Victor von AdrianLjepljiva biljekaPocni na stranici 95

Elizabeth Kostova POVJESNIARKA

Naslov izvornika The Historian

Posveujem ocu, koji mi je prvi ispriao

neke od ovih pria

Poruka itatelju Priu koja slijedi ni u snu nisam namjeravala prenijeti na papir. Meutim, svojevrstan ok koji sam nedavno doivjela nagnao me da se ponovno osvrnem na neke od najmunijih dogaaja u svojem ivotu, kao i u ivotima nekolicine ljudi koje sam najvie voljela. Pria govori o tome kako sam se kao esnaestogodinja djevojka otputila u potragu za ocem i njegovom prolou, o tome kako je on krenuo u potragu za svojim ljubljenim mentorom i njegovom prolou, o tome kako smo se svi pronali najednom od najmranijih puteva koji vode u povijest. Pria govori o tome tko je preivio potragu, a tko nije, te zato. Kao povjesniarka, spoznala sam da svi koji pokuavaju prodrijeti u povijest zapravo nisu nuno u stanju preivjeti. Osim toga, opasnost se ne krije samo u tom povratku u prolost: neki put i sama povijest neumoljivo prua mrane kande prema sadanjosti, nastojei nas dohvatiti. U trideset est godina koliko je proteklo od opisanih dogaaja ivjela sam razmjerno povueno i mirno. Posvetila sam se istraivanjima i ni po emu iznimnim putovanjima, svojim studentima i prijateljima, pisanju povijesnih knjiga i drugih tekstova uglavnom nimalo osobne prirode, te sudjelovanju u ivotu sveuilita na kojem sam na kraju pronala utoite. U osvrtu na prolost imala sam veliku sreu, budui da mi je bio dostupan vei dio osobnih dokumenata o kojima govorim, s obzirom na to da su ve godinama u mojem vlasnitvu. Kada mi se inilo prikladnim, spajala sam ih kako bih dobila cjelovitu priu, koju sam ponekad morala popunjavati i vlastitim sjeanjima. Iako sam prve prie svojega oca iznijela u obliku u kojem mi ih je ispriao, u velikoj

sam se mjeri oslanjala i na njegova pisma, u dijelu kojih su se ponavljali i njegovi usmeni prikazi. Osim to sam te izvore prenijela gotovo u cijelosti, uinila sam sve to je bilo u mojoj moi da se prisjetim i istraim, u pojedinim sluajevima ak i ponovno posjetim odreeno mjesto, ne bih li unijela malo vie svjetla u ve potamnjele zakutke sjeanja. U cijelom pothvatu najvie sam uivala vjerojatno dok sam razgovarala - dijelom je bila rije i o dopisivanju - s onim malobrojnim preostalim uenjacima koji su sudjelovali u opisanim dogaajima. Njihova sjeanja posluila su kao neprocjenjivo vrijedan dodatak ostalim izvorima. Tekst sam dodatno poboljala i zahvaljujui konzultacijama s mlaim znanstvenicima s vie razliitih podruja. Moram spomenuti i jo jedno pomagalo kojem sam pribjegavala kad nije bilo druge mogunosti - matu. Njome sam se sluila promiljeno i oprezno, zamiljajui iskljuivo ono to ionako smatram vrlo vjerojatnim, a ak i tada jedino kada nagaanja strunjaka te dokumente mogu staviti u valjani kontekst. Gdje ih nisam bila u stanju objasniti, dogaaji i motivi ostali su bez objanjenja, iz potovanja koje osjeam prema njihovoj skrivenoj strani. Dalju povijest u sklopu ove prie istraila sam pomno kao to istraujem za svaki akademski rad. Suvremenome e itatelju bljeskovi vjerskih i teritorijalnih sukoba izmeu islamskoga Istoka i judeokranskoga Zapada biti bolno poznati. Bilo bi neopisivo teko primjereno zahvaliti svima koji su mi pomogli u ovome projektu, no voljela bih navesti barem neke od tih osoba. Meu mnogim drugima, moju duboku zahvalnost zasluili su: dr. Radu Georgescu iz Arheolokog muzeja Bukuretanskog sveuilita, dr. Ivanka Lazarova iz Bugarske akademije znanosti, dr. Petar Stoiev sa Sveuilita Michigan, neumorno osoblje Britanske knjinice, knjiniari i knjiniarke Muzeja Rutherford i Philadel-phijske knjinice, otac Vasil iz samostana Zograf na Atosu te dr. Turgut Bora s Istanbulskog sveuilita. Objavljujui ovu priu, svim se srcem nadam da e doprijeti barem do jednog itatelja koji e shvatiti njezinu pravu bit: rije je o kriku bolnoga srca. I upravo tebi, senzibilni tioe, predajem svoju povijest.

Oxford, 15. sijenja 2008.

Prvi dio

Kako su se ovi papiri poredali postat e jasno tijekom itanja. Izostavljeno je sve stoje nepotrebno, kako bi povijest gotovo proturjena moguim kasnijim vjerovanjima na svjetlo izbila

kao jednostavna i neoboriva injenica. Nigdje nema prikaza dogaaja iz prolosti u kojem bi nas sjeanje moglo iznevjeriti, jer su svi

odabrani zapisi iskljuivo iz tog vremena, napisani sa stajalita i unutar dosega spoznaje svojih autora.

Bram Stoker: Drakula, 1897.

1. glava Tisuu devetsto sedamdeset druge bilo mi je esnaest godina. Premalo da, govorio mi je otac, s njim putujem u diplomatske misije. Vie je volio pouzdano znati da pozorno sluam predavanja u Meunarodnoj koli u Amsterdamu. U ono je vrijeme njegova zaklada imala sjedite u Amsterdamu, a ja sam u tom gradu ivjela ve toliko da sam gotovo zaboravila djetinjstvo provedeno u Sjedinjenim Dravama. Sada mi se ini neobinim to sam jo i kao zrelija tinejderica bila toliko posluna, dok je moja generacija eksperimentirala s drogom i prosvjedovala protiv imperijalistikog rata u Vijetnamu. No odrasla sam u toliko zatienome svijetu da mi sadanji ivot, u okrilju akademske zajednice, izgleda krajnje pustolovno. Prije svega, nisam imala majku, pa je oevu brinost produbio osjeaj jo vee odgovornosti: titio me potpunije nego to bi me titio da sam imala i majku. Majka mi je umrla dok sam bila vrlo mala, prije nego to je otac utemeljio Centar za mir i demokraciju. Nikad je nije spominjao i samo se bez rijei udaljavao kada bih neto o njoj pitala; u vrlo ranoj dobi shvatila sam da ga ta pitanja odvie bole. Zauzvrat se divno brinuo za mene i dovodio mi guvernante i domaice koje su se brinule za kuanstvo - kada je bila rije o mojem odgoju, novac kod njega nikada nije bio u pitanju, iako smo zapravo ivjeli skromno. Posljednja u nizu domaica bila je gospoa Clay, koja se brinula za nau usku kuu iz 17. stoljea uz Raamgracht, kanal u samome sreditu staroga grada. Gospoa Clay doekivala me svaki dan nakon kole i bila mi jedina zamjena za roditelje kada je otac bio na putu, a to se dogaalo esto. Bila je Engleskinja, starija nego to bi u to vrijeme bila moja majka, vjeta u rukovanju perukom, nespretna u ophoenju s tinejderima; neki put, dok sam za stolom, za veerom, gledala to pretjerano suosjeajno lice dugakih zuba, imala sam snaan dojam da razmilja o mojoj majci i zbog toga sam osjeala mrnju. Kad mi nije bilo oca, lijepa je kua odzvanjala od pustoi. Nitko mi nije mogao pomoi napisati zadau iz matematike, nitko se nije divio mojem novom kaputu, nitko me nije pozivao da ga doem zagrliti, niti se preneraeno pitao kako sam u meuvremenu uspjela toliko narasti. Kada bi se vratio iz nekog od gradova Europe sa zemljovida objeenog na zidu u naoj blagovaonici, otac je mirisao na drugo vrijeme, na

