSKIH MINISTARA povezuje zemlje članice, donosi zakone Unije. utvrđuje političke ciljeve. koordinira nacionalne politike i uravnotežava razlike između njih. Vijeće EU je tijelo koje izražava nacionalne interese. u isto vrijeme ima supranacionalne i međuvladine nadležnosti. U određenim pitanjima odlučuje kvalificiranom većinom, a o drugima jednoglasno. Zadaće Vijeća EU:

1. Zakonodavstvo2. Koordinacija ekonomskih politika3. Budžetske ovlasti i kontrola4. Imenovanja5. Vanjski odnosi

Predsjedavanje Vijećem predsjedava svakih 6 mjeseci druga zemlja članica po abecednom redu. Značenje predsjednika se proširuje i produbljuje, a djelokrug mu je sljedeći:

1. organiziranje i predsjedavanje Vijećem,2. elaboriranje prihvaćenih kompromisa podastrtih Vijeću i

traženje pragmatičnih rješenja problema.3. bdijenje nad konkurencijom i kontinuitetom procesa odluka.

Proces donošenja odluka Ugovor o EU kvalificira Uniju kao trostupnu integraciju u kojoj se većina odluka

prihvaća kvalificiranom većinom ili jednoglasno. STUPOVI EU:

I. STUP – čine carinska unija, jedinstveno tržište, zajednička poljoprivredna politika, strukturalne politike i monetarna unija. Područja prvog stupa prihvaćaju se jednoglasno, a odnose se na poreznu, industrijsku, kulturnu, socijalnu i regionalnu politiku, te programe u okviru istraživanja i tehničkog razvoja.

II. STUP – pokriva vanjsku politiku i zajedničku sigurnost.III. STUP – pokriva suradnju u pravosuđu i unutarnjim poslovima.

*Osnovna razlika između prvog i druga dva stupa leži u tome što jedino on koristi pravno obvezujuće instrumente i procedure temeljene na Rimskim ugovorima. Druga su dva stupa pretežno u nadležnosti Europskog vijeća i Vijeća EU

5

3. EUROPSKO VIJEĆE je institut EU osnovan na Konferenciji u Parizu radi definiranja značajnih orijentacija

komunitarnih politika. Sastoji se od šefova država ili vlada zemalja članica EU. Određuje prioritete, daje političku orijentaciju, stimulira razvoj, regulira sporna pitanja koja

nije moglo riješiti Vijeće EU. Donosi opću orijentaciju Unije i određuje njene ciljeve. Europsko vijeće je mjesto gdje se slobodno iznose misli, ideje, neformalni stavovi između

vođa zemalja članica (u području poljoprivredne kooperacije i u komunitarnoj sferi). Komunitarno zakonodavstvo

Komunitarno pravo se usvaja postupkom suodlučivanja između Europske komisije, Vijeća ministara, Parlamenta i Europskog vijeća, a ima slijedeći oblik:

1. UREDBE – direktno se primjenjuju na zemlje članice.2. DIREKTIVE – odnose se na sve zemlje članice i moraju se provesti,

ali nacionalne instancije određuju oblike i načine provođenja.3. ODLUKE – obvezuju u svim elementima one na koje se odnose. 4. PREPORUKE I MIŠLJENJA – nisu obvezatni.

Ustrojstvo Svaku zemlju članicu predstavlja nacionalno predstavništvo sa sjedištem u Bruxellesu. Odbor stalnih predstavnika nacionalnih vlada zemalja (COREPER):

sastaje se svakog tjedna radi razmatranja najdelikatnijih i osjetljivih nacionalnih pitanja. vodi ih ambasador koji priprema ministarske sastanke. u njemu sudjeluju radne grupe sastavljene od nacionalnih eksperata.

*Ne smije se miješati Vijeće Europe, Vijeće EU i Europsko vijeće; Vijeće Europe je regionalna politička organizacija nezavisna od EU. Vijeće EU je tijelo koje izražava nacionalne interese. To je komunitarno tijelo koje povezuje

zemlje članice, donosi zakone Unije, utvrđuje političke ciljeve, koordinira nacionalne politike i uravnotežava razlike između njih.

Europsko Vijeće je institut EU osnovan radi definiranja značajnih orijentacija kominitarnih politika. Ono određuje prioritete, daje političku orijentaciju, stimulira razvoj, te regulira sporna pitanja koja nije moglo riješiti Vijeće EU.

4. EUROPSKI PARLAMENT (EP) jedino je tijelo na razini Eu koje se bira izravnim općim izborima. predstavlja izraz političke demokratske volje naroda EU. Parlament mora biti u potpunosti uključen u zakonodavni proces i mora vršiti kontrolu u ime

javnosti nad europskim institucijama. ciljevi : prihvaćanje zakona i kontrola izvršne vlasti. on je garant europskih interesa i zaštite prava građana (svi građani mogu Parlamentu

proslijediti peticiju i tražiti nadoknadu štete od EU). ovlasti/moći:

1) konstitucionalne i ratifikacijske : pristanak Parlamenta je nužan kod svih ugovora o proširenju Unije i međunarodnih ugovora, promjena institucionalnih akata, izborne procedure i kazni članicama koje krše fundamentalne principe EU.

2) zakonodavne : suodlučivanje, konzultacije, kooperacija, pristanak, pravo inicijative.3) budžetske : Parlament sudjeluje u procesu donošenja proračuna od faze pripreme davajući

smjernice trošenja, predlaže amandmane, zaključno prihvaća i nadgleda izvršenje proračuna, raspravlja o godišnjem izvješću.

4) nadzorne : prihvaćanje Komisije, ukor Komisiji, parlamentarna pitanja, istražni odbori, kontrola nad zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom i politikom pravne suradnje.

6

5) peticije građana Parlamentu.6) Imenovanje Ombudsmana.

Funkcije Parlamenta: zakonodavna, budžetska, politička i kontrolna. Glavna snaga Parlamenta očituje se:

1) u zakonodavnoj vlasti,2) u budžetskoj vlasti,3) u kontrolnom izvršavanju.

Snaga Parlamenta potvrđuje se primjenom njegova mišljenja u velikim međunarodnim sporazumima (uključivanje novih zemalja, sporazumi o asocijaciji sa trećim zemljama).

Procedura kooperacije – omogućava Parlamentu poboljšanje zakonodavnog teksta predloženog u obliku amandmana (Europski fond za regionalni razvoj, istraživačka politika, zaštita okoliša, vanjski odnosi i razvoj).

Procedura suodlučivanja – daje Parlamentu snagu zaustavljanja zakonodavnog akta, što ga stavlja u jednakost s Vijećem. Komitet koncilijencije – čine ga predstavnici Vijeća, Parlamenta i Komisije; ima za cilj dovođenje do sporazuma o zajedničkim projektima, koji se kasnije podvrgavaju Vijeću i Parlamentu na prihvaćanje. Procedura suodlučivanja primjenjuje se u područjima poput slobodnog kretanja radnika, zaštite potrošača, obrazovanja.

5. EKONOMSKI I SOCIJALNI ODBOR (ESC) je stalni konzultativni organ osnovan Rimskim ugovorom. Daje mišljenje značajnih predstavnika različitih kategorija ekonom. i soc. života Unije. Članove predlažu zemlje članice, a nominira ih vijeće EU nakon konzultacije s Komisijom. Osigurava široko zastupanje različitih kategorija ekonomskog i socijalnog života. ESC čine tri interesne grupe, a to su:

1) poslodavci : industrija, bankarske i financijske institucije, 2) radnici : predstavnici sindikalnih organizacija i 3) nezavisne profesije : zanatstvo, poljoprivrednici, potrošači,…

Ugovor obvezuje Komisiju i Vijeće da traže mišljenje Odbora o određenim projektima. Nijedan značajni europski zakon nije prihvaćen bez prethodne konzultacije s Odborom.

6. ODBOR REGIJA EU najmlađa konzulativna institucija EU. Osnivanjem Odbora konzultativnog karaktera, Ugovor o EU daje veliki značaj regijama

Zajednice. Sastoji se od predstavnika regionalne i lokalne zajednice. Bira se na 4 godine. Vijeća ili Komisija obvezno konzultira Odbor regija u području obrazovanja, kulture, javnog

zdravstva, transportne mreže i Strukturnih fondova. Čuvar je principa SUPSIDIJARNOSTI (supsidijarnost uvedena u sporazume znači da odluke

trebaju biti prihvaćene od javne vlasti koja je najbliža građanima. Načelo supsidijarnosti je opće načelo Zajednice prema kojem ona ne poduzima radnje osim ako one nisu djelotvornije od radnji poduzetih na nacionalnoj, regionalnoj ili lokalnoj razini. Namjena je načela supsidijarnosti osigurati učinkovito donošenje odluka na razini što bližoj građanima).

7. EUROPSKI SUD PRAVDE sjedište mu je u Luksemburgu,

7

sastoji se od 15 sudaca i 9 državnih pravobranitelja. Opća načela Suda pravde EU utvrđena su Pariškim i Rimskim ugovorom. Osigurava poštovanje uniformnih pravila i načina tumačenja i primjene Ugovora i donesenih

pravnih akata Vijeća i Komisije. Postoji rizik da se komunitarno pravo ne primjenjuje uniformno što je bio razlog osnivanja

Suda pravde Zajednice, Sud kontrolira zakonitost komunitarnih akata. 3 vrste žalbi:

1) ŽALBA ZA PONIŠTENJE – odnose se na odluke institucija (Vijeća, Parlamenta, Komisije), zemlje članice, ili ponekad pojedince ili druge institucije. Svrha tih žalbi je poništenje akata institucija suprotnih dispozicijama ili ako nisu u duhu Ugovora.

2) ŽALBA ZBOG NEPOSTUPANJA – konstatira pomanjkanje obveze Vijeća ili Komisije u poštovanju odredbi Ugovora. Može se odnositi na zemlju članicu, pojedinca ili druge komunitarne institucije.

3) ŽALBA ZBOG NEIZVRŠENJA – dižu se protiv zemalja članica koje ne poštuju obveze Ugovora ili derivatna prava. Može se dignuti još protiv komunitarnih institucija i pojedinaca.

Isključiva zakonodavna nadležnost Suda odnosi se na nepoštovanje ili tumačenje komunitarnih pravila konkurencije.

U duhu Jedinstvenog akta, na zahtjev Suda, Vijeće je donijelo odluku o osnivanju Prvostupanjskog suda Europske zajednice (CFIEC), koji je nadležan za rješavanje određenih vrsta tužbi pravnih ili fizičkih osoba i donosi odluku u prvom stupnju, protiv koje postoji pravo žalbe i to samo na osnovi pogreške primjene materijalnog prava. CFIEC nije nova institucija, nego pomoćno tijelo Suda.

8. EUROPSKI REVIZIJSKI SUD Sud je komunitarna kontrolna financijska institucija EU osnovana Briselskim sporazumom sa

sjedištem u Luksemburgu. Broj članova suda adekvatan je broju zemalja članica. Članove jednoglasno nominira Vijeće nakon konzultacije s Parlamentom. Sud provjerava ukupne račune prihoda i rashoda Unije i svih organizacija koje je Unija

osnovala. Provjerava legalnost i regularnost prihoda i rashoda i razmatra financiranje budžeta Zajednice. Svaka institucija ili organ koji koristi sredstva Unije, podvrgnut je kontroli Suda, a ona se ne

odnosi samo na europske institucije, nego i na nacionalnu, regionalnu i lokalnu administraciju. Zadatak Suda je provjera izvršavanja prihoda i rashoda EU sukladno pravnim, budžetskim i

računovodstvenim principima.

8

4. SUSTAV MULTILATERALIZMA I REGIONALIZMA

IZMEĐU MULTILATERALIZMA I REGIONALIZMANakon dugotrajne političke i geostrateške podjele, svjetsko gospodarstvo je raspodijeljeno

prema funkciji ekonomske i financijske logike.Tijekovi razmjene organiziraju se oko više atraktivnih polova koji su strukturirani oko

integracijskih trgovačkih i ekonomskih sporazuma: u Sjevernoj Americi s NAFTA-om, u Latinskoj Americi s MERCOSUR-om, u Aziji-Pacifiku s ASEAN-om i u zapadnoj Europi s EU.

Među svim postojećim sporazumima prednjači onaj o EU. To je najuspjeliji proces ekonomske i institucionalne integracije, laboratorij svjetskih integracijskih procesa.

Regionalizam provodi liberalizaciju razmjene različitom brzinom: bržu unutar integracije i slabiju u odnosu na povezivanje s ostalim svijetom.

MEĐUNARODNA TRGOVINSKA ORGANIZACIJA (ITO) Bretonvudskim sporazumom je predviđeno osnivanje ITO, zajedno sa Međunarodnim

monetarnim fondom i Svjetskom bankom. Misija ITO-a: unapređenja međunarodne razmjene smanjenjem carinskih i necarinskih barijera. Havanska povelja, kojom se trebala osnovati ITO, odbijena je u Kongresu SAD-a, pa je potpisan

privremeni sporazum između 23 zemlje: Opći sporazum o carini i trgovini (GATT).

OPĆI SPORAZUM O CARINI I TRGOVINI (GATT) Zamijenio je Međunarodnu trgovinsku organizaciju (ITO). To nije organizacija, već SPORAZUM potpisan između “ugovornih strana”. Osnovni tekst GATT-a je sporazum od 38 članaka, koji sadrži glavne principe o liberalizaciji

razmjene. Opći sporazum se oslanja na 4 glavna principa:

1) KLAUZULA NAJPOVLAŠTENIJE NACIJE – propisuje jednakost tretmana između trgovačkih partnera. Klauzula omogućava prelazak sa bilateralizma (dvije se nacije dogovore o međunarodnim prednostima koje se protežu prema ostalima) na multilateralizam (svi ugovorni partneri koriste smanjenje tarifa koje su uveden za vrijeme bilateralnih pregovora),

2) PRINCIP RECIPROČNE OSNOVE I UZAJAMNE KORISTI – odobrene koncesije trebaju biti na tom principu u cilju uklanjanja ponašanja “slijepih putnika” u okviru multilateralne trgovine, tj. da zemlje korisnice smanjenja carina sustavom najpovlaštenije nacije i same moraju povratno omogućiti smanjenje carina,

3) PRINCIP NACIONALNOG TRETMANA – podvrgava inozemne proizvode istom tretmanu kao i slične proizvode nacionalnog podrijetla,

4) PRNCIP TRANSPARENTNOSTI TRGOVAČKE PRAKSE – nameće uporabu carina umjesto svih protekcionističkih mjera, zabranjuje kvote, jer su nevidljive i delikatnije u procjenjivanju i rušenju barijera.

Izuzeci osnovnih principa:

9

1) IZUZETAK OD KLAUZULE NAJPOVLAŠTENIJE NACIJE – odnosi se na zonu slobodne trgovine, carinsku uniju i povremene ugovore nužne za njihovo uspostavljanje.

2) IZUZETAK OD PRAVILA RECIPORCITETA – omogućuje razvijenim zemljama da uvedu privilegirani pristup njihovom tržištu unilateralnim rušenjem carina i necarinskih prepreka. Taj nereciprocitet je prihvaćen u ime “klauzule prednosti” za zemlje koje su imperijske kolonije.

3) IZUZECI NACIONALGON TRETMANA – odnose se na nametanje kontingenata za ekrane na filmove nacionalnog podrijetla.

4) IZUZECI EKSKLUZIVNOG KORIŠTENJA CARINA KAO SREDSTVA ZAŠTITE – oslobođeni su poljoprivreda i ribarstvo, kao i zemlje opterećene težom vanjskom neravnotežom.

Protekcionističke mjere koje odobrava Sporazum:1) u slučaju kada uvoz prijeti nanošenjem teže štete lokalnoj proizvodnji, uvode uvode se restrikcije urestrikcije u

razmjenu (kvote i carine)razmjenu (kvote i carine). 2) u slučaju kada partner prakticira dumping, tj. prodaju po cijenama mnogo nižim od normalne

vrijednosti odobrava se uvođenje antidumpinške carineuvođenje antidumpinške carine.

Runde pregovora: GATT je uveo pregovaračke runde radi poticanja liberalizacije međunarodne trgovine, a

pregovara se o problemima carina i necarinskog razoružanja. Prvih šest pregovora (Ženeva, Annecy, Torquay, Ženeva, Dillon, Kennedy) uglavnom je bilo

vezano za smanjenje carinske zaštite između zemalja sudionica. Kennedyjeva runda značajna je po zaključivanju sporazuma o antidampinškoj praksi. TOKYO RUNDA je prvi napad na kontrolu necarinskog protekcionizma prihvaćanjem više

kodeksa među kojima: pravila o subvenciorniranju i kompeznzatornim carinama, antidampinškog kodeksa, kodeksa o tehničkim preprekama trgovine i kodeksa o javnim tržištima.

URUGVAJSKA RUNDA je osmi multilateralni trgovinski krug pregovora u okviru GATT-a. Rezultat tog kruga je Sporazum iz Marrakesha kojeg je potpisalo više od 120 zemalja, a odnosi se na 3 razine:1) tradicionalnu EROZIJU CARINA – bilo da se radi o kompletnoj eliminaciji (carina 0), bilo o

smanjenju carina većih od 15%, koncentriranih na osjetljive proizvode (vršne carine), tj. smanjenje prosječne carine za ostalu industriju,

2) PROŠIRENJE PRAVILA GATT-A NA USLUGE, TEKSTIL – kojim upravlja Viševlakni sporazum (MFA) i POLJOPRIVREDU koja je bila derogirana od općih pravila subvencija i pristupa tržištu.

3) JAČANJE PRAVILA koja nameću ugovorne strane GATT-a i procedure različitih pravila, kako bi se osiguralo lojalno prakticiranje razmjene.

Prvi krug pregovora u okviru WTO-a: je MILENIJSKA RUNDA – nakon neuspjeha konferencije u Seattleu održana je nova konferencija pod okriljem WTO-a u cilju poticanja Milenijske runde koja je nazvana “Doha Development Agenda”.

GATT je upravljao međunarodnom trgovinom do 1.1.1995.g., kada počinje sa radom Svjetska trgovinska organizacija (WTO), koja je preuzela pravila GATT-a, sa statusom međunarodne organizacije i mnogo širim poljem djelovanja.

SVJETSKA TRGOVINSKA ORGANIZACIJA (WTO)

10

WTO je u oblasti trgovine pandan dvjema međunarodnim organizacijama: Međunarodnom monetarnom fondu i Svjetskoj banci.

Ima 144 članice. Polje djelovanja je šire od GATT-ovog, jer upravlja ne samo Općim sporazumom modificiranim

novim Sporazumom o mjerama zaštite subvencija, kompezatornim mjerama i antidampinškoj praksi nego i:

Općim sporazumom o trgovini uslugama (GATS), Sporazumom pravima intelektualnog vlasništva povezanim s trgovinom (TRIPS), Sporazumom o sanitarnim i fitosanitarnim mjerama (SPS), Sporazumom o tehničkim preprekama (TBT), memorandumom sporazuma koji se odnose na različite odredbe, plurilateralnim sektorskim sporazumima koji se odnose samo na dio zemalja članica.

WTO funkcionira preko Ministarske konferencije, koja se sastaje jedanput u dvije godine, kako bi definirala opću politiku organizacije.

UPRAVLJANJE PROTEKCIONIZMOM U okviru politike pristupa tržištu, GATT je dugo vremena imao privilegij rušenja osnovnih

instrumenata protekcionizma – carina. Razmjena je postala nestabilna na međunarodnoj razini zbog carinskih barijera, pa su zemlje

koristile svaku priliku uvođenja necarinskih barijera i skretanja, naročito kompeznatornih i antidampinških carina.

Rušenje “neoprotekcionizma” programirano je u okviru Urugvajske runde. Carine se postepeno gase zbog štetnosti tog instrumenta.

Učinci carina: Analiza ekonomskih učinaka carina se provodi u okviru parcijalne ravnoteže po uobičajenoj ad

hoc hipotezi: tržište roba konkurentski je čisto i savršeno ako postoji međunarodna mobilnost faktora proizvodnje i dokazivanje se odvija kratkoročno.

Graf: Učinci carina

Cijena(u kn za 1 TV)

O0 O1 D1 D0 Količina(televizora na godinu)

Uz pretpostavku da je izostala carina, nacija uvozi televizor po svjetskoj cijeni od 2000 kn. Potrošač kupuje O0 televizore nacionalnih proizvođača i uvozi M0 televizore. Njihova se ukupna

kupovina povećava na D0= O0 + M0 televizora za tu razinu cijena. Uvođenjem carine od 400 kn, tj. 20% povećava se cijena televizora. Sada je ponuđena količina

koju nude nacionalni proizvođači O1, čemu treba dodati uvoze M1 kako bi dobili ukupnu kupovinu televizora D1.

Učinci uvođenja carina za potrošače, proizvođače i državni prihodi su sljedeći: potrošač će plaćati televizor skuplje ili će kupovati manje televizora, što znači da carina

smanjuje višak konzumentske površine (a+b+c+d).

11

nacionalni proizvođači u toj situaciji poboljšavaju svoj položaj, jer u isto vrijeme koriste porast udjela na tržištu i više cijene. Višak proizvodnje za njih predstavlja dodatnu dobit, realiziranu od svih proizvođača koji su raspoloživi prodati po nižim cijenama (površina a).

carina znači prihod državi, tj. proizvodi jedinstven iznos carina putem količine uvoza. Javni prihod tako angažiran je površina c.

Učinci carina na nacionalnu ekonomiju: Kombinacijom učinaka carine na potrošače, proizvođače i zemlje, omogućava se determiniranje

neto učinaka carine na nacionalnu ekonomiju:

Gubitak potrošača površinaa+b+c+d- Dobitak proizvođača površinaa- Prihod carine državi površinac= Nacionalni gubitak površinab+d

Površine b i d predstavljaju probitke vezane sa specijalizacijom i međunarodnom trgovinom koja se gubi uvođenjem carina.

Površina b je gubitak koja je rezultat distorzije proizvodnje: nacionalni proizvođači proizvode mnogo jednog dobra u kojem su neefikasni u odnosu na druge.

Površina d odgađa distorziju potrošnje: potencijalni potrošači se ne ponašaju kao tražitelji, jer su cijene vrlo visoke.

Ta procjena nacionalnog gubitka b i d, ne uzima u obzir administrativne troškove uslijed uvođenja carinskih barijera u obliku nadnica koje se isplaćuju carinskom osoblju uvođenje mjera kontrole na granici koje usporavaju razmjenu.

LIBERALIZACIJA SVJETSKE RAZMJENECarinska erozija:

Carine su štetne za svjetsko blagostanje. Na tu konstataciju se oslanja GATT i WTO, s ciljem rušenja carina. Najrazvijenije zemlje najviše su napredovale u liberalizaciji carina. Tranzicijske zemlje imaju relativno nižu carinu i malo je proizvoda sa stopom nula.

Primjena kompenzatornih i antidampinških carina: Od samog osnivanja GATT se suglasio sa zahtjevima zaštite za razmjenu koja odstupa od pravila

lojalne konkurencije. Carine su predviđene kako bi neutralizirale praksu dampinga i uplatu subvencija: to su

antidampinške i kompenzatorne carine. One postaju jaki zaštitni instrument, jer su ograničavale uvoz osjetljivih proizvoda (crnu

metalurgiju, tekstil, elektrotehn. proizvode) s procedurom koja je favorizirala zahtjeve tržišta. Urugvajskim pregovorima htjelo se svesti subvencije u međunarodnoj razmjeni u razumne

granice. Donosi se novi Sporazum o subvencijama kojima se smanjuju kompenzatorne carine na međunarodnoj razini posebno u SAD-u.

Mjere necarinske zaštite: Necarinski protekcionizam se razvio kao reakcija na smanjenje klasičnih restrikcija GATT-a i

nemogućnosti korištenja instrumenata carinske zaštite. Oblici neoprotekcionizma (mjere necarinske zaštite) su:

12

1. KONTIGENTI I KVOTE – cilj im je ograničiti količinu uvoznih proizvoda; količinske su barijere koje supstituiraju mjere carinske zaštite. Zabranjene su, ali se toleriraju u osjetljivim sektorima gdje supstituiraju mjere carinske zaštite. Kontingenti se tretiraju se kao izuzetak u okviru Općeg sporazuma (poljoprivreda) ili kao privremena derogacija (Viševlakni sporazum). Kontingent je sigurnija barijera od carina, jer striktno ograničava količinu uvoza, čak i kada inozemna cijena pada.

2. DOBROVOLJNO OGRANIČENJE IZVOZA – zemlja uvoznica, radije od kontingentiranja uvoza određenog proizvoda, pribjegava dobrovoljnom ograničenju na vlastitoj granici. Ta tehnika nije pokrivena pravilima Općeg sporazuma pa se naziva mjera “sive zone”. Takva ograničenja su koncentrirana na određeni broj proizvoda koji se odnose na:

industriju u opadanju (čelik, proizvodi crne metalurgije, tekstil, automobili) industriju budućnosti (elektronika, strojevi).

Izvoznici prihvaćaju te sporazume, jer stječu prednost upravljanja kooperacijom i sporazumijevanja o smanjenju njihovog udjela na tržištu. Ako je izvozni opseg malen, njihove cijene i marže su vrlo visoke.

3. OTVARANJE TRŽIŠTA PREGOVORIMA – garantira zemljama izvoznicama određeni opseg ili minimalni udio na tržištu zemalja uvoznica, što je jamstvo minimalnog otvaranja vlastitog tržišta. Ti bilateralni sporazumi o pristupu tržištu jedne zemlje suprotni su multilateralnim sporazumima: vode preferencijalnom pristupu jedne zemlje, koja nije nužno konkurentnija od treće zemlje. Ti bilateralni sporazumi jaka osovina trgovinske politike SAD-a u odnosima sa Japanom, Kinom a ponekad i EU.

4. SANITARNE I FITOSANITARNE MJERE I TEHNIČKE PREPREKE TRGOVINI – te mjere štite zdravlje ljudi, životinja i biljaka, nadgledaju neškodljivost prehrambenih proizvoda, higijenske norme, sigurnost, zaštitu okoliša, tehnička pravila, ambalažu itd. Snažna su prepreka razmjeni koja štiti potrošače, ali i nacionalne proizvođače, a specifikacije za proizvod moraju odgovarati jedinstvenim karak. nacionalnih proizvoda. Sporazumi koji se odnose na sanitarne i fiosanitarne mjere (Sporazum SPS) i tehničke prepreke trgovini (Sporazum TBT) inkonponirani su u Finalni akt Urugvajske runde.

5. ODOBRENE POVALSTICE – su oblik posebno ograničenog neoprotekcionizma.U Zajednici direktive o javnim tržištima predviđaju da ponuda koja proizlazi od firme treće zemlje, za vrijeme prelaska na javno tržište, može biti zadržana samo ako je njena cijena manja za 3% od komunitarne ponude. Novi sporazum o javnom tržištu stavio je pod upitnik te preferencije. Princip nacionalnog tretmana je proširen i na javna tržišta te predstavlja temelj sporazuma; inozemni dobavljači i robe ne mogu biti podvrgnuti nepovoljnijem tretmanu na javnom tržištu od tretmana odobrenog nacionalnim dobavljačima roba i usluga.

5. TEKTONIKA EKONOMSKIH REGIONALNIH BLOKOVA

13

Regionalni integracijski sporazumi funkcioniraju logikom kompleksnog spajanja i promjena koje u konačnici mogu voditi do formiranja novih organizacijskih oblika. Multilateralni trgovinski sustav potencijalno je upitan zbog regionalnih integracijskih sporazuma, budući da se oni mogu brzo pretvoriti u defenzivniji blok od parcijalizacije svjetske ekonomije.

INTEGRACIJSKI STUPNJEVI EKONOMSKIH BLOKOVA: (1) PREFERENCIJALNO GRUPIRANJE: uređuje privilegiranu tekuću razmjenu između zemalja

koje nisu smještene u istom regionalnom području i čija životna razina različita. Tom formulom su zemljama u razvoju odobrene prednosti koje nisu recipročne kao što je smanjenje ili unilateralno ukidanje carina i drugih prepreka za nekoliko temeljnih proizvoda o kojima ovisi njihov izvoz. Konvencija Lome potpisana između Zajednice i zemalja ACP-a prototip je tog oblika sporazuma.

(2) ASOCIJATIVNI SPORAZUM: predstavlja pred-etapu uvođenja carinske unije ili zone slobodne trgovine pa sadržava plan i program prelaska u tu fazu. EU je prešla na ove sporazume sa zemljama CEEC u cilju proširenja na te zemlje.

(3) ZONA SLOBODNE TRGOVINE: je grupiranje više carinskih teritorija, u kojemu zemlje članice ukidaju sve trgovačke barijere između sebe, ali zadržavaju svoje nacionalne barijere u razmjeni s ostatkom svijeta. Nema ukidanja nacionalnog suvereniteta na tarife. U jednoj takvoj zoni zadržana je kontrola carina između zemalja članica kako bi se izbjegao uvoz roba u zemlju gdje su carine relativno niske. Pravo podrijetla je od velike važnosti. Zona slobodne trgovine uključuje osjetljive sektore (čelik, poljoprivredu, tekstil). Stvaranje zone slobodne trgovine najavljeno je za 2010.g. između razvijenih zemalja APEC-a.

(4) CARINSKA UNIJA: karakterizira ju veće napuštanje suverenosti u odnosu na zonu slobodne trgovine. Zemlje članice ukidaju između sebe sve trgovinske barijere, usvajaju zajedničku carinsku tarifu prema ostatku svijeta. Trgovinska politika postaje zajednička. Europska ekonomska zajednica je 1968. – 1992.g. bila carinska unija.

(5) ZAJEDNIČKO TRŽIŠTE: nije automatski osnovano realizacijom carinske unije. Da bi tržište postalo zajedničko, pretpostavlja savršeno cirkuliranje priljeva roba, dakle eliminiranje fiskalnih granica, tehničkih i trgovinskih prepreka, slobodno cirkuliranje faktora proizvodnje, čak i radnika i kapitala između zemalja članica. Harmonizacije vlastitih politika u vlastitoj zemlji trebaju se ostvariti na način da se uklone distorzije i da se izazove dio ekonomije razmjera koji omogućava porast veličine tržišta. U okviru Europe, stvaranje velikog tržišta cilj je dvaju sporazuma:

1. Rimski ugovor koji je lansirao ciljeve zajedničke politike,2. Jedinstveni akt koji je kreirao jedinstveno tržište afirmacijom 4 slobode: slobodnog kretanja

ljudi, roba, kapitala, usluga. Trebalo je proširiti ciljeve zajedničkog tržišta prema jedinstvenom tržištu. EFTA je osnovana kao protuteža Europskoj zajednici na inicijativu V.B.-e a danas okuplja Švicarsku, Lihtenštajn, Norvešku i Island. Udružena je u jedinstveno tržište koje karakterizira Jedinstveni europski prostor (EEA) MERCOSUR (zajedničko tržište Juga) objedinjuje Argentinu, Brazil, Paragvaj i Urugvaj.

(6) EKONOMSKA UNIJA: je najviši oblik regionalnog procesa integracije. Da bi zajedničko tržište i makroekonomska stabilizacija zemalja članica postala efikasna, ekonomska politika treba biti unificirana ili barem usko koordinirana. Zemlje koje su vodile proces ekonomske i političke integracije su: Njemačka, Belgija i Luksemburg, koji tvore carinsku uniju od 1921.g.

Podjela integracijskih procesa za EU:1) zona slobodne trgovine2) carinska unija

14

3) zajedničko tržište4) jedinstveno tržište5) unutarnje tržište.

Zona slobodne trgovine i carinska unija su negativni procesi integracije, a ostala tri pozitivni procesi integracije.

UČINCI CARINSKE UNIJE Carinska unija zasniva se na liberalizaciji razmjene između zemalja članica sa zajedničkom

carinskom tarifom prema ostatku svijeta. Radi se integracijskom obliku karakterističnom po dvostrukom svojstvu – u isto vrijeme

slobodnoj razmjeni i protekcionističkim prednostima. Uvođenje carinske unije između dvije zemlje stvaraju se tri simultana učinka:

1. učinak stvaranja trgovine – rezultira iz zamjene manje efikasnih nacionalnih proizvođača uvozom uz niže troškove podrijetlom iz zemalja partnera,

2. učinak potrošnje – pripisuje se smanjenju cijena, a koje rezultira povećanjem potrošnje i porast ukupnog uvoza,

3. učinak skretanja trgovine – sastoji se u gubitku dijela tržišta trećih zemalja u korist uvoza zemalja partnera.

Učinak stvaranja razmjene i potrošnje vodi poboljšanju svjetskog blagostanja nasuprot učinku skretanja, koji vodi u suprotnom smjeru.

Graf: Efekti carinske unije

Cijena(u FF zatonu žita)

O2 O1 D1 D2 Količina

Uzmimo primjer ulaska V.B. u zajednicu, promatrajući posljedice na pojedinačan proizvod: žito. Britanska ponuda polazi od pretpostavke povećanja troškova, dok ponuda trgovačkih partnera

polazi od konstantnih troškova na način da zanemaruje učinke carinske unije na njihovo gospodarstvo.

Prije integriranja u Zajednicu, V.B. uvozila je količinu žita M1 podrijetlom iz SAD-a koja je bila svjetski proizvođač s nižim troškovima, tj. 5000 FF za tonu, čemu se dodaje carina 1000 FF, tj. carinski prihod za britansku državu, jednak je 1000 FF multipiciran M1 (površina c+e).

Nakon ulaska u Zajednicu V.B. ukida prelevmane na razmjenu s Francuskom, dok zajednička agrarna politika obvezuje održavanje prelevmana, sa SAD-om na istoj razini kao prije. Uvoz M2

iz Francuske iznosi 5500 FF za tonu manje je skup izvor nabave, jer nije više carinjen. U odnosu na prvotnu potrošnju od 6000 FF po toni, prijelaz na 5500 FF izaziva dobit za potrošače (a+b+c+d), gubitak za britanske proizvođače (površina a) i gubitak prihoda od carine zemlji (površina c i e).

Učinci integriranja V.B. jesu:1. stvaranje trgovine – ekonomiziranje troškova u britanskoj proizvodnji zamijenjenoj uvozom

O1–O2, podrijetlom od efikasnijeg francuskog proizvođača (površina b).2. učinak potrošnje – posljedica je smanjenja cijena (površina d).

15

3. skretanje razmjene – sadrži zamjenu američkog uvoza manje skupim uvozom podrijetlom iz Francuske. Ima važan učinak za međunarodnu razmjenu, jer je treća zemlja potencijalno oštećena (površina e).

Kritika teorije carinske unije: analiza je statična i zanemaruje stvaranje razmjene koja je dinamična. pretpostavka da su dvije susjedne zemlje u većini slučajeva privilegirane i prirodni trgovački

partneri. Blizina omogućuje minimiziranje troškova transakcija i transporta. Učinci stvaranja – skretanja tijekova razmjene gube svoje značenje u gospodarstvu koje se

globalizira: poduzeća trećih zemalja prisutna u regionalnoj uniji koriste učinke stvaranja prometa, dok se nacionalna proizvodnja trpeći troškove razbija na segmente proizvodnje u zemljama ostatka svijeta.

Uspjeh carinske unije ovisi o:1) što je veće ekonomsko područje unije, povećava se mogućnost unutarnje podjele rada te je

korisnija ako se formira u svijetu koji je podvrgnut kvantitativnim ograničenjima,2) što je niža razina carina na uvoz iz trećih zemalja, strukturne transformacije i komercijalna

kretanja će biti za toliko značajnija.3) carinska unija ima više izgleda ako su gospodarstva zemalja članica slična – konkurentna, nego

ako su različita i komplementarna.4) što su veće razlike u proizvodnim troškovima između zemalja članica, veće su i uštede koje će

proizići iz slobodne trgovine unutar unije.5) što je veći broj industrija u kojima će proširenje tržišta rezultirati nižim troškovima proizvodnje

od industrija izvan unije.

Koristi/štete od osnivanja carinske unije (Viner): Korist od osnivanja carinske unije imaju, za Vinera, članice te unije samo od onog dijela

međusobne razmjene koja predstavlja novu trgovinu. Svaka trgovinska razmjena između zemalja članica, zamjena je za trgovinu i smatra se štetnim

učinkom za zemlju uvoznika, treće zemlje i svijet kao cjelinu, dok je koristan jedino zemlji koja izvozi.

Viner ističe kao glavni nedostatak carinske unije promjene koje se ne odvijaju unutar unije, nego na relaciji između unije i ostalog svijeta.

Na relaciji unija – vanjski svijet, Viner pronalazi najviše argumenata koji opravdavaju formiranje carinske unije, posebno između manjih zemalja, radi jačanja pregovaračke moći tih zemalja.

ISKUSTVO EU: RAST UNUTARNJE RAZMJENE Kako bi se umanjile posljedice protekcionizma i veća skretanja razmjene, Opći sporazum

nameće poštovanje dva pravila pri uspostavljanju carinske unije: uklanjanje carina i trgovinskih prepreka za glavninu razmjene između zemalja članica, bez

jasne liberalizacije određenih sektora. smanjenje vanjske carinske tarife u odnosu na onu koja je bila na snazi prije formiranja te

unije, kako bi se utjecalo na rast konkurentnosti prema trećim zemljama.

Zajednica je primijenila prvu klauzulu vrlo široko, ali nije poštivala drugu za vrijeme stupanja na snagu carinske unije.

Trgovački promet između 6 zemalja bio je favoriziran na štetu prometa s ostatkom svijeta u ime komunitarnih preferencija.

SUSTAVNI UČINCI REGIONALIZACIJE SVJETSKE EKONOMIJE

REGIONALIZAM MEĐUNARODNE TRGOVINE:

16

Europa je najdinamičnija regija na polju integracija, tako da barem jedna europska zemlja sklopila je 50 – 54 regionalna sporazuma. Cijela karta Europe iscrtana je trgovačkim sporazumima.

Zadnjih 15 godina raste regionalizam u Sjevernoj Americi, Latinskoj Americi i Aziji. Raspadom SSSR-a, Čehoslovačke i SFRJ došlo je do regionalne ekonomske dezintegracije. Trgovina zemalja srednje i istočne Europe i baltičkih zemalja preorijentirala se prema EU. Način funkcioniranja intraregionalne trgovine analizirali su Freudenberg, Gaulier i Unal-

Kesenci. Trgovinski promet 61 zemlje ili zone razdijeljen je na 3 velike regije :

1. Euroafriku koja obuhvaća Europu i zonu blizu nje Afriku, srednji istok i bivši SSSR.2. Američki kontinent,3. Aziju – Oceaniju.

Središte trokuta odgovara jednakoj raspodjeli trgovine između 3 zone. Za većinu zemalja intraregionalni promet obuhvaća više od polovice Vanjske trgovine. Samo SAD, Japan i EU zauzimaju centralni položaj i dobro su podijelile svoju razmjenu

između različitih polova. U svakoj regiji pol SAD, Japan, EU imaju centralno mjesto: u isto su vrijeme stožer odnosa za

ostale dvije regije i gravitacijski centar razmjene unutar zone.

Faktori novog regionalizma 90-ih godina: 1) poteškoće zatvaranja Urugvajskih pregovora stavile su pod sumnju sposobnost GATT-a da održi

sustav razmjene zasnovan na mulitlateralizmu.2) proces produbljivanja i proširivanja Europske zajednice ubrzao se sa stupanjem na snagu

jedinstvenog tržišta, stvaranjem Europskog ekonomskog prostora, uvođenjem Ekonomske i monetarne unije i ekspanzijom preferencijalne mreže sporazuma.

3) težnja za supstitucijom, u okviru trgovačkih blokova, roba i kretanja kapitala migracijskim kretanjem.

4) kraj hladnog rata zamijenio je teren političkog sukobljavanja gospodarskim. Stvaranje regionalnih blokova je u tijeku.

5) spektakularni preokret SAD-a, dugo neprijateljskog prema regionalnom približavanju, koji zaključuje sporazum o slobodnoj razmjeni s Kanadom, te ga proširuje na Meksiko u krugu NAFTE.

6) postojanje regionalnih sporazuma novih zemalja proces je koji ima kumulativnu dinamiku. Najgore je za jednu zemlju da ostane izvan tog procesa, jer se treće zemlje osiromašuju, a njihov politički položaj u međunarodnim pregovorima slabi.

UČINCI REGIONALIZMA NA SVJETSKO BLAGOSTANJE: Posljedice proširivanja regionalnih blokova analizirao je Krugman. Moć na svjetskoj razini teži učincima koji imaju suprotan smjer: poboljšanju blagostanja koje

teži prema optimalnom stanju slobodne razmjene, tj. prema stvaranju jedinstvene zona na svjetskoj razini, smanjenju svjetskog blagostanja zbog podizanja carina.

Porast blagostanja ostatka svijeta i broja blokova daje se u krivulji “V”: optimalna situacija u slobodnoj trgovini je ona gdje postoji samo jedan trgovinski blok, optimum drugog ranga karakterizira atomicitet, dok najgori mogući način sadrži mali broj blokva – broj vrlo precizan po Krugmanu ti su komercijalne grupe – trijada (SAD, EU i Azija) oko kojih se struktuira svjetsko gospodarstvo.

Taj se razvoj se zasniva na 2 hipoteze: svijet treba biti homogen, tj. ne postoje više prirodne komercijalne zone, proširenje blokova nužno se izražava političkom agresijom na ostali svijet i okretanjem sebi.

Graf: Regionalni blokovi i svjetsko blagostanje prema Krugmanu (Krivulja V)

Gubitak

17

blagostanjaostatkasvijeta

Broj trgovinskih blokova

Potencijalno, regionalne “otvorene” unije vrlo se lako okreću u unije “tvrđave”. Tako je GATT i WTO uvijek smatrao da procesi regionalizma i liberalizacije međunarodne

razmjene trebaju ići paralelno. U stvarnosti, liberalizacija funkcionira na 2 razine: veliki broj zemalja odbija na

multilateralnoj razini odgovoriti na ono što su prihvatile na regionalnom planu. Lakše je organizirati slobodno kretanje na ograničenijem području, gdje su troškovi

transakcija i nadzora suženi, tj. između zemalja koje imaju razvijene odnose povjerenja i koje funkcioniraju prema istim pravilima igre.

Regionalne unije su nametnute, jer omogućavaju lakše zadovoljavanje lojalnih i reciprocitetnih zahtjeva na razini međunarodne trgovine.

18

6. EUROPSKA TRGOVINSKA POLITIKA: SLOBODNA TRGOVINA I REGIONALNI PREFERENCIJALI

TRGOVINSKA POLITIKA usmjerena je na liberalizaciju razmjene u industrijskom sektoru, te je izrazito protekcionistička u

sektoru poljoprivrede. organizirana je po hijerarhijskom sustavu preferencijalnih trgovinskih sporazuma s prirodnim

partnerima EU-e. Zajednička trgovinska politika EU orijentirana je prema slobodnoj razmjeni. Ostvarenjem carinske unije trgovinska politika postala je zajednička prema ostalom svijetu. Ona je vanjska fasada zajedničkom, jedinstvenom, te unutarnjem tržištu.

KOPENHAGENSKI KRITERIJI IZBORNOSTI UNIJE Članak 49 Ugovora CE definira uvjete pridruživanja zemalja u EU:

“Sve zemlje koje poštuju načela (principi slobode, demokracije, poštivanje ljudskih prava, i fundamentalnih sloboda kao i pravne države), mogu tražiti i postati članicom Unije. Prosljeđuju zahtjev Vijeću, koje se jednoglasno izjašnjava nakon konzultiranja Komisije i mišljenja Europskog parlamenta, koji se izjašnjava apsolutnom većinom. Uvjeti primanja i prihvaćanja predmet su sporazuma između zemalja članica i zemalja tražiteljica”.

Komisija je u izvješću “Agenda 2000” iz 1997.g. iznijela detaljnu analizu kriterija:1. politički kriterij – zahtjeva od zemalja kandidata da imaju stabilne institucije koje garantiraju

demokraciju, primat prava, ljudska prava, poštivanje manjina i njihovu zaštitu,

2. postojanje tržišnog gospodarstva – zadovoljavajući je prema Komisiji: ako se ravnoteža između ponude i potražnje stvara slobodnom igorom na tržištu, ako su cijene i razmjena slobodne, ako ne postoji nikakva značajnija prepreka pri ulazu na tržište (stvaranje novih poduzeća)

i izlazu s tržišta (stečaj), ako se pravni stav o pravu vlasništva i sporazumi prihvatljivi, ako postoji makroekonomska stabilnost sukladno kriterijima konvergenosti tipa

Maastricht, ako postoji široki konsenzus o osnovama ekonomske politike, ako je financijski sustav dovoljno razvijen da usmjerava štednju prema proizvodnim

investicijama.

Unija zahtjeva od poduzeća da izdrže konkurentske pritiske i tržišne zakonitosti unutar Unije.

3. pravni kriterij – sposobnost preuzimanja obveza koje proizlaze iz članstva, uključujući provedbu ciljeva političke, ekonomske i monetarne unije.

4. administrativni kriterij – naknadno je dodan, traži prilagodbu odgovarajućih administrativnih struktura sa ciljem osiguravanja uvjeta za postupnu i skladnu integraciju.

Europsko vijeće održano u Luksemburgu, predviđa da svi kandidati na temelju istih kriterija su pozvani na priključivanje EU-i budu podvrgnuti istim uvjetima procesa priključivanja.

EU lansira za sve strategiju “pred-zaključivanja” koja se oslanja na “partnerstvu priključivanja” kako bi se pomoglo integriranju i prihvaćanju komunitarnih stečevina.

Da bi se olakšao proces uključivanja novih zemalja Europskoj uniji, partnerstvo sa svakom od 13 zemalja kandidata odnosi se na sljedeće:

1. postupno prihvaćanje 1400 zakonodavnih europskih tekstova o pravilima unutarnjeg tržišta – komunitarnog tržišta,

19

2. familizaciju s programima i metodama komunitarnog rada,3. uvođenje Europske konferencije, konzulativne instalacije o vanjskoj politici i zajedničkoj

sigurnosti (CFSP) kao i o pitanjima pravosuđa i unutarnjih poslova,4. financijsku pomoć za pred uključivanje u okviru programa PHARE, pomoć poljoprivredi,

regionalnoj politici i asocijativnim sporazumima.

ZEMLJE SREDNJE I ISTOČEN EUROPE (CEEC): Najbliži krug tvrde jezgre okupljanja čini 10 zemalja srednje i istočne Europe (CEEC): Bugarska,

Estonija, Češka, Rumunjska, Litva, Poljska, Slovačka, Mađarska, Letonija, Slovenija, koje su s Unijom potpisale sporazum o europskoj asocijaciji.

Europski asocijacijski sporazumi: Europski sporazum je poseban oblik sporazuma o pridruživanju između EU i pojedinih zemalja

CEEC, te baltičkih zemalja. Osnovni cilj sporazuma je priprema pridruženih zemlja za priključivanje EU. Temelji se na načelima poštivanja ljudskih prava, demokracije, pravne države i tržišnog

gospodarstva. Zaključuju se na neodređeno vrijeme i sastoje se od slijedećih elemenata:

politički aspekt, koji predviđa bilateralne i multilateralne konzultacije u svim pitanjima od zajedničkog interesa,

trgovinski aspekt (stvaranje zone slobodne trgovine), ekonomsku, kulturnu i financijsku suradnju, usklađivanje zakonodavstva (posebice u području intelektualnog vlasništva i tržišnog

natjecanja). poljoprivreda je isključena iz tih sporazuma. u razdoblju između potpisivanja i stupanja na snagu europskog sporazuma vrijedi tzv. INTERIM

ili PRIJELAZNI SPORAZUM koji uređuje unutarnje tržište, uključujući i trgovinu.

ZEMLJE MEDITERANSKOG BAZENA Barcelonska konferencija je utvrdila temelje partnerstva između EU-e i 12 zemalja Mediterana. Ta politika zasniva se na političkom dijalogu radi promoviranja demokracije i principa pravne

države s ciljem uvođenja zone slobodne trgovine, zatim ekonomske, socijalne i kulturne kooperacije.

Glavni ekonomski cilj Konferencije je stvaranje zone slobodne trgovine između tih zemlja. Carinske i necarinske barijere na robe bit će postupno eliminirane, usporedo s liberalizacijom

trgovine. Dvanaest mediteranskih zemalja nema isti partnerski odnos.

Cipar i Malta koriste privilegirani status “sporazuma o prethodnoj asocijaciji jedne eventualne adhezije” su privilegirane.

Turska je stekla status zemlje kandidata prema odluci Europskog vijeća iz Helsinkija. Ostale zemlje su u Euro-mediteranskom sporazumu o asocijaciji.

Njihovi proizvodi koriste slobodan pristup na europsko tržište, bez reciprociteta za europski izvoz.

Gospodarstvo tih zemalja koje je nedovoljno pripremljeno za slobodnu razmjenu, može postati izvor socijalnih tenzija pa je Unija, da bi pomogla prilagođavanju tih zemalja, povećala financijsku potporu dvanaestorici i to s 2 specifična kooperacijska instrumenta:1. program MEDA – zamjenjuje različite bilateralne financijske sporazume, a trebao bi

podupirati ciljeve Partnerstva.2. program MED – cilj im je unapređenje odnosa i razmjene između dvije mediteranske obale.

ZEMLJE AFRIKE, KARIBA I PACIFIKA (ACP)

20

EU je sa zemljama u razvoju zaključila trgovačke sporazume koji nisu zasnovani na principima reciprociteta.

Financiranje se osigurava doprinosima zemalja članica Europskog fonda za razvoj (EDF). Pomoć razvoju zasnivao se na više različitih instrumenta:

1) zajedničkom upravljanju ,2) slobodnom pristupu jedinstvenom tržištu ili Sustavima općih preferencija (GSP) za većinu

poljoprivrednih proizvoda, s posebnim sporazumima koji se odnose na osnovne proizvode tih zemalja, za industrijske proizvode i za određene proizvode ruda tih zemalja,

3) Fond za stabilizaciju izvoznih prihoda temeljnih poljoprivrednih proizvoda (STABEX) predlaže zajam bez kamata, tj. pomoć za najsiromašnije zemlje na osnovi procijenjene normalne cijene, koja se odnosi na tečaj zadnje 4 godine,

4) uvođenje sustava za rude (SYSMIN) koji omogućava, u slučaju pada cijena proizvod ruda, održavanje funkcioniranja eksploatacije.

Poslije više od 20 godina primjene Konvencije Lome, rezultati su poražavajući. EU je predložila zemljama ACP-a da se organiziraju na regionalnoj osnovi. Cilj te nove grupe zemalja razvoj je intraregionalne trgovine, kako bi unutarnje tržište dostiglo

dovoljnu veličinu radi smanjenja cijena.

Europska unija i zemlje u razvoju: Sporazumi EU sa zemljama u razvoju odnose se na:

1. unapređenje njihove trgovine putem sustava općih trgovinskih preferencija, trgovinski odredbi i trgovinskih promocijskih djelovanja,

2. pomoć u hrani prilikom hitnih slučajeva ili kroničnih nestašica hrane,3. financiranje ekonomskog razvoja projekata ili adekvatnih programa,4. pristup zajmovima Europske investicijske banke,5. pomoć zajedničkim ulaganjima između europskih poduzeća i poduzeća zemalja u razvoju,6. pomoć nevladinih organizacija,7. istraživačke programe i razvoj poljoprivrede i zdravstva,8. posebna proračunska sredstva za posebne namjene.

EU je najznačajniji reformski partner zemalja u razvoju, a zatim SAD.

INTERREGIONALNI SPORAZUMI Interregionalni sporazumi odnose se na uvođenje zone slobodne razmjene između dvaju

trgovinskih blokova. Europska komisija je poduzela inicijativu prema SAD-u i MERCOSUR-u i sukobila se sa

mnogim preprekama.1. Prema SAD-u Komisija je poduzela inicijativu stvaranja transatlantske zone slobodne

trgovine i u Madridu je potpisala Novu transatlantsku agendu – New Transatlantic Agenda. Taj je projekt nazvan NOVO TRANSATLANTSKO TRŽIŠTE (NTM). Predviđa stvaranje zone slobodne trgovine između EU i SAD-a, koja obuhvaća:

usluge, uklanjanje carina na industrijske proizvode, smanjenje necarinskih prepreka u oblasti normi o javnom tržištu, intelektualnom

vlasništvu i investicijama, te uvođenje bilateralnih preventivnih mehanizama i reguliranje sukoba.

Poljoprivreda i audiovizualna tehnika isključene su iz tih sporazuma.

Projekt je doživio neuspjeh. Nakon čega je Komisija predložila novo približavanje kvalificirano kao TRANSATLANTSKO EKONOMSKO PARTNERSTVO, koje ima blaži

21

oblik NTM-a, sa smanjenjem carine u industriji i uspostavom “preventivnog sustava” o smanjenju bilateralnih sukoba, dok su dijelovi o necarinskim preprekama relativno slični.

2. Prema latinskoj Americi Komisija se željela suprotstaviti utjecaju SAD-a, koji je kreirao projekt interregionalnog prostora slobodne trgovine između SAD-a i MERCUSOR-a. Okvirni sporazum je potpisan 1995.g. i predviđa liberalizaciju razmjene između dva bloka na razdoblje od 10 godina. Pregovori su započeli za proizvode još uvijek podvrgnute carinskim barijerama i za usluge. Poljoprivreda je ostavljena za napredniji stupanj pregovora, jer je to osjetljivo područje u trgovačkim odnosima između dva ekonomska bloka.

Projekti sporazuma sa SAD-om i MERCOSUR-om nose mnoge rizike: stavljanje u opasnost komunitarnih stečevina – izuzevši kulturni aspekt, teške gospodarske prilike u sektoru poljoprivrede, destabilizaciju multilateralnog sustava i WTO-a, zemalja mediteranskog bazena i ACP-a s

kojima je EU razvila povlaštene odnose.

INTRAEUROPSKA RAZMJENA Unutarregionalna trgovina, za svaku zemlju članicu, rasla je brže od trgovine s trećim zemljama. Trgovina s trećim zemljama je vrlo velika te je EU globalno privi svjetski uvoznik. Deficit EU permanentan je u industrijskim sirovinama i energetici. To je jednostavno refleks

pomanjkanja pouzdanih izvora u Europi. Deficit poljoprivrednih proizvoda i prehrambenih s vremenom se smanjuje i to zbog učinaka

zajedničke agrarne politike. Promatrajući ukupno prerađivačke proizvode EU je strukturno pretežiti izvoznik. Ti globalni pokazatelji stvaraju krivi dojam o stabilnosti razmjene u procesu integracije u Europi. Cilj je razumjeti kako se proizvodnja i razmjena po granama ili unutar grane za svaku zemlju

transformirala.

Analiza intergranske i intragranske razmjene unutar EU: INTERGRANSKA RAZMJENA – razmjena proizvoda različitih grana. Razmjena se oslanja na

komparativne prednosti između nacija. Uzimaju se dva faktora rad i kapital pa se svaka zemlja specijalizira za proizvodnju u ovisnosti o opskrbljenosti pojedinim faktorima.

INTRAGRANSKA RAZMJENA – razmjena proizvoda jednakih grana.

Teorijski elementi intragranske razmjene:Postoje 2 kriterija intragranske razmjene:

(1) ukrštena – u smislu da priljev uvoza i izvoza između dviju zemalja mora imati značajnu usporedivost,

(2) istovrsna – istovrsni proizvodi zadovoljavaju isti tip individualnih potreba.Prvo izračunavanje intragranske trgovine sastoji se od, za nomenklaturu date grane, izračunavanja intenziteta ukrštene razmjene unutar te grane. Najkorišteniji pokazatelj je Grubel i Lloyd:

Bi=( X i+M i )−|X i−M i|

( X i+M i)

Xi – predstavlja izvoz vrijednosti zemlje A prema zemlji B jednog dobraMi – uvoz zemlje A podrijetlom iz zemlje B tog istog dobra.

Taj pokazatelj varira od 0 kada nema priljeva intragranske razmjene (tj ako su M i ili Xi 0) do 1, kada se sva realizirana trgovina za određeni tip proizvoda uravnotežava unutar iste grane (B=1 za Xi=Mi).

Svaki osnovni proizvod bazne statistike klasificiran je koristeći 2 kriterija:

22

1. KRITERIJ SIMILARNOSTI koji se oslanja na jedinstvenu vrijednost (cijena/toni) proizvoda iste nomenklature koji čine predmet razmjene. Dva se proizvoda definiraju kao similirana ako se odnos jedinične vrijednosti uvoza i izvoza razlikuje barem 15%. Proizvodi nemaju različite kvalitativne i tehničke razlike. Razlikuju se po svom kondicioniranju i prihvaćanju što ovisi o ukusu potrošača.

2. KRITERIJ UKRŠTENE RAZMJENE – trgovački priljev se tumači kao dvostruki smjer ako najmanja visina priljeva predstavlja 10% najznačajnijeg priljeva. Razmjena se odvija samo u jednom smjeru. Može biti izjednačena s međugranskom razmjenom.

Moguća su 3 tipa razmjene na međunarodnoj razini:1. po razmjeni SIMILARNIH proizvoda ili HORIZONTALNE diferencijacije koja zadovoljava

oba kriterija statističke similarnosti i ukrštavanja.2. po razmjeni DUPLOG SMJERA diferencirane VERTIKALNE slobode (po svojoj kvaliteti i

tehničkim svojstvima) koji zadovoljavaju kriterij ukrštene razmjene ali ne i similarnosti.3. po razmjeni u JEDNOM SMJERU – koja ne zadovoljava kriterij ukrštene razmjene.

Ekonomska integracija i intragranska trgovina:1. Odnosi između razine razvoja i prirode razmjenjivih dobara.

Razmjena proizvoda HORIZONTALNE diferencijacije proizlazi iz grana koje koriste iste tehnologije, i taj tip razmjene će se ostvariti između zemalja jednake razine razvoja.

Razmjena proizvoda VERTIKALNE diferencijacije proizlazi iz grana koje koriste različite tehnologije i taj tip razmjene ostvarit će se između zemalja nejednake razine razvoja.

2. Stečene prednosti međunarodnom razmjenom. za razmjenu proizvoda HORIZONTALNE diferencijacije postoje prednosti potrošača dviju

zemalja. Njihov izbor se proširuje tako da je u okviru trgovinske integracije broj različitih prodaja na jedinstvenom tržištu veći od onog koji postoji na autarkičnom. Poduzeća su u monopolističkoj konkurenciji, te ostvaruju ekonomiju obujma.

za proizvode VERTIKALNE diferencijacije korist od razmjene poglavito proizlaze od širenja obujma tržišta, a do izražaja dolaze troškovi prilagođavanja.

