109

Željko Bartulović

NEKA PITANJA SREDNJOVJEKOVNOG PRAVA PRVOKUPA I OTKUPA

UDK: 340.13(497.5)»04/14«:347.25 Željko BartulovićIzvorni znanstveni rad Pravni fakultet

Sveučilišta u Rijeci

U ovom radu autor analizira pitanja nastanka i razvoja instituta prvokupa i otkupa nekretnina na hrvatskim pravnim prostorima Dalmacije, Kvarnera, Istre, kontinentalne Hrvatske i Slavonije, kao i u Sloveniji. Detaljnije se obrađuje razvoj na primjeru Splitskog statuta u okvirima radova dr. Antuna Cvitanića i akademika Luje Margetića, ali daju se i neki novi prijedlozi za istraživanje instituta u propisima ovog statuta.Instituti se prvo pojavljuju kao oblik zaštite prava vjerovnika, zatim se šire na rođake i potom na susjede/sumeđaše. U pravilu se primjenjuju samo na kupoprodaju, a rjeđe na ostale poslove otuđenja vlasništva nekretnina (npr. darovanje i zamjena). Iako instituti postoje u Mlecima i u Bizantu, na hrvatskim prostori-ma je njihov razvoj ipak samosvojan i specifičan.Dio autora smatra da prvokup i otkup postoje kod svih naroda na određenom stupnju gospodarskog i pravnog razvoja, pri čemu neki ističu pravnu tradiciju Slavena i Hrvata. Drugi ističu važan bizantski doprinos u njihovoj primjeni. Na taj način dola-zi se do trećeg mišljenja, da na primjenu instituta bitno utječe i vlast (lokalna vlast vladajućeg gradskog sloja komuna i središ-nja vlast, npr. Venecije) koja tako ostvaruje ciljeve. Značajan cilj vjerojatno je nadzor i ograničenje stjecanja nekretnina od strane stranaca, poglavito onih koji žive u zaleđu komuna.

Ključne riječi: prvokup i otkup; srednjovjekovni statuti; Hrvatska; Dalmacija; Kvar-ner; Istra

1. OPćENITO O PRVOKUPU I OTKUPU

Pravo prvokupa i otkupa vrlo je značajan i zanimljiv institut za istraživanje kako pravnih povjesničara, tako i pozitivista jer pokazuju sam razvoj ove pravne ustanove, razloge i svrhu uvođenja, tehničke načine provođenja i specifičnosti koje su se javljale u praksi.

To je »pravo jednog lica da zahteva da mu sopstvenik, kada se odluči na pro-daju, ponudi stvar radi kupovine pre svih ostalih kupaca«. U suprotnome »dobija

110

drugi izgled i pojavljuje se kao pravo prekupa (retractus) stvari iz ruku kupca.«1 Razlikuje se prvokup kao ugovorno pravo »koje si posebnim uzgrednim uglavkom (pactus protimiseos) uz kupoprodajni ugovor rimskog prava pridržava prodavalac« od zakonskoga »koje se normira zakonom ili običajem ili kojim drugim propisom što ima karakter izvora prava«.2

No, u ovom pravnopovijesnom istraživanju razlikovat ćemo pravo prvokupa kao ovlaštenje osoba da u slučaju vlasnikove namjeravane prodaje nekretnina isko-riste svoje pravo kupnje nekretnine prije ostalih interesenata, pri čemu prodavatelj nema utjecaja na izbor osobe kupca. Pravo otkupa je ovlaštenje osoba da nakon vlasnikove prodaje nekretnine iskoriste svoje pravo i od kupca, pod određenim uvjetima, otkupe prodanu nekretninu. Uz prvokup i otkup nužno se vezuje institut oglašavanja (javnog oglasa) namjeravanog ili izvršenog otuđenja nekretnine.

Pogledajmo što je sačuvano u izvorima, ponajviše u statutima na istočnoj obali Jadrana (poglavito Splitskom statutu u dalmatinskom pravnom području, te Vinodolskom zakonu, Krčkom/Vrbničkom i Senjskom statutu na kvarnerskom području i Istri), nekim vrelima na hrvatskim prostorima u unutrašnjosti (Lika, zagrebački Gradec, Slavonija) i Sloveniji. Osobita pozornost daje se analizama dvojice autora, prof. dr. sc. Antuna Cvitanića, kao i akademika dr. sc. Luje Marge-tića na čije radove se dr. Cvitanić uvelike pozivao. Njihova znanstvena suradnja, razmjena mišljenja i osobno prijateljstvo rezultirali su važnim doprinosom u istraživanju hrvatske medievalne pravne povijesti!

Akademik Margetić opsežno analizira institute prvokupa i otkupa u obradama hrvatskog srednjovjekovnog stvarnog i obveznog prava, prvo 1983., a potom i 1997., a u oba slučaja recenzent je bio dr. Cvitanić.3 Dr. Cvitanić je pak objavio izbor svojih radova o dalmatinskoj pravnoj povijesti 2002., a recenzent je bio akademik Margetić.4

2. DALMATINSKI PRAVNI PROSTOR

Korčulanski statut iz 1254. i dopune 1271. ne spominju prvokup i otkup, Statut sastavljen oko 1432. navodi rođačko pravo otkupa koje se može ostvariti u roku od godine i 1 dana od sastava isprave (gl. 81). Vjerojatno je uvedeno prije

1 »Pravo preče kupovine« u Pravna enciklopedija, knj. 2, Savremena administracija, Beograd, 1989., str. 1245.

2 »Ius protimiseos« u Rječnik historije države i prava, Informator, Zagreb, 1968., str. 372.

3 Margetić, Lujo, Srednjovjekovno hrvatsko pravo, Stvarna prava, Pravni fakultet u Zagrebu i Pravni fakultet u Rijeci, Zagreb-Rijeka-Čakovec, 1983. (dalje: Stvarno); Isti, Srednjovjekovno hrvatsko pravo, Obvezno pravo, HAZU, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Vitagraf d.o.o. i Adamić d.o.o., Rijeka 1997. (dalje: Obvezno).

4 Cvitanić, Antun, Iz dalmatinske pravne povijesti, Književni krug, Split, 2002.

111

1387., možda ubrzo nakon 1271.5 Dr. Cvitanić se poziva na istraživanje akademika Margetića i tvrdnju da je ovo pravo novijeg datuma i rezultat »mjera komunalnih vlasti.«6

Dubrovački statut iz 1272. (knj. V, gl. 35 i 36) propisuje da kada netko želi prodati nekretninu i postigne dogovor s kupcem prije prodaje i plaćanja po nalogu kneza prodaju treba oglasiti u 3 nedjelje (preconicari) po gradu i objavu (banum) upisati u općinsku knjigu. Do 1296./1297. iznos cijene deponira se u svrhu namire eventualnog vjerovnika. Od tada se namjera prodaje tijekom 3 mjeseca oglašava na ploči, a novac deponira na 3 mjeseca. Odsutni vjerovnik godinu dana po povratku može i od kupca tražiti dug, a potom samo od prodavatelja. To nije prvokup ili otkup, ali gl. 36 određuje da prodaju dužnikove nekretnine mogu spriječiti sinovi i kćeri koji su se odvojili od oca ili majke (filiis vel filiabus… a patre vel matre… sunt ab eis divisi) te je mogu preuzeti »sinovi i drugi« (filii quam alii), vjero-jatno rođaci i susjedi, kao što je propisano 1320. (VIII, 72). Prema akademiku Margetiću, pravo otkupa rođaka postojalo je prije 1272., ali je sačuvana odredba nespretno sročena. Susjedsko pravo otkupa zabilježeno je tek u XVI. st.7 Takvom razmišljanju priklonio se i dr. Cvitanić.8

Kotorski statut u gl. 261, nastaloj između 1316. i 1339., odobrava rođačko pravo otkupa (redimere) u roku od 1 godine, te još jedne godine po povratku od-sutnog ovlaštenika koji plaća cijenu, dodatak od 15 % i troškove kupcu.9 Možda ovih 15 % predstavlja prihod koji se mogao ostvariti sa zemlje u toj godini.

Statut Budve iz sredine XIV. st. predviđa rođačko pravo otkupa za odsutnoga u roku od godine dana. Rođak plaća 20 % dodatka, što je slično kotorskom pro-pisu. Otkup se ne primjenjuje na darovanje, ali se notaru daje prisega o kojem je poslu riječ (gl. 244).10

Statut Mljeta iz 1345. (gl. 24) propisuje objavu prodaje nekretnine putem dvornika (dornich) na javnom mjestu. Prigovor se ulaže u roku od 8 dana, a odsu-tan s otoka ima rok od mjesec dana. Rođak ima pravo kupiti po prodajnoj cijeni na koju prodavatelj priseže (gl. 30). Od 1358. uvodi se javno nadmetanje (incantare), odsutni rođak ima rok od 3 mjeseca po povratku, a ako je u službi Dubrovnika, rok traje dok je u toj službi, a pravo prigovora ima i vjerovnik (creditor) (gl. 32).11

5 Margetić, Obvezno, str. 2276 Cvitanić, »Korčulansko statutarno pravo«. u: Korčulanski statut, Zagreb-Korčula,

1987., prema: Isti, Iz dalmatinske, str. 600.7 Margetić, Obvezno, str. 177-178 i 227-229. Tekst statuta prema Statutu grada Du-

brovnika, Historijski arhiv Dubrovnik, Dubrovnik, 1990.8 Cvitanić, »Uvod u dubrovačko statutarno, poslije zakonsko pravo«, prema: Isti, Iz

dalmatinske, str. 525-526.9 Margetić, Obvezno, str. 229-23010 Vučković, Nikola, Srednjovjekovni statut grada Budve, Historijski arhiv, Budva,

1970.11 Margetić, Obvezno, str. 230. Tekst statuta prema Mljetski statut, Književni krug,

Split, 2002.

112

Lastovski statut iz 1310. sadrži identične propise, u slučaju prodaje propisuje jednokratnu objavu po glasniku na javnom mjestu (gl. 27), rok za prigovor je 8 dana, a za odsutne mjesec dana. Pravo otkupa imaju rođaci (gl. 37), a 1358. uvodi se javna dražba (gl. 42).12 Možda su rokovi kraći od onih susjednih područja zato što su ovi otoci prostorno mali te se informacija brzo sazna.

Splitski statut pokazuje proces evolucije prvokupa. Akademik Margetić upo-zorava da je talijanski prijevod statuta iz 1312., sačinjen 1395., različit od latinskih rukopisa iz XV. st. Najstariji propis (III, 103) zabranjuje otuđivanje (vendere… nec aliquo modo alienare) nekretnina nepodijeljene obiteljske tj. bratske zajednice (fratres… possesiones indivisis), osim za spas duše dok se stečenom imovinom slobodno raspolaže. Propis ne spominje privolu svih članova zajednice (laudatio parentum). Propis je možda dio prvog statuta Splita iz 1240. Ni u ispravama nema rođačkog prava prvokupa jer oni nisu dio obiteljske proizvodne, socijalne i imovinskopravne zajednice. Objava prodaje po općinskim organima, ali radi zaštite prava vjerovnika, a ne rođaka, pojavljuje se 1240., vjerojatno jer je tada ušla u prvi statut. Pravo prvokupa nekretnina (ali i trgovačke robe, tj. pokretnina, possessiones vel merces) pojavljuje se prvo kod ortaka (socius), a ne kod rođaka (III, 104). Norma je dokaz trgovačkog razvoja ondašnje komune i potrebe rješa-vanja postojećih društvenih odnosa, čemu se priklanja i dr. Cvitanić.13 Talijanski prijevod iz 1395. sadrži normu (III, 104) o pravu prvokupa i otkupa (reaccipere ab emptore) obiteljskih nekretnina rođaka do trećeg stupnja, te otkupa u roku od godine dana uz prisegu da se kupuje za sebe i zabranu otuđenja sljedeće 3 godine. Kupac zadržava pravo na plodove u godini kupnje. Propis je nastao između 1240. i 1305. jer Statuta nova, koji su nastali 1333. u gl. 6 preuzima i dopunjava zaključak Velikog vijeća iz 1305.14 Zato je III, 104 tal. teksta kao suvišan izostavljen u lat. prijepisu iz XV. st. Braća i sestre koji imaju zajednički nasad vinograda (III, 105, fratres vel sorores… vineam pastinantam inter se) u slučaju prodaje imaju pravo prvokupa, pa vlasnik zemljišta uz »cijenu koju bi i drugi platili« i zatim svi ostali. Pravo prvokupa je 1333. prošireno na stečena dobra. Godine 1423. uvedeno je prethodno oglašavanje prema uzoru iz Venecije (Ref., gl. 110 i Dodatak III) zbog toga što su se nekretnine prodavale »na štetu vjerovnika« (in preiuditium credito-rum), a pojavljuje se i pravo prvokupa susjeda/sumeđaša.15 Dana 8. veljače 1564.