drugo mjesto, ugodno intenzivno, i bio umoran. Na odmor smo odlazili u Pariz ili Rim, marljivo prouavali znamenitosti za koje je otac smatrao da ih svakako moram pogledati, no ja sam cijelo to vrijeme udjela za onim drugim mjestima na koja je nestajao, za onim neobinim starinama koje nikada nisam vidjela. Za njegovih izbivanja odlazila sam u kolu, vraala se iz kole i uz tresak ostavljala knjige na ulatenome stoliu u predvorju. Ni gospoa Clay ni otac nisu mi doputali da naveer iziem, osim to sam povremeno smjela pogledati pomno odabrani film, sa strogo odabranim prijateljicama. Cijelo to vrijeme - to mije sada upravo nevjerojatno - nijednom se nisam ak ni narugala takvim pravilima. Ionako mi je bila draa samoa; u tom sam okruenju odrastala, u njemu se snalazila kao riba u vodi. Isticala sam se po znanju i ocjenama, ali ne i po drutvenome ivotu. Vrnjakinje su me uasavale, osobito one profinjene damice iz naih diplomatskih krugova koje su psovale kao koijai i opukom palile novu cigaretu - u njihovu drutvu uvijek mi se inilo da mi je haljina preduga, ili prekratka, ili da sam trebala odjenuti neto drugo. Mladii su me zbunjivali, iako sam neodreeno sanjarila o mukarcima. Zapravo sam bila najsretnija kada sam bila sama u oevoj knjinici, velikoj i ugodnoj sobi u prizemlju nae kue. Oeva knjinica neko je vjerojatno sluila kao dnevna soba, ili salon, no on je u njoj samo itao, a smatrao je da je velika knjinica vanija od velike dnevne sobe. Jo davno, davno omoguio mi je nesmetan pristup cjelokupnoj zbirci. Za njegovih izbivanja, satima sam uila za pisaim stolom od mahagonija ili pregledavala knjige na policama koje su pokrivale sve zidove. Poslije sam spoznala daje moj otac ili manje-vie zaboravio to se nalazi na jednoj od najviih polica ili je - a to je vjerojatnije - pretpostavio da do nje nikada neu doi; kasno jedne veeri s police sam skinula ne samo prijevod Kama Sutre, nego i jednu neusporedivo stariju knjigu, te omotnicu punu poutjelih papira. Ni dan danas ne znam tono objasniti zato sam ih uzela s police. No slika koju sam vidjela na sredini knjige, miris davnine koji se iz nje dizao, te spoznaja daje rije o pismima osobne prirode nezadrivo su mi obuzeli pozornost. Znala sam da ne bih smjela itati oeve, i ne samo oeve, osobne dokumente. Usto sam se pribojavala da bi gospoa Clay mogla iznenada ui i poeljeti obrisati prainu s besprijekorno istoga

stola - bit e da sam se upravo zbog toga neprestano osvrtala prema vratima. Ali nisam mogla ne proitati prvi odlomak pisma s vrha hrpe, pisma koje sam drala stojei pokraj police.

12. prosinca 1930. Trinity College, Oxford

Dragi moj nesretni nasljednie, sa aljenjem zamiljam, tko god ti bio, kako ita priu koju ovdje moram prenijeti na papir. Dijelom alim sebe - jer u, ako je ovaj papiru tvojoj ruci, u najmanju ruku biti u velikoj nevolji, moda ve i mrtav ili neto jo gore. Ali alim i tebe, moj neznani prijatelju, jer ovo e pismo jednoga dana itati jedino onaj kome zatrebaju tako uasne informacije. Ako mi nisi sljednik u nekom drugom smislu, ubrzo e naslijediti sve to je moje - a ja mogu osjeati samo tugu i bol to drugom ljudskome biu ostavljam vlastito, moda i nevjerojatno, iskustvo u suoavanju sa zlom. Ne znam zato sam ja naslijedio takvu stvar, ali nadam se da u otkriti razloge, prije ili kasnije - moda dok ti budem pisao ili e mi u tome pomoi budui dogaaji. U tom me trenutku grizoduje - ali i jo neto - prisililo da prestanem itati, da pismo urno spremim u omotnicu. No o njemu sam razmiljala jo dva dana. Kada se otac vratio s puta, stala sam ekati priliku da mu postavim pitanje o tim pismima i neobinoj knjizi. ekala sam da bude bez obaveza, da ostanemo sami, no on je u to vrijeme imao puno posla, a ja sam nekako oklijevala zbog neodreene slutnje u vezi s pronaenim pismima. Na kraju sam ga zamolila da me povede na idue putovanje. Nikada dotada nisam mu nita zatajila i nikada dotada nisam nita tako ustrajno traila. Otac je na kraju nekako pristao. Razgovarao je s mojim nastavnicima i s gospoom Clay, te me podsjetio da u imati vie nego dovoljno vremena za uenje i zadae dok on bude na sastancima. To me nije iznenadilo; djeca diplomata uvijek neto ekaju. Spakirala sam stvari u tamnoplavi koveg, uzela kolske knjige i viak istih dokoljenki. I

umjesto da poem u kolu, tog sam jutra krenula na put s ocem, bez rijei i prezadovoljno uz njega hodala prema postaji. Vlakom smo se zaputili u Be; moj je otac mrzio zrakoplove, tvrdei da se njima zapravo ne putuje, nego se samo prenose ljudi i roba. Ondje smo samo prenoili u hotelu, a zatim se, ponovno vlakom, zaputili kroz Alpe, pokraj svih onih bijelo-plavih vrhunaca na zemljovidu u naoj blagovaonici. Ispred ulaza u prasnu utu zgradu eljeznikog kolodvora, otac je pokrenuo motor unajmljenog automobila, a ja sam suspregnuta daha ekala sve dok se nismo nali na ulazu u grad koji mi je toliko puta opisivao da sam ga ve vidjela u snovima. Jesen u podnoje slovenskih Alpa stie rano. I prije nego to nastupi rujan, nakon obilne etve slijedi iznenadna neugodna kia koja ne prestaje danima i koja seoske putove pokriva liem. I danas, kad mi je ve pedeset i koja, tu i tamo zateknem se kako svakih nekoliko godina gotovo nesvjesno odlazim onamo, iznova proivljavam trenutak kada sam prvi put ugledala slovensku prirodu. Slovenija je stara zemlja. Svake jeseni postaje jo malo meka i ugodnija, in aeternum, svaki poetak obiljeavaju iste tri boje: zeleni krajobraz, dva-tri uta lista koja promiu kroz sivo poslijepodne. Pretpostavljam da su i Rimljani - koji su tu ostavili svoje zidine, a malo zapadnije, na obali, i divovske arene - ugledali identinu jesen i jednako zadrhtali. Kada je oev automobil projurio kroz ulaz u najstariji julijski grad, obavila sam tijelo rukama. Prvi put obuzelo me uzbuenje putnika koji se zagledao u draesno i profinjeno lice povijesti. Budui da moja pria poinje upravo u tom gradu, zvat u ga rimskim imenom, Emona, ne bih li ga barem malko zatitila od turista koji sudbinu slijede s otvorenim vodiem u ruci. Emona je niknula iz sojenikih naselja iz bronanog doba uz rijeku uz koju se danas diu secesijska zdanja. U sljedeih dan-dva proi emo pokraj Gruberove palae, pokraj kua iz 17. stoljea ukraenih srebrnim ljiljanima, pokraj zlatnog stranjeg zida velike trnice, ije stube od starih vrata s masivnim reetkama vode do povrine rijeke. A ondje, na obali, gdje su se neko irile primitivne kolibe, platane sada doseu nevienu irinu, nadvijaju se nad rijene zidove i u rijeku zbacuju zavijutke kore. U blizini trnice glavni gradski trg iri se pod tmastim oblacima. Kao i njezine sestre na jugu, Emona pokazuje tragove kameleonske prolosti:

beki Jugendstil u obrisima vrhova zgrada, velike crvene crkve iz renesansnog doba slavenskih katolika, smee srednjovjekovne kapele s britanskim elementima. (Sveti Patrick slao je misionare u ovaj dio Europe, zatvarajui krug nove vjere, vraajui je sredozemnim korijenima, tako da grad ima jednu od najdugovjenijih kranskih povijesti u Europi.) Tu i tamo s kunih vea ili zailjenog okvira prozora zabljesnut e vas turski element. U neposrednoj blizini trnice zvona male austrijske crkve pozivala su na veernju misu. Mukarci i ene u plavim pamunim kutama vraali su se kui na zavretku socijalistikog radnog dana, kiobranima titei zamotuljke. Dok smo otac i ja automobilom ulazili u samo srce Emone, preli smo rijeku preko skladnog starog mosta koji su s obje strane uvali zeleni bronani zmajevi. "Evo i dvorca", rekao je moj otac, usporavajui na zavretku trga i pokazujui prema gore kroz gustu kiu. "Znam da e te zanimati." I zanimao me. Istezala sam se i krivila vrat sve dok kroz vlane grane drvea nisam ugledala dvorac - trone smee kule na strmoj uzvisini u sreditu grada. "etrnaesto stoljee", ree moj otac zamiljeno. "Ili moda ipak trinaesto? Ne snalazim se ba najbolje s tim srednjovjekovnim ruevinama, ne znam ih tono smjestiti u stoljee. Ali pogledat emo u vodiu." "Moemo otii gore i razgledati?" "Moemo sutra, kada obavim sastanke. ini mi se da kule ne bi izdrale ni pticu, no nikad se ne zna." Parkirali smo u blizini gradske vijenice i otac mi je, kao pravi kavalir, koatom rukom u konoj rukavici pomogao da iziem kroz desna vrata. "Jo je malo prerano za hotel. Jesi li za aj? Ili bismo mogli neto prezalogajiti u onoj gastronomiji. Kia se pojaala", doda jo, sumnjiavo zagledan u moju vunenu jaknu i suknju. Ja sam brzo izvadila nepromoivu kabanicu koju mi je prethodne godine donio iz Engleske. Putovanje vlakom iz Bea trajalo je gotovo cijeli dan i ponovno sam osjeala glad, unato objedu u vagon-restoranu. No na kraju nas nije privukao taj restoran, s crveno-plavom rasvjetom koja se nazirala kroz jedini neugledni prozor, kao ni konobarice u - nema ni najmanje sumnje - tamnoplavim visokim udobnim cipelama, ni slika smrknutog druga Tita. Dok smo se probijali kroz pokislu masu,

