eshatologija giorgio gozzelino

68

Kateheza 26(2004)1, 68-79 Giorgio Gozzelino, Eshatologija

ESHATOLOGIJA* GIORGIO GOZZELINOUniversità Pontificia SalesianaFacoltà di TeologiaSezione di TorinoVia Caboto, 27I-10129 Torino Primljeno: 15. 12. 2003.

Pregledni ~lanakUDK 236

Sa`etak

A utor ukratko obja{njava {to je to eshatologija i koje su njezine bitne sastavnice. Na po~etku podsje}a da eshatologija prou~ava kona~ni cilj ~ovjekova ‘ivota, a nje-

zino je specifi~no podru~je budu}nost, {to je sve uokvireno u perspektivu nade. Izvor-nost specifi~no kr{}anske eshatologije, koja ima biblijsko utemeljenje, jest njezinautemeljenost na Isusu Kristu. Tako i sadr‘aj apsolutne budu}nosti proizlazi iz Isusovauskrsnu}a. Autor tuma~i i u ~emu se sastoji stupnjevitost i slo‘enost apsolutne budu}-nosti ~iji su sastavni dijelovi: sud, paruzija, palingeneza i pakao. Stvarnost i identitetapsolutne budu}nosti uklju~uju uskrsnu}e tijela i ‘ivot vje~ni, ali i paradoks provi-zornoga u definitivnome.Klju~ne rije~i: eshatologija, apsolutna budu}nost, sud, paruzija, palingeneza, pakao

1. ESHATOLOGIJA OP]ENITO

Na op}enitom podru~ju ljudske spo-znaje eshatologijom se naziva sveukupnostperspektiva i sadr‘aja koji su plod pro-matranja upotpunjenja i sveobuhvatnosti~ovjekova postojanja, i na razini pojedincai na razini ~ovje~anstva.

Eshatologija op}enito je ono podru~jeljudskoga znanja koje analizira, provjeravai produbljuje kona~ne ciljeve ~ovjekova ‘i-vota, u vidu plodnog upravljanja putemkoji vodi prema njihovu ostvarivanju. Nje-zino specifi~no podru~je je budu}nost. Nje-zina perspektiva po kojoj se odlikuje jeperspektiva nade, konstruktivna te‘nja po-jedinca i ~ovje~anstva prema dovr{enju.Njezina vlastita metodologija sastoji se unadovezivanju razmi{ljanja na praksu, tj.u tuma~enju stvarnosti koja te‘i premaostvarenju te‘nji za vlastitim dovr{enjemkoje su prisutne u svakoj slobodi.

2. APSOLUTNA I RELATIVNABUDU]NOST

Uspjeh projekata sada{njosti mo‘e seiscrpiti u okviru zemaljskoga ‘ivota ili i}idalje od uskih vrata smrti. Ako je rije~ ounutarpovijesnom i imanentnom rezulta-tu – pa prema tome o ne~emu {to se odno-si na politiku, kulturu, ekonomiju, znanostili umjetnost – tada se ima pravo zvati bu-du}nost, stvarnost koja tek treba nastati,ali se naziva relativnom budu}no{}u, tj.budu}no{}u koja je ograni~ena s ovu stra-nu smrti. Ako je me|utim rije~ o cilju kojise nalazi s onu stranu smrti, tada se nazivaapsolutnom budu}no{}u (latinski ab-sol-vere, zna~i osloboditi, odrije{iti: u ovomslu~aju, od granice smrti).

* Naslov izvornika: »Escatologia«, u: Dizionario dipastorale giovanile, Elle Di Ci, Leumann (To) 1991,str. 297-306.

69


I relativna budu}nost i apsolutna bu-du}nost istinska su budu}nost, ali na raz-nim razinama: prva je djelomi~na, drugapuna. Iz toga valja na odgovaraju}i na~inrazlikovati izme|u eshatologije u ograni~e-nom i eshatologije u punom smislu rije~i.

Eshatologija u ograni~enom smislu sumnoge dana{nje ideologije koje dopu{tajusamo relativne budu}nosti: npr. marksi-zam i kulture racionalnog napretka svoj-stvene modernom vremenu. I mnogostru-ki oblici stvaranja projekta boljega svijetakoje tra‘i logika vjere: nu‘ni su, ali se odno-se na ciljeve koji }e nestati s padom provi-zornoga lika ovoga svijeta.

Naprotiv, eshatologija u punom smi-slu su sve ili gotovo sve religije ~ovje~an-stva, na prvome mjestu kr{}anstvo, koje suupravljene prema postizanju strogo ko-na~noga svr{etka, koji je takav da u smrti,umjesto nestanka, nalazi svoje vlastito upot-punjenje.

To razlikovanje poma‘e da se shvati ka-ko nije dopu{teno mije{ati kr{}ansko obe-}anje sa zemaljskim mesijanizmima koji suodre|eni provizornim.

3. IZVORNOST KR[]ANSKEESHATOLOGIJE

Imaju}i na umu pripadnost redu esha-tologijâ u punom smislu, neosporno je za-jedni{tvo kr{}anske eshatologije s velikimsvjetskim religijama. Me|utim, to je zajed-ni{tvo neposredno ispravljeno prisustvomdviju ~injenica koje kr{}anskoj eshatologi-ji udjeljuju jedinstvenu izvornost. Kr{}an-ska eshatologija razlikuje se od svake dru-ge eshatologije po tome {to je kr{}anska,tj. utemeljena na Isusu Kristu. Ponajprijestoga {to se opravdava na temelju Isusovanau~avanja. Zatim i po tome {to bit apso-lutne budu}nosti poistovje}uje s njime.

Prvi je smisao sasvim o~it: sve se eshato-logije temelje na nauku svoga utemeljitelja.

Drugi smisao predstavlja vlastitost kr{-}anske novosti. Dok se prema nekr{}an-skim religijama apsolutna budu}nost pred-stavlja kao stvarnost koja u potpunosti tre-ba do}i, za kr{}anstvo je ta budu}nost ukorijenu ve} ostvarena u nizu doga|aja prijeoko dvije tisu}e godina, koji se odnose napovijesni doga|aj Isusa iz Nazareta. Dok ne-kr{}anske religije u~e kako se apsolutna bu-du}nost sastoji isklju~ivo u ne~emu {to lju-di stje~u nakon smrti, kr{}anska vjera pro-gla{ava da je ta budu}nost prije svega i utemelju netko, Krist uskrsnuli, kojega pri-znaje kao opravdanje i apsolutno odredi{tesvakoga stvorenja (predestinacija u Kristu).

