Sto Jada

IR KUSURICS Dako oduvek ovek u udu i nesnalaenju stoji pred ovekom u sebi i pred ljudima oko sebeIvo ndri

S DDragana eofilovia su zvali Zeko ne samo zbog toga to je volio da jede mrkvu. Imao je velike oi koje su vidjele ono to je malo ko u ravniku primjeivao. Kad se 8. marta 1976. naslonio na banderu, nije ni sanjao kakav obrt slijedi u njegovom ivotu. Gledao je u neonsku svjetlost koja se palila u Ulici 29. novembra, a muilo ga je pitanje zato 9. marta, ve pet godina zaredom, otac Slavo zaboravlja na njegov roendan? aj Slavo eofilovi, kapetan prve klase, bio je poznat u ravniku po tome to mu je prijatelj poklonio trideset kvadrata ploica i deset kila ljepila, a on mu se nije oduio poto nije znao kako!

Dok su vrnjaci iz ulice utali loptu, a oficiri se spremali za osmomartovski bal u Domu N, Zeko je pogled sa uline rasvjete prebacio na raskrsnicu i nadvonjak preko kojeg je prelazila pruga.

- Kad bih nekako mogao da iz kalendara izvadim 9. mart, ivot bi mi bio laki - mislio je djeak.

Nije mu to bila jedina patnja. eko je podnosio kad bi ugledao kako iz automobila lete prazne kese grisina, zguvane kutije cigareta i ostalo smee. Sada je gledao fiu koji se brzinom preko ezdeset na sat pribliavao i znao je da ga eka neprijatno iznenaenje. Ili e mu rei: ta bulji, pederu?, ili e ga gaati smeem. Uz zvuk sirene neija ruka izbacila je kroz leptir prozor praznu kesu na kojoj je pisalo: bronhi odaar grla!

- Kretenu! Zato prlja moj grad?! - trao je za fiom i pretei mahao kesom, a onda je usput pokupio smee i bacio ga u kontejner. Umirujue je na njega djelovala pomisao da su nekada stvari na tom raskru stajale mnogo gore.

Sve do 1975. prugom preko nadvonjaka prolazio je iro i uz pisak lokomotive isputao aavu paru. Po vjetrovitom vremenu sav komijski ve bi za tili as pocrnio. Zeko nije dozvoljavao da se na balkonu eofilovia desi tako neto. Bilo je dana kada bi iro zaaio parom itavu ulicu, a iz automobila ljudske ruke u isto vrijeme izbacivale su smee!

- Da li oistiti ulicu ili trati na balkon, sakriti arave i jastunice u sobu da ih a ne upropasti? - Zeko je u najteim trenucima donosio prave odluke.

Batalio bi smee i otrao na balkon. amo bi pokupio arave, posteljinu oeve koulje i tako bi ve bio spasen od ai. ajci bi utedio bespotrebno nerviranje, a otpad sa raskrsnice poistio bi kasnije.

Nekad bi ga iznenadio vjetar i oduvao smee u rijeku Lavu! o ga je dovodilo do vrata ludila.

Nije mogao da podnese kada u proljee, na stablima kraj Lave, ugleda najlonske kese raznih boja. Sve su liile na zidove u kasarni Petar eava, gdje je slubovao otac. rao je i tapom udarao po kronjama. Kad bi shvatio da ih ne moe skinuti i da se od njegovih pokuaja kese raspadaju i jo vie zapliu u granice, ostraeno bi lupao po kronjama drvea i na kraju lomio grane.

- Da me neko gleda - mislio je - sigurno bi povjerovao da sam lud! Njegov ivot je bio teak, ali je postojala jedna olakavajua

okolnost. Imao je kome da se jada.

U odbaenoj kadi u podrumu etvorospratnice, ispod stana u kojem su ivjeli eofilovii, brkao se aran nabavljen za slavu koju je kapetan kriom slavio u decembru. Na betonskom zidu iznad kade stajalo je ukucano pare drveta na kojem je pisalo kredom: Sto jada.

Zekin stariji brat, Goran eofilovi, jedva je ekao trenutak kad e moi da se kune ocem mrtvim! Zbog toga to je to bio hit u Ulici 29. novembra. Za to je, naravno, trebalo da kapetan Slavo umre. U razgovorima s mlaim bratom Goran nije skrivao netrpeljivost prema ocu:

- edva ekam da stari rikne!

Zeko nije pristajao na surovost svoga brata:

- n na sve misli, ve u martu kupi ribu koja e mu trebati u decembru. Kakva ideja, ha?!

- Nema tu ideja, dobio daba!

- Kako daba?

- Fino, korumpiro ga otac jednog vojnika da mu sina pusti kui u

Novi Sad na vikend! Bracika, ti nita ne shvata?!

- Kako ne shvatam?

- n bi dao guze samo da neto dobije dabaluka!

Zeko je paljivo siao u podrum. Kad se uvjerio da u blizini nema ivog stvora, pozatvarao je podrumske prozorie, a onda navukao masku za ronjenje. Prije nego to je zaronio u kadu, stavio je disaljku u usta. Prvo je potopio glavu u vodu, a onda i tijelo. Samo su mu stopala virila zakaena za rub kade kada je ilijana Gai, pionirski prvak SR Bosne i

Hercegovine u ahu, zakoraila u podrum. Navikla je na ovaj prizor. Njene crno-sive zjenice na velikim beonjaama ispod ravne crne kose, uredno oiane po modelu princ Valijant, gledale su isti prizor ve petnaest dana. edino to nije saznala o emu to mali ovjek i riba priaju. Svata je pretpostavljala. Kako i nee, kada na komadu drveta pie: Sto jada. Nije to bila samo radoznalost pametne djevojice. na je danima gledala Zeku, bila zaljubljena, ali i oprezna. esto je travnikim ulicama i sokacima pratila u stopu Dragana eofilovia! Kao da je bila zaarana njegovom pojavom. Koliko je gorila od elje da ga pogleda u oi, toliko se i plaila prvog susreta. ak je i smrala od ljubavi. Za to vrijeme, Zeko se po uobiajenoj praksi povjeravao velikoj ribi. Samo povremeno aran je otvarao usta, tek da mu da do znanja kako mu je sve jasno. Zeko je vjerovao ocu Slavi koji je proitao u ruskoj knjizi evengur da riba ne uti zbog toga to je glupa.

- Kod ljudi je to drukije! Posebno su glupe ene koje ute - govorio je njegov otac. - Riba nema razloga da brblja! na ne progovara jer sve zna, a ne zato to nema ta da kae i to je glupa, kao to drugi misle.

- U mojoj porodici je teka situacija. Brat Goran jedva eka da otac umre, a majka se na no posvaala s njim. Rekla mu je kako eka samo da djeca odrastu pa da bjei od njega bestraga poto on misli jedino na svoju guzicu. a to vidim drukije. oj otac je dobar ovjek. udno je to, moj arane, sve napolju izgleda ko bog, a iznutra jadac, kao vojniki krevet, sve je zategnuto pod konac, a unutra duek se raspada, moljci i mievi sve izjeli. ako se i u mojoj dui sve raspada, kao kad mi ue u sir!

ilijana se na vrijeme povlaila. bino bi na kraju razgovora aran izvodio skokove po vodi, a Zeko je vjerovao da je to od radosti to nije bio sam.

- art nosi kart - govorili su stariji kada bi se otapali prvi snjegovi. Bez obzira na to da li je bilo tano da surovi prelaz iz zime u proljee mnogi Bosanci i Hercegovci nisu preivjeli, Zeko nije volio mart. Shvatio je da se na njegov roendan zaboravlja zbog osmomartovskog slavlja, ali je za rukom zapoinjao priu koja je prividno tekla u drugom pravcu.

- to se ne slavi dan mukaraca? - pitao je majku.

- Zato to je ovdje mukarcima svaki dan praznik!

- Pa to je moralo ba 8. marta, to nije neki drugi dan?

- Da bi Slavo zaboravio na tvoj roendan! - cerio se Goran.

I ove godine porodica eofilovi je izala u sveanu osmomartovsku

etnju. ajka ida i Goran su utali. Vjerovali su da je tako bolje poto je Slavo na svaku izgovorenu rije imao najmanje sto teorija koje ponitavaju sve to se pred njim izgovori! Zeko je iznenada strao niz brijeg i zakoraio u Lavu. Zaustavio se nasred rijeke, a voda je jedva prelazila preko njegovih lanaka. Htio je da privue panju svoga oca.

- Zato se graani ne dogovore i ne oiste Lavu, to je naa jedina rijeka?

- Izlazi iz vode, fasovae upalu plua! ora li ti biti svakom loncu poklopac?! - plaila se majka ida da joj sin postaje starmali.

- Dijete zdravo razmilja!

Nasred rijeke ugledao je vei kamen. Nije se obazirao na majine rijei, gledao je kako vjetri mijenja povrinu rijeke i vidio sitno kamenje koje se naziralo kraj njegovih stopala.

- ora da ispod ovih kamenia stoje velike stijene koje nita ne moe da pomjeri! - pomislio je. - Sve je kao sa naom familijom, mi se sve nadamo da e biti bolje, a tu neto teko stoji na dnu to nam ne da da mrdnemo!

Poslije idine druge naredbe izaao je iz Lave. ajka mu je skinula cipele i rukama trljala prste, pa poslije svojim toplim dahom pokuavala da mu zagrije tabane, dok je Zeko oekivao da e ga za nagradu otac pomilovati.

- to, bolan, Slavo, ne zagrli svoje dijete? Nee ti ruka otpasti!

- Nije zdravo!

- ta nije zdravo, poljubiti svoje dijete?

- Svijetom haraju nevidljivi virusi, a ne Rusi i merikanci kako se ini! Svijet e zbog toga propasti!

- Velika teta ako ovakav svijet propadne! Zagrli, bolan, dijete!

Komandant kasarne Petar eava, pukovnik Lazo Drobnjak, teko je podnosio to njegova ena nije mogla da rodi dijete. buzeti tim osjeanjem, on i njegova Svetlana krenuli su u Dom N. Kada je vidio da je susret sa kapetanom eofiloviem neizbjean, progutao je knedlu. Nije ga cijenio kao profesionalca, a jo manje kao ovjeka. Znao je da Slavo u svom stanu dri civilna odijela kragujevakih vojnika. ako su vojnici mogli da se preko vikenda presvuku te da po igrankama piju i love sojke. Nekada su bjeali u Kragujevac, najvie kada je Slavo bio deurni kasarne. Na taj nain on je izraavao lokalpatriotizam i vezanost za

zaviaj, ali je srozavao ugled kasarne, a posebno komandanta. U stvari, pukovnik Drobnjak bi manjak profesionalne odgovornosti oprostio svom kapetanu. n nije podnosio Slavu kao ovjeka. Na Goliji, dok je trajala vojna vjeba, pukovnik je vrtio au vina u ruci i gledajui fleku na stolnjaku pitao kapetana prve klase:

- ovjek je postao od majmuna, je li? ta ti, Slavo, misli u ta e se ovjek pretvoriti?

- o su pitanja za pametne glave, a ne za nas prainare!

- a mislim da se u daljem razvoju ovjek neizbjeno pretvara u konja!

- Kako znate, drue pukovnie?

- Pa, gledam u tebe, Slavo, i sve mi je jasno!

- U mene gledate?!

- i si, Slavo, pravi konj, lipicaner... ha-ha, paradni konj... brss, brrrrs! - pukovnik je poeo da re kao konj. Smijao se toliko glasno i kaljao, da je u jednom trenutku poeo da se gui. Strpali su ga u

kampanjolu i odvezli u sanitet gdje je dobio kiseonik i normalizovao disanje.

tac nije ostajao duan ovom Drobnjaku. Priao je o njemu sve najgore, posebno svom kumu koji je radio za KS. Kad god bi u krugu kasarne ugledao kapetana Slavu, Drobnjak je rzao glasnije ili tie, zavisno od raspoloenja.

Dok su se irokim stepenitem penjali u veliku salu Doma N, Drobnjak je uveseljavao eofilovie. Rzao je kao konj. tac je kiseli osmijeh irio od uha do uha i vjerovao da ida i djeca nisu znali o emu se radi.

ahovski turnir, simultanka koju je igrao velemajstor Gligori sa vojnim licima i civilima ravnika, izazivao je potovanje i tiinu u Domu armije. uli su se samo ljudski koraci po kripavom podu i lupkanje figura po ahovskim tablama! eu ahistima poredanim u dugi niz bila je i ilijana Gai. Uhvatila je Zekin pogled dok je Gligori vukao potez. na je spustila pogled na tablu, odigrala brzo ta je trebalo, pa su joj oi poletjele ponovo prema Zeki. Velemajstor je primijetio da djevojica igra ah nasumice i da gleda u djeaka. n je prstima lebdio nad figurama, brzo povukao svoj potez i otiao dalje. Zeko se zbunio od pogleda djevojice i potrao na drugu stranu prema podijumu na kojem su se okupljali lanovi kolskog hora. ilijana je znala da je ovo idealna prilika

za upoznavanje. Napustila je tablu pretrala preko sale i zaustavila Zeku u trenutku kad je zakoraio na podijum.