12 Loc. cit. Tekst statuta prema Lastovski statut, prir. Cvitanić, Antun, Književni krug, Split, 1994.

13 Cvitanić, »Stvarno pravo Splitskog statuta iz 1312. godine«, prema Isti, Iz dalmatin-ske, str. 143. Propis III, 104 je »nešto suvremeniji jer znači slobodniji promet dobrima«.

14 Ibid., str. 144 u bilj. 68. Navodi mišljenje da su propisi Statuta nova prema imenu spomenutog kneza i indikciji doneseni 1336., a ne 1305. godine.

15 Upozorimo da u prijevodu Statuta grada Splita, II. (dotjerano) izdanje, Književni krug, Split, u prijevodu dr. Cvitanića, stoji »vjerovnika, srodnika i rođaka« (creditorum, propinquorum et collateralium), što je u III. (znatno prošireno i temeljito izmijenjeno izdanje), Književni krug, Split, 1998. promijenjeno u »vjerovnika, srodnika i susjeda (tj. sumeđaša)« i u Ref., 110 kao i u Dodatak, III.

113

propisano je da se notarske isprave o otuđenju moraju oglasiti jer se »mnoge prevare čine na štetu srodnika, rođaka i susjeda« (propinqui, parenti et uicini). Zastara prava otkupa računa se od treće javne objave tijekom tri uzastopne nedjelje (tre giorni dominicali…. e dal giorno dell’ultima strida) (Dodatak IV),16 a 28. srpnja 1587. knez i kapetan određuju da se ugovori, što znači i oni o otuđenju ne-kretnina moraju sklapati u nazočnosti egzaminatora, a ne u tajnosti kod notara.17

Prema dr. Cvitaniću, prvokup u Splitu 1333. nije »prežitak davne prošlosti« kad bi »trebalo očekivati postupno izumiranje tog pravnog instituta«. Mlečani dopuštaju prvokup iako im otežava »ekonomsku penetraciju na zemljišta« ko-muna, vjerojatno zato što su im potrebnija bila gotovinska sredstva za trgovinu, a ne ulaganja u nekretnine.18

Jesu li ovim iscrpnim analizama sva pitanja riješena? Pokušajmo krenuti korak dalje i ukazati na još neke propise koji bi mogli biti u svezi s prvokupom i otkupom.

Statut (IV, 27) obrađuje konfiskaciju nekretnine (kuće) osuđenih za neki zločin kada je ona u suvlasništvu osobe koja nije osuđena. Komuna može dobra »opustošiti ili zaplijeniti u korist komune« pri čemu »dobri, pravični i vjerodo-stojni ljudi procijene… dio pa… neka se namiri onaj kojemu taj… dio pripada, a poslije neka s kućom kao cjelinom komuna uradi što hoće«. Komuna će »naknaditi štetu« suvlasniku, ali do otkupa u korist javne, komunalne vlasti tek je jedan korak i ona se pojavljuje u okvirima kaznenog prava, konfiskacije i naknade štete.

U sličnom smjeru ide obveza gradskog upravitelja da za komunu svake godine kupi najmanje jednu kuću izvan gradskih zidina, od samostana svetog Benedikta do kule Dujma Ivanova Dubrolovog (VI, 33). Vlasnik koji je ne želi ustupiti za primjerenu cijenu ne smije stanovati u njoj. Kupljenu kuću treba srušiti. Kuće izvan zidina predstavljaju zaklon mogućim napadačima na grad i prijetnju za sigurnost pa ih zato komuna kupuje i ruši. Ova kupovina mogla se s vremenom razviti u pravo prvokupa javne vlasti.

Potencijalnu prijetnju sigurnosti predstavljaju i kuće uz gradske zidine (VI, 74, slično i Ref., 107 iz 1370.) te se ne smije »graditi ni davati u najam… prodati, otuđiti, ni na koji drugi način… prenijeti na drugoga… kuću ili potleušicu prilju-bljenu uz zidine… ni građaninu, ni strancu, ni svećeniku, ni svjetovnjaku« bez odluke Velikog vijeća. U protivnom se poništava pravni posao, a objekt prelazi u vlasništvo komune. Ograničenja slične naravi poznata su i u novije doba. Tako Nettunske konvencije, sklopljene između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije

16 Margetić, Obvezno, str. 230-234; Cvitanić, »Slavenski pravni elementi u statu-tarnom uređenju Poljica, Brača i Splita«. Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, III, Split, 1965., prema Isti, Iz dalmatinske, str. 52-53 i »Stvarno pravo Splitskog statuta iz 1312.«, str. 143-144.

17 Zlatna knjiga grada Splita, sv. I, Književni krug, Split, 1996., str. 593.18 Cvitanić, »Uvod u trogirsko statutarno pravo«, prema Isti, Iz dalmatinske, str.

276-277.

114

1925. u Sporazumu o graničnim imanjima, poznaju zabranu stranih državljana da stječu vlasništvo nekretnina u prostoru 50 km od granice, osim za državljane država ugovornica.19

Zakupnik prihoda otoka Šolte (emptor), prema propisu iz 1377. (Ref. 95) nije smio prodati (vendere) šoltanske otoke i otočiće jer oni »moraju ostati za ispašu seljaka stanovnika otoka Šolte«. Ovdje nije riječ o prodaji vlasništva, već to odgovara današnjoj koncesiji na javnom dobru i zabrani podkoncesije, no zanimljiv je objekt – otoci koji su predmet regulacije u pozitivnom pravu R. Hrvatske i prava prvokupa.20

Nekretnine na selu, prema propisu od 25. travnja 1364. (Ref., 81), nasljeđuju sinovi, kći ako nema sina i udana je za splitskog građanina, rođaci do 4. stupnja i konačno komuna i ne mogu se prodati ili ostaviti (vendere… nec dimittere). Prodaja će se razvrgnuti, kupovnina vratiti, a zemlja pripasti komuni koja će je podijeliti. Zaštita zemljišnog fonda kao dobra od važnosti za stanovnike komune razlog je nastanka ovog ograničenja. I ovdje bismo mogli naslutiti smjer iz kojeg dolazi do suvremenog prava prvokupa od strane javne vlasti. To bi samo potvrdilo tezu dr. Cvitanića i akademika Margetića da je pravo prvokupa novija mjera komunalnih vlasti koja se možda ugleda na pravni uzor i tradiciju zaleđa jer joj to odgovara.

Poljički statut iz XV. st. (gl. 49, 51) propisuje da se »plemenšćina«. tj. ne-kretnine koje pripadaju kolektivu ne mogu prodati tajno (u tmi, toj rekući otaj), kako bi se zaštitilo pravo rodbine (bližega), već javno (svitlo, bilodano) i ne smije se otuđiti »brez velike nevolje« za razliku od stečene imovine. Objava se vrši trokratno (po tri zbore, ali o knezu na tri obroke).21 Prodavatelj oglašava na 3 zbora ili u nazočnosti kneza na 3 ročišta. Procjenitelji vrše procjenu (cijeniti po cincih). Prodavatelj ne može otkupiti, ali je uveden propis da može bližnji u roku od godine dana. I bliži rođak može otkupiti od daljega. Ako se javi više rođaka istog stupnja srodstva, onda je otkupljuju onako kako dijele plemenšćinu. Ista pravila vrijede u slučaju zamjene pri čemu rođak nudi adekvatnu nekretninu u zamjenu (čl. 52b).22 Iz ovoga nije jasno utječe li poljičko zaleđe na pravno rješenje u Splitu. Poljički propis potječe iz XV. st., a u toj gospodarski zatvorenoj sredini

19 Bartulović, Željko, Sušak 1919.-1947., Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Dr-žavni arhiv u Rijeci i Adamić d.o.o., Rijeka, 2004., str. 85. Tekst u Zakoni o ugovorima i konvencijama sa Kraljevinom Italijom, knj. I, »Zakon o Neptunskim konvencijama«. sv. 105, Izdavačka knjižarnica Gece Kona, Beograd, 1929.

20 Zakon o otocima R. Hrvatske, Narodne novine 34/99 i 33/06 u čl. 33.-35. sadrži odredbe o pravu prvokupa. Ovlaštenici su Republika Hrvatska, županija i grad ili općina na čijem se području otok nalazi. Vidi Tuhtan Grgić, Iva, »Pravo prvokupa prema zakonu o otocima«, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 30, br. 1, Rijeka, 2009., str. 373.

21 Isti, Iz dalmatinske, str. 144.22 Tekst statuta prema Pera, Miroslav, Poljički statut, Književni krug, Split, 1988.,

str. 284 i 546. Vidi i Margetić, Lujo, Sirotković, Hodimir i Bartulović, Željko, Vrela iz pravne povijesti naroda SFR Jugoslavije, Pravni fakultet Sveučilišta »Vladimir Bakarić«. Rijeka, 1989., str. 46-47.

115

teško se može zamisliti zaštita vjerovnika, otuđenja su iznimka. Propis poznaje i objavu i rođačko pravo, kao i prvokup i otkup, a on se primjenjuje i na pravni po-sao zamjene nekretnina. Način objavljivanja nije preciziran. Knez obilazi Poljica tri puta godišnje, ali seoski zbor u nekim selima održava se najavom svećenika na misi, i to nakon mise ili poslije večernje.23 To bi moglo upućivati na objavu tijekom tri uzastopne nedjelje.