Izvornost kr{}anske eshatologije pro-izlazi iz utjelovljenja Sina Bo‘jega koje seostvarilo u Isusu i zaklju~ilo uskrsnu}em.Ona na kona~ni na~in navije{ta kona~nisvijet s onu stranu smrti koji je otvoren ‘i-votu pravde i istine. Taj svijet ona raspo-znaje u situaciji ne~uvenog zajedni{tva sBogom Ocem, u Duhu, kojega definiraproslavljeni Krist. Vidi apsolutnu budu}-nost ljudi u pro{irenju te njegove slavnesituacije na sve i na svakoga.

Dvije su kona~ne stvarnosti koje esha-tologija u svojoj hermeneutici posvjedo~u-je u kona~nici: izvorna Isusova slava usta-novljena njegovim uskrsnu}em; odraznaslava stvorenja koja je izazvana ~injenicomda stvorenje postaje sli~no Isusu.

Znaju}i da je Gospodin ‘iv te da je pri-sutan i da djeluje u vremenu, kr{}anskaeshatologija potvr|uje da je apsolutna bu-du}nost, iako jo{ nije sabrana ujedno, ipakna djelu u povijesti. Znaju}i da se razlikujeod svake druge eshatologije poradi tvrdnjekako apsolutna budu}nost ljudi u cijelostiproizlazi iz Isusove apsolutne budu}nosti,kr{}anska se eshatologija opisuje kao »kri-stologija kona~nih ciljeva«.

70


4. KR[]ANSKA ESHATOLOGIJAU SITUACIJI

Na podru~ju kr{}anske misli, izravnonas zanima katoli~ka vjeroispovijest. Ukrat-ko }emo se osvrnuti na neke njezine sada{-nje zna~ajke.

4.1. Pote{ko}e nedavne pro{lostiDana{nja katoli~ka eshatologija izlazi

iz dugog razdoblja zastoja koje je obilje‘enonekim prevladavaju}im oznakama: preva-gom filozofskog umovanja nad biblijskimistra‘ivanjem, svedenom na tra‘enje teksto-va koje }e se navesti kao podr{ku tezamadrugoga podrijetla; krizom kristolo{kogutemeljenja kona~nih stvarnosti; otu|enjemonostranosti, koju se promatra kao skupstvarnosti koje imaju sli~na svojstva kao izemaljske stvarnosti (fizika onostranosti);izvanjskim tuma~enjem odnosa sada{njega‘ivota s onim budu}im; odsutno{}u povi-jesnoga smisla; slabom osjetljivo{}u za dija-log s dana{njim kulturnim stvarnostima.

Polo‘aj se vidno mijenja. U prvi se planvra}a ono {to je specifi~no kr{}ansko, s bib-lijskim utemeljenjem; objektivizam priru~-nika zamijenjen je me|uosobnim katego-rijama; nepokretnost i izvanjskost prepu{-taju mjesto povijesnoj svijesti koja ra|ametapovijest; su~eljavanje s misaonim ob-licima dana{njega svijeta i s humanisti~kimznanostima sve je sna‘nije izra‘eno.

Sve se to odra‘ava i na pastoralnu prak-su koja nastoji da nad doista nu‘nim stra-hom od bo‘anskoga (mentalitet »Dies irae«)pretegne radosna svijest ~ovjekove suodgo-vornosti u spasenju.

Sada{nji trenutak ipak je prijelazno vri-jeme.

4.2. Sada{nji trenutakAktualna katoli~ka eshatologija nosi

teret te{kog zadatka dijaloga koji treba vo-

diti s kr{}anskim religijama, s nekr{}an-skim religijama i sa svijetom.

Na prvome podru~ju nalazi obe}avaju-}e to~ke susreta. Kada je pak rije~ o nekimglavnim to~kama reformirane antropolo-gije (nauk o isto~nome grijehu i o opravda-nju, primat subjektivizma itd.), tada me-|utim nailazi na tvrdu prepreku inkom-patibilnosti. Ne zna uvijek, barem ne kaonakana, biti dovoljno kriti~na i slobodna:to posvjedo~uje napomena Kongregacijeza nauk vjere oblikovana u pismu »o nekimpitanjima s obzirom na eshatologiju« od17. svibnja 1979. Ipak nastavlja sa stvar-nim ekumenskim duhom.

Na drugome podru~ju primjenjuje na-~ela Drugoga vatikanskog sabora s obzi-rom na vrednote i granice nekr{}anskih re-ligija. Kriti~ki razja{njava ezoteri~ku poru-ku sekti i novih kultova sa sna‘nim eshato-lo{kim obilje‘jem.

S obzirom na odnos s ovozemaljskimsvijetom prihva}a ispravne zahtjeve inkul-turacije i usvaja velika pitanja sada{njegavremena (usp. politi~ka teologija, teologijanade, teologija oslobo|enja itd.), paze}i dane upadne u zamku politi~ke apsolutizacijeili prevrednovanja humanisti~kih znano-sti ili nekriti~ne uporabe bilo kojega filo-zofskoga sredstva samo zato {to je novijegili postmodernoga kvalunkvizma.

Prethodni zadatak koji joj name}e di-jalog jest njegovanje postojanog osje}ajavlastitoga identiteta i izvornosti, koji se mi-jenja s objektivno{}u sadr‘aja.

5. SADR@AJ APSOLUTNEBUDU]NOSTI

Ta svijest izaziva jasno pitanje: {to o~e-kuje kr{}anska nada? Ispunjenje op}egadobra bez lica ili ostvarenje obe}anja trans-cendentnog i nikad iscrpivog sadr‘aja kojije me|utim jasno definiran i o~igledan?