3. Troškovi prilagođavanja tijekom trgovinske integracije. proizvodi HORIZONTALNE diferencijacije: troškovi prilagođavanja biti će slabiji, jer isto

poduzeće može npr smanjiti broj vrsta proizvoda, povećavajući proizvodnju određenih vrsta radi izvoza partnerima jedinstvenog tržišta.

proizvodi VERTIKALNE diferencijacije: neke proizvodne jedinice se zatvaraju dok druge povećavaju svoju proizvodnju.

Zaključak je da korist jedinstvenog, tj. unutarnjeg tržišta proizlazi iz ekonomije obujma realizirane intragranskom trgovinom i realokacijom faktora proizvodnje.

Utjecaj unutarnjeg tržišta na unutar europsku razmjenu:1. Opća evolucija intragranse razmjene u Europi:

Za EU unutargranska trgovina kontinuirano se povećava. Trgovina proizvoda HORIZONTALNE diferencijacije relativno slabo raste. Trgovina proizvoda VERTIKALNE diferencijacije je najviše porasla.

2. Unutargranska razmjena po proizvodima. Razmjena proizvoda HORIZONTALNE diferencijacije najviša je za transportne materijale,

posebno za automobile. To pojačava konkurenciju i diverzifikaciju razmjene za taj dio dobara.

Trgovina proizvoda VERTIKALNE diferencijacije naročito se odnosi na profesionalne materijale, elektriku i kemijske proizvode.

Intergranska trgovina najrazvijenija je u tekstilnoj industriji, poljoprivrednih i agroprehrambenih proizvoda, mineralnih proizvoda, grafita i kamenoloma. Intergranska

23

europska trgovina oslanja se na prirodne prednosti, a odnosi se na aktivnost koja zapošljava radnu snagu relativno niske kvalifikacije.

3. Intragranska razmjena po zemljama. Po Gruber Lloyd pokazatelju zemlje čija se razmjena odvija više u obliku intragranske

trgovine jesu Francuska i Njemačka, Belgija – Luksemburg, V.B. i Nizozemska. Drugi ekstremi su Portugal i Grčka čija je intragranska razmjena s drugim zemljama članicama EU malo razvijena. Italija, Španjolska, Irska i Danska imaju intermedijarnu poziciju.2 grupe zemlja:1. zemlje u okviru kojih je razmjena proizvoda vertikalne cirkulacije najznačajnija. To su

Francuksa, Njemačka, Belgija–Luksemburg, V.B. i Nizozemska. Trgovina proizvoda horizontalne diferencijacije u tim zemljama je relativno visoka i predstavlja od 19% do 24% ukupne razmjene.

2. zemlje gdje intergranska trgovina dominira. Tu se nalaze četiri mediteranske zemlje kao i Irska i Danska. Za te zemlje diferencirana trgovina (naročito horizontalna) je slaba.

Kvaliteta razmjene proizvoda:Diferenciranje jedinične cijene jednog proizvoda reflektira diferencijaciju kvalitete.

Razlikuju se 3 kategorije dobara koje su predmet intraeuropske razmjene:1. proizvodi VIŠE KVALITETE čija je jedinična vrijednost veća barem za 15% prosječne cijene

Unije.2. proizvodi PROSJEČNE KVALITETE čija je jedinična vrijednost u većem ili manjem rasponu

od 15% prosječne jedinične vrijednosti unije.3. proizvodi NISKE KVALITETE čija je jedinična vrijednost manja za barem 15% prosječne

cijene unije.

24

II. SUSTAV ZAJEDNIČKIH POLITIKA

7. OD CARINSKE UNIJE DO JEDINSTVENOG TRŽIŠTA

UVODNO O EUROPSKOJ INTEGRACIJI EUROPSKE INTEGRACIJE su pojam koji u hrvatskom jeziku obuhvaća sve procese

institucionalne, gospodarske i/ili političke suradnje i integracije država na europskom kontinentu. Pod tim se pojmom podrazumijevaju organizacije poput EU, Vijeća Europe, OECD-a, EFTA-e, CEFTA-a.

EU je jedina istinska integracija (u Europi) s obzirom na stupanj i način suradnje među državama članicama, te mehanizme i razine odlučivanja u Uniji. Ostale suvremene integracije međuvladina su karaktera, te pružaju okvire za različite oblike suradnje (trgovinu, zaštitu i promociju ljudskih prava) između europskih država, kojima se stvaraju pretpostavke za moguće puno uključivanje u integracijski proces unutar same EU.

Zajedničko tržište i jedinstveno tržište temelje se na poštovanju 4 istih sloboda: 1. slobodnom kretanju roba, 2. ljudi, 3. usluga i 4. kapitala.

Realizacija carinske unije omogućila je ukidanje većine carina i kvantitativnih ograničenja, dok se liberalizacija sukobljavala s mnogim preprekama i kontrolama.

Zajedničko tržište je ostalo tržište odvojeno između različitih država – nacija zbog postojanja fizičkih, tehničkih i fiskalnih barijera.

CARINSKA UNIJA EUROPSKE ZAJEDNICE CARINSKA UNIJA – je ekonomski prostor u kojemu se zemlje članice sporazumom obvezuju

da će ukinuti međusobne carine ili takse sličnog učinka te kvantitativan ograničenja, a prema trećim zemljama primjenjivati zajedničku vanjsku carinsku tarifu. ☼ Koja je razlika između carinske unije i zone slobodne trgovine ?

U ZONI SLOBODNE TRGOVINE u kojoj su također ukinute carine i takse sličnog učinka između zemalja članica, na proizvode podrijetlom iz te zone, svaka zemlja zadržava svoju vlastitu vanjsku tarifu i carinsku politiku prema trećim zemljama. Samo proizvodi proizvedeni na teritoriju zone slobodne trgovine mogu u okviru nje slobodno cirkulirati, tj. bez carina, dok se slobodno prometovanje robe u CARINSKOJ UNIJI odnosi na robu bilo kojeg podrijetla.

EKONOMSKI I PRAVNI OKVIRI CARINSKE UNIJE Prije stupanja na snagu komunitarnih sporazuma sve zemlje štitile su nacionalnu proizvodnju

CARINSKOM TARIFOM, koja je sprječavala uvoz proizvoda po nižim cijenama od onih koje je nudila nacionalan proizvodnja, a kvantitativna ograničenja onemogućavala su uvoz određenih proizvoda u većim količinama od onih koje su nužne za zadovoljavanje unutarnje potražnje.

Žrtve tog protekcionizma su europski potrošači koji su imali ograničen izbor, a plaćali su po višim cijenama proizvod osrednje kvalitete.

CARINSKA UNIJA nametnula se kao integracijski oblik ispravljanja te situacije. To je temelj 3 europske zajednice: CECA, EUROATOM, CEE.

Carinska tarifa CE Carinska unija proširila se na svu razmjenu roba, što znači da koristi od slobodnog prometovanja

unutar Zajednice ima i roba podrijetlom iz trećih zemalja nakon što je uvedena slobodan promet, tj. nakon izvršenja carinske formalnosti, plaćene carine i takse ekvivalentnog učinka u zemlji članici kao zemlji uvoznici.

25

Carine i takse ekvivalentnog učinka na uvoz trebaju se postupno ukinuti u tranzicijskom razdoblju od 12 godina, a za nove članice 5 godina. Ritam smanjenja carina između zemalja, ostavljen je na volju zemljama članicama.

Niti jedna zemlja nije imala većih problema s carinskim razoružanjem, ali ostale prepreke u razmjeni (takse, kvantitativna ograničenja) nisu nestale.

Ukidanje takvih mjera bilo je teško, jer su prepreke razmjeni bile mnogobrojne, prikrivene i različite u pojedinim zemljama.

Za uklanjanje necarinskih prepreka u razmjeni trebalo je triput više vremena od ukidanja carinskih prepreka.

Carinska tarifa CECA i CEEA Ugovor o CECA predvidio je zabranu uvozne i izvozne carine i takse ekvivalentnog učinka, kao i

kvantitativnih ograničenja. Ta zabrana se primjenjivala stupanjem na snagu zajedničkog tržišta, a to se odnosilo na UGLJEN, ŽELJEZNU RUDAČU i ŽELJEZO, te na ČELIK.

RAZMJENA S TREĆIM ZEMLJAMA Carinska unija je ujednačila carinske odredbe u razmjeni s trećim zemljama pomoću dvije

direktive:1. uvođenje i rukovođenje ZAJEDNIČKOM CARINSKOM TARIFOM (CCT),2. zajedničke odredbe koje se unose u međunarodni kontekst i koje slijede evoluciju i

dugotrajniju promjenu kao što je carinska vrijednost roba. Komunitarni carinski zakon – grupira i objedinjuje ukupne carinske odredbe (75 odredbi) koje

reguliraju razmjenu Zajednice s trećim zemljama. Taj kodeks strukturiran je u 3 dijela, a objedinjuje:1) osnovna pravila carinskog prava – Carinski teritorij EU, carinsku tarifu, carinsku vrijednost i

podrijetlo robe,2) odredbe koje se odnose na destinaciju ekonomskih carina – režime ekonomskih carina,

slobodne zone, privremeno prihvaćanje, transformaciju pod carinom, slučaj reekspedicije ili destrukcije,

3) pravila koja se odnose na carinski dug i zaštitu od odluka koje se poduzimaju u predmetu carinjenja.

Zajednička carinska tarifa (CCT) Carinska unija razlikuje se od trgovinskog udruženja po tome što pored internog carinskog

razoružanja postoji jedinstvena vanjska tarifa koju sve zemlje članice primjenjuju na uvoz podrijetlom iz trećih zemalja. Takav uvoz carini se samo jednom i to pri ulasku robe u jednu zemlju članicu, a zatim ona slobodno cirkulira na komunitarnom carinskom teritoriju.

Zajednička carinska tarifa treba se uvesti na razini aritmetičkog prosjeka nacionalnih carina. Uvođenje zajedničke carinske tarife za zemlje članice je značilo gubitak prihoda od carina, te

gubitak vođenja nezavisne carinske politike. Zemlja članica ne može odlučiti niti pregovarati o carinama. O svakoj modifikaciji zajedničkih

carina odlučuje Vijeće na prijedlog Komisije. Komisija i zemlje članice osiguravanju korektnu primjenu i jedinstvenu nomenklaturu CCT-a. Taj

carinski instrument ima veliko značenje: za naplatu carine, za statistički obuhvat vanjske trgovine, korektnu primjenu različitih mjera trgovinske, agrarne, fiskalne i monetarne politike.

Zajednica primjenjuje istu vrstu nomenkalture kao i njeni najznačajniji trgovački partneri, što olakšava trgovačke pregovore. Naziva se KOMBINIRANA NOMENKLATURA (CN), jer u isto vrijeme objedinjuje carinski i statistički obuhvat Zajednice.

26

MULTIJEZIČNA BAZA PODATAKA (TARIC) (Integrirana komunitarna tarifa) osnovana je istodobno s uvođenjem kombinirane nomenklature (CN) kako bi označila odnos

svakog koda CN-a i komunitarne dispozicije koje se odnose na robe tog koda. Uključuje uvjete uvoza koje ne obuhvaća kombinirana nomenklatura (CN), kao što su

kontingenti, carinske preferencije, privremena suspenzija autonomnih carina CCT, antidampinške i kompenzatorne carine.

TARIC ujedinjuje sveukupne komunitarne mjere i daje nacionalnoj administraciji informacije o svim komunitarnim mjerama koje se odnose na unutarnju i vanjsku trgovinu.

Objavljuje se godišnje u službenom glasilu Zajednice.

Ekonomija tarifa Vijeće može odstupiti od normalne primjene CCT-a prihvaćajući dispozicije različitih tarifnih

mjera. To se odnosi na konvencionalni ili autonomni karakter uvođenja mjera djelomičnog ili ukupnog smanjenja carina na sav uvoz ili dio uvoza određenih proizvoda. Obuhvaća kontingente komunitarnih tarifa, tarifne plafone, te ukupno ili djelomično ukidanje carina.

Najznačajniji carinski ustupci Zajednice odobreni su u okviru GATT-a. Prema pravilima GATT-a kvantitativna se ograničenja općenito primjenjuju ERGO OMNES, tj.

na sve zemlje proizvođače, bez razlike. EU se može zaštititi od nelojalne trgovačke prakse pomoću antidampinške procedure: može

odrediti kompenzatornu carinu u slučaju kada proizvođači na europsko tržište nude isti proizvod po cijenama koje su osjetno niže od prakse u vlastitoj zemlji.

U okviru politike pomoć razvoju, EU primjenjuje opću shemu preferencijala za uvoz proizvoda zemalja u razvoju. Za zemlje ACP-a Unija odobrava, osim slobodnog pristupa za skoro ukupan izvoz, tehničku i financijsku pomoć, te određenu garanciju stabilnosti za izvozne prihode zemalja ACP-a.

MREŽA PREFERENCIJALNIH REŽIMA smanjuje ili ukida samu primjenu zajedničke carinske tarife u širokoj zemljopisnoj zoni. U praksi se zajednička carinska tarifa primjenjuje samo u razmjeni sa zemljama Sjeverne Afrike, Japanom, Australijom i Južnom Afrikom.

U tekstilnom sektoru, carine su kompletirane samoograničavajućim izvoznim sporazumom, sklopljenim u okviru VIŠEVLAKONG SPORAZUMA (MFA).

U sektoru čelika, samoograničavajući sporazum zaključen je s glavnim zemljama proizvođačima. Poljoprivreda je bila zaštićena varijabilnim uvoznim oporezivajućim sustavima

(PRELEVMANIMA) i izvoznim restitucijama. Prelevmani imaju značenje uvoznih taksi i tretiraju se na granici kao carina.

Podrijetlo roba PRAVILA PODRIJETLA uvjetuju u kojoj mjeri roba koja potječe iz trećih zemalja može biti

izuzeta od carine. (pravila sadržana u Komunitarnom carinskom zakonu). Kako bi se uklonila iregularnost podrijetla i izbjegle prevare nastala je zajednička definicija

pojmova podrijetla robe; usklađene su zakonodavne odredbe i administrativni režimi. Robe podrijetlom iz preferencijalnog sporazuma trebaju u potpunosti potjecati iz zemalja

izvoznica, ukoliko isu bile uvezene iz treće zemlje, nakon određene finalizacije ili bitne transformacije.

Režimi ekonomske carine Carinski režim interesantan je kod aktivne dorade, koje omogućava slobodno privremeno

stavljanje u promet proizvoda trećih zemalja, koji su prerađeni u zemlji članici i reeksportirani prema inozemstvu.

Obratan režim je pasivna dorada za koju su zainteresirana mnoga europska poduzeća koja u okviru međunarodne podjele rada izvoze robe zbog njenog reimporta nakon dorade, prerade ili popravka, smanjuje troškove proizvodnje europskih poduzeća i favorizira proizvodnju u EU.

27

Opće carinsko zakonodavstvo Komunitarni carinski zakon ima za cilj uklanjanje rizika različitog tumačenja pravila Unije u

razmjeni njenih zemalja članica s trećim zemljama. Carinski teritorij Zajednice regulirano je da se i teritorijalno obalno more zemlja članica uključuje

u carinski teritorij Zajednice . Suzbijanje prevara prilikom razmjene s trećim zemljama utvrđeno je uredbom Vijeća, a odnosi se

na međusobnu pomoć administrativne vlasti zemalja članica i suradnji između zemlja i Komisije, kako bi se osigurala dobra primjena carinskih ili poljoprivrednih uredbi.

Zajednička zaštita od prakse nelojalne konkurencije trećih zemlja uređena je uredbom kojom se zabranjuje uvođenje slobodnog prometovanja uvoza i izvoza krivotvorene i krijumčarene robe.

INTRAKOMUNITARNA RAZMJENA U CARINSKOJ UNIJI Veliki dio formalnosti na granici ukinut je kada je Unija ostvarila carinsku uniju i kada je

zajednička carinska tarifa zamijenila nacionalne tarife. U praksi, carinska unija i sustav komunitarnog tranzita ima ograničavajući učinak zbog

nacionalne administracije, koja je zamijenila carinu nizom dokumenta na granici.

Uklanjanje unutarnjih granica Od 1.1.1993.g. razmjena unutar komunitarnog teritorija ne zahtjeva nikakav carinski dokument.

Zajednicu od tada predstavlja jedan jedinstveni teritorij bez granica, a kolanje roba pokriveno je karnetom TIR i ATA što omogućava ekonomskim subjektima stvaranje ušteda u vremenu i smanjuje transportnih troškova radi slobodnog prometovanja roba unutar Zajednice.

Fitosanitetsko i veterinarsko zakonodavstvo To zakonodavstvo značajno je za unutarnje tržište, ali i za zaštitu okoliša i zdravlja ljudi. Od

interesa je za sve zemlje članice kako bi pojačale komunitarno zakonodavstvo u tom području i uklonile poremećaje intrakomunitarne razmjene prehrambenih proizvoda.

Komunitarni fitosanitetski režim sadrži pravila o intrakomunitarnoj razmjeni bilja i uvezenih biljnih proizvoda trećih zemalja, norme o zaštiti okoliša i ljudi protiv štetnih i nepoželjnih organizama, o smanjenju iznenadnih fitosanitarnih kontrola osnivanjem zajedničkih inspektorata prema mjestu destinacije.

Zbog toga je Komisija osnovala Ured veterinarske i fitosanitetske inspekcije. On ima zadatak da organizira i izvršava unutar i izvan Zajednice mjere inspekcije, kontrole i nadgledavanja veterinarskih i fitosanitarnih propisa, sukladno komunitarnim propisima kako bi se osigurala njihova primjena.

U veterinarskom području napori Zajednice odnose se na zaštitu zdravlja životinja i ljudi. Iskorjenjivanje glavnih životinjskih bolesti važno je za dobro funkcioniranje unutarnjeg tržišta. Ured za inspekcije, veterinarsku i fitosanitetsku kontrolu u zemljama članicama osnovan je radi intrakomunitarne razmjene i vođenja kontrole mesnih proizvoda.

Administrativna kooperacija Učinkovitost carinske unije ovisi o postojanju homogenog utvrđivanja propisa i o kvalitetnoj

strukturi financiranja. Carinska administracija zemlja članica treba biti otvorena za međunarodnu suradnju i za suradnju

s Komisijom. Ukidanjem administrativnih intervencija i liberalizacije unutarnjih granica pojačan je rizik

prevara zbog različitih načina kontrole zemalja članica.

28

U 1991.g. Vijeće je prihvatilo program komunitarnih akcija profesionalnog osposobljavanja carinskih funkcionera. Cilj mu je upoznavanje carinika s normama i zajedničkom procedurom, naročito kod jedinstvene primjene komunitarnog prava na vanjskim granicama Zajednice i borbe protiv prevara.

U 1992.g. Vijeće je prihvatilo KAROLUS program razmjene nacionalnih funkcionera radi homogenog pridržavanja komunitarnoog zakonodavstva.

BILANCA I PERSPEKTIVE CARINSKE UNIJE Ukidanjem carina i kvantitativnih ograničenja na uvoz i izvoz, te uvođenjem zajedničke carinske

tarife ostaju najvažnije stečevine Zajednice. Ukinute su sve nacionalne i prihvaćene komunitarne preferencije. Ukidanjem administrativnih dokumenata, ukinute su sve carinske formalnosti na granicama,

provedena je reforma indirektnog poreskog sustava, na snazi je niz odredbi koje reorganiziraju fiskalnu, veterinarsku, fiosanitetsku i sanitetsku kontrolu. Dolazi i do smanjenja administrativnih troškova poduzeća u intrakomunitarnoj kupnji i prodaji .

Uklanjanjem svih formalnosti na unutarnjim granicama nužnim postaje i uvođenje određenog broja mjera na vanjskoj granici Unije: administrativna suradnja osigurava sprječavanje prevara i problema potrošača, kontrola na vanjskim granicama Zajednice treba biti pojačana pri uvozu robe iz 3. zemalja, problemi nacionalne sigurnosti trebaju biti jedinstveni u sferi kriminaliteta, droga, terorizma,

trgovine oružjem, zajedničke politike su nužne u odnosu na građane trećih zemalja.

ZAJEDNIČKO TRŽIŠTE Bitan cilj Europske zajednice, zasnovane na zajedničkom tržištu, bilo je stvaranje jedinstvenog

europskog ekonomskog prostora. Uspostavljanje zajedničkog tržišta zahtijeva ukidanje svih carina na uvoz i izvoz, koje su bile na

snazi između zemalja članica prije utemeljenja Zajednice. Zajedničko tržište temelji se na poštovanju 4 sloboda: slobodnom kretanju roba, ljudi, usluga i

kapitala, čime je omogućeno da: Poduzeća mogu proizvoditi i prodavati proizvode prema režimu slobodne konkurencije u

zemljama članicama gdje su najpovoljniji uvjeti. Potrošači imaju slobodan izbor proizvoda najbolje kvalitete i/ili nižih cijena, proizvedenih u

zemljama članicama. Radnici mogu slobodno prihvaćati posao tamo gdje postoji veća potražnja i koristiti

najpovoljnije radne uvjete i zarade. Ključ zajedničkog tržišta je sloboda.

Zajedničko/jedinstveno/unutarnje tržište ZAJEDNIČKO TRŽIŠTE – je etapa ekonomske integracije koja prema odluci Suda pravde “cilja

eliminiranju svih prepreka u komunitarnoj razmjeni radi spajanja nacionalnih tržišta u jedinstveno tržište, stvarajući što je moguće bliskije uvjete za istinsko unutarnje tržište”. Produbljenje je zajedničkog tržišta JEDINSTVENO je TRŽIŠTE čiji je nastavak UNUTARNJE TRŽIŠTE koje “sadržava prostor bez unutarnjih granica u kojem slobodno cirkuliraju ljudi, kapital, robe i usluge”.

Bijela knjiga

29

“Bijela knjiga” – je vrsta dokumenta Europske komisije koji sadrži prijedloge budućih akcija Zajednice u pojedinom području.

Komisija je 1985.g. proslijedila Europskom vijeću “Bijelu knjigu” o ostvarivanju unutarnjeg tržišta. Taj program ukidanja fizičkih, tehničkih i fiskalnih prepreka kroz sedam godina, uz primjerene metode harmonizacije, imao je za cilj konačno ukidanje svih oblika kontrole razmjene unutar granica Zajednice. Europsko vijeće, povoljno je ocijenilo razrađeni program “Bijele knjige” i odlučilo uvesti projekt u Ugovor.

Jedinstveni europski akt (SEA) To je ugovor potpisan 1986.g. kojim je prvi put značajnij modificiran Rimski ugovor o Europskoj

ekonomskoj zajednici. Njime su dani pravni temelji za stvaranje jedinstvenog tržišta do 01.01.1993.g. Jedinstvenim europskim aktom također su definirane nove nadležnosti Zajednice (socijalna

politika, gospodarska i socijalna kohezija, istraživanje i tehnološki razvoj, zaštita okoliša), pokrenuta suradnja u području vanjskih poslova, proširene ovlasti Europskoga parlamenta, te pojednostavljen proces donošenja odluka u Vijeću ministara.

UKIDANJE TEHNIČKIH PREPREKA U RAZMJENI Različiti tehnički propisi mogu više nego carine onemogućiti razmjenu. Visoka carina može

platiti i proizvod podrijetlom iz neke zemlje može prodirati na tržište druge zemlje, ali prodor proizvoda koji nije istovjetan tehničkim propisima date zemlje u potpunosti je blokiran na tržištu druge zemlje.

Uklanjanje tehničkih prepreka u razmjeni omogućava približavanje zakonodavnih odredbi, uredbi i administrativnih propisa, koji utječu na funkcioniranje zajedničkog tržišta.

Bio je potreban dugotrajan proces uklanjanja tehničkih prepreka u razmjeni, jer je svaka zemlja članica pokušala uvjeriti svoje partnere da su njene tehničke odredbe najbolje.

Kada su iste norme u svim zemljama članicama prihvaćene, proizvodi ma koje zemlje članice prihvaćaju se kao svoji. Niti jedna zemlja članica ne može više nametati stroža nacionalna pravila na uvoz ili odbiti proizvod kojega traži konkurentno tržište.

Afera “ribizli Dijona” budući da je bilo izvršeno usklađivanje nacionalnih propisa među zemljama članicama, one su

pokušale protekcionizmom uvesti nove propise i kreirati druge tehničke prepreke u razmjeni. Komisija se, razmišljajući o novim aspektima približavanja, oslonila na praksu Suda pravde. Tako je u aferi ribizli Dijona (radi se o prodaji likera francuske proizvodnje od ribizla u Njemačkoj). Sud je donio vrlo široku definiciju o preprekama slobodne razmjene. On precizira da svi proizvodi koji su legalno proizvedeni i komercijalizirani u jednoj zemlji članici u načelu trebaju biti prihvaćeni na tržištu svih drugih zemalja članica.

Prevencija novih tehničkih prepreka Usporedo s primjenom načela “ribizli Dijona”, Komisija je proslijedila Vijeću prihvat procedure

o prevenciji novih tehničkih prepreka razmjeni U 1994.g. Vijeće je proširilo poimanje tehničkog pravila, uključujući posebno tehničke

pojedinosti vezane za fiskalne mjere i voluntarističke dogovore.

Nova metoda harmonizacije Ta jednostavna i prikladna metoda vezana je uz zakonodavnu harmonizaciju i donosi se

kvalificiranom većinom. Zakonodavna harmonizacija ograničava se na prihvaćanje nužnih zahtjeva sigurnosti koji moraju

odgovarati proizvodima koji su na tržištu i koji se korist slobodnom cirkulacijom na tržištu EU.

30

Europski institut za normizaciju utvrdio je tehničke pojedinosti koje su potrebne kako bi proizvod mogao prometovati na tržištu.

Nije nametnuta obvezatnost tehničke specifikacije čime je sačuvan voluntarizam proizvođača. To znači da proizvođač ne mora proizvoditi u skladu s normama, ali obvezatna je uskladiti se s proizvodnjom “esencijalnih zahtjeva” komunitarnih direktiva.

Nacionalna administracija obvezuje da proizvodi budu sukladni usklađenim normama uz pretpostavku da su usuglašeni sa zahtjevima direktiva.

Normizacija i certifikati Ključ uvođenja novog približavanja tehničke usklađenosti je normizacija, tj. uvođenje normi koje

utvrđuju tehničku specifikaciju industrijske proizvodnje. Komisija je potpisala s Europskim odborom za normizaciju (CEN) i Europskim odborom za

normizaciju u elektrotehnici (CENELEC) Sporazum o upravljanju i proceduri u području normi. Nije dovoljno da proizvod bude u skladu s europskim normama radi dostupnosti javnom i

privatnom tržištu, nego tu usuglašenost treba potvrditi priznata nadležna organizacija.

Načelo međusobnog priznavanja omogućava da svi proizvodi legalno i lojalno proizvedeni u svakoj zemlji članici imaju pristup

na tržište druge zemlje članice i u slučaju kada su proizvedeni prema različitim tehničkim uvjetima, ali uz uvjet da odgovaraju i zadovoljavaju ciljeve odgovarajuće zaštite. Ono omogućava da nadležna vlast zemlja članica koje se bave izvozom, prizna tehnička pravila, norme i tehničke specifikacije koje vrijede u drugim zemljama članicama kao i vrijednost testova koji se obavljaju.

Pretpostavka usuglašenosti industrijskih proizvoda komunitarnim normama korištenje je komunitarne marke CE): mogu biti svi pogodni znakovi grafičke prezentacije, osobito riječi, uključujući ime robe,

dezen, slova, brojke, oblik proizvoda i njegov kondicioniranje, pod uvjetom da taj znak distancira proizvode ili usluge jednog poduzeća od drugih. Ta zaštita omogućava svom titularu interveniranje u slučaju kad postoje konfuzije, jer druge osobe koriste marke za isti proizvod ili uslugu, ili za slične proizvode i usluge. Komunitarna marka odobrava se na razdoblje od 10 godina, a može je obnoviti Ured za usklađivanje na unutarnjem tržištu (OHIM).

Prihvaćanje komunitarne politike o uzorcima i certifikatima uvedeni su svi potrebni elementi radi osiguranja funkcioniranja unutarnjeg tržišta u području industrijskih proizvoda.

JAVNA TRŽIŠTA Javni radovi i nabavke namijenjene službama centralne, regionalne i lokalne vlasti, te poduzećima

i javnim organizacijama čine 15% gospodarske aktivnosti zemlja članica. Industrija napredne tehnologije , za koju je zainteresiran javni sektor, bila je diskriminirana u

odnosu na tradicionalne industrije koje su se koristile slobodnom razmjenom. Ona za svoj razvoj treba:

međunarodnu konkurenciju, veliko tržište, ekonomiju obujma.

Tržište javnih radova Konzultativni odbor za tržište javnih radova nadležan je za ispitivanje primjene direktive zemalja

članica. Javno tržište podvrgnuto je režimu direktiva već kod iznosa od 5.000.000 ECU-a. Procedure

zaključivanja tržišta javnih radova su transparentne. Direktiva predviđa informiranje u Službenom glasilu o svim bitnim karakteristikama budućeg tržišta.

31

Tržište javnih nabavki Otvaranje tržišta javnih nabavki započeo je direktivom od 21.12.1976.g.; završeno je 1993.g. Suglasno toj direktivi zemlje, javne organizacije, lokalna tijela, koji predlažu nabavku veću od

200.000 ECU-a moraju objaviti u Službenom glasilu Zajednice sukladno uniformnom modelu aneksa direktive.

Sektor javnih potreba i usluga obuhvaćene su organizacije željezničkih kompanija, morski, riječnih i zračnih luka, distribucije

plina i struje, poduzeća za vađenje nafte i plina, dobavljača telekomunikacijskih usluga, voda i gradskog prijevoza.

Tržišta javnih potreba i usluga moraju dobivati povoljne komercijalne uvjete uz poštovanje načela nediskriminacije.

SLOBODNO KRETANJE RADNIKA omogućava građanima EU traženje boljih uvjeta života i rada unutar Unije od onih koje im može

ponuditi njihova regija stanovanja. Sloboda kretanja smanjuje socijalne pritiske u regijama i siromašnijim zemljama EU te

omogućava poboljšanje uvjeta života ljudi koji ostaju. U bogatijim zemljama i regijama migracija osigurava praćenje njenog ekonomskog razvoja,

neophodno potrebnim radnicima. Slobodna cirkulacija radnika predstavlja i određene smetnje. U većini slučajeva stvara ih

iseljavanje, osiromašenje regija emigracije najdinamičnijim ljudskim kapitalom i preopterećenje socijalne infrastrukture u zoni imigracije.

Zajedničko tržište rada Ugovor o CEE ima za cilj uvođenje zajedničkog tržišta rada što uključuje slobodu kretanja

radnika zemalja članica unutar Zajednice. Čl. 48 predviđa slobodno kretanje radnika, uključujući sigurnost i javno zdravstvo, što jamči stvarno obavljanje posla, slobodno premještanje na teritoriju zemalja članica, boravak u zemlji članici radi obavljanja posla i zadržavanje na teritoriju zemlje članice nakon što se posao obavi.

Slobodno kretanje radnika ne može biti automatski regulirano pa je povjereno Vijeću da pomoću direktive ili odredbe utvrditi mjere za postupno ostvarivanje.

Slobodno kretanje radnika pravno je ostvareno u isto vrijeme kao i carinska unija.

Socijalna sigurnost radnika migranata Ugovor CEE uvodi sustav PERMANENTNOG OSIGURANJA radnika migranata jamčeći:

1) pojedincima pravo naknade svih davanja u razdoblju traženja posla i obračun tog prava, neovisno o odredbama različitih nacionalnih zemalja,

2) plaćanje naknada osobama koje stanuju na teritoriju zemlje članice. Sustavom dviju odredbi osiguravaju se radnicima migrantima ista prava socijalne zaštite kao i

stanovniku zemlje domaćina, djeci radnika migranata naknade u zemlji u kojoj stanuju, a radnicima u mirovini pravo na mirovinu izračunatu na temelju svih godina rada u zemlji Zajednice.

Europska zdravstvena iskaznica Osiguranik koji privremeno boravi u drugoj zemlji članici zbog turističkih ili radni potreba,

može biti primljen u bolnicu ili dobiti naknadu od zdravstvenog osiguranja u zemlji prijama, uz predočenje posebnog formulara E111, tj. europske zdravstvene iskaznice.

32

Ostale odredbe za radnike migrante Radi olakšavanja mobilnosti radnika u Zajednici, trebalo je jamčiti i poticati školovanje djece

radnika migranata. To je učinjeno direktivom Vijeća koja obvezuje zemlje članice da postupaju s djecom radnika migranata na isti način kao s djecom nacionalnih radnika, podrazumijevajući i pomoć koju odobravaju javne vlasti učenicima i studentima.

Radi stvaranja europskog tržišta rada, potrebno je da radnici migranti raspolažu potpunim informacijama o radnim mjestima u Zajednici i potrebnim kvalifikacijama.

SEDOC: europski sustav objavljivanja ponude i potražnje radnika; zamijenjen je novim mehanizmom EURES koji se sastoji od savjetnika nacionalnih servisa zapošljavanja, organizacija zapošljavanja ili sindikata, regionalne administracije ili instruktivnih organizacija koje su posebno osnovane radi potreba onih koji traže zaposlenje i rad.

SLOBODA NASTANJIVANJA I PRIZNAVANJA DIPLOME Sloboda nastanjivanja sadržava pristup aktivnostima za koje se ne dobiva plaća te osnivanje i

upravljanje poduzećima. Slobodno kretanje ljudi koji obavljaju slobodne profesije tretira se u EU prema istim načelima

kao i slobodno kretanje radnika.

Pravo nastanjivanja Pravo nastanjivanja uključuje trajni boravak u zemlji članci radi vršenja gospodarske aktivnosti. Vijeće je usvojilo opći program međunarodnog ukidanja ograničenja slobode nastanjivanja i

slobodnog obavljanja usluga. Afera Reyners Svojom odlukom u aferi REYNERS (nizozemski odvjetnik koji se želio nastaniti u Belgiji),

Sud je utvrdio da svi zainteresirani pojedinci mogu imati isti tretman koji imaju na nacionalnoj razini.

Nakon eliminiranja diskriminacija, još postoji mogućnost ostalih prepreka. Razlike u pojedinim zemljama, vezane za polaganje određenog ispita, prepreka su slobodnog

nastanjivanja. Zato je Maastrichtski ugovor izmijenio članak o suodlučivanju, čime je Vijeće donijelo direktivu od međusobnom priznavanju diploma, certifikata i ostalih isprava slična sadržaja.

Priznavanje diploma Međusobno priznavanje diploma, certifikata i sličnih isprava povezano je sa slobodom

nastanjivanja i profesionalnim obrazovanjem. Radi dovršenja unutarnjeg tržišta, Zajednica je uspostavila opći sustav priznavanja fakultetskih

diploma, koji se odnosi na profesionalno obrazovanje od najmanje tri godine. Glavni elementi te direktive iz 1988.g. odnose se na:

načelo reciprociteta između zemalja članica, princip usporedivosti sveučilišnih studija zemalja članica, međusobno priznavanje uvjeta natječaja ili obavljanja profesija bez prethodne

harmonizacije.

SLOBODNO OBAVLJANJE USLUGA Pod pojmom usluga podrazumijevaju se one usluge koje se normalno naplaćuju, a nisu utvrđene

odredbama koje se odnose na slobodno kretanje roba, kapitala, osoba. Afera Van Binsbergen Odlukom Suda pravde, vezanom uz aferu Van Binsbergen uvedena je zabrana diskriminacije

u obavljanju usluga. Stoga nije potrebna posebna direktiva o liberalizaciji. Usluge sačinjavaju oko 60% vrijednosti komunitarnog gospodarstva i pokrivaju veliko područje

ekonomske aktivnosti. Imaju sve veće značenje u gospodarstvu i zapošljavanju.

33

Posebno značenje imaju financijske usluge (banke, osiguranja, burze efekata)Načelo međusobnog priznavanja financijskih usluga

sastoji se u tome da se legalno odobrena usluga u zemlji članici treba, pod jednakim uvjetima, nuditi korisnicima ostalih zemalja članica, bez pridržavanja detaljnih zakona zemlje primateljice, izuzev pri zaštiti korisnika. Kontrolu osigurava vlada na teritoriju kojem je uslužno društvo uvedeno.

Banke Izdaje se “JEDINSTVENA BANKARSKA DOZVOLA” koje vrijedi za cijelu Zajednicu: daje

pravo instaliranoj banci u zemlji članici otvaranje, bez ostalih formalnosti, svojih podružnica u zemlji partneru, te sadrži i reciprocitetne odredbe otvaranja filijale banke u Zajednici zemlje koja nije članica.

Nadgledanje kreditnih institucija osigurava direktiva iz 1992.g. koja definira ciljeve nadzora, metode konsolidacije i podjele odgovornosti između zemalja članica pri nadgledanju multinacionalnih grupa, tj. financijskih kompanija. Cilj nadgledavanja je solventnost, adekvatnost vlastitih fondova riziku i sudjelovanje u nefinancijskim poslovima.

Cilj direktive o nadgledavanju i kontroli velikih rizika kreditnih institucija kontrola je prekomjerne koncentracije rizika radi sprječavanja bankrota klijenata i kreditnih institucija. Direktiva predviđa ograničenja velikih rizika kreditnih institucija na 40% vlastitih sredstava za vrijeme prijelaznog razdoblja, a zatim 25%.

Radi zaštite ulagača u slučaju kraha kreditnih institucija, donesene su posebne direktive o garanciji uloga. U svim zemljama članicama predviđen je sustav garancija bankarskog sektora koji pokriva sve uloge do visine od 20.000 ECU-a po ulagaču, a 15.000 ECU-a u Grčkoj, Španjolskoj, Portugalu i Luksemburgu.

Osiguranje Direktiva o slobodnom obavljanju usluga osiguranja predviđa slobodan režim za pokriće velikih

rizika u industriji i trgovini, te dovoljnu zaštitu za male potrošače. Direktiva u oblasti izravnog osiguranja i osiguranja života predviđa sustav jedinstvenih odobrenja

koji omogućava poduzećima, koja imaju sjedište u jednoj zemlji članici Zajednice, otvaranje podružnice ili obavljanje usluge u svim zemljama članicama.

Te odredbe omogućavaju slobodnu cirkulaciju usluga osiguranja unutar Zajednice. Osiguranje odgovornosti građana glede osobnih automobila reguliralo je Vijeće direktivom

kojom je ukinuta kontrola “zelenih karata” na granicama zemalja članica.

Burza efekata i financijske usluge S dvjema direktivama Vijeća iz 1993.g. uvedeno je JEDINSTVENO TRŽIŠTE VRIJEDNOSNIH

PAPIRA. Prema prvoj direktivi, investicijske usluge vrijednosnih papira slobodne su, ali se nadgledaju u

financijskom prostoru EU. Investicijsko poduzeće jedne zemlje članice može obavljati aktivnosti u cjelokupnoj osnovi EU

na osnovi jedinstvenog odobrenja, tj. “EUROPSKE PUTOVNICE” izdane od zemlje članice podrijetla.

Nadgledavanje obavljaju zemlje članice podrijetla u suradnji sa zemljom primateljicom. Investicijsko poduzeće ima pravo pristupa na svim propisanim tržištima EU. Vlastita sredstva investicijskih poduzeća i kreditnih institucija trebaju osigurati:

34

SLOBODNO KRETANJE KAPITALA Slobodno kretanje kapitala je bitan element izgradnje velikog unutarnjeg europskog tržišta. Zajmoprimci su skloni jeftinijem kapitalu, bolje prilagođenom njihovim potrebama. S druge

strane, investitori i dobavljači kapitala nude sredstva sukladno potražnji. Novom direktivom od uvedeno je potpuno slobodno kretanje kapitala pa su ukinuta sva

ograničenja kapitala između fizičkih i pravnih osoba te rezidenata zemalja lancima. Zabranjena su plaćanja između zemlja članica i trećih zemlja. Financijsko tržište EU u potpunosti je liberalizirano 1.1.1993.g.

TRANSEUROPSKE MREŽE U prometu je težište na razvoju mreže visoke razine usluga radi rješavanja problema autocesta,

navigacijskih puteva, vlakova velikih brzina, organizacije zračnog prometa i kombiniranog prometa.

U telekomunikacijama razvoj komunitarne mreže velikih razmjera i realizaciju telematske mreže između administracija nužnih za funkcioniranje unutarnjeg tržišta naročito u oblasti carina, neizravnog oporezivanja, statistike i kontrole granica.

U oblasti energije glavni ciljevi su integracija prometa mreže prirodnog plina i električne energije radi poboljšanja sigurnosti opskrbljivanja energentima svih regija Unije.

DEKLARACIJA O EUROPSKOM INTERESU omogućava mobilizaciju privatnog financiranja projekta zacrtanih komunitarnim programom transeuropske mreže, a ta mreža je ključni element efikasnosti unutarnjeg tržišta.

BILANCA ZAJEDNIČKOG I PERSPEKTIVE UNUTARNJEG TRŽIŠTA Ostvarenje zajedničkog tržišta omogućilo je bitan napredak u većini ostalih zajedničkih politika. Izazvalo je fiskalno usklađivanje eliminiranjem fiskalnih granica te bolju ekonomsku i socijalnu

povezanost. Formiralo je osnovu zakonodavne politike zaštite potrošača i zaštite okoline, kao i politiku

istraživanja i razvoja. Ostvaren je napredak u transportnoj politici. Glavni problemi Unije vezani uz realizaciju unutarnjeg tržišta jesu:

1. proširenje prema zemljama CEEC-e i mediteranskim zemljama,2. reforma institucija unije naročito reforma mehanizama funkcioniranju s obzirom na proširenje,3. funkcioniranje euro zone,4. reforma CAP-a radi prihvaćanja ulaska zemalja jake poljoprivredne strukture u uniju,5. uključivanje u ugovore o EU Povelje temeljnih prava,6. oživljavanje projekata jedinstvenog ugovora i ustrojstva Europe,7. jačanje vanjske politike i zajedničke sigurnosti CFSP.

35

8. JEDINSTVENO TRŽIŠTE

Rimski ugovor imao je cilj postupno stvaranje zajedničkog tržišta uvođenjem carinske unije, zatim ukidanjem prepreka slobodnom kretanju kapitala, ljudi i usluga te uvođenjem zajedničkih politika u oblasti poljoprivrede, transporta i konkurencije.

Predsjednik Delors ubrzava realizaciju unutarnjeg–jedinstvenog tržišta Bijelom knjigom, koja detaljizira 300 mjera kojim treba ukinuti prepreke slobodnom kretanju.

TRGOVINSKE PREPREKE U ZAJEDNIČKOM TRŽIŠTU Komisija je zatražila da Paolo Cecchini procijeni učinke jedinstvenog tržišta. Cecchinijevo izvješće je identificiralo PREPREKE RAZMJENI koje onemogućavaju

konsolidaciju europskog tržišta, a to su:(1) CARINE koje su ponovo su uvedene kompenzatornim monetarnim iznosom (MCA).(2) KVANTITATIVNA OGRANIČENJA su ponovno uvedena u području čelika i

poljoprivrede. (3) PREPREKE koje utječu na povećanje troškova (carinske procedure, sanitarne odredbe,

fitosanitarne mjere, norme i različite tehničke odredbe) zatvaraju komunitarno tržište i stvaraju neoprotekcionizam.

(4) RESTRIKTIVNE ODREDBE pristupa tržištu odnose se poglavito na javna tržišta, regulirana tržišta i sva ograničenja uz pravo nastanjivanja.

EKONOMSKI UČINCI INTEGRACIJE TRŽIŠTA Cecchinijevo izvješće ocrtava mikroekonomske mehanizme koji omogućavanju borbu protiv

inflacije i cjepkanje produktivnog europskog aparata i precizira povezivanje mikroekonomskih očekivanja.

1. SMANJENJE TROŠKOVA: Jedinstveno tržišta strukturno je sredstvo upravljanja inflacijskim napetostima u mjeri kada granice rizika od: INFLACIJE KROZ POTRAŽNJU, INFLACIJE KROZ TROŠKOVE i osporavanja načina ORGANIZACIJE TRŽIŠTA izazivaju inflaciju. Pitanje inflacije kroz potražnju nije tretirano u Cecchinijevu izvješću. Inflacija potražnje

podržava autonomno povećanje potražnje za ponudu koja ostaje konstantna. Ta povezanost postoji samo u gospodarstvu slabo otvorenom prema ostatku svijeta.

U sferi troškova, Cecchinijevo izvješće pokazuje da jedinstveno tržište izaziva smanjenje cijena poduzeća zbog ukidanja graničnih formalnosti, ujednačenja odredbi i tehničkih normi te smanjenje cijena financijskih usluga.

Izvješće je posebnu pozornost usmjerilo na organizaciju tržišta. Jedinstveno tržište vodi povećanju konkurencije, koja naglašava pritisak na troškove poduzeća i vodi smanjenju njegove marže. Otvaranje javnog tržišta svim proizvođačima Zajednice dovodi do smanjenja cijene nacionalnih proizvođača, koji više nisu u kvazimonopolskoj situaciji.

Trojaki su učinci očekivane konkurencije:1. usklađivanje padom prodajnih cijena kao i disperzija cijena,2. nestaju neefikasni faktori u internoj organizaciji poduzeća,3. racionalizira se proizvodna struktura.

2. EKONOMIJA OBUJMA:

36

Proširenje unutarnjeg tržišta srednjoročno omogućava poduzećima velikog obujma sniženje jediničnih troškova proizvodnje.Ekonomija obujma vezana je uz mnoge UČINKE:1. odnose se na tehniku proizvodnje koja utječe na povećanje jediničnih troškova sukladno s

dužinom serije proizvodnje. Ekonomija obujma ima posebno mjesto u sektorima koji se koriste proizvodnim procesima (kemija, automobili, transportni materijali). Slabije utječe na sektore prehrane, tekstila i odjeće.

2. vežu se uz ne tehničke, ali i organizacijske forme. Time velika poduzeća mogu uvesti u zajedničko funkcioniranje promociju prodaje, istraživanje i razvoj, upravljanje i financiranje.

3. odnose se u najširem smislu na amortizaciju troškova publiciteta, istraživanja i razvoja. Europska integracija pridonosi uvođenju europskih marki. Troškovi publiciranja poruka mogu se raspodijeliti na više mjesta.

Graf: Ekonomija obujma

Jedinični troškovi

Kvantiteta

U globalu, eksploatacija ekonomije obujma vodi formiranju velikih europskih poduzeća i strukturi tržišta oligopolističkog tipa.

3. MAKROEKONOMSKA POVEZANOSTMonetarna politika pretpostavlja prilagođavanje, dok je budžetska politika nepromijenjena

u donosu na referentnu situaciju. U uvjetima ukidanja necarinskih barijera omogućava se smanjenje troškova proizvodnje

poduzeća. Realni dohodak je revaloriziran, dok su poduzeća konkurentnija na vanjskom tržištu, što

omogućava poboljšanje vanjskog salda.Pridonosi porastu produktivnog aparata u BNP-u, porastu javnog prihoda, te stvaranju

zaposlenosti. Povoljna zavisnost ublažava više faktora potražnje: porast BNP-a izaziva inflaciju i porast

uvoza, koji ublažava pad cijena i poboljšanje vanjskog salda, dok ukidanje carinski prepreka i porast produktivnosti ublažava rast zaposlenosti.

PRVA BILANCA I UBRZANJE PROGRAMA JEDINSTVENOG TRŽIŠTA Glavni pokazatelji ekonomskog utjecaja velikog tržišta jesu:

37

između 300.000. i 900.000 novozaposlenih, porez dohotka u EU procijenjen je od 1% do 1,5% za razdoblje od '87. do '93. godine, stopa inflacije manja od 1% do 1,5%, ne bi se ostvarila odsutnost jedinstvenog tržišta.

Komisija ističe veliku disperziju cijena u Zajednici, što se tumači slabošću konkurencije, premda će kretanje prema jedinstvenim cijenama označiti dovršavanje procesa jedinstvenog tržišta.

Konvergencija se lagano pokreće za potrošna dobra koja su izložena konkurenciji. Konvergencija nije očevidna kod usluga, gdje je specifičnost aktivnosti, ne favorizira konkurenciju cijena.

Jedinstveno europsko tržište službeno je uvedeno četiri mjeseca nakon izlaza lire i britanske funte iz mehanizma tečaja europskog monetarnog sustava i pola godine nakon prihvaćanja fluktuirajuće marže od ± 15% između valuta koje se nalaze unutar tog mehanizma. Zajednica je lansirala veliko tržište u punoj recesiji i nestabilnosti tečaja.

U izvješću Komisije Parlamentu i Europskom vijeću ocjenjuje se da sav potencijal jedinstvenog tržišta još nije iskorišten i da je nužno započeti ubrzanje novim političkim djelovanjem.

Akcijskom planu Europskog vijeća iz Amsterdama, o korisnosti jedinstvenog tržišta, utvrđena su četiri strategijska cilja: 1. Jačanje efikasnosti propisa,2. Ukidanje glavnih distorzija koje štetno djeluju na tržište,3. Ukidanje sektorskih prepreka integracije tržišta i4. Uvođenje jedinstvenog tržišta u korist svih građana.

38

9. INTEGRACIJA TRŽIŠTA, PROIZVODA, USLUGA I FAKTORA PROIZVODNJE

Carinska unija karakteristična je po mobilnosti roba i imobilnosti usluga i faktora proizvodnje. Različita ograničenja sprečavaju to kretanje: odobravanje osnivanja uslužnih društava, radnih dozvola, odobravanje boravka i kontrole razmjene.

Dovršavanje velikog tržišta zahtjeva ukidanje prepreka mobilnosti roba i postupaka obavljanja usluga i faktora proizvodnje.

UVOĐENJE JEDINSTVENOG TRŽIŠTA I PRAVNI POSAO Formalno uvođenje jedinstvenog tržišta ekonomski nego pravni posao. U tom kontekstu, u funkciji su tri institucionalna oruđa:

1. proširenje glasova KVALIFICIRANOM VEĆINOM u područjima koja se odnose na osnivanje poduzeća i funkcioniranje unutarnjeg tržišta, a izuzetak čini oporezivanje, slobodno kretanje radnika te prava i interes plaćenih radnika. Kvalificirana većina potiče europsku integraciju, nasuprot jednoglasnosti, jer ne postoji pravo veta.

2. ZABRANA DISKRIMINACIJE S OBZIROM NA NACIONALNOST jamči jednakost tretmana osobama, robama, uslugama i kapitalu bez obzira na mjesto porijekla.

3. PRINCIP MEĐUSOBNOG PRIZNAVANJA znači napredak i stvaranje istinskog temelja unutarnjeg tržišta. To je uvažavanje savršene supstitabilnosti jedne zemlje drugom, pa tako i diploma, normi i pravila koje su u tijeku.

INTEGRACIJA TRŽIŠTA PROIZVODA Carinska unija je nužan, ali nedovoljan uvjet da bi postojalo jedinstveno tržište roba. Premda

omogućava eliminiranje carina i kvantitativnih ograničenja između zemalja članica, granične postaje, pri uvozu i izvozu, koče promet roba kontrolom podrijetla, tehničke usklađenosti roba i plaćanja PDV-a, te trošarina.

Razmjena istovrsnih proizvoda Suprotno postavkama klasične i neoklasične teorije međunarodne trgovine (HOS), razmjena

između europskih zemalja nije razmjerna zbog razlika zasnovanih na komparativnim prednostima. Europske zemlje potiču unakrsnu razmjenu sličnih proizvoda tj. razmjenu roba koje odgovaraju istoj uporabi, ali koje su različite.

S proizvodnom strukturom koja je relativno srodna, 15 zemalja pogoduje intrakomunitarnoj trgovini.

Postavke unutargranske trgovine razvili su FONTAGNE i FREUDBERG. Poduzeća izvoze slične, ali diferencirane proizvode s obzirom na kvalitetu (vertikalna diferencijacija), tj. razinu game i na raznovrsnost (horizontalna diferencijacija).

U Uniji, vrsnoća unutargranske trgovine povećala se, dok je unutargranska trgovina raznovrsnosti relativno stabilna.

Prema analizi strategije poduzeća, predlažu se tri eksplicitna elementa:1) poduzeća se prirodno orijentiraju najprije prema zemljama čija je struktura potražnje bliska

onoj koja postoji u zemljama podrijetla, 2) ekonomija obujma potvrđuje razvoj razmjene između dviju zemalja u posve jednakoj situaciji

s obzirom na komparativne prednosti,3) razmjena unutar multinacionalnih poduzeća favorizira razvoj trgovine sličnih proizvoda.

Značenje unutargranske razmjene unutar unije može stvoriti pretpostavku postojanja homogenog ekonomskog i trgovinskog entiteta.

Važnost ukrštene razmjene sličnih proizvoda može se tumačiti kao pokazatelj dokazivosti postojanja jedinstvenog tržišta prije njegove služben primjene.

Međusobno priznavanje normi i tehničkih pravila

39

Razlika između normi i tehničkih pravila : Norme nisu prinudne, dok tehnička pravila jesu. Norme definiraju tipove predmeta i postupaka proizvodnje radi racionalizacije proizvodnje i upotrebe, dok pravila skrbe o zaštiti proizvođača i zaštiti okoliša i koja se nameću nacionalnim proizvođačima i inozemstvu.

“Ribizli Dijona”: Sud je proglasio neusuglašenost njemačkog zakonodavstva s Rimskim ugovorom, motiviran načelom da se “svi proizvodi legalno proizvedeni i komercijalizirani u jednoj zemlji članici trebaju moći uključiti u sve zemlje članice”. Ta odluka išla je iznad načela nediskriminacije; proširila se na sve oblasti, što je dovelo do načela međusobnog priznavanja.

Različita pravila koja su na snazi u zemljama članicama u pogledu kontrole, homologacije, i verifikacije sukladnosti proizvoda, smatraju se ekvivalentima u njihovim učincima.

Četvrtina intrakomunitarne trgovine zasniva se na načelu međusobnog priznavanja. Različita tijela komunitarne normizacije su:

Europski odbor za normizaciju (CEN), Europski odbor za normizaciju u elektrotehnici (CENELEC) i Europski institut za telekomunikacijske norme (ETSI)

Oni imaju za cilj da, u dogovoru s nacionalnim tijelima za normizaciju, utvrde nužne zahtjeve za uklanjanje prigovora.

Na komunitarnoj razini u primjeni su mnoga oruđa markiranja radi osiguranja slobodnog kretanja roba: oznake zaštite proizvoda, marke usklađenosti “CE”, marka kvalitete bliska francuskom sustavu apelacija podrijetla, komercijalne marke koje nude jedinstvenu zaštitu na cijelom velikom tržištu.

INTEGRACIJSKA TRŽIŠTA USLUGA Usluge su sa zakašnjenjem integrirane u sporazum o međunarodnoj razmjeni zbog njihovih

specifičnih karakteristika. Često su i materijalne i zahtijevaju veliki broj sudionika u proizvodnji dobara (putovanja), a neke su neizvozive (zdravlje osoba).

LIBERALIZACIJA USLUGA zahtijeva uklanjanje mnogih prepreka koje sprječavaju ulazak pružaocu usluga podrijetlom iz druge zemlje članice na domaće tržište, otvaranjem i konstituiranjem jedinstvenog tržišta.

Donesene su TRI GENERACIJE DIREKTIVA o osiguranju slobode ulaska:1) sloboda etablismana , tj. mogućnost za uslužna poduzeća da osnivaju podružnicu ili poduzeća u

drugoj zemlji članici, bez ograničenja vezanih uz nacionalnost;2) prijelaz na slobodno pružanje usluga koje se odobrava poduzeću za razvijanje aktivnosti u

drugoj zemlji članici iako tamo još nije osnovano;3) odobrenje ili jedinstvena licencija izdana za granu; banku, osiguranje, burzovnog posrednika,

zračnu ili cestovnu kompaniju. Ovlaštenje za obavljanje aktivnosti u zemlji članici u suglasju je s načelom međusobnog priznavanja.

Uslužno poduzeće koje želi razviti svoju aktivnost u drugoj zemlji članici, ima tri mogućnosti: 1. osnivanje filijale u toj zemlji, koja će djelovati prema odredbama koje su u toj zemlji na snazi, 2. osnivanje podružnice ili agencije lišene pravne osobnosti koja je počinjena normalne zemlje

podrijetla poduzeća majke, 3. vršenje aktivnosti iz svoje zemlje bez logističke mreže u drugim zemljama jedinstvenog tržišta.

NEPROHODNOST TRŽIŠTA RADA

40

Mobilnost radnika ovisi o osjetljivosti rada, o različitim plaćama i stopi nezaposlenosti u pojedinim zemljama. Ako male razlike u plaćama ili stopama nezaposlenosti izazivaju velika seljenja radnika, mobilnost radnika je jaka, a slaba je kada se rad ne prilagođava tom disparitetu.

Mobilnost može korigirati neravnotežu na nacionalnom tržištu rada i pogoršati regionalnu neravnotežu.

Mobilnost rada je vrlo slaba u EU unatoč značajnom disparitetu plaća i stope nezaposlenosti. Disparitet nekompenzira troškove selidbe, učenje drugog jezika i promjenu okoline.

Jedina stvarna mobilnost radnika su prekogranična migracijska kretanja prema EU. Slobodno kretanje osoba uvjetovano je integracijom tržišta rada.

Schengenski sporazum: Schegenskim sporazumom je dogovoreno postupno ukidanje unutarnjih graničnih kontrola

između država potpisnica, te uvođenje slobode kretanja za sve fizičke osobe (državljane država potpisnica Sporazuma, država članica EU-a ili trećih zemalja unutar granica obuhvaćenih sporazumom).

Schengenski sporazum i konvencija, zajedno s deklaracijama i odlukam donesenim pri Schengenskom izvršnom odboru, čine tzv. SCHENGENSKI ACQIS, koji je ušao u tekst Amsterdamskog ugovora, jer se bavi jednim dijelom unutarnjeg tržišta – slobodnim kretanjem osoba.