- a tebe znam!

- o ti i nije neka pljaka!

- li znam te ve dugo!

- ta me briga.

- i se meni svia.

- ta to pria?! Vidi li da nas svi gledaju?!

Zeko je nestao u horu. ilijana se vratila do svoje table gdje je sa smijekom ekao Gligori i udio se. Velemajstor je gledao u tablu i nije mogao da povjeruje u raspored figura na ahovskom polju - me je bio nerijeen! Pat-pozicija! Kada mu je to postalo sto posto jasno, nasmijao se i aplaudirao djevojici. Svi prisutni pozdravili su aplauzom podvig ilijane Gai. Samo se Zeko skrivao u posljednjem redu hora i jedva ekao da zapone sveana akademija i da u horu zapjeva himnu, Hej, Slaveni.

ida eofilovi se 9. marta 1976. probudila s tekom glavoboljom od loeg vina i svae sa muem na sinonjoj zabavi. Proslavu Dana ena ona je iskoristila da mu izgovori sve to je trpila u posljednjih petnaest godina. Paljivo je otvorila vrata i ula u djeiju sobu. Kad je podigla zelenu roletnu, svjetlost je zaas ispunila malu prostoriju. Zeko se naglo digao s kreveta, otvorio oi i kiljei rekao:

- pet kasnim na prvi as!

- Danas ti je nedjelja, tvoj roendan, blesane! pomilovala ga je majka po kosi i predala mu poklon.

Na putu do kuhinje Zeko je obukao runo pleteni demper pricano plave boje. Nasmijao se kad je vidio svoj lik u ogledalu. U kuhinji mu je brat Goran predao poklon. Bile su to rum-ploice umotane u masni papir, pa je odmah istrao da kupi hljeb u granapu, koji je bio dvadesetak metara niz ulicu.

ida je potrala na vrata nosei vindjaknu:

- Prehladie se! buci neto!

Vratio se iz granapa sa hljebom i odmah odrezao frtalj, odstranio sredinu i u nju stavio svih pet rum-ploica. Najvie na svijetu je volio hljeb sa okoladom i kada je zagrizao roendanski poklon, rekao je:

- vo nema nigdje na svijetu!

Poslije doruka Zeko je krenuo u akciju. Iako je bila nedjelja, on je uobiajene radnje izvravao po utvrenom rasporedu. Zapaliti naftaricu bila je mala umjetnost. Dovod i odvod vazduha nije bilo lako obezbijediti, trebalo je ustima produvati cjevice. Zbog toga su roendanske rum- ploice dobile ukus lo-ulja. Presuo je naftu u pe i dok se u mislima pitao da li e otac opet zaboraviti na njegov roendan, kap nafte je kanula na majin roendanski poklon.

- Sad e ti, ida, biti toplo, nemoj da brine - nageo se u kuhinju kao arli aplin kad viri iza ugla neke kue, a ruku je drao napolju kako majka ne bi vidjela fleku nafte koja se irila na rukavu.

tkako je otac kupio varburga karavana, komije sa prvog sprata su konstatovale da vie nema komaraca u blizini zgrade. Kada se startuje dvotaktna maina, ona izbaci oblak dima koji prekrije prizemlje i pobije insekte sve do prvog sprata. tac je tvrdio da stvari nikada nisu dovoljno iste i da je neophodno drati jedno oko 24 sata na glanjc novom

varburgu!

Varburg je bio na svom mjestu, a Zeko je bio spreman da jo jednom istakne mudrost svoga oca:

- Kako je pametan Slavo! n parkira vozilo ispod bandere, tik ispod gradske rasvjete. Lopovi bjee od svjetla!

- i si, buraz, ili budala ili ti noge smrde?!

- a budala?

- Slavo je kreten!

Slijedilo je roendansko ispovijedanje aranu. Silazio je niz stepenice i na ulazu u podrumsku prostoriju ispred njega se isprijeila ilijana drei u ruci buket bijelih rua.

- Srean ti roendan!

- ta radi ahovski prvak SR Bosne i Hercegovine u Sto jada?

- o je manje vano!

- ta je vie vano?

- a tebe oboavam i elim ti srean roendan! Spremna sam sve da uinim za tebe.

Iako nije bio siguran da bi zapoeo bilo kakav razgovor, zbunilo ga je to je djevojica odmah nestala. Bio je spreman da raspravi s njom neke stvari. Niko nema pravo da ulazi u njegovih Sto jada. ak ni otac, za iju ljubav se ve toliko dugo bori. Kada bi ga barem pomilovao ili poljubio, preao bi ak i preko jedine prepreke. Sama pomisao na gradnju vikendice

u Donjoj Sabanti stvarala je u Zekinoj glavi vrtoglavicu.

Varburg je bio mali da primi sav materijal koji moe posluiti za gradnju vikendice. Svake druge nedjelje u mjesecu, kada Slavo nije deurao, porodica eofilovi kretala bi na put u Srbiju. Ve kod Sarajeva automobil se zaustavljao, a otac je zapoinjao skupljanje odbaenog graevinskog materijala. Nije mu bilo dovoljno kad bi gepek prepunio betonskim blokovima, polomljenom ciglom, cementom i crijepom. S tekom mukom je zatvarao stranji poklopac na automobilu, pa je ve na sljedeem zaustavljanju graevinski materijal trpao idi, Goranu i Zeki u naruje. Pauzu kod kafane Semafor, na planini Niii, porodica eofilovi nije doivljavala kao obian predah. Voeni oevom rukom, eofilovii su se osjeali kao njegova pjeadija, a put koji vodi prema vikendici u Donjoj Sabanti doivljavali su kao vojnu operaciju. ida, Goran i Zeko su izlazili iz varburga, teturali, kaljali i jedva dolazili sebi. Paljivo su odlagali iz naruja najrazliitije vrste graevinskog materijala i skrivali ga iza poljskog ve-cea nadajui se da ga niko nee pokupiti prije nego to se oni vrate.

utoput Beograd-Ni zadavao je ocu glavobolju. Kada bi ugledao zanimljivu gomilu materijala, Slavo se plaio koenja i lananog sudara. nda je, kao da je u pitanju vojna akcija, zaustavljao automobil i sa strau ratnika inio prekraj. Bio je spreman da pogine vozei unazad. o su bili trenuci najveeg uzbuenja u mirnodopskim uslovima za kapetana prve klase. Dok se kretao u rikverc, ni sam ne znajui zato, lake je zamiljao kako su graevinski elementi ve uzidani u vikendicu. krenut tako, gledao je preko materijala i lica svojih najbliih kako varburg krivuda i nije mu bilo lako da odri pravac kako bi stigao do gomile koju je prethodno zapikirao. Zeko je s radou izviaa uzviknuo:

- no, tata, tamo je usamljena gomila!

Virei iza blokova napukle cigle, ida i Goran zgledali su se u udu:

- Kako gomila moe biti usamljena?

- Pa vidi, eno tamo - pokazivao je Zeko i u retrovizoru hvatao oev pogled oekujui da mu namigne i nagradi ga za dobro izvianje.

Kad bi utovarili usamljenu gomilu u automobil, varburg se pretvarao u podmornicu koja e se svakog asa nasukati na dnu mora, a putnici ostati bez kiseonika. ida bi spazila da se Zekini i Goranovi pogledi mute, pa bi s tekom mukom oslobodila jednu ruku i otvorila prozor. U uslovima napornog putovanja unaprijed i unazad, porodica bi

potpuno izgubila ideju o vremenu. prostoru nije vie moglo biti govora. Kada bi broj promjena u kretanju naprijed-nazad nadmaio sva oekivanja samog oca, on bi primijetio da porodica lipsava, pa bi posegnuo za citatima. Sjetio se jedne filozofske mudrosti i rekao:

- Dva koraka naprijed jedan nazad, tako je govorio veliki Lenjin! Pomisao na Lenjinova koraanja stvorila je kod majke i sinova istu

ideju o prostoru i o vremenu! Po njihovoj raunici porodica se kretala dva koraka naprijed, dva nazad. anije, njima je bilo jasno da tu nije bilo kretanja. er kad su stigli u Donju Sabantu, taj raun je naruen samo zagrljajima sa djedom i babom, Slavinim roditeljima, i vremenom za koje je Slavo, plaei se provalnika, zakaio na zid vikendice tablu iz Drugo g svjetskog rata na kojoj je pisalo: minirano - opasno po ivot.

Kapetan prve klase je urio nazad u ravnik na deurstvo. U Zekinom sjeanju i u okviru varburgovog prozora, ostajali su tuni pogledi babe i djeda koji se krstio dok su njegov sin, snaha i unuci odlazili. Baba bi jo uspjela samo da ubaci prut u varburga, a vrijeme je u Zekinoj glavi poprimalo obrise vrtloga.

Kao da bjei iz tog vrtloga, Zeko je uao u kuhinju skrivajui fleku od nafte na rukavu dempera. Izgledao je kao napada Partizana" Vukoti, koji je navlaio rukav preko ake kada odlui da rijei utakmicu. ajka mu je saoptila da je otac poslao poruku po vojniku kuriru:

- Hoe, sine, Slavo da se nacrtamo u kasarni za jedan sat! Kae da ti je spremio poklon!

- Nije mogue?

- ko ne vjeruje meni, proitaj ta pie!

- Kae Goran da si mu sino svata nagovorila!

- Nema to veze s tobom, obuci kaput.

- ta nema, da tebe nije bilo, nikad se ne bi sjetio Zekinog roendana!

- Pusti to, evo pie da ti je spremio neto nezaboravno.

- a neto mislim da e mi pokloniti biciklo? - uzbudio se Zeko. zarenog lica Zeko je prvi grabio prugom kojom je nekad iro

vezivao Sarajevo i ravnik. ida je s mukom stizala Gorana i bila je srena: konano e njen mu uraditi neto po volji njihovog sina. Zeko je bio uzbuen, misli su mu se zamrsile potpuno. Nije mogao da zamisli nijedan poklon!

- ko misli da se iskupi, mora da odrijei kesu - rekao je Goran.

Zeko se sjetio kako je majin brat pokazivao sliku djeijeg automobila.

- ta ako mi je kupio avion koji se na feder ispali i leti pa sleti i nita mu ne bude? Ili malog vujaka da mi pokloni? - nadao se Zeko.

ajka ida je s tekoom stizala djecu. U njenoj utrobi kuvao je nemir zbog sinonjeg bala gdje je pretjerala s piem i svome muu sasula sve u njuku.

- ukarcima treba sve sasuti u brk! - govorila je ona. Ipak, osmijeh joj nije silazio s lica.

- Stante, djeco, ispade mi dua, polako ako za boga znate! - vikala je ona za sinovima.

Kao da je jurnjava preko pragova bez eljeznikih ina bila igra, mala proslava eofilovia, obrt u njihovom ivotu koji otac Slavo uvodi s novom praksom i roendanskim poklonom.

- ko ti ne pokloni barem jedrilicu, dabogda crko!

- Gorane, prekini! - viknula je majka i zamahnula tanom da ga udari, a on je ubrzao hod i izbjegao udarac.

Zeko je pomislio kako se ovo kretanje prema kasarni razlikuje od njihovih putovanja u Donju Sabantu. Vrijeme je proticalo u svakom pogledu, nisu ga zaustavljale oeve i Lenjinove ideje. Vrijeme se ulo kao vjetar koji je umio preko uiju Dragana eofilovia. Njegovim tijelom se irio osjeaj slatke strepnje.

lai vodnik prve klase stajao je ispred kasarne Petar eava. Kad su se eofilovii zaustavili, on se nasmijao i pomilovao Zeku po kosi.

- Dobar znak! - pomislio je Zeko.

- Kako ste, drugarice ida?

- Vrlo dobro, sluimo narodu! - odgovorila je ona pokazujui na svoju djecu.

Popeli su se u kampanjolu i odvezli se prema hangaru. Svrake su u velikim jatima nadlijetale kasarnu Petar eava. Kada se kampanjola zaustavila ispred hangara, mlai vodnik je pomogao slavljeniku da izae iz vozila. eka vrata hangara otvorila su se i pojavio se kapetan prve klase, Slava eofilovi. n je pokazao na etiri parkirana tenka -84.

- Dobro doli, dragi moji! - rekao je Slavo. Zeko je s oduevljenjem gledao u oca.