71


Neodre|eni stav zastupaju tuma~enja,ponajvi{e protestantska, koja eshatonu, iliapsolutnoj budu}nosti, suprotstavljaju es-chata, tj. specifi~ne stvarnosti eshatologijekoje je objavilo Sveto pismo, dr‘e}i kakose valja ograni~iti na navje{taj kona~nogabudu}eg postojanja ne ~ekaju}i da se shva-ti {to ili koje elemente uklju~uje, jer je bilokoja informacija o onostranosti obilje‘enadokonom znati‘eljom i bez temelja je. Es-haton s pravom zdru‘uju s eshata rje{enja,ponajvi{e katoli~ka, koja isti~u objektivnisadr‘aj kristologije kako bi utvrdili poslje-di~ni jednaki objektivni sadr‘aj eshatologi-je. Prve mladima govore o budu}nosti nekvalificiraju}i njezine sadr‘aje i nagla{ava-ju}i samo politi~ke i sociokulturalne odra-ze. Druge predla‘u razumijevanje vjere ko-ja je sposobna ujediniti »sada« i »kasnije«,ne mije{aju}i jedno s drugim.

U drugoj postavci, koja jedina pristajeuz katoli~ku tradiciju, apsolutna budu}-nost ~ovjeka i svijeta ima jasne konture iciljeve, kao {to su oni koji obilje‘avaju Isu-sovo uskrsnu}e, od kojega i proizlaze. Na-vje{taj kona~nih stvarnosti tu nije neva‘anili akademski. Vjerni~ka misao, kad govorio budu}nosti, polazi od Isusove pro{losti iod sada{njosti milosnog ‘ivota koji repro-ducira tu pro{lost. To ~ini sa svrhom daosvijetli i podupre sada{njost: nudi nekeobavijesti o metapovijesti samo zato da bi~ovjeku omogu}ila shvatiti neizmjerni ri-zik u sada{njosti, razlikuju}i u njoj ono {toje neodrecivo (kraljevstvo Bo‘je) od onoga{to je jednostavno va‘no (sve ostalo).

Njezino zna~enje nadilazi i izopa~enopoimanje povijesti bez eshatologije (ili sa-da{njeg vremena bez upu}ivanja na apso-lutnu budu}nost) svojstveno sekularizmu,kao i izobli~enu ideju eshatologije bez po-vijesti (ili apsolutne budu}nosti odvojeneod sada{njeg vremena) koja je svojstvenanadnaravnosti.

6. ZAJEDNI^KI OKVIRESHATOLO[KIH TEMA

Nakon {to smo objasnili neke pretpo-stavke, nu‘no je obrazlo‘iti posebnost ko-na~nih stvarnosti koje pripadaju identitetusveop}e apsolutne budu}nosti, Isusovomdovr{enju pro{irenom na stvorenje.

S obzirom na to razlikujemo dvije sku-pine ~injenica. Prva skupina obuhva}a {estnaslova i uvodi u sr‘ eshatologije koju sepromatra u njezinom najizravnijem zna-~enju: tu su teme kao {to su uskrsnu}e tije-la, ‘ivot vje~ni, sud, Kristov ponovni dola-zak (paruzija), preobra‘aj (palingeneza) –s paklom kao negativnom suprotno{}u.Druga skupina uklju~uje tri naslova i od-nosi se na stvarnosti koje se razlikuju odapsolutne budu}nosti, ali su s njome uskopovezane: tu nalazimo teme fizi~ke smrti(pojedinaca i ~ovje~anstva), ~istili{ta i me-|ustanja – {to je stvarni predmet ali zato imanje svojstven eshatologiji, jer je skup ~i-njenica koje, iako pripadaju kona~nome,ostaju provizorne.

Dr‘e}i sigurnim da su ti sadr‘aji istotakve objave misterija apsolutne budu}no-sti, logika koja ih opravdava i povezuje po-kazuje se lako shvatljivom.

Prvi splet tema potvr|uje da apsolutnabudu}nost ~ovjeka nije utopisti~ko pri-vi|enje, nego veli~anstvena stvarnost (te-ma uskrsnu}a tijela), te da raspola‘e jasnomfizionomijom koja odgovara fizionomijislave uskrsnuloga Isusa (tema ‘ivota vje~-noga). Pridodaje da ona proizlazi iz ~inasvemogu}e Bo‘je ljubavi koju ~ovjek slo-bodno prihva}a (tema suda), a u sveukupno-sti se o~ituje u jedinom posredniku IsusuKristu (tema paruzije). Poja{njava da sepro{iruje u uklju~ivanje sveukupnog sve-mira (tema palingeneze), te da se njezinoobistinjenje s tom istinom podvrgava slo-bodnom ~ovjekovom pristanku, {to se mo-

72


‘e tragi~no zaklju~iti u nepovratnom padupojedinca (tema pakla).

Drugi splet uo~ava u fizi~koj smrti prijesvega upotpunjenje (smrt pojedinca), a za-tim sveukupnost (kraj ~ovje~anstva) apso-lutne budu}nosti. Svjestan je potrebe da seu potpunosti ukloni ono {to umanjuje ilizastire neporo~no ~ovjekovo opredjeljenjeza Boga u ljubavi (tema ~istili{ta). Privla~ipa‘nju na razmimoila‘enje koje postoji i uonostranosti, kao u~inak njezine ovisnostio ovostranosti, izme|u upotpunjenja apso-lutne budu}nosti koja se ostvaruje smr}upojedinca i njezine sveukupnosti, koja sepak ostvaruje zaklju~ivanjem povijesti (temame|ustanja).

Dok teme uskrsnu}a tijela i ‘ivota vje~-noga kazuju {to je ~ovjekova apsolutna bu-du}nost (antropolo{ka dimenzija), temasuda pokazuje da je ta budu}nost, u uklju-~ivanju ~ovjeka, Bo‘je djelo (teolo{ka di-menzija); tema paruzije pokazuje da Bogtu budu}nost ostvaruje po Kristu koji dari-va Duha (kristolo{ko-pneumatolo{ka di-menzija), dok tema palingeneze pokazujeda se ta budu}nost pro{iruje na sveukupnisvemir (kozmolo{ka dimenzija). Tema osu-de pokazuje da mo‘e ne uspjeti, zbog ~o-vjekova odbacivanja (hamartiolo{ka dimen-zija odnosno dimenzija grijeha).

