Jadran Kale: Hrvatska etnoastronomija

Prigoda koja je u planetariju Tehničkog muzeja 7. prosinca 2000. pružena za tradicijski pogled na nebo nad hrvatskim zemljama na jedan je način ponavljanje predavanja koje sam na poziv Drage Sirovice ujesen 1992. održao u šibenskom Astronomskom društvu. Stoga ovu zgodu valja iskoristiti za prisjećanje na tog vrsnog astronomskog pedagoga i nadahnutog astrognostika, koji je u ratu poginuo 3. rujna 1995. godine.

Planetarijske projekcije poput ove u Tehničkom muzeju tijekom devedesetih godina mogu se pohoditi na više mjesta. Oni označavaju širenje planetarijskog zanimanja među kulturnim temama s uvriježenih priredbi poput rekonstrukcije nebeskih poredaka za Betlehemsku zvijezdu, ili neba iz Homerovih opisa, ili pak pri kakvom važnom nacionalnom događaju iz povijesti, dalje na znanja alternativna visokoj građanskoj kulturi i povijesti plemića i vojnika. Danas se npr. u Houstonu može vidjeti planetarijska projekcija “Tragajući za prvim astronomom”, a u Chicagu je za pripravljanje projekcije “Duhovi s neba i grmljavina na zemlji” s mjesnim zajednicama domorodaca i čitavim istraživanjem potrošen milijun dolara.

2

2

Ova projekcija, kao početnički pokušaj svoje vrste u Hrvatskoj, nije koštala toliko novca, no ostale su karakteristične zajedničke vrste izvora kakve se pred ovakav pregled imaju pretresti. Tradicijska znanja o noćnome nebu mogu se ocrtati na osnovi objavljenih i arhivskih etnografskih bilježenja i filoloških izvora poput književnih djela, rječničkih navoda ili biblijskih prijevoda. Takva se istraživanja krste raznim disciplinarnim odrednicama, utjecana ponajprije od zanimanja za značenja Stonehendgea od sredine šezdesetih koja su se prvo stala nazivati astroarheološkim a potom arheoastronomskim, tako da danas sa specifično tradicijskim (etnografskim) gradivom barata etnoastronomija, astronimika (samo imenima), arheokozmologija ili dr., dok se posljednjih godina umjesto astroarheologije i etnoastronomije više poseže za odrednicom “astronomije u kulturi”, svojevrsne kulturne astronomije prikladne sadržaju definicije arheoastronomije u sveučilišnom udžbeniku Ivana Šprajca iz 1991.: to je “proučavanje svih kulturnih pojava vezanih s opažanjima neba”.

Ako se predmet istraživanja ovako postavljene discipline ne može posve lako predočiti u glavnini svojeg nastupa, gotovo su svakome poznate neke među njenim kontroverzama. Hrvatski je prijevod posvećene knjige i ovdje učinio popularnim raspravljati o tome da li su Dogoni iz Malija doista znali da Sirius A ima svoje zvjezdane pratioce, ili su o tome pri prethodnoj opazivoj prilici saznali od isusovačkog misionara s teleskopom, ili pak da li su

3

3

šumski Pigmeji mogli znati broj Saturnovih satelita. Tim se pitanjima nećemo moći baviti ovom prigodom, a ograničavanjem na tradicijska znanja o samome noćnom nebu i njegovim svjetlilima postrani će nam ostati i tradicijski kozmogonijski, kozmološki i kronološki nazori, kao i poznavanja najsjajnijih nebeskih tijela. Među izostavljenim nebeskim tijelima su i meteori i asteroidi, za koje je zanimljivo da je naziv “prijehodničice” Bogoslav Šulek predložio zasnivajući ga na narodnom imenu za planete - prijehodnice.