KRETANJE KAPITALA Kretanje kapitala gotovo je savršeno. Jedinstveno tržište znači da investitor, poduzeća i europski menadžeri mogu transferirati svoja

sredstva izvan nacionalnih granica u druge zemlje članice, iz dva razloga:1. kako bi se omogućilo da jedinstveno tržište financijskih usluga, sa slobodnim kretanjem

kapitala, održi uske spone radi stvarnog uvođenja jedinstvene valute. Ekonomskom subjektu treba omogućiti otvaranje računa, kupovanje vrijednosnih papira ili potpisivanje ugovora o osiguranju u zemlji gdje nema mjesto prebivališta.

2. radi lakšeg formiranja velikih europskih grupa. Direktne inozemne investicije (FDI) povezane su uz akvizitorske operacije, osnivanje poduzeća i operacije kuća majki i filijala investicijskih portfelja, naplatu dividendi i kamata i stoga se ne bi trebalo sukobljavati sa ograničenjima mobilnosti kapitala.

Slobodno kretanje kapitala znači kraj operacijama kontrole tečaja i financijskih operacija s ciljem uvođenja administrativnih mjera koje ograničavaju transfer novčanih sredstava jedne zemlje u drugu.

Liberalizacija kapitala neodvojiva je od jedinstvenog tržišta i procesa monetarne unije. Slobodno kretanje kapitala potiče unutarnje investicije u odnosu na unutarnju štednju u zemljama

članicama i još veću privlačnost EU za priljev FDI-a.

41

10. ZAJEDNIČKA AGRARNA POLITIKA (CAP)

Poljoprivreda je gospodarski sektor u kojem je europska integracija “najrazrađenija”, ali ujedno i sektor u čijem je integriranju bilo ponajviše problema zbog intervencija pojedinih članica.

ZAJEDNIČKA AGRARNA POLITIKA (CAP) ustanovljena je Rimskim ugovorom, a već od početka njome je bilo vrlo teško upravljati zbog sukoba interesa među zemljama potpisnicama, a zajedničko određivanje cijena poljoprivrednih proizvoda još se više zakompliciralo uvođenjem ECU-a

Osnovna zadaća CAP-a je sigurna opskrba tržišta proizvodima po razumnim cijenama. Pretpostavke zajedničke politike:

postojanje zajedničkih cijena, instrumenti zajedničkog upravljanja cijenama, zajedničko financiranje, mjere potpore i instrumenti zaštite prema inozemstvu.

Organizacija zajedničkog poljoprivrednog tržišta omogućuje sigurno opskrbljivanje prehrambenim proizvodima po razumnim cijenama, ali ne jamči ostvarenje ostalih ciljeva Ugovora, kao što su povećanje produktivnosti i životni standard poljoprivrednog stanovništva.

EKONOMSKI I PRAVNI OKVIRI CAP-A Zajednička agrarna politika nužna je za stvaranje zajedničkog tržišta poljoprivrednih proizvoda u

Zajednici, jer upravo zbog sukoba nacionalnih interesa, koji bi doveli do državnog intervencionalizma, nije moguće samo ukloniti prepreke slobodnoj trgovini.

CILJEVI CAP-a: 1) povećanje poljoprivredne produktivnosti, 2) osiguranje odgovarajućeg životnog standarda poljoprivrednog stanovništva, 3) stabilizacija tržišta, 4) osiguranje opskrbe, 5) zaštita potrošača.

Realizacija ovih ciljeva zahtijeva uvođenje ZAJEDNIČKE ORGANIZACIJE TRŽIŠTA POLJOPRIVREDNIH PROIZVODA (CMO). Zadatak CMO-a je osigurati pravila za konkurenciju, koordinaciju među pojedinim tržištima

i europske tržišne organizacije. Prva organizacija zajedničkog tržišta je osnovana 1962.g. a danas postoje za sve proizvode osim

za med, krumpir i neke vrste alkohola. “PLAN MANSHOLT” – zbog rješavanja strukturnih problema predložen je Memorandum o

reformi poljoprivrede u Europskoj ekonomskoj zajednici: Poljoprivreda 1980, nazvan “Plan Mansholt”.Reforme CAP-a:(1) PRVA REFORMA CAP-a s ciljem: modernizacije eksploatacije poljoprivrede, poticanja

prestanka obrade određenog poljoprivrednog zemljišta i prenamjene korištenja zemljišta radi poboljšanja poljoprivredne strukture, socio-ekonomskog informiranja, profesionalne kvalifikacije radnika u poljoprivredi.

(2) DRUGA REFORMA CAP-a donesena je u skladu s “Delorsovim paketom” koji se odnosi na reformu poljoprivrednih rashoda, proračunsku disciplinu, sustav vlastitih izvora prateće politike; podrazumijeva reformu Strukturnih fondova među kojima i FEOGA.

(3) TREĆA REFORMA CAP-a je sadržavala 3 načela:

1. SMANJENJE INDIKATIVNE CIJENE poljoprivrednih proizvoda, kako bi se omogućila veća konkurentnost unutarnjem i vanjskom tržištu,

42

2. integralnu i trajnu KOMPENZACIJU SMANJENA DOHOTKA poljoprivrednika putem kompenzatornih iznosa,

3. OGRANIČENJE KORIŠTENJA kapaciteta proizvodnje, te održavanje odredbi kvota.

FINANCIRANJE CAP-A Vijeće osniva Europski fond za orijentaciju i garanciju poljoprivrede (FEOGA), namijenjen

financiranju svih komunitarnih rashoda tržišta i struktura u različitim poljoprivrednim sektorima. Plaćanja interventnih rashoda na poljoprivrednom tržištu Zajednice idu iz nacionalnih

organizacija zbog masovnosti ukupnog broja transakcija. FEOGA se sastoji od 2 odjela, to su:

Sekcija FEOGA garancije iz kojih se financiraju: izvoz prema trećim zemljama, intervencije na unutarnjem tržištu, troškovi zaliha i tkupa, monetarne kompezacijske mjere, izvozne restitucje.

Financiranje iz sekcije FEOGA orijentacije koje se odnose na strukturnu politiku, a za razliku od FEOGA garancije ne financira se u potpunosti određeni rashod nego samo dodatak nacionalnim pomoćima npr. kompenzacija prirodnih nedaća, ruralna infrastruktura, prerada. Odobrene pomoći putem FEOGA komplemetarne su nacionalnim pomoćima i odobravaju se za projekte putem natječaja, što znači da moraju ispuniti određene specifične uvjete.

NAČELA CAP-a1. Jedinstveno poljoprivredno tržište koje nameće ukidanje carina i subvencija i usklađivanje

administrativnih, sanitarnih i veterinarskih odredbi između zemalja članica.2. Prioritetnost Unije – proizvodi članica privilegirani su u odnosu na proizvode trećih zemalja

uvoznim prelevmanima te izvoznim restitucijama.3. Financijska solidarnost između zemalja članica – FEOGA se puni iz komunitarnog proračuna, a

troškovi se dijele među svim članicama.

ZAJEDNIČKA ORGANIZACIJA TRŽIŠTA (CMO) CMO se odnosi na poljoprivredne proizvode ratarstva, stočarstva, ribarstva, kao i sve proizvode

prve prerade, koji su izravno povezani s tim proizvodom. Prehrambeni proizvodi druge prerade ne smatraju se poljoprivrednim proizvodima i ne podliježu CMO-u.

Zašto je potrebna organizacija poljoprivrednog tržišta ? Radi osiguranja dohodaka poljoprivrednika i stabilne opskrbe potrošača.

Postoje dva sustava intervencije:(1) SUSTAV IZRAVNE POMOĆI DOHOTKU POLJOPRIVREDNIKA (deficiency payments):

zasniva se na subvencioniranju poljoprivrednika iz proračuna.(2) SUSTAV POTPORE CIJENAMA koji se provodi na način da se drže umjetno visoke cijene

poljoprivrednih proizvoda na domaćem tržištu, a od jeftinijih stranih brane se prelevmanima te izvoznim restitucijama. Dobra strana je što dovodi do osiguranja autarkije za vitalne poljoprivredne i prehrambene proizvode. Loša strana je što visoko određivanje cijena može dovesti do proizvodnih viškova.

POLJOPRIVREDNE CIJENE Cijene ispunjavaju tri funkcije u zajedničkom poljoprivrednom tržištu:

43

1) usmjeravaju proizvodnju, 2) pokreću mehanizme intervencije i 3) osiguravaju zajedničku zaštitu prema inozemstvu.

ORIJENTACIJSKA CIJENA (goveđe meso, vino), odnosno INDIKATIVNA CIJENA (žitarice, šećer) ili CILJNA CIJENA (duhan), je cijena kojoj u zajedničkoj organizaciji tržišta cilj osiguranje proizvođača. Određuje je Vijeće svake godine prateći kretanja troškova života i odnose ponuda i potražnje na tržištu. Služi orijentaciji proizvodnje svakog poljoprivrednog sektora za koji je takva cijena predviđena.

INTERVENTNA CIJENA (žitarice, šećer, maslac, goveđe meso, duhan) ili OSNOVNA cijena (svinjsko meso), niža je za određeni postotak od orijentacijske cijene. Predstavlja cijenu po kojoj intervencijski organi kupuju poljoprivredne proizvode radi sprječavanja nastanka viškova.

Za vođe i povrće koje ne može biti uskladišteno postoje OTKUPNE CIJENE ispod kojih se poljoprivrednicima ne isplati prodavati nego proizvode destiliraju, poklanjaju ili uništavaju.

POLITIKA TRŽIŠTA I CIJENA Poljoprivredno tržište organizirano je u 4 kategorije CMO-a, a karakteriziraju ih određene mjere:

(1) Intervencije – CMO zasnovan na potpori cijenama, izravnoj pomoći proizvođačima i sustavu zaštite prema trećim zemljama, npr.: žitarice, uljarice, govedinu, ovčetinu.

(2) Intervencija i izravna pomoć poljoprivrednicima – CMO isključivo zasnovan na potpori cijenama na teret potrošača, a to su mliječni proizvodi i šećer.

(3) Izravne pomoći poljoprivrednicima – CMO zasnovan jedino na proporcionalnoj pomoći dobivenoj proizvodnom maslinova ulja, duhana, pamuka, određenog voća, rajčica.

(4) Carinska zaštita – tip CMO-a koji ostavlja tržištu da prilagodi funkciju ponude i potražnje, uz minimalnu javnu intervenciju. To se odnosi na ostalo voće i povrće, kvalitetno vino, svinjsko meso, piletinu, jaja i med.

Sve do reforme 1992.g. Zajednica je uspijevala intervenirati izravno na cijene držeći ih umjetno visokima, no proračunske napetosti i proces liberalizacije međunarodne razmjene prisilili su Vijeće da smanji cijene i orijentira se na izravnu pomoć.

Od 1964.g. Vijeće određuje 3 vrste cijena: 1) INDIKATIVNA cijena je prosječna cijena određenog proizvoda koju Vijeće želi postići za

određenu žetvu. 2) INTERVENTA cijena je minimalna cijena po kojoj viškove otkupljuju interventni organi. To

je najvažnija cijena. 3) PRAG cijena je minimalna uvozna cijena stvorena tako da se na cijenu proizvoda s vanjskog

tržišta dodaje prelevman; tako složena cijena ne smije biti niša od indikativne (ukinuta 1995).

Graf: Mehanizmi poljoprivrednih cijena

Komunitarno tržište Svjetsko tržište

AGROMONETARNI PROBLEMI ZAJEDNIČKOG TRŽIŠTA Probleme u agrarnoj politici stvarali su promjenjivi tečajevi valuta zemalja članica dok su

poljoprivredne cijene bile fiskirane u obračunske jedinice (EUA, ECU).

44

Valute zemalja članica doživljavale su devalvacije i revalvacija pa su se cijene poljoprivrednih proizvoda mijenjale, što je dovelo 2 pariteta:

1) novi paritet na deviznom tržištu i 2) komunitarni paritet za sektor poljoprivrede (ZELENI TEČAJ).

Dvostruka stopa konverzije dovodila je do poremećaja tekuće razmjene i do različitih skretanja prometa, pa je Vijeće odlučilo uvesti MONETARNE KOMPENZATORNE IZNOSE (MCA) čija je svrha da korigira za svaku valutu razliku između njezinog realnog i zelenog tečaja.

MCA je funkcionirao tako da je u slučaju RASTA tečaja valute (pozitivan MCA) neke članice subvencionirao njen izvoz, te oporezivao uvoz, a u slučaju PADA tečaja (negativan MCA) oporezivao izvoz i subvencionirao uvoz dok se tečaj ne bi vratio na početnu razinu.

Raskorak između jakih i slabih valuta te monetarna kriza razotkrili su mnoge negativne učinke MCA:

Izdatke za zajednički proračun, Poremećaj konkurencije između zemalja jakih i slabih valuta, Složenost proračunavanja poljoprivrednih proizvoda, Proizvodne viškove.

MCA je rušen u dva navrata: 1984.g. (ukinut pozitivni dio MCA) i 1992.g. kada se kompletno ukida i zamjenjuje KOMPENZATORNOM POMOĆIMA. Tek uvođenjem eura kao jedinstvene valute Unija se riješila ovog problema.

CAP – ŽRTVA USPJEHA 80-ih GODINA Ciljevi CAP-a ostvareni su u potpunosti, međutim zbog subvencioniranja izvoza došlo je do

velikih proizvodnih viškova (npr. mlijeka u prahu proizvedeno je 3 puta više nego što je Zajednici potrebno).

EEZ je postala čisti izvoznik, a proizvodnja se koncentrirala na rentabilne proizvode. Mjere podupiranja poljoprivredne proizvodnje počele su 80-ih ugrožavati velike svjetske

proizvođače, pa je bilo potrebno izabrati mehanizam upravljanja tim viškovima.

TEHNIKE UPRAVLJANJA VIŠKOVIMA KVOTE – nameću se svim proizvođačima proporcionalno ravnoteži na tržištu i njihovom

kapacitetu prije uvođenja, a u slučaju da ih premaše plaćaju kaznu u visini indikativne cijene tog proizvoda.

AUTOMATSKI STABILIZATORI – funkcioniraju na način da se iznad određene količine ponuda i određenog proizvoda prepušta tržišnim zakonima ili kad rashodi FEOGA-e pređu zadani postotak proračuna .

SMANJENJE INTERVENTNE CIJENE – uvedena je 1989.g., da bi se vratila politika javnih nabavki koja je bila evoluirala u smjeru potpore dohotka poljoprivrednicima.

ZAMRZAVANJE ZEMLJE ILI SUSTAV UGARA – omogućava fizičko ograničenje ponude. POMOĆ EKSTENZIFIKACIJE – svrha joj je bila favorizirati ekstenzivniju poljoprivredu, koja

više vodi računa o zaštiti okoliša.

Graf: Tehnika upravljanja poljoprivrednim viškovima

Ponuda

45

PE

Potražnja

QD QE QO Količina

Određivanje najniže cijene – interventne cijene – koja se umjetno podiže u odnosu na uravnoteženu cijenu P E, potiče proizvodnju. Iz toga proizlaze proizvodni viškovi koji utječu na tečaj (distancija QD – QO).

PROMJENA TRGOVINSKIH TIJEKOVA Širenjem Zajednice zemlje članice preusmjerile su svoju vanjsku trgovinu prema ostalim

članicama, tako da je u razdoblju od 1960.-1990. trgovina među članicama ušesterostručena, na štetu trgovine s trećim zemljama (osobito SAD-om) što je bila glavna tema rasprava u Urugvajskoj rundi pregovora.

Pojava poljoprivrednih viškova uzrokovala je da Zajednica postane drugi svjetski izvoznik.

CAP U CENTRU URUGVAJSKIH PREGOVORA Uvođenje CAP-a nije naročito uznemirilo trgovinske partnere zemalja Zajednice, osobito jer je

ostao priličan broj poljoprivrednih proizvoda na koje se ova organizacija nije odnosila. Za vrijeme URUGVAJSKE RUNDE pregovora Zajednica se orijentirala na forsiranje izvoza i

restrikciju uvoza poljoprivrednih proizvoda što je osobito pogodilo SAD i grupaciju Cairns. SAD se koristio sustav DIFICIENCY PAYMENTS i tražio da i Zajednica prijeđe na taj sustav.

Sustav restrikcija uvoza preko carina i prelevmana teško se mogao održati, jer su cijene poljoprivrednih proizvoda unutar Zajednice znatno iznad svjetskih, pa se 1992.g. pristupa trgovinskim pregovorima.

KOMPROMIS BIJELE KUĆE Početkom Urugvajske runde SAD je predložio ukidanje svih mjera potpore izvozu do 2000.g.

(opcija “duple nule”). Europa je to odbila i SAD se priključuje kompromisu. U prosincu 1993.g., BILATERALNI SPORAZUM između SAD-a i Zajednice ratificiran je u

MARRAKECHU za razdoblje 1995. – 2000. i sadrži: kompezatorna plaćanja uvedena reformom CAP-a radi bilanciranja pada cijena, pa se

“deficiency payments” ne smanjuje za razdoblje od 9 godina., uvoz Zajednice uokviruje se na prag minimalnog uvoza od 5%, a varijabilni prelevmani su

promijenjeni u fiksne carine koje se moraju smanjiti u razdoblju od 6. god. za 36%, subvencionirani komunitarni izvoz na svjetsko tržište se mora smanjiti za 21%, a proračunski

rashodi tome namijenjeni za 36%.

REFORME CAP-a Provedene su 1984, 1988, 1992, 1999. u okviru “Agenda 2000”. CAP je uokviren međunarodnim sporauzmima (vanjski plan) i proračunskom disciplinom

(unutarnji plan) Mjere CAP-a su mikroekonomske i makroekonomske:

46

kontrola ponude, pomoć dohocima poljoprivrednika, upravljanje viškovima, mjere ruralnog razvitka, sanitarne i fitosanitarne mjere, plafoniranje rashoda FEOGA-a.

Reforma poljoprivrede odnosi se na mjere (svrha): 1) poticanja konkurentnosti domaćih poljoprivrednika na unutrašnjem i vanjskom tržištu,2) održavanja životnog standarda poljoprivrednika,3) stvaranja novih radnih mjesta i drugih izvora prihoda poljoprivrednika,4) širenje ruralnog razvoja,5) usvajanja ekoloških i strukturnih elemenata,6) zaštite potrošača,7) pojednostavljenja, decentralizacije i transparentnosti zakonodavstva u poljoprivredi.

REFORMA IZ 1992.g. bila je nužna s obzirom na du 1991.g. bili vidljivi mnogi problemi dotadašnje agrarne politike. Cilj ove reforme je bilo LIBERALIZIRATI poljoprivredno tržište približivši cijene svjetskima. Vijeće EU se odlučilo za SMANJENJE CIJENA u roku od 3.g. i to interventnih cijena žitarica za

35%, a govedine za 15%. UČINCI su bili sljedeći:

smanjenje obujma proizvodnje, nestajanje proizvodnih viškova, poboljšanje konkurentnosti, jeftinije norme za uzgajivače, ublažavanje kritike vanjskih trgovinskih partnera (osobito SAD-a) radi intervencionizma.

NOVA REFORMA CAP-A I SUSTAV SPS: Glavni element nove politike je subvencioniranje poljoprivrednika neovisno o njihovoj

proizvodnji. 01.01.2005.g. počinje primjena novog CAP-a zasnovanog na jedinstvenom plaćanju za

poljoprivrednike (SPS) koji će omogućit poljoprivrednicima u EU veću konkurentnost, jaču tržišnu orijentiranost i stabilnost prihoda.

Iznos subvencije bit će izravno povezan s mjerama koje se provode: za zaštitu okoliša; sigurnost hrane; primjenu zdravstvenih standarda za biljke i životinje, mjerama za dobrobit životinja.

Provedbu reforme definiraju 3 uredbe Komisije: 1) definira detaljna pravila za cross-compilance, modulaciju, te upravljanje i nadzor nad

sustavom; 2) određuje iscrpna pravila za provedbu sheme jedinstvenog plaćanja (SPS); 3) njome se omogućuje nastavak pružanja potpora za specifične proizvode npr. premija za

životinje (ovce i telad).

47

NOVI IZAZOVI 21. STOLJEĆA UNUTARNJI IZAZOVI – bili su dvostruki. Problem viškova te proračunskog programiranja

sustava dohodovne pomoći poljoprivrednicima. VANJSKI IZAZOVI – također su dvostruki. Sastoje se u troškovima širenja mediteranskim

zemljama (proizvodi niže kvalitete i cijena) te nova otvaranja multilateralnih trgovinskih pregovora u okviru WTO-a, s dva neriješena pitanja: uređenje sanitarnih i fitosanitarnih odredbi i sustav pomoći.

Potrošački problemi – Kriza kravljeg ludila i trovanje pilića dioksinom u Europi postavlja nove zahtjeve potrošača i traži veliku opreznost vlada i eksperata. U ime “načela opreznosti”, pristup europskom tržištu postao je otežan za hormonsko meso, za generički modificirane organizme (GMO) i za uzgoj stoke uz dodavanje antibiotika.

Nakon sporazuma iz Marrakecha sustavi poljoprivrednih pomoći klasificirani su u tri polja:1. zeleno polje – kada pomoći nisu namijenjene proizvodnji (pomoć zaštiti okoliša),2. plavo polje – integrirana pomoć klauzule mira, kompromisu Bijele kuće (kompezatorna

komunitarna plaćanja i “deficiency payment”),3. crveno polje – sva klasična pomoć proizvodnji (ono je osuđeno na propast).

SPORAZUM O “AGENDI 2000” Predviđa su reforme CAP-a za 2000-2006. Zaključci: smanjenje institucionalne cijene govedine od 20%, i 15% za žitarice, i 15% za cijene

mlijeka. Planirani učinci:

smanjenje proizvodnih poticaja zbog postojanja nižih cijena, približavanje europskih cijena svjetskim cijenama, olakšanje integracije zemalja CEEC-a, sprečavajući podizanje cijena

izjednačavanjem s praksom u EU, bolja pozicija u pregovorima u WTO-u (prijelaz iz crvenog u plavo polje).

Reforma je potaknula raspravu omodelu CAP-a koji bi trebao štititi velika konkurentna gospodarstva na svjetskom tržištu brigom o kvaliteti, okolišu i strukturnim prilagodbama, te omogućiti ruralni razvoj.

CAP i RUNDE PREGOVORA U OKVIRU WTO: EU kao najveći svjetski uvoznik i drugi najveći izvoznik te članica WTO-a, pridaje veliku

važnost međunarodnim pravilima prometa poljoprivrednih proizvoda. Na temelju Milenijske runde pregovora i Agende 2000, ističu se interesi EU:

multifunkcionalna uloga poljoprivrede (proizvodnja hrane, očuvanje okoliša, zaštita životinja);

poseban tretman zemalja u razvoju; lakši pristup tržištima ukidanjem carina i ukidanje štetnih trgovinskih taksi; smanjenje pomoći koje destabiliziraju tržišta.

BILANCA I PERSPEKTIVE POLJOPRIVREDE U EU

48

Organizacija zajedničkog tržišta štiti poljoprivredno tržište Unije od fluktuacija na svjetskom tržištu, amortizira oscilacije cijena mehanizmima stimuliranja i destimuliranja uvoza i izvoza te se rješava viškova i nadoknađuje manjkove poljoprivrednih proizvoda i njihovih inputa.

Izrazito je važna stabilnost količine i kvalitete poljoprivrednih proizvoda radi potrošača kao i kontinuirana optimalna opskrbljenost prehrambenim proizvodima.

Mehanizam stalnog smanjivanja cijena zbog velikih viškova uzrokovanih subvencijama, uništava male poljoprivrednike pa se njihova populacija smanjuje što je logično, jer napretkom tehnologije sve je manje ljudi potrebno za dobivanje određene količine poljoprivrednih proizvoda.

CAP I PROŠIRENJE EU: Nedavno proširenje EU, udvostručilo je radnu snagu i obradivu površinu Unije, te je omogućilo

učinkovito korištenje poljoprivrednih potencijala. EU nudi poseban program pomoći i zemljama kandidatkinjama za razvoj sektora poljoprivrede,

tj. potporu održivom razvoju poljoprivrede i sela, dugoročno rješavanje problema sektora kao i pomoć u provedbi acquisa u poljoprivredi.

49

11. TRANSPORT

Razlog za uvođenje zajedničke transportne politike je izbjegavanje parcijalnih i ad hoc odluka Vijeća ministara o pojedinim granama transporta.

Djelomične i zastarjele mjere predviđene Rimskim ugovorom, usporavale se nastup prema trećim zemljama kao i jačanje konkurentnosti te djelatnosti.

Uz fiskalnu politiku, transportna politika je najmanje efikasna u odnosu na ostale integracijske procese europskog združivanja.

Pojam ZAJEDNIČKOG TRANSPORTNOG TRŽIŠTA u početku je bio ograničen samo na kopneni transport, a s obzirom na posebnu situaciju u kojoj se nalaze željeznice i navigacijski putevi, samo na cestovni transport.

Mjesto transporta odlučujuće je u funkcioniranju jedinstvenog tržišta, jer se transport pojavljuje kao nužna podloga mobilnosti roba i ljudi, što je Vijeće uzelo u obzir te je ostvareno unutarnje tržište cestovnog prometa.

U željezničkom prometu komunitarni ciljevi vezani su za saniranje financijske situacije, no mnoge odredbe donesene radi toga nisu imale veće rezultate.

Pomorski i zračni promet ušli su na komunitarnu scenu tek od sredine 70-ih godina i u novije vrijeme pokazuju napredak u ostvarenju unutarnjeg tržišta.

EKONOMSKI I PRAVNI OKVIRI TRANSPORTNE POLITIKE Rimskim ugovorom pokazuje se poseban interes za transport iz više razloga:

1. ekonomska integracija izaziva rast razmjene, a time i priljev prometa. Promet utječe na cirkulaciju proizvoda,

2. transportni troškovi prilično opterećuju cijenu, što može postati prepreka razmjeni ili izvor diskriminacije između poduzeća,

3. transport ulaže oko 40% javnih investicija zemalja EU.

Glavni faktori rasta transporta jesu:1) strukturne promjene prerađivačke industrije,2) evolucija metoda proizvodnje,3) značajan razvoj sektora usluga i disperzija aktivnosti na više mjesta.

Od početka 80-ih godina, razvoj transportne politike nije odgovarao razvoju ekonomske integracije Europe.

Pomorski transport prevozi 85% vanjske trgovine Unije. Zemlje članice su se angažirale u primjeni pravila konkurencije i načela slobodnog obavljanja usluga, u suzbijanju nelojalne tarife, osiguranju slobodnog pristupa transoceanskom prometu.

U zračnom transportu mjere liberalizacije imale su jak utjecaj na konkurencije između zračnih kompanija, a time i na tarife koje su se povećale u odnosu na ostale regije, naročito u SAD-u.

Proboj u komunitarnu politiku je liberalizacija međunarodnog prometa.

BILANCA I PERSPEKTIVE TRANSPORTNE POLITIKE U EUROPI Postojanje unificiranog transportnog sustava je nužno kako bi se u potpunosti odgovorili

ciljevima Rimskog ugovora: osiguranju slobodnog kretanja ljudi, roba i kapitala u komunitarnom prostoru.

Na ekonomskom planu Europa i zemlje sastavnice imaju dugu tradiciju transfera roba, ljudi, kapitala i informacija i to na lokalnom, nacionalnom i međunarodnom planu.

INFRASTRUKTURA

50

Europa raspolaže gustom i kompleksnom mrežom prometnica, ali je ona izgrađena na nacionalnoj, a ne komunitarnoj osnovi.

U europskom prostoru postoji nejednakost u razvoju prometa: neke zemlje imaju vidljivo zaostalu opremu (Grčka, Španjolska, Portugal) pa se postavlja pitanje funkcioniranja infrastrukture između konkurenata iz novih projekata ostalih članica.

REGULIRANJE U Uniji se sukobljavaju nacionalni i komunitarni interesi. U granama kao što su telekomunikacije,

zračni transport itd. razlike između zemalja su vrlo velike. U nekim zemljama su te aktivnosti privatizirane, a u nekima su u javnom sektoru.

NA ZEMLJOPISNOM PLANU: Ogromni priljev se ostvaruje od Londona do Milana, prelazeći preko Rajne i Švicarske, i na Lille-

Pariz-Marseille, kojoj prijeti zasićenje.Teške posljedice – prioritetan je razvoj cesta. Najvažnija je kvaliteta cestovnog transporta, ali i potreba da se infrastruktura naširoko financira iz sredstava Unije. Visoki su troškovi energetskih sirovina i troškovi zaštite okoliša.Zemljopisna neravnoteža – suprotstavljaju se tipovi prostora: zasićenje i nedovoljna iskorištenost. Javljaju se različiti stupnjevi: na regionalnoj i nacionalnoj razini i na priljevima.

POMORSKI I RIJEČNI TRANSPORT: Pomorski transport zauzima prevladavajuće mjesto u razmjeni s nekomunitarnim zemljama i

ostvaruje 30% komunitarne razmjene.

KOPNENI PROMET: Željeznica je vrlo gusta i zauzima treće mjesto u svijetu. Sudjeluje u komunitarnoj razmjeni roba

s 8%, totala, a u transportu putnika s oko 4 milijarde. Cestovni transport čini 40% komunitarne razmjene.

TRANSPORT ENERGIJE: EU raspolaže mrežom naftovoda i plinovoda koje povezuju komunitarni prostor.

ZRAČNI TRANSPORT: Transport putnika utrostručio se u dvadeset godina i povećao se za 60% zadnjih deset godina.

PREMA TRANSEUROPSKOJ MREŽI: Bijela knjiga Komisije daje transportu veliku važnost u razvoju jedinstvenog tržišta, posebno

“čvrstoj mobilnosti” u okviru Zajednice, što zahtjeva uvođenje transeuropske mreže koje je u tijeku.

NAČELA ZAJEDNIČKE POLITIKE sastoje se u ostvarenju slobodnog prometa na europskoj razini i unifikaciji tržišta transporta na liberalnoj osnovi, a glavna usmjerenja jesu:1) podupiranje slobodne konkurencije između grana transporta i poduzeća na nacionalnoj razini i

između zemalja članica,2) ukidanje prepreka na granicama,3) određivanje zajedničkih odredbi za slobodno instaliranje poduzeća u Zajednici.

51

III. PRATEĆE POLITIKE JEDINSTVENOG TRŽIŠTA

12. POLITIKA KONKURENCIJE

Politika konkurencije poboljšava tržišnu efikasnost. Politika konkurencije istodobno omogućava stvaranje poduzeća dimenzija velikog tržišta,

sprječavajući da koncentracija dovede do stvaranja monopola. Konkurencija u isto vrijeme pogoduje integraciji tržišta i produbljuje slobodno kretanje kao

temelja jedinstvenog tržišta i javlja se kao čuvar reguliranja tržišta. Politika konkurencije je bitan element ostvarenja i održavanja jedinstvenog tržišta. Konkurentno ponašanje poduzeća i zaštita interesa potrošača omogućava nabavu roba i usluga po

najpovoljnijim cijenama. Politika konkurencije EU oslanja se na koncepciju savršenog tržišta konkurencije koje bolje

osigurava blagostanje stanovništva. Cilj konkurentne politike je da ograniči, kontrolira i zabranjuje ponašanje poduzeća koje se

odnosi na povredu savršene konkurencije.

PRAVILA KONKURENCIJE(1) ograničenje konkurentnih sporazuma na europskom tržištu,(2) zlouporaba dominantnog položaja,(3) kontrola spajanja poduzeća,(4) vladina pomoć poduzećima.

SPORAZUMI zabranjeni su u bilo kojem obliku, kao zajedničko određivanje cijena, podjela tržišta.

DOMINANTNIM POLOŽAJEM se smatra: nametanje prodajnih ili kupovnih cijena koje odudaraju od konkurentnog ponašanja; ugovori ili sporazumi koje nameću poduzeća ograničenjem proizvodnje ili proizvodnje

određenih proizvoda ili novih postupaka; diskriminacija cijena između različitih klijenata i odbijanje prodaje.

FUZIJE EUROPSKE DIMENZIJE one kojima je cilj stvaranje poduzeća koja imaju promet veći od 2 milijarde ECU-a na

europskom tržištu, bit će podvrgnute prethodnom sporazumu Komisije EU. Svaka fuzija koja se odnosi na narušavanje stvarne konkurencije na europskom tržištu je zabranjena.

VLADINA POMOĆ PODUZEĆIMA može poprimati oblik subvencije, povlaštenih kredita, otpisa duga ili smanjenja poreza. Te

pomoći smatraju se preprekama konkurenciji između europskih poduzeća. Sve oblike pomoći poduzećima odobrava Komisija.

Sva poduzeća, privatna ili javna, komunitarna ili ona trećih zemalja, potpadaju pod čl. 85 i 86 Ugovora: ČLANAK 85 – zabranjuje udruživanje i dogovorne prakse kojima je cilj određivanje cijena ili

kontrola proizvodnje, tržišta, razvoja tehnike ili investiranja, podjela tržišta, diskriminacija između trgovačkih partnera, ili sporazumi među poduzećima vezani za prodaju.

ČLANAK 86 – zabranjuje prekomjerno korištenje dominantnog položaja.

Članci 87 i 88 (čl. 92 i 93) preciziraju komunitarna približavanja:

52

ČLANAK 92 – određuje pomoći koje se ocjenjuju kompatibilnima sa zajedničkim tržištem. Takve su pomoći socijalnog karaktera, a daju se potrošačima bez diskriminacije, temelje se na podrijetlu proizvoda, pomoći za naknadu šteta uslijed izvanrednih događaja, pomoći razvoju regija sa zaostalim razvojem i unapređenju kulture.

ČLANAK 93 – obvezuje zemlje članice da informiraju Komisiju o predviđenim mjerama. To postaje predmet bilateralnog ispitivanja. Tekst precizira uvjete ukidanja ili promjene pomoći ako se procjeni nespojivim s komunitarnim tržištem ili zbog “prekomjerne primjene”.

EKONOMSKI I PRAVNI OKVIRI KONKURENTSKE POLITIKE Stvaranje velikog tržišta EU potiče konkurenciju. Omogućava poduzećima: proizvodnju velikih

količina roba, korištenje modernih sredstava proizvodnje, smanjenje troškova u korist potrošača. NERENTABILNA PODUZEĆA moraju se modernizirati ili zatvoriti. Nerentabilna poduzeća

podupirala su se pomoćima svih vrsta što je omogućilo njihovu egzistenciju.

POTICANJE KONKURENCIJE NA VELIKOM TRŽIŠTU Unatoč nestanku nerentabilnih poduzeća sa stvaranjem zajedničkog tržišta, broj poduzeća koji je

stvarao konkurenciju na specifičnom tržištu se povećava, a smanjuje se mogućnost dominacije tržištem.

Nacionalni monopoli postaju oligopoli, a povećava se broj poduzeća na oligopolističkom tržištu. Automatsko poticanje konkurencije stvara zajedničko tržište, izaziva poremećaj uvjeta ponude,

odricanje od običaja i tradicionalnog ponašanja, gubitak monopolitstičkog profita.

ANTIKONKURENTNA PRAKSA Monopolizacija tržišta se može odvijati na 2 načina:

1. POVEZIVANJEM – definira se kao sporazum između dva ili više autonomnih poduzeća radi određenog ponašanja na tržištu, naročito ograničavajući konkurentsku praksu.

2. KONCENTRACIJA – ukida autonomiju sudioničkih poduzeća, regrupirajući ih pod jedinstvenu ekonomsku direkciju, naročito integracijom kapitala i upravljanja.

Sporazumijevanje ima za cilj obvezu određenog ponašanja dok koncentracija izaziva promjenu struktura poduzeća.

Liberalizacija trgovine oslabila je klasične mjere zaštite, stoga zemlje sve više pribjegavaju sredstvima pomoći kao instrumentu ekonomske politike.

Najteži problem u oblasti konkurencije jesu JAVNA ili POLUJAVNA PODUZEĆA, jer ih zemlje članice koriste kao instrument postizanja različitih ciljeva, što iskrivljuje konkurenciju u odnosu na poduzeća privatnog sektora.

TEMELJI EUROPSKE POLITIKE KONKURENCIJE Politika europske konkurencije treba jamčiti jedinstveno nacionalno tržište sprječavajući

poduzećima da između sebe dijele poslove posredstvom zaštićenih sporazuma. Uklanja monopolizaciju određenih tržišta sprečavajući velika poduzeća da zloupotrebljavaju

dominantni položaj nametanjem uvjeta. Sprječava vlade da narušavaju pravila igre posredstvom pomoći poduzećima, pogodujući javnom

sektoru u odnosu na privatna poduzeća. Postoje članci Rimskog ugovora koji reguliraju načela konkurencije na komunitarnoj razini.

OBLASTI KOMISIJE

53

Komisija može odrediti kaznu do milijun ECU-a ili do 10% realiziranog ukupnog prometa poduzeća ako se prekrše članci vezani uz načela konkurencije na komunitarnoj razini.

Sud pravde kontrolira Komisiju u sferi konkurencije s pravnog stajališta može ukinuti ili izmijeniti sve odluke Komisije.

Ukupnu konkurentnu politiku kontrolira Europski parlament.

ZABRANA SPORAZUMIJEVANJA I DOPUŠTENA KONKURENCIJA ČLANAK 65 Ugovora CECA – zabranjuje sve sporazume i odluke o udruživanju poduzeća kao i

svu praksu koja izravno ili neizravno teži sprečavanju, ograničavanju ili iskrivljavanju pravila nacionalne konkurencije.

ČLANAK 85 – određuje da su zabranjena udruživanja i dogovorene prakse kojima je cilj sprečavanje, sužavanje ili iskrivljavanje konkurentne igre unutar zajedničkog tržišta

Nisu kažnjivi svi sporazumi između poduzeća već su neki i poželjni, kao npr. istraživanje zajedničkog tržišta, računovodstvena kooperacija.

OSPORAVANJE MONOPOLA JAVNIH PODUZEĆA Pravila konkurencije su ista za privatna i javna poduzeća. Osiguravaju dvostruko odstupanje od

komunitarnog prava:1. u primjeni tih pravila poduzeća ne smiju spriječiti “de jure ili de facto izvršavanje zadataka

koji su im povjereni”,2. javne pomoći isplaćene poduzećima smatraju se spojivima sa zajedničkim tržištem samo kada

“odgovaraju potrebama koordinacije transporta”. To su naknade za pojam javnih usluga.

EKONOMSKO OPRAVDANJE MONOPOLA JAVNIH USLUGA Intervencija države radi određenog reguliranja ili nacionalizacije nametnula se s obzirom na tri

SLABOSTI MEHANIZMA TRŽIŠTA:1. PRISUTNOST EKSTERNALITETA, tj. situacije kada odluke jednog ekonomskog agenta

utječu na troškove ili blagostanje drugog agenta. 2. JAVNA DOBRA – ona nemaju cijene i nisu predmet pregovora na tržištu. Odluke koje se

odnose na proizvodnju i njihovu upotrebu poduzimaju se preko javne vlasti. Financiraju se putem poreza. Javna rasvjeta, cestovna signalizacija, svjetionici – javna su dobra: nemoguće je platiti cijenu korištenja s omjerom upotrebe i isključiti korisnike koji nisu voljni platiti pružene usluge.

3. tržišni mehanizmi su nemoćni zbog postojanja RASTUĆIH RANDMANA, tj. kada jedinični troškovi proizvodnje opadaju s rastom količine proizvodnje.

Na ekonomskom planu JAVNE USLUGE mogu se definirati kao: usluga proizvodnja koje se vrši prema rastućim prinosima, što potvrđuje monopolnu organizaciju, kao i uvođenje administrativnih cijena i poreznih mehanizama.

UVOĐENJE “OSPORAVANIH” TRŽIŠTA

54

Teorija osporavanih tržišta služi kao podloga Komisiji Europske zajednice za vođenje politike prema javnim monopolima u okviru produbljivanja pravila jedinstvenog tržišta.

Tržište se naziva OSPORAVANIM (contestable market) ako je ulaz na njega slobodan, a izlaz se odvija uz niske troškove. Slobodan ulaz se izražava odsutnošću ulaznih prepreka na to tržište i pravom pristupa, po

razumnim cijenama, raspoloživoj infrastrukturi. Izlaz s niskim troškovima znači da rizik koji uzimaju poduzeća, koja prodiru na tržište

monopola, nije neprebrodiv. Teorija osporavanih tržišta dovodi do odvajanja fiksne (ireverzibilne) opreme, aktivnosti mreže

(infrastruktura) i eksploatacije te opreme (usluge).

UNIVERZALNE USLUGE Univerzalna usluga je uključena u široko polje “usluga od općeg ekonomskog interesa”. Definiraju se kao: minimalno date usluge, čija je kvaliteta specificirana za sve korisnike, po

prihvatljivim cijenama. Univerzalne usluge potčinjene su četirima principima:

1. univerzalnost – pristup svim osobama, na svim mjestima po pristupačnim cijenama,2. jednakost – označava da svi korisnici imaju pravo na identičan tretman,3. kontinuitet – osigurava neprekidnost usluga,4. adaptabilnost – se osigurava evoluiranjem usluga sukladno tehničkom progresu i zahtjevima

potrošača.

BILANCA I PERSPEKTIVE ZAJEDNIČKE KONKURENTSKE POLITIKE Sredstva za slabljenje konkurentske prednosti na tržištu jesu:

sporazum između konkurenata uklanjanje konkurencije koncentracijom ili potporom nacionalnih operatora sredstvima

zemalja članica. Poduzećima se zabranjuje prekomjerno iskorištavanje dominantne pozicije i odbijanje

opskrbljivanja tradicionalnih klijenata, primjenjivanje diskriminacijske cijene, služenje nedozvoljenom praksom koja uzrokuje ili može prouzročiti štetu klijentima ili potrošačima, ili koja koncentracijom teži ukloniti tržišnu konkurenciju.

Rizik monopolizacije se povećava s dovršavanjem unutarnjeg tržišta, zato se uvodi sustav nadgledanja velikih koncentracija.

Koncentracija je opasna kada izaziva dominantan položaj velikih poduzeća; poželjna je kada izaziva konkurentni položaj malih i srednjih poduzeća.

Sustežući se od strogo pravnog uokvirenja problema konkurencije, Komisija vodi dvije paralelne politike:

1. politika represije nedozvoljene prakse velikih poduzeća,2. politiku poticanja kooperacije i koncentracije između malih i srednjih poduzeća.

55

13. INDUSTRIJSKA POLITIKA U EUROPI

RAZVOJ INDUSTRIJSKE POLITIKE U EUROPI Zajednica se strukturirala počevši s industrijskom politikom. Stvorena je kao Europska zajednica

za ugljen i čelik (CECA). Sektor atomske energije integrirao se u Europsku zajednicu za atomsku energiju (EURATOM).

Premda je EU nastala na ideji razmjene indust proizvoda, Rimski ugovor ne spominje zajedničku ind politiku. Rimski ugovor nije predviđao zajedničku industrijsku politiku.

Maastrictskim ugovorom je uveden dio o industriji, ali ne i o industrijskoj politici. Ugovor iz Maastrichta naglašava cilj EZ-a: jačanje međunarodne KONKURENTNE

SPOSOBNOSTI europske industrije s naglaskom na razvoj inovacija, istraživanja i tehnologije. Razvoj industrije u EU usko se veže uz druge zajedničke politike – konkurenciju, istraživanje,

regionalnu politiku i posebno trgovinu. Posebno mjesto u unutarnjem tržištu imala su MALA I SREDNJA PODUZEĆA (SME) koja čine

oko 90% industrijskog tkiva Zajednice, zapošljavaju 70% privatnog sektora. Politika poduzeća jača 80-ih god u svim ekonomskim sektorima, a cilj joj je:

uključivanje poduzeća Unije u zakonodavne i administrativne okvire unutarnjeg tržišta radi poticanja njihova razvoja,

stvaranje ekonomskih preduvjeta za razvoj poduzeća na jedinstvenom tržištu, poticanje transnacionalne suradnje između europskih poduzeća.

EKONOMSKI I PRAVNI OKVIRI INDUSTRIJSKE POLITIKE EU Rimski ugovor ne precizira ovlasti komunitarnih institucija o koncipiranju i realizaciji strukturne i

sektorske industrije, ali sadrži značajne elemente industrijske politike: pravila konkurencije, porezne odredbe, zakonodavno približavanje.

Premda je industrijski sektor imao koristi od carinske unije, uvođenje zajedničkog tržišta nije imalo jednaki uspjeh u svim sektorima industrije. Najveći uspjeh postignut je u sektorima s velikom potrošnjom.

IZAZOV EUROPSKE INDUSTRIJE Europska industrija suočava se s novom industrijskom revolucijom koja se bazira na razvoju

INFORMACIJSKE TEHNOLOGIJE i KOMUNIAKCIJA Globalizacija tržišta pojačava svjetsku konkurenciju, ostvaruje veću ekonomiju obujma i postiže

mnogo veću specijalizaciju na uvijek jasno segmentiranom tržištu. U takovom okruženju nužno je usredotočiti se na FAKTORE PRODUKTIVNOSTI:

razvoju tehnologije, investicijama u istraživanje i razvoj, stupanj korištenja proizvodnih kapaciteta, troškovima kvalificirane radne snage i kvalificiranom upravljanju poduzećima i organizaciji proizvodnje.

POČETAK INDUSTRIJSKE POLITIKE U svrhu povećanja konkurentnosti europske industrije Unija provodi akcije:

ubrzavanje industrijske prilagodbe strukturnim promjenama, poticanje povoljne okoline inicijativama i razvoju poduzeća posebno malih i srednjih, poticanje povoljne okoline za kooperaciju između poduzeća, najbolja eksploatacija industrijskog kapitala i novatorske politike i razvoja tehnologije.

Zajednica nije donijela mjere za suzbijanje nelojalne konkurencije, nego se ono svodi na međusobno konzultiranje članica i koordinaciju te suradnju s Komisijom ili drugim institucijama EU.

56

MALA I SREDNJA PODUZEĆA U JEDINSTVENOM TRŽIŠTU. Početkom 90-ih preko 99% privatnog sektora EU činila su mala i srednja poduzeća (0-499

radnika). Mikropoduzeća (1-9 zaposlenih), kojih je u Uniji petnaestorice bilo oko 15 milijuna, u razdoblju

od 1988. do 1993. godine stvorila su 3 milijuna radnih mjesta i stoga se smatraju najpropulzivnijom formom poduzeća.

SEKTORSKA POLITIKA Glavne sektorske mjere stimulacije industrije su subvencioniranje istraživačkih organizacija, te

širenje informacija, dokumentacijskih, obrazovnih centara i centara za produktivnost. Najviše utjecaja na industrijske sektore ima TRGOVAČKA POLITIKA Unije, koja carinskim,

antidampinškim i drugim mjerama djeluje na komunitarnu industriju. Većina mjera je KOMUNITRNE (supranacionalne) RAZINE, ali npr. poticanje izvoza zahtijeva

usklađivanje među zemljama kako bi se izbjegla nelojalna konkurencija unutar industrije u EU. Karakteristična primjer sektorskih akcija su POMOĆI “MADOJ INDUSTRIJI”, a glavni motivi

su: zapošljavanje, regionalni razvoj ili nacionalni prestiž, ukoliko se poduzeća bave uvozom tzv. poduzeća barjaci (enterprices drapeaux).

Dodjeljivanje pomoći poduzećima ili sektorima ovisi o pojedinim zemljama, ali uz odobrenje Europske komisije.

NAJOSJETLJIVIJI SEKTORI u kojima vlade interveniraju jesu: crna metalurgija, brodogradnja, tekstil ili sektori koji nisu još dovoljno razvijeni kao informatička industrija, telekomunikacije.

CRNA METALURGIJA Crna metalurgija je strateški sektor kojim upravlja Europska zajednica za ugljen i čelik (CECA). Nakon osnivanja Zajednice interna se razmjena brzo povećavala, međutim energetska kriza i

recesija 70-ih godina primorale su Zajednicu da poduzme mjere pomoći ovom sektoru. 80-ih godina postrožuju se propisi o pomoći crnoj metalurgiji, te se potpuno ukidaju 1985.g. Prelazi se na racionalizaciju i restrukturiranje proizvodnje kroz kvote te potom na smanjenje

kapaciteta. “Socijalne pomoći čeliku” uvedene su kao pomoć pri restrukturiranju i prilagodbi novoj situaciji. Zajednica ukida pomoći sektorima u opadanju (crnoj metalurgiji) u svrhu ostvarenja potpune

konkurencije na tržištu ili ekspanzije proizvodnje. Prihvaćena su 3 sukcesivna plana prilagođavanja faktora proizvodnje, koja nameću tržišta:

1) PLAN O RESTRUKTUIRANJU IZ DAVIGNONA – bio je pokušaj smanjenja kapaciteta otpuštanjem 250.000 radnika u 5 godina i smanjenjem proizvodnje modernizcijom i kontrolom te ograničavanjem uvoza.

2) PLAN O ČELIKU – ima za cilj smanjenje viška proizvodnje od 30 milijuna tona i 80.000 zaposlenih

3) POSLJEDNJI PLAN – predviđa smanjenje proizvodnje te otpuštanje 50.000 zaposlenih, ali je zbog neprihvaćanja europskih proizvođača da smanje proizvodnju i ovaj plan propao.

Zadržani su određeni programi pomoći (npr RESIDER), premda su prestale javne intervencije i supranacionalno reguliranje.

57

INDUSTRIJA BRODOGRADNJE Od 1960. godine počinje pad europske brodogradnje. Postotak njenog udjela u svjetskoj

proizvodnji uvelike se smanjio, a najveći uzrok tome je proboj dalekoistočnih zemalja na tržište (Južne Koreje i Japana).

Zajednička politika brodogradnje EU svodi se na koordinaciju nacionalnih pomoći. Politika Komisije očituje se u 7 direktiva kojima je cilj bio povećanje konkurentnosti europske

brodogradnje. Prva se odnosi na smanjenje kapaciteta proizvodnje i prilagodbu konkurenciji, dok šesta i sedma

govore o načelima pomoći zemljama s problemima u brodogradnji. Neke europske zemlje odlučuju se na specijalizaciju proizvodnje (Danska i Finska). Sporazumom u okviru OECD-a 1994.g. (kojeg nisu ratificirale SAD) zabranjene su sve mjere

pomoći brodogradnji osim onih koje se odnose na istraživanja i socijalnu pomoć radnicima uslijed zatvaranja brodogradilišta.

U istom sektoru je uveden komunitarni program RENEVAL s ciljem podupiranja ekonomski i socijalnih prilagodbi.

TEKSTILNA I ODJEVNA INDUSTRIJA Kao radno intenzivan oblik proizvodnje, industrija tekstila i odjeće zapada u poteškoće 60-tih

godina, jer su zemlje u razvoju imale jeftiniju radnu snagu i uspjele su povećati izvoz. Kriza se produbila u recesiji 70-tih, zatvaraju se tvornice, gotovo milijun radnika gubi posao… pa

se 80-tih godina, kao pokušaj rješenja krize, uvodi zajednička tekstilna politika. RETEX-program za divrsifikaciju zona proizvodnje i prilagodbu vitalnih poduzeća. Interni se okvir odnosi na sprječavanje nelojalne konkurencije unutar Unije, zabranom

nacionalnih pomoći industriji osim u svrhu istraživanja (BRITE) te zbog pomoći kod strukturnih problema.

Eksterni okvir sastoji se od međunarodnih sporazuma radi poticanja komunitarne industrije kao što je Multi-fibre agreement (MFA) – Sporazum o tekstilnim vlaknima – koji ima za cilj liberalizaciju međunarodne trgovine te zaštitu od prijevara o podrijetlu, falsifikata i slično.

Unutrašnje mjere koncentriraju se na pomoć mediteranskim zemljama, koje čine polovicu ukupne proizvodnje Unije (Italija 30%), u proizvodnji tekstila, odjeće, kože i obuće. Ponajprije zbog povećanog uvoza i stagnirajuće potrošnje.

Nakon Sporazuma o tekstilnim vlaknima nova međunarodna pravila donosi Urugvajska runda pregovora:

1) uklanjanje kvota na proizvodnju do 2005. godine,2) zaštite trademarka,3) borba protiv dumpinga, prijevara i drugih oblika iskrivljavanja pravila,4) otvaranje dalekoistočnih tržišta radi smanjenja carina.

AUTOMOBILSKA INDUSTRIJA U ovom sektoru industrije Unija je ušla u krizu 80-ih godina zbog prekapacitiranosti, nedovoljne

potražnje i jakim pritiskom uvoza japanskih i korejskih automobila. Uslijedio je rat cijenama, gubitak zaposlenih i pokušaj ulaganja u razvoj konkurencije. Na komercijalnom planu, Komisija je zaključila 1991.g. sporazum o dobrovoljnom

samoograničenju izvoza s Japanom (određene su kvote). Na unutrašnjem planu uveden je sustav “komunitarnog prihvaćanja vozila”, tj. normizacije, što je

omogućilo proizvođačima da ostvare ekonomiju obujma. Osnivanjem operativnog sustava (Task force) učinjen je korak u smjeru istraživanja i razvoja, a

svrha je uvođenje pravila o primateljima projekata kako se ne bi duplicirali troškovi programa istraživanja i razvoja.

58

EUROPSKI KONZORCIJI I STRATEGIJA TRGOVINSKE POLITIKE EUROPSKI KONZORCIJ je organizacijsko tijelo koje ujedinjuje više europskih poduzeća radi

dugoročnog upravljanja i suradnje u nizu proizvoda i koja unose jedan dio svog sustava. Na početku konzorciji su se uglavnom pojavljivali na državnoj razini u visokim tehnologijam sa

znatnim troškovima istraživanja (svemir, aeronautika). Cilj europske politike istraživanja i tehnološkog razvoja je jačanje znanstvene i tehnološke

osnove industrije EU i pogodovanje razvoju međunarodne konkurentnosti na temelju višegodišnjih programa koji utvrđuju znanstvene i tehnološke ciljeve radi realizacije predviđenih akcija.

Među posebnim programima su: ESPRIT – informacijska tehnologija, RACE- STAR – telekomunikacijska tehnologija, BRITE EURAM – tehnologija i novi materijali tradicionalne industrije, ERASMUS – razmjena sveučilišnih profesora i studenata.

Konzorciji koriste posebnu zaštitu vlasti koja im omogućava oblikovanje i postizanje stupnja eksploatacije, kako bi se postigla određena ekonomija obujma.

BILANCA I PERSPEKTIVE EUROPSKE INDUSTRIJE EU ne intervenira u sektoru industrije, nego stvara povoljnu okolinu za razvijanje poduzeća na

cijelom unutarnjem tržištu (politika poduzeća), ili za poticanje aktivnosti određenih industrijskih grana koje imaju probleme u staranju konkurentnosti na europskom tržištu (sektorska politika).

U 90-tim godinama, ostvarenje unutarnjeg tržišta snažno je djelovalo na restrukturiranje europske industrije. Ukidanje fizičkih, tehničkih i fiskalnih prepreka u intrakomunitarnoj razmjeni izazvalo je jačanje trgovinske razmjene i konkurencije unutar Zajednice.

Odbacivanje manje konkurentnih proizvođača omogućava: ekspanziju postojećih firmi na tržištu, bolju eksploataciju i rentabilnost proizvodnih kapaciteta, povećanje djelovanja “ekonomije obujma”, jačanje njihove interne efikasnosti restrukturiranjem kapaciteta i koncentracijom aktivnosti i

poticanjem bolje alokacije ljudskih, tehnoloških i financijskih resursa, iniciranje poboljšanja organizacije, kvalitete i različitosti proizvodnje, te posebno inoviranje u procesu proizvodnje i u proizvodnoj ponudi.

EU je najveći svjetski industrijski proizvođač, a najvažniji udio u tome ima Njemačka. U 1996.g, prvih 5 industrijskih grana (proizvode oko 60% novostvorene vrijednosti industrije)

koji se zasnivaju na udjelu novostvorene vrijednosti u ukupnoj industriji jesu: 1) industrija elektronike i elektrike, 2) prehrambenih proizvoda, 3) pića i duhana,4) transportnog materijala, 5) metalurgija i kemijska industrija.

Bijela knjiga Komisije “Rast, konkurentnost, zaposlenost” ima za cilj uvođenje nove ekonomske klime u Europi. Naglašava se nužnost rasta i konkurentnosti, divezifikacije i specijalizacije, novih resursa i izazova, ali uz socijalni kontekst.

59

14. FISKALNA POLITIKA

Rimski ugovor izrazito je bio oprezan spram fiskalnog usklađivanja. Na prvom mjestu željelo se uspostaviti i poštovati NAČELO FISKALNE NEUTRALNOSTI u

komunitarnoj razmjeni, tj. jednaki fiskalni tretman unutarnje i uvozne proizvodnje iz zemalja članica.

Fiskalni ciljevi Ugovora bili su brzo postignuti. Kumulativni kaskadni porezi, koji ne jamče fiskalnu neutralnost, zamijenjeni su novim porezima na promet i porezima na dodanu vrijednost, a struktura tih poreza usklađena je u svim zemljama članicama Zajednice. Načelo fiskalne neutralnosti je tako zajamčeno.

U jedinstvenom tržištu robe moraju cirkulirati potpuno slobodno, što znači da roba treba biti opterećena porezom u zemlji podrijetla ili zemlji odredišta. To vodi približavanju stopa PDV-a i trošarina.

Započeto je usklađivanje izravnog poreza, naročito društva i štednje. Oporezivanje je poslao važno europsko pitanje s obzirom na interakciju s unutarnjim tržištem i

načelom slobodne cirkulacije kapitala. Fiskalna europska politika dugo je pokušavala ujednačiti oporezivanje zemalja članica i

poduzimale su se različite radnje između petnaestorice.

EKONOMSKI I PRAVNI OKVIRI FISKALNOG SUSTAVA Različita je bila ekonomska i socijalna struktura zemalja koje su osnovale Zajednicu:

imale su dosta različit fiskalni sustav, različite politike financiranja, sustav fiskalnog opterećenja između izravnih i neizravnih poreza, kao i tehničku organizaciju oporezivanja.

Da bi se smanjile te razlike trebalo je da neizravni porezi, naročito porez na promet, ne utječu na tekuću intrakomunitarnu razmjenu. Bila je potrebna fiskalna neutralizacija između nacionalne proizvodnje i uvoza partnerskog podrijetla.

Jednakim sustavom takse zemlje destinacije ne može se osigurati fiskalna neutralnost ako neka zemlja zajedničkog tržišta primjeni sustav poreza na promet “kaskadne kumulativnosti”. Takav sustav iskrivljuje konkurenciju na zajedničkom tržištu, pogoduje velikim integriranim poduzećima iz određenih zemalja članica ili trećih zemalja. Nije omogućavao fiskalnu neutralnost u međunarodnoj razmjeni, jer nije bilo moguće slijediti svaku robu u svim stadijima proizvodnje i distribucije kako bi se znao točan iznos opterećenja.