Dok tema fizi~ke smrti otkriva put pri-stupa ispunjenju ~ovjekove apsolutne bu-du}nosti, tema ~istili{ta potvr|uje zahtjeveapsolutnosti koji pripadaju toj budu}nosti.Tema me|ustanja svjedo~i koliko je sna‘-no metazemaljski ‘ivot ovisan o sada{njem‘ivotu.

7. STUPNJEVITOST I SLO@ENOSTAPSOLUTNE BUDU]NOSTI

Apsolutna budu}nost ulazi u definici-ju ~ovjeka onoliko koliko i kako kona~nasvrha stvarnosti odlu~uje o njezinu identi-

tetu. ^ovjekova obilje‘ja i obilje‘ja apso-lutne budu}nosti naizmjeni~no se podr‘a-vaju i osvjetljavaju.

Dvije ~ovjekove dimenzije najbolje ob-ja{njavaju ustroj apsolutne budu}nosti, ato su: povijesnost i dijalektika jednoga i mno-gih (ili pojedinca i zajednice). Prva zahti-jeva slojevitost ostvarivanja apsolutne bu-du}nosti koja je raspore|ena na osi na-predovanja povijesti spasenja. Druga tvoriisprepletenost pojedina~ne eshatologije skolektivnom eshatologijom.

7.1. Progresivna dimenzijaIako nadilazi povijest zahvaljuju}i ~i-

njenici da predstavlja metapovijest, apso-lutna se budu}nost utjelovljuje u povijesti,jer proizlazi iz nje. Zapravo ne postoji nije-dan trenutak stvorenoga koji nije pro‘etapsolutnom budu}no{}u.

To zna~i da se apsolutna budu}nostprvi put pojavljuje ve} s po~etkom stvara-nja, a ~ini kvalitativni skok s pojavom ~o-vjeka na zemlji. Razvija se u vremenu pri-prave utjelovljenja. Ostvaruje se u korijenuu zemaljskom Isusovom ‘ivotu, koji svojvrhunac nalazi u uskrsnu}u. Pro{iruje svojuistinu na ljude u vremenu koje se nastavljana Gospodinovo uskrsnu}e. Za pojedincese upotpunjuje smr}u pojedinaca. Zadobi-va sveukupnu dimenziju na kraju vremena.

Tako prolazi kroz {est faza dozrijeva-nja koje je uo~avaju kao: priro|eni eshaton(pretpovijest), eshaton u pripremi (Starizavjet), eshaton ostvaren u korijenu (Novizavjet), ra{ireni eshaton (me|uvrijeme izme-|u Isusovoga uskrsnu}a i kraja vremena),upotpunjeni eshaton (me|uvrijeme pokoj-nika prije kona~noga Isusovog povratka),sveukupni eshaton (zaklju~enje povijesti).

Jasno je da se to ra{~lanjivanje apsolut-ne budu}nosti iznova predla‘e u svakomod eshata od kojih je sastavljena. Uskrsnu}e,sud, paruzija i palingeneza prvo bijahu

73


priro|eni, a zatim u pripremi; u korijenusu se ostvarili u Isusovu uskrsnu}u, sadaih on priop}uje, a dovr{uju se u smrti po-jedinaca da bi postali sveukupni na krajuvremena. Isus je zapo~eo ‘ivot vje~ni, kojije svitao ve} prije njega. @ivot vje~ni sadase zapo~inje u ljudima i upotpunjuje prvosmr}u pojedinca, a zatim i smr}u zajed-nice. Pakao, zasnovan prvim grijehom,u~vr{}uje se {irenjem moralnoga zla. Fi-zi~ka se smrt potvr|uje napredovanjem ‘i-vota. ^istili{te zaklju~uje pokorni~ki pro-slijed ~ovjeka gre{nika. Me|ustanje se po-dr‘ava napredovanjem povijesti, a nestat}e njenim nestankom.

7.2. Kolektivna dimenzijaS obzirom na odnos povijesti ~ovje-

~anstva s povije{}u pojedinaca, apsolutnabudu}nost uklju~uje i sveukupnost ljudii pojedina~ne subjekte. Pojedinac i zajed-nica tvore neodvojivo jedinstvo, bez zbrke,ali i bez odvajanja. Stoga kr{}anska esha-tologija treba biti bilo zajedni~arska ilikozmi~ka ili kolektivna, bilo pojedina~naeshatologija.

Op}enito se na razinu kolektivnoga po-stavljaju teme uskrsnu}a tijela, suda, paru-zije i palingeneze, a na razinu pojedina~no-ga ostale teme. Me|utim, pitanje odnosatih dviju razina, koliko god bilo stvarno,ne valja pretjerano nagla{avati, jer se razli-kovanje povezuje s jedinstvom. ̂ etiri spo-menute teme odnose se i na ~ovje~anstvo ina pojedince: to pokazuje razlikovanje su-da na op}i i posebni, te paruzije na euha-ristijsku paruziju i na paruziju na kraju vre-mena, te drugo tome sli~no. Isto se s jednestrane doga|a kada je rije~ o vje~nom ‘i-votu i prokletstvu, koji su u biti potpunismr}u pojedinca, a sveukupni zavr{etkompovijesti, te pokazivanjem odraza »ve}« i»jo{ ne« sada{njega vremena na metapo-vijest. S druge strane, to vrijedi i za fizi~ku

smrt koja se name}e i kao kraj zemaljskoga‘ivota pojedinca i kao zavr{etak zemaljskogpostojanja ~ovje~anstva. Slaganje dviju ra-zina nalazi daljnju potvrdu u potrebi do-pu{tanja situacije aktivnog ~ekanja pokoj-nika koju se naziva me|ustanjem.

Svaka od eshata uklju~uje dvije dimen-zije, pojedina~nu i kolektivnu. Prema to-me, umjesto da se ocrtavaju nesigurne gra-nice izme|u pojedina~ne i kolektivne esha-tologije, valja istaknuti njihovu suprisut-nost u svakoj od pripadnih tema.

8. POVEZANOST KR[]ANSKEESHATOLOGIJE

Dvostruko priznanje suodnosa povi-jesti i metapovijesti te sveop}ega i pojedi-na~noga opravdava dva va‘na zaklju~ka.