Trogirski statut iz 1322. pravo rođačkog otkupa (propinquus vel colateralis) uvodi 1425. (Ref. II, 6), u roku od 30 dana od oglašavanja ako je ovlaštenik u gradu, a 3 mjeseca ako je odsutan. On plaća cijenu o kojoj prisežu kupac i pro-davatelj. Ako nema novca, dobiva rok od mjesec dana, a odsutan ima rok od 3 mjeseca. Oglas sadrži subjekte posla, objekt i međe, a ako se ne poštuje, prodaja je ništava. Izravni i bliži rođak imaju prednost, ako nema muških, kupiti mogu i ženski srodnici. Između rođaka istog stupnja srodstva odlučuje kocka (proijcere tesseras) pred knezom i sucima. Za nekretnine do 100 libara vrši se jedna objava, rok za prigovor je 8 dana i još 8 dana za isplatu. Dodatak gl. 6 određuje da se postupak ne primjenjuje pri otkupu nekretnine dane u zalog koji se shvaća kao privremena prodaja (inpignoraverint sub modo venditionis). Godine 1431. (Ref. II, 35) precizirano je da se rok od 30 dana i 3 mjeseca računa od dana prvog oglasa. Uvodi se oglašavanje i za »druga otuđivanja« (darovanja, ustup prava, zamjena, »pro donationibus, iurum cessionibus et permutacionibus et alijs… alienationibus fiendis« da se prava srodnika ne bi izigrala (minime defraudenatur). Od 1496. (ref. II, 78) se uslijed pojave da kupci nekretnina s oglašivačima rade »potajne dogo-vore u svrhu izigravanja« i objavljuju ih »na mjestu i u vrijeme kada se ljudi ne nalaze na trgu«, oglašavanje vrši nedjeljom »čim završi velika misa i ljudi izađu iz crkve« (completa missa maior et persone exiverint de ecclesia). Propis pored srodnika dodaje »i susjede« (collateranorum) kao ovlaštenike.24

Brački statut iz 1305. priznaje pravo rođaka kod prodaje, darovanja, zamje-ne (venditioni, donationi, transmutationi, intromissioni) te on nudi cijenu pred Kurijom (I, 10). Kancelar upisuje otuđenje u komunalnu knjigu uz prisegu da je cijena točna. Komunalni placarij oglašava otuđenje te je moguć prigovor u roku od mjesec i 1 dana (I, 13). Prigovaratelj, ili zastupnik, mora se odazvati na prvi poziv kneza, zamjenika ili sudaca i tada dobiva rok za ostvarenje, a u protivnom gubi pravo (II, 2). Od 1375. uvodi se kazna rođaku koji neopravdano prigovori (IV, 7).25 Akademik Margetić navodi da statut priznaje pravo otkupa susjeda (I, 10), kao i Hvarski, ali takav tekst nismo uspjeli naći. Pravo otkupa susjeda, te primjena u drugim poslovima osim kupoprodaje nisu uobičajeni u doba nastanka ovih statuta.

23 Pera, Poljički, str. 191 i 194.24 Margetić, Obvezno, str. 176 i 234; Cvitanić, »Uvod u trogirsko statutarno pravo«,

prema Isti, Iz dalmatinske, str. 276-277. Tekst statuta u Statutu grada Trogira, ur. Berket, Marin, Cvitanić, Antun i Gligo, Vedran, Književni krug, Split, 1988.

25 Tekst statuta prema Brački statut, prir. Cvitanić, Antun, Književni krug, 2006.

116

Akademik Margetić smatra da to nije mletački utjecaj te se pita jesu li sačuvani tekstovi izvornici ili kasniji prijepisi u koje su ušle onodobne izmjene.26

Hvarski statut iz 1331. sadrži identične odredbe kao Brački. Osoba može pri-govoriti raznim otuđenjima (prodaja, darovanje, uvođenje u posjed ili dr.) i mora se odazvati pozivu na kuriju pred kneza i suce. Ako ne dođe on ili zastupnik, gubi pravo. Ako pristupi, dobiva rok za ostvarenje (II, 6). Rođak može staviti »prigovor bližeg srodstva«, a prednost ima bliži rođak (II, 7). Onaj koji stavi prigovor bez pravne osnove plaća kaznu komuni (II, 8).27 U tekstu nismo našli pravo otkupa susjeda koje spominje akademik Margetić.28

U Omiškom statutu iz 1574. pravo prvokupa rođaka spominje se pod grčkim nazivom prothomiseos (čl. 58.).29

Akademik Margetić navodi da Zadarski statut iz prve polovice XIV. st. (III, 27) daje slobodu raspolaganja nekretninama (liberam potestam vendendi),30 bez obzira na »suprotni običaj koji je bilo kada zavladao« (non obstante aliqua consuetudine quocumque tempore in contrarium obtenta). Ipak, postoji slučaj prvokupa. Seljak emfiteuta, tj. dugoročni obrađivač koji ima stvarna prava na nekretnini, uz dva svjedoka prijavljuje vlasniku (dominus) namjeru prodaje pa ovaj ima pravo »kupiti«, a ako se ne nagode, emfiteut će obaviti prodaju i ponuditi vlasniku da otkupi prava (emat iura) u roku od 8 dana (III, 85). Zanimljivo je da suvlasnik broda nema prednost. Ortaci (socii) u vlasništvu broda, u slučaju svađe kada brod zbog toga ne plovi, stavit će brod na dražbu (incantum), a ortak nema prednost pred drugima koji više ponude (qui plus obtulerit) (IV, 46). Postupak oglasa predviđa da prodavatelj od kneza traži dozvolu. On ispituje prava i međe pa odobrava glasnika (ministerial) koji će izvikivati »gromkim glasom« (alta voce) »kroz mjesec dana, svakog dana… dva puta dnevno, kad je gradska lođa punija… po crkvama Male braće, dominikanaca, Svetoga Nikole, Svete Stošije, Svetoga Krševana i Svetoga Petra na Trgu, svake nedjelje rečenoga mjeseca, ujutro, na misnim slavljima, kad su te crkve punije naroda«. I prodavatelju treba, ako ga se ne nađe, oglasiti dan i mjesto dražbe »pred vratima kuće u kojoj dotični stanuje«. Nekretninu kupuje onaj tko ponudi više (plus obtulerit) (III, 32).31 Ako u Zadru postoji sloboda raspolaganja nekretninama, onda se možemo zapitati za-što vlasti ne posežu za ograničenjem prvokupa i otkupa kao npr. u Splitu uslijed bojazni da bi se prevelik kapital umjesto u trgovinu izdvajao za nekretnine. Ne čini se logičnim da takvo zaključivanje vrijedi za Split, a za najmanje jednako

26 Margetić, Obvezno, str. 235.27 Tekst statuta prema Hvarski statut, prir. Cvitanić, Antun, Književni krug, Split,

1991.28 Margetić, Obvezno, str. 235.29 Cvitanić, »Fragmenti Omiškog statuta«, prema Isti, Iz dalmatinske, str. 380 i

400.30 Margetić, Obvezno, str. 236.31 Tekst prema Zadarski statut, prir. Kolanović, Josip i Križman, Mate, Ogranak

Matice hrvatske u Zadru i Hrvatski državni arhiv u Zagrebu, Zadar, 1997.

117

gospodarski razvijen Zadar ne vrijedi. Možda je presudna volja lokalne vlasti, tj. mjesnih vlastodržaca da ograniče promet nekretninama pravom rođaka i susjeda i na taj način onemoguće one koji ne žele ući u krug zemljoposjednika. Ograničenje postoji i pri izboru u organe vlasti u nekim komunama te se na taj način stvara zatvoreni krug moćnika.

Paški statut iz 1433. poznaje rođačko pravo otkupa (per maschinam redime-re) u slučaju prodaje (vendere) (III, 40). Prednost ima rođak s očeve, a zatim s majčine strane (linea paterna, secundo materna) po prodajnoj cijeni (pro ipsomet pretio). Prednost ima bliži po srodstvu (proximior) pa onaj čiji je zahtjev stariji (antiquior). Kupac i prodavatelj prisežu o cijeni. Rok otkupa je 40 dana od dana oglasa u »vrijeme nedjeljne mise u crkvi sv. Marije Velike, tj. proglasa javnoga glasnika na uobičajenom postolju u općinskom trgu prije trećega zvona.« Uz to, kupac može oglasiti gdje i kada želi. Otkupitelj priseže da kupuje za sebe. Nakon rođaka pravo otkupa imaju susjedi (convicini) prema prethodnom postupku. Ako se javi više susjeda, sud procjenjuje kome je »primjerenije« dati pravo. Vlasnik zemlje ima prednost pri otkupu izgrađenog objekta ili nasada na svom zemljištu (III, 41). Akademik Margetić prema redoslijedu propisa u Zadarskom i Šiben-skom statutu zaključuje da je riječ o kasnijem umetku jer su i oni nastali prema nesačuvanom statutu Zadra iz XIII. st. Prednost imaju rođaci po očevoj liniji, a potom po majčinoj, kao i u Skradinu.32 Drugi slučaj prvokupa je kod suvlasništva (rem communem), ali samo ako se suvlasnici mogu sporazumjeti o cijeni koju bi dobio od drugih. Ako se ne mogu sporazumjeti, slijedi podjela stvari pa je svatko slobodan prodati kome hoće. Ako je stvar nedjeljiva, prodaje se onome tko više da na dražbi (IV, 21). Kao i u Zadru, ortaci u vlasništvu broda, u slučaju svađe kada brod zbog toga ne plovi, stavit će brod na dražbu, a ortak nema prednost pred drugima koji više ponude (IV, 41).33

Šibenski statut (IV, 44) utvrđuje pravo otkupa u slučaju prodaje i drugih obli-ka otuđenja nekretnina u korist srodnika u pravoj liniji do 4. stupnja, a pobočnoj do 3. stupnja. Zahtjev se daje kuriji u roku od 3 mjeseca od prodaje i plaća se prodajna cijena (IV, 44). Prodavatelj donosi knezu spis o posjedu koji se prodaje na javnoj dražbi, na čiji zahtjev, za koji dug, imenom i prezimenom, oznakom međa. Knez i kurija nalažu glasniku ili službeniku da povišenim glasom objavi javnu dražbu u roku od 15 uzastopnih dana. Na kraju javlja i onom čiji posjed se prodaje. Nakon objave, sljedeće nedjelje, svetkovine ili praznika, u prisustvu kneza i kurije, javno na trgu ili u vijećnici daje se posjed onome tko ponudi više (IV, 49). Trg i vijećnicu kao mjesta prodaje potvrđuje i propis IV, 52. Za pokretnine vrijedi isti postupak (IV, 53). Kao i u Zadru i Pagu, ortaci u vlasništvu broda u slučaju svađe kada brod

32 Margetić, Obvezno, str. 236. Neprecizno se navodi da obavijest o prodaji daje kupac iako to čini javni glasnik, a dodatno može i kupac kad i gdje to želi oglasiti.

33 Tekst statuta u Statutu Paške općine, ur. Čepulo, Dalibor, Matica hrvatska Pag i Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Pag, Zagreb, 2001. Za pitanja prvokupa vidi uvodnu studiju dr. Čepula, »Pravna baština i društveno okruženje Paškog statuta«. str. 68.

118

zbog toga ne plovi stavit će brod na dražbu, a ortak nema prednost pred drugima koji više ponude (IV, 55). Vlasnik zemlje ima prednost pri otkupu izgrađenog objekta ili nasada na svom zemljištu uz cijenu koju nudi drugi (IV, 88). Odlukom dužda 1552., određeno je da se, uslijed izigravanja propisa o otkupu i »tajnošću stranaka«, prodaje i druga otuđenja objavljuju javno putem općinskog glasnika tijekom 3 uzastopne nedjelje u vrijeme velike mise u stolnoj crkvi sv. Jakova i iznad općinske vijećnice jer se tada na tim mjestima nalazi veći broj ljudi. Rok za otkup teče od zadnjeg oglašavanja. Trošak objave i zabilježbe snosi kupac (Ref., 291).34 Akademik Margetić smatra da rođačko pravo otkupa potječe iz XIII. st., a uzor IV, 44 nalazi u istovrsnoj odredbi Zadarskog statuta.35

Na talijanskom prostoru prvokup i otkup rođaka pojavljuju se već u prvoj polovici XII. st. (Consuetudines feudorum), dok se na dalmatinskom prostoru, kao i na franačkom, te u Istri, pravo prvokupa i otkupa uvodi sporo, prvo samo za prodaju, u Dubrovniku od sredine, u Korčuli od konca XIII. st., Splitu, Ko-toru, Budvi, na Mljetu i Lastovu početkom XIV. st., te u Trogiru početkom XV. st. Dubrovački statut uvodi javnu objavu prodaje nekretnina početkom XIV. st. u svrhu zaštite prava trećih osoba – vjerovnika. Kasnije se javlja rođačko pravo otkupa. Susjedsko pravo prodire još sporije pa na temelju toga akademik Mar-getić zaključuje da ono nije nastalo pod bizantskim ili mletačkim utjecajem, već prodire iz zaleđa pod utjecajem starog hrvatskog prava, npr. suglasnost rođaka iz Poljica prema Splitu.36 I dr. Cvitanić piše da u Dubrovniku ograničenje prava na djecu potvrđuje Margetićevu tezu da nije bizantske provenijencije, te »potječe iz pravnih shvaćanja kontinentalnog zaleđa.«37 Nije li sve do današnjeg vremena u različitim sferama života vidljiv taj utjecaj zaleđa na Split, pa i na druge gradove u priobalju, potaknut vjekovnim dodirima i migracijama urbane i seoske kulture pa tako i pravnih shvaćanja?