moj je otac iznenada pojurio naprijed. "Ovamo!" Potrala sam za njim, dok je kabanica vijorila oko mene, tako da od nje gotovo nisam nita vidjela. Pronaao je ulaz u secesijsku ajanu, s velikim prozorom ukraenim arabeskom preko kojeg su gacale rode, te reljefnim bronanim vratima ukraenima stabljikama stotinu lopoa. Vrata su se za nama zatvorila s treskom, a kia se pretvorila u finu izmaglicu, tek paru kondenziranu na prozorima koja je, izmeu onih srebrnih ptica, izgledala kao velika mrlja. "Nevjerojatno je kako se ovo odralo posljednjih tridessj godina." Moj je otac skidao baloner. "Socijalizam nije uvijek tako blagonaklon prema blagu kojim raspolae." Za stolom u blizini prozora pili smo aj s limunom, aj iju smo vrelinu osjeali i kroz debele alice, te jeli sardine na bijelome kruhu s maslacem, ak i nekoliko kriaka torte. "Bit e najbolje da sada prestanemo", ree moj otac. U posljednje vrijeme uasavalo me kako pue u vrui aj i sa zebnjom sam iekivala onaj neizbjeni trenutak kada e rei da bismo trebali prestati jesti ili raditi neto drugo zgodno i ugodno, ostaviti mjesta za veeru. Dok sam ga gledala, u skladnom sakou od tvida i doleviti, inilo mi se da je samome sebi u ivotu uskratio sve oblike pustolovine, osim diplomacije, koja ga je posve obuzimala. Bio bi sretniji da malo ivi, razmiljala sam; kod njega je sve tako ozbiljno. No utjela sam jer sam znala koliko ga boli kad ga kritiziram. Osim toga, htjela sam ga neto upitati. Prvo sam morala pustiti da dovri aj, pa sam se naslonila, tek toliko da me otac ne moe zamoliti da sjedim uspravnije. Kroz prozor proaran srebrnom bojom vidjela sam pokisli grad, sumoran pod sve oskudnijim poslijepodnevnim svjetlom, i ljude koji promiu ibani vodoravnom kiom. Lokal koji su trebale ispuniti dame u dugakim haljinama od utobijelih prozranih materijala ili gospoda sa zailjenim bradicama i barunastim ovratnicima kaputa bio je prazan. "Nisam ni znao koliko me vonja iscrpila." Moj otac odloi alicu i rukom pokae u smjeru dvorca koji se jedva nazirao kroz kiu. "Doli smo odande, sa suprotne strane brijega. Odozgo emo vidjeti Alpe." Sjetila sam se planina bijelih vraka i nekako mi se uinilo da se nadvijaju nad ovaj grad, da se i u njemu osjea njihov dah. Sada smo sami, zajedno smo se nali na njihovoj suprotnoj strani. Jo sam malko

oklijevala, a zatim sam uzdahnula. "Hoe mi ispriati priu?" Prie su pripadale redu utjeha koje je moj otac uvijek pruao djetetu koje je ostalo bez majke; dio je crpio iz vlastitog ugodnog djetinjstva provedenog u Bostonu, dio iz egzotinijih putovanja. Dio je smiljao na licu mjesta, no njih sam se u posljednje vrijeme nekako bila zasitila, budui da me vie nisu fascinirale kao neko. "Priu o Alpama?" "Ne." Posve neobjanjivo, osjetila sam kako me obuzima svojevrstan strah. "Otkrila sam neto... Pa sam te htjela pitati..." On se okrene i blago me pogleda, a prosijede obrve nad sivim oima iznenaeno se uzdignu. "Bila sam u tvojoj knjinici", rekla sam. "ao mije... prekopavala sam po knjigama i tako pronala hrpu papira i knjiicu. Nisam pogledala... nisam previe gledala papire. Samo sam pomislila..." "Knjiica?" I dalje se drao blago i dobronamjerno, gledao je li mu u alici ostala jo koja kapljica aja, sluajui me tek jednim uhom. "Izgledali su... knjiga je bila vrlo stara, a na sredini je bio otisnut zmaj." On se nagne naprijed, ostane sjediti krajnje nepomino, a zatim primjetno zadrhti. Ta me neobina reakcija odmah uzbunila. Ako se odlui na prianje, bit e to pria kakvu jo nikada nisam ula. On me naas pogleda, ispod oka. U tom trenutku iznenadila sam se uvidjevi koliko mu je lice upalo i tuno. "Ljuti se?" Sada sam se i ja zagledala u svoju alicu. "Ne ljutim se, duo." Teko je uzdahnuo, gotovo kao da ga je obuzela neizdriva bol. Sitna plavokosa konobarica ponovno nam je napunila alice i udaljila se, a njemu je i dalje bilo teko poeti priu.

2. glava Ve otprije zna, rekao je moj otac, da sam, prije nego to si se rodila, radio kao profesor na jednom amerikom sveuilitu. A prije toga, godine i godine posvetio sam studiju. U poetku sam namjeravao studirati knjievnost. Ubrzo sam, meutim, uvidio da su mi istinite prie drae od izmiljenih. Sve knjievne prie koje sam proitao vodile su me do ovakvog ili onakvog... istraivanja... do

povijesti. I tako sam se na kraju posvetio povijesti. Stoga mi je strano drago da povijest zanima i tebe. Jedne proljetne veeri, u to vrijeme jo sam bio na postdiplomskome studiju, sjedio sam u svojem odjeljku u sveuilinoj knjinici. Bilo je kasno i ostao sam sam meu beskonanim nizovima knjiga. Podigavi pogled s teksta koji sam itao, odjednom sam uvidio da je netko meu mojim udbenicima ostavio knjigu koju dotada nisam vidio. Zajedno s mojim knjigama, nalazila se na polici iznad radne plohe. Na hrptu te nove knjige nalazio se lijepi maleni zmaj, zelena sliica na blijedom konom uvezu. inilo mi se da tu knjigu jo nisam vidio ni ondje ni negdje drugdje pa sam je uzeo i odsutno prelistao. Bila je uvezana u meku izblijedjelu kou, a inilo se da su stranice vrlo stare. Otprve se otvarala na samoj sredini. Te dvije stranice zauzimao je veliki drvorez koji je prikazivao zmaja rairenih krila i dugakog savijenog repa, zvijer koju je neto razljutilo i koja bijesno zamahuje pandama. A upravo u tim rairenim pandama drala je natpis na kojem se nalazila tek jedna jedina rije, ispisana goticom: DRAKULVA. Odmah sam prepoznao rije i sjetio se romana Brama Stokera, koji tada jo nisam bio proitao, te veeri koje sam u mladosti provodio u oblinjem kinu, kada se Bela Lugosi nadvijao nad blijedi vrat neke starlete. No rije je bila ispisana na neobian nain, a knjiga je oito bila vrlo stara. Osim toga, bio sam znanstvenik koji se izrazito zanimao za europsku povijest, te sam se, nakon to sam jo nekoliko trenutaka netremice gledao sliku i natpis, sjetio neeg to sam negdje proitao. Naziv je zapravo potekao od latinskog korijena drao koji oznaava zmaja ili vraga, a rije je o poasnome naslovu Vlada Tepea - "Nabadaa" - iz Vlake, feudalca s podruja Karpata koji je nezamislivo okrutnim metodama muio podanike i ratne zarobljenike. Prouavao sam trgovinu u Amsterdamu u 17. stoljeu, pa jednostavno nije bilo razloga da se takav naslov nae meu mojim knjigama. Stoga sam zakljuio da ju je netko ondje ostavio sluajno. Moda netko tko je prouavao povijest Srednje Europe ili feudalnih simbola. Prelistao sam knjigu do kraja - kada po cijele dane ima posla s knjigama, svaki je novi naslov prijatelj i iskuenje. Silno sam se iznenadio uvidjevi da je ostatak knjige - sve one lijepe i stare stranice utobijele boje - posve prazan. Nije bilo ak ni stranice s naslovom, a