FISKALNA NEUTRALNOST Ugovor CEE omogućuje zemljama članicama, koje naplaćuju porez na promet prema kaskadnom

kumulativnom poreznom sustavu, da utvrđuju prosječne stope za proizvode ili grupe proizvoda za unutarnje oporezivanje.

Ugovor ne predviđa pravila utvrđivanja prosječne stope. Utvrđeni su plafoni unutar kojih zemlje članice mogu slobodno odrediti prosječnu STOPU

VIŠEFAZNIH POREZA. Postoje specifične takse na potrošnju – AKCIZE (TROŠARINE), čija se struktura i stopa

razlikuju po zemljama, što izaziva poremećaj konkurencije i to posebno kad je proizvod više oporezivan u jednoj nego u drugoj zemlji.

U tom slučaju se proizvodnja okreće supstitutivnim proizvodima, u slučaju vina i pive.

60

OPOREZIVANJE I UVJETI KONKURENCIJEPotrebno je iz više razloga uskladiti izravno oporezivanje: različito oporezivanje NARUŠAVA JEDINSTVENOST UVJETA KONKURENCIJE u EU, što

djeluje na troškove proizvodnje i rentabilnost investicijskog kapitala. Tako, manje oporezivanje društva u jednoj zemlji, u odnosu na druge izaziva subvencije.

različita razina dispariteta izravnog oporezivanja u zemljama EU bitno utječe na KRETANJE KAPITALA I SMJEŠTAJ PODUZEĆA. Kretanje kapitala je nepoželjno, jer je uvjetovano više fiskalnim nego ekonomskim razlozima, što ne vodi optimalnom korištenju financijskih resursa i faktora proizvodnje u EU.

RAZLIČITOST NACIONALNIH OPOREZIVANJA Struktura oporezivanja zemalja EU pokazuje prevlast oporezivanja potrošnje u odnosu na

doprinose za socijalnu sigurnost i porez na dohodak. Suprotstavljanja su velika oko financiranja socijalne sigurnosti zbog postojanja:

“BISMARKOVSKOG” sustava socijalnog osiguranja koji se oslanja na doprinose poslodavaca i doprinose na plaće,

“BEVERIDEOVSKOG” sustava univerzalne socijalne sigurnosti koji vuče svoje izvore iz poreza

Razlike u fiskalnoj strukturi rezultat su socijalnog razvoja europskih zemalja i delikatnosti nacionalnog kompromisa.

Različito oporezivanje u oblasti socijalne sigurnosti ne sukobljava se s jedinstvenim tržištem i Ekonomskom i monetarnom unijom.

USKLAĐIVANJE POREZA NA DODANU VRIJEDNOST (PDV) PDV je prvi put prihvaćen 1954.g. u Francuskoj, ali nije privukao pozornost drugih zemalja. Vijeće je 1967.g. prihvatilo DVIJE DIREKTIVE koje su se odnosile na usklađivanje

zakonodavstva zemalja članica u porezu na promet. Te dvije direktive postavile su osnovu zajedničkog sustava poreza na novostvorenu vrijednost.

1) PRVA direktiva je zamijenila sustav kaskaderskog kumulativnog poreza na promet zemalja koje su ga koristile zajedničkim sustavom poreza na dodanu vrijednost,

2) DRUGA direktiva je utvrdila uvjete primjene PDV-a za sve proizvode, osim poljoprivrednih.

PDV je opći porez na potrošnju, dakle na sve rashode za robe i usluge. Porez je proporcionalan cijenama proizvoda i usluga, bez obzira na broj transakcija iz prethodnog

stadija. PDV je NEUTRALAN sa stajališta interne konkurencije, tj. ne pogoduje poduzećima vertikalne

integracije, kao kaskadnim kumulativni porez. PDV je neutralan i sa stajališta međunarodne konkurencije, tj. ne pogoduje nacionalnim

proizvodima. Šesta direktiva o usklađivanju poreza na promet uvela je ukupna zajednička pravila koja su

omogućila definiranje polja primjene poreza i način utvrđivanja poreznog. Ukupnost tih zajedničkih pravila u komunitarnom žargonu naziva se “uniformno razrezivanje PDV-a”.

UKLANJANJE FISKALNIH GRANICA U izvozu, proizvodi su oslobođeni poreza i podvrgnuti PDV-u zemlje uvoznice, poslije prijelaza

granice. Porez se uplaćuje u zemlji u kojoj roba dolazi u stadij finalne potrošnje. Oslobađanja od plaćanja poreza i oporezivanja uvoza u unutarkomunitarnoj razmjeni, kao i

kontrola, naziva se “fiskalna granica”. Prijelazni režim PDV-a zamijenjen je 1.siječnja 1997.g. definitivnim režimom oporezivanja po

načelima oporezivanja u zemlji podrijetla.

61

POREZ NA POTROŠNJU (TROŠARINE) Pored PDV-a, zadržan je i poseban porez na potrošnju (trošarina, akciza), tj. porez koji pogađa

potrošnju određenih proizvoda i donosi znatne prihode zemljama. Trošarina pogađa manji broj proizvoda većeg poreznog opterećenja, a PDV pogađa masu roba za

koju su stope malobrojne i dosta niske. Trošarina je mekši element zaštite kojim se može lako manevrirati u slučaju potrebe za novim

fiskalnim prihodima. Kada se želi suzbiti potrošnju, trošarina može pogoditi određene proizvode: duhan i alkoholna

pića zbog zdravlja ljudi i proizvode nafte iz ekonomskih razloga. Zemlja članica ima mogućnost uvođenja ili održavanja poreza koji pogađa i ostale proizvode ili

usluge, pod uvjetom da to oporezivanje ne utječe na razmjenu između zemalja članica u formalnostima vezanim za prijelaz granice.

Različitost stopa između članica može izazvati distorziju konkurencije tako da kompromitira funkcioniranje velikog tržišta i onemogućuje određenim zemljama održavanje razine prihoda.

RAZLIKE U PRIMJENI PDV-A PRIJE JEDINSTVENOG TRŽIŠTA1. Razlike između broja stopa na snazi,2. Razlike u disparitetu između smanjenih i povećanih stopa, visokim u nekim zemljama, niskim u

drugim,3. Razlike u fiskalnim praksama, 4. Razlike u podjeli roba i usluga, 5. Razlike po važnosti tog poreza u prihodima država.

TRANSFORMACIJE SUSTAVA KOJEG JE PREDLOŽILA KOMISIJA 1987.godine Za ukidanje kontrole na granicama Komisija je predložila 1987.g. novi obrazac koji se oslanja na

tri odredbe: (1) primjena stopa PDV-a bit će u funkciji NAČELA PODRIJETLA, zemalja proizvođača, a ne

zemlja potrošača. Od tada, razmjene između zemalja članica smatrat će se razmjenama u okviru iste zemlje, a kontrola granica je ukinuta,

(2) PRIBLIŽAVANJE STOPA PDV-A I TROŠARINA. PDV je u svim zemljama CEE sveden na dvije stope:

normalnu od 14-20% i sniženu od 4-9%.

(3) uvođenje KOMPEZATORNOG MEHANIZAMA u mjeri kada je PDV porez kojeg snose potrošači čiji proračunski prihod dolazi državi potrošnje, a ne državi odakle dolazi roba ili usluga.

PRIJELAZNI REŽIMI PDV-A OD 1993.g. NA PUTU DUGOTRAJNOSTI Prijelazni režim PDV-a, započet je 1.1.1993.g., a oslanja se na 3 načela:

1. kontinuirano primjenjiva stopa PDV-a treba biti mjesto potrošnje,2. usklađivanje stopa koje prelaze od minimalnog određivanja na 15% za normalu i 5% za

smanjenu stopu PDV-a,3. prijava PDV-a više se ne obavlja na granici, nego izravno putem poduzeća kada prodaju robu

ili pružaju usluge u drugim zemljama članicama. LIMITI I POTEŠKOĆE koje je izravno taj sustav za operatore, potrošače i poreznu

administraciju su: diskriminacija između operatora unutar jedne zemlje i intrakomunitarnih operatora, njegova kompleksnost koja ostavlja mnoge praznine različitoj interpretaciji mjesta

oporezivanja i različitoj primjeni između zemalja članica, omogućavanje prijevara i porezne evazije.

PROGRAM KOMISIJE od 1996.g.: odgodni odgovor zemalja članica komunitarnom sustavu PDV-a

62

Komisija smatra da je PDV postao glavna prepreka realizaciji jedinstvenog tržišta segmentirajući ga u 15 različitih fiskalnih prostora.

Skiciran Komunitarni sustav PDV-a nije zasnovan na usklađivanju, nego na ujednačenju neizravnog oporezivanja. Oslanja se na 2 načela:1. postojanje JEDINSTVENOG MJESTA OPOREZIVANJA OPERACIJA,2. ODRICANJE OD NADLEŽNOSTI IZRAVNIH PRIHODA PDV-a sustavom oporezivanja u

korist prava makroekonomskih mehanizama. Ta načela temelje se na objedinjavanja određenih uvjeta: jačanja usklađivanja stopa i posebnih

režima, prava odbitka, zajedničkog zakonodavnog tumačenja, revizije polja primjene taksi koje ograničavaju oslobađanja.

NAČIN OPOREZIVANJA ŠTEDNJE Kako bi se uklonio proces konkurentne defisklizacije između zemalja članica, Komisija je

predložila usklađivanje poreza na štednju u Zajednici, uvođenjem PRELEVMANA na sredstva (izvore) stopom od 15% na kamate od obveznica i bankarskih depozita, te jačanje kooperacije između porezne administracije. Te prijedloge odbilo je Vijeće ministara.

Komisija SUSTAVOM MINIMALNOG OPOREZIVANJA sprečava svako kretanje konkurentne defiskalizacije.

POREZ NA DRUŠTVO Izravni porezi su porezi na prihod poduzeća i pojedinca, ne uključuju se u prodajnu cijenu ili

cijenu koštanja, a stopa im je često progresivna. Dvije značajne kategorije izravnog poreza su porez na dohodak i porez na imovinu. Usklađivanje neizravnog poreza nametalo se već od samog početka kako bi se izbjegle prepreke u

razmjeni i omogućila slobodna konkurencija, a nakon toga omogućilo uklanjanje fiskalnih granica.

Predstavnici zemalja članica potpisali su konvenciju o ARBITRAŽNOJ PROCEDURI kod nesuglasica između porezne administracije zemalja članica, u odnosu na transnacionalne operacije. Time je ukinuto dvostruko oporezivanje.

Načelo komunitarne politike u odnosu na izravno oporezivanje, je ukidanje izravnog oporezivanja transnacionalnih aktivnosti, osiguravajući pri tome bar jednom potpuno oporezivanje.

Najteži i urgentan problem Zajednice u oblasti izravnog oporezivanja međunarodna je POREZNA EVAZIJA.

Liberalizacijom kretanja kapitala, povećava se rizik od poreznih prijevara. Kako bi se ublažio rizik od te distorzije, bijeg i porezna prijevara, treba: pojačati informatičku razmjenu između poreznih administracija, ukinuti poticaje investiranju u zemlji članici, primjenjujući povoljniji porezni režim od onoga

koji vrijedi u svim zemljama članicama. POREZ NA DRUŠTVO treba biti dovoljno homogen kako bi se uklonila svaka komparativna

korist ili šteta s obzirom na lokaciju investicija i štetno djelovanje na funkcioniranje unutarnjeg tržišta.

Radi poticanja stvaranja jedinstvenog tržišta, kod oporezivanja društva treba ukinuti svaki oblik dvostrukog oporezivanja, kao i kažnjavanje operacija transgraničnih fuzija.

DVOSTRUKO OPOREZIVANJE upitno je u odnosima između poduzeća-majke i njene filijale u inozemstvu, koja može biti oporezovana na dobit u zemlji primateljici, zatim novo oporezivanje dividendi repartrirane u zemlju gdje je smješteno sjedište poduzeća majke.

Direktiva “društva-majke i filijale” omogućuje oslobađanje od nacionalnog poreza dividende, koju su isplatile filijale u inozemstvu poduzeća-majke i oporezivanje koje odobrava poduzeće-majka.

BILANCA I PERSPEKTIVE FISKLANE POLITIKE EU

63

Zajedničko tržište nameće hitno usklađenje strukture poraza na promet i neutralno ubiranje poreza tj. jednaki porezni tretman nacionalnih proizvoda i uvezenih proizvoda zemalja članica.

To se postiglo u velikoj mjeri primjenom sustava PDV-a u svim zemljama članicama. Usklađivanje neizravnih poreza važno je, ne samo radi dobrog funkcioniranja unutarnjeg tržišta,

nego i radi konvergencije ekonomskih uvjeta zemalja članica. Konačni režim PDV-a, koji je stupio na snagu 1.1.1997.g. i koji se sastoji u plaćanju PDV-a u

zemlji podrijetla, trebao bi poboljšati konkurentnost komunitarnih poduzeća općim sniženjem troškova transakcija.

Proces usklađivanja izravnih poreza bit će dug, no on i nije tako prijeko potreban za ekonomsku integraciju kao usklađivanje neizravnog poreza.

Razlika između izravnih poreza zemalja članica ne remeti intrakomunitarnu razmjenu kao neizravni porezi.

64

15. OSTALE PRATEĆE POLITIKE JEDINSTVENOG TRŽIŠTA

POLITIKA ZAŠTITE OKOLIŠA Europskom gospodarstvu suprotstavlja se POLITIKA OKOLIŠA koja razvija instrumente

ostvarivanja usporednog cilja rasta u suglasju sa zaštitom okoliša. Radilo se o sprječavanju i ograničavanju utjecaja ekoloških problema na tehnološki razvoj koji

pogoduje selekcioniranju novih kemijskih proizvoda prije njihova puštanja na tržište. Međuovisnost okoliša svih zemalja svijeta posebno je značajna što se tiče UČINKA

STAKLENIKA (efect de sere) i klimatskih posljedica na Zemlji. Međunarodna kooperacija je još potrebnija pri upravljanju resursima FLORE I FAUNE. EU je potpisnica konvencije o zaštiti mora i zemlje. Unija je u okviru petogodišnjeg programa uvela PROGRAM DJELOVANJA u oblasti okoliša. EU je 1990.g. osnovala EUROPSKU AGENCIJU ZA ZAŠTITU OKOLIŠA (EEA).

POLITIKA ISTRAŽIVANJA Ekonomski i socijalni napredak, te konkurentnost zemalja EU na svjetskoj razini, uvjetovani su

znanstvenim istraživanjima i efikasnim tehnološkim razvojem. EUROPSKA POLITIKA ISTRAŽIVANJA I RAZVOJA od bitne je važnosti za europsku

izgradnju. Toj je politici cilj: 1) koordiniranje nacionalne politike istraživanja,2) određivanje i ostvarenje istraživačkih europskih programa,3) osiguranje pristupa na veliko tržište.

ISTRAŽIVAČKA POLITIKA usko je povezana s industrijskom politikom kao i s energetskom politikom.

Europsko istraživanje preduvjet je unapređenju sigurnih energetskih izvora; smanjuju zavisnost Europe od uvoza nafte, naročito s razvojem termonuklearne fuzije.

Europska istraživanja su napredovala u 5 VELIKIH OBLASTI:1) energiji,2) informatičkoj tehnologiji,3) tehnologiji novih materijala,4) biotehnologiji i 5) zaštiti okoliša.

Istraživanje i razvoj Europe naročito su usmjereni na fundamentalna istraživanja, dok su zemlje konkurenti više usmjerene na tehnološki razvoj industrije.

Pored tradicionalnih programa istraživanja treba sve više usmjeravati na ciljane tehnologije za potrebe inovatorskih industrija, koje će utjecati na ostale industrije s prioritetnom mobilizacijom tehnoloških projekata.

U cilju poticanja programa obrazovanja Komisija odobrava, u okviru Sporazuma o istraživanju, financijska sredstva, određene besplatne materijala, opremu ili ekspertnu pomoć: potiče zajednička financiranja zemalja članica, osoba ili zainteresiranih poduzeća.

ENERGETSKA POLITIKA

65

S dva zajednička ugovora o Europskoj zajednici za ugljen i čelik i EUROATOM-u podrobno je reguliran sektor energetike – energetski izvor prošlosti (ugljen) i energetski izvor budućnosti (nuklearna energija).

Ekonomski razvoj i socijalni napredak usko su povezani s raspoloživošću i troškovima energetskih resursa, a europska energetska politika utječe na proizvodnju i korištenje energije radi osiguranja ekonomskog rasta i blagostanja građana Unije.

Energetska ekonomska politika EU zasniva se na 2 oslonca: 1) funkcioniranju unutarnjeg energetskog tržišta i 2) na sigurnosti opskrbe energenata.

Stvaranje unutarnjeg energetsko tržišta pretpostavlja usklađivanje nacionalnih normi i učvršćivanje prioritetnih ciljeva: sigurnosti opskrbe, solidarnosti između zemalja članica i zaštite okoliša. Transeuropska mreža omogućila je distribuciju energije.

Glavni energetski izvori u EU: nuklearna energija i prirodni plin, Među ostalim izvorima primarne energije koja se koristi za proizvodnju energije, su: tvrda goriva

sirova nafta i hidroenergija. EU ne pokriva svoje potrebe u energiji: proizvodi manje od polovice potrebne energije.

IV. SUSTAV UNUTARNJEG TRŽIŠTA

66

16. SUSTAVA EUROPSKE FINANCIJSKE UNIJE

EUROPSKI MONETARNI SUSTAV (EMS) Financijski i monetarni aspekt Unije, ovisno o razdoblju, oslanja se na dva sustava:

1) do 3. svibnja 1998.g. – aktualan je Europski monetarni sustav (EMS), koji je posredstvom monetarne košare i mehanizma tečaja regulirao monetarni život Unije.

2) od 3. svibnja 1998.g. – EMS za zemlje euro-zone nije imao razloga postojati, no, regulirao je odnose triju zemalja izvan zone, mehanizmima “europskog deviznog tečaja” nazvanog i EMS-bis.

Sustav europske financijske unije dijeli se na: stari europski monetarni sustav i sustav od uvođenja eura.

STARI EUROPSKI MONETARNI SUSTAV monetarni sustav je stanje ukupnih sredstava i vlastitih odredbi u osiguravanju stabilnosti tečaja

pomoću monetarnih uredbi i kontrole monetarnog kretanja kao i distribucije kredita. Imao je za cilj unutarnju stabilnost cijene i vanjsku stabilnost deviznog tečaja.

Djelotvoran monetarni sustav je nužan uvjet realizacije europskog unutarnjeg tržišta. Stari europski monetarni sustav imao je za cilj:

1) unutarnju stabilnost (cijena) i 2) vanjsku stabilnost (devizni tečaj).

Uključivanje u EMS ima dva aspekta:1. ulazak nacionalnih valuta u EUROPSKU MONETARNU KOŠARU, čime se omogućava

izračunavanje vrijednosti obračunske jedinice ECU; 2. uključivanje određene zemlje u MEHANIZAM EUROPSKOG TEČAJA, tj. prihvaćanje

granica monetarne fluktuacije od ±2,25%, odnosno ±15% od 1993. god.

Zemlja se ne može uključiti u mehanizam tečajeva ako njena valuta nije uključena u košaru europske valute.

Valuta se može uključiti u košaru europskih valuta bez da je zemlja uključena u mehanizam europskog deviznog tečaja.

Europska monetarna košara (ukupnost europske valute) i mehanizam europskog tečaja (pravila koja preciziraju odnose između tih valuta) dva su elementa koja DEFINIRAJU POLOŽAJ JEDNE ZEMLJE ČLANICE EU u okviru europskog monetarnog sustava.

EMS se oslanjao na 3 PRAVILA:1. pravilo stabilnosti između valuta,2. pravilo konvertibilnosti neke valute, u odnosu na drugu valutu,3. pravilo solidarnosti zemlje članice.

FUNKCIONIRANJE STAROG EMS-a Glavni cilj starog EMS-a je osiguranje stabilnosti europskih valuta i na taj način osiguranje

stabilnosti cijena i to za valute (između sebe) i s EUA/ECU.

EUROPSKA OBRAČUNSKA JEDINICA (EUA/ECU) ECU je bio zajednička mjerna novčana jedinica EU. Europski ECU bio je obračunska jedinica čija je vrijednost predstavljala ponderiranu količinu

svih nacionalnih valuta zemlje Unije, čak i ako nisu bile uključene u mehanizam europskog tečaja (slučaj VB i Švedske).

Ponderacija svih nacionalnih valuta nazvana je EUROPSKA NOVČANA KOŠARA ili KOMUNITARNA NOVČANA KOŠARA. Zasniva se na kriteriju procjene relativnog sudjelovanja u trgovinskoj razmjeni svake zemlje

djelomično korigirane međunarodnim značenjem nacionalne valute.

67

Svaka nacionalna centralna banka utvrdila je osnovni tečaj svoje nacionalne valute, koji je nazvan STOŽERNI TEČAJ, u dogovoru s centralnom bankom. Stožerni tečaj bio je zaštićen odobrenim fluktuacijskim novčanim rasponom. Odobrene fluktuacijske granice početno su bile ±25%, da bi se za monetarne krize 1993.g. bile ±15%.

Europsko vijeće definiralo je EUA radi utvrđivanja novčane pomoći zemljama ACP-a. Vrijednost EUA bila je definirana novčanom košarom sastavljenom od članica CEE. Ta

vrijednost, koja je kasnije dobila ime ECU, postala je sin EUA i otac eura 1.1.1999.g. Svaka europska valuta je imala utvrđen tečaj prema ECU-u i dnevno se izračunavao. ECU je bio samo zajednička novčana jedinica svih zemalja sudionica komunitarne novčane

košare. Ugovor o EU predvidio je od ECU-a učiniti, ne više običnu obračunsku jedinicu, nego

JEDINSTVENU VALUTU za sve zemlje EU-e. ECU je ispunjavao 4 funkcije:

1. pozivnog elementa u određivanju stožernih tečajeva, 2. pozivne točke, točke alarma, koji upozorava monetarne nacionalne vlasti na potrebu

poduzimanja mjera prije nego što dođe do dopuštene granice monetarne fluktuacije,3. obračunske jedinice, korištene za reguliranje odnosa između centralnih banaka,4. obračunske jedinice, korištene za ocjenjivanje visine pomoći zemljama EU s poteškoćom u

platnoj bilanci.

EUROPSKA NOVČANA KOŠARICA ili “KOMUNITARNA NOVČANA KOŠARICA” Novčana košara je slika novčane jedinice. Sastoji se u količinsko ponderaciji nacionalnih valuta određenih zemalja. Koje se valute nalaze u europskoj košari? Sve nacionalne valute zemalja članica Europske

ekonomske zajednice. Kvalitativni sastav košare teorijski se revidira svaki put kada nova zemlja članica ulazi u

Zajednicu. Pitanje je koju je količinu novčanica potrebno plasirati u europsku monetarnu košaru? Odnosno,

koji kriteriji su sadržani za kvantitativno ponderiranje sastava košare? Izbor se odnosi na 3 kriterija:

1. težinu nacionalnih valuta u ECU-u,2. količinu nacionalnih valuta u novčanoj košari,3. pripadajućem stožernom tečaju neke nacionalne valute.

Ad_1. Težina nacionalne novčane valute u ECU-u Osnovni kriterije je težina svake zemlje u međunarodnoj trgovinskoj razmjeni (prosjek je

5.godina). Taj osnovni kriterij korigira se s određenim elementima:

1. vrijednošću GDP-a,2. težinom sudjelovanja nacionalne banke u kratkoročnoj monetarnoj potpori.

Efektivna težina = količina valute u ECU-ima * dnevni tečaj u ECU-ima

Ad_2. Količina nacionalnih valuta u košari Uzimajući u obzir težinu svake valute, treba odrediti količinu svake nacionalne valute koju

treba plasirati u košaru.

68

Količina valute u ECU-ima= težina nacionalne valute / stožerni tečaj u ECU-ima

Promjena kvantitativnog sastava košare može jednoglasno donijeti Vijeće EU u 4 slučaja:1. u principu, svakih pet obveznih godina,2. kod enormnog porasta ekonomskog značenja zemalja sudionica,3. kod devalvacija ili revalvacija,4. ako Unija integrira nove nacionalne valute u monetarnu košaru.

Ad_3. Stožerni tečaj nacionalne valute To je odnos službenog pariteta između nacionalne valute i ECU-a. Stožerni tečaj zaštićuje se na dva načina:

1) količinom novčanih nacionalnih jedinica koje čine ECU, 2) ili češće, stožernim tečajem nacionalne valute.

Težina valute= količina valute u ECU-ima * stožerni tečaj u ECU-ima

SVAKODNEVNI RAZVOJ NACIONALNIH VALUTA Svaki dan tečaj europskih valuta varira u odnosu na ECU, ovisno o ponudi i potražnji na

deviznom tržištu. To je rezultat dnevne kalkulacije efektivne vrijednosti neke valute europske monetarne košare u ECU-ima.

REGULIRANJE DEVIZNIH TEČAJEVA

MONETARNA ZMIJA U FINANCIJSKOM SUSTAVU CEE Sporazum iz Bazela utvrdio je fluktuacijske granice od ±25%, ali u odnosu na USD.

69

Europska ekonomska zajednica bila je vezana međunarodnim paritetima europskih valuta, kao i odnosom USD-a, odakle ideja o uvođenju MONETARNE ZMIJE za sve zemlje zajednice, Norvešku i Švedsku.

Slika: Zmija u tunelu

Tečaj FF uUSD PLAFON

OSOVINA TUNELA FIKSNI PARITET

VALUTE U USD-uDNO

Godišnji tečaj

Zmija je bila “tunel” koji je sadržao, dnevno, sve komunitarne valute, procijenjene u odnosu na USD.

Raspon zmije nije smio prijeći ±2,25%, što znači da raskorak između dviju europskih valuta ostaje manji od 2,25% i svaka između njih ostaje u tunelu od ±2,25% u odnosu na USD.

1973.g. zmija se desolidarizirala prema USD-u i to predstavlja stvarno fluktuiranje europskih valuta u odnosu na USD.

NAČINI INTERVENCIJE CENTRALNIH BANAKA Uz intervenciju centralnih banaka postavljaju se tri pitanja:

1. tko intervenira,2. kada intervenira,3. kako intervenira.

Valute se procjenjuju dvije po dvije, svaka u odnosu na neku drugu. Granica odobrene monetarne fluktuacije odobrena je na ±15%. Ta bilateralna granica predstavlja alarm za devet zemalja europskog tečajnog mehanizma

ograničenih stopa, odnosno gornje i donje granice od koje nacionalne monetarne vlasti dviju određenih zemalja mogu intervenirati na deviznom tržištu (točka intervencije).

EUROPSKI FOND ZA MONETARNU KOOPERACIJU (FECOM) FECOM je u početku imao zadaću pomaganja komunitarnim centralnim bankama i interveniranju

deviznog tečaja. Posredstvom tog Fonda, centralne banke mogle su koristiti posebne kredite u obliku financiranja

obračunatog u ECU-ima odnosno: neograničenu količinu kredita naplativog za 45 dana, kratkoročni kredit naplativa za 3 mjeseca, kredit na srednji rok.

Funkcije FECOM-a postupno je preuzeo Europski monetarni institut (EMI), a zatim Europska centralna banka 1.1.1999.g.

FAZA UVOĐENJA EURA I NOVI EMS Dok je ECU bio samo obračunska jedinica i samo košara bezgotovinskog novca, euro je prava

valuta koja od 1.1.2002.g. ima potpuni novčani status i bezgotovinski i gotovinski.

70

Nestankom europske monetarne košare u zemljama prve euro-zone sustav reguliranja valuta kao u starom EMS-u nije više bio potreban niti moguć.

Novi mehanizam deviznog tečaja, nazvan također EMS-bis uveden je radi definiranja odnosa između triju valuta EU izvan euro-zone (danska kruna, britanska funta i švedska kruna) i samog eura. To stanje naziva se MONETARNA KOABITACIJA.

ODREĐIVANJE ČLANICA PRVE EURO-ZONE Kako bi zemlja EU mogla pristupiti euro-zoni i postati “zemlja in”, treba postići određeni

napredak: u stabilnosti cijena, u nacionalnim valutama, u ekonomskoj konvergeniciji koja je nužna za ukupnu monetarnu stabilnost.

Ti napori zemalja definirani su ekonomskim proporcijama koje se zovu “četiri kriterija ekonomske konvergencije” ili MAASTRICHTSKI KRITERIJI, to su:(1) inflacijski kriterij : stopa inflacije ne smije biti za više od 1,5 postotnih bodova iznad prosjeka

triju zemalja s najnižom inflacijom; (2) kamatni kriterij : dugoročne kamatne stope ne smiju za više od dva postotna poena prelaziti

prosjek triju zemalja s najnižom inflacijom; (3) fiskalni kriterij : deficit proračuna konsolidirane opće države ne smije prelaziti razinu od 3%

BDP-a, a ukupan javni dug ne smije biti viši od 60% BDP-a ili, ukoliko prelazi tu granicu, mora opadati i pribiližavati se referentnoj vrijednosti zadovoljavajućim ritmom;

(4) tečajni kriterij : članica EU mora tijekom 2 god bez ozbiljnih tenzija sudjelovati u ERM II tz. Da tečaj njezine valute prema euru mora fluktuirati unutar dopuštenih granica (±15% u odnosu na središnji paritet).

Dva posebna financijska uvjeta za pristupanje trećoj fazi EMU, dakle jedinstvenoj valuti, jesu:1) granica odobrene monetarne fluktuacije starog tečajnog europskog mehanizma treba biti

poštovana i to 2 godine,2) uvjeti osiguranja monetarne konvertibilnosti nacionalne centralne banke trebaju biti neovisne

od vlade. Ulaskom Grčke 1.1.2001.g., dvanaest zemlja čini PRVU EURO-ZONU, koja se često naziva

Euroland, Europa dvanaestorice ili Euro-zona dvanaestorice. Uvjeti održavanja: Fiksni paritet nacionalne valute u monetarnom sustavu podrazumijeva granicu odobrene

monetarne fluktuacije od ±1%. Kada je granica odobrene monetarne fluktuacije veća od ±1%, paritet valute je uvijek fiksan, ali prilagodljiv.

Ukršteni paritet ili bilateralni paritet je odnos pariteta između dviju nacionalnih valuta prema zajedničkoj referenciji.

71

17. OD EUROPSKOG MONETARNOG SUSTAVA DO EURA

Uvođenje Europskog monetarnog sustava imalo je za cilj osiguranje stabilnosti tečaja i konvergenciju monetarne politike u Europi. Taj sustav započeo je 1.1.1999.g. MONETARNU INTEGRACIJU, uvođenjem eura u dvanaest od petnaest zemalja EU.

Do uvođenja euroa na međunarodnom planu postojala su 2 režima:: 1) FLOTIRAJUĆI TEČAJEVI – gdje je devizni tečaj ravnotežna cijena između ponude i

potražnje jedne valute na deviznom tržištu.2) FIKSNI TEČAJ – koji službeno definira tečajnu vrijednost jedne valute u odnosu na etalon

(devizu, zlato, ECU). EMS je bio intermedijarni režim s flotiranjem prema ostatku svijeta.

PRVI POKUŠAJI MONETARNE INTEGRACIJE U CEE MEĐUNARODNI MONETARNI SUSTAV proizašao je iz konferencije u Bretton Woodsu

1944.g., a garantirao je stabilnost tečajeva na međunarodnoj razini na temelju nekoliko načela:1. režima tečaja fiksiranog u odnosu na dolar s graničenjem granica fluktuiranju od ±1%,2. konvertibilnosti u zlato,3. mogućnosti prilagođavanja deviznog tečaja.

WERNEROVO IZVJEŠĆE je programiralo ostvarenje EKONOMSKE I MONETARNE UNIJE u tri etape, raspoređene na 10 godina. Predviđa sužavanje fluktuirajuće granice između europskih valuta, slobodno kretanje kapitala i

ističe potrebu za formuliranjem zajedničke orijentacije budžetske politike, fiskalnog usklađivanja te uvođenje koordinacije između strukturnih i regionalnih politika.

Završava s prijedlogom osnivanja centra odluka za ekonomske politike i stvaranje komunitarnog sustava centralnih banaka.

Nedostatak Wernerovog plana bilo je održavanje dolara kao referentne valute za određivanje deviznog tečaja između europskih valuta.

MONETARNA ZMIJA. Taj tečajni sustav ograničio je okvire fluktuacije na ±2,25% prema USD-u. Zmija u tunelu

oscilira dva puta šire (graf).

Graf: Zmija u tunelu

tunel

tunel

vrijeme

Sustav zmije zasniva se na intervenciji centralnih banaka na tržištu deviza u slučaju klizanja njihovih valuta izvan zmije, ali ako se njihovi pariteti udaljuju prema USD-u.

“Zmija” se pokazala opasnom za VB i Irsku, te za Italiju. Neuspjeh zmije posljedica je više faktora:

1. variranja dolara od točke učvršćivanja sustava,2. asimetrija sustava bila je teret za zaštitu pariteta slabih valuta,3. divergencija politika i makroekonomske performanse zemalja članica.

FUNKCIONIRANJE EMS-A I EUROPSKA VALUTNA JEDINICA (ECU)

72

Europski monetarni sustav osnovan je radi stvaranja zone stabilnosti deviznog tečaja koji je bio nezavisan u odnosu na USD. Djelovao je do 31.12.1998.g.

Mehanizam EMS-a sačinjavaju:1. Europska valutna jedinica,2. mehanizam intervencije na deviznom tržištu,3. kreditni aranžmani.

ECU je zajednička valuta sustava. Predstavlja ponderirani prosjek valuta zemalja članica. Nije tipična valuta u svojoj internoj strukturi i funkciji koju ispunjava. To je košara valuta. KOŠARA VALUTA. ECU se definira kao košara jedanaest valuta. Težina monete u ECU-ima

varira sukladno funkciji njenog valutnog tečaja prema ECU-u. Raste za valutu koja aprecira u odnosu na ostale valute i ECU, a smanjuju se u obrnutom slučaju.

ATIPIČNA VALUTA. ECU ima značenje obračunske jedinice EU. Naslijedio je tu funkciju od Europske obračunske jedinice (EUA).

Njegova funkcija instrumenta rezervi centralnih banaka, zbog intervencije na deviznom tržištu preko ECU-a, nazvana “službenom”.

Službeni ECU uveden je putem FECOM-a. ECU, kao instrument deviznih rezervi i kao transakcijski instrument, kvalificira se kao privatna

valuta.

MEHANIZAM TEČAJA (ERM) Tečajni mehanizam zasnovan je na 4 elementa:

1. vezivanju valuta članica za ECU stožernim tečajem, 2. obvezatnosti simetrije intervencije na tržištu kada devizni tečaj dostigne granice dozvoljene

fluktuacije (limitne intervencije),3. uvođenje financijske potpore između centralnih banaka,4. mogućnosti prilagođavanja stožernog tečaja u obliku devalvacija ili revalvacija.

ASIMETRIJA SUSTAVA: SIDRENJE NA NJEMAČKU MARKU Vodstvo njemačke marke u okviru EMS-a nametnulo se gospodarskom snagom Njemačke. Valuta dominantnog gospodarstva često postaje VALUTA-SIDRO. Kredibilitet i međunarodni status učinio je od marke točku sidrišta u odnosu na koju se ostale

valute EMS-a pozicioniraju. Njemačka je određivala devizni tečaj zone prema inozemstvu. Nadmoć njemačke marke nije dozvolila poštivanje formalne simetrije obvezatnih intervencija

koje su predviđene u okviru mehanizma EMS-a. EMS, poput zmije, je funkcionirao asimetrično, tj. teret monetarne stabilnosti opterećivao je

isključivo zemlje čije su valute bile napadnute. Vodstvo Njemačke u monetarnoj politici dovelo je do potpunog gubitka monetarne suverenosti

ostalih zemalja pristupnica EMS-u.

PRIJELAZ OD KVAZIFIKSNOG TEČAJA NA KVAZIFLUKTUIRAJUĆI TEČAJ

73

1. prva faza: Tražio se realni paritet između valuta: prilagođavanja su česta zbog različite stope inflacije i različite ekonomske politike zemalja zajednice.

2. druga faza: EMS se nalazi u razdoblju stabilnosti. Prešlo se na kvazifiksne tečajeve između dvije zemlje, što je omogućavalo smanjenje razlika njihovih kratkoročnih kamatnih stopa.

3. treća faza: EMS zapada u krizu. Operatori su se prvo usredotočili na nordijske devize. Nakon toga su se prebacili na devize koje su trpjele ekonomsku neravnotežu (lira, funta i pezeta) i prema devizama čiji su ekonomski temelji izgledali dobri (franc. franak i danska kruna).

4. četvrta faza: Zbog zaustavljanja špekulativnih pritisaka, raspon fluktuacije mehanizma tečaja povećava se od ±2,25% na ±15%, s mogućnošću variranja do 30%. Europske valute ulaze u kvaziflotirajući sustav tečajeva. Uvodi se novi EMS.

5. peta faza: Najpesimističniji scenariji nisu se ostvarili. Novi EMS omogućio je blagu tranziciju prema euru i to iz ovih razloga: nuđenja institucionalnog okvira za dobrovoljno procjenjivanje zemalja u tretiranju svoje

politike tečaja, kao problema od komunitarnog interesa. omogućavanja konvergencije deviznog tečaja. Nijedna zemlja pristalica novog EMS-a nije

iskoristila proširenje raspona zbog slabljenja svoje monetarne politike.

KRIZA 1992. – 1993. godine: TRANZICIJSKA KRIZA EKONOMSKE I MONETARNE UNIJE Velika kriza EMS-a 1992.-1993.g. objedinila je htijenja zemalja članica da svakako zaštite

fiksnost tečaja kao prirodni put prema EMU, unatoč velikim ekonomskim razlikama: različite stope inflacije nisu izazvale devalvaciju, a naftni šok prouzročen ujedinjenjem Njemačke nije doveo do revalvacije Njemačke marke.

Jedinstvena monetarna politika, koju je odredila Njemačka, ne odgađa više zahtjeve povrata ukupne zone.

EKONOMSKI ŠOK ZBOG NJEMAČKOG UJEDINJENJA S ekonomskog aspekta analiza Međunjemačke ekonomske, monetarne i socijalne unije je

interesantna iz više razloga: jer se radi o testu “prirodne veličine” budućih ekonomskih i monetarnih unija, to je za europske zemlje ekonomski šok koji je izazvao znatno povećanje realne kamatne stope

u Europi. Ekonomsko ujedinjenje se provodilo dvostrukim političkim izborom:

1. na monetarnom planu, stopa konverzije istočnonjemačke marke precijenjena je u odnosu na zapadnonjemačku marku.

2. na socijalnom planu, ubrzana je konvergencija plaća “istoka” prema zapadnim, kako bi se uklonila migracijska kretanja.

Distribucija kupovne moći i zanemarivanje pitanja rasta rentabilnosti poduzeća imala je za posljedicu:

1) porast jake nezaposlenosti na “istoku”,2) klizanje cijena.

Ujedinjenje je izazvalo radikalan preokret platne bilance Njemačke: iz stanja suviška štednje, Njemačka je postala neto uvoznik kapitala.

Realna kamatna stopa dosegla je visoku razinu u Europi u okolnostima uspostavljanja rasta. Danas se prihvaća da je revalvacija marke prema ostalim valutama EMS-a omogućila Njemačkoj

bolje upravljanje inflatornim napetostima, a ostalim zemljama da se izvuku od slabije realne kamatne stope, ravnomjernijom prilagodbom s fazom depresije, koju su prolazile.

MUNDELLOV TROKUT NESPOJIVOSTI (INKOMPATIBILNOSTI)

74

Mundellov trokut nespojivosti sporedni je proizvod modela Mundell-Fleming. Trokut dokazuje da zemlja uključena u režim fiksnog tečaja sa slobodnim kretanjem kapitala,

gubi monetarnu suverenost, izuzev ako se radi o zemlji vođi zone. Prema trokutu nespojivosti jedna, zemlja istovremeno ne može imati monetarnu autonomiju,

fiskalne paritete i slobodno kretanje kapitala, osim ako nije vodeća zemlja monetarne zone.

Slika: Mundelov trokut inkompatibilnosti

Autonomija monetarne politike

Slobodno kretanje kapitala Stabilnost tečaja

NAČELA TROKUTA:1) autonomija monetarne politike je sposobnost zemlje da upravlja razvojem svoje monetarne mase i

razinom kamatne stope u funkciji ciljeva ekonomske politike,2) fiksni pariteti u mehanizmu tečaja EMS -a imali su za cilj održavanje valute u rasponu od ±2,25%

oko stožernog tečaja,3) sloboda kretanja kapitala je mogućnost premještanja financijskog kapitala bez kontrole tečaja.

Ako zemlja podiže svoju kamatnu stopu u borbi protiv inflacije (autonomna monetarna politika), privlači inozemni kapital koji se masovno okreće na nacionalnu valutu (sloboda kretanja kapitala). Monetarna masa se povećava. Devizni tečaj se približava plafonu tečaja i stvara poteškoće potpori održavanja pariteta (stabilnosti tečaja).

Dvostruka stega financijskih tržišta i Bundesbanke Izbor dvaju ciljeva trokutne inkompatibilnosti znači napuštanje trećeg. Povijesno se pokazalo nemogućim da se europska zemlja, s izuzetkom Njemačke, u vezi s

prezentiranjem razvoja deviznog tečaja, kojeg je u svom izvješću dao Emerson, smjesti u središte trokuta.

Članice EMS-a su se odrekle svoje pune monetarne suverenosti prenijevši je na Njemačku, a ona tako postaje jedina zemlja Zajednice koja je izbjegla nespojivost između financijskog tržišta, fiksnosti tečaja i nezavisnosti monetarne politike.

Ostale zemlje, radi zaštite stabilnosti deviznog tečaja, našle su se pod dvostrukim okriljem: 1) financijskih tržišta,2) Bundesbanke.

Upravljanje deviznim tečajem postalo je izuzetno teško. Ostale poteškoće za EMS odnose se na njemačko vodstvo u monetarnoj politici, koje predstavlja

da politika koju Njemačka definira, odgovora ukupnim potrebama zone. Asimterija funkcioniranja EMS-a završila je njegovim diskreditiranjem, pokazavši da su ciljevi

njemačke ekonomske politike i drugih zemalja sudionica proturječni.

OD EURPSKOG MONETARNOG SUSTAVA DO EKONOMSKE I MONETARNE UNIJE

75

Europska monetarna unija procijenjena je korisnom, budući da je omogućavala europskim zemljama podjelu monetarne suverenosti, koju je do tad imala samo Njemačka.

Delorsov komitet inspiriran Wernerovim izvješćem predložio je etape stvaranja ekonomske i monetarne unije, koje je prihvatilo madridsko Vijeće 1989.g.

Europsko vijeće održano u Madridu jednoglasno je prihvatilo, s 1.1.1999.g., EURO za jedinstvenu valutu, koja nije jedina valuta Europske unije.

Tečajna kooperacija i tranzicija prema euru osigurana je za sve zemlje EU koje nisu uključene u euro-zonu obnovljenim režimom EMS-a nazvanim “EMS-bis” ili “ERM-II”.

TRI FAZE MAASTICHTSKOG UGOVORAPRVA FAZA

započela je uvođenjem liberalizacije kretanja kapitala. Usvojeni su programi konvergencije radi omogućavanja uvođenja fiksnog pariteta između valuta i

uvođenja jedinstvene valute. Ekonomska politika zemalja članica postala je predmetom multilateralnog nadgledanja koje je

obavljalo Vijeće ministara – ECOFIN. Prva faza doživjela je neuspjeh, jer je kriza EMS-a i pogoršanje neravnoteže javnih financija u

zemljama članicama oslabjelo je proces poduzete konvergencije.

DRUGA FAZA Monetarna odgovornost je i dalje nacionalna, a promjena pariteta tečaja ostaje moguća. Ta etapa je karakteristična zbog dvije institucionalne promjene:

(1) reforme statusa nacionalnih centralnih banaka i nacionalnog zakonodavstavareforme statusa nacionalnih centralnih banaka i nacionalnog zakonodavstava. Svaka zemlja članica trebala je za vrijeme te faze urediti svoju institucionalnu nezavisnost i dovesti svoju status u sklad s Europskim sustavom centralnih banaka (ESCB), koji se sastoji od Europske centralne banke (ECB) i nacionalnih centralnih banaka (NCB),

(2) osnivanja Europskog monetarnog institutaEuropskog monetarnog instituta (EMI) koji je kasnije zamijenjen Vijećem guvernera centralnih banaka i FECOM-om. EMI je prestao s radom 1.6.1998.g., a zamijenila ga je Europska centralna banka. Za vrijeme kratkog postojanja, Institut je imao 2 funkcije: tehničko funkcioniranje: razvoj ECU-a upravljanje deviznim rezervama zemlje, praćenje zemalja članica u vezi s poštovanjem obveze realizacije EMU-a.

Na kraju te etape VB i Danska su izrazile želju izlaska iz proces prelaska na jedinstvenu valutu (klauzula “OPTING OUT”). One ne sudjeluju u euru zbog političke odluke: Danska i Švedska nakon referenduma, a V.B. zbog procjene vladajućih struktura. Nove (i buduće) članice Eu nemaju tu opciju.

TREĆA FAZA odnosi se na stvarnu primjenu EMU-a 1.1.1999.g. i ona utvrđuje, sukladno Ugovoru iz

Maastrichta, novi kalendar uvođenja eura.

76

PROCJENA POŠTOVANJA OBVEZA ZEMALJA ČLANICAPRAVNA I EKONOMSKA KONVERGENTNOST

Obveze pravne konvergentnosti odnose se na kompatibilnost nacionalnog zakonodavstva, uključujući status NCB-a, s Ugovorom i statusom ESCB-a. Status NCB-a treba prihvatiti načelo institucionalne, osobne i financijske nezavisnosti centralnih banaka i njihovu integraciju u ESCB.

KRITERIJI EKONOMSKE KONVERGENCIJE Kriteriji ekonomske konvergencije procjena su kvalitete izvedene kombinacijom monetarno-

budžetske politike zemalja kandidata ili “policy mix”: kriterij tečaja i kriterij stabilnosti cijena vezuju se uz monetarnu politiku, dok kriterij javnih financija procjenjuje budžetsku politiku.

KRITERIJI KONVERGENCIJE u 1997.g. Kriteriji konvergencije kalkulirani za 1997.g. nisu imali za posljedicu isključivanje zemalja juga

radi povoljne konjunkture, tržišnih pretpostavki i dobro vođenje politike prelaska na euro. Kriterij pripadnosti mehanizmu tečaja za vrijeme od barem dvije godine isključio je iz eura

Grčku, Italiju, Finsku , Švedsku i V.B. Kriterij inflacije, dugoročnih kamatnih stopa i proračunskog deficita , pokazali su se malo

diskirminatorni. Odbacili su od jedinstvene valute samo Grčku, koja nije poštovala kriterije tečaja. Ostale zemlje juga (Italija, Španjolska i Portugal) svoje su napore oko konvergencije ostvarile dezinflacijom u odnosu na ostatak EU.

Kriterij javnog duga , koji obuhvaća kumulativne proračunske deficite, prividno je slijedio rast proračuna i opterećenje kamata u velikom broju europskih zemalja za vrijeme devedesetih godina. Ugovor je ostavio mogućnost da se taj kriterij može promijeniti tendencijom “približavanja referentne vrijednosti zadovoljavajućem ritmu”.

Od zemlja kandidata jedino Grčka i Švedska nisu ispunile obvezu ekonomske konvergencije.

UVOĐENJE EURA Od ugovora iz Maastrichta istančan je scenario uvođenja eura: utvrđen je kalendar prelaska na

euro u prijelaznom razdoblju. TRI KALENDARSKE ETAPE

Komisija EU je objavila ZELENU KNJIGU o modalitetima prelaska na jedinstvenu valutu, koje je prihvatilo Europsko vijeće održano u Madrid. Približavanje je nazvano “big bang”.

Zelena knjiga predviđala je tri etape koje su se vezale uz Maastrichtski kalendar na euro: 1) etapa A započela je s određivanjem, odlukom Vijeća, jedanaest zemalja koje prelaze na

jedinstvenu valutu 1.1.1999.g. U toj etapi prihvaćeni su nužni pravi okviri uvođenja jedinstvene valute, početak faze izdavanja novčanica te precizirana tehnika koju trebaju primijeniti banke, financijska tržišta i poduzeća,

2) etapa B značajna je po stvarnoj primjeni Ekonomske i monetarne unije 1.1.1999.g. Vijeće je nepovratno odredilo tečaj konverzije među sudionicima i prema euru. Euro, jedinstvena valuta, službeno je zamijenio ECU po tečaju jedan prema jedan,

3) etapa C započinje uvođenjem u opticaj novčanica eura paralelno s nacionalnom valutom, koju treba postupno zamijeniti u roku od najviše 6 mjeseci. Prijelaz na jedinstvenu valutu bit će tako završen za grupu zemlja osnivača EMU-a.

PRAVNI OKVIRI PRELASKA NA EURO Pravni status eura određen je monetarnim zakonom kojemu je svrha osiguranje transakcija i

upravljanje rizikom poveznim s cirkulacijom eura. Dvije odredbe odredile su pravne okvire:(1) Prva uvodi pravnu sigurnost ekonomskih operatora. Precizira da je ECU (službena košara)

zamjenjiva eurom po tečaju 1 naprama 1 početkom 3 faze. Definira pravila primjenjiva za stopu konverzije (6 signifikantnih brojeva, od čega 5 nakon zareza) i pravilo zaokruživanja (euro se zaokružuje u najbliži cent, nacionalna valuta u najbliže centime),

77

(2) Drugo pravilo utvrđuje da od 1.1.1999.g. euro postaje jedina službena valuta jedanaest kvalificiranih zemalja. Paralelno, euro i svaka nacionalna valuta su “različiti izrazi jedinstvene valute na ekonomskom planu”.

Načelo “ni-ni” (ne obvezuje i ne zabranjuje) daje jamstvo da jednom prihvaćen izbor vezuje sve kasnije operacije za sporazumne propise o istoj jedinici. Izuzetak od tog načela su bankarski računi za koje postoji mogućnost korištenja eura ili nacionalne valute. To pravilo određuje načine uvođenje kovanica i novčanica.

NEPOVRATNO FIKSIRANJE STOPA KONVERZIJE Ugovor predviđa da stope konverzije koje je donijelo Vijeće “danom stupanja na snagu treće

faze” ne mijenjaju eksternu vrijednost ECU-a. Time je osiguran kontinuitet između deviznih tečajeva ECU-a i eura prema dolaru, jenu i

drugima. U Madridu uvodi se pravilo konverzije ECU-a u euro jedan za jedan. Tome je pridodano opće makroekonomsko pravilo: odluka o stopi konverzije između valuta i

prema euru uspostavlja dugoročnu ekonomsku konkurentnost angažmana u monetarnoj uniji, bez mogućnosti ponovnog prilagođavanja.

Kroz 20.god. EMS-a omogućeno je nametanje ideje o monetarnoj uniji, preferiran kvazifiksni devizni tečaj te omogućena decentralizacija uz primjereno zadovoljavanje nacionalne suverenosti

Euro-zona je instrument za postizanje stupnja slobode prema tržištu, dok “podijeljen suverenitet” omogućava uvođenje orijentacije prema općim interesima zone.

Jedinstvena valuta omogućava strukturnu reformu velike širine u sferi kooperacije, nestabilnosti mehanizma tečaja EMS-a i premještanja poteškoća razmjene unutar monetarne unije na razmjenu s ostatkom svijeta.

78

18. EKONOMSKA I MONETARNA UNIJA (EMU)

UVODNO O EMU-u EMU je napredniji stupanj ekonomske integracije koji obuhvaća;

zajedničku monetarnu politiku i usko koordinirane ekonomske politike zemalja članica.

EMU se zasniva na zajedničkom tržištu proizvoda i usluga. Ekonomska i monetarna unija utemeljena je Ugovorom o Europskoj uniji i označava novu i vrlo

značajnu etapu u izgradnji Europe. Predstavlja progresivan, rigorozan i nepovratan angažman zemalja članica u uvođenju jedinstvene

valute, kojom će upravljati jedinstvena centralna banka, a to će povećati monetarnu stabilnost Zajednice i svijeta.

EMU je ekonomska i monetarna integracija zemalja pristalica Europske unije. Definiraju je 4 sukcesivna ugovora:

1) Rimski ugovor,2) Ugovor iz Maastrichta,3) Ugovor iz Amsterdama,4) Ugovor iz Nice kojem se pridodaje i Jedinstveni europski akt.

FAZE EMU-a EMU se može sagledati u 5 uzastopnih faza:

(1) povijest ekonomske i monetarne unije,(2) uvjeti pristupa završnoj fazi (EMU),(3) Europska unija prema ekonomskoj uniji,(4) Europska unija prema monetarnoj uniji i jedinstvenoj valuti,(5) očekivanja od jedinstvene valute.

Ad_(1) PRVA FAZA: povijest ekonomske i monetarne unije: može se razmatrati u 6 sljedećih etapa:1) Rimski ugovor – koji je otvorio njenu perspektivu,2) Wernerovo izvješće – koje je definiralo bitne uvjete realizacije Unije,3) tranzicija,4) Delersovo izvješće – koje jasno određuje njene modalitete,5) Ugovor o EU,6) Ugovori iz Amsterdama i Nice.

Ad_(2) DRUGA FAZA: uvjeti pristupa završnoj fazi: odnosi se na stabilnost cijena, oporavak javnih financija i ekonomsku konvergenciju koja je nužna za ukupnu monetarnu stabilnost..

Ad_(3) TREĆA FAZA: Europska unija prema ekonomskoj uniji: ova faza je vezana uz tržište EU i ekonomske politike. Tržište EU prema ekonomskoj integraciji, odnosi se na: ukidanje prepreka razmjeni unutar EU, povećanje izvora i poboljšavanje sredstava Strukturnih fondova EU, jačanje ekonomske i budžetske koordinacije Unije. Ekonomske politike su decentralizirane, ali trebaju biti koherentne u respektiranju određenih načela: bez povlaštenog financiranja javnih vlasti, bez autonomnog pribjegavanja zemalja članica u proračunskim teškoćama, bez prekomjernog deficita javnog budžeta, većeg od 3% GDP-a.

Ad_(4) ČETVRTA FAZA: Europska unija prema monetarnoj uniji i jedinstvenoj valuti: započela je kada je na početku EMU-a Komisija potvrdila radnu grupu određenu za proučavanje praktičnih aspekata prijelaza na jedinstvenu valutu.

Proces uvođenja monetarne unije, predviđen Delorsovim izvješćem i odvija se u tri etape:

79

1) Prva etapa predviđala je: liberalizaciju kapitala; uključivanje što većeg broja valuta u mehanizam tečaja europskog monetarnog sustava; dovršavanje jedinstvenog tržišta; uvođenje procesa konzultacija Vijeća guvernera centralne banke; ratifikaciju Ugovora o EU. Učinci se trebaju ostvariti na stabilnost cijena i oporavak javnih financija.

2) Druga etapa predviđa: osnivanje ECB-a u okviru ECSB-a; jačanje koordinacije monetarnih politika; uvođenje instrumenata i nužnih procedura jedinstvene monetarne politike; posebnu kontrolu razvoja ECU-a i zatim eura.

3) Ciljevi treće etape odnosili su se na pristanak nepovratnog određivanja pariteta koji vodi realizaciji ukupne ekonomske i monetarne unije.

Ad_(5) PETA FAZA: očekivanja od jedinstvene valute: koja je: faktor stabilnosti i prosperiteta – efikasnije jedinstveno tržište, stimulacija rada i zaposlenosti,

povećana međunarodna stabilnost, bitan dodatak jedinstvenom tržištu – financira međunarodnu razmjenu i investicije, simplifikacija života građana – jednostavnija usporedba tržišnih cijena, stimulans za rad i zaposlenost – bolje upravljanje javnim dugom, štednja domaćinstava slobodna, jače centralne banke – manja kamatna stopa, gospodarski faktori – nestanak tržišnih monetarnih transakcija, razvoj pozitivnih učinaka konkurencije, faktor međunarodne stabilnosti – veća neovisnost od američkog dolara.

RAZLOZI NASTANKA EKONOMSKE I MONETARNE UNIJE Carinska unija je uklonila prepreke između zemalja članica Zajednice u tržištu roba i

opskrbljivanja, ali nije spriječila monetarne varijacije koje mogu stvoriti nepremostive prepreke, čak i veće od carinskih.

Devalvacija valute zemlje članice unije ekvivalentna je učincima carinske tarife svih uvezenih proizvoda i subvencijama te zemlje.

Revalvacija valute jedne zemlje članice, označava sužavanja izvoza i stimuliranje uvoza. Rizik od promjene tečaja sužava međusobne utjecaje financijskih tržišta, a time i ekonomski rast

u EU. Zajedničkim tržištem multipliciraju se vanjski financijski izvori, što pomaže poduzećima da

prošire poslovanje. Monetarna fluktuacija može oštetiti investitore koji financiraju inozemne investicije izvozom

kapitala iz njihovih zemalja, a i ograničiti zahtjeve za sredstvima domeće zemlje. Ekonomske politike zemalja članica trebaju biti sukladne. Realizacija ekonomskih ciljeva zemalja članica ovisi o ekonomskim uvjetima u drugim zemljama

članicama. Nepovoljna konjunktura u jednoj zemlji članici vodi smanjenju uvoza iz druge zemlje članice

zajedničkog tržišta. Povoljna konjunktura u jednoj zemlji članici ima pozitivne učinke na ekonomiju ostalih i “feed-

back” efekte na prvu zemlju. Sve imaju korist od koordinacije ekonomski politika. Negativne učinke može proizvesti divergentnost konjunkturnih nacionalnih politika.

ZAŠTO OSTVARITI MONETARNU UNIJU? Da li je EMU optimalna monetarna zona (OCA) ?

80

Teorija OCA polazi od ispitivanja određenog broja ekonomskih kriterija u određivanju optimalne zemljopisne širine monetarnog prostora s jedinstvenom valutom ili sustavom fiksnih pariteta različitih monetarnih oznaka.