Među nebeska tijela osobite vrste svakako ide Mliječni put, kojem tradicijska poznavanja variraju od pukog poznavanja imena, sve do istančanih poznavanja poput imenovanja “vreća ugljena”, zastrtih predjela Mliječnog puta. Mliječni put u europskih naroda imenom obično vodi do svetih mjesta - Rima, Jeruzalema, Campostele ili Czestochowe. Česta tradicijska asociranja Mliječnog puta s pticama drugi je put koji nas može dovesti do nadnaravnih sredina, jer je vjerojatno da je Mliječni put poiman kao posmrtna staza duša do njihovog zagrobnog odredišta, s močvarnim pticama kao prepoznatljivim vodičima između sva tri mitološka svijeta: vodenog podzemlja, zemlje smrtnika i nebeskih prostranstava. Vjerojatno ovim zamišljenim putem još i danas do roditeljskih dimnjaka u pričama dolijeću rode s novorođenima. Glavni je domaći naziv Mliječnoga puta Kumova slama, kojeg iz pamtljivog obrazloženja o osramoćujućem podsjetniku kako je kum kumu slamu krao kao cjelovitu poruku možemo protumačiti tek nakon uklapanja u

4

4

poslovice koje izrijekom govore kako se od nekrvnih srodnika poput kumova ne smije ništa krasti, baš niti slamčica, što bi posjetitelji simbolično naglašavali otirući obuću pri izlasku iz kuće, a ne samo kad bi ulazili u nju. Opažajno naprednije znanje predstavlja procjenjivanje vremena noći po nagnutosti Mliječnoga puta nad obzorom, kako je to zabilježeno u južnoj Dalmaciji.

Skupa sa Suncem i Mjesecom, Danica ulazi među one asteronime koji su u hrvatskoj pisanoj riječi prisutni od prvih zapisa i rječnika, a ujedno je i antroponim. Kao Prijehodnica, Prethodnica, Priodnica ili sl. ime joj se miješa s općenitim narodnim imenovanjem planeta. Neki od njenih češćih naziva su i Sjajnica, Svitlica, Mjesečarka, Jutrenjica, Večernjača, Maša (u Lici) i Guščarka. Među planetima posebna imena još se mogu razaznati za Merkur (Sunčarica) i Mars (Marte, etnografski navod iz Šišana u Istri, i uz leksikografsku potvrdu). Postoji i niz imena možda pridanih planetima, no nejasno je kojem - poput Janjčarice, Volarice, Svinjarice, Karavanke, Ovčarice, Konjarice ili zvijezde Pastirice.

Vjerojatno je najstarije imenovano područje stajnih nebeskih svjetlila ono oko nebeskih polova. Općenito, ovdje ne mislimo na Sjevernjaču (Tramuntanu), već na sam sjeverni nebeski pol: jedno tumačenje pećinskih slikarija u Lascauxu starih 18500 godina cilja na zvijezdu δ Labuda kao onodobnu zvijezdu Sjevernjaču, bugarski astronom drži da je imenovanje zvijezde Vega Svrdlom (što je i hrvatski asteronim) predajna uspomena na 13000 godina staro

5

5

doba kada je ona stajala uz nebeski pol, potom se odavno karakteristični poredak ovisan o precesijskom pomicanju za starinu od 10000 godina prepoznaje i u Homerovim opisima, a novo tumačenje otklona pri orijentaciji piramida 2480. godine pr.K. u Gizi za tadašnje Sjevernjače drži β Malog medvjeda i ζ Velikog medvjeda. U IV. st. pr.K. Eudoks Sjevernjačom naziva β Malog medvjeda, dva stoljeća poslije Hiparh nebeski pol vezuje uz područje te zvijezde, κ i λ Zmaja, dok je Higin u I.st. kao Sjevernjaču spominjao ε Malog medvjeda i λ Zmaja. U IX.st. Pacifik iz Verone spominje α Malog medvjeda kao zvijezdu koja svojim kruženjem oko bliskog nebeskog pola pomaže odrediti doba noći, da bi je 1029. godine prvi put kao Sjevernjaču spomenuo Al-Biruni.