Drugi dio međusobnih utjecaja dr. Cvitanića i akademika Margetića jest prihvaćanje stajališta da je na pojavu instituta prvokupa i otkupa utjecala i komu-nalna vlast. U studiji o Korčulanskom statutu dr. Cvitanić se poziva na akademika Margetića, upozoravajući da je »postavio solidne znanstvene temelje i proučavanju korčulanskog stvarnog prava, među ostalim i smjelom, ali argumentiranom tezom o pravu prvokupa kao novijoj mjeri komunalnih vlasti, a ne reliktu prošlosti.«38

34 Tekst statuta prema Knjiga statuta, zakona i reformacija grada Šibenika, Muzej grada Šibenika, Šibenik, 1982.

35 Margetić, Obvezno, str. 236.36 Ibid., str. 238.37 Cvitanić, »Uvod u dubrovačko statutarno, poslije zakonsko pravo«, prema Isti, Iz

dalmatinske, str. 525-526.38 Isti, »Korčulansko statutarno pravo«, u: Korčulanski statut, Zagreb-Korčula, 1987.,

prema Isti, Iz dalmatinske, str. 600.

119

3. KVARNERSKI PRAVNI PROSTOR I ISTRA

Vinodolski zakon iz 1288. ne govori o pravu prvokupa i otkupa vjerojatno zato jer pravo korištenja, tj. dominium utile kmetova nad zemljištem nije sadrža-valo pravo prodaje i raspolaganja nekretninama. Prvi spomen laudatio parentuma susreće se u ispravi s Hreljina iz 1403. kada otac prodaje sjenokošu »s volju če-tirimi sini”.39 Pravo kmetova na zemljište postupno jača od pukog zakupa prema vlasništvu pa je moguće i otuđenje nekretnine. Kako je riječ o obiteljskoj imovini, potrebna je suglasnost svih ovlaštenika, u ovom slučaju sinova. U istoj ispravi piše da se »kanta senokoš po zakonu vinodolskom”, ali ne prema Vinodolskom zakonu, već u značenju pravnog običaja Vinodola. Krug ovlaštenika ne ograničava na najbliže srodnike, već se radi o pravu prvokupa koje se pojavljuje početkom XIV. st.40 U ispravi iz Grižana, sastavljenoj 1582., piše: »I za t račun kanta se i javi na to Mikula Barbalić po patriji«,41 tj. pravu rođaka na prvokup jer »patrija« znači srodstvo po ocu.42 O susjedskom pravu prvokupa i otkupa nema podataka pa se može pretpostaviti da ga nema. Dr. Cvitanić, uspoređujući Vinodolski zakon i dalmatinske statute, navodi da tu nema »romanske komponente... ili je... jedva zamjetna... arhaično slavensko pravo tu sačuvano... u izvornom obliku, u gotovo neporemećenom kontinuitetu.«43 Ipak, akademik Margetić u Vinodolskom zakonu nalazi utjecaje germanskog prava (npr. likuf).

Krčki statut iz 1388. na str. 45. sadrži ovu odredbu: »1382, mjeseca kolovoza, dana 18. otočko vijeće sabrano u (gradu) Krku. Došao je pred nas prvad Blaž iz Vrbnika i potužio se u vezi s jednim vinogradom: ‘ne daju mi ga otkupiti, a ja na to imam pravo.’ Vijeće je zaključilo, naime poštovani muževi koji su bili tamo, da svatko može otkupiti koji ima pravo, i to najprije rođaci po muškoj, a onda po ženskoj liniji«.44 Iz šturog propisa ne vidi se do kojeg stupnja srodstva postoji pravo, ni redoslijed rođaka muške i ženske linije u različitom stupnju rodbinstva, vrsta pravnih poslova na koje se pravo primjenjuje, fakultativnost ili obveznost oglašavanja i rokovi, je li otkup samostalan institut ili sankcija za povredu prvokupa,45 postoji li ograničenje vezano uz crkvene osobe.

39 Šurmin, Hrvatski spomenici, str. 104-105, prema Margetić, Stvarno, str. 69.40 Loc. cit.41 Strohal, Rudolf, »Nekoliko neštampanih glagolskih listina«, Vjesnik kraljevskog

hrv.-slav.-dalm. Zemaljskog arkiva, XII, Zagreb, 1910., str. 71, prema Margetić, Stvarno, str. 69.

42 Loc cit.43 Cvitanić, »Usporedba Vinodolskog zakona i dalmatinskih statuta«, prema Isti, Iz

dalmatinske, str. 703.44 Tekst i prijevod prema Margetić i Strčić, KS, str. 144: »mozi otkupiti vsaki koga

pristoi naiprvo muž’ski rod’, a paki žen’s’ki”.45 Petranović, Anamari, »Iz imovinske problematike krčkih statuta (pravo prvokupa

i otkupa)«. Izlaganje sa savjetovanja Izvori za povijest otoka Krka, 5. studenoga 1990., prema izvornom rukopisu.

120

Propis se razlikuje od odredbe Statuta grada Krka iz XVI. st. na latinskom je-ziku (I, 75) koja priznaje pravo krvnih i tazbinskih srodnika, ali pored rođaka spo-minje i pravo susjeda na prvokup (consaguiens vel affinis... vicino et collaterali).46 Prodavatelj mora javiti namjeru krvnim i tazbinskim srodnicima, a ako oni ne koriste pravo, onda susjedima i sumeđašima (consanguineo propinquiori in gradu et affini nuntiare et intimare… vicino et collateralli personae possessionis). Ako oni ne žele kupiti nekretninu, vlasnik je može prodati bilo kome. Kad nema sugla-snosti o cijeni, sud određuje procjenitelje. O prodaji se sastavlja notarska isprava koja sadrži ugovornu kaznu i druge klauzule, u nazočnosti »dva ili tri svjedoka dobrog glasa, među kojima je jedan po mogućnosti prisežnik.« Propuštanje ovla-štenika neće izazvati posljedice po njih, jer se prodaja mora javno oglasiti tijekom tri uzastopne nedjelje, »na uobičajenom mjestu« (propis ne navodi gdje, tribus solitis proclamationibus et stridis in diebus dominicis in loco consueto), putem nižeg sudskog službenika u nazočnosti notara i sadrži položaj nekretnine, cijenu i druge uglavke. Tijekom oglašavanja ovlaštenici mogu ostvariti pravo otkupa, uz polaganje kupovne cijene iz isprave i troškova kupca. Nakon proteka roka ili ako ovlaštenik iskoristi svoje pravo, prodavatelj u roku od 3 dana uvodi kupca u posjed nekretnine u nazočnosti prisežnika. Ako objava nije izvršena, prodaja je »poput tijela bez duše« (corpus sine anima), ali nije ništava jer kupac može dosjelošću steći vlasništvo.47

Akademik Margetić48 i dr. Petranović49 misle da su prvokup i otkup ograničeni na kupoprodaju, jer se ne spominju kod ostalih poslova. Tvrdnja nije izvjesna jer se oglašavanje spominje u slučaju davanja dote ili patrimonija osobi koja prima svećeničke redove.50 Kod darovanja i zamjene nema prvokupa rođaka, ali objava štiti vjerovnika. Za dar iznad 500 zlatnika treba potvrda rektora, inače je ništav, slično Justinijanovom pravu gdje se darovanje upisuje u općinske knjige. Statut propisuje da se na dar s novčanom protučinidbom (cum remuneratione pecuniarum) primjenjuju propisi o kupoprodaji.51 Akademik Margetić u novijem radu navodi da se propis primjenjuje i na zamjenu te da je pod utjecajem starijeg hrvatskoga prava jer poznaje prvokup rođaka i susjeda.52

Podatke o ovlaštenicima i o razvoju ustanove prava vlasništva kao prava poje-dinca koji se nalazi na čelu obitelji te o napuštanju shvaćanja obiteljskog vlasništva kojim je on ograničen pravima ostalih članova glede raspolaganja imovinom sadrži propis II, 68 (5). Roditelji su i nakon diobe dužni ponuditi djeci nekretninu koju

46 Tekst statuta prema Lusardi, A. i Besta, E, Statuta Veglae, Milano, 1945. 47 O prvokupu prema Statutu Krka iz XVI. st. prema Margetić, »Osnove obveznog

prava na kvarnerskom području u srednjem vijeku«. Rad JAZU, knj. 445, Zagreb, 1989., str. 112-113.

48 Margetić, Obvezno, str. 144-144.49 Petranović, Iz imovinske, str. 5.50 Margetić, Osnove, str. 112-113. 51 Isti, Obvezno, str. 147-148.52 Ibid., str. 238.

121

namjeravaju prodati. Djeca pravo mogu ostvariti u roku od 15 dana polaganjem prodajne cijene. Sastavljač Krčkog statuta iz XVI. st. zapisivao je staro pravo, a potom novi propis. Novi propis je roditeljima omogućio slobodno raspolaganje imovinom, poštujući obveznu ponudu djeci.53

Statut grada Krka poznaje pravo prvokupa pokretnina. Ugovor s pastirom jest ugovor o društvu (in societam) i stranke dijele priplod. Ako pastir želi prodati neku životinju, vlasnik stada ima pravo prvokupa, a iznos dijele napola jer se priplod dijeli na pola (III, 33).54

Creski statut obvezuje prodavatelja na objavu namjere prodaje, ne i drugih otuđenja (gl. 79), nekretnine unutar gradskih zidina u 2 uzastopne nedjelje, a izvan njih tijekom 3 (gl. 78). Pravo prvokupa imaju srodnici: sin – kći – otac – majka – brat – ostali. Susjed čija nekretnina ima dužu granicu s onom koja se prodaje ima prednost (gl. 80), a cijena se daje u roku od 15 dana (gl. 81). Specifikum je prodaja imovine »pod istim krovom« (sotto un tetto) kod koje prednost ima rođak, pa suvlasnik (partecipevol) i konačno susjedi (laterani).55 To podsjeća na Novelu 2 bizantskog cara Romana Lekapena iz 922. godine koja daje prednost onima koji su pripadali imovinskoj cjelini, ali nije riječ o izravnom utjecaju.56

Statut Raba akademik Margetić analizira na dva mjesta, pod Dalmacijom i Kvarnerom, ali svrstavamo ga pod Kvarner. Pravo postoji kod prodaje (vendere), a kasnije i otuđenja (alienare) (III, 16), što se vidi iz nedosljednosti navođenja otuđenja na svim mjestima u tekstu. Objava obavljene prodaje vrši se nedjeljom tijekom 45 dana, tj. 7 puta »navečer i prije zalaska sunca« (in hora vespertina et ante solis occasum), uz imenovanje osoba, opis nekretnine, cijenu i granice. Odredba se odnosi na pobijanje samog vlasnika u slučaju kad netko prodaje tuđu imovinu. Statut štiti kupca pa vlasnik, ako propusti rok, može tražiti samo naknadu štete, a sud odlučuje da li štetu snosi i kupac. Možda je riječ o prodaji podijeljene obiteljske imovine ili je to jedan od propusta zapisivača statuta. Ako općina prodaje imovinu dužnika, dražba se mora obaviti kroz 15 dana, a ne manje (incantando… quindecim diebus et non minus) čime se ipak štite prava trećih. U propisu »O podvalama i prijevarama u otuđivanju nekih nekretnina« (III, 17) kod ovrhe po nalogu vjerovnika za dug, kaznu i troškove opet je rok od 45 dana u kojem rođaci i susjedi ostvaruju pravo plaćanjem cijene prema procjeni.57

Riječki statut iz 1530. dijelom je preuzeo propise Tršćanskog statuta iz 1421. pa i ovaj (II, 30). Prodavatelj najavljuje prodaju rođacima i susjedima te sklapa ugovor s kupcem, a kupac vrši objavu pred vijećnicom tijekom 4 uzastopne

53 Lusardi i Besta, Statuta Veglae, str. 5.54 Margetić, Obvezno, str. 156.55 Ibid., str. 237.56 Ibidi., str. 146.57 Ibid., str. 144-145 i 236. Tekst statuta u Margetić, Lujo i Strčić, Petar, Statut rapske

komune iz 14. stoljeća, Grad Rab i Adamić, Rab-Rijeka, 2004.