Najvažnija su 4 kriterija:1. kriterij mobilnosti faktora rada,2. kriterij otvornog gospodarstva,3. kriterij diverzifikacije industrijskih struktura,4. kriterij inflacije.

Ad_1) KRITERIJ MOBILNOSTI FAKTORA. Uveo ih je Mundell. Dvije zemlje, A i B, formiraju OCA u situaciji kada je zemlja A pogođena

lokalnom krizom ili specifičnim šokom i njeni se radnici mogu premjestiti prema dinamičnoj zemlji B. Mobilnost faktora rada unutar zone supstituira prilagođavanje deviznog tečaja ili realnih nadnica.

Mundellov kriterij je primjenjiv za vrlo malu monetarnu uniju, blizu bazena zapošljavanja, u uvjetima relativno slabe mobilnosti faktora rada.

Ovaj kriterij se osporavao. Mundell nije procjenjivao korisnost asocijacije zajedničkih valuta i nerazdvojivost troškova fleksibilnih tečajeva.

Ad_2) KRITERIJ OTVORENOG GOSPODARSTVA. Uveo ih je MacKinnon. Ekonomija je otvorena ako se opseg dobara koji se razmjenjuju u BNP-u,

povećava. Što su zemlje otvorenije jedna prema drugoj, veći je interes za formiranje zajedničke monetarne zone radi sprječavanja štetnosti poremećaja izazvanih variranjem deviznog tečaja.

Relativnu otvorenost zemalja Unije karakteriziraju dva segmenta:1. što su zemlje manje, otvorenije su,2. robni priljevi orijentirani su prema unutarkomunitarnoj trgovini na štetu razmjene s ostalim

zemljama. Ovaj kriterij objašnjava prednosti uključivanja “malih otvorenih zemalja”, najznačajnijih,

fiksnom tečaju i monetarnoj uniji.

Ad_3) KRITERIJ DIVERZIFIKACIJE INDUSTRIJSKIH STRUKTURA. Uveo ih je Kenen. Velike zemlje EU imaju diverzificirani industrijski aparat koji zaštićuje sektor

od posebnih šokova i trebaju manja sredstva za prilagođavanja u okviru euro-zone. “Male zemlje” imaju specijaliziranu proizvodnu strukturu.

Kriterij diverzifikacije industrijskih struktura nije u potpunosti prihvatljiv.

Ad_4) KRITERIJ INFLACIJE. Haberler i Fleming vezuju OCA uz razliku stopa inflacije i tvrde: ako je između dvije zemlje (A i

B) razlika u inflaciji gotovo jednaka nuli, tada one stvaraju OCA. Nulta razlika stopa inflacije između dvije zemlje jamči dugoročnu stabilnost deviznog tečaja.

PRIBLIŽAVANJE TROŠKOVA – KORISTI: EMERSONOV IZVJEŠTAJTROŠKOVI UDRUŽIVANJA JEDINSTVENE VALUTE

Troškovi jedinstvene valute odnose se na tranzicijsku fazu i završno stanje, a vezani su uz gubitak instrumenata ekonomske politike, javnih prihoda i novi položaj valute na međunarodnoj razini.

Više je takvih troškova, a najznačajniji jesu:1. tranzicijska nestabilnost,2. nestajanje instrumenata deviznog tečaja,3. gubitak autonomije monetarnih politika,4. gašenje emisione dobiti.

Ad_1. Tranzicijska nestabilnost. Emersonovo izvješće unaprijed je predvidjelo rizik od inkompatibilnosti između EMS-a i potpune liberalizacije tržišta kapitala. Procjenjuje se da je jak je

81

rizik za vrijeme prve i druge etape Maastrichta. Razdoblje tranzicije treba biti što kraće kako se ne bi produljila nestabilnost dok postoji rizik od ubrzanja konverzije.

Ad_2. Nestajanje instrumenata deviznog tečaja. Kompenzira se promjenom realnog deviznog tečaja uvođenjem konkurentnosti ii uklanjanjem nedovoljne zaposlenosti faktora proizvodnje. Ako se uvođenje realnog prilagođavanja pokaže nemogućim, troškovi nezaposlenosti i dezertifikacije određenih regija mogu biti značajni.

Ad_3. Gubitak autonomije nacionalnih politika. Nacionalne monetarne politike nestaju u korist jedinstvene monetarne politike orijentirane isključivo prema stabilnosti ukupnog gospodarstva monetarne unije. Nacionalne monetarne politike mogu biti prilagodljive, neutralne ili restriktivne.

Ad_4. Gašenje emisione dobiti (seignorage). Seignorage omogućava centralni bankama financiranje rashoda emitiranjem novčanica. Nestajanje tih prihoda obvezuje te zemlje na budžetsko prilagođavanje porastom ostalih poreza ili smanjenjem rashoda.

Nestabilnost koja se pripisuje emisiji međunarodne valute. Jedinstvena valuta postat će “rob” propisa međunarodne valute koja će se prema definiciji intenzivno koristiti izvan emisijske zone.

PREDNOSTI JEDINSTVENE VALUTE1) prestanak nesigurnosti deviznog tečaja . Nestaje tečajni rizik. Nepovratno određivanje deviznog

tečaja dovodi do potpunog izjednačenja kamatnih stopa iste prirode, istih dospijeća i istog rizika.2) nestajanje troškova transakcije . Nestaju svi izravni troškovi transakcija vezanih za operacije

tečaja: komisijski troškovi, tečajna marža, upravljanje trezorom i obračunavanje u više deviza u okviru istog poduzeća.

3) akcelerator jedinstvenog tržišta . Jedinstvena valuta smatra se sredstvom ostvarenja svih očekivanih prednosti jedinstvenog tržišta jačanjem integracije tržišta roba, uklanjajući i monetarne poremećaje.

4) bitni dodatak financijskoj integraciji . Jedinstvena valuta uklanja zadnju prepreku u integraciji europskog financijskog tržišta. Negativni inozemni utjecaj ne postoji više za jednu zemlju integriranu u monetarnu uniju. Bilanca plaćanja zajednička je za ukupnu monetarnu uniju.

5) zajednički monetarni suverenitet . Jedinstvena valuta znači prijelaz s asimetričnog režima na zajedničko odlučivanje u monetarnoj oblasti. To je bila jedina mogućnost uklanjanja pretvaranja Europe u zonu marke.

6) emisija međunarodne valute favorizira stvaranje multipolarnog monetarnog sustava . Jedinstvena valuta će izazvati redistribuciju položaja međunarodnih deviza. Smanjit će troškove transakcija i rizik tečaja za poduzeća i europske banke. Razvoj međunarodnog pondera europske valute omogućit će bolju ravnotežu ekonomskih odnosa i međunarodnih valuta.

KARAKTERISTIKE EURO-ZONE Obuhvaća petinu svjetskog bogatstva. Po broju stanovnika euro-zona je nešto veća od SAD-a i izrazito veća od Japana. Proizvodna struktura zone intermedijarna je u odnosu na te dvije zemlje, sa značajnijom

industrijskom orijentacijom u odnosu na SAD i zastupljenijim uslužnim sektorom od Japana. Naročito se razlikuje od te dvije zemlje po veličini javnog sektora u gospodarstvu s

administrativnim javnim rashodima. Otvorenost euro-zone prema trećim zemljama nešto je veća od SAD-a i Japana. Financijsko tržište euro-zone ekvivalentno je težini SAD-a i mnogo veće od Japana, ali s dosta

različitom razdiobom: više tržišta dionica i obveznica u SAD-u, poletnija bankarizacija u euro-zoni.

MONETARNA POLITIKA U EMU-u Monetarna politika je komunitarna.

82

Uvele su je europske centralne banke radi održavanja stabilnosti cijena i korištenja klasičnih intervencijskih sredstava sukladnih otvorenoj tržišnoj ekonomiji prema trećim zemljama.

Razlozi monetarnog povezivanja zajednice: Kako je cijena zlata bila niska, međunarodne transakcije regulirane su sve više u dolaru nego u

zlatu, tako da se šezdesetih ušlo u “sustav dolara”. Takvo mjesto dolara dalo je SAD-u izuzetne tečajne prednosti kupovinom proizvoda ostalih

zemalja i omogućilo američkim kompanijama kupovanje mnogih europskih poduzeća po niskim cijenama.

Tržište tečaja zemalja članica CEE funkcioniralo je na temelju dolara. Zbog toga su zemlje Zajednice imale više razloga pružiti zajednički otpor dolaru i međusobno se monetarno povezati.

REZOLUCIJA IZ 1971. BARROVO-WERNEROVO IZVJEŠĆE Barrov plan i Wernerovo izvješće predložili su stvaranje ekonomske i monetarne unije Zajednice

po etapama. Vijeće i predstavnici vlada zemalja članica, na prijedlog Komisije inspirirane Wernerovim

izvješćem, predložili su rezoluciju o etapnom retroaktivnom uvođenju ekonomske i monetarne unije (1971.g.)

Europa nije predvidjela silovite reakcije svijeta. Nakon rezolucije zemlje Zajednice našle su pred ogromnim priljevom kratkoročnog kapitala pa su neke od njih morale poduzeti hitne mjere kako bi se oduprle fluktuirajućim tečajnim maržama između valuta Zajednice.

Težak udarac monetarna unija CEE dobila je kada je vlada SAD-a objavila odluku o integralnom ukidanju konvertibilnosti dolara u zlato, uvođenju fluktuacije tečaja dolara i primjeni protekcionističkih mjera zaštite američkog tržišta od uvoza iz ostalih razvijenih zemlja.

EUROPSKI SUSTAV CENTRALNIH BANAKA (ESCB) Sastoji se od Europskih centralnih banaka i Centralnih nacionalnih banaka (NCB). Samo ECB i NCB imaju pravnu osobnost. ECB stvara svoj kapital. Udio svakog NCB-a, računajući i zemlje koje ne sudjeluju u euru, određen je prema broju

stanovnika i BNP-u europske unije. Samo zemlje članice zone uplaćuju svoj ukupni udio, dok su se ostale zemlje ograničile na 5%. Organi ESCB-a su :

1) Upravno vijeće (Vijeće guvernera) – je centralni organ sustava. Utvrđuje monetarnu politiku. Sastoji se od 12 guvernera nacionalnih centralnih banaka euro-zone i 6 članova Izvršnog odbora. Svaki član ima 1 glas. Odluke se donose jednostavnom većinom.

2) Izvršni odbor (Direktorij) – provodi monetarnu politiku sukladno orijentaciji i odlukama koje donosi vijeće guvernera. Sastoji se od predsjednika, zamjenika predsjednika i 4 člana, zajednički izabrana sporazumom s obzirom na njihov ugled i profesionalno iskustvo u monetarnoj bankarskoj oblasti.

3) Opće vijeće – sastoji se od predsjednika i potpredsjednika ECB-a i guvernera NCB-a svih članica EU te će postojati dok postoje zemlje članice koje ne koriste euro kao vlastitu valutu. Ovo vijeće nema odgovornosti za odluke o monetarnoj politici u euro zoni.

STABILNOST CIJENA KAO GLAVNI CILJ ESCB-A Glavni cilj ESCB-a je održavanje stabilnosti cijena. Vijeće guvernera ECB-a odredilo je stabilnost kao godišnji porast usklađenog indeksa

potrošačkih cijena (HICP), koji je niži od 2% u euro-zoni. Nezavisnost centralne banke, u odnosu na vladu, nužan je uvjet stabilnosti cijena. Pored neposrednog cilja održavanja stabilnosti cijena Europske centralne banke, određena su i

dva posredna cilja:1) strategija prema javnosti,

83

2) nadgledanje primjene monetarne politike.

INSTRUMENTI MONETARNE POLITIKE ECB kontrolira ponudu eura i razinu kratkoročnih kamatnih stopa u ukupnoj monetarnoj uniji.

Ona vodi jedinstvenu monetarnu politiku pomoću 3 instrumenta:1. STALNIH OLAKŠICA, koje osiguravaju likvidnost povezanu s neravnotežom bankarskih

trezora. Ako je banka nedovoljno likvidna, može se refinanicrati po kamatnoj stopi većoj od tržišne: to je olakšica marginalnog zajma. Ako banka ima višak likvidnosti može plasirati svoju likvidnost kod ESCB-a po nižoj stopi od tržišne, zahvaljujući depozitnim olakšicama. Te dvije stope dio su upravljački stopa ECB-a,

2. OPERACIJA OTVORENOG TRŽIŠTA, na globalan način djeluju na likvidnost banaka kupnjom i prodajom vrijednosnih papira,

3. OBVEZATNIH REZERVI, koje su obvezatna potraživanja kreditnih institucija kod emisijskih institucija.

→ Ta tri instrumenta pridonose povećanju ili smanjenju globalne bankarske likvidnosti u euro-zoni i tako određuju cijene.

POLITIKA TEČAJA U EMU-u Politika tečaja upravlja deviznim tečajem eura prema valutama Europske unije koje su predmet

derogacije.

INSTITUCIONALNI OKVIRI POLITIKE TEČAJA Politika tečaja se pridržava glavnih načela stabilnosti cijena. ECB djeluje posredstvom klasičnih instrumenata: kratkoročnom kamatnom stopom i deviznim

rezervama. VIJEĆE EURA (EUROGROUP) nadležno je za deviznu politiku uz obvezu održavanja

stabilnosti cijena. Kvalificirano je za zaključivanje ugovora o tečaju između eura i valuta trećih zemalja prema sustavu jednoglasnosti.

INSTRUMENT DEVIZNIH REZERVI. Značenje deviznih rezervi u europskim zemljama potvrđuje se uvoznim propisima, upravljanjem deviznog tečaja u okviru EMS-a i suočavanjem sa spekulativnim pritiscima. ODNOSI TEČAJA SA ZEMLJAMA EU NEČLANICAMA EURO-ZONE

Tri zemlje EU nisu članice euro-zone (Danska, VB i Švedska). Danska se nazali u “preinsu”, jer je njezina valuta uključena u novi mehanizam tečaja (ERM-II)

nazvan EMS-bis. V.B. i Švedska su “outs”, jer preferiraju flotirajuće tečajeve.

Novi mehanizam tečaja (ERM-II) za “pre-ins” Europsko vijeće održano u Amsterdamu uvelo je ERM-II. ERM-II funkcionira na osnovi 3 instrumenta:

1. fluktuacijskih granica, koje su ±15% oko stožernog tečaja izraženog u euru. 2. posebnog nadgledanja razvoja konvergentnosti i upravljanja deviznim rezervama.3. mehanizam intervencije.

Problemi “outs” zemalja Postojanje valuta “outs”, određeni je rizik za euro zonu s obzirom na konkurentnu

deprecijaciju, kao i aprecijaciju eura prema tim valutama.

POLITIKA TEČAJA PREMA VELIKIM SVJETSKIM DEVIZAMA Devizni tečaj eura prema velikim svjetskim devizama, određuje se slobodno na tržištu u okviru

fleksibilnog sustava tečaja.

84

Euro-međunarodna valuta MEĐUNARODNA VALUTA ispunjava klasične funkcije obračunske jedinice, sredstva plaćanja

i sredstva rezervi izvan zone emisije. Euro može postati referentna valuta europsko-afričke zone. ERM-II već ima zadaću osiguranja tog slaganja za zemlje EU koje nisu članice euro-zone. Euro kao valuta fakturiranja i kotacije roba . Potencijali razvoja eura neograničeni su s obzirom na

izvoz i uvoz. Velike zemlje izvoznice fakturiraju svoje izvoze u vlastitim devizama, dok manje zemlje fakturiraju u međunarodnim valutama i valutama zemalja uvoznica. Euro će teže konkurirati USD-u na području uvoza.

Euro kao sredstvo plaćanja privatnog i službenog sektora . USD je sredstvo plaćanja koje se najviše koristilo na deviznom tržištu, nakon čega slijedi valuta euro-zone.

Euro u aktivi međunarodnih plasmana . Na valute zone eura otpada trećina emisija. Euro može brzo pojačati svoj položaj.

Euro u razini službenih deviza . USD obuhvaća tri petine deviznih rezervi centralnih banaka na međunarodnoj razini, prema petini koju čine europske valute.

Pitanje vanjske vrijednosti eura Može se izdvojiti više faktora, koji izazivaju aprecijaciju ili deprecijaciju eura prema dolaru:

institucionalni faktori, konjunkturni faktori, faktori financijskog tržišta i deviznih rezervi.

Prema tripolarnom međunarodnom monetarnom sustavu ili organiziranom duopolu? Prema Emersonovom izvješću, uvođenje eura favorizirat će tripolarnost sustava oko velikih

trgovačkih blokova – američkog, europskog i azijskog čiji su ekonomski ponderi relativno uravnoteženi.

Istovremena pojava eura i jena urušava monopol dolara kao jedinstvene svjetske valute, efikasnije od samog eura.

Tripolarni sustav, prema Emersonovom izvješću, više stimulira traženje kooperativnih rješenja na međunarodnoj razini gdje se svi interesi uzimaju u obzir te se ide prema traženju rješenja u smjeru organizacije svjetskog blagostanja.

Perspektiva “duopola” USD-euro ucrtava se kao mogući temelj novog IMS-a, koji se ne oslanja na suprotstavljanje, nego na usku koordinaciju između dviju valuta.

85

19. BUDŽETSKA POLITIKA EU

Europski budžetski sustav nije se razvijao prema komunitarnom sporazumu. NAČELO SUPSIDIJARNOSTI omogućavalo je vođenje komunitarne budžetske politike

usporedo s nacionalnim budžetskim politikama zemalja članica. Svrha tog načela je sačuvati zemlje članice od centralističkih tendencija. S plafonom od 1,27% komunitarnog GDP-a, proračun EU je nedostatan da bi imao stabilizatorski

položaj i dao istinsku orijentaciju europskoj ekonomskoj politici.

NACIONALNE BUDŽETSKE POLITIKE Komisija daje prednost politici decentralizacije, jer omogućava da se proizvodnja roba i javnih

usluga “bolje prilagodi potrebama stanovništva”. Decentralizacija osigurava “učinkovitiju demokratsku kontrolu” koja je sposobna ukloniti sve

birokratske prepreke i osigurati veću konkurenciju između zemalja, koja “stimulira učinkovitost i inovativnost”.

Emersonovo izvješće navodi da nacionalne budžetske politike mogu određenim doziranjem dovesti do efikasne autonomije, discipline i koordinacije u budžetskoj sferi.

SPORAZUM PAKTA O STABILNOSTI I RASTU Zbog bojazni da monetarna unija ne izazove ekspanzivne budžetske politika, određene su metode,

dogovorene tolerancije i definirane etape procedura ekscesivnih deficita u Paktu o stabilnosti i rastu.

Pokušaj aktiviranja nacionalnih budžetskih politika Zadržavanje autonomnih nacionalnih budžetskih politika opravdava se zbog gubitka monetarnih

nacionalnih instrumenata, instrumenata deviznog tečaja, a slab obujam komunitarnog proračuna sprečava veći utjecaj u slučaju krize.

Proširenje djelovanja nacionalnih budžetskih politika način je pomoći samoj državi u ostvarenju konjunkturne stabilnosti.

Sve poteškoće obvezuju razvijanje sporazuma u vođenju ekspanzivne budžetske politike između svih zemalja pristupnica monetarne unije i u kombinaciji te politike s Europskom centralnom bankom, koja ima za cilj stabilnost cijena.

Zajedničke monetarne politike mogu “jako oštetiti zemlje koje vode restriktivne budžetske politike, ili obratno, biti vrlo olakotna za one koje prakticiraju gipkije budžetske politike”.

Instrumenti skretanja Sporazuma zabrana ECB-u monetarizacije javnih dugova radi povrata svih rizičnih proračunskih stavki,

desolidarizacija zemalja članica u slučaju nesolventnosti jedne od njih. Svaka je zemlja sama odgovorna za ugovorni dug.

dugotrajnost referente vrijednosti od 3% BNP-a za proračunski deficit i 60% BNP-a za javni dug. obvezu Komisije da nadgleda razvoj javnih financija u zemljama članicama na osnovi ta dva

kriterija kako bi Vijeće zauzelo stav o “procjeni postojanja rizika prekomjernog duga”.Procedure Pakta o stabilnosti i rastu

Sporazum precizira pojedine točke i izvore neizravne legitimnosti režima mirovina. 1) PROCEDURA NADGLEDANJA – Pakt o stabilnosti i rastu predviđa da “svaka zemlja članica,

barem, srednjoročno svede proračun u ravnotežu ili suficit” radi adekvatnijeg djelovanja budžetske politike u fazi recesije. Cilj je te procedure davanje pune efikasnosti automatskim stabilizatorima, što zahtijeva zdrave javne financije. Svaka zemlja članica euro-zone dostavlja Komisiji i Vijeću stabilizacijski program, a ostale – program konvergencije, s jasnim budžetskim ciljevima u 3 godine, udjelom javnog duga i načinom njegova prilagođavanja. U slučaju da javne financije pokažu divergencije u odnosu na predviđanja, Komisija otvara “sustav brze uzbune”.

86

2) PROCEDURA PREKOMJERNOG DEFICITA – U slučaju prekoračenja od 3%, Komisija uvodi proceduru prekomjernog deficita. Vijeće preporučuje zemlji da prilagodi svoju politiku i prihvati mjere koje će vratiti zemlju u normalno stanje. Za slučaj neposluha primjenjuju se sankcije. Ako i nakon 2 god ostaje prekomjeran, depozit se pretvara u novčanu kaznu.

Dvije odredbe mogu ublažiti tu proceduru: prva isključuje zemlje suočene s problemima neovisnim o svojoj volji, ili zemlje koje su

stvorile blažu ekonomsku aktivnost koja odgovara smanjenju realnog BNP-a od 2%. druga uvodi političku proceduru zemlji s teškom recesijom, tj. čiji realni BDP pada barem

0,75%.

KOORDINACIJA BUDŽETSKI NACIONALNIH POLITIKA: UPRAVLJANJE EKSTERNALITETIMA

Koordinacija nacionalnih budžetskih politika supstitut je slabosti ponude komunitarnih proračunskih sredstava i trasiranja nacionalnih proračuna Paktom o stabilnosti i rastu.

VIJEĆE EURA koordinira politike zemalja članica euro-zone, utvrđuje ciljeve i radnje koje treba realizirati na komunitarnoj razini.

Ekonomska teorija uvodi EKSTERNALITET. To su vanjski učinci u okviru EU, izazvani odlukom jedne zemlje, što se manifestira kao posljedica na troškove i blagostanje druge zemlje.

Postoje dva tipa tih učinaka:1. pozitivni eksterni učinci, kada je interes jedne zemlje članice povezan s interesima Unije. Rashodi

za istraživanje i razvoj, transportnu infrastrukturu i telekomunikacije te zaštitu okoliša jedne zemlje, pridonose blagostanju njenog stanovništva, ali i stanovništva cijele Unije,

2. negativni eksterni učinci, koji izazivaju troškove i štetu drugima. Slučajevi negativnih eksternaliteta mnogobrojni su: onečišćenja, problem javnog zdravstva, fiskalno natjecanje, socijalni dumping, produženi proračunski deficit koji potiče podizanje zajedničkih kamatnih stopa.

Najefikasnija razina intervencije u oblasti eksternaliteta je na supranacionalnoj razini, komunitarnom proračunu ili međuvladinim koordinacijama.

MINIMALISTIČKI BUDŽETSKI FEDERALIZAM Teorija budžetskog federalizma pokušava utjecati na svako područje intervencije (obrana,

obrazovanje, transport, socijalna zaštita). Svako od njih ubire porez i pruža javna dobra. U odnosu na postojeće federacije, EU je atipična. To je ekonomska integracija koja se zasniva na

neznatnoj centralnoj budžetskoj vlasti s ograničenim redistribucijskim značenjem. Federalizam omogućava različite kombinacije donošenja odluka na razini centralne i lokalne

vlasti.

DA LI JE MOGUĆA EVOLUCIJA EUROPSKOG PRORAČUNA? Suprotstavljaju se dvije filozofije o mjestu javnih financija u europskoj monetarnoj integraciji. Prva je vezana uz MacDougallovo izvješće o nužnom povećanju zajedničkog centralnog

proračuna kao preduvjeta za sve monetarne unije. Ta se postavka zasniva na ravnotežnom odnosu između budžetske i monetarne politike. Druga postavka Komisije suprotstavlja se filozofiji MacDougalla i zagovara to da proračun od

2% komunitarnog BNP-a treba zadovoljiti provođenje EMU-a te se zalaže za asimetrični režim dominiran monetarnim polovima. Odbacuje funkciju stabilizatora javnih financija.

Samo rashodi koji se odnose na zaštitu okoliša, cestovnu i željezničku infrastrukturu, telekomunikacije, zajedničku željezničku mrežu, istraživanje i razvoj, a u manjoj mjeri na visokoškolsko obrazovanje, mogu rasti i supstituirati manje efikasne nacionalne rashode.

87

STABILIZACIJA EURO ZONE U SLUČAJU KRIZE Zemlje članice euro-zone lišene su dvaju instrumenata ekonomske politike:

monetarne politike devizne politike

Dvanaest zemalja ne čini optimalnu monetarnu zonu s obzirom na kriterij mobilnosti rada, fleksibilnost strukture njihovih relativnih cijena i diverzifikaciju industrijskih struktura.

NOVA MIX POLITIKA Glavna poteškoća je postizanje učinkovite koordinacije između budžetskih nacionalnih politika i

jedinstvene monetarne politike.

Utjecaj nove klasične makroekonomije Nova klasična makroekonomija osporava svaku učinkovitost diskrecijskih politika ubrzanja,

polazeći od hipoteze da ekonomski subjekti formiraju “racionalne pretpostavke”: imaju mogućnost predviđanja učinaka politika podupiranih potražnjom i uviđanja neuspjeha.

Razine monetarne i budžetske politike zasnivaju se na osnivačkim pravilima EMU-a koja polaze od te teorijske analize. Razlikuju se dva tipa pravila i to:1. pravilo pravne norme – za kredibilnost je potrebno ekonomsku politiku unijeti u zakon. 2. pravilo ponašanja – u cilju reputacije, provedena politika treba biti jasno transparentna kako bi

se udaljavanja od predviđenih ciljeva mogla sankcionirati.

Karakteristike mix politike Koordinacija nacionalnih budžetskih politika i jedinstvene monetarne politike u EMU-u ne

obavlja se sama po sebi. Nijedna institucija ne centralizira makroekonomsku politiku. Karakteristike mix politike:

Značajka novog sustava je u asimetriji koja se odnosi na monetarnu politiku. Stožer nove policy mix je ECB. Sva pravila definirana su tako da osiguraju uspješnost arbitraže i stabilnosti cijena, kako bi se uklonili sukobi s budžetskom politikom.

Druga karakteristika monetarne politike je njena orijentacija prema globalnoj makroekonomskoj situaciji euro-zone. Predstavlja prednost, ali i nedostatke – restrikciju za određene, veliku ekspanziju za ostale.

Treći originalnost EMU-a je nedostatak adekvatno centralnog proračuna koji bi bio jak mehanizam osiguranja smanjenja zaostajanja razvoja.

Ekonomski šok i odgovor ekonomske politikeEkonomski šokovi različitog su podrijetla: prirodne katastrofe, ratovi, migracije, socijalne

krize, financijske ili sektorske krize, poteškoće energetskom opskrbom, primjena tehnologije, prekomjerno variranje tečaja.

Te asimetrične poremećaje treba stabilizirati. Šok se može odnositi na potražnu ili ponudu. Šok potražnje djeluje na obje sastavnice globalne potražnje, dok šok ponude djeluje na

troškove proizvodnje poduzeća i teško mijenja profitabilnost: to su stalni troškovi. Zajednička monetarna politika je a priori prilagođena liječenju simetričnog šoka; vezana

koordinacijom nacionalnih budžetskih politika u slučaju šoka potražnje, ali je neoperativna prema asimetričnim šokovima, jer treba uzeti u obzir ukupne interese zone.

Nacionalna budžetska politika primjerena je za ublažavanje specifičnog šoka, jer utječe na potražnju.

88

Tablica: Ekonomski šokovi i odgovori ekonomske politike

ŠOKOVI POTRAŽNJA PONUDA

SIMETRIČAN(zajednički)

- zajednička monetarna politika- koordinacija nacionalnih budžetskih

politika

- zajednička monetarna politika

ASIMETRIČAN

(specifičan)

- nacionalne budžetske politike- koordinacija nacionalnih budžetskih

politika

- mobilnost rada- fleksibilnost nadnica- strukturne reforme

KOJI JE STUPANJ HOMOGENOSTI POTREBAN ZA EUROPSKO GOSPODARSTVO?

Konvergencija u odnosu na konjunkturne cikluse Ekonomska konvergentnost sastavni je dio konjunkturnih ciklusa različitih zemalja članica. Uzima, s jedne strane, značenje razmjene intra-zone s obzirom da su sve zemlje, u isto vrijeme,

njeni glavni klijenti i prvi opskrbljivači u okviru jedinstvenog tržišta i, s druge strane, uvođenja sličnih ekonomskih politika koje su nametnute članstvom zemalja u EMS-u.

Konvergencija prema ekonomskim šokovima Ista reakcija zemalja EU na ekonomske šokove objašnjava se sposobnošću euro-zone i

prilagodbom nacionalnih konjunktura zajedničkim politikama. Te reakcije odvijaju se u etapama:

Zaključak: europska integracija je do sada pogodovala razvoju intragranske trgovine.

KAKO APSORBIRATI SPECIFIČNE ŠOKOVE NA JEDNU ILI VIŠE ZEMALJA UNIJE Kod asimetričnog šoka, ECB se rukovodi interesima ukupne euro-zone i ne prilagođava

monetarnu politiku i deviznu politiku pojedinačnim interesima, nego prema ukupnim interesima Unije.

Nacionalne budžetske politike pri šoku potražnje Korištenje nacionalne budžetske politike je a priori efikasno, kao odgovor na specifične šokove

koji mijenjaju sastav globalne potražnje. Monetarna unija ublažava takav tip šoka, jer je uklonjena fluktuacija tečaja kao i autonomne

nacionalne politike. Radi osiguranja stabilizacije u monetarnoj uniji, socijalni partneri zaključili su sporazum koji se

odnosi na uvođenje kontracikličkih mjera, u okviru fondova osiguranja nezaposlenih i mirovinskih fondova.

Pitanje šoka ponude Odgovor na šok ponude poskupljuje troškove proizvodnje; budžetske politike su neefikasne – bilo

da su koordinirane ili ne, jer se radi o nužnom prilagođavanju gospodarstva, a ne dobivanju financiranja.

Prilagođavanje tom tipu permanentnog šoka, za strukturirano gospodarstvo, više inflacijsko od svojih partnera, operiralo se do sada mijenjanjem deviznog tečaja.

Način formiranja nadnica naglašava regionalnu neravnotežu u okviru EU. Manje razvijene regije i regije u kojima je veća nezaposlenost, pogođene su strogošću najvećeg povećanja nadnica.

Fleksibilnost nadnica i produktivitetna dobit supstituiraju blokiranje deviznog tečaja. Politika dohotka ima potpuno strateško značenje u okviru makroekonomske politike, u kojoj presudno značenje ima način institucionalnog fiksiranja nadnica.

Rasprava o ekonomskog konvergentnosti plasirala se prema strukturnim reformama koje omogućavaju dugotrajnost nove Unije.

Konkurencija između europskih zemlja izaziva premještanje valuta općenito prema konkurentnosti socijalno-ekonomskog sustava koji izravno omogućuje stvaranje socijalne Europe.

89

20. EKONOMSKA I SOCIJALNA KOHEZIJA SOCIJALNA POLTIKA

EKONOMSKI I PRAVNI OKVIRI SOCIJALNE POLITIKE Ciljevi socijalne politike vrlo su bliski cijevima regionalne politike. Regionalnoj politici je cilj

poboljšanje života najdefavoriziranihih regija EU, a socijalnoj politici poboljšanje života najdefavoriziranihih građana. Jedna i druga politika usmjerene su na rješavanje ekonomske i socijalne neravnoteže u Uniji te na to da sve zemlje i građani imaju korist od rezultata funkcioniranja unutarnjeg tržišta.

RAZLOZI NASTANKA EUROPSKE SOCIJALNE POLITIKE Dinamika socijalne politike nerazdvojiva je od efikasne industrijske politike. Pomoć industriji u krizi ima izravne socijalne učinke, jer omogućava očuvanje zaposlenosti. Razvoj tehnologije izaziva pozitivne i negativne učinke pa je stoga potrebno da socijalni napredak

slijedi tehnološki. Što se gospodarstva više približavaju, to su sličniji socijalni problemi kao i načini njihova

rješavanja tj. sve se više nameće komunitarni pristup. Koordinacija socijalne politike u okviru Unije ima veliko značenje kako se nacionalni sustavi

zaštite ne bi kretali u smjeru koji bi bio u koliziji s ciljevima ili normama zapošljavanja u ukupnoj Uniji, što bi sprječavalo kretanje radnika, ili se suprotstavljalo konkurenciji između zemalja članica

SOCIJALNA KOHEZIJA EU Jedinstveni europski akt i Ugovor o EU naglašavaju da unapređenje usklađenog razvoja ukupne

Zajednice jača njenu ekonomsku i socijalnu koheziju. Zemlje članice obvezuju se na poticanje i unapređenje radnog okruženja, zaštitu, sigurnost i

zdravlje radnika te poticanje harmonizacije i napretka postojećih uvjeta. Strukturni fondovi, u okviru kojih je i Europski socijalni fond, glavni su instrumenti Unije za

unapređenje socijalne kohezije. Sporazum o socijalnoj politici, koji su zaključile sve zemlje članice, s izuzetkom VB, jedini je

primjer komunitarnih sustava u kojima jedna zemlja članica ne sudjeluje u ciljevima drugih. Prema ovom sporazumu cilj je Zajednice i zemalja članica: povećati zaposlenost, poboljšati

napredak života i rada, adekvatna socijalna zaštita, socijalni dijalog i razvoj ljudskih potencijala koji će omogućiti višu razinu zapošljavanja.

Bijela knjiga Komisije o europskoj socijalnoj politici definirala je politiku približavanja, te zacrtala puteve Unije za razdoblje od 1995.g. Vijeće je utvrdilo nekoliko temeljnih orijentacijskih ciljeva: poboljšanje konkurentnosti Unije i jačanje snaga koja omogućuju zapošljavanje.

HETEROGENOST EUROPSKOG PROSTORA Osjetljivost europskog gospodarstva pojačava se proširenjem Unije, posebno za zemlje CEEC-a

pa svaka zemlja, ovisno o njenom stadiju razvoja, treba predvidjeti razinu socijalne zaštite za ublažavanje šokova.

DISPARITETI NEZAPOSLENOSTI, TROŠKOVA RADA I SOCIJALNE ZAŠTITE

90

Ne može se uspostaviti korelacija između rezultata tržišta rada i socijalne zaštite: određene zemlje bilježe dobre rezultate s obje strane, a druge slabe, dok gospodarstvo postiže izmjenično dobre i manje dobre pokazatelje.

Nezaposlenost Nezaposlenost je postala generacijski problem, glavni izazov Europi i Europljanima. Razlikuju se američki i europski model nezaposlenosti i radničkih zarada:

1. AMERIČKI model – daje prednost manjoj nezaposlenosti, slabijim zaradama i nižem pragu siromaštva radi povećanja stope zaposlenosti.

2. EUROPSKI model – preferira više plaće, niže od stupnja naknade cijene rastuće nezaposlenosti. Stopa zaposlenih relativno je slaba u EU (60%).

Smanjenje nezaposlenosti prioritetan je zadatak, a naročito dugotrajne nezaposlenosti. Kontrast, ovisno o zemlji, ukazuje na strukturnu nezaposlenost u EU, a manjim dijelom na

nedovoljnost efektivne potražnje.

Troškovi rada Troškovi nadnica po satu u industriji su podijeljeni između Njemačke, čiji su troškovi radne snage

najviši i Španjolske, Irske i V.B. Ta diferencijacija objašnjava se slabijom produktivnošću rada u zemlji gdje su troškovi rada

najniži, nedovoljno socijalna zaštita. Zemlje nižih troškova nadnica (Španjolska, Irska, V.B., Grčka i Portugal) zemljopisno su

udaljene od središta tvrde jezgre aktivnosti, gdje su troškovi najviši, a koja obuhvaća Njemačka, Francusku, Belgiju, Luksemburg, Nizozemsku, Dansku i Austriju, zbog korištenja moći pozitivnog eksternaliteta koncentracije aktivnosti, nazvane “efekti aglomeracije”.

Industrijska diverzifikacija, karakteristična za EU, dovodi do osjetljivosti i ranjivosti strukture troškova između centara i periferije. Ta razlika između zemalja članica dovodi u pitanje ekonomsku i socijalnu koheziju ukupnog ekonomskog prostora.

Razina socijalne zaštite Sustav socijalne zaštite koji predstavlja glavnu karakteristiku europskog modela “tržišta

socijalnog gospodarstva”, homogeniji je od tržišta rada u EU. Vrh hijerarhije čini skandinavski socijalni model, u sredini su zemlje “bismarkovskog” socijalnog

sustava, a na dnu su V.B., Luksemburg, i Italija. Ta se hijerarhija zatvara “kohezijskim zemljama”.

Utvrđen stupanj siromaštva i dane usluge po stanovniku za svaku zemlju, malo ili mnogo se podudaraju s tom hijerarhijom.

Kalkulacija jedinstvenog praga siromaštva za cjelokupnu Europu odgovara polovici prosječnog dohotka jedinice komunitarne potrošnje.

Ekonomska i socijalna kohezija zajedničkog praga siromaštva podijelila je zemlje članice na sjever i jug.

DISPARITET S CEEC-om U PERSPEKTIVI PRIKLJUČIVANJA Postupno proširivanje Zajednice (V.B., Irsku, Dansku, Grčku, Španjolsku, Portugal, Austriju,

Finsku i Švedsku) povećalo je njihovu diferencijaciju. Novo proširenje planirano na zemlje srednje i istočne Europe pojačat će te tendencije i

heterogenost između zemalja EU postat će još značajnija. Struktura zaposlenosti u CEEC-u neuravnotežena je u odnosu na Francusku, koja služi kao

referentna za zapadnu Europu, u korist poljoprivrede, rudarstva, manufakturne industrije i na štetu robnih usluga, banaka i osiguranja.

Promjena zapošljavanja delikatna je u uvjetima nekomplementarne industrijske i poljoprivredne strukture.

91

INDUCIRANI TROŠKOVI RAZVOJNOG RASKORAKA NIŽI SOCIJALNI PRAG: nelojalna konkurencija

Socijalni i fiskalni dumping troškovima radne snage, razinom socijalne zaštite i niskim poreznim pritiskom, europske zemlje koriste kao komparativnu prednost u konkuriranju socijalno naprednijim zemljama, što izaziva premještanje poduzeća. AFERA “HOOVER”: transferom proizvodne aktivnosti iz Francuske prema Škotskoj, zbog

nižih troškova za nadnice i potpisom sporazuma sa škotskim sindikatom, privremeno su zamrznute nadnice zbog socijalnog mira.

Rizik od restrikcija konkurentnih nadnica manifestira se određivanjem rasta nižih nadnica u odnosu na izravne konkurente.

Socijalni i fiskalni dumping te restrikcija konkurentnih nadnica nove su forme nelojalne konkurencije.

VIŠI SOCIJALNI PRAG: pogoršavanje položaja zemalja s usporednim razvojem Štetna je nametnuta socijalna harmonizacija prema gore, koja ne vodi računa o razlici u razvoju i

razini produktivnosti između pojedinih zemalja. Zemlje s usporenim razvojem prihvaćaju socijalni model razvijenijih zemalja, što je loše jer

dolazi do još većih razlika. EU treba izbjegavati uniformizaciju nadnica i socijalnih normi sve dok postoji prirodna

konvergencija zemlja s usporenim razvojem. Premještanje poduzeća s radnom snagom slabije kvalifikacije pridonosi razvoju manje naprednih

zemalja. To dovodi do ravnoteže ekonomskog i socijalnog prostora i potiče podjelu rada unutar europskog bloka: zemlje koje zadržavaju tehnologiju pozicioniraju se na visokoj gami, dok ostale izvače prednosti zbog niskih troškova rada proizvodnjom banaliziranih proizvoda.

IZGRADNJA SOCIJALNE EUROPE Načelo supsidijarnosti često se priziva radi potvrđivanja prednosti nacionalne suverenosti o

socijalnim pitanjima i odsutnosti kompetencija Unije, naročito za probleme koji se odnose na naknade.

Europska integracija započela je s utvrđivanjem triju stupova: 1. komunitarnog prava, 2. socijalnog dijaloga između udruženja poslodavca i sindikalnih grupa na europskoj razini, te 3. međuvladine koordinacije u oblasti politike zapošljavanja.

KOMUNITARNO PRAVO I SOCIJALNA POLITIKA EU U Rimskom ugovoru socijalna politika rezimira se uvođenjem Europskog socijalnog fonda.

Povelja o temeljnim socijalnim pravima radnika Jedinstvenim aktom izvršena je revizija Rimskog ugovora i prihvaćena je “Komunitarna povelja o

osnovnim pravima radnika”, nazvana SOCIJALNA POVELJA (karta), koja je povezana uz sljedeće:1) Jedinstveni akt : daje nova sredstva europskim institucijama za ubrzanje realizacije

jedinstvenog tržišta. Odobrava glasovanje kvalificiranom većinom o direktivama koje se odnose na poboljšanje zdravlja i sigurnosti radnika,

2) Socijalnu povelju : predstavlja opću deklaraciju načela i intervencija bez pravnih učinaka. Postavlja temeljna pravila europskog modela prava radnika i uokvirivanja velikog tržišta u tom sektoru. Socijalnom poveljom definirana su temeljna načela europskih socijalnih prava za sve građane,

3) Program socijalnih radnji : pojačava se zdravstvena zaštita i sigurnost u radnoj okolini zahvaljujući glasovanju kvalificiranom većinom. Postoji više od dvadeset direktiva o tim pitanjima, a tretiraju dvije teme:

92

1. radna mjesta i posebne kategorije radnika, obuhvaćajući ribarske brodove, privremena ili mobilna gradilišta itd,

2. “opasne tvari” koje se odnose na buku, azbest i kancerogene tvari.

Sporazum o socijalnoj politici Protokol o socijalnoj politici sastavni je dio Maastrichskog ugovora. Sporazum o socijalnoj politici iskristalizirao je 3 oblasti i modalitete različitih intervencija Unije:

1. prva oblast koja je izvan komunitarnog polja, odnosi se na nagrađivanje, pravo udruživanja, pravo na štrajk i pravo zatvaranja poduzeća (lock out),

2. glasovanje kvalificiranom većinom Vijeća,3. područja u kojima Vijeće odlučuje jednoglasno su: socijalna sigurnost i socijalna zaštita

radnika nakon otkaza, zaštita kolektivnog interesa radnika i poslodavaca, uvjeti zapošljavanja stanovnika trećih zemalja.

EKONOMSKI I SOCIJALNI ODBOR (ESC) ESC je organ osnovan Rimskim ugovorom i mjesto je predstavnika civilnog društva. Ima 222 člana koja jednoglasno bira Vijeće za razdoblje od 4 godine. Članovi su podijeljeni u tri grupe:

1) poslodavci, 2) radnici i 3) različite aktivnosti (znanstvo, poljoprivrednici, potrošači, slobodne profesije).

Odbor je organiziran u posebne sekcije koje pokrivaju glavna područja ugovora: poljoprivredu, ribarstvo, industriju, trgovinu, financije i monetarna pitanja, transport i komunikacije, vanjske odnose, trgovinsku politiku i razvoj; energiju, nuklearna pitanja i istraživanja, regionalni razvoj, gospodarenje zemljištem i urbanizam; zaštitu okoliša, javno zdravstvo i potrošnju.

Mišljenje ESC-a je obvezatno ili fakultativno za Vijeće ili Komisiju, a od Amsterdamskog ugovora i za Europski parlament.

EUROPSKI SOCIJALNI DIJALOG Od 1985.g. pokrenut je socijalni dijalog između udruženja poslodavaca i radnika, grupiranih u

organizacije na europskoj razini. Taj dijalog je ojačan Maastrichtskim ugovorom, jer je uveo proceduru koja omogućava socijalnim

partnerima prihvaćanje okvirnog sporazuma u oblasti komunitarnih kompetencija.

Socijalni partneri na komunitarnoj razini Organizacije koje predstavljaju interes poslodavaca i radnika:

1. Centar europskih poduzeća s javnim sudjelovanjem (CEEP): Predstavnici su sektora željezničkog transporta i distribucije energije. Značenje CEEP-a oslabjelo je valom privatizacije.

2. Konfederacijska unija industrije i poslodavaca Europe (UNICE),3. Europska sindikalna konfederacija (CES).

Povezivanje socijalnih partnera u stvaranju socijalne politike Pregovaranja socijalnih partnera moguća su tradicionalnim konzultacijama ili suvremenijim

načinom što znači da socijalni partneri slijede projekt kako bi došli do sporazuma u roku od najviše devet mjeseci.

93

AMSTERDAMSKI UGOVOR Amsterdamski ugovor posebno se posvećuje ZAPOŠLJAVANJU. EU ima osrednju stopu zaposlenosti mladih zbog neadekvatnog pristupa na tržište rada, ali isto

tako i starijih radnika, što potiče njihov prijevremeni odlazak iz aktivnog života te žena i hendikepiranih osoba koje su diskriminirane.

Komunitarna strategija nije usmjerena na smanjenje nezaposlenosti, nego na difuznost zapošljavanja, otvoreno i dinamičnije tržište rada.

Vijeće je kvalificiranom većinom prihvatilo “odrednice koja zemlje članice moraju prihvatiti pri svojoj politici zapošljavanja”.

Te odrednice su: 1) poboljšanje kapaciteta profesionalnog uključivanja. Cilj je ukloniti uzroke strukturne

nezaposlenosti,2) jačanje prava jednakosti, odnosno suzbijanja diskriminacije zapošljavanja žena i

hendikepiranih osoba,3) razvoj poduzetničkog duha,4) poticanje mogućnosti prilagodbe poduzeća i njihovih radnika. Ovaj stup ima za cilj uklanjanje

prepreka koje onemogućavaju poticanje zaposlenosti u organizaciji rada, poboljšanje vremena, sigurnost na radu i difuziju permanentnog obrazovanja.

BILANCA I PERSPEKTIVE SOCIJALNE POLITIKE Socijalna politika Zajednice ide dobrim putem. Najveći uspjeh je realizacija zajedničkog tržišta rada. Radnici migranti podrijetlom iz najsiromašnijih regija Zajednice, koriste pravednije uvjete u

odnosu na stanovništvo zemlje primateljice u sferi zapošljavanja, socijalne sigurnosti, edukacije i profesionalnog obrazovanja njihove djece, uvjeta života i rada i provođenju sindikalnih prava.

Strukturni fondovi pridonose približavanju razvoja zemalja članica i regija EU, naročito u sferi infrastrukture i pristupu profesionalnog obrazovanja.

Ciljevi socijalne stabilnosti unutarnjeg tržišta: maksimizacija koristi, aktivna politika zapošljavanja i adekvatno profesionalno obrazovanje, konkretna realizacija slobodnog kretanja ljudi, zaštita zdravlja i sigurnosti radnika u radnim sredinama, solidarnost i socijalni dijalog.

U kontekstu realizacije unutarnjeg tržišta, Zajednica sporije napreduje u socijalnoj, nego u ekonomskoj domeni.

Jedinstveni europski akt instituirao je pravilo većinskog glasovanja za većinu direktiva o harmonizaciji unutarnjeg tržišta, a zadržalo se pravilo jednoglasnosti u socijalnom zakonodavstvu.

Ekonomska aktivnost Zajednice suočava se s ogromnim promjenama u industriji i to kvantitativno i kvalitativno – internacionalizacija proizvodnje i tržišta, ubrzavanje tehnoloških promjena – prisiljavaju Zajednicu na promjenu zapošljavanja, što znači da mora prilagoditi kvalifikaciju radnika budućim promjenama te minimizirati ekonomske i socijalne troškove sukladno tim promjenama.

94

21. POLITIKA REGIONALNOG RAZVOJA

Smanjenje regionalnog dispariteta predstavlja uvjet realizacije EMU-a i funkcioniranja sustava unutarnjeg tržišta.

Pojam regija je višeznačan jer definira stupnjeve smještene ispod federalnih zemalja ili centraliziranih država.

Sve zemlje članice EU provode regionalnu politiku sa svrhom unapređenja razvoja zaostalih regija, prijenosom potencijala iz prosperitetnih regija.

Svaka zemlja članica EU najprije vlastitom nacionalnom politikom rješava regionalne probleme unapređenjem infrastrukture financijskom potporom investitora.

Europska regionalna politika usuglašava nacionalne regionalne politike sukladno orijentaciji i fiksiranim određenim načelima, radi uklanjanja prekomjerne pomoći između zemalja članica.

Glavni cilj regionalne politike EU je smanjenje postojećeg regionalnog dispariteta i sprečavanje novih regionalnih neravnoteža prijenosom komunitarnih potencijala prema regijama s gospodarskim problemima, financijskim instrumentima, naročito Europskog fonda za regionalni razvoj (FEDER).

EKONOMSKI I PRAVNI OKVIRI REGIONALNE POLITIKE Svi ekonomski faktori – administrativni, kulturni i socijalni – stvaraju “eksterno gospodarstvo”,

tj. prednosti koje su rezultat kombinacije faktora koji čine posebne troškove za poduzeće. Međunarodna konkurentnost manje utječe na statičke komparativne regionalne prednosti kao što

su teritorijalna koncentracija i prirodni resursi, a mnogo više ima kvalitativne dinamičke elemente kao što su mobilnost faktora, informacije i sposobnost uspješne kombinacije, koja nudi mogućnost povećane ekonomske decentralizacije kada su kanalizirane adekvatnom politikom.

Odbor regija daje veću pažnju teritorijalnom položaju zajednica u institucionalnom sustavu Unije, a treba osigurati značajnije mjesto u predviđanjima regionalnih tendencija i upravljanja strukturnim intervencijama EU.

REGIJE S PROBLEMIMA Reforma Strukturnih fondova Zajednice svrstala je regije s problemima u 3 grupe:

(1) regije zaostale u razvoju – komunitarno nazvane regije prednosti br.1, definirane su kao regije čiji je GDP po stanovniku 25% niži od komunitarnog prosjeka. Te regije obuhvaćaju cijelu Grčku, Portugal i Irsku kao i veliki dio Španjolske i Italije, Korziku, Sjevernu Irsku, škotske otoke i Highland, nove njemačke lendere, belgijski Hainaut, austrijsko Gradišće i skandinavske regije koje su vrlo slabo naseljene. Te regije objedinjuju više nedostataka: nedovoljna ili neadekvatna infrastruktura, slaba ili zaostala industrijska struktura, poljoprivreda, koja dominira zastarjelom strukturom, depopulacija sela s navalom na gradove, velika nezaposlenost, mladih i radnika slabe ili niske kvalifikacije.

(2) industrijske zone u opadanju – prednosti br.2, su regije u kojima je značajan udio aktivnosti stanovništva zaposlenog u industrijskim granama koje su u padu: crna metalurgija, ugljenokopi, rudnici željeza, brodogradnja, tekstil. Te regije imaju vrlo visoku prosječnu gustoću naseljenosti. Glavni element u tim regijama tržište je radne snage i smanjenje nezaposlenosti, što predstavlja glavni cilj komunitarne politike,

(3) ruralne zone – Slaba diverzifikacija industrije i usluga te nemogućnost novog zapošljavanja, rezultat su depopulacije tih regija posljednjih 30 godina. Te regije predstavljaju 21% teritorija EU, ali sa samo 8% stanovništva. Imaju slabu gustoću naseljenosti stanovništva, s mnogim preprekama pristupu velikom tržištu Unije.

95

Zajednička karakteristika ta tri tipa regija ogromna je ovisnost o nekoliko tradicionalnih ekonomskih aktivnosti koje ne osiguravaju produktivnost, stopu zaposlenosti i zadovoljavajući dohodak, a GDP po stanovniku u svim tim regijama, niži je od komunitarnog prosjeka, nezaposlenost je znatna i kontinuirana, emigracija velika.

RAZLOZI KOMUNITARNOG DJELOVANJA U REGIONALNOJ POLITICI Svaka zemlja članica vodi svoju regionalnu politiku. Te politike općenito potiču razvoj regija

manje prosperitetnih nacionalnih teritorija prijenosom sredstava iz bolje opskrbljenih regija. Uobičajeno korištena sredstva zemalja članica radi rješavanja regionalnih problema su dvojaka:

1. poboljšanje infrastrukture, socijalni i kulturni razvoj zaostalih regija,2. različita sredstva subvencioniranja te fiskalno poticanje osnivanja poduzeća.

Opći cilj tih mjera stvaranje je ili učvršćivanje bolje raspodjele ekonomskih aktivnosti i stanovništva na nacionalnom teritoriju.

U tom kontekstu određene vlade odvraćaju investiranje u visokorazvijene regije. Prednosti tih mjera su dvojake:1. favoriziranje transfera potencijala prema nerazvijenim regijama,2. zaustavljanje prekomjerne ekspanzije prezasićenih regija.

Prva zadaća regionalne politike EU je konfrontacija i koordinacija regionalnih nacionalnih politika, te određivanje ciljeva i određivanje prioriteta na razini Unije, što pridonosi smanjenju raskoraka

između regija. Otvaranjem granica, europska i inozemna poduzeća instaliraju se naročito u regijama gdje je

razvijena infrastruktura, gdje se nalazi kvalificirana radna snaga i gdje je ekonomsko okruženje prilagođeno njihovim aktivnostima. Koncentracija priziva koncentraciju.

Smanjenje troškova transgraničnih transakcija i ukidanje rizika tečaja potiče regionalnu specijalizaciju i intrakomunitarnu razmjenu roba i usluga.

PRVI KORACI REGIONALNE POLITIKE Preambula Ugovora CEE predviđa jačanje ekonomskog jedinstva smanjenjem raskoraka između

različitih regija. Europska investicijska banka ovlaštena je da financira projekte koji imaju za cilj valorizaciju

manje razvijenih regija. Spajanjem triju Zajednica 1967.g. uveden je FEDER–Fond za regionalni razvoj.

EKONOMSKA I SOCIJALNA KOHEZIJA U OKVIRU REGIONALNE POLITIKE Jedinstveni europski akt uveo je regionalnu politiku u osnovni tekst Ugovora. Potičući ubrzavanje ekonomske i socijalne kohezije Vijeće prihvaća odredbu koja se odnosi na

novu misiju fondova za strukturno prilagođavanje tzv. “Paket Delors I” i četiri odredbe koje se odnose na primjenu okvirnih odredbi te na svaki fond i koordinaciju njihovih intervencija.

Najvažnije mjesto pripada Strukturnim fondovima: Europskom fondu za regionalni razvoj (FEDER), Europskom socijalnom fondu (ESF), Europskom fondu za poljoprivrednu orijentaciju i garanciju (FEOGA) – sekcija orijentacija.

96

KOORDINACIJA NACIONALNIH I KOMUNITARNIH POLITIKA REGIONALNOG RAZVOJA Komisija prvo daje stav o kompatibilnosti ili nekompatibilnosti regionalne pomoći sa zajedničkim

tržištem. Zemlja članice ne može provesti predviđenu mjeru bez stava Komisije. U slučaju da se zemlja ne

pridržava te odluke Komisija ili neka druga zainteresirana zemlja mogu putem Suda pravde zabraniti odluku te zemlje.

TRANSPARENTNOST REGIONALNIH POMOĆI Kada postoje značajni regionalni dispariteti, Komisiji se daje mogućnost, a u interesu Zajednice,

da ovlasti zemlju članicu, nezavisno od svog ekonomskog razvoja i da provodi regionalnu nacionalnu politiku, uzimajući u obzir komunitarni interes.

INSTRUMENTI KOORDINACIJE NACIONALNIH POLITIKA Komunitarni okviri potpore (CCA) i Jedinstveni dokument programiranja (DOCUP),

privilegirani su instrumenti koordinacije regionalnih politika. Komisija određuje prioritetna područja intervencije Strukturnih fondova i mogućnost dobivanja

sredstava za regionalni razvoj. Odbor regija daje mišljenje o lokalnim zajednicama, naročito o pet komunitarnih politika:

1. obrazovanju, 2. kulturi, 3. javnom zdravstvu, 4. transeuropskoj mreži, 5. ekonomskoj i socijalnoj koheziji.

KOORDINACIJA KOMUNITARNIH POLITIKA Regionalna komunitarna politika osigurava sklad između regionalnih i ostalih ciljeva

komunitarne politike. Analiza komunitarnih mjera s regionalnog stajališta, ima za cilj korigiranje negativnih učinaka i

bolje planiranje pozitivnih učinaka. Koordinacija ciljeva i sredstava politike poduzeća s regionalnom politikom, predmet je posebne

pažnje Komisije. Osnivaju se Centri europskih poduzeća i inovacija (CEEI) u različitim gradovima zemalja članica,

pod nazivom Bussines Innovations Centers (BIC). Imaju elastičnu profesionalnu strukturu i davaju višestruke pomoći inovacijama malih i srednjih

poduzeća. Ti centri organiziraju integralne sustave poduzeća kao što su: osnovne upravljačke usluge, razvoj upravljačkih kapaciteta poduzeća, tehnička upotrebljivost, inovacije, trgovačke strategije, financijsko poticanje, usluge pristupa malih i srednjih poduzeća tržištima kapitala, usluge instaliranja malih i srednjih poduzeća.

Poslovni inovacijski centri (BICS) organizirali su mrežu europskih poduzeća (EBN) radi pomoći njihovom upravljanju.

INSTRUMENTI FINANCIJSKE KOHEZIJE Uvedeni su radi zadovoljavanja ciljeva smanjenja “raskoraka između razine razvoja različitih

regija” i zaostajanja manje razvijenih regija. Komisija raspolaže s 4 Strukturna fonda.