Starost imenovanja cirkumpolarnog dijela neba najizrazitija je na primjeru zviježđa Veliki medvjed. Jedna od pretpostavki starosti prepoznavanja ovog zviježđa seže u doba prije 80 tisuća godina, kada je zbog kretanja zvijezda ovaj lik bio mnogo više nalik eponimnoj životinji. I predloženo raščlanjivanje korijena praindoeuropskog naziva ovog zviježđa odgonetava drevnu lovačku narav njegovih imenovatelja. U hrvatskom se narodu “ruda” lika ovog zviježđa viđenog kao Velika kola koristila kao kazaljka kojom nebeski sat može pokazivati vrijeme noći, slično kao i u srednjevjekovnog pisca, a osim Kola (i kao Kar, Kolari, Kolica, Voz, Kočija i dr.) nazivalo ih se još i Volovima (ili Volaricama, Plugom i Oračima), Sedmorcima, Sedam brodova i sl., a također i Vukovima, Kačolom, Šepavom Katom, Vjetrenjačom i dr.

6

6

Poredak zvijezda u Velikom medvjedu opisivane su činiti zvijezde u povorci: volarice, orač, gonjači i lupež, ili volarice slijeđene gospodarom, ženom s djetetom i lupežom. Najslabija zvjezdica u ovoj povorci, Alkor, ujedno je i najslabija zvijezda koja je poznata u hrvatskoj tradicijskoj astronimici. Karakteristični izgled zviježđa narodna je predaja uključivala u priču o zvjezdanoj povorci s kolima prelomljene rude ili s volom povučenog uha.

Složenije je povorke narodna predaja isplela na zimskom noćnom nebu. Položaji ovdašnjih zviježđa bili su napose prikladni za vremensko ravnanje pri nizu sezonskih poslova, poput hranjenja volova, odlazak na jutarnje oranje, košnju ili žetvu, izgon ovaca, ili pak putovanje u mlin ili ikamo dalje. O kakvim je vrstama poslova riječ rječito govori da je sredina rujna doba najčešćih takvih ravnanja, što znači da se je radilo o jutarnjim potrebama. Kao svojevrsno kronometrijsko klatno služilo je i prepoznavanje nasuprotnog položaja zviježđa Bika i Labuda na nebeskom ekvatoru, što je poredak poznat i među antičkim obrazlaganjima likova na noćnom nebu, poput zviježđa Škorpiona i Oriona. Središnji su nebeski lik zimskog noćnog neba Plejade, koje su npr. u Rusa imenovane na 37 načina, kod Slovenaca na oko 50, dok je u nas sam najčešći njihov naziv, Vlašići, zabilježen u oko 20 inačica. Nije čudno da je najčešći naziv najupečatljivijeg asterizma u nas zasnovan na imenu drugog naroda, a kao prezime ujedno je i čest hrvatski antroponimik, upravo stoga jer je ta raznonarodnost osnova etiologije ovog nebeskog lika.

7

7

Radi se o umicateljima, tj. otmičarima nevjeste, koji je uvijek grabe iz susjedne inorodne zajednice - zvijezde Vlašići od Turaka ili katolika, a zvijezde Šokčići ili Turčići od Srba. Sastavnim dijelom ove priče su i zviježđa Did, Baba ili dr., od koje su na umicatelje hitnuti Štapi (u dvadesetak inačica naziva) ili Palice (u Istri). Po nazivu iz ove zvjezdane povorke leksikograf Parčić je za zviježđe Oriona predlozio hrvatski naziv Štapac. Ipak naše predaje ne poznaju Orion kao cjelovito zviježđe, već ga po ovoj predaji dovode u vezu sa susjednim zvijezdama: Did odn. Baba vjerojatno označuju Sirius, Štapi su zvijezde Orionovog pojasa, a Vlašići su Plejade. Po drugoj predaji Orionov pojas čine Kosci, i to katkad Mali kosci kao α, λ i γ Oriona, Veliki kosci kao ξ, ε i δ Oriona sa zvijezdom Ručaricom (σ Oriona) a zvijezde Grabilice, Kupioci ili Težačice kao κ, ι i β Oriona. U istom se slijedu susreću raščlanjeni i Mali štapi, Veliki štapi sa Zaštapnicom, te Zaštapi, ili u idućoj predaji Kose jednostavno slijedi Zakosnjak. Po jednom leksikografskom navodu zvijezda Zaštepnica iz ove povorke je upravo Sirius. Ovo su ujedno i najsloženiji poretci na hrvatskom tradicijskom nebu.