122

nedjelje putem općinskog glasnika. Ako nije bilo objave, ovlaštenici mogu otkupiti nekretninu u roku od godine dana od prodaje.58

Piranski statut iz 1307. (VII, 3) poznaje rođačko pravo otkupa naslijeđenih nekretnina. Ono se s vremenom širi na stečena dobra što se nazire u Statutu Milja iz 1333. (III, 34). Pravo otkupa stečenih dobara izričito navodi Statut Izole iz 1360. (II, 35).

Isključivo pravo rođaka na otkup kao odraz starijih shvaćanja poznaju statuti Milja ((III, 35-37), Izole (II, 35), Buzeta (104) i Buja (gl. 95). Prema Piranskom statutu iz 1307. (te 1332. i 1358.) pravo otkupa imaju rođaci, a muški u istom stupnju srodstva imaju prednost pred ženskima (antequam femina… in eodem grado) (VII, 4), ali pravo pripada i rođacima bračnog druga prodavatelja u roku od 30 dana, ako ga prvi ne iskoriste (VII, 7). Kasnije se krug ovlaštenika širi na susjede. Statut Trsta iz 1315. (III, 31-33) priznaje pravo rođaka, a onaj iz 1350. (III, 23) spominje najavu prodaje (denuntiare… venditionem) i prvokup rođaka uz cijenu koju nudi treći. Statut iz 1421. uvodi apsolutnu prednost bračnog druga i pravo susjeda (II, 37). U Motovunu je susjedsko pravo priznato 1391. (gl. 171). Porečki statut priznaje pravo sumeđašima (collateralibus) (II, 27). Pravo susjeda sadrže statuti Novigrada (IV, 13), Pule (III, 35), Dvigrada (gl. 92), Rijeke (II, 30), Grožnjana (gl. 27), Kopra (II, 27), Vodnjana (III, 8), Umaga (III, 3) i Rovinja (III, 81). U Kopru (II, 27) i Vodnjanu (II, 8) nakon rođaka, pravo ima vlasnik zemljišta (dominus) ili davanja kad je prodaje obrađivač, a nakon njega sumeđaši.

Pravo otkupa početno se primjenjuje u slučaju prodaje. Umaški statut ne primjenjuje ga kod razmjene (IV, 11), vodnjanski kod darovanja (III, 1), a gro-žnjanski ga isključuje kod oba posla (gl. 31). Tek kasnije se pravo otkupa širi na druge poslove otuđenja.

Prisegu o visini cijene prodavatelj daje u Miljama (III, 37), Kopru (II, 37), Trstu 1315. (III, 31) i kasnijim statutima, Rijeci (II, 30), Poreču (II, 27), Moto-vunu (107) i Izoli (II, 35), a kupac priseže da kupuje za sebe u Kopru (II, 37), Miljama (III, 36), Umagu (III, 5), Dvigradu (gl. 92), Buzetu (gl. 104) i Statutu Trsta iz 1550. (II, 12).

Akademik Margetić drži da u nekim statutima naglasak valjanosti pravnog posla nije u izdavanju isprave, nego u suglasnosti (odobrenju) javne vlasti.59 Statuti Trsta iz 1315. (III, 31) i 1421. (II, 37) utvrđuju obvezu prodavatelja da obavijesti rođake, a kupac naknadno vrši objavu u 4 uzastopne nedjelje. Objektivni rok otkupa je godina dana od prodaje. Nadzor vlasti jača nakon uvođenja službe vicedomina 1322. Statut iz 1550. uvodi obvezu prodavatelja da se obavijest ovla-štenicima utvrdi javnopravnim upisom (per scirpturam in acits redigenda) (II, 12). U Statutu Vodnjana »ugovor mora biti sastavljen javnom ispravom uz suglasnost

58 Margetić, Obvezno, str. 144-145.59 Isti, »Osnove istarskog srednjovjekovnog obveznog prava«, Rad JAZU, 433, knj.

XXVI, Zagreb, 1987., str. 11.

123

vlasti« (il contrato... apparer debbia per publico instrumento con licenza del regimento) te postoji trokratna javna objava (III, 1).60 Dvigradski statut iz druge polovice XIV. st. za jednokratnu javnu objavu u roku od 30 dana od sklapanja ugovora traži odobrenje vlasti (cum licentia regiminis) (gl. 92).61 Statut Poreča iz 1363. određuje da prodavatelj mora doći k potestatu, zamjeniku i sucima i priseći da je vlasnik, da ima miran posjed 15 godina, da otuđivanje nije lažno, da je cijena istinita i tada se odobrava javna objava ugovora o otuđenju (II, 27).62 Po Novigradskom statutu iz 1402. (I, 19) javna isprava o otuđenju nekretnina nije valjana ako potestat ne »stavi vlastoručnu zabilješku«.63 Statut Rovinja iz 1531. traži suglasnost vlasti, i jednokratnu objavu pa rođak i susjed u roku od 30 dana mogu izvršiti otkup (gl. 81). Grožnjanski statut iz 1558. spominje trokratnu objavu nakon sastava isprave (gl. 20).64

Iz navedenih propisa vidi se da je komuna zainteresirana u pitanju otuđenja nekretnina, jer ono bitno utječe na gospodarsku snagu njezinih članova isto kao i viša vlast tj. Venecija ili Habsburgovci u Trstu.

Otkupljena nekretnina u Trstu nije se mogla prodati 2 godine prema statu-tu iz 1315. (III, 36) te statutima iz 1350., 1421. i 1550. U Umagu (III, 9), Izoli (VIII, 37), Miljama (III, 36), Grožnjanu (gl. 31), Kopru (II, 37) 3 godine, a u Puli 5 godina (III, 34). Novigradski statut (III, 13) utvrđuje da pravo otkupa prodane nekretnine imaju rođaci i susjedi u roku od 30 dana od javne objave uz plaćanje cijene i troškova. U Puli je rok za rođake mjesec dana nakon jednokratne objave, a bez objave 10 godina (III, 34).65

Neki propisi, osobito u Istri, asociraju na mletačko pravo (objava po javnom službeniku, prisege), ali razlike su značajnije jer su ovlaštenici početno samo rođaci, objekt naslijeđena dobra, a pravni posao prodaja. Nema rimskog, ni bizant-skog utjecaja u kojem je pravo susjeda jako izraženo. Akademik Margetić navodi mogući blagi utjecaj franačkog i srodnih prava te autohtoni razvoj pod utjecajem doseljenih Slavena koji prvotno koriste komunalna zemljišta. Kroz generacije pravo jača i približava se vlasništvu za čiju se prodaju traži suglasnost rođaka. No, mletačka vlast se nakon učvršćenja u Istri od druge polovice XII. st., kao ni Habsburgovci na prostoru svoje vlasti (Trst, Rijeka), ne protive prvokupu i otku-pu pa oni doživljavaju daljnji razvoj. Moguće je da nalaze interes u ograničenju financijskih ulaganja u kupovinu nekretnina, kako bi ih usmjerili u propulzivnije

60 Radossi, Giovanni, »Statauto di Dignano«, Atti Centra za historijska istraživanja I, 1970.; prema Margetić, Osnove istarskoga, str. 11.

61 Zjačić, Mirko, Dvigradski statut, VHARP, VI-VII, Rijeka, 1961-62., prema Mar-getić, Osnove istarskoga, str. 11.

62 Zjačić, Mirko, Statut grada Poreča; prema Margetić, Osnove istarskoga, str. 1163 Parentin, »Statuti di Cittanova«, donazion, cambio, permutazion over translazion

de chosa stabele… mi T. podesta de Zidanuova co mia man scripsi; prema Margetić, Osnove istarskoga, str. 11.

64 Margetić, Obvezno, str. 42-45.65 Ibid., str. 40.

124

trgovačke poslove na kojima se temelje moć i bogatstvo Venecije.66 To mišljenje preuzima dr. Cvitanić za dalmatinski prostor, kako smo ranije naveli.

4. KONTINENTALNI HRVATSKI PRAVNI PROSTOR (UŽA HRVATSKA I SLAVONIJA)

U kontinentalnoj Hrvatskoj postoji prvokup. Akademik Margetić analizira 2 isprave iz 1499. izdane u Lici. U njima se navodi »djedovina« koja je u posje-du obitelji najmanje dvije generacije i za čije otuđenje treba suglasnost rođaka. Podban Mihajlo Živković je dopisom od 1459. zabranio otuđenje nekretnina u vlasništvu plemića tzv. 12 plemena kraljevine Hrvatske strancima. Nekretnine koje nisu »djedovina« mogu se otuđiti, a pravo prvokupa postoji ako članovi obitelji koja je kupila nekretninu žive u nepodijeljenoj zajednici.67

U Slavoniji se primjenjuju propisi ugarskih vladara. Otuđuje se pred ro-đacima, susjedima (vicini) i sumeđašima (commetanei) koji daju suglasnost (consensus, assensus). Tek od 1298. uvodi se pravo prvokupa koje se razvilo iz davanja suglasnosti. Plemić u nuždi može prodati, založiti ili otuđiti zemljište, ali namjeru mora objaviti užoj i daljoj obitelji (fratribus, hominibus generationali-bus), sumeđašima i susjedima koji imaju pravo prvokupa uz cijenu utvrđenu kao desetogodišnji prihod sa zemljišta.68

Verboczyjev Tripartitum iz 1517. prijenos prava na nekretninama plemića vrši putem fassio. Ako je dioba obitelji obavljena, vlasnik prodaje svoj dio uz obvezu da se braća i sinovi neće usprotiviti. Prije prodaje ili zalaganja (koje se shvaća kao privremena prodaja) treba obavijestiti (admonitio) one koji imaju pravo na nekretnini: sinove, kćeri koje je kralj odlukom izjednačio sa sinovima, braću i ro-đake. Sud daje kratak rok za otkup i deponiranje iznosa u visini tzv. opće procjene (communis daestimatio) koja je niža od stvarne vrijednosti. Ako ovlaštenik nema novca, pravo može ostvariti i kasnije uz deponiranje cijene iz fasije, tzv. vječne procjene koja odgovara deseterostrukoj općoj procjeni (Tripartitum, 1, 59-60 i 1, 133). Kćeri, neizjednačene sa sinovima, imaju prednost pred susjedima i sumeđa-šima koji plaćaju po vječnoj procjeni (1, 60). Ako prodavatelj nije učinio obavijest, sinovi, kćeri i braća mogu otkupiti prodanu nekretninu po općoj procjeni, osim ako je to učinjeno u krajnjoj nuždi (extrema neccessitate urgente), npr. smrtna kazna i hitan otkup iz zarobljeništva (1, 59 i 60). »Nerazborito« (simpliciter) otuđenje sin je mogao poništiti izjavom pred sudom (1, 59). Kad brat nerazborito proda nepodijeljenu nekretninu, braća daju dio cijene u visini opće procjene, a ostatak

66 Ibid., Stvarna prava, str. 55-56. 67 Margetić spominje i ispravu iz 1433. Margetić, Obvezno, str. 303-305 i ondje

navedena vrela.68 Ibid., str. 332 i ondje navedena literatura i izvori.