- ora da e poklon biti kao vatromet za Dan republike! - pomislioje.

tac je iznenada uhvatio Zeku za ruku i poveo ga ka tenku. Djeak je

bez daha gledao u oeve oi. Pribliili su se monoj maini, a onda je neki vojnik sa tenkovskom kapom izvirio iz kruga na poklopcu tenka. Slijedio je po ko zna koji put vojniki pozdrav. Slavo je podigao Zeku i predao ga vojniku. Snane vojnike ruke su preuzele djeaka i s lakoom ga spustile u utrobu tenka. n je sjeo kraj tenkiste. ajka, otac i brat pribliili su se krunom otvoru. Zeko je vidio svoju porodicu u tom krugu. Netremice je posmatrao pomjeranje ruku vojnika tenkiste i podizanje pa sputanje prekidaa na kontrolnoj tabli. Vojnik je iznenada uzeo Zekinu ruku znaajno ga pogledao i pokazao njegovim kaiprstom na crveno dugme za pokretanje motora. n je upitno pogledao u oca, ovaj je velikoduno klimnuo glavom i djeak je pritisnuo dugme. Kad je zagrmio motor, Zeko je osjetio silu svih hiljadu konjskih snaga koje su preko elinog okvira maine prenosile vibracije na njega, ali i na tijela porodice eofilovi. Sve se treslo od neizmjerne sile, elik je drhtao, Zeko je poigravao, njegovi obrazi, njegovo srce! Iz nepoznatih razloga tada je prvi put pred njega stigla slika ilijane Gai. Sve se trese, a pred njegove oi stie ilijana. Svidjela mu se njena frizura, a od svojih oiju pomislio je da su njene!

Slavo je pogledao u idu spustio zatim pogled prema Zeki, ispruio ruku mahnuo mu i rekao:

- Dragane, sine, srean ti roendan!

Djeak nije uo svog oca. Bio je obuzet snagom motora i ekao roendanski poklon. islio je da je pritisak na crveno dugme u tenku bio uvod u sveani trenutak. Nije shvatio da je roendanskom slavlju doao kraj.

eofilovii su se vraali kui utke. Zeko je upitao brata:

- Kakav li e biti moj ivot kad su mi roendani ovakvi?

- Dogodine ti ne gine jedan pucanj iz vazdune puke!

- oj ivot je nula - Zeko je potrao nekadanjom prugom da njegov brat ne vidi suze koje su mu klizile niz lice.

rao je prema kui. Ubrzo je porodica zaostala za njim.

- ivot ne vrijedi - mislio je on. - Sve je to sto jada!

sjetio je toplinu kada je kroz svoju duu propustio lik ilijane Gai. U stvari, on je sabirao ko ga sve voli i htio je da od tog pozitivnog zbira oduzme ko ga ne voli! Da se sve zna. ajka ga voli jer je majka, to je u redu! Brat je brat, ta se bliskost dokazuje samo ako ga neko iz ulice napadne i to se sabira! tac voli samo sebe, a to se oduzima. o remeti itav raun. Kada sve sabere, ostaje mu ilijana i ona se ne rauna.

Iz nekog dvorita kraj pruge zalajao je pas, on se zaustavio i pogledao preko ograde. Dok je Zeko rukavom brisao suze, vujak se ispetljavao iz lanca natiklanog od komada razliite duine i irine. Izgledao je kao jedan od onih pasa koji su se jo uvijek privikavali da ne budu vukovi. Zarastao i prljav, glavat, a rei kao da je pobjesnio. Djelovao je opasno, ali to Zeki nita nije znailo. Pas je osjetio blizinu ljudskog stvora, odbacio se zadnjim nogama i u namjeri da vidi ko mu prilazi s lea, ostao da visi ispred kue bez oslonca na ispucali beton! Zeko nije mogao da gleda kako se ivotinja mui, utrao je u dvorite, povukao lanac spetljan oko pseeg vrata i ivotinja je prestala da zavija. Pridigao se pas na noge, naglo se okrenuo, spustio njuku, podigao oi prema Zeki i ujeo ga za stopalo. Djeak je jauknuo od bola. Ukoio se od straha i gledao kako pas rei. d pritiska i trzanja lanac je prekinut. Sada se pas potpuno spustio na tle i osloboen krenuo prema Zeki. Dok se povlaio, od straha je djeaku popustio mjehur i niz noge mu je curila mokraa. Dok se stopu po stopu izvlaio iz dvorita, uo je idin glas:

- Bjei napolje, dijete ubogo!

Goran se najbolje snaao, odmah je otkinuo letvu iz ograde. Veliki ekser je ostao na kraju pa je njime ciljao u glavu psa! Pas je pojurio prema Zeki i ponovo ga ugrizao. Sada za butinu na drugoj nozi. tac Slavo se zaustavio uz ogradu i nijemo posmatrao dogaaje u dvoritu! ida je povukla sina za kaput, a Goran se preko ograde nageo i ekserom na vrhu letve potrefio psa pravo meu oi!

- Samo budalu moe dva puta ugristi vezan pas! - rekao je kapetan

Slavo.

Po povratku kui u Zekinoj glavi su odzvanjale oeve rijei: Samo budalu moe dva puta ugristi vezan pas. Znao je da ta reenica ima jo neko znaenje. Nije ni pokuao da ga otkrije, ali mu je bilo jasno da je ba on, Dragan eofilovi, ta budala i to je najgore, tako misli njegov otac. Kolima Hitne pomoi Zeko je prevezen u ambulantu da primi tetanus.

e veeri je odugovlaio sa svim radnjama koje su ranije pred spavanje obavljane munjevito. Dugo se kupao u kadi napunjenoj toplom vodom, istio zube i posmatrao svoje lice u ogledalu. Legao je u krevet. utke je gledao u plafon. Brat je kraj njega itao strip.

- Da li je ivot nepromjenjiv kao i dno rijeke?

- ta bunca?

- Gledo sam danas, vjetar pue, povrina rijeke se mijenja, pogleda u dno, a tamo nita ni makac!

- Nita te ne razumijem?!

- a hou da sve promijenim!

Goran nije shvatio da je njegov brat oajan, inae bi s njim razgovarao. Zeko je ekao da ukuani zaspe i da sie u Sto jada. Bol od pseeg ujeda nije prestajala, ali to je bio maji kaalj u odnosu na izujedanu djeiju duu! Negdje oko ponoi, kada su zaspali, ne samo njegovi ukuani nego i gotovo cijeli ravnik, on je krenuo u podrum. dluio je da to bude posljednji odlazak u Sto jada. Kada je siao u podrum, nije provjeravao ima li koga u okolini. Sa obale Lave vjetar je donosio zimu i neprijatan miris kroz otvorene podrumske prozore. Pomislio je, ne znajui zato, na one stijene na dnu rijeke koje se vijekovima ne pomjeraju. dugovlaio je sa skidanjem piame. Kao da je prieljkivao da neko doe u Sto jada i ne dozvoli mu da napravi glupost. Prisjetio se kako je u komiluku jedan ovjek priao o dvojici brae. lai brat je skoio sa petog sprata i pao na asfalt, a stariji brat izaao je na prozor i rekao:

- Pizda li ti materina glupa - i pljunuo za njim.

Svi su u ulici govorili da je to glupost. , on je sada odluio da napravi slinu glupost. Skinuo je piamu i briznuo u pla. li, suze ga nisu odvratile od gluposti. Pogledao je u komad drveta na kojem je pisalo: Sto jada. Popeo se na tokrlu kraj kade i zamirio. ijelo se treslo od zime i od straha. Svaknm sekundom tijelo se sve vie treslo i da nije bilo tako, moda bi siao sa stolice. svrnuo se oko sebe i skoio u kadu. Dokje padao u vodu, kada je skliznula sa jedne od etiri cjepanice na koje je bila postavljena. rmar sa zimnicom naslonjen na kadu se prevrnuo, vrata su se otvorila i tegle s turijom prosipale su se po podu.

Nevjerovatna ali istinita stvar desila se u snu ilijane Gai. egla s paradajzom se razbila, a paradajz se skotrljao niz stepenite ispred njenog ulaza. Paradajzi su poskakivali niz njeno stepenite, a ona je, iako nije bila sigurna da li se probudila, preko spavaice navukla mantil, obula cipele i potrala za paradajzom.

mirei pod vodom, Zeko je ekao da se ugui. aran ga je nepomino gledao. ekao je da uje priu.

- Samo budalu moe dva puta ugristi vezan pas, u pravu je otac - rekao je aranu pod vodom i odluio da se ugui.

Dok su se podrumom kotrljale napukle tegle s paprikama, a kiselina plavila pod, djevojica je trala haustorskim stepenicama. vo je u njenom ivotu bila najvanija partija. rala je pravo prema kadi. amo je vidjela arana kako mlati repom po povrini vode po kojoj je plutalo golo tijelo Dragana eofilovia. Uhvativi ga ispod ramena i stenjui od napora, svukla je beivotno tijelo na pod. Poloen na lea Dragan nije davao znake ivota. Prvi poljubac Dragana eofilovia i ilijane Gai desio se 10. marta 1976, u jedan sat poslije ponoi. U stvari, to je bilo vjetako disanje. Usta na usta. San zaljubljene djevojice je pomogao da se Zeko vrati u ivot. tvorio je oi i zaplakao, pa se nasmijao kad je po ko zna koji put ilijana naslanjala svoja usta na njegove usne.

Ljubav najuspjenije usmjerava sudbinu, a teka sudbina nije vjena! eke dane u ivotu Dragana eofilovia i ranije su smjenjivali laki i vedriji. ilijana i Zeko proveli su ljeto na brzacima Lave, u njenom gornjem toku, ljubili se, urlali od sree, udarali nogama i rukama o vodu, jeli sendvie sa ajvarom, tamanili trenje, a onda se kaili za seoske kamione koji su vukli sijeno i iz zadovoljstva izvikivali svoja imena. ada, kakve radosti, nita drugo za njih nije postojalo nego ivot udvoje. Kada nisu bili zajedno, a to se deavalo samo nou, toliko su mislili jedno na drugo da se, u stvari, nisu ni razdvajali. Na kraju ljeta u jednom brzaku Lave, zagrljaj je obeznanio i jedno i drugo pa su se spojili u jedno tijelo.

Ljubav je najvee udo u ljudskom ivotu, moe da usmjerava slobodne ljude, ali ne i sudbinu vojnika profesionalaca. I pukovnik iloje Gai je prekomandovan u Skoplje, u petak 14. juna 1977. Za Dragana eofilovia to je bio crni petak. Patio je mnogo i nije razmiljao o budunosti. Nauio je da se uspjeno bori s tekim mislima. Bilo mu je jasno da vie nee svakog dana ekati ilijanu ispred kole, buditi se ujutro, kupiti prve kifle i objesiti ih u kesi na teku njenih ulaznih vrata! I daba ti sve prie, ode njegova ljubav. ivot je, ipak, sto jada. li ovoga puta znao je kako da se odbrani jada.

Stajao je na autobuskoj stanici i koliko god da mu je bilo teko, sada se osjeao kao mladi. Pukovnik Gai je pakovao sanduke i kofere u autobus, on i ilijana su se drali za ruke. Htio je da pomogne dobroudnom pukovniku, a ovaj mu je pokazao prema svojoj kerki:

- Idi tamo, nema ti sada vremena za gluposti! ljubili su se iza autobusa toliko mnogo da im je policajac koji je prolazio zaprijetio kaiprstom. Kada opomena nije urodila, priao je da trai line karte, a

onda je ilijana izustila ne odvajajui usne od Zekinih: - i smo maloljetni, nemamo linu.

- nogo te volim! - rekao je Zeko.

- I ja tebe, najvie na svijetu!

- a tebi dugujem ivot!

- i meni duguje samo jedno!

- ta, reci?!

- beaj da e ispuniti obeanje!

- beavam!

- Da e me jednog dana pronai!

- Kada?

- Bilo kada i bilo gdje!

- ko te ikada sretnem, ja u se tobom oeniti! Pokvarena sirena autobusa i oblak dima koji se irio iz probuenog auspuha i mijeao sa prainom na makadamskom drumu, stvarali su zvuk i sliku u kojima je nestala ilijana Gai.

na glupost nauila je Zeku da svaki put kad ga obuzmu tuga i teke misli, odredi mjeru i stia osjeanja, ma koliko nepodnoljiva ona bila! Uostalom, kada bi i pokuao da uini glupost, nema ilijane da ga spase!

Kao melem na ranjenu duu dola je oeva prekomanda iz ravnika u

ostar. ta bi on u ravniku bez ilijane Gai?

Volio je poslije kole da sjedi na obali, gleda u bistru Neretvu i da alje ljubavne poruke u boci. Za razliku od Lave, Neretva je u njemu budila mnogo dublja osjeanja i ozbiljnije misli, zelena i duboka, sa povrinom koja se neprestano mijenjala i sa koritom i kamenim stijenama koje uvrene lee na dnu i ne mijenjaju se hiljadama godina. ako je i on prieljkivao da ga ivot pronese kroz neku spektakularnu struju, da mu vjetar koji i lii na ljudske elje donese neku novost i da mu iz korijena promijeni ivot! Ba kao to struje i vjetrovi mijenjaju povrinu Neretve! Kada sretne ilijanu, tjeio se on, ivot e postati vjean i nepromjenjiv.

ostar je probudio jo jednu osobinu Dragana eofilovia. Bez obzira na to to poslije one gluposti nije razmijenio nijedan pogled, a kamoli rije sa ocem Slavom, od njega je naslijedio organizatorske sposobnosti i vojniku pedantnost. Kada je u ostaru gostovao sarajevski roker Ljubia Raci, on mu je pomogao da organizuje koncert. Bio je to novi ivot Dragana eofilovia. Idealno mjesto da bude zapaen a da ne bude u prvom planu, to je posao roudija u rokenrolu. Nije bilo koncerta u

ostaru gdje Zeko nije bio katica za sve, organizator za kog se ulo i u Sarajevu a kad je grupa Zabranjeno puenje gostovala u Kuluiu, poveden je na prvo gostovanje i tamo osvjetlao obraz.