jo manje podataka o tome kada je ili gdje otisnuta, nije bilo ni zemljovida ni dodataka ni drugih ilustracija. Nije bilo oznake sveuiline knjinice, ni kartice, ni iga, ni etikete. Nakon to sam je jo nekoliko minuta pregledavao sa svih strana, odloio sam knjigu na stol i spustio se do abecednog kataloga u prizemlju. Ondje sam doista pronaao tematsku karticu s natpisom "Vlad III. ('Tepe') iz Vlake, 1431.-1476. - u / Vlaka, Transilvanija i Drakula." Uinilo mi se da bih prvo trebao prouiti zemljovid; tako sam ubrzo doznao da su Vlaka i Transilvanija dva drevna podruja u dananjoj Rumunjskoj. Transilvanija je izgledala kao planinski kraj, a na jugozapadu je graniila s Vlakom. Na policama sam pronaao, kako se inilo, jedini osnovni izvor o toj temi koji se nalazio u naoj knjinici, neobian mali prijevod na engleski knjiica o "Drakuli" iz devedesetih godina 19. stoljea. Izvorni su tekstovi bili tiskani u Nrnbergu, sedamdesetih i osamdesetih godina 15. stoljea. Protrnuo sam ve i pri samoj pomisli na Nrnberg; samo nekoliko godina ranije pomno sam pratio suenja nacistikim voama. Za samo jednu godinu izbjegao sam sluenje u vojsci tijekom posljednje godine rata, tako da sam porae pratio gorljivou onih koji protiv volje nisu mogli sudjelovati. Zbirka knjiica imala je i uvodnu ilustraciju, grubi drvorez koji je prikazivao muku glavu i ramena. Bio je to ovjek bikovskoga vrata, tamnih oiju u dubokim dupljama, dugakih brkova i eira sa zataknutim perom. S obzirom na neprofinjenost medija, crte je bio neobino ivotan i uvjerljiv. Znao sam da bih morao nastaviti raditi, ali nisam mogao ne proitati poetak jednog od tekstova. Bio je to popis dijela zloina koje je Drakula poinio nad vlastitim narodom, kao i nad nekim drugim skupinama. Na temelju sjeanja mogao bih ponoviti to je ondje stajalo, no mislim da ipak neu - sve me to uasno uznemirilo. Zaklopio sam knjiicu i vratio se svojim knjigama. Sedamnaesto stoljee zaokupilo mi je svu pozornost gotovo do ponoi. Onu neobinu knjiicu ostavio sam zatvorenu na stolu, u nadi da e je vlasnik sutradan pronai, te otiao kui. Ujutro sam na rasporedu imao predavanje. Bio sam umoran jer sam premalo spavao, no nakon predavanja popio sam dvije kave i vratio se prouavanju grae. Ona je knjiica i dalje stajala na istome mjestu, samo to je sada bila otvorena na sredini, tako da se vidio onaj veliki uzbunjeni zmaj. Nakon kratkog sna i objeda koji se sastojao od kave i

koji mi je samo zategnuo ivce, od pogleda na nju praktiki sam poskoio, kao to bi se reklo u onim starim romanima. Jo jedanput pogledao sam knjigu, ovaj put pomnije. Ilustracija u sredini oito je bila drvorez, mogue iz srednjega vijeka, a sve zajedno lijep primjer izdavake vjetine. Pomislio sam kako bi knjiga mogla imati znatnu novanu vrijednost, a moda i neto osobno znaiti nekome od profesora ili znanstvenika, budui da oito ne pripada knjinici. Ali s obzirom na raspoloenje, nije mi se svidjela. Zatvorio sam je pomalo nestrpljivo, sjeo i gotovo do veeri pisao o trgovakim cehovima. Na izlazu iz knjinice doao sam do recepcije i knjiicu uruio jednoj od knjiniarki, koja mi je obeala da e je spremiti u ormar s izgubljenim stvarima. Sutradan u osam ujutro, kada sam se ponovno dovukao do istog radnog mjesta, da nastavim raditi na istoj temi, knjiga se ponovno nalazila na istome mjestu, otvorena tako da se vidjela ona jedina, ista i jednako okrutna ilustracija. To me blago uzrujalo - bit e da me ona knjiniarka pogreno razumjela. Brzo sam je spremio na svoju policu i cijeli dan dolazio i odlazio s mjesta a da si nisam dopustio da je ponovno pogledam. Kasno poslije podne imao sam sastanak s mentorom i dok sam skupljao papire, izvukao sam i tu neobinu knjigu i dodao je na hrpu. To sam uinio instinktivno; nisam je namjeravao zadrati, no kako je profesor Rossi volio povijesne zagonetke, uinilo mi se da bi ga to moglo zabaviti. Osim toga, s obzirom na silnu upuenost u europsku povijest, moda e je moi i identificirati. S Rossijem sam se obino nalazio nakon zavretka njegova poslijepodnevnog predavanja. Volio sam neprimjetno ui u dvoranu prije zavretka i gledati kako radi. Tog je semestra drao kolegij o drevnome Sredozemlju, a ja sam tako odsluao zavretak nekoliko predavanja. Sva su bila genijalna i dramatina, sva je proimao njegov silan govorniki dar. Tom prilikom do mjesta u stranjem redu doao sam u trenutku kada je dovravao raspravu o siru Arthuru Evansu koji je obnavljao minojsku palau na Kreti. Predavaonicom je vladala polutama. Bila je to velika gotika dvorana u kojoj je sjedilo pet stotina polaznika dodiplomskog studija. I tiina koja je u njoj vladala odgovarala je atmosferi u kakvoj katedrali. inilo se da studenti i ne diu; svi su kao opinjeni promatrali vitki lik koji je stajao pred njima. Rossi je bio sam na osvijetljenoj pozornici. Neki put etao je amo-tamo, naglas istraivao razliite zamisli, kao da meditira u svojoj radnoj sobi.

Neki put iznenada bi zastao, prodorno se zagledao u studente, poastio ih kakvom elokventnom gestom ili zapanjujuom izjavom. Nije se obazirao na katedru, prezirao je mikrofone i nikad se nije sluio biljekama, iako je povremeno prikazivao dijapozitive, lupkajui tapom po divovskome ekranu kako bi naglasio rijei. Ponekad bi se toliko uzbudio da bi uzdignuo ruke i potrao nekoliko koraka. Jednom je u silnome ushitu navodno i pao s povienog dijela predavaonice, koliko se bio zanio govorei o procvatu grke demokracije, te je jednako brzo ustao, ni na sekundu ne prekinuvi predavanje. Nikad nisam skupio dovoljno hrabrosti da ga pitam je li to istina. Tog je dana bio zamiljen, koraao je amo-tamo ruku sklopljenih na leima. "Molim da zapamtite da je sir Arthur Evans obnovio palau kralja Minosa u Knososu dijelom prema zateenome stanju, a dijelom na temelju vlastite mate, vlastite vizije o izgledu i karakteru minojske civilizacije." Zatim se zagledao u svod iznad nas. "Tragova je bilo malo i tako je uglavnom nailazio na zagonetke. Umjesto da se dri ograniene tonosti, on je na temelju mate stvorio stil koji je bio nevjerojatno cjelovit - i pogrean. Je li pogrijeio?" U tom je trenutku zautio, gotovo eznutljivo pogledao prema moru razbaruenih frizura, neposlunih uperaka, vojnikih frizura, hotimino ofucanih sakoa i ozbiljnih mladih lica (nemoj smetnuti s uma da su u to vrijeme takva sveuilita na dodiplomskome studiju pohaali iskljuivo mukarci, iako e se ti, draga moja keri, vjerojatno moi upisati kamo god poeli). Odande ga je promatralo pet stotina pari oiju. "Ostavit u vas da u miru promislite o tom pitanju." Rossi se nasmijeio, naglo se okrenuo i s pozornice stupio u polutamu. Svi su istovremeno uzdahnuli; studenti su poeli razgovarati i smijati se, skupljati stvari. Rossi je nakon predavanja obino sjedio na rubu povienog dijela, a dio gorljivijih poklonika tada je urno dolazio do njega i postavljao mu pitanja. Odgovarao je ozbiljno i raspoloeno, sve dok se ne bi udaljio i posljednji student. Priao sam mu tek nakon toga. "Paule, prijatelju moj! Idemo se negdje izvaliti i priati nizozemski." Srdano me pljesnuo po ramenu i tako smo zajedno izili. Rossijev me ured uvijek zabavljao jer se opirao konvencionalnim predodbama o radnoj sobi ludoga profesora: knjige su bile uredno posloene na policama, dugogodinju ovisnost odravao je zahvaljujui ultramodernome kuhalu za kavu koje je stajalo kod prozora, stol su ukraavale biljke kojima nije nedostajalo vode, a on je sam uvijek bio

odjeven skladno, u hlaama od tvida i besprijekorno urednoj koulji i kravati. Lice mu je bilo svjee englesko, otrih crta i intenzivno plavih oiju; jednom mije rekao daje od oca, toskanskog doseljenika u Sussex, naslijedio jedino ljubav prema dobroj hrani. Pogled na Rossijevo lice bio je pogled u svijet nepromjenjiv i ureen poput smjene strae ispred Buckinghamske palae. Njegov je um, pak, bio posve druga pria. ak i nakon etrdeset godina strogog samodiscipliniranja, kljuao je zahvaljujui ostacima iz prolosti, bubrio od nerijeenih zagonetki. Zahvaljujui enciklopedijskoj produktivnosti odavno je priskrbio pohvale izdavakoga svijeta koji je daleko nadiao granice akademskih izdanja. im bi dovrio jedno djelo, prelazio je na novo, poesto naglo mijenjajui teme i smjerove. Zbog toga su ga traili studenti s bezbrojnih podruja, a ja sam se smatrao sretnim to sam ga dobio za mentora. Usto je bio i najljubazniji i najsrdaniji prijatelj kojeg sam ikada imao. "No, da", ree i pone se baviti kuhalom, istodobno mi pokazujui naslonja. "Kako napreduje radnja?" Izvijestio sam ga o svemu to sam radio posljednjih nekoliko tjedana i jo nekoliko trenutaka raspravljali smo o trgovini izmeu Utrechta i Amsterdama poetkom 17. stoljea. Onda je posluio svoju izvrsnu kavu u porculanskim alicama i tako smo se obojica udobno smjestili. On je sjeo za veliki radni stol. Sobu je ispunjavala ugodna polutama koja je u to doba dana jo dopirala kroz prozor, iz veeri u veer sve kasnije, budui daje proljee ve odmicalo. I ja sam se tada sjetio one drevne knjige. "Donio sam neto zanimljivo, Ross. Netko je na mjestu na kojem radim u knjinici zabunom ostavio neto pomalo morbidno, a nakon dva dana uinilo mi se da bih stvar mogao posuditi i donijeti je tebi." "Daj da vidim." Odloio je krhku alicu i ispruio ruku. "Kvalitetan uvez. Ova bi koa moda mogla biti nekakav fini velur. Ima i reljefni hrbat." Na njegovu inae uvijek vedrom licu naas se pojavio namrten izraz, i to upravo zbog hrpta knjige. "Otvori je", predloio sam. Nikako mi nije bilo jasno zato mi srce tako nezadrivo udara dok ekam da ponovi moje iskustvo s gotovo praznom knjigom. I u njegovim iskusnim rukama otvorila se tono na sredini. Nisam vidio to je ugledao, jer je knjigu zaklanjao pisai stol, ali sam jasno uoio kako ju je vidio... Lice mu se odjednom silno