125

plaća prodavatelj (1, 60 i 1, 61). Prava na stečenu imovinu (bona aquisita) imaju samo sinovi i kćeri, ne i rođaci, jer to nije obiteljska imovina stečena u njihovoj generaciji. Razvojem prvokupa u XVII. st. ovlaštenici plaćaju ugovorenu cijenu. Oglašavanje se obavlja putem vjerodostojnih mjesta (loca credibilia, tj. ovlašteni samostani i kaptoli) prema običaju, županijskih organa vlasti, npr. na županijskim općim skupštinama, a od 1807. i putem suda.69

Prvokup u zagrebačkom Gradecu utvrđen je odlukom gradskih vlasti 1357. prema kojoj nekretninu u gradu i području može kupiti bliži i dalji rođak po pri-mjerenoj vrijednosti, a potom susjed. Isprave iz 1355. i 1356. spominju susjedsko pravo pa se čini da je samo ono postojalo do 1357. U drugoj ispravi prednost ima susjed koji s prodavateljem živi pod istim krovom (sub tecto domus). Drugdje u Slavoniji, npr. 1247. spominje se pravo rođaka. Prema akademiku Margetiću, slavonske isprave često su nedosljedne, spominju pravo rođaka, neke susjeda, a negdje ne navode suglasnost pa međusobni odnos ovlaštenika nije potpuno jasan.70

5. SLOVENSKI PRAVNI PROSTOR

Stajališta slovenskih autora nisu uzeta u obzir kod prethodnih pisaca. Dr. Vilfan smatra da je pravo otkupa (slov. retraktno pravo, predkupna pravica, njem. Einstandsrecht od Re-trahere – povući nazad) »otrok fevdalne družbe« za koju su karakteristične brojne zatvorene društvene i teritorijalne zajednice. Pripadnost zajednici daje pravo na vlasništvo zemljišta. Član zajednice ima prednost pri kupnji nekretnine pred strancem koji želi ući u nju. Otkupitelj mora kupcu isplatiti cijenu i troškove. Ne ulazeći u različitost rješenja, dr. Vilfan piše da su korijeni otkupa stariji od feudalizma, spominje se u Svetom pismu. Neki otkup izvode iz slavenskog plemenskog prava. Razlikuje se otkup temeljen na običajnom pravu (legalni retrakt), a najstariji oblik je rođački otkup (ex iure consanguinitatis) npr. do desetog koljena, čiji je nastanak vezan uz zemljišnu zajednicu rođaka. Druga vrsta otkupa je pravo sumještana (stanovski retrakt, ex iure incolatus) kao pravo plemića da otkupi zemlju koju je plemić prodao neplemiću. Susjedski otkup (ex iure vicinitatis) na selu i gradu onemogućuje stjecanje strancima, ponekad i plemi-ću (kostanjeviška skupina), ali koristi ga i plemić kad ne želi nekoga za podložnika (ex iure dominii directi). Postoji i otkup suvlasnika (ex iure congrui). Pravo otkupa moglo se zasnovati i ugovorom (konvencionalni retrakt). Podjele su djelo pravni-ka, počevši od recepcije rimskog prava.71 Dr. Vilfan se zadržao na općoj razini, ne ulazeći u istraživanje vrela poput dr. Cvitanića i akademika Margetića.

69 Ibid., str. 334-337 i ondje navedena literatura i izvori.70 Ibid., str. 344-350 i ondje navedena literatura i izvori.71 Vilfan, Sergij, Pravna zgodovina Slovencev, Slovenska matica v Ljubljani, Lju-

bljana, 1996., str. 239-240.

126

6. OGLAŠAVANJE72

Javni oglas namjeravane ili izvršene prodaje već je obrađen, ali zanimljivo je ukazati na neke posebnosti njegova provođenja u srednjovjekovnim komunama. Danas se oglašavanje vrši u javnim medijima, no i pozitivno pravo poznaje slože-nost ovog pitanja kako bi zaštitilo prava ovlaštenika. Koje su tehnike primijenjene da bi što veći krug ljudi saznao informacije u nedostatku suvremenih sredstava koje mi poznajemo?

Obvezna objava potječe iz mletačkoga prava. Mletački statut iz 1242. sadrži propise o »starom« i »novom« načinu prodaje. Prema »starom« načinu prodaje, koji se koristio do 1413., rođaci izravne i pobočne linije mogli su otkupiti zemljište prodano izvan kruga ovlaštenika. Prema »novom« načinu prodaje, osoba koja želi prodati nekretninu dužna je izvijestiti dužda i suce egzaminatore o toj namjeri. Objava prodaje obavlja se nedjeljom pred crkvom sv. Marka, a ponedjeljkom, utorkom i srijedom na Rialtu te se upućuje poziv zainteresiranim rođacima i susjedima. Rođaci, ovisno o stupnju srodstva, imaju popust od 4 do 8 % na pro-cijenjenu vrijednost nekretnine.73

Javne su se objave tijekom XIII. st. postupno širile i na hrvatske primorske krajeve, ovisno o snazi mletačkoga utjecaja na pojedino područje. U gradovima na istočnoj obali Jadrana objava se vršila višestrukim oglašavanjem na mjestu i u vremenu koje je pružalo jamstvo da se najveći broj stanovnika upozna s otu-đenjem.

Dubrovački statut određuje da dogovor s kupcem prije prodaje i plaćanja po nalogu kneza treba objaviti (preconicari) po gradu, a javnu obavijest upisati u općinsku knjigu (V, 35). Kotorski statut iz 1312. propisuje objavu u 3 uzastopne nedjelje (gl. 256). Mljetski statut propisuje javnu objavu prodaje (gl. 24).74 U Trogiru se 1425. propisuje objava u 3 uzastopne nedjelje (Ref. II, 6), a od 1476. nedjeljom poslije velike mise kad puk izlazi iz crkve (II, 78).75 U Šibenskom statutu određeno je da se objava obavlja 15 dana uzastopno u gradskoj lođi, a nedjeljom i u crkvi sv. Jakova i crkvi Male braće za svečane mise (IV, 49).76 U

72 Mažuranić, Vladimir, Prinosi za hrvatski pravno-povijesni rječnik (pretisak), knj. I., Informator, Zagreb, 1975., str. 812. Latinski izrazi za oglas su »denuntiatio, incantus, proclamatio, stridor, dok izvori na našem jeziku koriste izraze kao što su ponuda, nuđenje, oglas, klič i prijevode lat. riječi band, kanat, bancanje«.

73 Strohal, Ivan, »Otkupno pravo u starih Hrvata«. Rad JAZU, 189, Zagreb, 1911., str. 45-47; Margetić, »Funkcija i porijeklo službe egzaminatora u srednjovjekovnim komunama Hrvatskog primorja i Dalmacije«. Starine JAZU, knj. 55, Zagreb, 1971., str. 204.

74 Margetić, Obvezno, str. 177-179.75 Statut grada Trogira; Margetić, Stvarno, str. 103.76 Knjiga statuta Šibenika; vidi i Pavković, F. Nikola, Pravo preče kupovine u obi-

čajnom pravu Srba i Hrvata, Institut za uporedno pravo, monografije 46, Beograd, 1972., str. 106-111.

127

Budvi se objavljuje uz zvonjenje crkve sv. Ivana tijekom 3 nedjelje uz nazočnost senicija i vataka, a objave se bilježe (gl. 155).77

U Vinodolskom zakonu nema podataka o oglašavanju. U Poreču se objavljuje tijekom 3 uzastopne nedjelje (II, 27 i 29, III, 99),78 a isto određuje Statut Krka iz XVI. st. (I, 75).79 Krčki statut iz 1388. ne spominje oglašavanje pa nije izvjesno da li se odredba primjenjivala prije XVI. st. ili važi samo za grad Krk.

Utjecaj Venecije vidljiv je u Statutu Senja (čl. 23) prema kojem se javna objava vrši »u 4 uzastopne nedjelje... i to glasno preko glasnika« (quatuor proc-lamaciones facte continuis quator diebus dominicis), »kada se zvoni na poslanicu u katedralnoj crkvi« (quando pulsatur pro epistola in eclessia catedrali), a prva objava »na groblju rečene crkve na odgovarajućem i uobičajenom mjestu« (prima proclamatio in cimiterio dicte ecclesie in loco debito et consueto) uz odobrenje »gospode« (knezova Frankopana) ili gradskog vijeća. Bez toga prodaja je neva-ljana.80 U čl. 26. spominje se i rektorov nalog.

Dr. Strohal drži da je uzrok oglašavanju omogućavanje ovlaštenicima da ostvare svoje pravo kod otkupa, a ako je riječ o pravu prvokupa, onda ima ulogu javne ponude.81 Dr. Pavković se ne slaže s dr. Strohalom. On misli da je uzrok oglašavanja mogućnost povrede prava prvokupa i otkupa. Obavlja se nedjeljom kada se svi žitelji mjesta okupljaju na vjerskim obredima. Tako o njemu saznanje stječe najveći broj stanovnika. To je bio način osiguranja od mogućeg prigovora ovlaštenika da nije znao za otuđenje.82 U Senju nema izravnog mletačkog utjecaja, jer grad nije u mletačkoj vlasti, ali tu živi i radi veći broj mletačkih trgovaca, a možda se neki notar ili dužnosnik komune školovao na Apeninskom poluotoku ili u Veneciji.

Objava u Senju prvi se put susreće u ispravi o prodaji kuće 1343. uz objavu »u četiri nedjelje prema senjskom običaju« (quator diebus dominicis consuetudinum Segniensem),83 poslije u ispravama o kupoprodaji 1344.84 pa 1350. kada se kuća prodaje kneginji Elizabeti.85 Krčki knezovi nisu izuzeti od propisa pri sklapanju građanskopravnih poslova. Postavlja se pitanje vremena uvođenja javne obja-ve. Isprava o prodaji zemljišta iz 1319. ne spominje objave,86 a 1343. objava je

77 Vučković, Nikola, Srednjovjekovni statut grada Budve, Historijski arhiv, Budva, 1970.; vidi i Pavković, Pravo, str. 106-111.

78 Zjačić, Mirko, »Statut grada Poreča iz 1363. godine«. Monumenta historico-juri-dica Slavorum Meridionalium, XIII, Zagreb, 1979.; vidi Pavković, Pravo, str. 106-111.

79 Lusardi i Besta, Statuta Veglae; vidi Pavković, Pravo, str. 106-111.80 Tekst i prijevod prema Margetić, »Senjski statut«. Senjski zbornik, 12-14, Senj,

1987.81 Strohal, I., Otkupno, str. 2-3.82 Pavković, Pravo, str. 108-112.83 Smičiklas, Tadija, Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije

(Codex diplomaticus, dalje CD), knj. XI, str. 108-109.84 CD XI, str. 125-127.85 CD XI, str. 579-581.86 CD VIII, str. 544-545.

128

»običaj«, tj. koristi se duže vrijeme, pa je logično zaključiti da je ona u Senju uvedena tijekom trećeg desetljeća XIV. st.