1) »Kr{}anstvo je eshatologija od po~et-ka do kraja, a ne samo u dodatku.«1 Punoprije negoli se kvalificira kao podru~je vjer-ni~kog razmi{ljanja Crkve, kr{}anska esha-tologija predstavlja perspektivu koja nadi-lazi sveukupnost vjere. Eshatologija je pri-sutna posvuda gdje se ̀ ivi od vjere i govorio Bogu, i prije negoli se razmi{ljaju}i za-dr`i nad njom.

To ne ~ini suvi{nom potrebu da se nje-zine sadr‘aje okupi u zasebnoj raspravi.Ako se eshatologiju ne mo‘e svesti na do-datak teologije koja je jedva jedvice vezanauz ostatak, nije dopu{teno ni odre}i se na-stojanja davanja organi~kog nacrta. To je irazlog zbog kojega je pastoral kona~nihstvarnosti toliko osjetljiv za eti~ke aspekte‘ivota i vjere kao i za jasno globalno vi|enjeeshatologije.

2) U promatranju kontinuiteta eshato-logije s cjelinom tema vjere isti~e se njezi-

1 J. MOLTMANN, Teologia della speranza, Queri-niana, Brescia 1970, str. 10.

74


na povezanost s protologijom, s raspravomo milosti i s ekleziologijom. Ta ~etiri pita-nja predstavljaju naime potpunost jedin-stvene antropologije: protologija proma-traju}i ~ovjeka u njegovoj priro|enoj fizio-nomiji, traktat o milosti i ekleziologiji tako{to ~ovjeka promatra u njegovoj fizionomi-ji u razvoju, a eshatologija tako {to ga pre-do~uje u njegovoj kona~noj fizionomiji.

Odatle proizlazi da prijedlog projektao ~ovjeku mladim ljudima treba predsta-viti kona~ne stvarnosti u kontekstu tih po-vezanosti.

9. STVARNOST I IDENTITETAPSOLUTNE BUDU]NOSTI

Sada }emo ukratko prikazati i formula-cije pojedinih tema eshatologije.

U kratkim izri~ajima o vjeri Crkve (sim-boli) op{iran sadr‘aj koji se na nju odnosiukratko se izra‘ava u dvjema temama ouskrsnu}u tijela i ‘ivotu vje~nome. Rije~je zapravo o stvarnosti i identitetu apsolut-ne budu}nosti.

9.1. Uskrsnu}e tijela

Kad neki kr{}anin ispovijeda uskrsnu}etijela, on neposredno razmi{lja o izlaskumrtvaca iz grobova. Me|utim, smisao teizjave je druga~iji. Svakako, uskrsnuti zna~ipostaviti se na noge, ustati; a uskrsnu}e okojemu je rije~ je uskrsnu}e mrtvih. Valjame|utim primijetiti da je smrt kriterij raz-lu~ivanja apsolutne budu}nosti od relativ-ne. Umjesto uskrsnu}a (govor U) mo‘e sejednako tako govoriti o uzdizanju (govorE), jednako kao {to se ustanovljuje u No-vom zavjetu kada je rije~ o Isusovu uskrsnu-}u. Prva primjedba omogu}uje da se shva-ti kako uskrsnu}e ne valja tuma~iti jedinoi prvenstveno kao ponovno preuzimanjetjelesne materije koja je zbog smrti istrunu-

la, nego nadasve i u osnovi kao bit apsolut-ne budu}nosti.

Druga primjedba tuma~i da se uskrsnu-}e ljudi shva}a jedino u svjetlu Isusovauskrsnu}a: kako i za{to je Isusovo uskrsnu-}e, daleko od toga da se svede na jedno-stavnu reanimaciju ili na povratak u stanjeprije smrti, zapo~elo stanje ne~uvene puni-ne ‘ivota koje je obilje‘eno Isusovim uza{a{-}em, njegovim sjedanjem zdesna Ocu i oda-{iljanjem Duha, tako da uskrsnu}e mrtvihne vodi ljude unatrag, u zemaljski ‘ivot,nego ih uvodi unaprijed, u Kristovu slavuu nebesima.

U toj perspektivi, uskrsnu}e se prizna-je doga|ajem zahvaljuju}i kojemu smrt,umjesto pada u ni{ta, postaje po~etak sve-ga – kao najkompletnija i najparadoksal-nija pobjeda nad smr}u koju je mogu}ezamisliti; kao jamstvo valjanosti sada{njegavremena, dokaz da ‘ivot ima smisao te dazaslu‘uje da ga se uvijek ‘ivi, pa i u najzlo-kobnijim situacijama.

Zahvaljuju}i toj perspektivi, pokazujese neprihvatljivim osaka}enje uzrokovanopretvaranjem bogatstva uskrsnu}a jedinou ponovno preuzimanje materije i jedinou proslavu tijela. Jasno, i tijelo, zbog ~o-vjekova jedinstva, ulazi u slavu. To se me-|utim doga|a zbog svetosti, snagom iz-vr{enih izbora, u tijelu i posredstvom tijela,po duhu: prema tome, uskrsnu}e se tako-|er ti~e i jo{ radikalnije i duha.

To potvr|uje ve} ustvr|ena pluralnostostvarivanja uskrsnu}a. Sveukupnom uskrs-nu}u, na kraju vremena, na sveop}oj razi-ni prethodi pet faza eshatona: priro|enog,u nastajanju, ostvarenog u korijenu, pro{i-renog i dovr{enog; a na pojedina~noj razi-ni faze pokretanja ‘ivota vjere (usp. sakra-menti uvo|enja u kr{}anstvo), razvoja te-meljnog opredjeljenja i njegovog upotpu-njenja u fizi~koj smrti. To su prema tomefaze koje se izvr{avaju izravno na razini du-

75


ha. Bog spa{ava ~itavoga ~ovjeka, ne samojednu njegovu dimenziju. Bog to me|u-tim ~ini po slobodi, on ra~una na duh.

9.2. @ivot vje~ni

Kao {to puna svijest o nekoj stvarnostiuklju~uje i neku objavu njezina identiteta,tako i ispovijed uskrsnu}a tijela nu‘no upu-}uje na progla{avanje ‘ivota vje~noga.