uozbiljilo - bilo je to mirno i nepomino, meni nepoznato lice. Prelistao je i ostale stranice, od poetka do kraja, ba kao i ja, ali ona ozbiljnost nije se pretvorila u iznenaenost. "Da, prazna je." On je otvorenu poloi na stol. "Sve je prazno." "Zar nije neobino...?" U ruci sam drao kavu koja se hladila. "I k tome je vrlo stara. Ali nije prazna jer nije dovrena. Samo je tako izrazito pusta, kako bi se jo vie istaknuo ukras u sredini." "Da. Da, kao da je to stvorenje iz sredine pojelo sve oko sebe." Reenicu sam zapoeo ivahnim, gotovo neozbiljnim tonom, no zavrio sam usporeno. inilo se da Rossi ne uspijeva odvojiti pogled od sredinje slike. Na kraju je vrsto zaklopio knjigu i promijeao kavu, ne otpivi ni gutljaj. "Odakle ti ta knjiga?" "Pa, kao to sam rekao, netko ju je sluajno ostavio na mojem stolu, prije dva dana. Vjerojatno sam je trebao odmah odnijeti na Rijetke knjige, ali doista sam uvjeren daje to neije osobno vlasnitvo, pa to nisam uinio." "Oh, da, jest", ree Rossi i pomnije me promotri. "Svakako je neije osobno vlasnitvo." "Znai, zna ije?" "Znam. Tvoje." "Ne, htio sam samo rei da sam je jednostavno pronaao na..." Zautio sam uoivi izraz na njegovu licu. Doimao se deset godina starijim, zahvaljujui igri svjetla koje je jo dopiralo s prozora. "Kako to misli, moje?" Rossi polagano ustane i prie prozoru iza stola. Ondje se za dva koraka uspne na malene ljestve i s police skine malenu tamnu knjiicu. Jo ju je nekoliko trenutaka promatrao, kao da mi je ne eli dati u ruke. Zatim mi je urui. "to kae na ovo?" Bila je to uistinu malena knjiga, pokrivena prastarim barunom, nalik na drevni molitvenik. Ni na koricama ni na hrptu nije bilo nikakvog znaka prepoznavanja. Knjiga je imala kopu bronane boje koja se odvajala na blagi pritisak. Knjiga se istog trenutka otvorila na sredini. A ondje se irio moj - kaem moj - zmaj, samo to je ovdje prelazio rubove stranica, ispruenih panda, nesmiljenih usta otvorenih tako da su se vidjeli onjaci. Natpis je sadravao istu rije, ispisanu identinim slovima.

"Naravno," rekao je Rossi, "ja sam imao vremena, pa sam dao knjigu na identifikaciju. Nastala je u srednjoj Europi, tiskana je oko 1512. - stoga ti je jasno da je u cijelosti mogla biti tiskana tipografskom tehnikom, da je bilo teksta." Polagano sam listao krhke stranice. Bez naslova... bez... sve mi je ve bilo poznato. "Kakva neobina podudarnost." "Stranje korice bile su u doticaju s morskom vodom, moda za putovanja Crnim morem. ak ni u Smithsonianu nisu mi uspjeli rei to je sve proputovala. Zna, ak sam se potrudio dati je i na kemijsku analizu. Platio sam tristo dolara da doznam da se ova knjiga u jednoj fazi nalazila u okruenju prepunom kamene praine. To je po svoj prilici bilo prije 1700. No najneobinije je kako se nala kod mene." Ispruio je ruku, a ja sam mu je vie nego rado vratio, s obzirom na to koliko je knjiga bila stara i osjetljiva. "Negdje si je kupio?" "Naao sam je na stolu dok sam bio na postdiplomskome." Samo sam zadrhtao. "Na radnome stolu?" "Na stolu u odjeljku u knjinici. I mi smo imali takve odjeljke. Zna, to je samostanski obiaj iz 17. stoljea." "Ali gdje si je... Odakle se stvorila? Neiji poklon?" "Mogue." Rossi se zagonetno nasmijeio. inilo se da se bori s nekom neugodnom emocijom. "Moe jo jedna kava?" "Pa, da, ipak moe", odgovorio sam, posve sasuena grla. "Nikako nisam uspio pronai vlasnika, a to nije uspjelo ni knjinici. Nikada je nisu vidjeli ak ni u knjinici British Museuma. Oni su mi za nju ponudili vie nego pristojan iznos." "Ali je nisi htio prodati." "Nisam. Dobro zna da volim zagonetke. Kao i svi znanstvenici koji neto vrijede. To je nagrada u naem poslu. Pogledati povijest u oi i rei: 'Znam tko si. Mene ne moe zavarati.'" "O emu je onda rije? Misli da je taj vei primjerak u isto vrijeme izradio isti tiskar?" Prstima je lupkao po prozorskoj dasci. "O tome zapravo nisam istinski razmiljao ve godinama. Tonije, nastojao sam ne razmiljati, jer je uvijek nekako... osjeam, kao da mi se nadvija preko ramena." Rukom je pokazao prema mranome prorezu iz kojeg je izvukao knjiicu. "Na najvioj polici drim sve svoje neuspjehe. I stvari o kojima vie volim ne razmiljati."

"No, da, ali moda sada, kada sam joj pronaao par... moda e lake posloiti dijelove slagalice. Nemogue je da nemaju veze jedna s drugom." "Slaem se, to nije nemogue." Bila je to tek isprazna jeka, iako je do mene doprla kroz itanje svjee kave. Zbog nestrpljivosti i pomalo grozniavog titranja koje me u ono vrijeme esto obuzimalo zbog nedostatka sna i mentalne preoptereenosti, tada sam ga pokuao pouriti. "A tvoja istraivanja? Ne mislim samo na kemijsku analizu. Rekao si da si pokuao doznati neto vie...?" "Pokuao sam." Ponovno je sjeo, te one male i, kako se inilo, spretne dlanove, poloio svaki sjedne strane alice. "Bojim se da ti dugujem vie od obine prie", rekao je tiho. "Moda ak i svojevrsnu ispriku... uvidjet e razloge... iako nijednom svojem studentu nikada ne bih svjesno poelio takvo naslijee. Barem veini..." Nasmijeio se srdano, ali i, uinilo mi se, tuno. "uo si za Vlada Tepea - Nabadaa?" "Da... Drakula... Feudalac s Karpata, poznat i kao Bela Lugosi." "Tako je... to je taj, ili barem jedan od njih. Najneugodniji pripadnik obitelji na vlast je doao nakon narataja i narataja svojih prethodnika. Potraio si neto o njemu kada si izlazio iz knjinice? Da? To nije dobar znak. Kada je tako neobino iskrsnula moja knjiga, i ja sam potraio istu rije, istog popodneva... to ime, kao i Transilvaniju, Vlaku i Karpate. Trenutana opsjednutost." Pitao sam se bi li to moda mogao biti i skriveni kompliment - Rossi je volio optereivati studente - ali samo sam preao preko toga, bojei se nevanom stvari prekinuti njegovu priu. "Da, Karpati... To je za povjesniare oduvijek mistino mjesto. Jedan od Occamovih uenika putovao je onamo - na magarcu, pretpostavljam - i na temelju iskustava napisao smijenu knjiicu pod naslovom Filozofija uasa. Dakako, temeljna pria o Drakuli provakana je nebrojeno puta i njezino prouavanje ne daje osobite rezultate. U njoj imamo vlakog grofa, vladara iz petnaestog stoljea, kojeg mrze i Otomansko Carstvo i njegov vlastiti narod. Uistinu je rije o jednome od najuasnijih srednjovjekovnih tirana u cijeloj Europi. Procjenjuje se da je pobio najmanje dvadeset tisua stanovnika Vlake i Transilvanije. Dracula znai Draculov sin - manje-vie zmajev sin. Njegova je oca u Zmajev red primio sveti rimski car igmund - bila je to druba iji je