97

Instrumenti su:1. Europski fond za regionalni razvoj (FEDER) – stožer je komunitarne regionalne politike u

korist regija zaostalih u razvoju. Potiče razvoj produktivnih investicija, studija i pilot eksperimenata,

2. Europski socijalni fond (ESF) – prioritetna mu je nadležnost borba protiv dugotrajne nezaposlenosti i uključivanje mladih u posao,

3. Europski fond za poljoprivrednu orijentaciju i garanciju, sekcija orijentacija (FEOGA orijentacije) – osnovana zbog jačanja i reorganiziranja poljoprivrednih struktura,

4. Financijski instrument za orijentaciju u ribarstvu (FIFG) – je specifičan fond, osnovan radi objedinjavanja financijske potpore modernizaciji sektora ribarstva

5. Programi komunitarnih inicijativa (CIP) – 13 programa koji su podijeljeni u 6 područja,6. Kohezijski fond – osnovan Mastrichtskim ugovorom. Supstituira Integrirane programe za

Sredozemlje (IMP) koji predstavljaju prvu regionalnu politiku usmjerenu na specifičnosti zemalja juga: Španjolsku i Portugal. Namijenjen je zemljama čiji je BNP po stanovniku manji od 90% komunitarnog prosjeka, tj. za Španjolsku, Grčku, Irsku i Portugal,

7. Europska investicijska banka (EIB) – cilj Banke je osiguranje uravnoteženog razvoja unutarnjeg tržišta.

INTERVENTNA NAČELA STRUKTURNIH FONDOVA Strukturni fondovi funkcioniraju na osnovi 4 načela:

(1) Načelo koncentracije usmjereno je na 7 ciljeva:1. pomoć regija zaostalih u razvoju,2. ekonomska obnova industrijskih zona u opadanju čija je ekonomska aktivnost povezana za

ugljen, crnu metalurgiju, brodogradnju ili tekstil,3. borba protiv dugoročne nezaposlenosti i profesionalno uključivanje mladih (ESF),4. prilagođavanje radnika u tranzicijskim industrijama (ESF),5. strukturno prilagođavanje u sektoru poljoprivrede i ribarstva (FEOGA orijentacije i FIFG),6. razvoj osjetljivih ruralnih zona (FEOGA orijentacije, ESF i FEDER),7. sjeverne regije Finske i Švedske čija je gustoća stanovništva niža od 8 stanovnika na km2.

(2) Načelo programiranja pomoći na više godina,(3) Načelo partnerstva obuhvaća dogovaranja između Komisije i zemalja članica o nacionalnim,

regionalnim ili lokalnim poduhvatima,(4) Načelo pridodavanja kaže da komunitarne akcije treba uvijek promatrati kao komplementarne

uz nacionalne radnje.

Na FEDER otpada više od polovice sredstava Strukturnih fondova.

REFORMA STRUKTURNIH FONDOVA U OKVIRU AGENDE 2000 “Agenda 2000” slijedi financijske napore Strukturnih fondova i održanja politike ekonomske i

socijalne kohezije zemalja juga. U “Agendi 2000” izvršena je reorganizacija komunitarnih strukturnih akcija i predstavlja, novu

etapu u povijesti Europskih fondova. Fondovi i komunitarne inicijative usmjereni su ponajviše zaostalim regijama i socijalnim

grupama. Ciljevi Strukturnih fondova svedeni su sa 7 na 3 (dva regionalna i jedan horizontalan cilj):

1) cilj 1 odnosi se na pomoć zaostalim regijama, 2) cilj 2 je proširen na sve regije koje su u ekonomskoj i socijalnoj tranziciji. Obuhvaća regije

čija ekonomska aktivnost ovisi o sektorima u opadanju, industriji i ribarstvu te urbane i ruralne zone s poteškoćama,

3) cilj 3 grupira radnje u korist modernizacije tržišta zapošljavanja.

98

POMOĆI PROŠIRENJU CEEC-A 10 zemalja srednje i istočne Europe: Bugarska, Estonija, Mađarska, Letonija, Litva, Poljska,

Slovačka, Češka republika, Rumunjska i Slovenija dobivaju financijsku potporu kako bi osigurale tranziciju prema tržišnoj ekonomiji i pripremile adheziju Europskoj uniji.

Tranzicija prema tržišnoj ekonomiji financirana je multilateralnim instrumentima, a to su program PHARE i Europska banka za obnovu i razvoj (EBRD).

MULTILATERALNE POMOĆI: PROGRAM PHARE I EBRD Program PHARE je osnovan 1990.g. s ciljem gospodarske obnove zemalja u regiji. U početku namijenjen Poljskoj i Mađarskoj, a onda proširen na sve zemlje CEEC-a. Iz sredstava programa PHARE posebno mjesto imali su sektori infrastrukturne mreže (energija,

transport, telekomunikacije), rekonstrukcija, privatizacija poduzeća, obrazovanje i istraživanje. Potpora iz EBRD-a odnosi se na CEEC (13 zemalja programa PHARE) i zemlje ex-SSSR-a (12

zemalja programa TACIS).

PRIPREMNA STRATEGIJA U CILJU UKLJUČIVANJA Strategija čistilišta priprema je za članstvo u EU. Cilj joj je pratiti razvoj zemalja CEEC-a, koji mora biti usklađen s temeljima načela pristupanja i

to načelu komunitarnih stečevina u institucionalnoj i pravnoj sferi te načelu komunitarnih normi u sektorima zaštite okoliša, radnih uvjeta, transportu, nuklearnoj sigurnosti, energiji, komercijalizaciji prehrambenih proizvoda, kontroli trgovačke prakse kao i velikih industrijskih instalacija.

Radi provođenja procesa proširivanja, prihvaćeno je pristupno partnerstvo specifično a svaku zemlju CEEC-a.

Pojedinačno promatra svaku zemlju, u odnosu na realizirane ekonomske i političke reforme kao i na financijsku potporu.

Najveću koheziju ostvarilo je pet zemalja CEEC-a (Estonija, Mađarska, Poljska, Češka Republika i Slovenija).

“Agendu 2000” prihvatilo je Europsko vijeće u Berlinu 1999.g. Predviđa sredstva iz europskog proračuna za pripremu članstva kao i za nove zemlje članice uz pretpostavke da će 6 zemalja (5 CEEC-a i Cipar) postati članice EU 2002.g. Ta pomoć odnose na 3 područja:1) program PHARE,2) predpristupna pomoć za poljoprivredu,3) instrument za strukturne politike u predpristupnom razdoblju (ISPA).

BILANCA I PERSPEKTIVE REGIONALNE POLITIKE Fundamentalni ciljevi Rimskog ugovora su “smanjenje raskoraka između različitih regija i

smanjenje zaostajanja manje favoriziranih regija”. Jedinstveni europski akt daje posebnu važnost jačanju ekonomske i socijalne kohezije Zajednice i

predviđa reformu Strukturni fondova kako bi se racionalizirale i koordinirale njihove intervencije. Reforma Strukturnih fondova bolje je integrirala različite akcije strukturnih politika i pridonijela

koncepciji globalnih koherentnih strategija ekonomske i socijalne kohezije Zajednice. Smanjenje regionalne nejednakosti bitan je uvjet za svaki ekonomski i politički napredak EU.

99

V. SUSTAV FINANCIJSKE STRUKTURE EU

22. FINANCIJSKA STRUKTURA I INSTRUMENTI

Financijske institucije (instrumenti) EU jesu:1. BANKE koje pomažu financiranje određenih operacija zajmova,2. FINANCIJSKE INSTITUCIJE koje raspodjeljuju sredstva uplaćena u komunitarni proračun i

više određene operacije izvan Unije (subvencije).

U sustavu banaka nalaze se:(1) Europska investicijska banka (EIB),(2) Europska banka za obnovu i razvoj (EBRD),(3) Europska centralna banka (ECB).

Financijski fondovi jesu:1. Europski socijalni fond (ESF),2. Europski fond za poljoprivrednu orijentaciju i garanciju (FEOGA),3. Europski fond za regionalni razvoj (FEDER),4. Financijski instrument za orijentaciju u ribarstvu (FIFG),5. Kohezijski fond za okoliš (FCPE),6. Europski fond za monetarnu kooperaciju (FECOM),7. Europski investicijski fond (EIF),8. Europski fond za razvoj (EDF).

Međunarodne financijske institucije jesu: Međunarodna banka za obnovu i razvoj (IBRD), Banka za međunarodna pitanja (BIS), Međunarodni monetarni fond (IMF).

SUSTAV BANAKA

Ad_(1) EUROPSKA INVESTICIJSKA BANKA (EIB) Osnovana je Rimskim ugovorom radi pomoći financiranju projekata povezanih s uvođenjem

zajedničkog tržišta, odnosno financiranja u budućnosti. EIB plasira kredite na tržište kapitala zbog europske integracije općenito i promoviranja

investicijskih projekata. Zajmovi su namijenjeni za projekte koji slijede jedan ili više ciljeva:

ekonomski razvoj manje razvijenih područja i regija, poboljšanje transeuropske mreže sektora transporta roba ljudi, telekomunikacija i energije, jačanje međunarodne konkurentnosti industrije Unije te poticanje malih i srednjih poduzeća, zaštita okoliša i životne razine unapređenjem ubrzanog razvoja, zaštita kulturne i arhitektonske

baštine EU, ostvarivanje zajedničkih energetskih ciljeva.

Oko 70% kredita EIB-a namijenjeno je smanjenju regionalnog dispariteta zemalja članica. Postoje dvije vrste zajmova EIB-a:

1. izravni individualni zajmovi koji se odnose na velike projekte – mogu biti fiskalni i revidirani ili varijabilni, traju 4–8 godina,

2. izravni zajmovi koji se odnose na male i srednje investicije.

Banka nabavlja sredstva na tržištu kapitala, kao prvoklasni poslovni partner (AAA). Bankom upravlja Vijeće guvernera, Administrativno vijeće (Vijeće direktora) i Izvršni odbor

(Uprava). Sjedište je u Luksemburgu.Ad_(2) EUROPSKA BANKA ZA OBNOVU I RAZVOJ (EBRD)

100

Osnovana je u cilju poticanja i pomoći tranzicije i obnove zemalja srednje i istočne Europe, te zemlja bivšeg SSSR-a.

Poanta je na političkoj, demokratskoj i ekonomskoj liberalizaciji poduzeća u tim zemljama. Banka zajedno s drugim sudionicima financira projekte po shemi:

1. EBRD kreditira projekte do oko 35%,2. inozemni sponzori imaju oko 25% dionica projekta,3. lokalni sponzori s oko 15%,4. sindicirani zajmovi čine oko 15%,5. ostali kreditori 10% sredstava projekta.

EBRD je jedna od rijetkih međunarodnih financijskih institucija koja je prioritetno zainteresirana za privatni sektor koji treba predstavljati oko 60% angažmana.

Banka se alimentira kotizacijama 60 zemalja članica. Njena pomoć u obliku zajma ide:

60% za privatni sektor (fuzije, partnerstvo, privatizacija), 40% za javni sektor ceste, telekomunikacije.

EBRD je, u isto vrijeme, komercijalna banka i banka za pomoć razvoju. Kamata na kredit određena je LIBOR-om. Financira privatna poduzeća ili privatizirana posredstvom centralnih banka, dok financiranje

infrastrukturnih projekata vrši posredstvom banke za pomoć razvoju. Sjedište je u Londonu.

Ad_(3) EUROPSKA CENTRALNA BANKA (ECB) Centralan banka euro-zone EU uvedena je 1.7.1998.g. i počela je s radom 1.1.1999.g. Najvažnija zadaća ECB-a je osiguranje stabilnosti cijena u okviru euro-zone, a time se kontrolira

monetarna stabilnost. Uvođenjem ECB-a, centralne banke 15-ice nisu nestale. Štoviše, zajedno s ECB-om predstavljaju

Europski sustav centralnih banaka (ESCB) koji ima trostruku misiju:1. definiranja i uvođenja jedinstvene monetarne politike EU,2. vođenja operacija tečaja slijedećih direktive Vijeća EU,3. upravljanja dijelom rezervi svake zemlje članice euro-zone.

PRORAČUN EUROPSKE UNIJE Proračun EU još se zove i komunitarni proračun, a predstavlja računski godišnji prikaz prihoda i

rashoda svih institucija EU. Komunitrni proračun vrši minimalnu korekciju mehanizma tržišta. Unija svakih pet godina raspravlja o prioritetima ekonomske politike i budžetskim reperkusijama. “Delorsov paket I” orijentiran je prema dovršavanju jedinstvenog tržišta. “Delorsov paket II” usmjeren je na poticanje zemalja juga i Irske radi njihove pripreme za

europsku Ekonomsku i monetarnu uniju. Pozicionirao je financiranje EU kako bi zemlje maksimalno prihvatile euro.

Proračun EU zasniva se na određenim principima:1. pravilu ravnoteže između prihoda i rashoda i integralnom financiranju vlastitim prihodima. 2. proračun EU plafoniran je sve do 2006.g. na 1,27% komunitarnog GDP-a, 3. proračun nema financijsku autonomiju. Europska unija ne ubire vlastite poreze.

Komunitarni proračun atipičan je u odnosu na proračun zemalja članica. Ne financira rashode obrazovanja (školstvo), socijalnu sigurnost, servisiranje otplate duga ili kraljevske poslove (pravda, policija, vojska).

Kod proračuna EU jasno dominira funkcija redistribucije.

101

Proračunu EU treba dodati i sredstva proračuna koja se zovu “stavke izvan proračuna Unije”, a koja se odnose na:1. Europski fond za razvoj (EDF) koji služi za financiranje ekonomskih razvojnih projekata

zemalja ACP-a,2. Europska zajednica za ugljen i čelik koja raspolaže vlastitim proračunom.

Obvezatni rashodi (CE) proizlaze iz Ugovora ili europskih pravnih akata Unije i predstavljaju oko 45% komunitarnog proračuna i odnose se na: rashode podupiranja poljoprivrednih cijena FEOGA garancija, rashode koji se odnose na strukturnu poljoprivrednu politiku – FEOGA orijentacije i

ribarstvenu komunitarnu politiku (FIFG), paušalne povrate sredstava zemalja članica, naročito troškova naplata vlastitih proračunskih

sredstava, dio pomoći razvoju.

Neobavezni rashodi (NCE) su ostali rashodi koji ne proizlaze iz Ugovora ili pravnih europskih akata.

PRORAČUNSKI PRIHODI Komunitarni prihodi proizlaze iz 5 različitih izvora:

1. dio prihoda PDV-a kojeg naplaćuju zemlje članice,2. dijela koji se kalkulira na GDP zemlje članice,3. carine CET, koju naplaćuju zemlja članica na svu uvezenu robu iz trećih zemalja,4. kotizacije na šećer i izoglukozu, 5. bivših poljoprivrednih prelevmana.

U vlastita sredstva komunitarnog proračuna ulaze: carine, šećer, bivši poljoprivredni prelevmani. Odnos između dobivenih subvencija zemalja članica i uplaćenih kontribucija u proračun Unije

ukazuje na nejednak tretman: Irska je najfavoriziranija, Švedska najveći davatelj, Francuska se približava prosjeku.

PRORAČUNSKI RASHODI Preko polovice rashoda komunitarnog proračuna odnose se na potporu cijenama u poljoprivredi i

ribarstvu, uključujući i struktura djelovanja. Ti rashodi usmjereni su na sljedeće:

1. pomoć određenu za olakšavanje strukturnih transformacija europske poljoprivrede,2. rashode koji odlaze za reguliranje poljoprivrednih cijena,3. financiranje poljoprivrednih viškova.

Radi se uglavnom o financijskim transferima u obliku operacionalnih kredita, uglavnom u sektor poljoprivrede.

“Agenda 2000” više je centrirana na rashode, nego na izvore, jer automatski prilagođava prihode rashodima u granicama plafona od 1,27% komunitarnog GDP-a.

Postoje 2 načina rješavanja razlika financiranja između različitih zemalja:1. usporedbom njihova udjela u komunitarnom GDP-u i njihovu udjelu u financiranju europskog

proračuna,2. ispitujući njihov udio u rashodima s obzirom na onaj u financiranju.

Problem neravnoteže proračuna postavila je V.B. kada je poljoprivreda apsorbirala 2/3

komunitarnog proračuna. Problem je riješilo Europsko vijeće održano u Fontainebleau uvođenjem mehanizma

proračunskog kompenziranja u korist Velike Britanije. Preraspoređivanja sredstava proračunskog opterećenja pokazala su se nemogućim pa se Europsko

vijeće odlučilo za čišćenje pojedinih stavki.FINANCIJSKI FONDOVI

102

Financijski fondovi financijski su instrumenti Unije za pomoć financiranja posebnih djelovanja u okviru politika koje definiraju Europsko vijeće i Vijeće EU.

To su dispozitivna redisributivna financiranja često u obliku subvencija, što ih razlikuje od banaka.

Financijski fondovi dijele se na Strukturne i ostale fondove. Strukturni fondovi su:

1. Europski socijalni fond (ESF), namijenjen olakšavanju zapošljavanja i zemljopisnoj mobilnosti radnika,

2. Europski fond za poljoprivrednu orijentaciju i garanciju (FEOGA), za poboljšanje poljoprivredne strukture, orijentacije poljoprivredne proizvodnje, garantiranje cijena dohotka poljoprivrednika,

3. Europski fond za regionalni razvoj (FEDER), s ciljem korigiranja regionalnih neravnoteža, naročito u području zapošljavanja,

4. Financijski instrument za orijentaciju u ribarstvu (FIFG), sa zadaćom da pomogne modernizaciju ribarstva.

Ostali fondovi su:5. Kohezijski fond za okoliš (FCPE),6. Europski fond za monetarnu kooperaciju (FECOM),7. Europski investicijski fond (EIF),8. Europski fond za razvoj (EDF).

Ad_1. EUROPSKI SOCIJALNI FOND (ESF) Osnovan je Rimskim ugovorom. Prati odluke o zapošljavanju, olakšava pristup na tržište rada i mobilnost radnika u okviru EU. Potiče uvođenje profesionalnosti, djeluje na smanjenje nezaposlenosti i sudjeluje u poboljšavanju

funkcioniranja tržišta zapošljavanja. Subvencije ESF-a raspodjeljuju se kako slijedi:

1) 50% za regije zaostale u razvoju,2) 40% za dugotrajnu nezaposlenost i uključivanje mladih u tržište rada,3) 9% za regije pogođene industrijskim padom,4) 1% za razvoj ruralnih zona.

Glavne korisnice su Grčka, Italija i Španjolska.

Ad_2. EUROPSKI FOND ZA POLJOPRIVREDNU ORIJENTACIJU I GARANCIJU (FEOGA) FEOGA je osnovan kao instrument pomoći reguliranju poljoprivrednih cijena. Intervenira na tri razine:

1) za poboljšanje poljoprivrednih struktura,2) za orijentaciju poljoprivredne proizvodnje,3) za intervenciju na tržištu radi garantiranja poljoprivrednih proizvoda na razini determiniranih

cijena nezavisno od svjetskog tržišta. Obuhvaća dva sektora aktivnosti:

1) sektor garancija , koji financira mjere potpore cijena i restitucija za izvoz, mjere koje garantiraju poljoprivrednicima relativnu stabilnost cijena,

2) sektor orijentacija , koji subvencionira racionalizaciju, modernizaciju i poboljšanje strukture poljoprivrednih sektora.

Glavna korisnica je Francuska, slijede Njemačka, Italija, Španjolska.

Ad_3. EUROPSKI FOND ZA REGIONALNI RAZVOJ (FEDER)

103

Regionalna politika postoji tek od osnivanja FEDER-a, čiji je temeljni cilj, financiranjem regionalnog razvoja, doprinositi smanjenju postojećeg regionalnog dispariteta između regija zemalja članica.

Taj fond osnovan je u cilju korigiranja regionalne neravnoteže u okviru EU, naročito na području zapošljavanja.

Fond daje dodatnu pomoć za djelovanje nacionalnih javnih vlasti, koja imaju za cilj razvoj regija ekonomskog zaostajanja. FEDER intervenira, generalno, s visinom:1) od 20% investicija za industrijske aktivnosti, zanatstvo i usluge,2) od 30% infrastrukturnih javnih investicija.

Najveće korisnice Italija, Španjolska i Grčka.

Ad_4. FINANCIJSKI INSTRUMENTI ZA ORIJENTACIJU U RIBARSTVU (FIFG) Osnovan je u isto vrijeme kao i FEOGA s ciljem modernizacije ribarstva. Instrument je strukturnog karaktera, a usmjeren je na:

na obnovu flote i modernizaciju brodova za ribolov, akvakulturu, opremu ribarskih luka, na mjere socijalno-ekonomskog karaktera, unapređenje i istraživanje novih tržišta, preradu i komercijalizaciju ribljih i ostalih proizvoda akvakulture, malo obalno ribarstvo, na mješovita društva.

Ad_5. KOHEZIJSKI FOND ZA OKOLIŠ Kohezijski fondovi općenito su određeni za financiranje projekata koji imaju za cilj osiguranje

poboljšanja ekonomske kohezije u okviru EU. Po tome se razlikuju od Strukturnih fondova. Kohezijski fond je osnovan za financiranje projekata koji se odnose na okoliš i izgradnju velikih

prometnica u 4 manje prosperitetne zemlje: Španjolskoj, Portugalu, Grčkoj i Irskoj. Kohezijski fond funkcionira logikom projekta kroz projekt, a ne nacionalnom ili regionalnom

selekcijom kao što je slučaj s 4 Strukturna fonda.

Karakteristike Kohezijskog fonda i Strukturnih fondova

KOHEZIJSKI FOND STRUKTURNI FONDOVI

CILJEVISmanjenje dispariteta između nacionalnih

gospodarstavaSmanjenje dispariteta između

regija

PODRUČJEOkoliš i transportna infrastruktura Nijedan sektor nije a priori

isključenZEMLJOPISNO PROSTIRANJE

4 zemlje članice Po regijama

PROCEDUREKrediti se odobravaju kredit po kredit Krediti se odobravaju za precizne

programeDOTACIJE1993./1999.

1,6 milijardi ECU-a 173 milijarde ECU-a

Ad_6. EUROPSKI FOND ZA MONETARNU KOOPERACIJU (FECOM) Zamišljen je kao embrion buduće Europske centralne banke (ECB).

104

U prvo vrijeme upravljao je deviznim tečajevima i mehanizmima deviznih kredita. Nakon toga postao je :

instrument rezervi, sredstvo reguliranja između centralnih banaka.

Ad_7. EUROPSKI INVESTICIJSKI FOND (EIF) Osnovan je u cilju potpore ekonomskom rastu i smanjenju nezaposlenosti u EU. To je financijska institucija koja odobrava garancije banaka i drugim financijskim institucijama

koje investiraju na srednji i dugi rok u infrastrukturne projekte i razvoj malih i srednjih poduzeća. Fond je dotiran kapitalom od 2 milijarde eura. Akcionari fonda su EIB, EU, i različite javne i privatne institucije. Sjedište u Luksemburgu. Europski investicijski fond je upotpunosti neovisan. Njegova aktivnost ovisi o tržišnim zakonima.

Ad_8. EUROPSKI FOND ZA RAZVOJ (EDF) EDF je osnovan Rimskim ugovorom zbog financiranja razvoja pridruženih prekomorskih zemalja

i teritorija koji imaju poseban odnos s Belgijom, Francuskom, Italijom, Nizozemskom i V.B. Alimentira se uplaćenim kontribucijama zemalja Unije. EDF je glavni instrument financijske kooperacije Europske zajednice sa 77 pridruženih zemalja

ACP. Za razliku od EIB i Svjetske banke, EDF nije autonomna institucija. Za svaku konvenciju (Yaounde, Lome, Cotonou) osnovan je poseban EDF. Osam konvencija čini osam europskih fondova za razvoj – Yaounde I i II., Lome I, II, III, IV,

Lome IV revidirano, Cotonou. Lome konvencije stavljaju van snage načela i ciljeve kooperacije Unije s ACP zemljama. Njihove najvažnije karakteristike jesu:

načelo partnerstva, ugovorna priroda odnosa i kombinacija pomoći, trgovinskih i političkih aspekata, zajedno s

njihovom dugoročnom perspektivom.

Konvencija Lome I uvodi STABEX sustav: kompenzacija zemalja ACP-a za uskraćenje izvoznih zarada zbog fluktuacije cijena ili ponude robe široke potrošnje.

Konvencija Lome II nije donijela bitnije promjene, osim SYSMIN sustava: pomoć onim zemljama ACP-a, najviše ovisnim o rudarskoj industriji.

Konvencija Lome III stavlja veći naglasak na promociju industrijskog razvitka na temelju neovisnosti i sigurnosti opskrbe hranom.

Konvencija Lome IV je prva konvencija koja obuhvaća desetogodišnje razdoblje (1990.-2000.g.) premda je povezana s financijskim protokolom na 5.g.

STABEX predstavlja sustav stabilizacije izvoznih prihoda zemalja ACP-a, odnosno sustav kompenziranja zemljama ACP-a određenog pada njihovih izvoznih prihoda. Zaštićuje te monokulturne zemlje od nestabilnog svjetskog tržišta. Mehanizam je pogodan posebno za najmanje razvijene zemlje, jer im omogućava nepovratan transfer, budući da je tržišna fluktuacija u tim zemljama posebno izražajna. Smatra se da STABEX sustav, za razliku od kompenzatornu sustava IMF-a, predstavlja segment novo međunarodnog ekonomskog poretka.

SYSMIN SUSTAV je specijalni mehanizam kompenzatonog financiranja izvoznih prihoda od ruda. Značajan je za zemlje čiji izvozni prihodi uglavnom ovise o izvoz u ruda. Financiranje je uvedeno radi unapređenja realizacije takvih projekata koji se po svojim

105

uvjetima i prirodi teško mogu financirati pomoćima, a još teže zajmovima po normalnim tržišnim uvjetima.

Režimom konvencije Yaounde određeno je da se zajmovi, uz specijalne uvjete, mogu odobravati na rok od 40 godina, bez plaćanja amortizacije prvih 10 godina i uz kamatu od 1% do 3%. Politika Europske zajednice nije bila naklonjena tim zemljama, jer je prosječno vrijeme zajmova u Yaoundeu iznosilo 20 godina.

Konvencija Lome poboljšala je kreditne uvjete: zajmovi se odobravaju na razdoblje od 40 godina, uz kamatu od 1%, odnosno 0,5% za najmanje razvijene zemlje te odgodu plaćanja amortizacije na 10 godina.

MEĐUNARODNE FINANCIJSKE ORGANIZACIJE U financijskim institucijama određeno značenje i financijsku važnost za EU imaju sljedeće

međunarodne institucije: 1) Međunarodna banka za obnovu i razvoj (IBRD), jedna od sastavnica Svjetske banke,2) Banka za međunarodna poravnavanja (BIS),3) Međunarodni monetarni fond (IMF).

Ad_1) MEĐUNARODNA BANKA ZA OBNOVU I RAZVOJ (IBRD) Osnovana je 1944.g. Bretton Woodsu. Glavna zadaća IBRD-a je usmjeriti, prema manje ekonomski razvijenim zemljama, kapital

podrijetlom iz visokorazvijenih zemalja u cilju financiranja projekta vlada, javnih organizacija i privatnih poduzeća, uz uvjet da ih garantiraju njihove banke.

IBRD djeluje kao banka. Ona prodaje na međunarodnom tržištu kapitala prodaje svoje obveznice koje su rangirane kao AAA.

Uz IBRD ostale sastavnice grupe Svjetske banke su:1. Međunarodno udruženje za razvoj (IDA), specijalizirano za dugoročne zajmove (do 50

godina) najsiromašnijim od siromašnih zemlja uz “grace” period od 10 godina.2. Međunarodna financijska kooperacija (IFC), koja kompletira djelovanja IBRD-a i

Međunarodnog udruženja za razvoj u zajmovima privatnih poduzeća. 3. Međunarodni centar za poravnavanje investicijskih sporova (ICSID), osnovan je s namjerom

ubrzanja inozemnih investicijskih tokova, pomaže u međunarodnim sporovima kod arbitražnog rješavanja i pomirbe vlada i stranih investitora.

Ad_2) BANKA ZA MEĐUNARODNA PORAVNAVANJA (BIS) BIS je osnovan 1930.g. sa statusom privatne banke. Cilj banke je uspostavljanje mehanizma suradnje središnjih banaka i njihova međusobnog

plaćanja. Sjedište je u Bazelu. Središnjim bankama zemalja članica, BIS odobrava kratkoročne kredite za održavanje vanjske

likvidnosti pod povoljnim uvjetima od komercijalnih banaka. Više od 80% središnjih banaka ima depozite u BIS-u. Bankom upravljaju guverneri nacionalnih središnjih banaka osam razvijenih zemalja. BIS pomaže centralne nacionalne banke u upravljanju i interveniranju njihovih deviznih rezervi.

106

Ad_3) MEĐUNARODNI MONETARNI FOND (IMF) Osnovan je 1944.g. u Bretton Woodsu. Ima 184 zemlje članice. Tri su glavna cilja IMF-a:

1. unapređenje međunarodne monetarne kooperacije i uvođenje liberalizacije tečaja,2. kreditna pomoć za uravnoteženje platnih bilanci,3. proširenje i unapređenje međunarodne trgovine.

Zajam se daje na period 3–5 godina s minimalnom kamatnom stopom od 2%. IMF kontrolira korištenje zajmova vezujući ga uz monetarne vlasti zemlje primateljice. Sredstva IMF-a dolaze:

od kotizacija zemalja članica, od plaćenih komisija na svako otvaranje kredita, od zajmova kod određenih zemalja članica, od prodaje potraživanja u zlatu.

PRAVA VUČENJA (DR) IMF-a mogućnosti su kojima raspolaže zemlja članica IMF-a za dobivanje nužnih sredstava za svladavanje privremenih poteškoća izazvanih naročito deficitom platne bilance, u okviru svoje kvote.

Na temelju uplaćene kvote, zemlja ima pravo vučenja na Fond, što znači da dobiva kredit. Zemlja otkupljuje u vremenu 3–5 godina svoju nacionalnu valutu s konvertibilnim valutama koje

odobri IMF. Specijalna prava vučenja označavaju u isto vrijeme:

1) mogućnost dodatnih kredita,2) novu međunarodnu obračunsku jedinicu.

Vrijednost SDR-a se definira kao prosječno ponderirana vrijednost 4 valute koje čine košaru, u kojoj težina američkog dolara ima poseban ponder:

1) USD – 40%2) EURO – 32%3) JEN – 17%4) Britanska funta – 11%.

Pozicija rezervi jedne zemlje kod IMF-a globalni je iznos DR-a koji se procjenjuje kod te institucije u danom trenutku. S korištenjem DR-a, stanje rezervi dotične zemlje se smanjuje.

Pozicija rezervi IMF-a jedne zemlje ulazi u devizne rezerve, što predstavlja dio međunarodne likvidnosti. SDR predstavlja službene svjetske rezerve i to od 1971.g.

107

Lipanj 2011.24.06. Europsko vijeće odlučuje o zaključivanju pregovora s RH do kraja mjeseca, što će omogućiti Hrvatskoj da postane 28. članica Unije sredinom 2013.g.Europska unija i Republika Hrvatska službeno završavaju pregovore o članstvu, nakon čega slijedi sastavljanje pristupnog ugovora 30.06. zatvaraju se posljednja pregovaračka poglavlja: Politika tržišnog natjecanja, Pravosuđe i temeljna prava, Financijske i proračunske odredbe, Ostala pitanja09. prosinca 2011.potpisivanje pristupnog ugovora, nakon čega slijedi proces ratifikacije i referendum u RH22. siječnja 2012.U Hrvatskoj održan referendum o pristupanju Uniji, gdje je većina birača bila ZA članstvo u EU01. srpnja 2013.Hrvatska 28. članica EU

Što je Europska unija?EU je regionalna organizacija europskih država kroz koju njene članice ostvaruju određene zajedničke ciljeve (npr. uravnotežen gospodarski i društveni razvoj, visoku razinu zaposlenosti, zaštitu prava i interesa građana...). EU je jedinstvena integracija u svijetu i posebna je u odnosu na druge međunarodne organizacije:ima više vlastitih institucija, postupaka odlučivanja i sudionika u zajedničkim politikamaširi joj je raspon područja političke odgovornostidjeluju nadnacionalne strukture i unutarnji procesi

ZAKONODAVNI SUSTAV EU- Pravo EU-a jedinstveni je zakonodavni sustav koji djeluje neovisno od i usporedo sa zakonodavstvima zemalja članica EU-a! - Ima izravan učinak na pravne sustave njenih zemalja članica, a u određenim područjima prevladava nad nacionalnim zakonima kako bi se osigurala uniformnost prava među svim zemljama članicama - «sui generis» sustav, koji ima važno mjesto u međunarodnom pravu- Pravni sustav EU-a izgrađivao se paralelno uz razvoj Zajednice, odnosno Unije. To se odvijalo interakcijom zajedničkih institucija, pri čemu veliku ulogu u oblikovanju pravnog sustava EU-a ima Europski sud pravde- Slučaj «Van Gend en Loos” (1963.): Europska zajednica «predstavlja novi pravni poredak u međunarodnom pravu, u čiju su korist države članice limitirale svoja suverena prava, iako u ograničenim područjima»- od 1.12.2009. (Lisabonski ugovor) EU dobiva pravnu osobnost (umjesto ‘Zajednica’)!

NADNACIONALNI SUSTAV DONOŠENJA ODLUKA- Sustav donošenja odluka EU temelji se na interakciji 3 osnovne institucije koje imaju zakonodavne i izvršne ovlasti “institucionalni trokut”: o Komisija, Parlament i Vijeće ministara -

PROCES NADNACIONALNOG ODLUČIVANJA( SHEMA)- Parlament i Vijeće ministara mogu se sagledati kao dva doma dvodomne zakonodavne vlasti EU - Za razliku od nacionalnih zakonodavnih sustava, nemaju pravo zakonodavne inicijativeo nadnacionalna pitanjima –Komisija- Vijeće ministara usvaja odluke jednoglasno ili kvalificiranom većinom, polazeći od glasova koji pripadaju svakoj zemlji članici, ovisno o području za koje se odluka donosi, a Parlament suodlučuje u većini područja

108

NADNACIONALNE PROCEDURE DONOŠENJA ODLUKEU sadašnjoj praksi Unije ističu se četiri osnovna postupka:1.Osnovni zakonodavni postupak Unije (suodlučivanje) 2.Specijalni postupcio savjetovanje (konzultiranje)o pristanak Parlamenta o postupak donošenja zajedničkog proračuna 3. Postupak suradnje (kooperacije) nije predviđen Lisabonskim ugovorom

PROCEDURA SUODLUČIVANJA- Procedura suodlučivanja Europskom parlamentu daje ovlast da usvaja instrumente zajedno s Vijećem ministara- Uvedena je u komunitarnu praksu Ugovorom o EU (1993.)- Novim Ugovorom taj postupak postaje Osnovni zakonodavni postupak Unije te se širi na gotova sva područja odlučivanja u zajedničkim politikama- Pomirbeni odbor sačinjavaju predstavnici Vijeća ministara, Parlamenta i Komisije ima za cilj postizanje dogovora o zajedničkim tekstovima

SPECIALNI ZAKONODAVNI POSTUPCI- Postupak savjetovanja obvezuje Vijeće ministara da u određenim pitanjima predviđenima u Ugovoru traži mišljenje o prijedlozima Komisije od Europskog parlamenta, ili eventualno drugih tijela EU-a (Odbor regija ili EESC)- Pristanak Parlamenta (“assent”/“consent” od 2009.) je postupak u kojem Parlament ne sudjeluje u zakonodavnoj proceduri usvajanja akta, ali daje pristanak prije konačnog usvajanja u Vijeću ministara Npr. mjere borbe protiv diskriminacije, proširenje prava Građanstva, višegodišnji financijski okviri, implementacija mjera sustava vlastitih financijskih izvora Unije - Postupak donošenja EU proračuna

Proces nadnacionalnog odlučivanja

PARLAMENTPARLAMENT

KOMISIJAKOMISIJA

VIJEĆE MINISTARA

odlučuje

VIJEĆE MINISTARA

odlučuje

2

Inicijative

Inicijative

GOSPODARSKI ISOCIJALNI ODBOR

GOSPODARSKI ISOCIJALNI ODBOR

mišljenje

PODUZEĆA,POJEDINCI

ZEMLJE ČLANICE

izvršavanje i kontrola

1

ODBOR REGIJA

ODBOR REGIJA

mišljenje

mišljenje

mišljenje

suodlu-čivanje

EUROPSKO VIJEĆE

EUROPSKO VIJEĆE

politički impuls

34

109

DONOŠENJE ODLUKA NA NAČELIMA MEĐUVLADINE SURADNJE- Reformski ugovor proširio je nadnacionalnu metodu odlučivanja na područja bivšeg trećeg stupa- Za područja Zajedničke vanjske i sigurnosne politike (ZVSP) zacrtan je poseban oblik međuvladine suradnje koji naizgled ocrtava aktivnosti nadnacionalnih institucija o Za iniciranje postupka odlučivanja u tim područjima zadužene su Komisija i države članiceo Europski parlament nije uključen u postupak donošenja odluka, ali ga se redovito obavještava i konzultirao Europsko vijeće ustanovljuje strateške interese, utvrđuje ciljeve i definira Opće smjernice, koje provodi Unija u područjima u kojima države članice imaju važne zajedničke intereseo Vijeće ministara uokviruje ZVSP i donosi odluke kojima definira i provodi temelje općih smjernica i strateških pravaca utvrđenih od Europskoga vijećaObuhvaća:1.postupak za izmjene Ugovora2.postupak pridruživanja novih članica3.postupak sankcioniranja za ozbiljno i ustrajno kršenje temeljnih načela Unije od zemlje članice4.postupak «pojačane suradnje»5.postupak za odlučivanje u vanjskoj politici6.imenovanja međuvladinog karakteraIZVORI PRAVAPravna stečevina EU-a (EU Acquis)Primarno pravo EU-a- Osnivački ugovori i ugovori koji ih izmjenjuju ili nadopunjujuo Opća načela pravao Načelo supsidijarnosti o Međunarodni ugovori koje je EU sklopila s drugim državama i međunarodnim organizacijamao Sudska praksa Suda pravde- Sekundarno pravo EU-ao Akti koje donose institucije EU na temelju primarnog zakonodavstvao Međuinstitucionalni sporazumi

PRIMARNI IZVORI PRAVA- Temeljna izvorišta europskih integracijskih procesa čine Osnivački ugovori (kao što je Ugovor o EU-u) i ugovori koji ga izmjenjuju ili nadopunjuju- Ugovori su stvoreni na temelju konsenzusa svih zemalja članica i čine svojevrsno ustavno pravo EU-a o Njima se utvrđuju temeljne politike Unije te određuju institucionalna struktura, zakonodavni postupci i nadležnosti Unije - Opća načela prava čine nepisane pravne norme koje proizlaze iz Osnivačkih ugovora, odnosno iz pravnog poretka EU-a, a koje utvrđuje Sud pravde kroz svoju praksu- Osnivački ugovori:Nakon što je Lisabonski ugovor stupio na snagu krajem 2009.g., dva temeljna dokumenta čine vrhunac zajedničkog pravnog sustava, a to su:o Ugovor o Europskoj uniji (potpisan 1992.)o Ugovor o funkcioniranju Europske unije (proizašao iz Ugovora o osnivaju EEZ-a; Rim, 1957.)- Ugovor o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju (Rim, 1957.) zadržava poseban status- Ugovor o osnivanju Europske zajednice za ugljen i čelik (Pariz, 1951. istekao 2002. godine!)- Ugovori koji izmjenjuju ili nadopunjuju Osnivačke ugovore

Ugovori koji izmjenjuju ili nadopunjuju Osnivačke ugovore

110

- Ugovor o spajanju (Merger Treaty) - potpisan 1965. u Bruxellesu; stupio na snagu 1. srpnja 1967. - «spajanje» institucija triju Zajednica u jedinstvenu Komisiju i Vijeće ministara- Jedinstveni europski akt - potpisan 17. i 28. veljače 1986. u Luxembourgu i Haagu; stupio na snagu 1. srpnja 1987. - značajan po prilagodbama za ostvarenje unutarnjeg tržišta- Ugovor iz Amsterdama -potpisan 1997.; stupio na snagu 1. svibnja 1999. - izmijenio je Ugovore o EZ-u i EU-u- Ugovor iz Nice - potpisan 2001.; stupio na snagu 1. veljače 2003. Osnivačke ugovore na ograničen način izmjenjuju specijalni proračunski ugovori iz 1970. i 1975. godine, te ugovori o pristupanju pojedinih zemalja Uniji- Reformski ugovor iz Lisabona, potpisan 13. prosinca 2007. stupa na snagu 1. prosinca 2009.

USTAVNI UGOVOR- prosinac 2001. Deklaracija iz Laekena o budućnosti Europe- veljača 2002. međuvladina konvencija sa zadaćom da razmotri treba li Uniji USTAV- lipanj 2004. završen tekst prijedloga Ustavnog ugovora s više od 300 stranica - 29. listopada 2004. predstavnici država članica EU-a (predsjednici i premijeri) potpisali u Rimu Ugovor kojim se uspostavlja ustav za Europu->Cilj povećati učinkovitost rada europskih institucija i pojednostavniti proces donošenja odluka- 2005. odbijen na referendumima u Francuskoj (svibanj) i Nizozemskoj (lipanj)o bez obzira što je prihvaćen u više od pola članica odustalo se i pristupilo novim pregovorimao ožujak 2007. - Berlinska deklaracija iskazuje želju članica da se dogovore o novom ugovoru- listopad 2007. šefovi vlada i država članica Ešto je euU-a dogovorili novi ugovor osmišljen za olakšavanje procesa donošenja odluka i veću učinkovitost Unije

LISABONSKI UGOVOR- Službeni naziv -> “Lisabonski ugovor kojim se mijenja i dopunjuje Ugovor o EU i Ugovor o osnivanju EZ” - Potpisan 13. prosinca 2007. godine u Lisabonuo trebao je stupiti na snagu od 1. siječnja 2009., pod uvjetom da ga ratificiraju sve države članice EU-ao u protivnom stupa na snagu prvog dana mjeseca koji slijedi nakon posljednje ratifikacije -1.12.2009.- Mađarska je prva ratificirala Ugovor u prosincu 2007.- Irski referendumi - Češki predsjednik Vaclav Klaus zadnji je potpisao zakon o ratifikaciji, 3.11.2009.

LISABONSKIM UGOVOROM MJENJAU SE I NADOPUNJAVAJU:- Ugovor o Europskoj uniji

izmijene se odnose na institucije, pojačanu suradnju, vanjsku i sigurnosnu politiku i politiku obrane...

- Ugovor o osnivanju Europske zajednicedetaljiziraju se nadležnosti i područja intervencije EU-aNovi naziv Ugovor o funkcioniranju Europske unije

- Povelja temeljnih prava EU

KOJE PROMIJENE DONOSI LISABONSKI UGOVOR?- unija dobiva pravnu osobnost, a time i mogućnost:

sklapanja međunarodnih ugovoračlanstva u međunarodnim organizacijama

- države članice ostaju slobodne zaključivati međunarodne ugovore pod uvjetom da su kompatibilni s ugovorima potpisanim od strane EU-a ili su u nadležnosti EU-a

- Ugovor je pojednostavnio strukturu stupova

111

povećanje broja područja u kojima se odluke donose kvalificiranom većinom umjesto jednoglasno, osobito na području suradnje u pravosuđu i unutarnjim poslovimaJednoglasnost porezi, vanjska politika, obrana, socijalna sigurnost

- Novi ugovor uvodi i nove ciljeve kao što su:zajednička energetska politika i strategija borbe protiv globalnog zagrijavanja

- Zajednička vanjska i sigurnosna politika zadržala je svoj izdvojen i poseban status U ovom području isključeno je usvajanje zakonodavnih akata, a Europski sud pravde na ovom području u pravilu nema jurisdikciju

- Uvodi se i klauzula solidarnosti u slučaju terorističkih napada, po kojoj zemlja članica koja je žrtva napada ili neke druge vrste katastrofe može dobiti pomoć drugih zemalja EU-a ako to zatraži

- Ugovor olakšava proces proširenja Unije, ali i mogućnost napuštanja Unije- Pravo na Građansku inicijativu (putem peticije 1 milijuna EU građana u više članica) o

novim prijedlozima- u odjeljku “Ugovor o EU”, čl. 9 propisuje velike izmjene glede EU institucija

Europsko vijeće i ECB postaju službene institucije EU-aIzmijenjene su ovlasti Europskog suda pravde, a Prvostupanjski sud postaje Opći sudMogućnost osnivanja mjesta “Europskog javnog tužioca”

POVELJA TEMELJNIH PRAVA- Prihvaćena je od strane Europskog vijeća 2000. Godine- Nije sastavni dio Ugovora, već se Ugovor na nju poziva u članku 6.- Povelja ima istu pravnu snagu kao i Ugovor o EU i Ugovor o funkcioniranju EU- Opt-out: Velika Britanija, Poljska i Češka- Kroz 54 članaka Povelja navodi politička, socijalna i ekonomska prava

OPĆA NAČELA PRAVA EU- Omogućavaju rješavanje raznih sporova te sprječavaju samovolju sudaca u slučajevima kada

ne postoji konkretno pisano pravno pravilo nepisani zakon Unije- Najvažnije načelo govori da se Unija temelji na vladavini prava - U pravnom sustavu EU-a posebno mjesto imaju:

načelo nadređenosti (premoći, supremacije)načelo proporcionalnostinačela dodijeljene ovlasti i institucionalne ravnoteženačelo zabrane diskriminacije (ravnopravnosti) i načelo opreza

- Zaštita temeljnih ljudskih prava; «Četiri slobode»

NAČELO SUPSIDIJARNOSTIVidi slajd 38!

- Supsidijarnost je uvedena u Ugovore nakon Maastrichta (1992.) s namjerom da se proces europske integracije približi građanima Europe, što znači da bi se odluke trebale donositi na razinama vlasti koje su najbliže građanima

- Načelo se protivi poduzimanju centraliziranih, odnosno “udaljenih” odluka, pri čemu bitan faktor ostaje učinkovitost samog odlučivanja

- Osnovni cilj je garantiranje određenog stupnja samostalnosti za niže razine vlasti u odnosu na središnju vlast (EU)

SEKUNDARNI IZVORI PRAVA- Zakonodavni akti nazivaju se i pravni instrumenti Unije, jer pomoću njih europske institucije

izvršavaju svoje zadaće predviđene Osnivačkim ugovorima - U pogledu vrsta pravnih akata Lisabonski ugovor uvodi značajne razlike značajne novosti:

112

smanjenje broja oblika kroz koje se akti usvajajugrupiranje prave stečevine u 4 kategorije:zakonodavni aktidelegirani aktiprovedbeni aktiakti u obliku preporuka

ZAKONODAVNI AKTI I PREPORUKE:- Pod zakonodavnim aktima Ugovor iz Lisabona podrazumijeva:

uredbedirektive (smjernice)odluke donesene u zakonodavnom postupku

- Preporuke-> putem kojih se nastoji usmjeravati djelovanje država članica bez stvaranja pravne obveze

DELEGIRANI AKTI:- donosi ih Komisija temeljem ovlasti koje su na nju delegirane nekim zakonodavnim aktom- Ugovor izričito ističe da se radi o “nezakonodavnim aktima opće primjene” radi dopune ili

izmjene određenih neesencijalnih elemenata zakonodavnog akta- akti koji su bitni za redovito funkcioniranje institucija, a koji ne zadiru u ključna pitanja

funkcioniranja EU-a

PROVEDBENI AKTI:- u pravilu je provedba pravne stečevine u nadležnosti država članica, ali je moguće da se

pojedine provedbene ovlasti delegiraju i na Europsku komisiju- Radi se o dvije različite situacije u kojima se provedbene ovlasti delegiraju kada su

o potrebni jedinstveni uvjeti za provedbu pravno obvezujućeg zakonodavstva Unijeo posebno opravdani slučajevi, kao i slučajevi predviđeni člancima 24. i 26. Ugovora o EU (u kojima su definirane ovlasti Unije glede Zajedničke vanjske i sigurnosne politike)

NADLEŽNOST EU-A- Dioba nadležnosti:

Isključive (ekskluzivne) nadležnosti EU-aPodijeljene nadležnosti EU-a i država članicapodupiruće ovlasti ili područja te koordinirajuće i komplementarne aktivnosti

- Vanjske ovlasti (Zajednička vanjska i sigurnosna politika)

NADLEŽNOST EU-A ČL.5 UGOVORA O EU- Temeljem načela dodijeljene ovlasti Unija smije djelovati samo u granicama nadležnosti koje

su joj Ugovorima dodijelile države članice, kako bi ostvarila ciljeve koji su u njima propisani- Temeljem načela supsidijarnosti, u područjima koja ne spadaju u njezinu isključivu

nadležnost, Unija smije djelovati samo onda i ukoliko ciljevi predloženog djelovanja ne mogu biti zadovoljavajuće ostvareni od strane država članica (na središnjoj, regionalnoj ili lokalnoj razini), ali zbog razmjera ili učinaka predloženog djelovanja mogu biti bolje ostvareni na razini Unije

- Ugovor predviđa mogućnost da jednoglasnom odlukom Vijeća (uz odobrenje Parlamenta) Unija poduzme nužne mjere za ostvarenje ciljeva previđenih u Ugovorima u područjima gdje nema nadležnost (klauzula fleksibilnosti)

- Temeljem načela proporcionalnosti sadržaj i oblik djelovanja Unije ne smije prelaziti ono što je nužno kako bi se ostvarili ciljevi Ugovora

- Lisabonski ugovor predviđa mogućnost da Unija ponovno prepusti određene nadležnosti zemljama članicama

113

ISKLJUČIVE NADLEŽNOSTI EU-A- carinska unija- uspostava pravila tržišnog natjecanja potrebnih za funkcioniranje unutarnjeg tržišta- monetarna politika za države čija je moneta euro- očuvanje morskih bioloških resursa u okviru zajedničke ribarstvene politike- Zajednička trgovinska politika

PODUPIRUJUĆE,KOORDINIRAJUĆE I KOMPLEMENTAREN AKTIVNOSTI- Zaštita i poboljšanje ljudskog zdravlja- Industrija- Kultura i turizam- Obrazovanje, mladi, šport i strukovna izobrazba- Civilna zaštita (prevencija katastrofa)- Administrativna suradnja

NADLEŽNOST EU-A:ČL.5 UFEU- zemlje članice pozivaju se na koordiniranje ekonomskih politika u okviru Unije

o Vijeće ministara ima ovlasti prihvaćanja mjera poput širih smjernica ekonomskih politika, a specifične odredbe odnose se na zemlje koje koriste euroo Unija također donosi koordinirajuće smjernice za područje zapošljavanja i može inicirati suradnju u području socijalne politike.

- Ona područja, koja se izričito ne spominju u Ugovorima, ostaju u nadležnosti zemalja članica

INSTITUCIJE EU- Za uspjeh europske integracije uvelike su zaslužne institucije osnovane na europskoj razini - Obavljaju svoju regulatornu funkciju u sklopu ovlasti što su dodijeljene Uniji Osnivačkim

ugovorima- U područjima prenesenih ovlasti države članice svoju suverenost više ne ostvaruju

samostalno, već zajednički s drugim sudionicama europske integracije

OSNOVNE INSTITUCIJE I TJELA EU:5 EU INSTITUCIJA: europski parlament,europsko vijeće,vijeće ministara,europska komisija,europski sud pravdeOSTALE INSTITUCIJE: europska središnja banka, revizijski sudSAVJETODAVNA TIJELA: odbor regija,ekonomski i socijalni odbor,financijski entiteti,europska investicijska banka

INSTITUCIONALNI TROKUT EU

114

EUROPSKA KOMISIJA- 27 povjerenika koje izabiru vlade država članica sukladno vlastitim kriterijima na mandat od

5 godina - Premda ih izabiru nacionalne vlade, oni su od njih u potpunosti neovisni i nastupaju kao

jedinstveno tijelo koje zastupa interese cjelokupne Unije- Svaki povjerenik zadužen je za određeno područje i na čelu je opće uprave (ili više njih)- Komisiji pomaže preko 34.000 europskih službenika, raspoređenih u 29 općih uprava, 6

izvršnih agencija, tajništvo i 11 ostalih službi

VIJEĆE MINISTARA EU- izražava nacionalne interese glavna zakonodavna institucija EU-a, koja u isto vrijeme ima

nadnacionalne i međuvladine ovlasti- sastavljeno je od ministara nacionalnih vlada država članica, a sastav se mijenja ovisno o

području o kojem se odlučuje- Odbor stalnih predstavnika (COREPER)- U samom procesu donošenja odluka, Vijeće ministara može odlučivati:

jednoglasnojednostavnom (običnom) većinomkvalificiranom većinom

- Kvalificirana većina ->glasovi koji pripadaju ministrima pojedine države članice su ponderirani

Postojeći sustav ->potrebno je ostvariti 2, eventualno 3 većine:većina broja država članica (ponekad 2/3 zemalja)prag kvalificirane većine (oko 74% ukupnih glasova)ukoliko bilo koja od članica zatraži, provjerava se i da li glasovi odražavaju barem 62% ukupnog stanovništva Unije

VIJEĆE MINISTARA NAKON LISABONSKOG UGOVORA

Institucionalni trokut EU

EUROPSKA KOMISIJA

predlažeSuodluči-vanje

VIJEĆE EU

odlučuje

EUROPSKI PARLAMENT

odlučuje

Ministri nacionalnih vlada

Predstavnici građana

27 povjerenika

EUROPSKO VIJEĆE

daje političke impulse i arbitrira

Šefovi država i vlada

115

- glasovanje kvalificiranom većinom primjenjivat će se i na nova područja poput energetske politike, humanitarne pomoći, hitnog financiranja mjera zajedničke vanjske i sigurnosne politike

- izmijenjen način glasovanja u Vijeću ministara pravilo tzv. “dvostruke većine”kvalificirana većina -> 55% država članica (odnosno najmanje 15 država) 65% stanovništva Unije

- novo glasovanje kvalificiranom većinom primjenjivat će se od 1. studenog 2014.od 2014. do 2017. na traženje bilo koje zemlje članice moći će se glasovati prema sadašnjem sustavu ponderiranih glasova (Ugovor iz Nice)

EUROPSKI PARLAMENT- jedino je tijelo na razini EU-a koje se bira na izravnim općim izborima (od 1979.) - izraz političke i demokratske volje naroda EU-a; jamac je europskih interesa i zaštite prava

građana - najveća multinacionalna skupština svijeta i predstavlja oko 500 milijuna građana - sjedište mu je u Strasbourgu- Zastupnici su podijeljeni prema političkoj orijentaciji, a dvije najzastupljenije skupine su:

skupina Europske pučke stranke (kršćanski demokrati) 270skupina Progresivnog saveza socijalista i demokrata 190

- Danas broji 754 zastupnika (u skladu s Lisabonskim ugovorom, koji predviđa 751 zastupnika)

Pojašnjenje: na posljednjim izborima 2009.g. u EP je birano 736 zastupnika (prema Ugovoru iz Nice), ali je zbog Lisabonskog ugovora, koji je stupio na snagu nešto kasnije, naknadno birano još 18 zastupnika! 3 zastupnika viška predstavnici su Njemačke, koja jedina gubi u broju zastupnika pa bi na sljedećim izborima za EP 2014.g. trebala imati 3 zastupnika manje

- Predsjednik EP: Martin Schulz (socijalisti i demokrati), od siječnja 2012.g. - Hrvatska bi trebala imati 12 zastupnika, s time da se zbog ulaska nove članice na sljedećim

izborima raspodjela po zemljama opet treba pregovarati kako bi se ukupan broj zastupnika korigirao na 751!

EUROPSKI PARLAMENT NAKON LISABONSKOG UGOVORA- Ovlasti su proširene u području:

o Zakonodavstvazakonodavni postupak suodlučivanja s Vijećem ministara proširuje se na oko 50 novih područjadobiva zakonodavne ovlasti usporedive onima koje ima Vijeće ministarao EU proračunaEP ima jednako pravo na odluku glede prihvaćanja cijelog godišnjeg proračuna EU-a kao i Vijeće ministarao Političke kontroleParlament izabire predsjednika Europske komisije, a na prijedlog Europskog vijeća

- Europski parlament je sastavljen od “građana Unije”- Nova raspodjela -> 750 + 1 (predsjednik Parlamenta); svaka država članica može imati

minimalno 6, a maksimalno 96 zastupnika

EUROPSKO VIJEĆETo je skup političkih predstavnika zemalja članica EU-a na najvišoj razini, tj. predsjednika država ili vlada Razvilo se iz prakse europske političke suradnje, a osnovano je u prosincu 1974.g.

EUROPSKO VIJEĆE NAKON LISABONSKOG UGOVORA- ustrojava se kao posebna institucija, različita od Vijeća ministara

116

- odlučuje temeljem jednoglasnosti, osim u slučaju da Ugovor ne propisuje drugačije, a Predsjednika bira kvalificiranom većinom

- uvodi se funkcija predsjednika Europskog vijeća, čiji je mandat 30 mjeseci s mogućnošću jednog reizbora

- ovlasti Predsjednika ->predstavljanje EU-a u “međunarodnoj areni” te predsjedanje i koordiniranje radom Europskog

VISOKI PREDSTVANIK UNIJE ZA VANJSKE POSLOVE I SIGURNOSNU POLITIKU- predstavlja spoj dviju dosadašnjih funkcija funkcije Visokog predstavnika za vanjsku

zajedničku i sigurnosnu politiku i Povjerenika za vanjske odnose- imenuje ga Europsko vijeće uz suglasnost predsjednika Europske komisije- ovlasti:

vodi Zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku Unijeprovodi vanjsku politiku koju države dogovore u okviru Vijećapredsjeda Vijećem vanjskih poslovajedan je od potpredsjednika Komisije zadužen za vanjske poslove

EUROPSKI SUD PRAVDE(ECJ)- ECJ je vrhovna sudska instanca u EU zadužena za nadnacionalno pravo- Ima važnu političku ulogu i uvelike je zaslužan za prerastanje EU-a iz međunarodne

organizacije klasičnog tipa u nadnacionalnu zajednicu država - Ima sjedište u Luxembourgu, a sastoji se od po jednog suca iz svake zemlje članice (27) te 8

nezavisnih odvjetnika- 24. listopada 1988. godine osniva se Prvostupanjski sud EZ-a - druga razina pravosudne

vlasti EZ-a od 1.12.2009. “Opći sud”- Novosti: način izbora sudaca i nezavisnih odvjetnika, izmjene ovlasti Europskog suda,

mogućnost uspostave specijaliziranih sudova- Odgovornosti:

Izravni postupci protiv zemalja članica ili zajedničkih institucijaPostupak protiv države članice zbog neispunjavanja obvezaPostupci protiv institucija EU-a zbog poništenja akata ili zbog propusta

EUROPSKI REVIZIJSKI SUD- To je zajednička nadzorna institucija osnovana tzv. Proračunskim sporazumom 22. srpnja

1975. g., a od 1992. postaje peta službena zajednička institucija- Zadatak Suda je provjera izvršavanja prihoda i rashoda EU-a sukladno pravnim,

proračunskim i računovodstvenim načelima Unije; nadzire svrsishodnost financijskog upravljanja sukladno predviđenim ciljevima i programima

- Primarni zadatak je neovisna provjera pravilnog izvršavanja EU proračuna i korištenja europskih fondov

OSTALA TIJELA EU:- Europska središnja banka (od 2009. postaje službena institucija EU) monetarna politika

eurozone- Europski pučki pravobranitelj (Ombudsman)

istražuje pritužbe građana ili drugih subjekata koji imaju sjedište u članicama EU-a protiv lošeg rada (neučinkovit rad ili neizvršavanje poslova) administracije u institucijama i tijelima EU-a

- Europski gospodarski i socijalni odbor (EESC)- Odbor regija EU (COR)- Europska investicijska banka- Decentralizirane agencije

117

EESC/ ODBOR REGIJA EU-A- Imaju savjetodavnu ulogu, ukupno po 344 zastupnika i sjedište u Bruxellesu- Ugovori obvezuju zakonodavne institucije EU-a da o određenim zakonodavnim projektima

traže mišljenje ovih Odbora, ali ga one u nekim pitanjima traže i bez predviđene obveze- EESC -> osnovan Rimskim ugovorom (1958.). To je stalno europsko savjetodavno tijelo

kojega čine: poslodavci, radnici (predstavnici sindikata), te skupina različitih interesnih grupa (npr. obrtnici, poljoprivrednici, slobodne profesije, nevladine organizacije...)