Prekomanda Slave eofilovia bila je ujedno i kraj njegove vojnike karijere. Bilo je to poslije pripreme za dolazak druga ita u ostar. Slavo je iz kasarne u stan donio veliku jugoslovensku zastavu.

- Hou da zastavu vrsto prikaite za onaj dra na uglu kue!

Zeko i Goran su bespogovorno izvrili zadatak. tac je planirao da, kada ito doe u ostar, sveano pozdrave marala sa balkona. ako je i bilo. Kada je maral tri dana kasnije stigao u posjetu ostaru, porodica eofilovi, sveano odjevena i u stavu mirno, stajala je na balkonu. Sve je uraeno kako je naredio kapetan prve klase. Vozei se u otvorenom

mercedesu", ito je primijetio da je jedna zastava stavljena naopake i pitao Demu Bijedia:

- ta je ovo, boga ti, da nismo u Rusiju doli?!

Disciplinski postupak protiv Slave zbog naopake postavljene zastave nije bio jedini dogaaj koji je odredio kraj njegove neslavne vojnike karijere, ali to je bio i kraj zajednikog ivota porodice eofilovi. Poslije toga on je skinuo uniformu, a njegove svae sa idom ule su u zavrnu fazu. Stan je ve bio podijeljen. Nasred dnevne sobe su stajali ormari, zajedniki prostor je prepolovljen. U jednom dijelu ivjeli su ida i djeca, a u drugom Slavo. im bi se oi pojavio u kui, ona bi glasno negodovala preko ormara. Poinjala je polako i smireno, a dok bi glasno izgovarala kako je kapetan prve klase Slavo eofilovi unitio njen ivot, upravo u tim sekundama spoznavala je koliko je njen ivot zaista promaen i tada bi padala u vatru i vritala. n nikada nije reagovao, bio je ravnoduan prema eni i djeci. ednog dana otiao je po cigarete i nije se vratio. tputovao je u Skoplje kod valerke i tamo otvorio molersku firmu koja mu je donosila unosne zarade. Gdje god se pojavio sa svojim majstorima, on je komunikaciju zapoinjao:

- Ko vam je ovo radio? - pa ne saekavi odgovor dodavao bi: - Zidovi moraju najmanje triput da se gletuju ako hoete da ovo na neto lii!

Bez emocija i snanih akcenata, on je vrlo ubjedljivo djelovao na muterije.

Kao to je Zeko 1976. oajavao gledajui u neonska svjetla to mu

otac ne daruje poklone za roendan, tako je ratne 1993. sjedio na obali Save. Bila je nedjelja i on je uspavljivao kerku Svetlanu. Plavokosu ljepoticu rodila mu je beogradska pravnica Zvezdana. irna i blaga ena koja je strpljivo podnosila Zekina esta putovanja. Upoznali su se kada je Zeko sa bendom Zabranjeno puenje prvi put stigao u Beograd. No prije vjenanja roudi je rekao buduoj eni:

- Svia mi se i elim da bude moja ena, ali tu ima jedan problem...

- to je?

- ko se pojavi ilijana Gai, pii propalo...

- Nee valjda! - Zvezdana nije ozbiljno shvatala Dragana, iako je na neki udan nain povjerovala da je tako odan i brian ovjek moe svakoga dana iznenaditi donosei nagle i nevjerovatne odluke.

I najmanji vjetri promijeni stanje na povrini rijeke, a rjene struje u vrelim avgustovskim predveerjima uine da ovjek povjeruje kako nita, ak ni kamena tvrava, ni itav grad ne stoje tako postojano i vrsto kao to se ini. Svejedno to, duboko ispod povrine, stoji nepojamno vrst temelj.

- U stvari - pomislio je on - tvrava i itav grad stoje na dnu rijeke, a slika grada i svega to se na rijeci prelama jeste kao i moj ivot. Sve to leluja na vodi, raa se i nestaje u ivotu kao i ova slika koja e uskoro, kad zae sunce, potpuno nestati, a na rijeci e zasijati samo ulina svjetla. Slika koju ovjek vidi esto je zavodljiva! Da nije tako, ljudi ne bi mogli ni da preive. er, ne ivi se od surovih istina i nepromjenjivih zakona, nego upravo od nade i promjena u koje naivno vjerujemo. ako i bude, samo to ivot nisu privid i elja - s tom milju je avgustovske nedjelje

1993. uetao u Knez ihailovu gurajui kolica sa usnulom kerkom.

tkako se raspala ugoslavija, posao roudija sve vie je zamjenjivao rad na promocijama stranaka i politikim izborima. eko mu je padalo to nema vie rokenrola. Vraajui se s terena, najradije je etao upravo Knezom, jer je tu mogao da vidi poznata lica, ljude iz sada ve bive utoslavije. Rat je jo uvijek trajao i Zeko je bio srean kad ugleda zemljaka iz ostara, ravnika ili Sarajeva. ak i ako ga nije znao, klimnuo bi glavom, a kada bi vidio nekog poznatog, sit bi se ispriao. U stvari, on je alio za prolim vremenima, ma koliko da u njegovom ivotu, a pogotovo u djetinjstvu, nije imalo za im posebno da se ali. Ipak, sa ushienjem je rekonstruisao prolost, a najradije osamdesete kada je ugoslaviju sa Zapada zapljusnula ideja pobune i vjere u bolji svijet, a

poslije itove smrti i ideja slobode.

Kada je stigao na kraj Knez ihailove, ispred njega je protutnjao tramvaj i otvorio sliku Kalemegdanskog parka. Polako je gurao kolica sa kerkom koja je i dalje spavala. Sunce je svjetlucalo na kronjama stabala kada je iz nekog automobila zauo poznat glas.

Sto jada.

krenuo se i ugledao kako be-em-ve koi, otvaraju se vrata i iz klola izlazi ilijana Gai. Zgodna i odjevena u skupu odjeu, sa ravnom kosom. Kada je skinula naoari, ugledao je njene velike oi i prepoznao pogled ranjive ene.

- i?

- a!

- dakle ti?

- Iz inhena, tamo ivim i igram ah.

Uzbuen i zbunjen njenim izgledom, nije mogao da ne primijeti kako ona na sebi ima skupocjeni nakit, zlatan enski sat. stavio je kolica s djevojicom na prelazu i potrao prema automobilu. Zagrlio je ilijanu, a ona je ostala bez daha. U trenu se njeno uzbuenje od zagrljaja sa voljenom osobom pretvorilo u strah. Vidjela je kako su kolica sa njegovom kerkom krenula nizbrdo Pariskom ulicom. Samo je uspjela da mu pokae prstom, on se okrenuo i potrao za kolicima, a onda je i ilijana trala za njima. Kolica su krivudala i ko zna kako se desilo da je tog popodneva izbjegnuta katastrofa. U stvari, bilo je to drugi put da se ova ena pojavila u njegovom ivotu kao spasilac. este da je bila nedjelja i da nije bilo saobraajne guve, ali ilijana je u djeliu sekunde uhvatila djevojicu dok je ispadala iz kolica koja su udarila u kamenu ogradu. Plakao je i nije znao da li vie plae zbog izbjegnute nesree ili od sree to je ponovo ugledao enu svog ivota.

Sjeli su u be-em-ve i odvezli se bez rijei na Beanijsku kosu. u je on iznio djevojicu, stavio je u kolica ljubei je usput, brzo se ispeo na trei sprat, pozvonio i strao niz stepenice. Sve je bilo isto kao u travnikoj Ulici 29. novembra, kada je kao djeak zvonio na vrata djevojicama u zgradi i, prije nego to bi one stigle do kvake, on se trei kao metak gubio na ulici. Sve u strahu da ga ne prepoznaju.

I K, P I VIDIKada sarajevsku kotlinu zarobi februarska zima, u kolu idem sa pojaanom odjeom. Koraam ulicama kao da se kreem sibirskom tundrom. Ruske zime poznajem iz pria mog oca, Brace Kalema. Dok zra Kalem, moja majka, zimu zove betija, otac ne skriva oduevljenje udaljenom takom na geografskoj karti. Hladnoa me tjerala da u ruke duvam ono malo daha kojeg betija nije stigla da smrzne. Grijala me slika moga oca koji sjedi u kancelariji zgrade Izvrnog vijea SR Bosne i Hercegovine, dri se za radijator i gori od elje da vidi Sibir. eni doe da se pretvorim u ljivu, kruku, jabuku ili barem trenju. Da spadnem ko kruka sa grane na travu, da me nita ne boli i tako se spasem od zimske more. Pa da se fino u ivot vratim kada se poboljaju ivotni uslovi. Kad bi to moglo?!

- emperatura je u padu, a iva u termometru pokazuje trideset i drugi podjeljak ispod nule. vo je, nema sumnje, najhladnija zima u posljednjih ezdeset godina! Vuko Zeevi, Hidrometeoroloki zavod Bosne i Hercegovine... sluali ste jutarnje vijesti Radio Sarajeva... potovani sluaoci, sada je tano sedam sati i petnaest minuta, dobro vam jutro ovog treeg februara 1971, iz naeg studija slijedi emisija Udri kolo naokolo...

S padom temperature, moje oblaenje postaje slojevit proces! Ba kao i politika situacija. Spiker na radiju kae da je politika situacija u svijetu sloena. Iako sumnjiavo gleda na politiku, zra novinama i radiju vjeruje. eni tu neto ne tima! Upozoravam je da ima razlike izmeu slojevite i sloene situacije, ali ona odmahuje rukom.

- Kamen je slojevit, a kartonske kutije su sloene! - tvrdim uporno.

- o si ti mali da pravi primjedbe!

utim i ne mogu da se svaam, trinaest godina, mnogo sam mlad!

Lice moga oca se ne vidi od pjene za brijanje. n stoji ispred ogledala, ini mi se da nepotrebno dugo razmazuje etkom po licu. Na njemu su samo gae i potkoulja, nije mu zima. ajka se obukla, ona ustaje prije svih, pije kafu i nastavlja priu od sino:

- Kod nas na fakultetu poveavaju platu idueg mjeseca!

- dlino!

- o znai da ide poveanje svima! ta je s vama?

- Izvrno vijee Republike Bosne i Hercegovine izuzima se iz uobiajene prakse!

- Pa i vi ste na budetu dobiete poviicu.

- i neemo.

- Hoete, nego ti krije od mene kolika ti je plata!

- Kako krijem?

- Fino, kolka ti je plata?

- Dovoljna.

- to vidi, jo me zajebava?!

- Ne zajebavam!

n prie svojoj eni i poljubi je, a na njenom licu ostane komad pjene. d poljupca ona odmah zaboravi na priu o plati.

- Kad bi makar ove tvoje betije objavile vanrednu situaciju?

- Ko su tebi, duo moja, betije?

- voji efovi u Izvrnom vijeu!

- nda sam i ja betija?

- Nisi, jer ti nema pravo da proglasi vanredno stanje!

n je prekinuo brijanje, zavrtio oima 360 stepeni ukrug i na kraju uspio da odobrovolji svoju enu. ak mu je zra rekla:

- Blento, stani, onesvijestie se... jde reci predsjedniku da ima vie od minus trideset, smrznue se djeca, hej!

SR BiH nije proglasila vanrednu situaciju. zra ne oklijeva kao drava. Ispod pantalona, pored obavezne piame, sada moram da obuem i debele gae! Sve postaje slojevitije nego to je bilo ranije. Ili, kako ona kae, sloenije. Stojim u hodniku, gledam se u velikom ogledalu, okreem se i sa koje god strane pogledam, ista stvar. Vidim kako su moje noge krive i sa aljenjem konstatujem da se nikada nee ispraviti! Da li su u vezi tanke noge i kratki zubi u donjoj vilici? Kezim se i gledam u noge.

- vo je hladan talas iz Sibira, isti onaj zbog kojeg su Napoleon i

Hitler izgubili ratove od Rusa! kae otac i sipa pitralon na lice.

- Boe, Braco! oe li vremenska prognoza bez politike?! - kae majka zra i obuva cipele.

- o nije politika, ja govorim injenice - konstatuje otac i vee kravatu.

- ta su injenice? - pita majka i oblai kaput.

- Zvanini izvjetaj Vuke Zeevia i Hidrometeorolokog zavoda

Bosne i Hercegovine!

- Nisam ula da Vuko u prognozi spominje Hitlera i Napoleona!

Surovi klimatski uslovi, kao ruka koja vadi kantu sa vodom iz bunara, izvukli su iz moje glave neobina pitanja. Izgleda mi da su neka od njih ista filozofija. Na povratku iz kole muilo me pitanje: ko sam, ta sam, odakle sam i kuda u?! Ispriao sam to majci.