Mjesto izvršenja u Senju kod dr. Pavkovića izaziva sumnju jer nema svrhe objave na groblju (cimiter).87 No, trg uz crkvu naziva se Cimiter jer je uz njega groblje odvojeno zidićem. Srednjovjekovni trg u pravilu se razvija uz uzdužnu stranu crkve, a ne pred njom.88

Javna objava obično sadrži ime prodavatelja i kupca, objekt i položaj predme-ta prodaje, imena svih međaša, cijenu, tko zahtijeva prodaju, zašto i sl.89 Ne mogu se dati podaci o tome kakva je situacija u Senju. Vjerojatno oglas sadrži imena prodavatelja i kupca, opis nekretnine i cijenu (u gl. 26, više pod prigovorom). Statut propisuje da oglas, na zahtjev prodavatelja, obznanjuje glasnik »visokim i jakim glasom«.90

Navedeni primjeri svjedoče o domišljatim, ali praktičnim rješenjima sastav-ljača propisa koji su bez modernih tehničkih sredstava našli načina da ovlaštenici prava prvokupa i otkupa ostvare svoje pravo. Najčešća mjesta oglašavanja su trgovi ispred crkava, prije ili nakon održavanja mise u nedjeljni dan, kada se očekivala nazočnost najvećeg broja osoba.

7. PODRIJETLO INSTITUTA PRVOKUPA I OTKUPA

Mišljenja o podrijetlu prava prvokupa i otkupa mogu se svrstati u tri sku-pine.

Prema prvoj, one su uobičajene kod svih naroda na određenom stupnju društvenog, gospodarskog i pravnog razvoja. Dr. Bogišić piše da je to samonikla narodna ustanova,91 dr. Spevec uzrok nalazi u skupnom vlasništvu nad zemljom i čvrstoj rodbinskoj vezi,92 a dr. F. Rački da je ustanova slavenska, tj. hrvatska i samonikla.93 Vukičević misli da je uobičajena za sve zajednice zasnovane na

87 Pavković, Pravo, str. 106-111.88 Viličić, Melita, »Povijesno-urbanistički razvoj Senja«, Senjski zbornik, 1, 1965.,

str. 96.89 Pavković, Pravo, str. 110.90 Čulinović, Ferdo, Statut grada Senja, Beograd, 1934., str. 77, piše da je nejasno

vrši li oglašavanje prodavatelj ili kupac.91 Bogišić, Baltazar, Pravni običaji u Slavena, Zagreb, 1867., str. 183; prema Pav-

ković, Pravo, str. 13.92 Spevec, Franjo, »Pravo bliže rodbine glede odsvoja nekretnina po staro-german-

skom i staro-slavenskom pravu«, Mjesečnik Pravničkog društva u Zagrebu, IX, Zagreb, 1883., str. 488; vidi Margetić, »Pravo prvokupa i otkupa u srednjovjekovnoj Istri«, VHARP, XVI, Rijeka, 1971., str. 171-172.

93 Rački, Franjo, »Nutarnje stanje Hrvatske prije XII stoljeća«, Rad JAZU CV, Zagreb, 1891., str. 225, prema Pavković, Pravo, str. 13.

129

krvnom srodstvu.94 Dr. V. Mažuranić tvrdi da ustanova potječe iz pradavnog zajedničkog gospodarenja zemljištem cjelokupnog bratstva.95 Dr. Stulli pak drži da je karakteristična za sve zajednice na određenom stupnju razvoja.96 Prema Miliću, ustanova nastaje spontano kod svih naroda jer se žele očuvati rodovska zemljišta.97 Dr. Beuc zaključuje da je svrha prava prvokupa očuvanje cjelovitosti nekretnina uže ili šire krvne zajednice od prekomjerne diobe.98 Dr. Pavković tvrdi da je to ishod raspada rodovsko-plemenskoga društva i skupnog vlasništva nad zemljištem, a kasnije utječu sustav donacija i urbarijalna ograničenja feudalnog prava.99 Moguće je da dr. Čepulo podržava ovo mišljenje pišući: »Čini se da se u Hrvatskoj i Slavoniji te Istri pravo prvokupa razvilo razmjerno samostalno uz postupno širenje kruga ovlaštenika od rođaka na vlasnike susjednih posjeda i stanovnike naselja.«100

Druga skupina autora prvokup i otkup vezuje uz Rim i Bizant. U Bizantu po-stoji pravo prvokupa na zemlju u vlasništvu slobodnih seljaka. Zemljište se do IX. st. moralo ponuditi susjedima vlasnika, a novelom cara Lava VI. Mudrog krajem IX. st. pravo je ograničeno odnosno ukinuto. Novelom cara Romana I. Lekapena 922. ponovno se uvodi i to ovim redoslijedom: rođaci-suvlasnici, a potom ostali suvlasnici, zatim susjedi koji zajednički plaćaju porez u istoj seoskoj (poreznoj) općini i na koncu – ostali susjedi. Car Nicifor u drugoj polovici X. st. ograničio je pravo prvokupa. Svrha prvokupa bila je sprečavanje usitnjavanja seljačkog posjeda na jednoj strani i kupovina od strane bogatih kako bi se stvarao veleposjed. Institut je služio usporavanju propadanja slobodnog seljaštva i njihovog pretvaranja u ovisne seljake – parike.101

94 Vukičević, Milenko, »Kratak pregled imovinskih odnosa zemlje u staroj državi«, Godišnjica Nikole Čupića, XXII, Beograd 1924., str. 15.; prema Pavković, Pravo, str. 13.

95 Mažuranić, Prinosi, str. 191.96 Stulli, Bernard, »Pravo prvokupa«, Historijski zbornik, V, br. 1-2, Zagreb, 1952.,

str. 168; vidi i Pavković, str. 13.97 Milić, Ivo, »Porijeklo prava bližike na prvokup i otkup nekretnina«. Historijski

zbornik, V, br. 3-4, Zagreb, 1952., str. 300-308; Isti, »O porijeklu i temelju prava bližike na prvokup i otkup nekretnina«. Rad JAZU, knj. 300, Zagreb, 1954., str 226 i dalje; prema Margetić, Pravo prvokupa, str. 172 i dalje.

98 Beuc, Ivan, »Osnovi statutarnog prava u Istri«. Spomenica prof. dr. Marku Ko-strenčiću, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, XII, br. 3-4, Zagreb, 1962., str. 193. Dr. Beuc u svom novijem razmišljanju upozorava na nastanak susjedskog prava u Bizantu, dok pišući o južnoslavenskim prostorima ne govori odakle potječe institut iako razlikuje pravo rođaka od prava susjeda te piše i o drugim pravnim sustavima u kojima postoji institut, npr. u šerijatskom pravu. Vidi Beuc, Povijest država i prava na području SFRJ, Pravni fakultet u Zagrebu i dr., Zagreb, 1988., str. 226-227.

99 Pavković, Pravo, str. 210-211.100 Čepulo, Dalibor, Hrvatska pravna povijest u europskom kontekstu, Pravni fakultet

Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2012., str. 109-110. Ipak, izdvaja prostor Dalmacije, napo-minjući da je tamo »pravo prvokupa obuhvaćalo najprije rođake, potom susjede i ostale posjednike u gradu«, ne analizirajući bizantski utjecaj.

101 Vidi »Protimisis« u Rječnik historije države i prava, str. 625.

130

Dr. Novaković iznosi tezu o bizantskom podrijetlu prava prvokupa.102 Inchi-ostri izvorom instituta drži staro rimsko pravo, osobito običaje iz doba Teodozija i Justinijana.103 Dr. Strohal tvrdi da su Hrvati primili pravo prvokupa i otkupa dijelom od Bizanta, a dijelom od Venecije.104 Dr. Solovjev traži podrijetlo u bizantskom pravnom i poreznom sustavu.105 Dr. Dabinović razlikuje suglasnost rođaka (collaudatio), ali rimski i bizantski utjecaj vidi u uvođenju prava prvoku-pa (pravo predkupnje, protimesis).106 Dr. Leicht se priklanja ideji da je to pravo poteklo iz talijanskih pučkih pravnih običaja i da je možda u svezi s ustanovom bratske zajednice.107 Na istom tragu je vjerojatno i dr. Đorđević jer spominje seoske općine.108 Dr. Krizman prvokup spominje u Ateni, Franačkoj i Bizantu u kojem je institut usporavao »usitnjenje slobodnog seljačkog posjeda« i prijelaz zemlje u »ruke krupnih veleposjednika«.109 Dr. Avramović spominje prvokup u germanskom pravu (Franačkoj), ali ističe da je ono »jedan od najvažnijih doprinosa vizantij-skog prava, kojim se ono odvaja od rimskog i utiče na evropsko srednjovjekovno pravo prvootkupa – preče kupovine... u korist suseda«,110 a identično prenose i dr. Marković111 i Pantić.112

Kompromisnu tezu između dvije skupine nudi dr. Mišić prema kojoj prevla-dava utjecaj bizantske države, ali podržava i rodovsku teoriju nastanka.113

102 Novaković, Stojan, »Rimsko-vizantijsko pravo i narodni običaji«, Godišnjica Nikole Čupića, IX, Beograd, 1887., str. 230.; prema Pavković, Pravo, str. 14.

103 Inchiostri, Ugo, Il diritto statutario di Parenzo, Parenzo, 1910., str. 30; prema Margetić, Pravo prvokupa, str. 172 i Pavković, Pravo, str. 14.

104 Strohal, I., Otkupno, Zagreb, 1911., str. 25-27; vidi Margetić, Pravo prvokupa, str. 172.

105 Solovjev, Aleksandar, Zakonodavstvo Stefana Dušana cara Srba i Grka, Skopje, 1928., str. 108-113.

106 Dabinović, Antun, Hrvatska državna i pravna povijest, Nakladni zavod Matice hrvatske, pretisak iz 1940., Zagreb, 1990., str. 164-165.

107 Leicht, »Note agli statuti istriani con particolare rigurardo al diritto di prelazione«, Atti e memorie della Societa istriana di archeologia e storia patria, vol. I della Nuova Serie (53. della Raccolta), Venezia, 1949., str. 77-86, prema Margetić, Pravo prvokupa, str. 173-174.

108 Đorđević, Miroslav, Istorija države i prava, I. knj., Niš, 1977., str. 135. »Zemlja nije smela da izađe iz sastava opštine, koja je odgovarala za naplatu poreza. Zahvaljujući tim merama, proces razaranja malih seljačkih gazdinstava bio je usporen.«

109 Bastaić, Konstantin i Krizman, Bogdan, Opća historija države i prava, 2. izd., Informator, Zagreb, 1977., str. 56, 90, 97-99.

110 Avramović, Sima i Stanimirović, Vojislav, Uporedna pravna tradicija, 2. izd., Službeni glasnik, Beograd, 2007., str. 175 i 207.

111 Marković, Savo, Opšta istorija prava I, Stari i srednji vijek, 2. izd., Univerzitet »Mediteran«. Podgorica, 2008., str. 302-303.

112 Pantić, Dragan, Opšta pravna historija, 3. izd., Đuro Salaj a.d., Beograd, 2003., str. 79.

113 Mišić, Z. Sofija, »Pravo preče kupovine« (doktorska disertacija), Beograd, 1965., Biblioteka Pravnog fakulteta u Beogradu, br. 159078/I, inv. br. 1342/65; prema Pavković, Pravo, str. 19.

131

Treća skupina autora naglašava utjecaj vlasti koja svjesno donosi norme zbog postizanja određenih ciljeva, dr. Solovjev i neki ruski autori.114 Za dr. Borasa, pravo prvokupa je ostatak rodovskog uređenja, dok su rimska i bizantska pravna rješenja ishod svjesnoga normiranja te se, odstupajući od starih normi, koriste za ostvarenje trenutnih društvenih i političkih svrha.115 Dr. Nikolić također spada u skupinu suvremenih pravnih povjesničara koji ističu ulogu bizantske države u zaštiti slobodnih seljaka-vojnika putem prava prvokupa susjeda kako feudalizacija ne bi ugrozila središnju carsku vlast.116 Isto mišljenje o bizantskom pravu prvokupa susjeda i zaštiti slobodnog seljaka iznosi i dr. Samarđić.117

Ispravno bi bilo uzeti u obzir da se ustanova javlja pri postojanju određenih društvenih okolnosti, tipu vlasništva nad nekretninama i organizaciji društva, ali uvijek uz značajnu ulogu javne vlasti – njezinu potvrdu. Riječ je o nekoj vrsti kompromisa koji ide u korist i jednoj i drugoj strani u ostvarivanju njihovih druš-tvenih, ekonomskih i pravnih ciljeva.