- Odbor regija - osnovan Ugovorom o EU, a sastoji se od predstavnika regionalne i lokalne vlasti zemalja članica EU-a (načelnika i gradonačelnika, zastupnika regionalnih skupština, vijećnika itd.) Odbor je čuvar načela supsidijarnosti

ULOGA NACIONALNIH PARLAMENATA- Nakon Lisabonskog ugovora pojačana je uključenost parlamenata država članica -> čime se

učvršćuje načelo supsidijarnosti o nacionalni parlamenti izravno dobivaju prijedloge europskih propisa pri čemu mogu odlučivati je li prijedlog u skladu s načelom supsidijarnosti-ako 1/3 parlamenta smatra da nije uvaženo načelo supsidijarnosti prijedlog propisa se vraća Komisiji (“žuti karton”)-ako se većina parlamenta protivi prijedlogu Komisije, s čime se slažu nacionalne vlade ili članovi Europskog parlamenta prijedlog se odbija (“narančasti karton”)

VANJSKE DETERMINANTE EU I EKONOMSKI REGIONALNI BLOKOVI- Tektonika ekonomskih regionalnih blokova - Vanjske determinante EU

Položaj EU u svijetu i Zajednička vanjska i sigurnosna politikaVanjska trgovina EULiberalizacija svjetske razmjene i regionalni ekonomski sporazumiEU kao svjetska trgovinska silaEU i Svjetska trgovinska organizacija (WTO)Politika razvoja i odnos sa zemljama u razvoju

- Okviri suradnje EU s određenim skupinama zemaljaPolitika širenja članstva i kriteriji za članstvo; EFTA Europska politika susjedstva Odnosi s ostalim zemljama - SAD, Kina, Japan...

TEKTONIKA EKONOSMKIH REGIONALNIH BLOKOVA- Svjetsko gospodarstvo

raspodijeljeno prema funkciji gospodarske i financijske logiketijekovi razmjene organiziraju se oko više atraktivnih polova: NAFTAMERCOSURASEANEuropska unija

- Za većinu zemalja svijeta, unutar-regionalna trgovina obuhvaća više od polovice vanjske trgovine

118

- Optimalna situacija u slobodnoj trgovini je samo 1 trgovinski blok, optimum drugog ranga karakterizira razjedinjenost (atomicitet), dok najgori mogući način sadrži mali broj blokova (triada)

NOVI REGIONALIZAM KOJI JE KARAKTERISTIČAN ZA 1990-TE GODINE PRIPISUJE SE MNOGIM FAKTORIMA:

- poteškoćama zatvaranja multilateralnih pregovora u okviru GATT/WTO-a- procesu produbljivanja i proširivanja EU-a- težnji za većim migracijskim kretanjima unutar regionalnih blokova- kraju «hladnog rata»- spektakularnom preokretu politike SAD-a (dugo nesklona regionalnom integriranju)

NAFTApoticanjem suradnje s ostatkom američkog kontinenta i azijsko-pacifičkom zonom

- domino učinak u kojem proces širenja integracije ima kumulativnu dinamiku, a ostajanje izvan tih okvira ima veću štetu nego korist

REGIONALNI INTEGRACIJSKI SPORAZUMI- Praktički sve zemlje svijeta sudjeluju u nekim regionalnim oblicima suradnje- Međunarodnu regiju čini ograničen broj zemalja povezanih geografskim vezama i određenim

stupnjem uzajamne međuovisnosti- Regionalizacija pretpostavlja regionalnu koncentraciju gospodarskih tijekova, a regionalizam

je politički proces suradnje i koordinacije gospodarskih politika među zemljama- Teorija regionalne ekonomske integracije objašnjava proces linearnog rasta gospodarske

međuovisnosti kroz faze područja preferencijalne trgovine zone slobodne trgovine carinske unije zajedničkog tržišta ekonomske unije i političke unije

- Osnovni motivi stvaranja regionalnih ekonomskih integracija: povećanje tržišta povećanje konkurencijeekonomija obujmastimulacija investicijabolje korištenje resursa i efikasnija proizvodnja

- Razlog integriranja je često politički, a ekonomske posljedice samo su popratni rezultati političke računice

- Regionalizam izaziva troškove “isključenima” (ne-članicama) - Promjene trgovinskih tijekova

Međunarodni gospodarski sustav pod utjecajem je dva dominantna trenda:(1) GLOBALIZACIJA(2) REGIONALIZACIJANjihova je interakcija značajan faktor koji umnogome određuje razvoj globalnog gospodarskog (multilateralnog) poretka, posebno nakon II. svjetskog rata i Urugvajske runde pregovora u okviru WTO-a

LIBERALIZACIJA SVIJETSKE TRGOVINE I SVIJETSKA TRG.ORGANIZACIJA(WTO)- Erozija carina i ukidanje mjera necarinske zaštite- Prosječna carinska tarifa za industrijski sektor u razvijenim se zemljama smanjila sa 40% u

1947. godini na 3% u 2000. godini - Necarinski protekcionizam:

kontingenti i kvote (količinske barijere)dobrovoljno ograničavanje izvozaotvaranje tržišta pregovorima

119

sanitarne i fitosanitarne mjere zaštite i tehničke prepreke trgoviniodobrene povlastice- Urugvajska runda- 01.01.1995. Svjetska trgovinska organizacija (WTO)Cilj je liberalizacija trgovineNovije inicijative obuhvaćaju pregovore za liberalizaciju trgovine poljoprivrednim proizvodima i uslugama, te pristup tržištu za nepoljoprivredne proizvode, javne nabavke i intelektualno vlasništvo

- Milenijska runda (2001. - ?) Razvojna agenda iz Dohe («Doha Development Agenda»)

NAČELA FUNKCIONIRANJA WTO-A:- Klauzula najpovlaštenije nacije (MFN)- Nacionalni tretman- Postupna implementacija slobodne trgovine vrši se kroz pregovore: snižavanje trgovinskih

barijera Od stvaranja GATT-a bilo je 8 rundi pregovora, a deveta (Doha Development Agenda) je još u tijeku

- Predvidljivost i transparentnost – stabilnost i predvidljivost potiču investicije, zapošljavanje i omogućuje potrošačima punu korist od povećanja konkurencije, tj. najširi izbor robe i najniže cijene

- Pravila nediskriminacije - Poticanje razvoja i gospodarske reforme

REGIONALIZAM I WTO-A- Regionalni sporazumi službeno su (uvjetno) sankcionirana iznimka GATT-ovih pravila o

nediskriminaciji- Pravila WTO-a osiguravaju pristup tržištu regionalnih sporazuma ostalim državama, ne-

ukidanje prethodnih obveza i ne-povećavanje trgovinskih barijera prema nečlanicama regionalnih sporazuma

- Regionalni integracijski sporazumi prijavljuju se WTO-u - Godine 1979. uvedena je klauzula koja omogućava formiranje regionalnih sporazuma

zemalja u razvoju

REGIONALNE EKO.INTEGRACIJE- Evaluacija ekonomskih učinaka regionalnih ekonomskih integracija, odnosno sporazuma

ostvaruje se iz osnovne strukture carinske unijePrema neoklasičnoj teoriji međunarodne trgovine carinsku uniju karakterizira u isto vrijeme slobodna razmjena i protekcionističke prednostiUčinci carinske unije

- Primjerena podjela integracijskog procesa za EU: zona slobodne trgovinecarinska unijazajedničko tržištejedinstveno tržišteunutarnje tržište

VANJSKE DETERMINANTE EU-A I OKVIRI SURADNJE EU S ODREĐENIM SKUPINAMA ZEMALJA

- Zajednička vanjska i sigurnosna politika (ZVSP)- Politika širenja članstva- Odnosi EU-a sa susjedima i ostalim zemljama- Razvojna politika EU-a

120

- Trgovinska politika EU-a

POLOŽAJ EU-A U SVIJETU:- Zapadna Europa je kroz povijest akumulirala vještine, tehničke i financijske kapacitete- Zaostajanje u odnosu na SAD- Velika ovisnost o energentima- Globalizacija u Europi- Zajednička vanjska i sigurnosna politika

razvoj i jačanje demokracije i zaštite ljudskih pravazaštita zajedničkih vrijednosti, temeljnih interesa i neovisnosti Unijejačanje sigurnosti Unije i svih zemalja članicaodržavanje mira i jačanje međunarodne sigurnostipromicanje međunarodne suradnje te osnaživanje identiteta Unije na međunarodnoj sceni

ČLANAK 49 UGOVORA O EU„bilo koja europska država koje poštuje načela izražena u članku 2 istoga Ugovora [načela ljudskog digniteta, slobode i jednakosti, demokracije i vladavine prava, poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda, te društva utemeljenog na pluralizmu, nediskriminaciji, toleranciji, pravdi, solidarnosti i jednakosti među spolovima] i koja ih je spremna promovirati, može postati članicom Unije“

POLITIKA ŠIRENJA ČLANSTVA EU-A- Koji je cilj EU-a?

politički ciljeviekonomski ciljevi

- Integraciju je započelo 6 europskih država (Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska i Zapadna Njemačka), koje su najprije osnovale CECA-u, a zatim Euratom i EEZ

- Zemlje Srednje i istočne Europe (CEEC) Europski sporazumi- Carinska unija s Turskom (1995.)- Proširenje je ponudilo jedinstvenu priliku za prekid umjetne podjele Europe na dva dijela

PROCES STABILIZACIJE I PRIDRUŽIVANJA- zemlje «Zapadnog Balkana» (CEFTA)- Proces, tj. strategija EU-a prema zemljama jugoistočne Europe uključuje šest elemenata:

Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP)razvoj postojećih gospodarskih i trgovačkih odnosa s regijom i unutar regijerazvoj, odnosno djelomičnu prenamjenu postojeće gospodarske i financijske pomoći (prije CARDS, od 2007. IPA – Instrument pretpristupne pomoći)povećanu pomoć za demokratizaciju, razvoj civilnog društva, obrazovanje i izgradnju institucijakorištenje mogućnosti za suradnju u raznim područjima, uključujući pravosuđe i unutarnje posloverazvoj političkog dijaloga, uključujući i politički dijalog na regionalnoj osnovi

KRITERIJI PRIDRUŽIVANJA EU- Europsko vijeće u Kopenhagenu 21. i 22. lipnja 1993. godine preciziralo je, u skladu s

Ugovorom, kriterije koje postavlja EU za priključivanje: POLITIČKIGOSPODARSKIPRAVNIADMINISTRATIVNI (dodan u Madridu, 1995. godine)

PROCES PRIDRUŽIVANJA EU- «Suspenzivna klauzula»

121

- Integracijska sposobnost (kapacitet) odnosi se na spremnost Unije (prvenstveno ekonomsku i financijsku) za integriranje novih članica

1. Institucionalna2. Učinak na politike EU-a3. Proračun EU- Screening- Pravna stečevina ili acquis

ODNOSI EU SA SUSJEDIMA I OSTALIM ZEMLJAMA- Najbliskije odnose EU razvija sa zemljama koje su okupljene u skupinu europskih država- Europska politika susjedstva (ENP)- “Istočno partnerstvo”

Armenija, Azerbajdžan, Bjelorusija, Gruzija, Moldova, Ukrajina- Područje slobodne trgovine s državama južnog i istočnog Mediterana- Intenzivan odnos s međunarodnim organizacijama (UN, NATO, Vijeće Europe, WTO) i

regionalnim skupinama širom svijeta (npr. s NAFTA-om ili ASEAN-om) - Od ključne je važnosti za EU razvijanje strateških odnosa sa: SAD-om, Kinom, Japanom,

Indijom, Rusijom itd.

EFTA- Europsko udruženje slobodne trgovine- 1960.->Štokholmska konvencija- Europski gospodarski prostor – EEA 1. siječnja 1994.- Promjene donosi Konvencija iz Vaduza stupila na snagu 1. lipnja 2002.g.:O uzajamno priznavanje procjena sukladnosti proizvoda na tržištuO zaštita prava intelektualnog vlasništvaO slobodno kretanje osoba, socijalna sigurnost migranata i uzajamno priznavanje diplomaO liberalizacija razmjene usluga i investiranjaO specijalna pravila za kopneni i zračni transportO liberalizacija javnih nabavkiO olakšana razmjena poljoprivrednih proizvoda

CEFTA- Srednjoeuropski ugovor o slobodnoj trgovini- priprema njezinih zemalja članica za uključivanje u EU- ciljevi Sporazuma:

proširenje trgovine robama i uslugama te poticanje investiranja putem pravednih, stabilnih i predvidljivih pravilauklanjanje prepreka trgovini između zemalja potpisnicaadekvatna zaštita intelektualnog vlasništva u skladu s međunarodnim normama harmonizacija odredaba moderne trgovinske politike poput pravila tržišnog natjecanja i državnih pomoći

- Hrvatska -> 1. ožujka 2003. 1. srpnja 2013.“CEFTA 2006”

RAZVOJNA POLITIKA EU-A- Usmjerena je na smanjivanje siromaštva i reformu socijalnih i ekonomskih struktura u trećim

zemljama kroz trgovinske strukture i suradnju- Pomoć se raspodjeljuje korisnicima na svim kontinentima te se, osim za projekte

gospodarskog razvoja, odnosi i na izgradnju demokratskih institucija, gradnju infrastrukture, razvijanje makroekonomskih programa i promicanje ljudskih prava

122

- Uz opću razvojnu i politiku suradnje, glavni elementi kojima EU djeluje u ovom području jesu Ugovor iz Cotonoua (zemlje ACP), Opća shema preferencijala i ugovori o suradnji, te financijska i tehnička pomoć zemljama u razvoju

- Humanitarna pomoć- Europski fond za razvoj (EDF)

To je glavni instrument financijske suradnje EU-a sa 77 pridruženih zemalja ACP-a (Afrike, Kariba i Pacifika)

- Europska banka za obnovu i razvoj (EBRD)politička, demokratska i ekonomska liberalizacija poduzeća u zemljama bivšeg SSSR-a

TRGOVINSKA POLITIKA EU-A- EU se zasniva se zajedničkoj trgovinskoj politici

liberalizacija razmjene u industrijskom sektoru protekcionizam u sektoru poljoprivrede (?)

- Unija nosi isključivu odgovornost za trgovinsku politiku, a ona u velikoj mjeri proistječe iz ugovora sklopljenih unutar WTO-a

- Osnovni temelj ZTP-a je zajednička carinska tarifa prema trećim zemljama - Najvažniji trgovinski partneri EU-a su:

SAD (gotovo 1/5 razmjene), Kina, Švicarska, Japan i Rusija - Klauzulu o ljudskim pravima

ZAJEDNIČKA TRGOVINSKA POLITIKA I SUSTAV PREFERENCIJALA EU(ZTP)- EU je prva trgovinska sila svijeta, koja osigurava petinu svjetske trgovine- Zbog podjele nadležnosti između institucija Unije i zemalja članica manje je bila efikasna u

trgovinskim pregovorima prema trećim zemljama (naročito prema SAD-u) - Unija sve teže štiti svoje instrumente i načela

Zajednički preferencijali (povlastice), koji predstavljaju jedan od stupova vanjskih trgovinskih odnosa Unije, sve su više nagriženi pravilima multilateralnog trgovinskog sustava

- Uz općenite ciljeve poput poticanja gospodarskog razvoja, visoke zaposlenosti i konkurentnosti te zaštite okoliša, osnovni ciljevi ZTP-a definirani su člancima 206 i 207 Ugovora o funkcioniranju EU-a, a uključuju:

razvoj svjetske trgovinepostupno ukidanje ograničenja u međunarodnoj trgovinismanjivanje carinskih barijera

- S obzirom na globalizaciju, koja podrazumijeva tehnološki razvoj i liberalizaciju trgovine, ZTP mora:

Omogućiti održivi razvoj i poticati europske vrijednosti u svijetu (demokracija, vladavina prava, ljudska prava, zaštita okoliša...)Jačati konkurentski položaj EU-a na svjetskom tržištu (otvorenost)Brinuti o potrebi za globalnim upravljanjem trgovine, putem multilateralnih pravila i institucija koji će omogućiti bolju distribuciju koristi

PRAVNA ZASNOVANOST I INSTRUMENTI ZTP-A- Trgovinska politika ostvaruje se u 2 oblika:

jedan je autonoman i predstavlja okvir prihvaćanja unilateralnih akata drugi je konvencionalan u okviru ugovora zaključenih s trećim zemljama

- Članak 206:«Zajednička trgovinska politika zasnovana je na jedinstvenim načelima, naročito što se tiče modifikacije tarifa, zaključivanja tarifnih i trgovinskih sporazuma razmjene roba i usluga, komercijalnih aspekata intelektualnog vlasništva, FDI, uniformizacije mjera liberalizacije, izvozne politike, kao i mjera trgovinske zaštite kao što su za slučaj dampinga i subvencija»

123

NADLEŽNOST UNIJE- Nakon početnog prijelaznog razdoblja Unija postaje nadležna za zaključivanje tarifnih i

trgovinskih sporazuma sa trećim zemljama (proširene nadležnosti)Komisija ima bitno značenje za normalno funkcioniranje ZTP-a i obavlja značajnu ulogu u vođenju pregovora

- Sveukupna trgovina roba ulazi u područje isključive nadležnosti ZTP-a- Ugovor iz Nice (2001.) modificirao je članak 133 Ugovora o EZ-u (sada 207. UFEU) i

proširio isključivu nadležnost Zajednice (sada Unije) nad sporazumima u oblasti trgovine usluga i komercijalnih aspekata intelektualnog vlasništva

- ZTP upravlja i pravilima o investiranju, javnim nabavkama itd., a utvrđene su posebne odredbe za specifična područja (audiovizualne, kulturne, obrazovne, društvene i zdravstvene usluge)

- ZTP se temelji na proceduri odlučivanja koja obuhvaća mješavinu isključivih i podijeljenih nadležnosti

- Mehanizmi koordinacije kod intervencija zajedničkih institucija i zemalja članica nisu precizirani u sustavu podijeljenih nadležnosti

- Predstavljanje Unije u okviru WTO-aPoteškoće zajedničkog predstavljanja narasle su s obzirom na evoluciju međunarodnih trgovinskih pregovora i na razvoj zajedničke politike unutar EU-a, te novijeg (kompleksnijeg) zakonodavstva o vanjskim trgovinskim nadležnostima

INSTRUMENTI ZTP-A- Doprinos harmoničnom razvoju međunarodne trgovine - Zajednički (“komunitarni”) preferencijali ili povlastice- Defenzivne akcije -> teže unifikaciji režima uvoza roba i zaštiti tržišta- Ofenzivne akcije -> poboljšanje pristupa na tržište trećih zemalja za europske proizvođače i

prisutnost EU poduzeća na ukupnom svjetskom tržištu- Multilateralni trgovinski pregovori i preferencijalni sporazumi- Zajednička carinska tarifa (CET)

ujednačenje zaštite zemalja članica u odnosu na treće zemljekreiranje zajedničkih preferencijala

- Instrumenti trgovinske zaštite (trade defence instruments - TDI)uz respektiranje multilateralnih pravila (GATT/WTO) trgovinska politika Unije može privremeno ograničiti priljev uvezenih proizvoda zaštitnim mjerama (npr. mjere protiv štetnih cijena u području brodogradnje)antidampinške i antisubvencijske mjere INSTRUMENTI PRISTUPA TRŽ.TREĆIH ZEMALJA

- U okviru povećane globalizacije tržišta i poduzeća, europska poduzeća su izložena povećanoj konkurenciji na vanjskom tržištu

- Novi instrument trgovinske politike (1984.g.)- Uredba o trgovinskim barijerama (trade barriers regulation - TBR)

Uredba Vijeća od 22. prosinca 1994.g. ima za cilj omogućiti Uniji potpuno korištenje mogućnosti koje nude različite odredbe WTO-a – npr. Mehanizam rješavanja sporova WTO-a

- Strategija pristupa tržištima (1996.)- Nadziranje zaštitnih mjera u trećim zemljama

PRISTANAK SLOBODE SVIJETSKE TRGOVINE NA ZTPČlanak 206 Ugovora o funkcioniranju EU-a: “carinska unija pridonosi, sukladno zajedničkim interesima, harmoniziranom razvoju svjetske trgovine, ukidajući postupno restrikcije međunarodnoj razmjeni i smanjenju carinskih barijera”

124

- Zajedničke preferencije daju privilegije unutar-regionalnoj trgovini putem diskriminirajuće trgovinske politike prema trećim zemljama

Carinska tarifa i prepreke trgovini su ukinute za razmjenu između zemalja članica, dok se vanjska zajednička tarifa i ZTP primjenjuju za razmjenu sa trećim zemljamaDopušteni izuzetak pravila GATT-a

- Urugvajska runda pregovora znatna liberalizacija svjetske trgovine sa impresivnim smanjenjem carine

od oko 40% nakon II. svjetskog rata na cca. 3%carine u potpunosti ukinute u osam sektora

- Erozija carinskih preferencijala EU odobrava trgovinske preferencijalne režime prema određenim trećim zemljama ili grupama zemalja:Od 1960-tih – zemlje ACP-a (Konvencije Lomé, Sporazum iz Cotonoua)od 1970-tih - zemlje mediteranskog bazenaod 1990-tih - zemlje Srednje i istočne Europe u tranziciji

- Realnost međunarodnih okvira i osporavanje sustava“Rat banana”

ODMRZAVANJE VANJSKIH MEHANIZAMA CAP-A- CAP – Zajednička poljoprivredna politika

Prelevmani i restitucijeSve upitnije održavanje sustava - osporavanje CAP-a u okviru GATT-aU okviru Urugvajske runde Unija se obvezala na smanjenje volumena subvencioniranog izvoza, što označava početak nove ere u sektoru trgovine agrarom - službena intervencija treba biti sukladna multilateralnim pravilima koji određuju ne samo količinu nego i modalitete

PRISTANAK SLOBODNE SVIJETSKE TRGOVINE NA ZTP- Međunarodna kontrola necarinskih prepreka

Sporazum o primjeni sanitarnih i fitosanitarnih mjeraDirektive su zabranile uvoz mesa i mesnih proizvoda podrijetlom od životinja koje su hormonalno tretirane

- Može li EU prepustiti međunarodnoj konkurenciji suvereno vladanje nad oblikovanjem produktivne europske strukture, bez određenih rizika za europsko gospodarstvo?

- Zajednička politika treba integrirati sve sektore (robe i usluge, intelektualno vlasništvo, investicije) obuhvaćajući nove sadržaje koji naglašavaju međunarodnu razmjenu (monetarna pitanja, konkurenciju, socijalne norme, probleme zaštite okoliša itd.)

OFENZIVA STRATEGIJA ZTP-A- Da bi postala konkurentna u međunarodnim razmjerima, poduzeća EU trebaju u potpunosti

koristiti prednosti koje nudi Unutarnje tržište te istovremeno afirmirati svoju prisutnost na tržištima trećih zemalja

- Otvaranje tržišta trećih zemalja kao prioritetni cilj ZTP-a- EU se mora prilagoditi pravilima WTO-a, a u isto vrijeme zaštiti se od SAD-a i Kine

Subvencijama prerušeni izvoz omogućio je američkim poduzećima da izbjegnu porez na izvozne operacije putem filijala osnovanim u «poreznim oazama»

TEMLJI ZTP-A I ZAJEDNIČKA CARINSKA POLITIKA- EU je carinska unija, sastavljena u početku od 6 zemalja osnivača i prekomorskih teritorija

(OCT), koji su joj se pridružili- definirana člankom 28 UFEU

O Uklanjanje carina i kontingenata O Uvođenje zajedničke trgovinske tarife

125

O Promjena zajedničke trgovinske politike O Sporazumi zaključeni u okviru ZTP-a

UKLANJANJE CARINA I KONTIGENATA- Eliminiranje carina i taksi sličnih učinaka

-Carine Ukidanje carina pretpostavlja da se od stupanja na snagu zajedničkog tržišta zabranjuje uvođenje novih carina i povećanje postojećih Potpuno ukidanje carina završeno 1. srpnja 1968. -Takse ekvivalentnog učinka Takse predstavljaju novčano opterećenje nalik carinama i njihovo ukidanje treba se ukinuti na isti način kao i carine

- Eliminiranje kvantitativnih restrikcija i ekvivalentnih učinaka

ELIMINIRANJE KVANTITATIVNIH RESTRIKCIJA I EKVIVALENTNIH UČINAKA- Kvantitativne restrikcije (kontingenti) na uvoz i izvoz su postupno ukinute između 1. siječnja

1959. i 31. prosinca 1960.- Mjere ekvivalentnog učinka

«svi trgovinski propisi zemalja članica, sposobni da spriječe izravno ili neizravno, stvarno ili potencijalno, unutar-regionalnu trgovinu»«liker Ribizli iz Dijona

IZUZECI UKLANJANJA KVANTITATIVNIH RESTRIKCIJA I MJERA EKVIVALENTNOG UČINKA

- Razlozi za zabrane, uvozne, izvozne ili tranzitne restrikcije mogu biti samo razlozi koji se odnose na javni moral, javni red ili javnu sigurnost, zdravstvenu zaštitu, zaštitu života ljudi, životinja ili bilja, zaštitu nacionalnih trezora, intelektualnog vlasništva i trgovine

- Izuzeci moraju biti striktno interpretirani i ne mogu biti prošireni na ostale slučajeve- Europski sud dozvoljava zemljama članicama da ozakone eventualne povrede principa

slobodnog kretanja roba, navodeći određene razloge od općeg interesa (imperativni zahtjevi)zaštita potrošača, poboljšanje uvjeta rada, borba protiv inflacije, nužnost opskrbe naftnim proizvodima, zaštita okoliša te zaštita kina i općih internet usluga

UVOĐENJE ZAJEDNIČKE TRG.TARIFE- Zajednička carinska tarifa (CCT), odnosno zajednička vanjska tarifa (CET) – uvjet ZTP-a i

«zajedničkog tržišta»- Modaliteti uvođenja zajedničke carinske tarife

Tarifa je sastavljena od ukupnih uvoznih carina koje se primjenjuju na teritoriju Unije za proizvode podrijetlom iz trećih zemalja, zamjenjujući nacionale tarife (koje su bile na snazi do 30. lipnja 1968.)Države članice izgubile su svaku nadležnost u korist zajedničkih organa što se tiče interpretacije CCT-a, iako nacionalnoj administraciji ostaju nadležnosti primjene i verifikacije primjene uvjeta

- Certifikat o podrijetlu roba- Zajednički carinski zakon

nakon 1. lipnja 1994. uslijedila je unifikacija svih tekstova koji se odnose na carinske propise objedinjuje ukupna pravila koja se odnose na tarifne mjere koje se tiču razmjene između Unije i trećih zemalja

- Carina je dio vlastitih izvora Unije od 1. siječnja 1971. godine.- Carinski teritorij Unije

ODREĐIVANJE CARINA

126

- U početku -> CCT je odgovarala aritmetičkom prosjeku nacionalnih carina koje su bile na snazi u šest zemalja osnivača Unije (tarifne pozicije)

mogućnost derogacije za određene proizvode navedene u aneksu Ugovora - Nakon tranzicijskog razdoblja carina potpada pod ekskluzivnu nadležnost Unije, određuje se

jednostrano (u većini slučajeva) ili konvencionalno u okviru preferencijalnih sporazuma- CCT određuje Vijeće ministara kvalificiranom većinom (od 1986.), na prijedlog Komisije

SADRŽAJ ZAJEDNIČKE CARINSKE TARIFE- Kombinirana nomenklatura (CN)

sadržava vrlo precizne liste svih vrsta roba koje mogu ući na teritorij Unije (oko 5000 grupa proizvoda)omogućava određivanje carina s obzirom na predviđenu stopu za svaku kategoriju proizvoda «Briselska nomenklatura» Konvencija o harmoniziranom sustavu označavanja i kodifikacije roba - Harmonizirani sustav

- Integrirana tarifa (TARIC)TARIC se oblikuje u obliku nomenklature od 10 brojeva koje se nalaze u 9. i 10. brojevima CNKomisija, koja upravlja i objavljuje TARIC, treba poduzeti sve nužne mjere o sadržaju i ažuriranju, o čemu izvješćuje zemlje članiceCCT se može modificirati ili privremeno ukinuti odlukom Vijeća ministara (kvalificiranom većinom) ili tarifnim sporazumomMnogobrojni preferencijalni režimi (primjena smanjene carine ili carine nula) odobreni su zemljama ili grupama zemalja u okviru trgovinskih sporazuma (npr. EEA) i asocijativnim režimom ili zemljama ACP

RAZLIČITI ASPEKTI ZTP-A- Uvozna politika

primjena načela WTO-akada jednom uvezen proizvod u Uniju u količini ili uvjetima izazove teške posljedice i rizik na zajedničku proizvodnju, Komisija može tražiti od zemalja vlastite inicijative za poduzimanje mjera zaštite u interesu Unijemjere zaštite protiv nedopuštene trgovinske prakse odnose se na samofinanciranje ZTP-a na polju zaštite protiv nedopuštene trgovinske praksezabrana uvoza i komercijalizacije krivotvorenih proizvoda i piratskih robamjere zaštite kod uklanjanja skretanja trgovine

- Izvozna politikapredstavlja determinirajući element s obzirom da je Unija prvi svjetski izvoznik (1/5 svj.izvoza)Harmonizacija izvoznih režimaDa bi se izbjegla nelojalna konkurencija između poduzeća nacionalni režimi pomoći izvozu postupno se harmoniziraju direktivamaTijelo za koordinaciju politika kredita, garancija i financijskih kredita, 1960.Tijelo za koordinaciju konzultativnih procedura i informacija u oblasti osiguranja kredita, garancija i financijskih kredita, 1973. ZAKLJUČENI SPORAZUMI U OKVIRU ZTP-A

- Sporazume zaključuje Vijeće ministara na prijedlog Komisije vrlo su različiti i mogu imati preferencijalni karakter

- Bilateralni trgovinski sporazumitarifni i trgovinskiasocijativni

- Multilateralni sporazumiSvjetska trgovinska organizacija (WTO)

127

- Europski gospodarski prostor (EEA)

TRI DIMENZIJE ZAJEDNIČKE TRG. POLITIKE EU-ATRI DIMENZIJE COP-A

- Multilateralna(wto- Doha runda)- Bilateralna(zone slobodne trgovine;regionalna)- Unilateralna(GSP,EBA..)

BILATERALNI TRG.SPORAZUM- Tarifni i trgovinski sporazumi

Sporazumi su potpisani sa skoro svim zemljama, kao i s određenim brojem međunarodnih integracijareguliraju različita pitanja trgovine ili konfliktne odnose (npr. s SAD-om)samoograničavajući izvozni sporazumi (npr. Japan, Indija ili SAD)

- Asocijativni sporazumi osim liberalizacije razmjene, sadržavaju dispozicije o slobodnom kretanju radnika, mehanizme ekonomske

- Razlozi potpisivanja:Ekspanzija trgovine i poticanje pravila (WTO+)Održivi razvoj...i poticanje regionalnog razvoja

- Ključni bilateralni sporazumi EU-a: Sporazumi o ekonomskom partnerstvu (EPA)Pregovori sa zemljama ACP (Cotonou)Sporazumi o slobodnoj trgovini EFTA, EEA, Euromed, Mercosur (pregovori), Meksiko, Južna Afrika...Carinska unija s Turskom, Andorom i San MarinomSporazumi o partnerstvu i suradnji (Rusija, Ukrajina)

MULTILATERALNI TRG.SPORAZUM- Svjetska trgovinska organizacija (WTO)

Unija je potpisala, pored zemalja članica EU-a, Sporazum iz Marrakecha 15. travnja 1994., odnosno 1. siječnja 1995. g.EU ima pravo sudjelovati u svim organima WTO-a, raspolaže pravom glasa i računa se praktično kao zemlja članica Od 1. siječnja 1995. godine u primjeni je procedura koja omogućava Uniji da djeluje u okviru prava koje joj daje WTO, kako bi reagirala na prepreke trgovini koje uvode treće zemlje i time uklonila nepovoljne učinke trgovine

- EU kao vodeća regionalna trgovinska sila ima važnu ulogu u razvoju svjetske trgovine- Sadašnji ciljevi Unije, vezani za WTO jesu:

O Liberalizacija trgovine roba i usluga te investiranje, što treba poticati rast trgovine i sukladno tome O ekonomsko blagostanjeO Zaštita europskih interesa, posebno u određenim sektorima industrije, poljoprivrede, javnih usluga i kultureO Osiguranje okvira za takvu liberalizaciju kroz pravila zaštite okoliša i radnika, te brigu o najmanje razvijenim zemljama

EUROPSKI GOSP. PROSTOR(EEA)- Ugovor o EEA stupio je na snagu 1994.g., a sadržava dispozicije koje se odnose na četiri

slobode i konkurenciju-Slobodno kretanje roba (organizirano je po modelu Ugovora o funkcioniranju EU-a; samo proizvodi podrijetlom iz ugovornih strana, s izuzetkom poljoprivrede i ribarstva)-Radnici imaju pravo slobodnog kretanja, sukladno pravilima predviđenim Ugovorom, ali bez razlikovanja plaćenih ili neplaćenih radnika

128

-Sloboda kretanja usluga i kapitala poduzete su u okviru dispozicija Ugovora, izuzev transporta (poseban režim)-Horizontalne politike kojima se postižu slobode

JEDNOSTAVNI (UNILATERALNI) TRG. ARANŽMANI- EU provodi unilateralne mjere kao dodatni instrument ZTP-a u interesu razvoja i/ili političke

stabilnosti u skladu s temeljnim političkim prioritetima Unije:- Opći sustav preferencijala (GSP)

Klasični instrument poticanja razvoja odobravanjem carinskih preferencijala- Inicijativa “Sve osim oružja” (EBA)

Specijalni aranžman za najmanje razvijene zemlje- Asimetrične preferencije za Zapadni Balkan i Moldovu

s ciljem osiguranja mira, stabilnosti, slobode i ekonomskog blagostanja u regiji

ZEMLJE SREDNJE I ISTOČNE EUROPE/ZAPADNI BALKAN- Europske sporazume (o asocijaciji) EU je potpisala tijekom 1990-tih sa zemljama koje su

2004. i 2007. godine postale njene članicePredviđali su asimetrično snižavanje carina, uspostavljanje zone slobodne trgovine (najprije za industrijske proizvode), slobodno kretanje kapitala za investicije, slobodno osnivanje poduzeća....

- Sporazumi o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) - EU potpisuje sa zemljama jugoistočne Europe (Hrvatska, Makedonija, Crna Gora...)

EURO-MEDITERANSKO PARTNERSTVO- Suradnja s ovom regijom dobila je posebno na važnosti u 1980-tima nakon ulaska Grčke,

Španjolske i Portugala u EZ (danas: politika susjedstva)- Barcelonska konferencija, studeni 1995. g.

promoviranje demokracije i principa pravne države s ciljem uvođenja zone slobodne trgovinecarinske i necarinske barijere na robe postupno se ukidaju

- Euro-mediteranski sporazumi o asocijaciji Alžir, Egipat, Izrael, Jordan, Libanon, Maroko, Sirija, Palestinski teritorij, TunisTurska je u carinskoj uniji s EU od 1. siječnja 1996. g., a od 2005. pregovara o članstvu u EU

- Financijska potpora: zajmovi EIB-a, programi MED i MEDA

ZEMLJE APC(AFRIKA-KARIBI-PACIFIK)- Trgovački sporazumi s ovim zemljama nisu zasnovani na principima reciprociteta- Već 1960-tih je odobrena pomoć za stare kolonije Francuske, Belgije, Italije i Nizozemske, a

nakon toga, Velike Britanije, Španjolske i Portugala- Sporazum iz Cotonoua (i prije toga Konvenciju Lomé) potpisalo je 78 zemalja ACP-a +

Kuba (specifičan status)- Financiranje se osigurava doprinosima zemalja članica Europskom fondu za razvoj (EDF)- STABEX, SYSMIN- Rezultati nisu bili zadovoljavajući- EU se zalaže za organiziranje zemalja ACP na regionalnoj osnovi i razvoj intraregionalne

trgovine te kasnije uspostavljanje zone slobodne trgovine s pojedinim regionalnim asocijacijama

- EU tako prelazi na Sporazume o ekonomskom partnerstvu (EPA), koje akcent daju na pravila WTO-a i razvoj zemalja

Pregovori još u tijeku

MEĐUREGIONALNI I OSTALI SPORAZUMI

129

- Međuregionalni sporazumi podrazumijevaju uvođenje zone slobodne razmjene između dvaju trgovinskih blokova

sporazumi s MERCOSUR-om, ASEAN-om, GCC-om- Multilateralna pravila WTO-a nameću poteškoće novoj podjeli svijeta između regionalnih

blokova- Transatlantski odnosi

SAD – najnovija inicijativa stvaranja zone slobodne trgovineKanada, Meksiko, Čile

- Japan, Kina, Južna Koreja, Indija i ostale zemlje južne Azije- Trgovinske poteškoće između zemalja koje su različite razine razvoja

PREMA PRAVEDNIJOJ TRGOVINI- Kao otvoreno gospodarstvo, EU ima cilj osigurati bolji pristup tržištima za svoje robe,

usluge, investicije, kao i jačati pravila pravedne i slobodne trgovineZTP doprinosi europskoj konkurentnosti na svjetskom tržištu

- Globalizacija nameće brigu o međunarodnoj trgovini, a otvorena gospodarstva (uz zajednička pravila) pospješuju pravedniju trgovinu...uz brigu o konkurentnosti

5. Unutarnje europsko tržište i sustav europskih politika• Što je unutarnje europsko tržište? • Osnovna načela

▫ Načelo nediskriminacije▫ Načelo uzajamnog priznavanja

(“Ribizi iz Dijona”)• Jedinstveno, odnosno unutarnje europsko tržište danas obuhvaća više od 500 milijuna

ljudi, jer su Island, Norveška i Lihtenštajn pridružene mnogim oblastima preko Europskog ekonomskog prostora (EEA)

• Zajedničko tržište etapa je ekonomske integracije koja prema odluci Suda pravde “cilja eliminiranju svih prepreka u komunitarnoj razmjeni radi spajanja nacionalnih tržišta u jedinstveno tržište, stvarajući što je moguće bliskije uvjete za istinsko unutarnje tržište"

• Zajedničko jedinstveno unutarnje tržište • Značenje određenih problema prelazi državne granice i traži koncentrirano djelovanje za koje

je češće prikladna nadnacionalna razina • Prateće politike unutarnjeg tržišta, kao oblik izravne intervencije u europsko gospodarstvo,

pridonose organizaciji tržišta i restrukturiranju proizvodnog aparata, te potiču dublju integraciju

• Ciljevi Rimskog ugovora trebali su biti postignuti ostvarenjem slobode kretanja osoba, robe, usluga i kapitala kao i pridržavanjem politike otvorene konkurencije (tržišnog natjecanja) usmjerene na očuvanje zdravog natjecateljskog duha među europskim poduzećima, kao i zaštite interesa potrošača

• ...”veliko europsko tržište treba popratiti učinkovitim strukturnim politikama koje će se financirati na razini Unije”...dakle, proračun EU

130

Ostvarenje unutarnjeg tržišta omogućilo je bitan napredak u većini ostalih zajedničkih politika:

▫ porezna harmonizacija ▫ ekonomska i socijalna kohezija▫ zaštita potrošača ▫ zaštita okoliša▫ politika istraživanja i razvoja▫ transportna politika▫ ekonomska, monetarna i politička unije Maastricht

• Ostale prateće politike:▫ Poduzetnička i industrijska politika ▫ Energetska politika▫ Transeuropske mreže (TENs)▫ Informacijsko društvo i audiovizuelna politika▫ Obrazovanje, mladi i kultura▫ Ribarstvo i pomorska pitanja

CARINSKA UNIJA EEZ I ZAJEDNIČKO TRŽIŠTE• Realizacija carinske unije (1968.) omogućila je ukidanje većine carina i kvantitativnih

ograničenja razmjeni▫ Međutim, liberalizacija se sukobljavala s mnogim preprekama, kontrolama i

izuzecima (oslobađanjima) u međunarodnom kontekstu• Osnivači EEZ-a od početka su odredili ambicioznije ciljeve i željeli su formirati ekonomsko-

političke okvire u kojima će se roba, usluge i kapital moći slobodno razmjenjivati zajedničko tržište:

▫ temelji se na poštivanju četiriju sloboda - slobodnom kretanju roba, ljudi, usluga i kapitala

• (opozvani) članak 2 Rimskog ugovora odredio je:▫ ”Zajednica ima zadaću osnivanje zajedničkog tržišta i postupno približavanje

ekonomskih politika zemalja članica, unapređenje usklađenog razvoja ekonomske aktivnosti u ukupnoj Zajednici, kontinuiranu ekspanziju, uravnotežen, stabilan rast, ubrzano podizanje životnog standarda, bliskije odnose između zemalja članica".

• Članak 2 Ugovora o EU:▫ “Unija će osnovati UNUTARNJE TRŽIŠTE”…

• Za stvaranje carinske unije nije dovoljna samo Zajednička carinska tarifa, nego i njena primjena sukladno jedinstvenim pravilima u svim zemljama članicama...

▫ U protivnom, to bi dovelo do različitih carinskih vrijednosti i različite primjene pravila nakon uvoza roba pojedinih zemalja članica

▫ Carinski zakon EU-a ima za cilj uklanjanje rizika različitog tumačenja pravila Unije u razmjeni njenih zemalja članica s trećim zemljama

• “Rat dokumenata” • Od 1. siječnja 1993. godine razmjena unutar teritorija EU-a ne zahtijeva nikakav carinski

dokument • Sigurnost hrane, fitosanitetsko i veterinarsko zakonodavstvo• Carinska unija je omogućila rast unutarregionalne razmjene u Europi te sveukupno lančanu

izgradnju europske integracije, ali za zajedničko tržište bile su nužne i druge zajedničke politike, koje su se nadograđivale na temeljima carinske unije

• Izuzetan rast razmjene u prvih 10-15 godina EEZ-a bitan je faktor ekonomskog razvoja i podizanja životnog standarda u zemljama članicama

131

• Zahvaljujući većoj konkurenciji koju su poduzeća imala na njihovim glavnim tržištima, učinci velikog tržišta stimulirali su stvaranje klime povjerenja, koja se manifestirala rastom investicija

• Ukidanjem svih formalnosti na unutarnjim granicama nužnim postaje uvođenje i jačanje određenog broja mjera na vanjskoj granici Unije:

▫ administrativna suradnja sprječavanje prijevara i problema potrošača▫ kontrola na vanjskim granicama treba biti pojačana pri uvozu robe iz trećih zemalja▫ problemi nacionalne sigurnosti trebaju biti jedinstveni u sferi kriminala, droga,

terorizma, trgovine oružjem te u detaljnijoj razmjeni informacija između policije i snaga sigurnosti različitih zemalja članica i, u određenoj mjeri, susjednih zemalja

▫ zajedničke politike nužne su u odnosu na građane trećih zemalja, koji putuju zemljama članicama

JEDINSTVENO TRŽIŠTE• U siječnju 1985. godine, nova Komisija i njezin predsjednik Jacques Delors predstavili su

Parlamentu načela orijentacije i djelovanja tijekom idućih godina ▫ lipanj 1985. “Bijela knjiga“ o ostvarivanju unutarnjeg tržišta

• Europa, niti unutarnje tržište nisu se mogli ostvariti samo ukidanjem prepreka, carina, formalnosti i birokracije, nego i ukidanjem svih unutarnjih prepreka do 1992. godine

• Europsko vijeće u prosincu 1985.g. i Vijeće ministara u siječnju 1986. prihvatili su “Jedinstveni europski akt”, koji je stupio na snagu 1. srpnja 1987.

UKLANJANJE TEHNIČKIH PREPREKA U RAZMIJENI• Različiti tehnički propisi mogu onemogućiti razmjenu više nego carine!• Favoriziranje velikih poduzeća (naročito multinacionalnih)

▫ imaju strukturu, iskustvo i nužno osoblje koje može odgovoriti posebnim potrebama tržišta većeg broja zemalja i može raspršiti dodatne troškove na velike serije

• Usklađivanje zakonodavstva▫ Prevencija novih tehničkih prepreka razmjeni i nova metoda harmonizacije▫ Normizacija i certifikati (CEN, CENELEC, ETSI)

• EZ je definirala zajedničke norme 1983.g. obvezujući članice da unaprijed obavijeste Komisiju o svojim projektima koji se odnose na uvođenje normi i tehničkih pravila

▫ Načelo međusobnog (uzajamnog) priznavanja• od 7. svibnja 1985. omogućava da svi proizvodi legalno i lojalno

proizvedeni u svakoj zemlji članici imaju pristup na tržište druge zemlje članice i u slučaju kada su proizvedeni prema različitim tehničkim uvjetima

▫ Trgovinske marke/žigovi (CE)

OSNOVNE SLOBODESlobodno kretanje robaSlobodno kretanje radnika, nastanjivanja i priznavanja diplomaSlobodno obavljanje usluga i poslovnog nastanaSlobodno kretanje kapitala

SLOBODNO KRETANJE ROBA• ...omogućuje jednaku mogućnost pristupa tržištu istovrsnog proizvoda podrijetlom iz

različitih država članica Unije bez zakonskih zapreka i količinskih ograničenja• Sloboda kretanja roba nastavlja se na:

▫ ukidanje carina i pristojbi s ekvivalentnim učinkom uspostavom carinske unije 1968. godine, te

132

▫ ukidanje količinskih ograničenja trgovine (kvota) i mjera s ekvivalentnim učinkom 1969. i 1974. godine za poljoprivredne proizvode

• Ograničenja su moguća iz razloga:▫ javnog morala▫ javnog reda ▫ javne sigurnosti▫ zaštite zdravlja ljudi, životinja i biljaka▫ zaštite nacionalnog blaga, umjetničke ili povijesne ili arheološke vrijednosti ▫ zaštite industrijskog i trgovačkog vlasništva

• Koristi od toga imaju i proizvođači i potrošači: ▫ proizvođači zbog širenja tržišta za plasiranje proizvoda▫ potrošači jer im se nudi veći izbor proizvoda uz nižu cijenu, što je posljedica veće

konkurencije

SLOBODNO KRETANJE RADNIKA• Radnik koji se seli u drugu državu članicu ima određena prava:

▫ pravo na rad bez radne dozvole (osim radnika iz novih država članica koje su obuhvaćene prijelaznim razdobljem)

▫ jednakost postupanja u zapošljavanju kao s državljanima članice u kojoj se rad obavlja

▫ pravo na jednake socijalne pogodnosti kakve imaju i državljani članice u kojoj se radnik zapošljava

▫ pravo članova obitelji da se pridruže radniku i da primaju naknadu za obitelj▫ potpuna koordiniranost sustava socijalne sigurnosti (mirovinska prava i doprinosi za

socijalnu sigurnost)▫ uzajamno priznavanje kvalifikacija

• Cilj poticanje mobilnosti radne snage • Unatoč zajamčenim pravima, radnu snagu u EU-u karakterizira mala prostorna i

profesionalna pokretljivost (2-3%)• Prijelazno razdoblje ograničenje za nove države članice • Schengenska konvencija i europsko državljanstvo

SLOBODNO PRUŽANJE USLUGA• Sloboda poslovnog nastana podrazumijeva trajno proširivanje djelatnosti iz jedne države

članice EU-a u drugu, započinjanje samostalne djelatnosti ili osnivanje trgovačkog društva, dok se sloboda pružanja usluga odnosi na privremeno ili povremeno pružanje usluga izvan granica matične države

• Restrikcije pri ostvarivanju poslovnog nastana ili započinjanja s pružanjem usluga u svojstvu samostalno zaposlene osobe moguće su samo u strogo određenim slučajevima i moraju vrijediti jednako za sve, neovisno o državljanstvu ili prebivalištu

• Priznavanje profesionalnih kvalifikacija• Automatski sustav priznavanja (minimalni obrazovni standardi): liječnici,

stomatolozi, veterinari, medicinske sestre, farmaceuti i arhitekti• Bolonjski proces

• U skladu s tom slobodom, odvjetnici, banke, osiguravajuća društva ili softverske kompanije, na primjer, mogu svoje usluge nuditi na području cijele EU

• Na taj način krajnji potrošači koriste prednosti slobodnog kretanja usluga jer mogu odabrati najpovoljniju uslugu iz spektra koji se nudi na unutarnjem tržištu Unije

• Liberalizacija tržišta usluga Direktiva Bolkestein

FINANCIJSKE USLUGE• Preduvjet dinamične, inovativne i konkurentne Europe svakako je postojanje učinkovitog

financijskog tržišta:

133

▫ Bankarstvo, usluge osiguravajućih društava, društava za mirovinsko osiguranje, trgovanje vrijednosnim papirima te mogućnosti ulaganja (investicijske usluge)

• Dva načela:▫ Načelo europske putovnice▫ Načelo kontrole od strane države u kojoj financijska institucija ima sjedište

SLOBODNO KRETANJE KAPITALA• ...omogućuje protok sredstava unutar EU, olakšava prekograničnu trgovinu, pogoduje

mobilnosti radnika, olakšava prikupljanje kapitala potrebnog za započinjanje poslovanja i rast privrednih subjekata te funkcioniranje integriranog, otvorenog i učinkovitog unutarnjeg tržišta, što je od interesa za sve građane EU

• Efikasnost sektora financijskih usluga bila bi narušena u slučaju postojanja restrikcija u kretanju kapitala među državama članicama Unije

• Direktne inozemne investicije• euro

• ...građanima omogućuje obavljanje širokog spektra djelatnosti u inozemstvu:▫ otvaranje bankovnih računa u inozemnim bankama▫ kupnju dionica stranih poduzeća ▫ investiranje▫ kupnju nekretnina

• Za poduzeća ova sloboda podrazumijeva:▫ mogućnost investiranja i stjecanja prava vlasništva nad stranim trgovačkim društvima▫ ostvarivanje aktivne uloge u njihovu upravljanju

STRATEGIJA RAZVOJA UNUTARNJEG TRŽIŠTA• U 10 godina postojanja, UT potaknulo je otvaranje 2,5 milijuna novih radnih mjesta te je

pridonijelo stvaranju dodatnog bogatstva u vrijednosti od 800 milijardi eura• Unatoč neporecivom uspjehu projekta, sektor usluga otvarao se za poslovne subjekte iz

drugih država članica znatno sporije nego tržišta roba - jer i usluge su na tržištu roba▫ To se posebno odnosi na financijske usluge i promet

• Također, valja još mnogo učiniti u uklanjanju administrativnih, tehničkih i poreznih zapreka, te u području javnih nabava

• 1997. u Amsterdamu utvrđeni su strateški ciljevi provedbe kroz 3 faze od 01.01.1999.:▫ jačanje efikasnosti propisa▫ ukidanje glavnih distorzija s negativnim učincima na tržište▫ ukidanje sektorskih prepreka integracije tržišta▫ uvođenje jedinstvenog tržišta u korist svih građana

• Slijede brojne ekonomske aktivnosti: mjere liberalizacije tržišta (npr. telekomunikacije), standardizacija istovrsnih proizvoda i usluga, zajednički režim patenata, zaštita autorskih prava, “kodeks dobrog upravljanja” u poreznoj sferi

EKONOMSKI UČINCI INTEGRACIJE TRŽIŠTA• (1) Smanjenje troškova

▫ pad prodajnih cijena▫ nestaju neefikasni faktori u internoj organizaciji poduzeća▫ racionalizira se proizvodna struktura i dolazi do specijalizacije velikih industrijskih

grupa• (2) Ekonomija obujma• (3) Makroekonomska povezanost

UNUTARNJE EU.TRŽIŠTE I SUSTAV EUROPSKIH POLITIKA

134

• Jedinstveno tržište roba▫ Tržišno natjecanje▫ Kako je ono povezano za industrijom i poduzetništvom?

• Prometna politika i Transeuropske mreže (TENs)• Informacijsko društvo i zaštita potrošača• Pravo intelektualnog vlasništva

▫ Podrazumijeva zaštitu autorskog i srodnih prava te industrijsko vlasništvo (patenti)

KAKO OSNOVNE SLOBODE KRETANJA UTJEČU NA POSLOVNU OKOLINU?• Javne nabave

▫ Cilj je osigurati davateljima usluga te isporučiteljima roba i radova mogućnost nadmetanja na javnim natječajima u državama članicama EU

▫ Javna nadmetanja i korupcija• Pravo trgovačkih društava

▫ U užem smislu, podrazumijeva pravila o osnivanju, registraciji, domaćem i prekograničnom spajanju i dijeljenju tvrtki te pravnom statusu stranih tvrtki

• Međunarodni računovodstveni standardi i revizija

POLITIKA KONKURENCIJE(TRŽIŠNOG NATJECANJA)• poboljšava tržišnu efikasnost• Postavljaju se 2 pitanja:

▫ ekonomska opravdanost državnog intervencionizma i ▫ pogodnost nacionalne ili nadnacionalne razine intervencija

• Cilj ove politike je ograničavanje, kontroliranje i zabrana ponašanja poduzeća suprotno savršenoj konkurenciji, dakle, osiguravanje blagostanja stanovništva

EKONOMSKI I PRAVNI OKVIRI POLITIKE TRŽ.NATJECANJA• Jedinstveno tržište potiče konkurenciju

▫ broj poduzeća se povećava, što smanjuje mogućnost utjecaja na tržišnu cijenu ▫ Poduzetnici reagiraju promjenama cijena, restrukturiranjem, investiranjem,

racionalizacijom...• Monopolizacija tržišta odvija se:

▫ Povezivanjem▫ Koncentracijom

PROVOĐENJA POLITIKE TRŽ. NATJECANJA• Zabrana ograničavajućih sporazuma između poduzetnika (karteli)• Zabrana zloporabe vladajućeg položaja• Zabrana koncentracije poduzeća za koje postoji opasnost da bi osjetno narušilo tržišno

natjecanje• Zabrana određenih vrsta državnih potpora

▫ dopušteno: potpore za razvoj nerazvijenih regija, poticanje malih i srednjih poduzetnika, istraživanje, razvoj i inovacije, zaštitu okoliša, usavršavanje, zapošljavanje i kulturu

RAZVOJ INDUSTRIJE I PODUZETNIŠTVA• Razvoj industrije i poduzetništva u EU usko se veže uz druge zajedničke politike -

konkurenciju, istraživanje, regionalnu politiku i posebno trgovinu• Okosnicu europske privrede čine mala i srednja poduzeća (small & medium enterprises)

koja čine 90% industrijskog tkiva EU i zapošljavaju 70% radnika iz privatnog sektora

BILANCA EU. POLITIKE INDUSTRIJE I PODUZETNIŠTVA

135

• politika poduzeća• sektorska politika horizontalne mjere• Industrijska politika i poduzetništvo EU-a pod izravnim je utjecajem strategije Europa 2020

odgovor na izazove globalizacije, konkurentnosti i napretka

TRANSPORTNA POLITIKA I TRANSEUROPSKE MREŽE• transportna industrija

▫ 7% u BNP-u Unije▫ zapošljava 7% ukupnog broja zaposlenih u EU▫ 40% ukupnog ulaganja država članica ▫ 30% ukupne energetske potrošnje u Uniji

• Provođenje zajedničke politike označilo je otvaranje nacionalnih prometnih tržišta konkurenciji što je dovelo do snižavanja cijena i veće povezanosti među državama članicama

• Ciljevi zajedničke transportne politike:▫ utvrditi zajednička pravila koja se primjenjuju na međunarodni prijevoz na teritorij ili

s teritorija država članica, odnosno na prijevoz preko područja jedne ili više njih▫ utvrditi uvjete pod kojima prijevoznici koji nemaju sjedište ili prebivalište na

području neke države članice mogu unutar te države članice obavljati usluge prijevoza

▫ usvajati mjere za poboljšanje sigurnosti prijevoza, i sve druge odgovarajuće propise• Od 2001.g. prioritet postaje održivi razvoj prometa (zaštita okoliša)

TRANSEUROPSKE MREŽE• projekt uspostave zajedničkih europskih mreža u energetici, prometu i

telekomunikacijama• Bez moderne infrastrukture koja bi povezivala različite regionalne i nacionalne mreže

nije moguće uspostaviti slobodan protok roba, usluga i radnika• Osim toga, razvoj transeuropskih mreža važan je element za ostvarivanje ekonomskog

rasta i zaposlenosti, odnosno ekonomske i socijalne kohezije Unije

INFORMACIJSKO DRUŠTVO• Protok informacija bitno je za funkcioniranje tržišta!• Cilj je jačanje gospodarske konkurentnosti EU-a i poboljšanje ekonomskih i društvenih

struktura • Mediji; Televizija bez granica• Sprječavanje “digitalnoga jaza”• Poticanje razvoja i uporabe informacijskih tehnologija• Razvoj telekomunikacija i korištenje interneta• Cilj je jačanje gospodarske konkurentnosti EU i poboljšanje ekonomskih i društvenih

struktura • Za ostvarivanje "informacijskoga društva" EU primjenjuje sljedeće metode:

• poticanje istraživanja, razvoja i korištenja novih informacijskih i komunikacijskih tehnologija

• stvaranje regulatornog okvira i standarda koji će omogućiti tržišno natjecanje• poticanje razvoja aplikacija, sadržaja i inicijativa koje građanima omogućuju

sudjelovanje u informacijskom društvu i korištenje njegovih prednosti

POLITIKA ZAŠTITE POTROŠAČA

136

• zaštita zdravlja, sigurnosti i ekonomskih interesa potrošača, kao i promidžba prava potrošača na informiranje, obrazovanje i organiziranje s ciljem očuvanja zajedničkih interesa

• Provedba zaštite potrošača u EU temelji se na načelima: ▫ Horizontalna provedba▫ Načelo supsidijarnosti ▫ Načelom minimalnog usklađivanja

6. EUROPSKA FISKALNA POLITIKA I PRORAČUN EUTEMELJI FISKALNOG SUSTAVA:

Elementi fiskalnog sustava EU: Zajednička porezna politika i unutarnje tržište (HARMONIZACIJA

OPOREZIVANJA) Carinski sustav EU Proračun EU i nacionalne proračunske politike Koordinacija makroekonomskih politika u EU

Pakt o stabilnosti i rastu (SGP) Stabilizacija euro-zone u slučajevima krize

POREZNI SUSTAV EU (1) Rimski ugovor uvođenje i nadgledanje pravila fiskalne neutralnosti u trgovini

jednak porezni tretman za domaće i proizvode uvezene iz ostalih zemalja članica Uvođenje PDV-a

Naknadno pokrenuta harmonizacija poreza na dobit poduzeća i poreza na štednju kako bi se omogućio slobodniji rast poduzeća i kretanje kapitala na zajedničkom tržištu

Ukidanje fiskalnih granica EMU zahtijeva koordinaciju nacionalnih fiskalnih politika

POREZNI SUSTAV EU (2) harmonizacija koordinacija indirektni direktni porezi zakoni preporuke jednoglasnost kvalificirana većina ukinuće poreznih prepreka veća transparentnost i razmjena informacija

POREZNI SUSTAV EU (3) Direktni (neposredni/izravni) porezi

oporezivanja poduzeća oporezivanja dohotka pojedinca i štednje

Indirektni (posredni/neizravni) porezi Porez na dodanu vrijednost (PDV) posebni porezi (akcize / trošarine) porezi na podizanje kapitala

Jednoglasnost!Sveeuropski porez? Ekološki porezi? …europski porez na financijske transakcije?