cilj bila obrana Carstva od Turaka. Zapravo, pojedini dokazi ukazuju na to da je otac Drakulu predao Turcima jo kao dijete. Postao je taocem u sklopu politike nagodbe te je sklonost okrutnosti razvio upravo dok je promatrao otomanske metode muenja." Rossi je samo odmahnuo glavom. "Bilo kako bilo, Vlad je poginuo u bitki protiv Turaka, ili ga je nesretnim sluajem moda ubio netko od vlastitih vojnika, a pokopan je u samostanu na otoiu u jezeru Snagov, koji se danas nalazi u naoj prijateljskoj i socijalistikoj Rumunjskoj. Sjeanje na njega preraslo je u legendu, a prenosilo se s narataja na narataj praznovjernih seljaka. Potkraj 19. stoljea poremeeni i melodramatini pisac - Abraham Stoker - nekako se dokopao imena Drakula, te je njime nazvao stvorenje koje je nastalo u njegovoj mati, vampira. Vlad TePe bio je stravino okrutan, ali, dakako, nije bio vampir. I u Stokerovoj knjizi Vlad se ne spominje ba nigdje, iako se u njegovoj verziji Drakule govori o slavnoj prolosti njegove obitelji koja se borila protiv Turaka." Rossi je uzdahnuo. "Stoker je prikupio dio vrlo vane predaje povezane s legendama o vampirima - ak i o Transilvaniji, iako ju nije posjetio - Vlad Dracula zapravo je vladao Vlakom, koja granii s Transilvanijom. U dvadesetom stoljeu, stvar je u ruke preuzeo Hollywood, mit je uskrsnuo i ivi do dana dananjeg. Usput, tu je kraj mojoj neozbiljnosti." Rossi odloi alicu i sklopi dlanove. Jo nekoliko trenutaka inilo mi se da nee biti u stanju nastaviti. "Mogu se aliti u vezi s legendom, koja je s vremenom doivjela udovinu komercijalizaciju, ali ne i u vezi s time do ega sam doao svojim istraivanjem. Zapravo, inilo mi se da to ne mogu objaviti, dijelom upravo zbog postojanja legende. inilo mi se da temu nitko nee shvaati ozbiljno. Ali imao sam jo jedan razlog." Na te rijei mozak mi se potpuno zablokirao. Rossi nema neobjavljenih radova; rije je o dijelu njegove silne produktivnosti, njegove raskone genijalnosti. Na to je uvijek ozbiljno upozoravao i studente: neka nita nikada ne bude uzaludno. "Stvari koje sam otkrio u Istanbulu bile su preozbiljne da ih ne shvatim ozbiljno. Moda sam pogrijeio odluivi zadrati informacije - a tako ih doista smijem nazvati - za sebe, no svatko od nas bori se sa svojim praznovjerjem. Ja sam praznovjeran kao pravi povjesniar. Bojao sam se."

Dok sam ga netremice promatrao, uzdahnuo je kao da najradije ne bi nastavio. "Zna, Vlada Drakulu oduvijek prouavaju u velikim arhivima srednje i istone Europe ili, u najveoj mjeri, u njegovoj postojbini. No on je u poetku bio turski ubojica i ja sam utvrdio da materijale p legendi o Drakuli nitko jo nije traio u otomanskome svijetu. Tako sam doao u Istanbul. Bio je to tajni otklon od mojeg istraivanja ranog grkog gospodarstva. Oh, da, objavio sam sve to sam otkrio o Grkoj, jo kako opirno i bombastino." Jo je nekoliko trenutaka utio, zagledavi se kroz prozor. "I vjerojatno bih ti trebao otvoreno rei to sam otkrio u zbirci u Istanbulu i o emu sam nastojao vie ne razmiljati. Naposljetku, ti si batinio jednu od tih zgodnih knjiica." Svom teinom poloio je ruku na dvije knjige. "Ako ti ne kaem, vjerojatno e jednostavno poi mojim putem, a ondje e te doekati moda i vea opasnost." Pomalo sumorno nasmijeio se u smjeru stola. "Barem bih te mogao potedjeti pisanja molbi za stipendije." Grlo mi se bilo toliko osuilo da se nisam uspio nasmijati ak ni iz pristojnosti. O emu to, zaboga, pria? Sinulo mi je da sam kod njega moda podcijenio nekakav neobian smisao za humor. Moda je smislio sloenu smicalicu, alu na moj raun - u svojoj zbirci ima dvije verzije stare knjige prijeteeg izgleda, a jednu mi je ostavio na stolu, znajui da u je donijeti njemu, to sam i uinio, kao zadnja budala. No pod prozainim svjetlom koje je sada dopiralo s njegova stola, odjednom se doimao sivim, onako neobrijan poforaj radnoga dana, uz mrane duplje koje su iz njegovih oiju izvlaile i boju i raspoloenje. Nagnuo sam se prema njemu. "Sto mi eli rei?" "Drakula..." Naas je zastao. "Drakula... Vlad Tepe... je iv." "Boe presveti", ree moj otac iznenada i pogleda na runi sat. "Zato me nisi upozorila? Ve je gotovo sedam." Promrzle ruke uvukla sam u tamnoplavu jaknu. "Nisam znala", odgovorila sam. "Ali, molim te, nemoj prestati priati. Molim te, nemoj sad prekinuti." Oevo lice na trenutak mi se uinilo nestvarnim; nikada dotada nisam ni pomislila da bi mogao biti - nisam znala ak ni kako to nazvati. Mentalno neuravnoteen? Je li se na nekoliko minuta, dok mi je priao, izgubio?

"Kasno je za tako dugu priu." Uzeo je alicu, pa je ponovno odloio. Primijetila sam da mu ruke drhte. "Molim te, nastavi", rekla sam. Nije se obazirao. "Ionako ne znam jesam li te prestraio ili se samo nasmrt dosauje. Vjerojatno si prieljkivala zgodnu priicu o zmajevima." "U prii je bio i zmaj", rekla sam. I ja sam htjela vjerovati da je priu izmislio. "Dva zmaja. Hoe li mi barem sutra ispriati vie?" Moj otac protrlja nadlaktice, kao da se eli ugrijati, a ja sam uvidjela da je vrsto odluio zasada ne nastaviti priu. Lice mu je bilo smrknuto, neprobojno. "Idemo nekamo veerati. Prvo moemo ostaviti prtljagu u hotelu Turist." "U redu", rekla sam. "Ako ne krenemo, ionako bi nas svakog trena mogli izbaciti odavde." Vidjela sam kako ona svijetlokosa konobarica stoji naslonjena na ank; inilo mi se da joj je posve svejedno hoemo li ostati ili otii. Moj je otac izvadio novanik, dlanom izgladio nekoliko velikih izblijedjelih novanica, s ije se poleine redovito junaki smijeio neki rudar ili poljodjelac, te ih stavio na kositreni pladanj. Vijugajui izmeu stolica i stolova od kovanog eljeza, izili smo kroz zamagljena vrata. No se u meuvremenu spustila svom teinom - prava hladna, maglovita i vlana istonoeuropska no, tako da su ulice gotovo opustjele. "Ne skidaj kapu", upozorio me, kao i uvijek, otac. Prije nego to smo stupili pod kiom isprane platane, iznenada je zastao, zadrao me ispruenom rukom, titei me kao da je na samo koji centimetar ispred nas upravo projurio automobil. Ali nije bilo auta, a mokra kamena ulica obasjana utom rasvjetom bila je posve utihla. Otac je naglo okrenuo glavu lijevo, pa desno. inilo mi se da nigdje nema nikoga, iako mije kapuljaa djelomino zaklanjala vidokrug. Stajao je i oslukivao, glave okrenute od mene, posve nepomian. Potom je teko uzdahnuo i zatim smo nastavili hodati, razgovarajui o tome to emo u Turistu naruiti za veeru. Tijekom tog putovanja vie nismo razgovarali o Drakuli. Ja u ubrzo upoznati obrazac u kojem se javlja oev strah: tu priu moe mi priati jedino u kratkim plamsajima naracije, ne kako bi pojaao dramatinost, nego kako bi neto ouvao... Snagu? Zdrav razum?

3. glava Kod kue, u Amsterdamu, otac je bio neuobiajeno utljiv i zauzet, a ja sam s nelagodom iekivala prilike kada u mu moi postaviti pokoje pitanje o profesoru Rossiju. Gospoa Clay svaki je dan s nama veerala u blagovaonici obloenoj tamnim drvom, posluivala nam jela s komode, ali je inae u svemu ostalome sudjelovala poput lana obitelji, a ja sam instinktivno znala da moj otac pred njom nee otkriti ni djeli one prie. Kada bih ga potraila u knjinici, samo bi me brzo pitao kako sam provela dan ili traio da mu pokaem zadau. Ubrzo nakon povratka iz Emone, potajno sam pregledala police u knjinici, no one knjiice i papira vie nije bilo; nisam imala pojma kamo ih je spremio. Kada je gospoa Clay imala slobodnu veer, predlagao je da poemo u kino ili me vodio na kavu i kolae u bunu slastiarnicu na suprotnoj strani kanala. I mogla bih rei da me izbjegavao da nije bilo tih trenutaka kada sam sjedila uz njega, itala, ekala priliku da neto upitam, kada bi ispruio ruku i pogladio mi kosu, uz zamiljen i tuan izraz lica. U tim trenucima ja nisam bila u stanju potaknuti eljenu temu. Kada se ponovno zaputio na jug, otac me poveo na put. Oekuje ga samo jedan sastanak, i to jo neslubeni. Gotovo se i ne isplati putovati tako daleko. Ipak, rekao je, htio bi da vidim taj dio Europe. Ovaj put vlakom smo poli jo dalje od Emone, a zatim do odredita nastavili autobusom. Moj je otac uvijek bio sklon lokalnome prijevozu, kad god bi postojala mogunost da se njime poslui. Kad danas putujem, esto ga se sjetim i umjesto da idem unajmljenim automobilom, odluujem se za vlak. "Vidjet e... Ragusa nije za automobile", rekao je dok smo se vrsto drali za metalnu preku iza vozaa autobusa. "Uvijek sjedi naprijed, pa e se lake oduprijeti munini." Stiskala sam ipku sve dok mi zglobovi na prstima nisu pobijeljeli; inilo mi se da upravo letimo meu divovskim blijedosivim stijenama koje su u tom, meni novome kraju, sluile kao planine. "Boe sveti", rekao je moj otac nakon to smo u jednom uasnom trenutku projurili otrim zavojem. Ostali putnici sjedili su posve oputeno. Na sjedalu sa suprotne strane prolaza, starica u crnini mirno je kakala, lica obrubljena maramom