- i si jo mali, a ve fantazira. Nije to za tvoj uzrast!

tac nije podnosio boraniju. Zato se obradovao kada je vidio kako mi je vie stalo da budem pametan nego lijep!

- Slavni njemaki filozof, Imanuel Kant, postavljao je takva pitanja!

- e li i on ivio u vukojebini kao mi?! - pitao sam.

- Ne znam gdje je ivio, ali nije psovao! li dobro, jo si ti mali, kad naraste kae ti se samo!

zra nije srena kad njen mu Braco posluje u kuhinji. U stvari, ona pritajeno bjesni! Postaje pretjerano ljubazna i smjerna. Lii na crni poklopac na pretis loncu koji kroz etiri rupice proputa paru pod pritiskom i piti. Braco komade mesa i povra baca u lonac oponaajui geste dirigenta Herberta fon Karajana! Stvar je razumljiva. Uz popodnevno spavanje to je jedina kuna aktivnost koja mu je pristajala. Sve ovo radi jer poslije toga slijedi nagrada. Nakon spavanja je odlazio u kafanu na pricere. a akcija je izvoena pod imenom tarli-tarli, litar bijelog vina i litar kisele! zra je postavljala sto i aputala da je ne uje Braco:

- Sto puta je praktinije kad ja spremim krompir-pire i fairanu niclu! Poslije njegovih hohtapleraja, ko slukinja, istim paradajz sa prozora, sjeckani luk skidam sa televizora, a fairano meso struem sa vrata!

- Kad odspavam, mislim da u proetati do arije na kafu!

- Nema ta da misli, hoe sigurno i nee na kafu!

- Nego?

- Na pricere!

- ta zna, moda ne odem?!

- tiao bi ti i kada bi, ne daj boe, zapoeo trei svjetski rat!

- Ne brini, svijetom vlada ravnotea sila, hladni rat!

- Zato kod tebe ne vlada!

- Pretjeruje, zra!

Svaki put je izgovarao ovu reenicu da bi to lake zaspao. Braco Kalem je tonuo u san na posljednjem slogu imena svoje ene! Redovno ga je uspavljivalo dugo -raaa... ene je zanimalo ta bi bilo da mu se ena

zvala Denifer? moglo se desiti da iz ngleske dovede nevjestu, tamo je bio na specijalizaciji godinu dana. Ili da se ta ena, moja nesuena majka, zvala Kurt, ili Nimur?! I to je moglo biti jer je bio veliki potovalac pokreta nesvrstanih! ada moj otac ne bi koristio posljednji slog imena svoje ene za uspavljivanje. Ne moe se tonuti u san sa -urt ili -mur. Kada ovjek bolje razmisli i shvati kakvu promaju bi trebalo da naprave usne i izgovore Kurt... Nimur, jasno je da tu nema sna! o su imena koja se izgovaraju u trenutku buenja! Znai da mukarac na Balkanu, i kada o tome ne misli, razmatra svaki detalj prije enidbe. u nita nije spontano kao to se ini i kao to tvrde naunici na Zapadu! ak i kada tone u san, Braco zna kako se vlada teritorijom. n tvrdi da su najslae prve sekunde sna. ime se hvalio kao da je studirao biohemiju, a ne novinarski fakultet:

- ozak tada izazove slatku tekuinu i proslijedi je pravac na jezik! Braco je zakunjao na kauu a ja sam pisao zadau i gledao kako die.

Njegova koulja se dizala i sputala ravnomjerno, gore-dole. U meni se probudila misao kako se moe desiti da ostane bez daha i da umre! Pogled je bio fiksiran za njegove grudi. djednom se koulja vie ne pomie. Grudi stoje, on tiho krklja i kao da se gui!

- Die ili ne die? Die, ne die, die, ne die... Da li ovo moj otac izdie? - prvih nekoliko sekundi piljim u njega bez osjeanja.

Iako mi se inilo da je mrtav, sjedim nepomian. Skoim onda naglo sa stolice i uho naslonim na njegovo srce. Laknulo mi je kad je duboko izduvao vazduh iz plua i nastavio sa prekinutim disanjem.

- Die!

Poslije buenja, Braco ne voli da pria. eko se vraao iz snova i zra je izbjegavala da sa njim zapoinje bilo kakav razgovor. Pokuala je da mu skrene panju na veliku hladnou, a u stvari je htjela da ga zadri u kui.

- ta bi ti falilo, proita neku knjigu, popria sa sinom?

- vo vidi, daj ruku! - uzeo je moju ruku i stavio je na srce. - im krene njeno zvocanje, meni srce preskae!

- a ti zbog toga i govorim! stani u kui barem jedno vee, priaj sa djetetom!

- Prekjue nisam nigdje izlazio!

- Zato to je bila utakmica na televiziji!

Dok je otac stajao na vratima, meni je potekla suza. a plaem sa zakanjenjem. ek tada me stigla tuga od popodnevne pomisli da Braco

zbog prekida u disanju moe da umre. Gledao sam ga i pomislio kako e on stvarno jednom umrijeti. Suze su nijemo klizile niz moje obraze, a on je to vidio. Nije znao zato sam zaplakao, pa je oblaei kaput pokazao prema meni i rekao:

- to vidi, zra, ta ti radi! to ti to treba? - i izaao van.

Nedjelja je, a temperatura je u blagom porastu. zra zamilja da snijeg ne bi smio da pada na dan odmora. eutim, bijele pahuljice ne uju ta ona misli. Kroz kuhinjski prozor se jedva naziru jablanovi od snjenih pahuljica, dok ona postavlja tanjire i escajg. Stabla ne miu i to njoj pada teko kao i oev rad na novom bosanskom loncu!

Gledam u crni poklopac koji piti na pretis loncu i sluam kako mi kre crijeva. Para piti, izlazi iz sve etiri rupice, a sa vrhova jablanova gomila snijega se stropotava na stepenite... Iako se jablanovi diu prema nebu, zima je i njih ponizila, pri vrhu su savijeni kao dva brata Bambulia iz ulice. Njih dvojica su previsoki za na uzrast. Kasnije mi jablanovi lie na dva koarkaa koji poslije treninga u FIS-u, pogrbljeni ure da popiju pivo u kafiu kod Davorina.

Iznenada, crno dugme prestaje da puta paru i to je znak da je ruak gotov. zra pokua da digne poklopac, a Braco blago zaustavi njenu ruku. n se nagne nad otvoreni lonac, ja za njim, na kraju sve troje gledamo u gomilu hrane. i piljimo u bosanski lonac.

- Sada se meso raspada ko dua, vidi! - pokazivao je otac.

- Kako se meso moe raspadati ko dua?

- Filozofe, to se samo onako kae!

- li stvarno, kako se raspada dua?

Raspada se pod naletom vulgarnog materijalizma!

- nda se ne raspada, nego je odnese vjetar ko to raznese mace u proljee!

- o si ti mali! Lako ti je sada da fantazira, ivot je realnost, kad naraste, kae ti se samo!

Htio sam da budem zain bosanskom loncu! Braco je to jedva doekao poto nije odolio talasu vulgarnog materijalizma. Krenuo je da jede meso. rzilo me je da sluam kako mljacka dok vae:

- ebena je vukojebina!

- no ga opet! Filozof, a psuje!

- Pa ta?! ako zra govori. i, zra, sada uti?

- to utim? Ne utim!

- Koliko puta si rekla: ta sam ja Bogu skrivila da ivim u ovoj vukojebini?

- Stara pria! - Braco odmahne rukom.

- ta stara pria! Da smo ita valjali, ne bi nas zapalo da ovdje ivimo?! - potpaljuje vatru zra.

- Dobro, a ta bi bilo da ivi u Sibiru?

- Ne znam kako je u Sibiru, ali ovdje ne valja!

- ta to, majke ti, tolko fali ovdje?

- vdje ne ivi ko ovjek, pa na kraju i ne umre ko ovjek!

- kako se to umre ko ovjek?

- Lijepo! Kada umre tamo gdje poslije sahrane ljudi ne struu blato sa cipela!

- Nego ta rade?

- Kada umre tamo gdje miriu borovi, pod nogama ti ute iglice i iarike!

Braco je volio kada zra originalno gleda na svijet. Najvie zbog toga to je tada preko zalogaja mogao i on da kae ta o tome misli. eka radnja. Kada govori i jede, emu dati pravo prvenstva? Zalogaju ili rijei? bino rije ima prednost, ali misao moe da zaluta, pa glad zna da proguta rije! Iako tvrde da ovjek bolje misli kad je gladan, to ne vai za mog oca. n je rijetko gladan, ali ipak se izraava jasno. Imao je dugu praksu govorenja preko zalogaja. Spasavalo ga je to to nije volio da opisuje proste radnje i da nabraja ta mu se sve desilo. Zbog toga se nije gubio u onome to je izgovarao.

- Znai, ovjek je u prednosti kada umre na moru?

- ovjek je u prednosti kada ivi na moru, pa prema tome i kada tamo umre!

- Koliko ja znam, ovjeku je svejedno gdje umre?! umijeao sam se u razgovor.

- U pravu je leksa. Kad si ve mrtav, jebe ti se gdje si umro!

- Samo vi filozofirajte, da smo neto valjali, ivjeli bismo na moru!

- emperatura je i dalje u padu, iva u termometru pokazuje trideset i trei podjeljak ispod nule. Zima 1971. je najhladnija godina, a hladni talas koji je zahvatio nau zemlju stigao je iz Ukrajine i zadrae se jo najmanje nedjelju dana... - zapoele su popodnevne vijesti Radio Sarajeva.

- Betije i dalje nita ne poduzimaju - ljuti se zra, dok Braco spava na kauu.

Gledam kako die. U meni se ponovo budila misao o tome kako se moe desiti da otac ispue ko duica od fudbala!

- Da li die ili ne die? Die, ne die, die, ne die... - ovoga puta osjeanja me nisu tjerala da skaem sa stolice, iako mi se na isti nain inilo da su oeve grudi nepomine.

Prvo sam nekoliko sekundi, gledajui kako ne die, ponovo bez osjeanja piljio u njegove grudi. ajka je prala sue, a moje je srce snano lupalo:

- Pogledaj kako mi srce lupa!

- Nita to nije, ti si mlad i zdrav, eno ti skije pa se skijaj!

Neto me tjeralo od uarene pei napolje, na hladnou. Kao da sam ja bio zaljubljenik u Sibir a ne otac! Nagib ulice abuice vde i okuke koje krivudaju prema Vojnoj bolnici veliki su izazov. Sindikalne skije, kako je zra rekla, bile su posljednji krik mode". znojen od kopanja bakandi i vezova na skijama, hodao sam uzbrdicom prema kui Lazarevia. Nije mi palo na pamet da se sputam niz zaleene stepenice kao ostali! li, dovoljno je bilo da vidim kako svi iz ulice, ko je kako umio, tandru na sanjkama, ligurama i skijama, pa da za tren promijenim odluku. Ne trpim da budem na repu dogaaja.

Gledam ispred, sve djeca mlaa od mene pie nizbrdo, pa skrenu niz stepenice. d straha, ali i od zadovoljstva, viu:

- ampraaaz, uvaj, halo! - izbjegavajui da udare dok pretiu sanjkae i skijae ispred sebe.

Srce lupa, hoe da iskoi kroz rebra, ali nema nazad. unem u jaje kao an-Klod Kili i krenem niz stepenice. Vidim kako se pribliavam ulazu u Vojnu bolnicu! Umjesto da napravim kristijaniju, noge su se same odrale na pravcu. Rukama maem naprijed-nazad, nekoliko puta. Gorua je strma i zaleena, pa je uvar Vojne bolnice otvorio vrata vidjevi da u izginuti ako to ne uini. Gledao je u mene kao u puano tane.

- Vintaj, mali, ode ti u hendek! - vikao je vojnik uvar.

Kuhinja Vojne bolnice bila je smjetena u prizemlju zgrade, udario sam u kuvara koji je istovarao krompir. Kroz podrumski prozor, on je potrefio pravo u veliki kazan s pasuljem.

oj roak Nedo, sin majinog brata, slabo je uo i zbog toga je govorio neumjereno glasno. Bio je ofer, a u slobodno vrijeme se bavio

vajarstvom. Imao je snane ruke, volio je ene, prialo se da koju on propusti kroz svoje ape, to joj je bilo gore nego da proe kroz centrifugu. Uvijek je poinjao ili zavravao svoj govor reenicom: o ti je tako, pa ti vidi.

- Nemoj to da pria enama, pomislie da si mokljan!

- o sam mali, nemam ja nita s njima!

- o je najvanije u ivotu mukarca.

Dok je zra prala sue, Braco je aputao Nedi:

- Previe filozofira za svoje godine! Nai mu kakvu djevojku!

- e li, leksa, jesi l ti poeo da drka?

- ta! - pogledao sam prema majci. d zveckanja escajga i vode koja je curila iz esme ona nije ula o emu mi priamo. - to e mi to da me zovu drkadija!

- ora jednom poeti.