8. ZAKLJUČNO RAZMATRANJE – DOPRINOS DR. CVITANIćA I AKADEMIKA MARGETIćA

Kod dr. Cvitanića i akademika Margetića možemo pratiti razvoj njihova razmišljanja o pravu prvokupa i otkupa na našim prostorima pri čemu polaze od sve tri teorije, o narodnom – slavenskom i hrvatskom utjecaju, utjecaju bizantskih i mletačkih pravnih rješenja, te konkretnim interesima i rješenjima vlasti komuna i države u ostvarenju svojih ciljeva.

Dr. Cvitanić 1963. piše o »pravu preče kupnje« nekretnina u korist rodbine u Bračkom statutu kao »reminiscenciji na negdašnje kolektivno vlasništvo« i »prethodnoj privoli rodbine« te spominje »relikt« i u Splitskom statutu prema kojemu nekretnine u distriktu (plemićke nekretnine) ostaju u vlasništvu roda te se mogu oporučiti samo muškim nasljednicima čime je »vladajuća klasa željela zaštititi... materijalnu bazu određenih rodova feudalne pripadnosti«. Oglašavanje prodaje u Splitu uvodi se ne toliko zbog zaobilaženja prava prvokupa do čega dolazi razvitkom liberalnije ekonomike, koliko zbog toga što su se nekretnine

114 Martisevič, I. D., Juškov, S. V. i Dmitrievskij, I. P., Opšta istorija države i prava, II. deo, Feudalizam, Naučna knjiga, Beograd, 1950., str. 93.

115 Boras, Mile, »Pravo prvokupa de lege ferenda«. Spomenica prof. dr. Marku Ko-strenčiću, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, XI, br. 3-4, Zagreb, 1958.

116 Nikolić, Dragan, Opšta istorija prava, 1. izd., Pravni fakultet u Nišu, Niš, 2007., str. 170 i 214-215. Navodi riječi cara Romana I. Lekapina: »Mali posed donosi veliku ko-rist time što plaća državne poreze i vrši vojnu službu; to će sve propasti, ako se broj malih posednika smanji.« Za razliku od toga, u Franačkoj »nije bilo dozvoljeno otuđivanje zemlje bez saglasnosti članova porodice«.

117 Samarđić, Đorđe, Opšta istorija države i prava, Sarajevo, 1967., str. 230.

132

prodavale i »in praecidium creditorum« 1423.118 I 1975. ostaje pri mišljenju da je u Splitskom statutu pravo prvokupa »reminiscencija na davno iščezlo kolektivno vlasništvo« dok je »nova buržoaska ekonomika koja se postupno rađala još u krilu srednjovjekovnog društva odbacivala sve ono što je usporavalo slobodniju razmjenu dobara.«119 Zapažamo tadašnje marksističke izraze.

Dr. Cvitanić mijenja svoj stav 80-tih godina XX. st. Pravo prvokupa je »uni-verzalna ustanova« poznata kod »mnogih naroda«, ali je »u Slavena i opsegom i vremenom bila najšira«. To može navesti na »pomisao o prežicima... starohr-vatskog obiteljskog vlasništva kućne zajednice«, »reminiscenciju« kolektivnog vlasništva. Poziva se na akademika Margetića da se u Splitskom statutu može utvrditi evolucija prava prvokupa u Dalmaciji »pa ćemo ga (misli na akademika Margetića, op. Ž. B.) u osnovnim crtama... slijediti«!120

Akademik Margetić dokazuje da prvokup i otkup u dalmatinskim gradovima »nije tako star kako se obično mislilo«. Staro hrvatsko pravo Poljica utjecalo je na splitski prostor, ali relativno kasno. Ističe težnju javne vlasti da onemogući diobu posjeda i održi veličinu koja omogućava gospodarski napredak. Pravo prvokupa i otkupa širilo se od ograničenja za slučaj prodaje na sve oblike otu-đenja te s uskoga kruga rođaka na susjede i sumeđaše. Na nastanak prava utječe obiteljsko vlasništvo gdje je glava obitelji više zastupnik obiteljskoga kolektiva, a manje individualni vlasnik. Uzrok pojave obiteljskog vlasništva nalazi dijelom u stvaranju sustava kastra u kasnoj antici i širenju staleža vojnika-graničara (limi-tanei, stratioti, arimani), a dijelom u davanju zemlje u »vječni«, nasljedni zakup. Obvezna suglasnost rođaka na otuđivanje nekretnine (laudatio parentum) rezultat je postojanja obiteljskog vlasništva. Iz suglasnosti rođaka od XI. st. razvija se u područjima koja okružuju Italiju, jugoistočne dijelove Francuske, Njemačku i Hrvatsku rođačko pravo prvokupa kao kompromis shvaćanja individualnog i obi-teljskog vlasništva. U Bizantu se od X. st. razvija pravo prvokupa koje, po izjavi cara Romana Lekapena u uvodu Novele 2 iz 922. god., predstavlja kompromis između individualnog i vezanog vlasništva seoskih općina. Nakon prava prvokupa rođaka, javlja se i pravo otkupa. Kasnije, tijekom XIV. i XV. st., odrazila su se ta rješenja u Mlecima, Hrvatskoj i susjednim pravnim područjima.121

118 Cvitanić, »Slavenski pravni elementi u statutarnom uređenju Poljica, Brača i Splita«, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, III, Split 1965., a prema: Isti, Iz dal-matinske, str. 52-53.

119 Isti, »Doprinos pravnika iz talijanske regije Marche oblikovanju splitskog statu-tarnog prava«, Godišnjak pravnog fakulteta u Sarajevu, Sarajevo, 1975., a prema: Isti, Iz dalmatinske, str. 78-79.

120 Isti, »Stvarno pravo Splitskog statuta iz 1312. godine«, prema: Isti, Iz dalmatin-ske, str. 142-145. Herkov, Zlatko, Statut grada Rijeke iz godine 1530., Matica hrvatska, Zagreb, 1948., str. 75-95 Dr. Herkov koristi postojanje instituta za potvrđivanje slavenskog i hrvatskog utjecaja u Istri i Rijeci.

121 Margetić, Stvarno, str. 75-76; Isti, Pravo prvokupa 189-190 i 210; Isti, »Bizantsko pravo prvokupa i otkupa i njegov utjecaj na hrvatsko pravo«. Starine JAZU, knj. 59, Zagreb,

133

U istraživanju razvoja prava prvokupa i otkupa na dalmatinskom pravnom prostoru, ali i Kvarneru te u Istri važno je uočiti prožimanje pravne kulture urbanih sredina i zaleđa u kojem je izraženiji hrvatski sastav stanovništva. Utjecaj struji iz zaleđa, npr. Poljica prema Splitu, kao i danas, ali i obrnuto. Pitanje je hoće li svaki utjecaj biti prihvaćen ili će biti otpora. Dodiri, veze i migracije prema gradu mogu biti korisni, ali urbana sredina može ih ograničiti koristeći starija pravna rješenja nastala u zaleđu. Možda primjenom rođačkog prava komuna pokušava nadzirati i ograničiti otuđenja nekretnina svojih stanovnika u korist onih iz zaleđa. No, zašto u Zadru nema ograničenja? Možda su nekretnine na tom prostoru toliko skupe za stanovnike zaleđa da nije postojala šira mogućnost njihove kupnje ili dio imućnijih zadarskih stanovnika koristi komunalnu vlast i propise kako bi mogli stjecati nekretnine bez neželjenih ograničenja. Ne bismo se složili s razmišljanjem da Venecija potiče ulaganje u trgovinu, a ne u nekretnine upravo zato što takvog ograničenja u Zadru nema.

U radu se pokušavaju naći novi primjeri propisa Statuta Splita koji bi imali dodirnih točaka s pravom prvokupa i otkupa. Propis o konfiskaciji i uništavanju imovine osuđenika (IV, 27) i naknadi štete neosuđenom suvlasniku možda s vremenom dovodi do prava prvokupa komune. Slično i propis o kupovini kuća uz i izvan gradskih zidina od strane komune (VI, 33, VI, 74, Ref, 107) i njihova rušenja u svrhu jačanja obrambene sigurnosti grada s vremenom može prerasti u pravo prvokupa komune, tj. javne vlasti. Propis o zabrani prodaje otoka (iako se u konkretnom slučaju radi o zabrani davanja prava prikupljanja prihoda od otoka oko Šolte) u, kako bi danas rekli, potkoncesiju makar objektom (otok) podsjeća na suvremeno pravo prvokupa otoka.

Konačno, rad ima namjeru ukazati na važnost doprinosa dr. Antuna Cvita-nića u istraživanju ne samo prava prvokupa i otkupa u Statutu Splita i hrvatskom prostoru već i hrvatske pravne povijesti uopće. Veličina znanstvenika ne ogleda se tek u njegovim otkrićima, već i u spoznaji samoga sebe, cjeloživotnoj težnji usavršavanja, pri čemu samo iskreni humanisti i veliki ljudi mogu promijeniti ranija razmišljanja, ne ostajući vezani uz njih ako se ukazuje mogućnost otvara-nja novih, točnijih, širih granica saznanja. Tako je i dr. Cvitanić istraživao, bio otvoren za nove ideje, akademsku raspravu bez agresivnih ili arogantnih tonova iako je po svom znanju bio erudit. Posebno mjesto u njegovu znanstvenom stva-ranju, što je razvidno iz ovog rada, ali i po toplom, prijateljskom odnosu, imao je akademik Lujo Margetić. Obojica su, kao veliki znanstvenici i humanisti, dali nemjerljiv doprinos razvoju hrvatske pravnopovijesne misli i odgoju brojnih generacija pravnika!

1984., str. 1-41; Isti, Opća povijest države i prava (Nacrt predavanja), 3. izdanje, Pravni fakultet, Rijeka, 1985., str. 70.

134

SOME QUESTIONS ON MEDIEVAL FIRST REFUSAL AND PURCHASING LAWS

S u m m a r y

In this paper the author analyses the questions surrounding the inception and development of the institutions of first refusal and purchasing of real-estate within the legal spaces of Croatian Dalmatia, Kvarner, Istra, continental Croatia and Slavonia, as well as Slovenia. In particular, it follows the development of Split’s statute through the works of Antun Cvitanić and Luj Margetić, and puts forward several suggestions for researching the institutions contained within it. Said institutions were first implemented in order to protect the rights of creditors, and were then expanded to cousins and neighbors / neighboring plot owners. In general, they were only applied to buying and selling, and less frequently to other matters of property ownership exchange (i.e. gifts and trades). Even though such institutions are present among the Venetians and in Byzantium, their development across the regions of Croatia is fairly independent and specific.

A number of authors believe that the rights of first refusal and purchasing ex-ist, as such, in every society once it reaches an appropriate level of economic and legal development, citing the legal tradition of the Slavic and Croatian peoples. Others are quick to point out the notable contributions to their application from Byzantium. It is thus that we can come to a third conclusion; the enforcement of these institutions is largely determined by their governments (local authorities of the ruling classes of city communes and the central government of, say, Venice), which use them to further specific goals. One such notable goal is likely the over-sight and limiting of the acquisition of real-estate by foreign citizens, specifically those that reside in the hinterlands of the commune.

Key words: first refusal and purchase; medieval statues; Croatia; Dalmatia; Kvarner; Istra