koja je poskakivala u ritmu trzanja autobusa. "Dobro gledaj", rekao je otac. "Vidjet e jedan od najljepih prizora na ovoj obali." Marljivo sam gledala kroz prozor, nesretna zbog injenice da smatra potrebnim toliko me upuivati i upozoravati, ali istodobno upijajui koliko sam vie mogla od planinskog masiva i kamenih sela na uzvisinama. Neposredno prije zalaska sunca za to sam primila i nagradu: ugledala sam enu koja je stajala na rubu ceste, moda ekajui autobus za suprotni smjer. Bila je visoka, u dugakoj i bogatoj suknji, te uskome prsluku, dok je na glavi imala fantastinu ukrasnu maramu nalik na leptira od organdija. Stajala je sama meu stijenjem, obasjana svjetlom niskog sunca, a uz nju je na tlu stajala koara. Ve sam bila spremna pomisliti da je rije o kipu, da nije okrenula tu velianstvenu glavu kada smo proli pokraj nje. Lice joj je bilo blijedo i izdueno, predaleko da uoim i izraz. Kada sam mu je opisala, otac je rekao da je vjerojatno bila u narodnoj nonji karakteristinoj za ovaj dio Dalmacije. "Veliko pokrivalo za glavu s krilima s obiju strana? To sam viao na slikama. Moglo bi se rei da je rije o svojevrsnome duhu... vjerojatno ivi u vrlo malome selu. Pretpostavljam da veina mladih ovdje sada nosi traperice." Nisam odvajala lice od prozora. Nije bilo novih duhova, ali nisam propustila ni traak uda koje se ipak pojavilo: Ragusa, daleko pod nama, grad od bjelokosti okruen uarenim, suncem obasjanim morem koje zapljuskuje divovske srednjovjekovne gradske zidine, krovova crvenijih od veernjeg neba. Grad se nalazio na velikome poluotoku, a zidine su izgledale kao da mogu odoljeti svim olujama i napadima, poput diva uza samu jadransku obalu. Istodobno je s te visine izgledao minijaturno, poput rezbarije poloene, izvan svih mjerila, u podnoju planine. Glavna ulica u Ragusi, u kojoj smo se nali kada smo dva sata poslije napokon bili u gradu, bila je kao poploena mramorom, glatkim od stoljea i stoljea izloenosti potplatima, kamenom u kojem se odraavalo svjetlo okolnih prodavaonica i palaa, tako daje svjetlucao poput povrine velikog kanala. Na onome kraju ulice koji zavrava kod luke, duboko u sigurnosti starogradske jezgre, umorno srno se spustili u naslonjae pred kavanom, a ja sam okrenula lice u vjetar, ispunjen mirisom rasprenih morskih kapljica i - to mi je bilo neobino tako kasno u godini - zrelih narani. More i nebo bili su ve gotovo posve crni. Ribarske barke poskakivale su na uzburkanijem moru uz vanjski

rub luke; vjetar je do mene donosio zvukove mora, mirise mora i posve novu blagost. "Da, to ti je jug", rekao je moj otac zadovoljno, te privukao au viskija i tanjur sa sardinama na prepeencu. "Recimo da odavde isplovi brodiem, a no je vedra i pogodna za plovidbu... Po zvijezdama bi mogla pronai izravan put do Venecije, ili do albanske obale, ili do Egejskog mdta." "Koliko bi ti trebalo do Mletaka?" Mijeala sam aj, a povjetarac je paru nosio prema moru. "Oh, vjerojatno tjedan, moda i vie, srednjovjekovnim brodom." Nasmijeio mi se pa se na trenutak zamislio. "Na ovoj obali roen je Marco Polo, a Mleani su esto napadali ove krajeve. Zapravo bi se moglo rei da sjedimo na svojevrsnom ulazu u svijet." "Kada si bio ovdje?" u to sam vrijeme tek poinjala vjerovati u oev raniji ivot, u to da je doista postojao prije mene. "Ovdje sam bio nekoliko puta. etiri, moda i pet. Prvi put jo davno, kao student. Mentor mi je savjetovao da iz Italije doem u Ragusu, da svojim oima vidim to udo... rekao sam ti da sam jedno ljeto u Firenzi uio talijanski." "Misli na profesora Rossija." "Da." Otac me prostrijeli pogledom, a zatim se zagleda u viski. Nakratko je zautio, a tiinu je ispunila platnena nadstrenica koja je na tom neuobiajeno toplome povjetarcu leprala nad terasom. Iznutra, iz bara i restorana, uli su se nerazumljivi glasovi turista, zveckanje posua, zvuk saksofona i klavira. Iz jo vee daljine zvuk mora koje zapljuskuje barke u mranoj luci. Otac se na kraju oglasi: "Trebao bih ti ispriati jo neke stvari o njemu." I dalje me nije gledao, no meni se uinilo da mu glas gotovo podrhtava. "Htjela bih to uti", rekla sam oprezno. On otpije gutljaj viskija. "Uporna si u vezi s priama, zar ne?" Ti si uporan i tvrdoglav, bila bih najradije rekla, ali sam se ipak suzdrala; priu sam prieljkivala vie nego svau. Otac uzdahne. "U redu. Sutra u ti ispriati malko vie o njemu, sutra, po danu, kada se odmorim i nakon to malo obiemo zidine." aom je pokazao u smjeru sivobijelih, sjajnih krunita zidina ponad hotela. "Bit e to prikladnije vrijeme za prie. Osobito za tu priu." Neto prije podneva sjedili smo tridesetak metara iznad valova koji su udarali i pjenili se oko divovskih gradskih korijena. Bio je studeni, a

nebo je bilo blistavo kao usred ljeta. Moj je otac stavio sunane naoale, pogledao na runi sat, presavio brouru o crvenim krovovima i bijelim kuama pod nama, te priekao da se skupina njemakih turista nae dovoljno daleko od nas. Ja sam pogledala prema moru, preko umovitog otoia, prema blijedoplavome obzoru. Iz tog su smjera dolazili mletaki brodovi, donosili rat ili robu za razmjenu, nemirnih crveno-zlatnih stjegova pod istim blistavim nebom. Dok sam ekala da otac pone priati, osjeala sam nemir i bojazan koji nisu imali veze s akademskim zanimanjem za temu. Moda brodovi koje sam zamiljala na obzoru nisu tek dio ivopisne parade. Zato je ocu tako teko poeti?

4. glava K ao to sam ti ve rekao, rekao je otac, jo se dvaput nakaljavi, profesor Rossi bio je izniman znanstvenik i divan ^prijatelj. Nikako ne bih volio da o njemu stekne drukiji dojam. Znam da, s obzirom na ono to sam ti svojom grekom ve rekao, ima osjeaj daje ovjek - lud. Sjea se da mije opisao neto u to je uasno teko vjerovati. A mene je to strano okiralo, ak sam poeo sumnjati u njega, iako sam na njegovu licu vidio iskrenost i pomirenost s injenicama. Kada je dovrio priu, pogledao me tim gorljivim oima. "Kako to misli, za boga miloga?" vjerojatno sam promucao. "Ponovit u," rekao je Rossi, jasno naglaavajui svaku rije, "u Istanbulu sam otkrio da Drakula i dandanas ivi meu nama. Odnosno, da je, u najmanju ruku, jo u to vrijeme bio iv." Samo sam ga nepomino gledao. "Znam da vjerojatno misli da sam lud", rekao je, ve vidljivo oputenija lica. "I priznat u ti da svatko tko se dovoljno dugo bavi povijeu vrlo lako moe poludjeti." Zatim je uzdahnuo. "U Istanbulu postoji malo poznata riznica grae koju je utemeljio sultan Mehmed II. koji je 1453. preoteo grad bizantskoj vlasti. U tom arhivu nalaze se uglavnom raznorazne sitnice koje su poslije skupili Turci dok su ih malo-pomalo potiskivali s rubova carstva. Ali ondje se nalaze i dokumenti s konca 15. stoljea, a meu njima sam pronaao nekoliko zemljovida s navodnim uputama za pronalaenje Bezbonog groba ubojice Turaka koji bi, po mojem miljenju, mogao biti Vlad Dracula. Zapravo je rije o tri zemljovida, u razliitome mjerilu, tako da je isto