Izdašnu pozornost koju je čovjek u predindustrijskom dobu obraćao Plejadama pokazuju i drugi glavni razredi njihovih naziva kod nas. To su Kvočka i pilići, Sedmozviježđe, Lastari odn. Lastožeri (i 14 drugih sjevernohrvatskih inačica) sa Kupiocima, čak i s imenima pridanima pojedinim zvijezdama s posebnom naglašenošću zadnje zvjezdice (Mišurko, Pržožak, Biljurak, Prgimiz ili dr.).

8

8

Popis drugih imenovanih zviježđa i zvijezda dopunili bi ovom zgodom Pristoljem (Kasiopeja), Kozlićima (Blizanci), Gospinom krunom (Sjeverna kruna), Križem (Labud), dok se može pretpostaviti i ubikacija zvijezde Ribarice (Fomalhaut). Tek uz ovakav niz mogu se dostojno vrednovati sjajni filološki izvori poput Kanižlićeve “Rožalije” ili Zoranićevog ulomka “Planina” iz 1536., gdje piše kako su mu pastiri kazivali “ča Vlašići bihu i prik neba Rimski put ča je i zač se zove put kim je kum kum slamu kral i ko je svetoga Petra šćap i Volopasnica ka je zvizda i ke [su] u križ svite i zač se Križa sfak boji i ko je Vela medvidica i Mali medvidić i Zmaj i ko je i Veliki bivolj i čudne jine razlike zvizde.” Što bi današnji radoznalac dao da je skupa sa Zoranićem mogao sjediti na velebitskoj tratini pod tim starim planetarijem!

Već u Zoranićevom odlomku miješaju se klasični i etnografski nazivi, upravo kako i danas raspolažemo konvencionalnim nizom uglavnom arapskih, grčkih i latinskih asteronima skupa sa škrtim prežitkom iz reda domaćih naziva, poput Danice, Sjevernjače, Kumove slame ili Vlašića. Kroničar je za Gote koncem antike zabilježio postojanje 344 asteronima, sličnog bogatstva kao u današnjih pomoraca Karolinškog otočja koji imenuju pedesetak različitih zvijezda. Danas ne predlažemo nadomješćivati konvencionalne arapske nazive tim krugom od tristotinjak ukupno poznatih inačica hrvatskih naziva nebeskih svjetlila, doli njihovim istraživanjem dokučiti ključeve kojima su se drevni imenovatelji

9

9

vodili pri tim razvrstavanjima i simboličkim uređivanjima svojeg okoliša, kao ključnim kamenom u zgradi ljudskog ovladavanja prirodom. U poslijeindustrijskom dobu takva načela ljudskog ravnanja opet dobijaju na vrijednosti, s mrklom noćnom nebeskom kapom kao jedinim područjem gdje se imenovanja zbivaju neometana promjenama u klimi ili na licu zemlje, stoga krijući možda najdugovječnije spomenike.

****

Predavanje pripremljeno za planetarijsku projekciju u Tehničkom muzeju u Zagrebu 17. XII. 2000. godine. Ilustracija: Toroczkói Wigand Ede, "A magyar csillagos ég", Ethnographia str. 271-285, sa str. 271 (1914.)