- o sam mali, ne moram! dveo me je na stranu i rekao:

- Napuni kadu vruom vodom, zakljua vrata, legne u vodu i

desanka aki!

- a sam ljevak! - bio sam bijesan kao ris.

- o ti je tako, pa ti vidi!

Crven u licu od bijesa, do smrti ljut na ovog Nedu, istrao sam na zimu. Nije mi se vraalo u kuu. Nisam htio da uem unutra sve dok Nedo nije izaao i odvezao fap GP Vranica sa crvenim tablicama.

Kasnije, iste noi, iz mog kreveta na ilimu se vidjela sjena vrata koja se otvorie. Podigao sam oi i ugledao konture moga oca iza ijih lea je ostala sijalina svjetlost hodnika. n je priao mom krevetu. Pogledao je prema majci. Spavala je, a njena glava sa viklerima virila je ispod jorgana.

- Hm... - aputao mi je on pravo u uho. - na pati od reume i zato velia ivot na moru! i nismo maji kaalj! ugosloveni! Zna li ti koliko je naih ljudi vano u svijetu?!

- Znam!

- Da ti nabrojim?

- Nemoj sada! Sutra! - suvie se pribliio.

Nisam mogao da trpim alkoholna isparenja. Koliko on voli da pretjeruje kad pria o naoj istoriji, ja bih se napio kada bih ga pustio da ih sve nabroji!

Zaspao sam na kraju zime i probudio se u proljee.

- emperatura je u porastu, a vodostaj na glavnim jugoslovenskim rijekama je zabrinjavaju... - uo se poetak izvjetaja iz Hidrometeorolokog zavoda. Poslije toga je krenuo detaljan izvjetaj i brojevi koje nisam nikada razumio.

Stiglo je proljee uprkos zrinom uvjerenju da Sarajevom ve vlada ledeno doba! o se vidjelo na kronjama ispred nae kue. ne su stidljivo pozelenile, a mene je prola elja da budem ljiva, jabuka, kruka ili barem trenja. Kroz prozor se vidjelo kako su jablanovi mirno doekali promjenu, zeleno lie je popunilo izduenu kronju, a vjetar nije bio jak pa je um lia dopirao do mojih uiju kao da uti voda za kafu koja kljua na reou. Stepenicama su prolazile djevojke u mini-suknjama, pa se i u meni probudilo proljee. Razlikovale su se ne samo po kratkoi i boji suknje, nego i po kroju, ali i po brzini kojom su grabile uzbrdo. ve to su pruale dui korak pokazivale su vei komad noge, a kada su silazile niz stepenice, nisu budile nikakva osjeanja. Uopte, kad ljudi idu nizbrdo, neto se desi s njihovim tijelima. Postanu odbojni. Nacijepao sam drva u upi, vratio se i naloio kazan. Kad se vatra razgorjela, odvrnuo sam esmu na kadi. Napunio sam kadu vruom vodom i tako krenuo stopama roaka Nedima.

- ta e to biti da ti puni kadu?

- Nita... o ti je tako, pa ti vidi!

Svjetlost je u popodnevnim asovima na kronjama jablanova stvarala svjetlucave trenutke, a te slike ushienja trajale su i po nekoliko sekundi. Zahvaljujui koljenima koja su sijevala u mojim mislima i strujala mojim tijelom, iva u termometru se popela za nekoliko stepeni.

S promjenom godinjih doba, psihika stabilnost kue Kalema ozbiljno je uzdrmana. Najvie dolaskom ljeta! Ne samo zbog razdragane atmosfere. djednom se vidi koliko bora ima na ljudskim licima. Ipak, nestaju namrteni pogledi. o me raduje. Brbljivost koju sunce proizvodi kod ptica i ljudi znatno se pojaa u junu. zra ve planira putovanje na more u avgustu:

- Boe, to ja ve nisam na moru?

- Ko ti brani?

- Pa to jednom ne odemo zajedno?

- i zna da je meni doktor zabranio vruine zbog preskakanja srca.

- nda ja odoh sa leksom!

- Ih, kako bih ja volio da mogu s vama u Dubrovnik, pa poslije kupanja u gradsku kafanu na sladoled!

- to ti treba da lae?!

- Kako laem?

- i nikada nisi volio sladoled!

- Ko kae da ja nisam volio sladoled? a sam u Pragu na sastanku ree internacionale jeo sladoled, draga moja, usred zime, a ti, vidi, nisi ni znala da se sladoled jede zimi?!

U stvari, on je jedva ekao da poslije naeg odlaska moe slobodno, koliko mu dua eli, da upranjava akcije tarli-tarli!

- vo za leksu deparac! Pritedio sam od trinaeste plate!

- i mene pravi budalom, pomonik ministra ima veliku platu! to mi jednom, ko ovjek, ne kae kolika ti je plata?

- oliko neu moi da ti izaem u susret!

u je razgovor prestajao jer je svaka nova rije mogla da proizvede svau. li, vidjelo se to po tome kako gleda u svoga mua, zra nije odustala od nade da e jednog dana znati kolika je njegova funkcionerska plata.

ko se desi da sunanje postane olimpijski sport, zra e osvojiti zlatnu medalju. im smo stigli u Dubrovnik, ni stvari nisu bile raspakovane, zra je kupila maslinovo ulje od ovjeka koji nam je izdao sobu. Prvo je namazala po itavom tijelu mene, pa onda sebe. Naslonjeni na zidine starog Dubrovnika, liili smo na ljude koji ekaju strijeljanje.

- Sunanje je najbolje kad ovjek stoji, De-vitamin ravnomjerno dopre do kostiju!

- Da li to znai da je ovjeku najbolje da umre stojei?

- Neemo sada o smrti, nije mjesto!

- i si rekla kako bi vie voljela da umre na moru nego u Sarajevu!

- a sam rekla da bih vie voljela da ivim na moru!

- to znai da bi voljela i da umre na moru?

- o su prie za nau vukojebinu! Vidi tamo! pokazala je na uarenu kuglu koja se gubila iza morske povrine.

Legla je na obli kamen i vidjelo se koliko joj godi toplina. U pravu je bio Braco. zrina filozofija se raa u esticama njene krvi iz kojih se razvija reuma. sjetio sam to na tabanima koji su gorjeli od kamena. Sunce itav dan.

- Kada sunce izlazi i zalazi treba ga gledati u oi.

Bacam kamenje visoko prema nebu i ekam trenutak kada kamen iz velike visine bune u vodu. o mi lii na trenutak istine. Kada ovjek izgovori neku vanu istinu, ona samo bune. Borba zre i Brace oko toga gdje treba ivjeti, pa, kako kae zra, i gdje treba umrijeti, nema to bu. u dva bu treba da se spoje u jedno bu-bu. Da bi bilo jedinstveno bu. I da bi se ponitile razlike. Kada smo se vratili kui, Braco mi je apnuo:

- Nemoj majci da kae, ja sam imao infarkt!

- Srce?!

- eak ivot, stresne situacije! li, molim te, majci ni rijei.

- Dobro!

tiao sam u kolu. Nije mi bilo teko da saznam ta je to infarkt. Drug iz razreda mi je rekao:

- Infrakt, to nije nita, moj djedo imo es puta!

Najgore mi pada uvanje tajne dok se kupam. Nervira me to to mi teko zaraeno crnilo na koi odlazi u slivnik kade. oj glavni adut na fizikom vaspitanju upravo otie u kanalizaciju. ao mi je to ispod atletske majice nee biti mojih crnih ramena. Neu vie liiti na bebi Bikilu, maratonca iz tiopije.

- e l se kae infrakt ili infarkt?

- Infarkt!

- oj drug kae infrakt.

- Kakve ti veze ima sa infarktom? - iznenaeno je pitala zra.

- Nikakve, otac jednog mog druga fasovo infrakt!

- Infarkt!

- Infrakt ili infarkt, ako se ovoliko budem kupao, niko vie nee vjerovati da sam bio na moru!

- Dobro, nemoj jo neko vrijeme, ali poslije asova fizikog mora!

- li neu trljati spuvom tijelo, samo tu?!

- oe!

- emperatura je u blagom padu iako sa sjevera tlantika putuje front koji e prouzrokovati nestabilno vrijeme. ve nedjelje e preovladavati promjenjivo vrijeme, ali se ve idue oekuje poetak dueg sunanog perioda... - bio je precizan u svojim izvjetajima Vuko Zeevi iz Hidrometeorolokog zavoda Bosne i Hercegovine.

Bila je nedjelja i jablan je znao da je dan odmora. Nije se savijao kako on zna u vrijeme smjene godinjih doba, kada se oni kao rvai uhvate

u kotac i kada jesen ne moe tako lako da zauzme svoje mjesto u kuhinjskom prozoru. Sve je manje djevojaka i ena koje su prolazile uzbrdo u mini-suknjama. bukle mantile, pa me pogled kroz kuhinjski prozor vie ne privlai. Nemam vremena da opaam promjene u prirodi. Kakvi jablanovi i bakrai! ta ima da mi se tu vie savijaju, te da lie na ovo ili ono?! mirim i ispod kapaka se provlae ona koljena koja su u rano proljee paradirala ispred kuhinjskog prozora.

- Napravie poplavu - ulo se iz kuhinje.

- o ti je tako, pa ti vidi!

zra je gledala kroz prozor i dok se oblaila, rekla je:

- Nita vie nije kao to je bilo, proljea nema, ljeto je u oktobru ako vako nastavi, imaemo dva godinja doba!

- U drutvu je isto stanje, bie samo bogati i sirotinja - jedva je doekao otac.

- , ti vazda pretjeruje.

- ivi bili pa vidjeli!

- Zna ta?

- ta?

- Kada bih sutra umrla, ne bih znala kolika ti je plata!

- Smrt e doi kad-tad, a visinu moje plate nee znati nikad!

- , ba si bezobrazan!

Gledam kroz kuhinjski prozor. blaci su juriali preko naih glava, a poslije je padala kia. Sve je bilo kako je obeao Vuko Zeevi iz Hiderometeorolokog zavoda Bosne i Hercegovine. Vjetar je rastjerao oblake i kia je prestala. Lie je utalo i opadalo dan i no, a sunce se vratilo.

Dovoljan je samo jedan dan jesenjeg sunca u oktobru, pa da svi ponu horski da izgovaraju kako je stiglo miholjsko ljeto. edan dan i vukojebina odjednom lii na primorje.

- Kad bi umjesto rebevia i iljacke bilo adransko more, onda bi sve ovo vrijedilo - zra je po ko zna koji put ponavljala staru priu.

Iako je voljela sunce i nevjerovatnu ali istinitu stvar da i u Sarajevu ne pada kia u ktobru, ona je svake godine u isto vrijeme dizala kuu i zidove kreila u bijelo.

- Najvie volim kada svi zidovi zabijele!

Braco je mrzio vrijeme molovanja i nije mogao da se odrekne popodnevnog spavanja u kuhinji. Kao oko malog ostrva, u neredu od

razmjetenih stvari zbog molovanja, s obje strane kaua na kojem je leao, stajao je razvuen najlon. Spremao se za popodnevni san a poslije, naravno, na tarli-tarli!

Nije to bilo prvi put da Braco zaspi na finalnoj utakmici. ako je i sada tonuo u san dok su se za Kup marala ita u fudbalu borili Partizan i Hajduk.

- Nije sve to je bijelooo i lijepo, zraaa... izustio je on i zaspao.

zra i Nedo su nastavili sa radom. Digli su Bracu sa kauom i prenijeli ga u okreeni ugao sobe. urili su da zavre posao dok glava porodice spava. ak je zra u pauzi spremila Bracin kofer poto je odlazio na slubeno putovanje. Uinila je to da on to bre izae iz kue kako bi do ponoi zavrili molovanje.

Kada se Braco probudio, laknulo je meni, ali i majci. na je zapalila cigaretu, naslonila se na vrata ponosno i, kao tigrica koja poslije uspjeno izvedene take u cirkusu oekuje aplauz, bila je sigurna da e je mu pohvaliti! Soba je blistala od bjeline. tac je priao friideru, uzeo erpu hladnog mlijeka, popio veliki gutljaj i rekao:

- es ovo zdravo, svaka ast! - i otiao na put.

Samo to je Braco Kalem strao niz stubite, upalio folksvagen 1300 s i spustio se niz ulicu vde jabuice, njegova ena, zra Kalem, se ukoila. Drala je kau i stajala kao dio slike kada se film zavri i krene odjavna pica. Sva teina pala je na Nedine ruke, a njeno lice preplavila je bol.

- Nedo, preuzmi kau! - drala se zra za stomak i sjela na stolicu.

- Da zovem Bracu?! - potrim ka izlaznim vratima.

- Neka, nemoj, proi e!

zra je leala u sobi, a Nedo i ja smo naizmjence iz hodnika virili u sobu. U pola deset ona je promolila glavu i rekla:

- kreni doktora Lipu, eno ti broj u mojoj tani. ako sam i uinio. dmah se zauo doktorov glas:

- Kako si ti, sine, je l u koli sve u redu?

- a sam dobro, ali zra se ali na bolove u stomaku!