Jasno, uskrsnu}e tijela doga|a se i kodonih koji su zauvijek osu|eni. Me|utim,samo u ograni~enom smislu odla‘enja sonu stranu smrti (nastavak ‘ivota nakonsmrti) i ponovnom preuzimanju materijena kraju povijesti, bez pozitivnosti slave.Tako je u njihovom slu~aju rije~ o poba~e-nom uskrsnu}u.

Istinsko uskrsnu}e koje je ‘ivot vje~niostvaruje se me|utim u pravednicima, upopisu temeljnih ~ovjekovih sastavnica, ato su ovisnost ljubavi o Bogu u Isusu Kri-stu, zajedni{tvo s ljudima i sa svijetom, isti-na da jesmo ono {to jesmo. Bit proslavesastoji se u punom i neiscrpivom zajed-ni{tvu s Bogom Ocem po Kristu u Duhu(bitno ili izvorno bla‘enstvo), te u poslje-di~nom cjelovitom skladu s drugim stvo-renjima, sa svemirom i sa samima sobom(sporedno ili izvedeno bla‘enstvo). Sve topo sposobnosti prihva}anja Boga ostvare-noj u zemaljskom ‘ivotu, tj. po stupnju sla-ve koja je zaslu‘ena u onostranosti.

Ovo posljednje tuma~enje poja{njavaodnos koji spaja nebo sa zemljom. Govore-}i o nebu, spontano se misli na neki rasvi-jetljeni grad koji o~ekuje ljude kako bi ihod{tetio za svaki trud; te{ko je shvatiti za{toih Bog ne postavi odmah u to bla‘enomjesto i za{to se oni trebaju zalagati u ze-maljskim zadacima. Ako je nebo sve, ~emuslu‘i zemlja? Slu‘i zato da rodi nebo; pomodelu mozaika koji se malo-pomalo po-stupno sla‘e od uvijek novih dijelova, svedo potpunosti.

Bog ljude podvrgava naporu i neizmjer-noj odgovornosti vlastite kona~nosti jer ‘e-li nebo u kojem }e biti sinovi, a ne roboti.Ne savjetuje se s ljudima kada je rije~ oprovizornim vrednotama za kojima oni to-liko ~eznu (zdravlje, pamet, pam}enje, lje-pota itd.), upravo zato {to su to samo pro-vizorne vrednote. Dubinski ih uklju~uje uusvajanje kona~nih vrednota koje nastajuizjedna~enjem s Gospodinom u ljubavi,upravo zato {to su to kona~ne vrednote.

10. SASTAVNI DIJELOVIAPSOLUTNE BUDU]NOSTI

Ostvarenje uskrsnu}a, a to je ‘ivot vje~-ni, kruna je povijesti spasenja pojedinca i~ovje~anstva: rije~ je o povijesti koju je Bogizveo sna‘nom i ispru‘enom rukom, poIsusu koji je davatelj Duha, uklju~ivanjem~ovjeka gre{nika i svemira.

Ukoliko je Bo‘je djelo posredstvom~ovjekove suradnje, eshaton dozrijeva podznakom suda. Ostvaruju}i se u Kristu uskrs-nulome i njegovim posredstvom, eshatonje uvijek i paruzija, tj. Isusova prisutnost injegov dolazak. Promatraju}i zajedno sve~ovjekove konstitutivne odnose, ubrajaju}ii one u svemiru, to uklju~uje palingenezu,ili uklju~ivanje svemira u kona~nu pashupovijesti. Ne dozrijevaju}i neovisno o od-govoru ljudske slobode, izra‘ava se tra-gi~na mogu}nost nepovratnog potpunogneuspjeha, vje~nog pakla. Sud, paruzija,palingeneza i mogu}nost prokletstva ~etirisu me|usobno povezane sastavnice objav-ljene apsolutne budu}nosti.

10.1. Sud

Suprotno onome {to smo navikli mi-sliti, Bo‘ji ~in suda nije istozna~nica osudenego spasenja. Istina, ne nedostaje biblij-skih tekstova u kojima su poistovje}eni sud

76


i osuda: ali prvo zna~enje tog izraza ostajespasonosna Bo‘ja vladavina nad svijetom,ili vr{enje bo‘anske vlasti po Kristu i u Du-hu nad ~ovjekom i svemirom. Zbog togaprevladavaju}e ozra~je njegova navje{tajamora biti radost, veselje i nada, a ne bo-jazan i strah.

Preostaje ~injenica da spasenjski rezul-tat suda zahtijeva slobodni ~ovjekov odgo-vor poradi kojega mo‘e pogrije{iti: tako daje spasenjsko Bo‘je djelovanje, »iako u sebinije bivalentno, potencijalno diskrimini-raju}e«2 i nalazi opravdanje u prostoru stra-ha (usp. Dies irae). Me|utim, istinski sudostaje sud spasenja. Drugo se kvalificirakao njegovo nali~je i mistifikacija, proiz-vod koji kao stvarnost zla proizvodi jedino~ovjek.

Budu}i da je posljednji sud istovjetanBo‘jem gospodstvu, sveukupnost se povi-jesti spasenja od jednoga do drugoga dijelasvoje dijakronije razvija pod znakom ko-na~noga suda. Na razini ‘ivota pojedina-ca, posljednji sud su trenuci od kojih je taj‘ivot sastavljen proporcionalno njihovomduhovnom utjecaju; vi{e od njih to je po-sebni sud koji se uvodi smr}u; a jo{ vi{esveop}i sud na kraju vremena. Na razini‘ivota Izraela i Crkve, sud bijahu ‘ivotnido‘ivljaji izabranoga naroda, napose do-ga|aji koji su ga ponajvi{e obilje‘ili (danGospodnji). To su i ~injenice me|uvreme-na, budu}i da su me|usobno povezane sdoga|ajima Isusova zemaljskog ‘ivota. [tose ti~e ~ovje~anstva, isti~u se Isusov ‘ivot idjela kao i doga|aji njihove pro{irenosti upovijesti.