POREZNI SUSTAV EU (4)

Ne postoji obveza usklađivanja svih vrsta poreza jer porezna politika predstavlja jedan od simbola nacionalnog suvereniteta svake države

Pravna stečevina EU-a odnosi se uglavnom na neizravne poreze, dok su izravni porezi obuhvaćeni u manjoj mjeri i prepušteni na odlučivanje državama članicama pojedinačno

Cilj zajedničke porezne politike EU je osigurati usklađenost poreznih pravila s ciljevima funkcioniranja unutarnjeg tržišta

137

FISKALNA NEUTRALNOST U TRGOVINI sustav oporezivanja zemlje odredišta konkurentska defiskalizacija

usklađene stope poreza!? različite stope mogu utjecati različito na potrošnju određenih proizvoda i

iskriviti konkurentske uvjete djeluje se na troškove proizvodnje i rentabilnost investiranog kapitala

različita razina izravnog oporezivanja bitno utječe na kretanje kapitala i smještaj poduzeća

multinacionalne kompanije odabiru zemlje s povoljnijim poreznim tretmanom

pravilo poreza zemlje podrijetla (ubuduće?)

BILANCA I PREPEKTIVA POLITIKE OPOREZIVANJA U EU Harmonizacija poreza u uskoj je korelaciji s postupnim približavanjem nacionalnih

ekonomija unutar EU-a porez na dobit “race to the bottom” Usklađivanje korporativnih poreza i poreza na štednju je neizbježno, kako bi različita

poduzeća zemalja članica mogla koristiti jednake uvjete tržišnog natjecanja i kako bi kretanje kapitala bilo oslobođeno poremećaja koji nastaju oporezivanjem

Jednoglasnost kvalificirana većina R&TD i ‘Europa 2020’ Globalizacija i demografsko opterećenje Zajednički porezi?

SUSTAV FINANCIRANJA EU Kroz svoju povijest, Zajednica i Unija razvijale su financijski sustav koji je pratio integraciju,

pa je tako osmišljen i vlastiti sustav izvora financiranja (zajednički prihodi), te mehanizmi kojima su se ta prikupljena sredstva iskorištavala (zajednički rashodi)

Ključno mjesto u tom financijskom sustavu ima zajednički proračun EU-a

PRORAČUN EU (1) Bitan element provođenja fiskalne politike na europskoj razini Funkcije:

financijska i ekonomska politička i pravna Atipična struktura prihoda i rashoda

Osnovni cilj ostvarivanje ciljeva europskih politika

PRORAČUN EU (2) Ograničene funkcije redistribucije

ograničeni iznos: velik u apsolutnom iznosu ali relativno skroman s obzirom na gospodarski prostor kojega obuhvaća

neslaganja i pojedinačni interesi zemalja članica Zajedničke EU institucije imaju zadaću formiranje proračuna i osmišljavanje ciljeva

koje će financirati Velik dio proračuna svakodnevno se provodi u zemljama članicama, posebno za

poljoprivredne ciljeve i strukturne fondoveOSNOVNA NAČELA PRORAČUNA EU

usmjerava i osigurava

funkcioniranje gospodarskog

i pravno-političkog

sustava Unije!

138

Načelo jedinstvenosti i točnosti Načelo periodičnosti («godišnjeg obračuna») Načelo uravnoteženosti Načelo obračunske jedinice Načelo univerzalnosti (ne-prenošenja) Načelo specifikacije Načelo dobrog financijskog upravljanja

Načelo preglednosti (transparentnosti)

USVAJANJE I UPRAVLJANJE PRORAČUNOM EU Lisabonskim ugovorom je uveden novi (jednostavniji) postupak donošenja proračuna EU-a u

kojemu sudjeluju: Komisija predlaže i usklađuje Parlament i Vijeće ministara odlučuju Pomirbeni odbor predstavnici sve tri institucije

Može se provoditi: centraliziranim upravljanjem (22%) zajedničkim upravljanjem s nacionalnim tijelima (76%) združenom upravom međunarodnih tijela ili delegiranim upravljanjem putem izvršnih

agencija Europske komisije (1%) oko 1% je prepušteno trećim zemljama (npr. Hrvatskoj – IPA)

Kotizacije zemalja članica zamijenjene su postupno «vlastitim sredstvima» od 1970. godine Današnji izvori proračuna jesu:

«Tradicionalni vlastiti izvori» pristojbe na šećer carinske pristojbe (poljoprivredne pristojbe do 2009. godine)

Izvori temeljeni na Porezu na dodanu vrijednost (PDV) «Četvrti vlastiti izvor» uplate se temelje na bruto nacionalnom dohotku (BND)

zemlje članice Ostali prihodi

od 2000. godine zemlje članice zadržavaju 25% prikupljenih “tradicionalnih izvora” Unije, a prije toga su zadržavale 10%

Tekući višegodišnji financijski okvir i ciljevi proračuna EU Tekući okvir pokriva razdoblje od 2007. do 2013. godine Glavni ciljevi financijskih okvira:

Osigurati kontrolu evolucije proračuna u dužem vremenskom razdoblju Pomoć pri planiranju višegodišnjih programa i projekata Osigurati predvidljivi priljev sredstava za prioritete Unije Olakšati godišnju proračunsku proceduru i olakšati Euro-parlamentu i Vijeću EU

dogovor oko godišnjeg proračuna EU Lisabonski ugovor briše razliku “obveznih” i “neobveznih” rashoda

Tekući višegodišnji financijski okvir 2007-2013. Financijski okviri uređuju iznose godišnjih granica odobrenih rashoda prema obračunskom

načelu po kategorijama rashoda i prema gotovinskom načelu

NESLAGANJA OKO PRORAČUNA EU

139

“povijesni” korisnici regionalne politike teško prihvaćaju gubitak dobivanih sredstava nove zemlje članice traže pravedniji udio u regionalnoj pomoći najznačajniji kontributori, odbijaju bilo kakvo povećanje proračuna Francuska štiti financiranje CAP-a Velika Britanija odbija bilo kakvo osporavanje svog «rabata»

EU je 2006. i 2007. godine potaknula promjene oblikovanjem agende politika za budućnost, te time odredila glavne ciljeve Unije u narednom desetljeću i kasnije:

raznolikost i promjene – konkurencija na tržištima prodaje i nabavke, posebno sirovina, postaje sve snažnija, ravnoteža gospodarske moći se mijenja, a otvaranje novih tržišta je izazov za EU

znanstveni i tehnološki napredak – europska dimenzija u povećanju znanja, mobilnosti, konkurentnosti i inovacija, te transformaciju u gospodarski rast

gospodarstvo zasnovano na znanju i inovacijama promjena strukture i ravnoteže društva – potrebne su mjere za demografsku obnovu te

produljenje radnog vijeka zaposlenih solidarnost (gospodarska i socijalna kohezija) klimatske promjene energija – potreba za jeftinom i konkurentnom energijom pritisak migracija

OSNOVNA PODRUČJA FINANCIRANJA U BUDUĆNOSTI: Gospodarski rast

R&D, inovacije, obrazovanje i osposobljavanje te infrastrukturno povezivanje nacionalnih tržišta

Konvergencija Restrukturiranje

Sredinom 2011.g. EK je predstavila prijedlog za FP 2014-2020: Fin.okvir bi iznosio 1.025,0 milijardi eura, što je oko 1,05% BNP-a Unije:

48% za “Pametan i uključiv rast” 37% za “Održivi rast: prirodni resursi” 6% za administraciju 6% za “Globalnu Europu” 2% za “Sigurnost i građanstvo”

predlažu se novi instrumenti, fondovi i inicijative pojednostavljenje proračuna i korektivnog mehanizma promjene u sustavu zajedničkih prihoda reforma sustava PDV-a i uvođenje novog poreza

na financijske transakcije na razini Unije (!?) Predviđene novosti - npr.:

‘Instrument za povezivanje Europe’ u području transporta, energije i ICT-a ‘Horizon 2020’ u području istraživanja i inovacija nova kategorija ‘tranzicijskih regija’ s BDP-a/pc između 75% i 90% EU prosjeka Veći poticaji za ekološku poljoprivrednu proizvodnju i ujednačenje izravnih plaćanja

u starim i novim članicama Novi ‘Health for growth’ program 5% manje zaposlenih u administraciji

SUSTAV FONDOVA EU-A(1) Financijski instrumenti Unije za pomoć financiranja posebnih aktivnosti u okviru zajedničkih

europskih politika koje definiraju zemlje članice Razlikuju se po namjeni, obuhvatu i zemljama kojima su namijenjeni:

140

Regionalna pomoć («kohezijska politika») Očuvanje prirodnih resursa Pretpristupna pomoć Vanjska pomoć Programi Unije

SUSTAV FONDOVA EU-A(2) Kohezijska politika EU-a (raspoloživi fondovi vezani uz ciljeve održivog razvoja Unije):

Europski socijalni fond (ESF) Europski fond za regionalni razvoj (ERDF) Kohezijski fond

Očuvanje prirodnih resursa: Europski poljoprivredni garancijski fond (EAGF/FEAGA) Europski poljoprivredni fond za ruralni razvoj (EAFRD/FEADER) Europski ribarstveni fond (EFF/FEP)

Instrument pretpristupne pomoći (IPA) namijenjen zemljama kandidatkinjama za EU

Europski fond za razvoj (EDF)

KLJUČNO PITANJEKako fiskalni sustav EU može poticati gospodarski rast i održivi razvoj, brinuti o ekonomsko-socijalnoj koheziji i restrukturiranju gospodarstva unutar Unije, te ujedno omogućiti dublje i šire integriranje u Europi?

EMU: EUROPSKA MONETARNA INTEGRACIJA I EKONOMSKA KOORDINACIJAŠTO JE MONETARNA UNIJA?-Valutno područje unutar kojega su međusobni tečajevi valuta zemalja članica neopozivo fiksirani-Članice monetarne unije gube kontrolu (i nadzor) nad tečajem, kamatnim stopama i ponudom novca, tj. gube monetarni suverenitet -Troškove i koristi zajedničke valute razmatra teorija optimalnih valutnih područja (OCA)TROŠKOVI MONETARNE UNIJE

Gubljenje monetarne politike kao instrumenta ekonomske politike Tečaj fiksiran, kamatne stope egzogene Gubljenje inflacijskog poreza i mogućnosti devalvacije Tranzicijska nestabilnost Gašenje emisijske dobiti

KORISTI MONETARNE UNIJE Uglavnom na mikro razini:

o Ukidanje izravnih transakcijskih troškova konverzije valuta o Troškovi platnog prometao Neizravne koristi zbog veće usporedivosti cijena

Smanjenje neizvjesnosti zbog kredibilnog fiksiranja tečajeva - osiguranje (hedging)... Veća izvjesnost u pogledu budućih cijena uslijed trajnog fiksiranja tečajeva doprinosi

kvaliteti odluka o investicijama, proizvodnji, potrošnji... Izražavanje cijena roba na svjetskim tržištima u domaćoj valuti (manje fluktuacije cijena) Nepostojanje valutnog rizika za vanjski dug Međunarodne devizne pričuve – olakšano financiranje deficita tekućeg računa

141

Zajednička valuta doprinosi integraciji financijskih sustava (obveznica, dionica, bankovni sektor), što ih produbljuje i povećava njihovu likvidnost

Olakšana diversifikacija rizika

TROŠKOVI I KORISTI – USPOREDBA U praksi omjer između troškova i koristi ovisi o nekoliko parametara:

o Sposobnost tečaja za “upijanje” asimetričnih šokova o Poremećaja koji pogađaju devizna tržišta

U budućnosti će troškovi i koristi ovisiti o nastavku procesa političke i ekonomske integracije

TEROIJA OPTIMALNOG VALUTNOG PODRUČJA – OCA Mobilnost proizvodnih faktora (rada) Fleksibilnost cijena i nadnica Sličnost u stopama inflacije Otvorenost Fiskalna solidarnost

o visok stupanj centralizacije proračuna u političkim unijama omogućava automatske transfere između regija koje su pogođene asimetričnim šokovima – proračun EU je oko 1% BDP-a Unije

Financijska integracija

Simetričnost ekonomskih šokova (usklađenost poslovnih ciklusa) - kombinacija navedenih kriterija

o Trgovinska povezanost utječe na prelijevanje ekonomske aktivnosti, ali je

važnija sličnost struktura proizvodnje i trgovine, odnosno unutar-granska razmjena

SIMETRIČNI ŠOKOVI U slučaju dominacije simetričnih šokova, zajednička monetarna politika može čuvati

stabilnost cijena bez utjecaja na distribuciju gospodarske aktivnosti Zajednička monetarna politika odgovara svim članicama

NAČINI PRILAGODBE ASIMETRIČNIM ŠOKOVIMA

Smanjivanje nadnica (deflacija) u jednoj članici, što povećava konkurentnost i/ili porast cijena u drugoj članici (smanjivanje konkurentnosti)

Selidba nezaposlenih iz jedne u drugu članicu, što eliminira potrebu za promjenom nadnica

Fiskalni transferi – rješavaju problem neravnoteže na tekućem računu bilance plaćanja, ali ne rješavaju fundamentalnu neravnotežu

Promjena tečaja – pomiče krivulje agregatne potražnje prema početnom položaju

ENDOGENOST OPTIMALNIH VALUTNIH PODRUČJA Kriteriji ne moraju biti ispunjeni prije stvaranja monetarne unije, ali mogu biti ispunjeni

nakon njezina stvaranja Zemlje koje imaju zajedničku valutu trguju više (Rose - zajednička valuta trostruko

povećava trgovinu) => jača povezanost poslovnih ciklusa Ujednačavanje monetarne politike - uklanjanje razlika u ciklusima koje su bile

posljedica razlika u monetarnoj politici

142

TROŠKOVI U DUGOM ROKU Teorije specijalizacije (u dugom roku prevladavaju utjecaji aglomeracija) – u dugom

roku prevladavaju troškovi monetarne unijeo Da li je to slučaj s eurozonom? Nakon stvaranja monetarne unije moguće je da ona više ne ispunjava OCA kriterije Za usklađenost poslovnih ciklusa nije važan ukupan volumen trgovine, nego volumen

unutargranske trgovine (intra-industry trade)

EKONOMSKA I MONETARNA UNIJA (EMU)• Napredniji stupanj ekonomske integracije koji obuhvaća zajedničku monetarnu politiku i

usko koordinirane ekonomske politike zemalja članica • Unutarnje tržište može se razvijati samo u okviru monetarnog sustava koji osigurava

upravljanje deviznim tečajem • EMU je usmjeren na dvojnost “euro + unutarnje tržište” • Unutrašnji razlozi nastanka - uklanjanje prepreka stvaranju jedinstvenog/unutarnjeg

tržišta zbog postojanja različitih valuta (poticaj političkoj integraciji)• Vanjski razlozi nastanka - stvaranje velikog valutnog područja čija će valuta konkurirati za

položaj “svjetskog novca”• Politička motivacija stoji iza stvaranja EMU-a, ali ono ima ozbiljne ekonomske učinke na

zemlje članice

EKONOMSKA I MONETARNA UNIJA Za EMU se može reći da je njeno tržište radne snage u značajnoj mjeri ograničeno i

slaba je mobilnost radnika, ali financijska je integriranost značajna Što se tiče trgovinske povezanosti, velika je međusobna ovisnost članica koje sudjeluju

na unutarnjem tržištu EU, ali i otvorenost prema međunarodnoj razmjeni Poslovni ciklusi većine članica su također povezani, strukture gospodarstva slične, a

makroekonomske politike usko koordinirane

RAZVOJ EUROPSKE MONETARNE INTEGRACIJE Organizacija za europsku ekonomsku suradnju (OEEC) 1950.g. Europska platna

unija – EPU 1958.g. Europski monetarni sporazum – EMA 1972.g. sporazum o tzv. monetarnoj zmiji u tunelu - Sporazum iz Bazela 1973.g. Europski fond za monetarnu suradnju (FECOM/EMCF) 1974.g. Europska obračunska jedinica (EUA) 1979.g. Europski monetarni sustav – EMS

EUROPSKI MONETARNI SUSTAV Ciljevi EMS-a stabilizacija deviznih tečajeva, daljnji razvoj integracije, kvalitetniji

međunarodni monetarni odnosi Sustav su činili:

o nova obračunska jedinica – ECU (košara valuta)o mehanizam tečajeva i tržišnih intervencija - ERM o kreditni aranžmani središnjih banaka

Osnovna pravila:o pravilo stabilnosti između valuta o pravilo konvertibilnosti o pravilo solidarnosti

Mundellov trokut zemlja uključena u režim fiksnog tečaja, sa slobodnim kretanjem kapitala, gubi monetarnu suverenost, izuzev ako se radi o zemlji vođi zone

143

područje njemačke marke

TRI FAZE EMU-aPRVA FAZA01.06.1990.

potpuna sloboda tijeka kapitala povećana suranja središnjih banaka slobodna uporaba ECU-a pojačano usklađivanje gospodarske, novčane i fiskalne politike u EU

D RUGA FAZA 01.01.1994.

osnivanje EMI-a (preteće ECB-a) zabrana financiranja proračunskog deficita iz monetarnih izvora povećana koordinacija monetarnih politika jačanje gospodarske konvergencije proces osamostaljivanja nacionalnih središnjih banaka, zaključno do osnivanja ESCB-a pripreme za III. fazu

TREĆA FAZA 01.06.1999.

nepovratno fiksiranje stopa konverzije uvođenje eura primjena jedinstvene monetarne politike ESCB-a uvođenje ERM II unutar EU pokretanje Pakta o stabilnosti i rastu

EUROPSKA SREDIŠNJA BANKA (ECB) ECB je monetarna vlast EMU-a. Njen osnutak bio je predviđen Ugovorom iz Maastrichta, kojim je pokrenut projekt

stvaranja monetarne unije kao nadogradnje unutarnjeg tržišta EU Svečano je osnovana 30. lipnja 1998., a odgovornost za provedbu europske monetarne

politike preuzela je 1. siječnja 1999. Nadzire količinu novca u opticaju Upravlja tečajem eura Brine se za funkcioniranje platnog sustava Zajedno sa središnjim bankama država članica drži i upravlja službenim deviznim pričuvama Glavni zadatak ECB-a je odr ž anje stabilnosti cijena u zoni eura te o č uvanje kupovne mo ć i

eura: o određuje visinu kamata u zoni eura o prati kretanja cijena i procjenjuje rizike u odnosu na stabilnost cijena u eurozoni

EUROPSKI SUSTAV SREDIŠNJIH BANAKA (ESCB) Sastoji se od Europske središnje banke (Frankfurt a/M.) i središnjih banaka svih 27 zemalja

članica EU (uskoro 28 HNB) Osim Upravnog vijeća i Izvršnog odbora ECB-a, ESCB-om upravlja i Opće vijeće (u

njemu se nalaze guverneri nacionalnih banaka svih zemalja članica ESCB-a) Eurosustav / Eurosystem

o središnje banke članica eurozone Decentraliziranost sustava ECB formulira politiku, ali je provode NCB

DONOŠENJE ODLUKA U ESCB Odluke o monetarnoj politici se donose većinom glasova u Upravnom vijeću Nacionalna zastupljenost, ali članovi ne smiju zastupati nacionalna stajališta

144

Neovisnost ECB-a:o Institucionalna - neovisnost NCBo Operativna - slobodan odabir i upotreba monetarnih instrumenatao Osobna neovisnost dužnosnikao Financijska - kapital upisuju jedino NCB

Kako će se u budućnosti organizirati proces donošenja odluka?

EURO U knjižnom obliku euro je ušao u gospodarstvo i u banke zemalja članica EMU već 1.

siječnja 1999. (osim u Grčkoj, koja je pristupila EMU 1. siječnja 2001.) kada su fiksirani tečajevi nacionalnih valuta prema euru

Od 1. siječnja 2002. euro ulazi u optjecaj i u gotovinskom obliku, kao jedinstveni novac 12 članica EU, a tada službeno počinje i zamjena postojećih valuta tih država

Od 1. ožujka 2002. postao je jedino sredstvo plaćanja u zemljama EMU-a (tada 12, sada 17)

EURO I IZVAN EMU Uvođenje eura kao jedinstvene i jedine valute država eurozone ima veliko značenje i za

ostale:o tzv. europske minidržave (Andora, San Marino...) o područja gdje je njemačka marka bila jedino sredstvo plaćanja (Crna Gora i Kosovo) o zemlje s valutnim odborom i novčanim sidrom (npr. BiH, Bugarska…) o nove članice EU-a i izgledni kandidati za članstvo u EU (Latvija, Hrvatska...)

EKONOMSKE PREDNOSTI ŠIRENJA ZONE EURA€ Euro je javno dobro koje donosi mnoge prednosti zemljama sudionicama:

€ Uklanja tečajni rizik između korisnica, što snizuje kamatne stope i omogućuje zemljama da uživaju blagodati stabilnosti cijena (primarni cilj ECB-a)

€ Utire put dubokom, likvidnom i integriranom tržištu kapitala među zemljama sudionicama

€ Neke prednosti monetarne unije, poput uklanjanja nesigurnosti tečaja, povećavaju se širenjem eura

€ Ljudi ne moraju više mijenjati novac i plaćati transakcijske troškove za to kada putuju € Kako bi zemlja mogla u potpunosti uživati u prednostima, mora biti spremna za euro

ODNOSI TEČAJA SA ZEMLJAMA EU I NEČLANICAMA EURO-ZONE Postojanje valuta “outs” (koje koriste fleksibilan tečaj) određeni je rizik za eurozonu (npr.

inflacijske razlike, “free rider”) Velika Britanija je prihvatila načelo fakultativnog sudjelovanja u mehanizmu (“opting out”);

Švedska “odugovlači” Novi mehanizam tečaja ERM-II: Danska i NZČ Instrumenti novog mehanizma: o fluktuacijske granice (±15% ili ±2,25%)o nadgledanje razvoja konvergentnosti i upravljanja deviznim rezervama o mehanizmi intervencije

POLITIKA TEČAJA PREMA VELIKIM SVJETSKIM DEVIZAMA Trgovinska i ekonomska snaga zemalja članica EMU trebala bi euru osigurati status

međunarodne valute te pogodovati stvaranju monetarnog međunarodnog multipolarnog sustava

Devizni tečaj eura određuje se slobodno na tržištu u okviru fleksibilnog sustava tečaja

145

Euro je važan kao međunarodna valuta; u definiranju pariteta ili ciljanih zona; kao valuta fakturiranja i kotacije roba; kao sredstvo plaćanja privatnog i službenog sektora; u aktivi međunarodnih plasmana; u razini službenih deviza

MONETARNA POLITIKA ECB-a Početkom Zajednice monetarni sustav oslanjao se na Bretton Woods (međusobna

konvertibilnost valuta, ravnoteža platnih bilanci, održavanje fiksnog tečaja)o To je bio “sustav dolara”, što je SAD-u dalo izuzetne prednosti i njihovim

multinacionalnim kompanijama Prema Ugovoru o EU glavni zadatak ECB-a je stabilnost cijena u eurozoni ECB stabilnost cijena definira kao godišnju stopu rasta cijena nižu od 2%, ali blizu 2%

NAJVAŽNIJI INSTRUMENTI JEDINSTVENE MONETARNE POLITIKE Operacije na otvorenom tržištu - omogućavaju upravljanje kamatnim stopama, održavanje

likvidnosti na tržištu i općenito postizanje monetarnih ciljeva. Kategorije:o glavne operacije refinanciranjao dugoročne operacije refinanciranjao operacije finog podešavanja o strukturalne operacije

Minimalne obvezne rezerve - stabilizacija kamatnih stopa na novčanom tržištu, svladavanje strukturalne nestašice likvidnosti i pružanje moguće pomoći pri monetarnoj ekspanziji

Stalne pogodnosti - opskrbljuju i apsorbiraju dnevnu ili prekonoćnu likvidnost te ograničavaju kretanje dnevnih kamatnih stopa

POŠTIVANJE OBVEZA ČLANICA EMS-a Pravna i ekonomska konvergentnost - kompatibilnost nacionalnih zakonodavstva s

Ugovorom i statusom ESCB-a Kriteriji nominalne konvergencije procjena su kvalitete izvedene kombinacijom

monetarne i fiskalne politike zemalja kandidata (“policy mix”) Devizni je tečaj pokazatelj procjene makroekonomskih rezultata tržišta pojedine zemlje

KRITERIJI KONVERGENCIJE IZ MAASTRICHTA Stopa inflacije do 1,5% iznad prosjeka tri najbolje članice EU-a Proračunski deficit ispod 3% BDP-a Udio javnog duga u BDP-u do 60% Dugoročne kamatne stope do 2% iznad zemalja s najnižom inflacijom Dvije godine stabilnog tečaja (odnosno članstva u ERM II)

REALNA KONVERGENCIJA I EMU Koncept realne konvergencije uobičajeno podrazumijeva proces sustizanja razine

gospodarskog razvoja prosjeka EU-a (konvergencija dohodaka) ili završetak procesa tranzicije i povezanih strukturalnih reformi

Najčešći pokazatelji:o BDP po glavi stanovnikao stope nezaposlenostio raspodjela dohotkao prihodi i rashodi države kao postotak BDP-a

KOORDINACIJA MONETARNE I FISKALNE POLITIKE U EMU …ne odvija se automatski, niti je makroekonomska politika institucionalno centralizirana Osnovni ciljevi makroekonomske koordinacije u EU:

146

o doprinos postizanju ciljeva iz Ugovora (uravnotežen, održiv i stabilan gospodarski rast, visoka zaposlenost, konkurentna industrija, bolji standard...)

o usklađivanje nacionalnih fiskalnih, s jedinstvenom monetarnom politikomo ostvarivanje što većih koristi iz ekonomske integracije (investicije i sl.)o postizanje ekonomske konvergencije

Opće smjernice ekonomskih politika (BEPG)

PAKT O STABILNOSTI I RASTU …usvojen 1997. i utvrđen uredbama o fiskalnoj disciplini Ugovora, a provedba je od 1999.g. Procedura prekomjernog deficita – EDP Procedura nadgledanja (Early Warning System) NOVOSTI:

o “Euro Plus Pact” (inicijalno: “Pakt za kompetitivnost”) “Europski fiskalni (kom)pakt”

stroži SGP o Stvaranje Fiskalne unije i bankarske unije!o Europski stabilizacijski mehanizam (ESM)

EKONOMSKA I SOCIJALNA KOHEZIJA U EU

EKONOMSKA I SOCIJALNA KOHEZIJA U EU Jačanje gospodarske i socijalne povezanosti osnovni je preduvjet solidarnosti među

članicama EU Lisabon: … “i teritorijalna kohezija” ...definira se kao postizanje ujednačenijeg razvoja, društvenog blagostanja i

socijalnog sustava, te je kao takva već Rimskim ugovorom postavljena kao prioritetni cilj

Različit nivo društvenog razvoja i općeg blagostanja proizlazi iz različitih naslijeđenih stanja, različitih fizičkih osobina prostora, načina provođenja određenih politika, primljenih pomoći i slično, a takve nejednakosti uzrokuju diferencirane učinke primjene zajedničkih politika, pa je stoga nužno djelovati u pravcu njihovog smanjenja, tj. konvergenciji

KONVERGENCIJA ...predstavlja sustavno smanjenje razlika među regijama i/ili državama u određenom

vremenskom razdoblju te podrazumijeva vremensku dimenziju i uvjete koji determiniraju smjer i brzinu njenog odvijanja

147

Regionalna i socijalna politika usmjerene su na smanjenje ekonomske i socijalne neravnoteže u EU, a većina mjera im je komplementarna pa ih je potrebno koordinirati

Strukturni fondovi

SOCIJALNA POLITIKA I ZAPOŠLJAVANJE Globalizacija proizvodnje i trgovine, djelovanje novih tehnologija na rad, društvo i

pojedince, nezaposlenost i starenje stanovništva izazivaju pritisak na ekonomsko i socijalno tkivo svih članica EU

Konvergencija zemalja članica izazvala je i približavanje socijalnih potreba i problema s kojima se susreću, međutim, još uvijek postoje razlike po zemljama

koordinacija nacionalnih socijalnih politika

RAZLIČITOSTI EUROPSKOG SOCIJALNOG PROSTORA Heterogenost europskog prostora posebno se očituje na polju:

o nezaposlenostio troškovima rada o socijalne zaštite

Nezaposlenost u Uniji predstavlja značajan problem (oko 10%), veći nego u SAD-u Japanu ili Norveškoj svjetska kriza

Stopa zaposlenosti polako se povećavala prije pojave svjetske krize i recesije, ali Japan i SAD postižu i ovdje bolje rezultate

TROŠKOVI RADA I SOCIJALNE ZAŠTITE Najviše nadnice i stupanj socijalne zaštite radnika Unije imaju zemlje koje čine tzv. «tvrdu

jezgru» Unijeo Njemačka, Francuska, zemlje Beneluksa i Austrija, te skandinavske članiceo veća produktivnost radao učinci koncentracije aktivnosti

Zemlje najnižih nadnica nalaze se na rubovima Unije Grčka, Portugal i nove zemlje članice (posebno Bugarska, Rumunjska i Latvija) Rashodi za socijalnu zaštitu u Uniji prosječno iznose oko 27% BDP-a, pri čemu:

o najveći udio u BDP-u imaju Švedska, Francuska i Danska (30-32%)o a najmanji Estonija, Latvija i Litva (12-13%)

Socijalni i fiskalni damping Iskustvo Istočne Njemačke pokazuje da ubrzana konvergencija nadnica i socijalnog sustava,

bez uzimanja u obzir produktivnosti rada, dovodi do deindustrijalizacije i nezaposlenosti, unatoč značajnim proračunskim transferima

SOCIJALNA POLITIKA može se definirati kao organizirana akcija države i društva usmjerena na podizanje općeg

socijalnog blagostanja, a posebno na poboljšanju položaja i integracije onih pojedinaca i grupa u društvu koji su uslijed različitih okolnosti dospjeli u nepovoljan socijalni i ekonomski položaj

zapošljavanje, mobilnost radnika, uvjeti rada i plaće, osiguranje u slučaju nezaposlenosti, programi socijalne pomoći, mirovine, zdravstvo, nediskriminacija, obrazovanje, udruživanje radnika...

TEMELJI ZAJEDNIČKE SOCIJALNE POLITIKE (novi) članak 2 Ugovora o EU: Unija se temelji na vrijednostima poštivanja ljudskog digniteta, slobode, demokracije,

jednakosti, zakona pravde i poštivanja ljudskih prava, uključujući pravo pripadnosti

148

manjinama te vrijednosti su zajedničke svim članicama u društvu pluralizma, nediskriminacije, snošljivosti, pravde, solidarnosti i jednakosti između žena i muškaraca

članak 3 Ugovora o EU: Unija promiče mir, svoje vrijednosti i dobrobit ljudi Unija nudi svojim građanima područje slobode, sigurnosti i pravde bez unutarnjih

granica, uz slobodno kretanje ljudi… Unija će stvarati Unutarnje tržište, brinuti o održivom razvoju…stvarati konkurentnu

socijalnu tržišnu ekonomiju, koja cilja punoj zaposlenoti i socijalnom napretku Unija će se boriti protiv socijalne isključenosti i diskriminacije, a poticati socijalnu

pravdu i zaštitu, jednakost, međugeneracijsku solidarnost i zaštitu prava djece Poticat će ekonomsku, socijalnu i teritorijalnu koheziju te solidarnost među članicama Unija će svoje vrijednosti promicati širom svijeta

članak 2 Ugovora o funkcioniranju EU-a: Zemlje članice će koordinirati svojim ekonomskim i politikama zapošljavanja u

okviru predviđenih ovlasti… članak 4 Ugovora o funkcioniranju EU-a podijeljenja nadležnost Unije i zemalja članica

za područje: (b) socijalne politike, za aspekte definirane u Ugovoru (c) ekonomsku, socijalnu i teritorijalnu koheziju

Socijalna povelja (Social Charter) usvojilo je 1989. 11 zemalja članicao Velika Britanija naknadno

Bijela knjiga o rastu, konkurentnosti i zapošljavanju (1993.) Europska strategija zapošljavanja (1997.) Načelo isključive nadležnosti država članica za politiku zapošljavanja

o Uz postojanje pravne stečevine u obliku direktiva i uredbi (npr. radno zakonodavstvo), velik dio reguliran je korištenjem otvorene metode koordinacije putem preporuka i rezolucija (npr. zapošljavanje, socijalna zaštita)

Protokol o ostvarenju osnovnih prava radnika (1991.) Europski socijalni fond – ESF (1961.)

o promiče jednake mogućnosti za sve te pomaže u pronalaženju ili pokretanju vlastitog posla u EU, a posebna pozornost posvećuje se financiranju područja EU-a s osobito visokim razinama nezaposlenosti ili s niskim prosječnim dohotkom

inicijativa EQUALo borba protiv diskriminacije i neravnopravnosti zaposlenika i osoba koje tek traže

posao

POVELJA O TEMELJNIM PRAVIMA EU-a Povelja nadilazi onu iz 1989.g. jer jamči ne samo socijalna prava nego sva prava i slobode

građana Unije 12. prosinca 2007. konačno je potpisana i proglašena Povelja, koja jača zaštitu temeljnih

građanskih, političkih, ekonomskih i socijalnih prava europskih građana i koja novim reformskim ugovorom EU-a, postaje pravno obvezujuća za zemlje članice i institucije EU-a prilikom primjene europskih zakona

o Rezultat toga bit će jačanje prava europskih građana u ključnim područjima kao što su ljudsko dostojanstvo, temeljne slobode, jednakost, solidarnost, građanstvo i pravda

o Priloženi protokol utvrđuje iznimke za Poljsku, V.Britaniju i Češku

ZAJEDNIČKO TRŽIŠTE RADA Realizacija Unutarnjeg tržišta je veliki uspjeh Mobilnost radnika u EU je relativno mala Prijelazna razdoblja za radnike iz novih zemalja članica

149

Novi problemi: globalizacija, nepovoljne demografske promjene, problemi ilegalnih useljenika iz siromašnih zemalja, rad na crno itd.

Fleksigurnost

EUROPSKI SOCIJALNI MODEL ...odražava zajedničke vrijednosti koje se zasnivaju na očuvanju mira, socijalne pravde,

ravnopravnosti, solidarnosti, promicanja slobode i demokracije i poštivanja ljudskih prava

Američki socijalni model daje prednost manjoj nezaposlenosti, slabijim zaradama i nižem pragu siromaštva radi povećanja stope zaposlenosti

Europski model preferira više plaće i socijalnu zaštitu, ali rezultira većom nezaposlenosti

POLITIKA ZAPOŠLJAVANJA U EU Zajednički su ciljevi usklađenih politika zapošljavanja:

o što veća zaposlenost uz istovremeno poboljšanje uvjeta života i rada o jačanje tržišta rada i obrazovane radne snage, koja se može prilagoditi ekonomskim

promjenama i o poboljšanje kvalitete socijalne politike i socijalne zaštite

Europski fond za prilagodbe globalizaciji (2006.) EURES

LISABONSKA STRATEGIJA I POLITIKE ZAPOŠLJAVANJA Strategija olakšava postizanje pune zaposlenosti i jaču koheziju kroz:

o Europsku strategiju za zapošljavanje o Europsku strategiju za reformu tržišta rada o Socijalnu agendu (2005.-2010.)

Revidirana Lisabonska strategija «Rast i zapošljavnje» 2010: Plan oporavka i “Europa 2020”

Komunitarni program PROGRESS financijski podupire implementaciju ciljeva EU-a u području zapošljavanja i socijalnih pitanja

Europa 2020

EUROPSKA STRATEGIJA ZAPOŠLJAVANJA TEMELJI SE NA ČETIRI „STUPA“ Poduzetništvo

o razvijanje aktivnijeg poslovnog okruženja i stvaranje novih i boljih radnih mjesta Osiguranje mogućnosti zapošljavanja

o borba protiv dugoročne nezaposlenosti i nezaposlenosti mladih, olakšavanje prijelaza iz škole na posao, razvijanje suradnje između poduzeća i socijalnih partnera

Omogućavanje prilagodbe o olakšavanje poduzećima i radnoj snazi prihvaćanja novih tehnologija i novih tržišnih

uvjeta, osuvremenjivanjem organizacije rada i promicanjem prilagodljivosti u poduzećima

Osuvremenjivanje društava otklanjanje diskriminacije među spolovima, pomirenje obiteljskog i poslovnog života

EUROPSKI SOCIJALNI DIJALOG Dijalog sa socijalnim partnerima jedan je od stupova Europskoga socijalnog modela, iako su

sloboda udruživanja i autonomija pregovora o plaćama još uvijek u nadležnosti država članica

Lisabonom se uvodi novi članak 152:

150

“Unija priznaje i promiče ulogu socijalnih partnera na svojoj razini, uzimajući u obzir različitost nacionalnih sustava. Unija će omogućiti dijalog između socijalnih partnera, uvažavajući njihovu autonomiju.

REGIONALNA POLITIKA Smanjenje regionalne nejednakosti bitan je uvjet za svaki ekonomski i politički

napredak EU Na ekonomsku i socijalnu koheziju negativno utječu: visoka koncentracija ekonomskih aktivnosti i populacije u centralnim metropolskim regijama značajne regionalne razlike u razini BDP-a i zaposlenosti ograničena dostupnost pojedinih usluga u regijama i gradovima socio-ekonomski problemi u zabačenim i izoliranim područjima

REGIONALNA POLITIKA EU – POJMOVI Regionalna politika usmjerena prema smanjenju gospodarskih i društvenih razlika

između regija EU s obzirom na ostvarivanje cilja jedinstvenog tržišta od 1975. osnivanje ERDF

Strukturna politika šire značenje jer sadrži regionalne i neregionalne (sektorske) komponente

Kohezijska politika najšire značenje jer obuhvaća niz mjera za postizanje cilja društvene i gospodarske kohezije

Formalno u upotrebi od 1986. (Jedinstveni europski akt)

REGIONALNA POLITIKA EU Cilj te politike je postizanje harmoničnog, ujednačenog i održivog razvoja te jačanje

ekonomske, socijalne i teritorijalne kohezije Unije Temeljno načelo politike je financijska solidarnost koja se očituje u usmjeravanju

financijskih sredstava kroz zajedničke fondove:o 1958.: Europski socijalni fond i Europski fond za smjernice i jamstva u

poljoprivredio 1975.: Europski fond za regionalni razvoj – ERDF o 1992.: Financijski instrument za pomoć ribarstvu (FIFG) o Kohezijski fond

PRIORITETI REGIONALNE POLITIKE FIZIČKA INFRASTRUKTURA promet, sustavi opskrbe energentima (vodovodi,

plinovodi, električna energija), poduzetničke zone RAZVOJ PODUZETNIČKIH AKTIVNOSTI malo i srednje poduzetništvo, razvoj i

primjena inovativnih tehnologija, istraživački parkovi JAČANJE LJUDSKOG POTENCIJALA obrazovanje, stručno usavršavanje,

prekvalifikacija radnika uslijed promjena na tržištu rada OPĆE UNAPRJEĐENJE RAZVOJA mjere zaštite okoliša, strateškog planiranja

razvoja, zaštita autohtonih značajki nekog područja

EUROPSKI FOND ZA REGIONALNI RAZVOJ Fond sredstva namjenjuje:

o ulaganjima u proizvodnju (posebice malih i srednjih poduzeća)o ulaganjima u lokalnu i regionalnu razvojnu infrastrukturu (poslovna, istraživačka,

obrazovna, ekološka, prometna, zdravstvena, energetska) te o ulaganjima u jačanje gospodarskih potencijala nekog prostora (jačanje turističke

ponude, istraživačkog-inovacijskog potencijala, suradnja među tvrtkama, primjena informacijske i komunikacijske tehnologije)

151

NAČELA REGIONALNE POLITIKE EU-a načelo koncentracije - raspoloživa sredstva se koncentriraju na regije čiji BNP po glavi

stanovnika ne prelazi 75% prosjeka Unije načelo sufinanciranja - države članice sredstva moraju nadopuniti nacionalnim sredstvima

te zajmovima EIB-a načelo programiranja - Komisija nastoji usmjeriti državne politike programskim

uvjetovanjem prioriteta regionalnog razvoja načelo partnerstva - sve faze provedbe politike trebale bi se odvijati u suradnji nacionalnih

vlasti s regionalnim i lokalnim vlastima te s relevantnim gospodarskim i društvenim partnerima

načelo supsidijarnosti

ALOKACIJA STRUKTURNIH FONDOVA Sukladno novoj kohezijskoj politici, EU razlikuje 3 kategorije regija, ovisno o razini

nerazvijenosti i obliku potpore koja je nekom području potrebna :o Cilj 1 - “Konvergencija” - namijenjen je najmanje razvijenim regijama (BDP p/c

ispod 75% prosjeka EU) te zemljama čiji je BND po glavi stanovnika ispod 90% prosjeka EU

o Cilj 2 - “Regionalna konkurentnost i zapošljavanje” - mogu koristiti sve regije EU-a, a iznos na koji ostvaruju pravo ovisi o njihovoj stopi nezaposlenosti, zaposlenosti u manje perspektivnim gospodarskim sektorima, razini obrazovanosti, gustoći naseljenosti

o Cilj 3 - “Europska teritorijalna suradnja” – prekogranična, međuregionalna i transnacionalna suradnji

REGIONALNA POLITIKA I DODJELJIVANJE POMOĆI Na temelju svojeg teritorijalnog ustrojstva država mora utvrditi statističke regije, a zatim

EU utvrđuje razinu i oblik potpora pojedinoj regiji Pokazatelji razvijenosti (npr. BDP pc) prate se na razini zemalja članica te na nižim razinama

- statističkih regija NUTS (Nomenklatura prostornih jedinica za statistiku) Nužno je učinkovito funkcioniranje institucija u državama članicama koje upravljaju

financijskim sredstvima Regionalna politika zahtijeva visoku razinu usklađenosti s drugim zajedničkim politikama

KOHEZIJSKA POLITIKA TAKOĐER OBUHVAĆA... Fond solidarnosti, koji ima za cilj da zemljama članicama ili njenim regijama omogući

hitnu, učinkovitu i fleksibilnu potporu u rješavanju šteta uzrokovanih određenim prirodnim katastrofama, za što je potrebna javna pomoć

Nove inicijative koje ciljaju boljem korištenju strukturnih fondova: o JASPERS (transport i okoliša)o JEREMIE (mala poduzeća koja žele rasti)o JESSICA (investicije, rast i otvaranje novih radnih mjesta u europskim gradovima)

REZULTATI KOHEZIJSKE POLITIKE EU (ZA RAZDOBLJE 2000.-2006.) 8.400 km željeznica izgrađeno ili obnovljeno 5.100 km cesta izgrađeno ili obnovljeno Pristup čistoj pitkoj vodi za još 20 milijuna ljudi Izobrazba (strukovno osposobljavanje) za 10 milijuna ljudi godišnje Više od milijun novih radnih mjesta BDP/per capita za 5% viši u novijim zemljama članicama

152

IZAZOVI KOHEZIJSKE POLITIKE• Demografske promjene• Restruktu-riranje industrijskih obrazaca • Globalizacija • Energetske potrebe • Zaštita okoliša i klimatske promjene

KOHEZIJSKA POLITIKA EU I RH Dobivanjem statusa zemlje kandidatkinje i objavljivanjem Pretpristupne strategije za

Hrvatsku otvaraju se 3 pretpristupna fonda – PHARE i ISPA od 2005., te SAPARD od 2006. godine

Dosadašnji programi CARDS, Phare, ISPA i SAPARD su u novom programskom razdoblju od 2007.-2013. zamijenjeni Instrumentom pretpristupne pomoći (IPA)

o financijska sredstva namijenjena RH prema komponentama programa IPA za navedeno razdoblje iznose 749,83 mil. €

CILJEVI KOHEZIJSKE POLITIKE EU ZA RAZDOBLJE 2014.-2020.– Ostvariti ciljeve strategije “Europa 2020” (pametan, održiv i uključiv rast),

fokusiranje na rezultate, maksimizacija učinaka EU fondova– 33% proračuna EU– Pojednostavljenje i koordinacija s ostalim EU fondovima (tj. za ruralni razvoj,

ribarstvo i pomorstvo)

IPA II Za razdoblje 2014.-2020. Komisija je predložila alokaciju od 14,1 milijardu eura Poboljšani strateški okvir bolja povezanost sa prioritetima strategije proširenja kao i

višegodišnjim planovima financiranja Provedba bi trebala omogućiti nagrađivanje zemalja s dobrim rezultatima te

fleksibilniju realokaciju sredstava iz nedovoljno iskorištenih područja Povećana potpora sektorskim mjerama EU sredstva bi se mogla koristiti kao poluga za velike reforme

153

bilo ti je tko je predstavnik građana ( europski parl.), onda ono pitanje za administrativnu suradnju, urugvajska runda, trgovinski blokovi ( al je odgovor bio da je Krugman a ne Keynes il koji je vec bio napisan),EMS ( sto nije postojalo prije osnivanja ems-a), onaj model je bio ak se nevaramda se zove mulinsov ( odgovor ono s gubljenjem monetarne..),koje zemlje od navedenih nisu clanice eu...-zemlje koje nisu članice-Island,Lihtenštajn -Smjernice ili direktive spadaju pod- sek. izvore europskog prava-Središnja banka-sjedište u frankfurtu i nasljednica je eu. fiskalnog instituta-Mundellov trokut- gubi monetarnu suverenost,izuzev ako se radi o zemlji vođi te zone-Ugovorom iz Pariza osnovana je: eu. zajednica za ugljen i čelik-savršeno cirkuliranje robe - zajedničko tržište-Pravo EU-a -jedinstveni je zakonodavni sustav koji djeluje neovisno i usporedno sa zakonodavstvima zemalja članica EU-a

• Integracija- prenosi dio svoje suverenosti s nacionalne na nadnacionalnu razinu– 1. zone slobodne trgovine- nema carina niti efekata sličnih carini, a prema trećim

zemljama svaka vodi svoju politiku liberalizacija- nema carina niti efekata sličnih carini, a prema trećim zemljama vode zajedničku politiku

– 2. carinska unija– Priznajemo samo one koje su registrirane u WTO-u

• Zemlje se integriraju zbog: – Ekonomije obujma- niži jedinični troškovi(masovna proizvodnja), veliko tržište– Konkurencije– Pregovaračke moći- ponder (broj u nečemu, sa kolikim izvozom sudjeluje ta zemlja u

svjetskom izvozu, SAD 17%) zemlja koja ima veći ponder određuje standarde– Liberalizacija- ukidanje svih prepreka u svj. Trgovini osim carina, a one se svode na

najmanju mjeru – Carine– Eksternalije– Paritet kupovne moći- nominalna konvergencija (plaća koju netko ima) i realna (ovisi

o troškovima života) konvergencija- smanjenje razlika između država i regija• Model gravitacije- razmjena je proporcionalna Između zemalja koje su slične po BDP-u, a

obrnuto proporcionalna geografskom mjestu konkurentske grade • Što je zemlja manja i razvijenija to je potrebitija tržišta• Subsidijaritet- prijenos vlasti od vrha prema građanima

WTO 1995: 1. GATT- slobodno kretanje roba (1947), 2. GATS- usluga , 3. TRIPS- intelektualnog vlasništva; 139 zemalja

- krovna trgovinska organizacija koja nameće principe– Osjetljiv sektor poljoprivreda, neosjetljiv industrija- principi:

1. Klauzula reciprociteta (asimetrija)- naši proizvodi nisu konkurentni, ulaze na tržište EU bez carine, proizvodi EU ulaze na naše tržište s carinom tranzicijski period od 10 godina)

• - zahvaljujući članku 24. jer je GATT isključen iz carinske unije• - slobodno prodiranje uz uvjet klauzule nacionalnog podrijetla2. Klauzula blagonaklonog postupanja3. Klauzula nacionalnog podrijetla- sirovina mora biti naša ili ju možemo kupiti iz EU

154

• - moramo preraditi sirovinu kako bi dobila novu broj u carinskoj nomenklaturi (npr. Drvo preradit u stol)

4. Klauzula najpovlaštenije nacije- sva prava i povlastice koje neka zemlja ima s drugom zemljom automatski prelaze na sve zemlje

Standardi- potrebni kako bi poslovanje bilo transparentnoKlasični faktori proizvodnje: rad, kapital znanjeNovi faktori proizvodnje: tehnologija, informacije, komunikacije (TIC)Realna carina- ona koju primjenjujemoNominalna carina- ona koja se nalazi u carinskoj tarifi; ona je kombinirana i harmoniziranaAsocijativni sporazumi- sa zemljama koje mogu postati članice EU (uz 3 uvjeta: europske zemlje, tržišno gospodarstvo, određeni vid demokracije)Partnerijat- sa zemljama koje ne mogu postati članice EUKada je započeo suvremeni način integriranja? Nakon 2. svj.rata jer se osniva organizacija UN-a nakon toga MMF, Bretonwoodski sustav Schengenska crta- slobodno kretanje ljudi (vrijeme promatranja 2+3+2) (Francuska, Njemačka, Španjolska, Portugal Nizozemska, Belgija, Luksemburg, Danska, Švedska, Finska, Norveška, Island, Italija, Švicarska)Maastrichtski ugovor- jedinstveno tržište (slobodan protok ljudi, roba, usluga i kapitala) + prihvaćanje pakta o stabilnosti i rastuMastriški kriteriji- moraju se ispuniti da bi se uveo €Kopenhaški kriteriji- svaka nova članica iz mora zadovoljiti (politički, gospodarski, pravni, administrativni)

- pregovarači vrše screening (usporedba dvaju zakonodavstava EU i kandidata)Zašto je SAD razvijeniji od EU? (odgovor daje Bijela knjiga)

a. Fizički razlozi- slobodan prijelaz roba, nema carinskih postajab. Tehnički razlozi- nema jedinstvenog standarda ,načelo uzajamnog priznavanjac. Fiskalni razlozi- oporezivanje po jedinstvenom sistemu

Dvije intgracije u EU- EU i EMU“non teri” barriers- ne carinske barijereCentripetalna snaga- vuče prema centralnoj politiciCentrifugalna snaga- vuku se od centralne politike jer nisu spremne za njuSMTK- od 0 do 9, daje ocjenu razvijenosti zemljeTOFT- uvjeti razmjene (koliko moramo izvesti hrane da bi uvezli jedan kompjuter)Runde- sastanci visokorazvijenih zemalja na kojima se odvija proces liberalizacije Subvencije

d. Horizontalne- npr. Upisati 1. godinu bez plaćanjae. Vertikalne- zabranjene, npr. Davanje subvencije samo jednoj grupi, a ne drugoj)f. Prelevman- namet da se izjednači viša domaća sa višom nižom svjetskom cijenom

(varijabilni namet)BRIX- Brazil Rusija, Indija, Kina, Južnoafrička republikaDeterminanta (čimbenici)- pravni propisi koje netko propisuje i koji se moraju poštovati da bi ušli neku zajednicu

- unutarnje: sposobnosti, strojevi, tehnologijaliberalizacija svjetske trgovine u okviru GATT-a: 1947. Havanska povelja zasniva se na principima u okviru UNCTAD-a (ujedinjeni narodi u trgovini) OECD, multikompanija, EUTeorija regionalne ekonomske integracije:

1. zona slobodne trgovine2. carinska unija (1968)3. zajedničko tržište- faza ekonomske integracije koja pretpostavlja savršeno cirkuliranje roba i

faktora proizvodnje između zemalja članica koje čine carinski entitet, uz eliminiranje fiskalnih, tehničkih i trgovinskih prepreka

4. jedinstveno tržište (1986-1993)- 4 slobode: slobodno kretanje ljudi, roba, usluga i kapitala

zona slobodne tgovine + carinska unija + zajedničko tržište = preferencijalno grupiranje

155

5. unutarnje tržište- 4 slobode + smanjenje regionalnih radniha + smanjenje socijalnih razlika + €

Verovi- dobrovoljno ograničavanje izvoza (umjesto da Japan izvozi 200.000 auta po 10.000 €, izvoze 100.000 komada po 20.000 €)Održivi razvoj- rast BDP-a + strukturne promjene + klimatske promjene + zaštita okoliša + socijalna osjetljivostTARIC- integrirana tarifaodluka- kada se želi ubrzati uvođenje nečega (postoji red)direktiva- ne postoji red, napravi kada i kako znašTENDER (natječaj)- uvjeti natječaja za neki posao određuju se preko zemlje koja ga raspisuje ili zemlje koja je nudila posaoSTABEX- sustav za poljoprivreduSIMSIN- sustav za rudarstvoCarina- porez ili naknada koja se naplaćuje po prijelazu robe preko carinske granice, a danas je standard zbog liberalizacije

- može biti: o veća od državne (EU)o jednaka državnojo manja od državne (RH)

PPP- paritet kupovne moći- nominalna konvergencija- plaća- realna konvergencija- troškovi života

Zona slobodne trgovine (FTA)- zona između n broja zemalja između kojih nema carina, a prema trećim zemljama svaka zemlja vodi zasebnu politiku (npr. CEFTA)Carinska unija- područje između n broja zemalja između kojih nema carina,a prema trećim zemljama vode jedinstvenu zajedničku politiku EU elementi države i (kon)federacije = integracija sui generis (posebne vrste)OEC (OECD) liberalizacija vanjske trgovine, podjela Marshallovog plana (pomoć SAD-a u tranziciji europskih zemalja(oprema+novac))Ekonomska integracija uspješna je kada se integriraju konkurenti, a ne komplementi vertikalna (sektorska) integracija Europe ne uspijeva (Francuska, obrana) horizontalna (opća) integracija od 1957. Rimskim ugovorom EEZ, EUROATOM- svi europski fondovi do 1980. bili su vatrogasnog karaktera, od 1980. nadalje dobivaju strukturni karakter s kohezijskim ciljemSastav članica EU : 15 (nukleus) + 10 (2004.) + 2 (Bugarska, Rumunjska) + 1 (Hrvatska)

- stare zemlje ne moraju prihvatiti € ako ispune kriterij, dok nove moraju ACP- uglavnom monokulturne zemlje koje izvoze jedan proizvod (African, Caribbean and Pacific)JEA (1986.)- Jedinstveni europski akt (EEZ EZ)

- operacionalizacija Bijele knjige- Rimski ugovor je uvertira JEA-i

sporazum Lome III- sustav preferencijala sa zemljama ACP EFTA (Europska zona slobodne trgovine)

- 4 zemlje: Island, Norveška, Lihtenštajn i Švicarska- svaka ima svoju vanjskotrgovinsku politiku- osniva ju Velika Britanija

Europski gospodarski prostor= 27 (EU) + 4 (EFTA) – 1 (Švicarska) = 30CAP (Common Agricultural Policy), 1992. Viječe ministara prihvatilo reformu CAP-a zbog urugvajske rundeUgovor iz Nice- određuje koliko će koja zemlja dobiti glasova u pojedinim organima EUInstitucije EU proizvode:

- izvorna prava- ugovori na temelju kojih je osnovana eu o Pariški ugovor (1951.)

156

o dva Rimska ugovora – EEZ, EUROATOMo Merger Treaty- spajanje EEZ, EUROATOM i ECSCo JEA

- derivativna prava- odluke utemeljene na izvornim pravimaPostupak odlučivanja:

1. Komisija EU – samo ona ima pravo predlagati2. Vijeće ministara3. parlament4. europsko vijeće5. europski sud6. revizijski obračunski sud

1948. OEEC – Organizacija za europsku ekonomsku suradnju1951. ECSC/CECA – Europska zajednica za ugljen i čelik – Pariški ugovor1957. EEZ i EUROATOM – Rimski ugovor1968. TEC/CET – osnivanje cainske unije1986. JEA – Jedinstveni europski akt - revidirani Rimski ugovor EEZ prelazi u EZ1993. EZ prelazi u EU – Ugovor iz Maastrichta2007. Lisabonski ugovor

157