- U gornjem dijelu trbuha boli, ne mogu da se ispravim! - vikala je

zra.

- Pita doktor, je l te boli na dodir?!

- a, suze mi na oi idu i kad nita ne diram!

- esi li povraala?

- Ve tri dana!

- Draga moja, tebi je upaljena una kesa! Doktor zove hitno u bolnicu.

- Samo da nije ta gore!

aksi je brzo stigao pred ulazna vrata u nau 56 zgradu. Voza je bio od pomoi dok smo unosili zru na zadnje sjedite. Kada je ford taunus krenuo, zra je jeala od bolova, a taksista najednom zaplaka. Plae ko godina.

- Nemoj, kominice, i ti da umre! Nemoj, molim te!

- ta to pria? - pitao ga je Nedo.

- ta priam?! ue mi muterija umrla na putu do bolnice!

Skinem cipelu i krenem da taksistu puknem po glavi, ali me zaustavi zrina ruka. dluno je odbacila mogunost da e i ona umrijeti. Istovremeno je plakala i smijala se:

- Ne brini, komija, jo ja neu na putovanje, nego gledaj ti da ne udari u tramvaj!

- ta, da ne brinem?! Pogledaj se na ta lii!

- ta pria ti, prekini! - dreknuo sam.

- Ko da prekine? a?! - vikao je kroz pla taksista.

- Parkiraj kola! - rekao je Nedo.

- to da parkiram, umrijee ena?!

- Parkiraj kad ti govorim!

krenuo se i uplaen glasom roaka Nede naglo se popeo na trotoar kod kina Radnik.

- Izlazi!

- Polako, Nedo, molim te! - kukala je zra.

- a ta polako! - udario je taksistu nekoliko puta nogom, a kada ga opui rukom, taksista pade na asfalt. Vidio je da mu sljeduju velike batine te je bre-bolje skinuo bijelu arapu i sa zemlje mahao njom kao bijelom zastavom.

- Nemoj vie, kumim te bogom - molio je taksista, a Nedo ga je i dalje utao.

- Halo, ovjee, vodimo zru u bolnicu! Kasnije s njim zavravaj! - vikao sam.

Nita nisu uli. aketanje je trajalo dok taksista nije izvadio dizalicu iz gepeka i mahao njome tako da Nedo nije mogao da mu prie. zra se primakla izlazu i zagrlila me:

- Uhvati me za ramena!

ako sam uradio, a zra je jaukala od bola dok sam je uprtio kao ruksak na lea. na su bila najjai dio mog tijela.

Ispred pumpe policajac je mirno posmatrao ulini boks-me. Pio je kafu i mrzilo ga je da reaguje. Uplaeni pumpa mu je pokazivao u pravcu tue, ali se ovaj nije uzbuivao:

- Nemoj da mi kafa prisjeda, kad se umore, onda emo ih poapsiti! zra je prigueno stenjala na mojim leima.

- Nije loe kad tvoja lea izdre teinu tvoje majke - mislio sam nosei je pored edicinskog fakulteta. - Pa neka i dalje govore:, o si ti mali!

Na prijavnom odjeljenju koevske bolnice nije bilo guve, zra je sa olakanjem legla na bolniki leaj. edicinska sestra odvezla ju je do hirurgije. d injekcije je zaspala, a doktor Lipa, koji je liio na francuskog glumca Fernandela, rekao mi je:

- jde ti sada lijepo kui i nemoj nita da brine! cu ni rijei, ti zna da je on imao infarkt!

- Znam, jasno mi je...

- Bolje da on nita ne zna, a sutra emo sve fino pregledati, pa sve po protokolu! ko treba operacija, operisaemo!

Nije mi bilo drago to ostajem sam u kui. o sam bio mali. li, sve se najednom promijenilo! Poslije kreenja, stvari su u kui stajale tamo gdje im nije bilo mjesto. Neka ekaju zru. na jedina zna ovdje da napravi red. Pokriven dekom zaspim sklupen, manji od makovog zrna, kao da sam elio nazad u majinu utrobu. Brinulo me kako u da se probudim. Krivo mi je to nema nikoga da mi ujutro dozvoli deset-petnaest minuta due spavanje. Nije ni trebalo.

Na ve otvorene oi pao je prvi sunev zrak, budilnik je skakao po tacni za kafu. emperatura je bila u padu, a ja sam bre nego inae obavio sve jutarnje radnje. Na izlazu iz kue pojavio se neobrijani otac. Vukao je kofer i poljubio me u potiljak zadravajui dah da ne osjetim alkohol.

- ali, gdje ti je mati?

- u je... mislim, otila je na put!

- na otila na put?! Kako to, tu je, a otila na put?

- U maarsku banju Peuj!

- o neto iznenada!

- Nije iznenada, to je planirano ihi-hi davno! Sa sestrom je o tome priala!

- ko, treba, neka ostane due, nju mui reuma! ti, u kolu?

- Naalost!

- vo ti knjiga o biljkama, nisam znao da cvile, pate kad ih trgaju!

- else svaaju?

- o ne pie! Kad zavri nastava, vodim te na kolae!

- Kod Ree ili u loman?

- ta ti vie lei!

Na izlazu iz haustora stajala je kominica Nada. Namignula mi je.

- tac ne smije da zna za majinu bolnicu!

- Nita ne brini, znam!

Za vrijeme nastave niti ta vidim niti koga ujem. Gledam u knjigu o biljkama. Stvarno cvile kada ih bere i sijee. Bolji sam od biljaka. tkako je zra u bolnici, ja ne cvilim niti mi pada na pamet da budem neto drugo. Posebno ne one gluposti, ljiva, kruka ili barem trenja. ovjek svata pria kada je mali!

ta da smislim i kako da uvjerim Bracu da je zra produila boravak u aarskoj! Na sreu, esto je priala o banji!

Razrednica, Remac Slavica, pustila me sa posljednjeg asa da bih stigao u bolnicu za vrijeme redovne posjete.

- Reci joj da sam i ja operisala u, nije to nita, samo nee smjeti da jede umance!

U bolnici se svuda osjeti miris hlora i istog alkohola. Kroz staklo u sredini vrata vidjelo se kako zra spava na bolnikom krevetu. elo i obrazi bili su joj uti, kao da je umance stavila da ispegla kou na licu. tvorila je oi i pruila mi ruku ispod pokrivaa. Nasmijala se i ispod madraca izvukla veliki kamen izvaen iz njene ui. Vidjela je da sam zabrinut.

- Ne brini, uti utuju a crveni putuju! - ponosno je vrtila kamen lijevo-desno.

- Vidi, zra, kolko je to slojevito?!

- isli sloeno! - rekla je i nasmijala se.

- Bogami, slojevito, vidi.

- Kako je stari, je l se vratio s puta?

- este, jo prekjue!

Ne znam zato sam slagao da je otac stigao ranije. Lai se veu jedna

za drugu kao nova cigareta na ar opuka!

- Bezbeli, izlazi svako vee?

- Ne, ne, nikako! Skoro nijednom nije iao na tarli-tarli!

- Nemogue?

- islim, zna njega, doe kui, kuva, spava!

- e l isti za sobom?!

- nako!

- ta onako?

- to on ne poisti ja dovrim!

- Vidi ti! Kad mene nema u kui, on nikud ne ide?! ora mi neto uiniti...

- Svakako.

- Ima najmanje pet mjesta gdje on teka svoju platu! Nekad gurne kovertu ispod ladice u nahtkasni kraj glave, nekad stoji na kazanu, jednom je dro u friideru, ak je u arape pakovo! I, to je najgore, stalno mijenja mjesto! i pronjuhaj!

Vidjela je da nemam njuhatorske namjere.

- e l on tebi daje neto od plate?

- Daje, ali kopka me kolko sebi ostavlja!

- ta te briga ako daje dovoljno...

- Briga me, jedva sastavljam kraj s krajem! Cifra pie na koverti!

- Naljutie se!

Znam da izmeu oca i majke treba biti neutralan. Iznenada me sve ovo nasmijalo. Vjerovatno zbog radosti to smo poslije svega svi ivi, ne i zdravi, ali opet - ivi, nezaustavljivo sam se cerekao, a zra nije mogla da shvati zbog ega smijeh.

- jde bjei, magarac jedan, ti mi se podsmijeva!

Zagrlim je da se smiri. na stavi glavu na moje rame i uti. ako utke leimo na bolnikom krevetu dok glavna sestra ne oglasi kraj posjete.

Doktor ipa me zaustavio na izlazu iz bolnikog hodnika:

- o da stigne histopatoloki nalaz!

- ta je to?

- Hou da iskljuim ono najgore! Karcinom!

Kao da je brzina kojom sam trao povratnu turu iz bolnice odreena eljom da to prije budem daleko od rijei karcinom. o sam ja mali! Ne moe se pobjei od rijei i njenog znaenja! Posebno tako krupne i opasne.

Nestao sam iz bolnikog kruga, spustio se pjeke niz aleju pored Graevinskog fakulteta, gdje je zra radila u raunovodstvu. Zvonilo mi je u glavi ono - karcinom. Na uglu kraj trafike, po dogovoru, ekao me je Braco. Sjedio je ve za stolom:

- Kako je bilo u koli?

- Dobro!

- Sada jedi koliko hoe!

Ustao je i vratio se s tanjirom na kojem su bile etiri krempite, dvije tulumbe, dvije ampite i dvije boze. Slastiar Reo je mrzio nikotin, pa je Braco puio napolju i gledao kroz prozor kako jedem. Ve na posljednjoj krempiti suze su mi tekle niz lice i padale na suvu koru krempite. Kad je vidio kako plaem, uao je u slastiarnu i sjeo za moj sto. Ipak sam mali. Prvi put otkako je zra u bolnici, plaem. Suze su kapale po kori krempite i to mi je, najednom, bilo smijeno. Braco me pogledao i otiao da plati raun.

- to plae?

- ajka jednog mog druga ima karcinom.

- Rak? Uh, ne daj boe nikome.

- U stvari, sumnjaju da ima rak, pa se tom drugu stislo u dui, a meni ga ao!

- Kako nee. Hajd stani sad! - brisao mi je suze kravatom i to me zasmijalo.

- vo ne plaem, a ti...

- ta ja?!

- beaj da nee veeras na tarli-tarli?!

- a joook, samo mala etnja do arije da uhvatim vazduha!

- Hou i ja s tobom?!

- Ne moe, nisi napisao zadau!

Zato svaku no mora da izae i da ne bude u kui! Vaniji mu je tarli-tarli od mene. Sada potpuno razumijem zru! Izmigoljih iz njegovog zagrljaja, ali me on poslije prvog koraka uhvati za rame.

- i nas ne voli! - rekao sam.

- ali, jesi li ti to drzak?

- a tebi se ini! - procijedim i potrim Sutjeskom prema Kljukoj ulici, ljut ko puka to ne idemo zajedno kui. Nije mu bilo lako da me stigne. ek na pola stepenita me uhvati za ruku:

- Stani, ne mogu vie!

Kao da je disao na tua plua, kripalo mu je iz grla. Zagrlio me je i shvatio koliko mi je bilo vano da sada ne ode od mene i da zajedno krenemo kui.

Kad je otkljuao vrata nae kue, bilo nam je teko. kreena ali pusta kua! o je jedino bilo dobro to su stvari u neredu poslije kreenja prekrivene najlonom i to me je brzo prevario san. Dok mi je Braco svlaio cipele, budnost me izdala, oi se sklopile, ve sam spavao.

ek poslije ponoi, probudila me snana lupa, kao da su od udarca popucala stakla na haustorskim vratima. Zatim se ula glasna psovka. U trokrilnom ogledalu kraj nahtkasne vidjelo se kako moj otac u hodniku jedva stoji na nogama, ljulja se i cilja da ue unutra. Njegov duh je upravo krahirao pod teinom trbuastog tijela. Zbog prevelikog pia povukla ga je masa unatrag, pa je uletio u kuhinju i pao na kau.

- ebem ti kreenje - rekao je.

Govorio je usporeno kao onaj Rus koji objavljuje upad sovjetskih jedinica u Berlin. Usta pokuavaju da izgovore rijei brzinom koju ne dozvoljava mozak.

- to li ovo nema zre iz Peuja?!

Kako se pria s pijanim ocem? Pokuavao je u isto vrijeme da skine kaput, ukljui poret i da podgrije veeru. I kao to je trijezan znao da pria preko zalogaja, sada se zaplitao o vlastite misli, nije uspijevao da se skine niti da ukljui poret. nda je ukljuio ringlu, ali mu se zapetljao poluskinuti kaput, pa je sruio sve to je stajalo na poretu. Pridigao se i poeo da kupi tanjire, a sarmu koja je ispala vraao je u erpu kao dijete, u stilu - nita se nije desilo!