Tri razine, iako su me|usobno razli~ite,me|usobno se isprepli}u. Sve one stje~u seu sveop}i sud, koji se stoga uobli~uje kaosud koji predstavlja kona~ni zaklju~ak sva-koga suda. U sredi{tu povijesti nalazi se do-ga|aj Isusa iz Nazareta. Na zavr{etku senalaze posebice pojedina~ni sud i punina

sveop}ega suda: trenutak u kojemu }e isti-na kona~no imati i neopozivu kona~nurije~ te }e biti rastrgnut veo privida koji likovoga svijeta ~ini la‘nim.

10.2. »Paruzija«

Paruzija je rije~ gr~koga podrijetla iizvorno ozna~ava i prisutnost i dolazak. Nje-zin subjekt je Isus Krist, tako da taj izrazdaje glas kristolo{kom obilje‘ju apsolutnebudu}nosti, isklju~uju}i s jedne strane mi-{ljenje prema kojemu bi dozrijevanje povi-jesti bilo jednostavan proizvod ~ovjekovadjela, a s druge strane ponovno potvr|uju-}i Gospodinovu eshatolo{ku apsolutnost.

Kao i prethodni eshata, tako se i paru-zija postupno uspinje skupnim zbrojempro{losti, sada{njosti i budu}nosti. Gospo-din je ve} do{ao, dolazi i do}i }e (supri-sutnost sada{njosti i dolaska). Ispovijestvjere Crkve mo‘e se tuma~iti i kao potvr-da (Maran-atha: Gospodin dolazi) i kaoobrazac zaziva (Marana-tha: Do|i, Gospo-dine). U toj suprisutnosti naglasaka o~itu-je se »splet Šsada’ i Šposlije’ koji obilje‘avasada{njost kr{}anstva i projekciju u budu}-nost. Detronizacija elemenata svijeta ve}se dogodila: sunce, mjesec i zvijezde ve} suizblijedili, a sve se to ipak jo{ mora dogodi-ti: trublja Rije~i ve} sada poziva ljude naokupljanje, a ipak }e to jo{ morati u~initiu budu}nosti. Svaka euharistija je paruzija,dolazak Gospodnji, pa ipak svaka euharis-tija pove}ava ‘elju da on objavi svoj skrive-ni sjaj.«3

10.3. »Palingeneza« Kad vjera govori o novom nebu i no-

voj zemlji, o palingenezi, »ne ~ini drugo

2 G. MOIOLI, L’escatologico cristiano. Proposta siste-matica, Fac. Teol. Italia Sett., Milano 1979, str. 54.

3 J. RATZINGER, Escatologia: morte e vita eterna,Cittadella ed., Assisi 1979, str. 213.

77


doli to da do njezinih krajnjih posljedicaformulira istinu i stvarnost nade u uskrsnu-}e«. Doista, »ako ~ovjek ne mo`e biti bezsvijeta, a ako je svijet dinami~ki polarizi-ran prema ~ovjeku, jasno je da se kona~nisvr{etak jednoga mora posljedi~no odrazi-ti i na drugome«4. Bog spa{ava ~ovjeka unjegovoj sveukupnosti: u onome {to je sampo sebi i u svome kontekstu.

O na~inima bivovanja eshatolo{kogasvijeta ne znamo ni{ta vi{e od onoga {to semo‘e re}i o proslavljenim tijelima. Nemasumnje da }e to biti svijet u potpunostidostojan Bo‘je mudrosti i njegove neiz-mjerne ljubavi; ovaj svijet koji }e postatidrugi. Sigurno je da valja »odustati od uskla-|ivanja biblijskih tvrdnji s raznim znan-stvenim teorijama o svr{etku svijeta«5.

10.4. Pakao Tvrdnjom o stvarnoj mogu}nosti ne-

povratnog sloma ~ovjekova usuda, vjera ot-kriva najdublje i najpotresnije otajstvo ~o-vjeka, ono koje budi najve}e opiranje vjer-nika i nevjernika, a koje se ipak ne mo‘eodbaciti a da se ne stavi u pitanje cjelovi-tost objave.

Kao prvo, valja istaknuti kako se vjerau stvarno postojanje pakla ti~e ne~ega {toje stvarno ostvareno samo kada je rije~ o|avlu i o zlodusima.

Isus je objavio da je pakao ostvaren unjima; nikada nije otkrio da se ostvario i unekom ~ovjeku. To ne zna~i da ne postojeljudi koji su osu|eni na pakao. To jedno-stavno zna~i da se ne mo‘e tvrditi ni da jeosu|enih mnogo niti da ih je malo, kao{to se ne mo‘e tvrditi niti da nema nikogatko je osu|en.

Jedina sigurna spoznaja, i jedina kojaje stvarno va‘na za sada{njost, odnosi se nakontinuitet grijeha i osude, snagom kojeonaj tko ne dopusti da bude oslobo|en odgrijeha postaje vje~ni pakao.

Kao drugo, va‘no je shvatiti da nauk ovje~noj osudi ne ‘eli toliko opisati kona~nuosudu koliko apsolutnu nu‘nost suprot-stavljanja grijehu i prianjanja uz Isusovuporuku i osobu. »S jedne strane antropo-logija jest: navje{taj neizmjerne te‘ine gri-jeha, jedinoga apsolutnoga zla, koje se nemo‘e usporediti s ni~im drugim, koje je ukorijenu svih drugih (kao da se ‘eli re}i:evo do ~ega vodi grijeh!); o~itovanje ne-umoljive progresivnost grijeha prepu{te-noga samome sebi. Taj grijeh ne stagniranego ra|a uvijek novim i sve te‘im grije-sima (kao da se ‘eli re}i: evo koju snaguposjeduje grijeh!). Objava osobne odgo-vornosti u spasenju (kao da se ‘eli re}i: evokoliko je istina da Bog ne spa{ava ~ovjekabez ~ovjeka!). S druge strane to je kristolo-gija: progla{enje Isusove neophodnosti za‘ivot u Duhu i za oslobo|enje od grijeha(kao da se ‘eli re}i: evo koliko je bitno va‘noostati postojano vjeran Gospodinu, u molit-vi i u ustrajnom prakticiranju evan|elja!).«6

11. PRISTUP KONA^NOME

Apsolutna budu}nost koja je u pripre-mi u povijesti o~ituje se zaklju~ivanjemvje~noga ‘ivota, tj. smr}u pojedinca za po-jedinca te smr}u ~ovje~anstva za sve ljude.