Kroz odkrinuta vrata pruao se nevien prizor. Polusvuenih pantalona Braco klei na patosu, tijelom naslonjen na kau i spava! Ruak koji je konano postavio na ringlu brzo je poeo da se pui. Stan je smrdio na spaljeni kupus. Nije bilo teko pridii ga na kau, ali je skidanje pantola i koulje bilo prava radna akcija. Krkljao je i otimao se, mlatarao rukama. eni se inilo da mu nije dobro. Sjedio sam na stolici i gledao u njegove grudi. Neravnomjerno su se dizale i sputale, gore-dole.

- Die ili ne die? Die ili ne die?!

Savladao me san. Samo to mi je glava pala, ulo se lupanje na vratima.

- Ko je?

- a sam, Nedo! tvori, leksa... Kako je tetka?

- Kae doktor da je operacija dobro prola, ekaju nalaze... pa e znati koliko jo treba da lei... Sluaj, probo sam ono u vruoj vodi!

- Kako je bilo?

Pribliim se i apnem mu na uho, a on ree:

- o ti je tako, pa ti vidi!

Prekinulo nas je Bracino krkljanje, pa onda trenutak tiine. Nedo je otrao u kuhinju.

- ut je ko limun, daj vode, brzo!

Iz hodnika se vidjelo kako na kauu lei otac. Disao je ubrzano i guio se. Nije me vidio.

- Umrijeh, leksa, zovi Hitnu!

- Nee... Samo mi jo to treba!

Nedo je prepolovljenim limunom masirao oeve grudi. Kada mi je predao limun i otiao da telefonira, nije bilo lako da povjerujem kako za jedan vikend iz kue odlaze i majka i otac! Sa potpuno razliitim idejama o vanosti geografije i uticaja sredine na ovjeka! Pritisnuo sam njegove grudi najjae to sam mogao. d straha je iz mojih ruku stizalo vie snage, a otac taj pritisak nije mogao da podnese:

- Lake malo, leksa, lake, sine!

Nedo je okretao telefonski broj Hitne pomoi u Vrazovoj ulici, ali se niko nije javljao. irei ruke, pitao sam ga ta se deava, a on je gledao u mene zbunjeno. Strah se bolje ita u oima velikih ljudi! Uplaio se da nam Braco ne izdahne na rukama. Drei slualicu pokazivao mi je kako da naglo pristisnem i naglo pustim oeve grudi. nda je Nedo uspostavio vezu s deurnim u Vrazovoj. tac je gubio vazduh i nadu da e preivjeti. Njegov pogled se zamutio, a ja sam ukoeno gledao u njega. Poeo je da tone, a onda je Nedo priao i pokazao mi na Bracine grudi:

- vdje! ako ga pritisni pa pusti, nekoliko puta, brzo!

bjema akama cimam oca jedanput, dvaput, triput. etvrti udar bio je jak i on je otvorio oi. Ponovo je disao i sa zahvalnou gledao u mene. oje ruke su se tresle, nije mi bilo jasno ta se dogodilo. Kada su u hodnik uli doktor i dva medicinska tehniara, roak Nedim me zagrlio. oje srce je ubrzavalo sa radom, ali mi nije tjeralo suzu na oko. Kako je ovo mogue? Bezduan sam, eto zato ne plaem!

- Sve e biti u redu! - rekao je doktor dok su tehniari iznosili oca iz kue na feltrangama. Kada je unesen u kola Hitne pomoi, sirena je poela da zavija. o mi je palo najtee.

i su se same sklopile od zamora.

Probudio me zagrljaj roaka Nedima koji je rekao:

- Stara ti je uspjeno operisana, a Braco je na intenzivnoj njezi! o ti je tako, pa ti vidi!

- Hoe li preivjeti?!

- Pa preivio je!

- Nee umrijeti! - rekao sam, a Nedo me oferskim rukama tada zagrlio tako snano da mi je na trenutak prekinut dah, ali ne i osjeaj tuge.

- Nee, ali morae da se uva! o nekoliko dana ne smije niko da ga vidi da se ne bi uznemirio!

Siva sarajevska jesen, a ja sam-samcat. Ne znam da li sam jo mali. Ni traga od svjetlosti to od jablanova napravi stabla koja se utrkuju ko e bre i dalje prema nebu. Nema vie uzbuenja koja pronose djevojke i ene to im se, dok hodaju, suknje zadiu zavisno od duine koraka i kratkoe suknje.

Buenje je bilo lako. Kroz prozor se vidio roak Nedo. Uprtio manjerke na kojima je pisalo GP Vranica. Uao je u kuu i rekao:

- Nama ne trebaju, preli smo na terensku kantinu, a tebi je glavna stvar da ti se ruak ne prospe!

Ponovo me zagrlio, ali tako snano da sam poelio da ga vie nikada ne vidim. tiao je maui. Vikao je sa stepenita:

- o ti je tako, pa ti vidi!

U jedan i deset zvoni kolsko zvono.

- Nije, valjda, karcinom - mislim i ne znam kako, vraaju mi se u glavu ona koljena koja prolaze ispred mojih prozora.

Ispred ulaza u nau kuu sjedi neki ovjek. rav i proelav sa crnim brkovima koje farba, pui moravu bez filtera i sjedi na betonskom stepeniku.

Kominica Nada prinosi mu tokrlu, a on se die i premjeta.

- Prehladie se, bolan ne bio! - ree mu ona, a onda se obradova kad je ugledala da dolazim. - Stigla ti je ocu plata, ja ne mogu da primim, nemam pravo potpisa!

- Nemam ni ja!

- Nemoj, mali, zajebavati, neu valjda s tolikim parama nazad! Hoe li da me neki lopov zvekne po glavi! vrljni ovdje, pa da ja briem!

- ta u s parama? Funkcionerska plata nije mala!

- Sve se danas potroi.

Dok mi je predavao kovertu poturi mi papir i ja, kako on ree, vrljnem. Kurir se izgubi niz stepenice. Uem u kuu i odmah stavim kovertu u nahtkasnu na strani gdje je spavao Braco. Krenem napolje, a onda ugledam odkrinut prozor.

- Ko zna ko je onaj kurir? oda se on i ne ali kad kae da neko moe da ukrade oevu platu? Zato to ne bi mogao da bude upravo on? - pomislio sam.

Privuem stolicu do kazana u banji i stavim kovertu na vrh. Kako je ta povrina bila zaobljena, koverta padne. Ponovo je vratim, a ona opet padne. o jednom stavim kovertu na isto mjesto, ona klizne meni u naruje. Pogledam, na koverti pie: 890 000 dinara, Braco Kalem. tvorim kovertu i vidim guvu stotki i petstotki. Nema druge nego sakriti novac i drati ga stalno kod sebe. Prepolovim novac i zguram ga u arape, u gae, pa ta bude!

Forsiram Goricu, pretrim preko partizanskog groblja i uem u Kliniku bolnicu Koevo sa stranje strane. Ima jedna rupa na ianoj ogradi kod gluvonijemih u Fuada idia kroz koju ulazim kriom u bolnicu. Ne bi me pustili na glavni ulaz, jo sam mali, nemam linu. Dok mi uti pod nogama ko zna koliko dugo nepokoena trava, samo jedna misao struji mi kroz glavu. Nije, valjda, karcinom?! Na ulazu u hirurgiju sretnem doktora Lipu, poao da obie Bracu.

- Nije karcinom, je l tako, ika Lipa?

- ali, da zna, nije!

Skoim doktoru u naruje, izgrlim ga i izljubim, a onda trk uz stepenice na drugi sprat. Pravo kod zre u sobu.

- Znai, ti zdrava?!

- Ni sjekira me ne moe dokrajiti! Sjedi!

Vadim manjerke i odmah joj dam supu. na digne poklopac i pilji u arape. Kao da zna gdje sam smjestio oevu platu. Hladan znoj me proe dok njiem nogama.

- o nisu tvoje arape?

- d starog.

- ta ti je? to mlatara nogama?

- to me, odmah se vraam, idem do ve-cea!

Utrim u toalet i naslonjen na zid diem kao da bjeim od potjere. Siguran da niko nije u enskom veceu, prebacujem Bracinu platu iz arapa svuda po depovima, u gae. Prospem malo vode po licu da doem sebi.

- esi li moda vidio? - doekala me zra im sam se vratio.

- ta?

- Da nisi pronjuho negdje kovertu s platom?

- a e u, bona, zra, sramota me, nije fer!

- U pravu si, kako sam ivjela do sada bez te informacije, tako u i od sada.

Gleda me i mislim da ne vjeruje rijeima koje izgovara. li, zagrlim je i to je dovoljno da se smiri situacija. Polako iz manjerke pije supu koju je spremila kominica Nada.

- Dobro, sada moram natrag na dopunsku iz matematike!

- Ui, sine, nemoj ni od koga da zavisi!

- d koga ti zavisi?

- Pa, bez njegove plate ne bismo preivjeli ti i ja!

Zagrlim je iako mi je bilo muka od te reenice. Izaem van, a ona me gleda kroz prozor bolnike sobe i mae. ahnem joj sputajui se prema izlazu i gledam kako se osmjehuje. Iza zgrade mugnem u park i neprimjetno se vratim ka sreditu bolnice i odjeljenju na kojem je leao otac. Prvi put u vidjeti Bracu.

- Pogledaj ti ovo, dijete drago! - apue doktor Lipa pokazujui na teku marlbora i na flau viskija, dok Braco ispraa drugove i drugarice iz Izvrnog vijea Republike Bosne i Hercegovine. - to, takve budale vode dravu, ovjek jedva preivio drugi infarkt, a oni, majku im jebem glupu, donijeli u bolnicu viski i teku cigara! Nosi to kui!

Kraj kreveta stoji moj otac, Braco Kalem, i eka me. Kao da ga je infarkt podmladio. dmah mi na um pade - uti utuju, a crveni putuju! Nema nita od toga!

- e l se zra vratila iz aarske?!

- avila se telefonom, kae da e ostati do kraja nedjelje i pita kako siti.

- Nisi joj valjda reko za mene?

- Neee! Kaem da doe s posla, spava, pa tarli-tarli! to, je li topogreno?

- Kaki pogreno, samo nemoj da se daba ivcira... U pravu je zra, bolje je kad iglice kripe pod nogama poslije sahrane, zamisli, ako umrem, valja vam na Bare u ono blato.

- smrti sve najgore!

- Kako ti kae!

tac me zagrlio i privukao na grudi. eko die. Ugledam suzu na jastunici dok me on grli. U stvari, ne eli da mu vidim lice.

- Nema plakanja! - kaem i briem mu suze aravom.

- Reci zri da emo od one njene lude tetke iz Vakufa kupiti stan u

Herceg Novom, pa neka iglice krckaju pod nogama za ivota!

- Bie joj drago!

Grlim ga koliko mogu jae, da osjeti kako sam odrasto, a on me prati hodnikom do izlaza.

- Kurir iz Izvrnog vijea donio tvoju platu, pitao ta e s tim parama, a ja kaem: Pitajte majku kad doe, ja ne znam!

- Kakve ona veze ima s mojom platom?

- Ne znam!

- Nema nikakve! Gdje mi je plata? - zagrlio me i dlanom je dirao svoju platu kroz koulju oko mog pojasa.

- voja plata je... pa tamo gdje joj je mjesto.

- Gdje?

- Vratio je kurir nazad u Vijee!

- Prijatno me iznenauje, nisi ti vie mali, zreo si za svoje godine, bravo!

Infarkt ne moe da ubije moga oca, sada je ve sasvim jasno.

- Zna, ja zri dam koliko treba za hranu i za stan, od vika pravim crni fond!

- ta ti je to?

- Pa, ne daj boe tekih vremena, ne zna ti koja su sirotinja bili nai roditelji...

Nije me zanimalo ta su mu ti crni fondovi. eni je za danas bilo dosta bolnice. Poljubio sam oca, a on me ispratio do vrata. Niz bolnike stepenice lako se tri. ak i ovdje mislim o enskim koljenima koja se otkriju vie ili manje u zavisnosti od duine koraka. Naravno, kada one idu uzbrdo!

Iz parka se vidjelo kako Braco stoji na prozoru i mae. a mu odmahujem i gledam gdje da mugnem. ek na kraju parka neprimjetno se prebacim na drugu stranu puta, nazad u zgradu gdje je leala zra! Provirim kroz staklena vrata u sobu i vidim da ona spava. Laknulo mi to ne moram vie da priam.

Dok se pale neonska svjetla u ulici ure akovia, nije me strah to poinje no. Naviknut na novac koji dodiruje moje tijelo u arapama,

svuda oko pojasa i u gaama, na putu od gradske bolnice do kue, prelazim crtu koja razdvaja periferiju od grada. S jedne strane visoke metalne bandere sa mnogo svjetla, sa druge strmo stepenite, jedva osvijetljeno. no svjetiljki to je nekad postavljeno polupali pijani mladii.

Na granici izmeu Koevskog brda i Crnog vrha, uz naputenu ciglanu, stoje mladi i djevojka. n visok, u tamiom mornarskom kaputu ona nia rastom. Ljube se, nita neobino. Vidim da me ona gleda preko poljupca, ali se pravim lud. nda, najednom, ona pone da vie, udari momku tri amara, a on navali da je tue, baca je na pranjavi put. na se kotrlja i zapom