Smrt ozna~ava nepovratno dovr{enjetemeljnog opredjeljenja za Boga (ili, na-‘alost, protiv njega).

Ako predstavlja to~ku dolaska ‘ivotnogprianjanja uz Gospodina, postaje dan ro-|enja, dies natalis, ulazak u svijet slave; ina-~e je proma{ena smrt. To odlu~no zna~e-

4 J. L. RUIZ DE LA PEÑA, L’altra dimensione.Escatologia cristiana, Borla, Roma 1981, str. 221.

5 H. KÜNG, Vita eterna, Mondadori, Milano 1983,str. 269.

6 G. GOZZELINO, L’inferno eterno, dramma dellalibertà fallita, u: »Credere oggi« 8(1988)45, 66-78,ovdje str. 71-72.

78


nje shva}a samo vjera: po sebi, ono {to sevidi od smrti – odvajanje tijela od du{e {tose o~ituje postojanjem mrtvaca – kazujesamo prestanak, bolno odvajanje, rastanak,izazivaju}i neizbje‘nu reakciju patnje.

Istinska smrt je dakle ona koja se shva-}a i ‘ivi u svjetlu Kristove smrti, ne kaofatalististi~ki doga|aj koji valja pasivnopodnositi, nego kao osobni doga|aj kojivalja aktivno pripremiti svakodnevnim slo-bodnim predanjem samoga sebe Bogu.

12. PARADOKS PROVIZORNOGAU DEFINITIVNOM

^istili{te i me|ustanje smje{taju se ukona~nici u razdoblje s onu stranu smrti,ali na paradoksalan su na~in stvarnosti koje}e u kona~nici prestati.

Trajanje ~istili{ta nije podlo‘no vreme-nu pa prema tome izmi~e svakom poku-{aju koli~inskog ozna~avanja. Ono ipakuklju~uje razine o~i{}enja koje su propor-cionalne potrebi svakoga pojedinca. ^isti-li{te s jedne strane valja shvatiti kao stanjespasenja, prema tome kao stanje neizmjer-ne radosti, koja se pridru‘uje kazni izvede-noj iz ostataka zla koje valja odstraniti te sepodr‘ava zajedni{tvom svetih ostvarenimu blagoslovljenoj praksi skrbi za pokojne.

S druge strane, nalazi precizan zemalj-ski primjer u crkvenoj pokorni~koj praksi,u iskustvima mistika o razapinjanju, kojasu mnogo probita~nija od prekozemalj-skog o~i{}enja jer su uzrok ne samo oslobo-|enja nego i rasta i zasluga.

Sa svoje strane, me|ustanje predstavlja– kao {to pokazuje ~injenica da za svakoga

zapo~inje njegovom smr}u, a za sve se za-tvara zavr{etkom povijesti – nu‘nu po-sljedicu ovisnosti ra|anja onostranosti odovostranosti.

Logika toga stanja oslanja se na odnospojedinca prema zajednici: budu}i da ~o-vjek ne uspijeva biti ja u potpunosti bezdrugih, svaki pokojni, iako je u slavi, os-taje aktivno u i{~ekivanju upotpunjenja~ovje~anstva.

To je stanje ozna~eno i nedostatkomvlastite materijalnosti: s izuzetkom – kaopotvrda da je u njima eshaton ve} rekaoposljednju rije~ – Isusa i Marije, koji suproslavljeni (Isus izvorno, a Marija poslje-di~no) ne samo u du{i nego i u tijelu.

13. KRALJEVSTVO BO@JEI BOLJI SVIJET

Iako se razlikuje od relativne budu}no-sti, apsolutna budu}nost napreduje u je-dinstvu s relativnom. Ako napredovanjekraljevstva Bo‘jega nije istovjetno s promi-canjem elemenata zemaljskoga grada, onoipak nije ni neovisno o njemu.

Zbog toga {to nije istovjetno, vjera semo‘e razvijati i uroditi vje~nim ‘ivotom ubilo kojoj dru{tveno-politi~koj situaciji, aprogrami oslobo|enja i razvoja koji su svoj-stveni tom podru~ju nadahnjuju se na vje-ri iako se ne mogu iz nje izvesti. Nezaobi-laznost obvezuje vjeru da postane razlogpodupiranja zemaljskih vrednota i kriti~kopospje{enje (eshatolo{ka rezerva) onoga {tose ostvaruje u njihovu korist.

Ako eshatologija nije pona{anje odre-|eno nekim stavom, ona ga ipak prati.

79


Bibliografija:

BIFFI G., Linee di escatologia cristiana, Jaca Book,Milano 1984.

BORDONI M. – N. CIOLA, Gesù nostra spe-ranza. Saggio di escatologia, Ed. Dehoniane,Bologna 1988.

FEINER J. – M. LOHRER (ur.), Mysterium Sa-lutis, sv. 11, Queriniana, Brescia 1978.

GRESHAKE G., Breve trattato sui novissimi, Que-riniana, Brescia 1977.

MARTELET G., L’al di là ritrovato. Cristologiadei fini ultimi, Queriniana, Brescia 1977.

MOIOLI G., L’escatologico cristiano. Proposta siste-matica, Fac. Teol. Italia Sett., Milano 1979.

MOLTMANN J., Teologia della speranza, Que-riniana, Brescia 1970.

RATZINGER J., Escatologia: morte e vita eterna,Cittadella Ed., Assisi 1979.

RUIZ DE LA PEÑA J. L., L’altra dimensione.Escatologia cristiana, Borla, Roma 1981.

Usporedi i djela pristupa~nija{irem ~itateljstvu:

BOFF L., Vita oltre la morte, Cittadella Ed., Assi-si 1974.

CASALE U., E dopo? Riflessione sul futuro dell’uo-mo, Marietti, Torino 1982.

CROCE V., Quando Dio sarà tutto in tutti. Esca-tologia, Piemme, Casale Monf. 1987.

eshatologija giorgio gozzelino

Documents