podruje prikazano sa sve vie i vie pojedinosti. Na tim kartama nita mi nije bilo poznato i nita nisam uspio povezati s nekim meni poznatim podrujem. Oznake su bile uglavnom na arapskome, a nastale su potkraj 15. stoljea, tako su barem ustvrdili zaposlenici arhiva." Prstom je kucnuo prema neobinoj knjiici za koju sam ti ve rekao da je onako nevjerojatno nalikovala na knjigu koju sam ja pronaao u knjinici. "Podaci u sredinjem dijelu treeg zemljovida bili su ispisani vrlo starim slavenskim narjejem. Jedino znanstvenik koji govori vie jezika mogao bi u tome uoiti nekakvu glavu i rep. Davao sam sve od sebe, no rezultati su u najmanju ruku bili neizvjesni." U tom trenutku Rossi je odmahnuo glavom, kao da i danas ali zbog takve ogranienosti. "Zbog truda uloenog u to previe sam se udaljio od slubene teme istraivanja u koje sam se upustio tog ljeta: drevne trgovine na Kreti. Ali ini mi se da zdrav razum i logika vie i nisu dopirali do mene dok sam sjedio u toj vreloj i sparnoj knjinici u Istanbulu. Sjeam se kako sam kroz prljave prozore vidio minarete Aja Sofije. I tako sam marljivo radio, pred sobom drao naznake turskog pogleda na Vladovo kraljevstvo, pisao opirne biljeke i runo precrtavao zemljovide." "I da skratim priu, jednog poslijepodneva uvidio sam da sam doao do one pomno oznaene lokacije Bezbonog groba na treem zemljovidu koji me ujedno najvie zbunjivao. Sjea se da je Vlad Tepe navodno pokopan u otonome samostanu na jezeru Snagov, u Rumunjskoj. Ni na toj karti, kao ni na ostalima, nije se vidjelo jezero s otoiem - premda se vidjela rijeka koja protjee tim podrujem, rijeka koja u sredinjem dijelu ima proirenje. Ve sam bio preveo sve natpise s rubnih dijelova, uz pomo profesora arapskoga i turskoga sa sveuilita u Carigradu - bila je rije o zagonetnim izrekama o prirodi zla, a mnoge od njih potekle su iz Kur'ana. Tu i tamo, meu grubo iscrtanim planinama, nalazilo se po nekoliko rijei koje su na prvi pogled izgledale kao toponimi na nekom slavenskom narjeju, ali su u prijevodu zapravo bile zagonetke, vjerojatno ifrirani nazivi stvarnih mjesta: Dolina Osam Hrastova, Selo Svinjokradica i tako dalje - neobina seljaka imena koja mi nisu znaila ba nita. Bilo kako bilo, u sreditu zemljovida, iznad mjesta na kojem se nalazio Bezboni grob, gdje god doista bio, nalazio se prikaz zmaja koji je na glavi, kao svojevrsnu krunu, nosio dvorac. Nije bio ni priblino slian zmaju u mojoj... u naim starim knjigama, ali sam pretpostavio da je do

Turaka morao doi posredovanjem legende o Drakuli. Ispod zmaja netko je bio ispisao siune rijei. U prvi mah uinilo mi se da su na arapskome, poput izreka na rubovima zemljovida. No kada sam pogledao kroz povealo, odjednom sam uvidio da su te oznake zapravo na grkome, pa sam ih preveo naglas prije nego to mi je uope pao na pamet nekakav bonton - s druge strane, dakako, u knjinici nije bilo nikog osim mene i, tu i tamo, nekoga od knjiniara koji su se dosaivali i koji su povremeno dolazili i odlazili kako bi se uvjerili da neu neto ukrasti. U tom sam trenutku bio posve sam. Beskonano sitna slova poskakivala su mi pred oima dok sam izgovarao glasove: 'Ovdje smjeten je u zlu. tioe, otkopaj ga rijeima.' U tom trenutku zauo sam kako su se zalupila vrata u predvorju u prizemlju. Na stubama su se zauli teki koraci. Mene je i dalje, meutim, zaokupljalo neto to mi je upravo bilo sinulo: zahvaljujui povealu doznao sam da su taj zemljovid, za razliku od prethodna dva, oznaile tri razliite osobe, na tri jezika. Ni rukopisi ni jezici nisu bili ni po emu slini. Kao ni boja prastare tinte. I tako mi se iznenada neto ukazalo... zna, rije je o intuitivnoj spoznaji u koju se znanstvenik moe gotovo pouzdati kada mu kao temelj slui vie tjedana savjesnog rada. Uinilo mi se da se zemljovid u izvornome obliku sastojao od sredinjeg prikaza i okolnih planina, uz grku uputu u samoj sredini. Tek poslije vjerojatno je dobio one slavenske oznake, radi identifikacije pojedinih mjesta - barem u kodiranome obliku. Potom je nekako dospio u osmanlijske ruke, pa su sve okruili navodi iz Kur'ana koji su nekako obuhvatili ili zatoili onu zlokobnu poruku u sredini, ili je okruili talismanima protiv sila tame. Ako je to tono, tko je, znajui grki, prvi oznaio zemljovid, moda ga ak i nacrtao? Znao sam da su se bizantinski uenjaci u Drakulino vrijeme sluili grkim, dok uenjaci iz otomanskoga svijeta uglavnom nisu koristili taj jezik. I prije nego to sam uspio zabiljeiti makar i rije nove teorije, pretpostavke ije bi potvrivanje moda obuhvatilo i iskuenja koja bi nadilazila moje sposobnosti, vrata na suprotnoj strani naglo su se rastvorila, a u knjinici se naao visok i skladno graen mukarac koji je protutnjao pokraj knjiga i zastao pred stolom za kojim sam radio. Drao se kao da je svjesno upao i prekinuo me, a ja sam bio siguran da nije zaposlen u knjinici. Zbog nekog nejasnog razloga inilo mi se i da bih trebao ustati, no na to se zbog odreenog ponosa jednostavno nisam

uspio prisiliti; inilo mi se da bih pokazao pretjeranu poslunost, s obzirom na njegov tako iznenadan i razmjerno neuljudan ulazak. Pogledali smo se u oi i tada sam se prenerazio kao nikada. ovjek je izrazito odudarao od tog ezoterinog okruenja, bio je zgodan i dotjeran, privlaan, onako turski ili junoslavenski taman, s gustim i ovjeenim brkovima i po mjeri izraenom tamnom odjeom kojom je podsjeao na poslovnog ovjeka sa Zapada. Gledao me smrknuto, a one dugake trepavice na tom su strogome licu izgledale pomalo odbojno. Koa mu je bila ukasta, ali prelijepo ista, a usne izrazito crvene. 'Gospodine', rekao je tiho, neprijateljskim tonom, gotovo reei na tom engleskome s turskim naglaskom. 'ini mi se da za to nemate valjane dozvole.' 'Za to?' Istog trenutka nakostrijeile su mi se sve akademske bodlje. 'Za takvo istraivanje. Koristite materijale koje turska vlada smatra povjerljivom turskom graom. Moete mi, molim vas, pokazati svoje dokumente?' 'A tko ste vi?' upitao sam jednako hladnokrvno. 'Smijem li ja pogledati vae isprave?' Iz unutarnjeg depa sakoa izvadio je novanik, naglo ga rastvorio na stolu i zatim jednako brzo zatvorio. U tih nekoliko trenutaka uspio sam vidjeti samo utobijelu posjetnicu s hrpom naziva i titula na turskome. Imao je neugodno blijedu ruku i dugake nokte, te guste tamne dlake na nadlanici. 'Ministarstvo za kulturna dobra', rekao je ledenim glasom. Ako sam dobro shvatio, nemate pravi dogovor o razmjeni s turskom vladom koji bi vam omoguio uvid u ovaj materijal. Je li tako?' Apsolutno nije'. Izvadio sam pismo u kojem je uprava Nacionalne knjinice navela da mi svaka njezina podrunica u Carigradu treba omoguiti istraivanje grade. 'To nije dovoljno', rekao je on, odbacivi moje papire na stol. 'Moda ete morati poi sa mnom.' 'Kamo?' Ustao sam, sada se nekako osjeajui sigurnije na nogama, no u nadi da on to nee shvatiti kao poslunost i pristanak. 'U policiju, bude li potrebno.' 'Pa ovo je neuveno!' Kada doe do nejasnoa u tumaenju birokratskih propisa, spoznao sam jo davno, jednostavno povisi glas. 'Radim doktorat na sveuilitu Oxford i britanski sam dravljanin. Evidentirao sam se pri ovdanjem sveuilitu odmah nakon dolaska i kao dokaz o

statusu imam ovo pismo. Neu dopustiti da me ispituju na policiji - a to neu dopustiti ni vama.' 'Tako, znai.' Nasmijeio se tako da sam osjetio kako mi se eludac zgrio. Bio sam proitao nekoliko lanaka o turskim zatvorima i povremenim zatoenicima sa Zapada, tako da mi se uinilo da sam se naao u opasnoj situaciji, iako mi jo nikako nije bilo jasno o kakvim bi tono nevoljama mogla biti rije. Nadao sam se da me ipak uo netko od knjiniara i da e nam prii i utiati nas>A onda mi je sinulo da su oni svakako pustili ovog ovjeka u knjinicu, dopustili mu da me prestrai svojom posjetnicom. Moda je doista rije o vanoj osobi. Tada se nagnuo prema meni. 'Dopustite da vidim to to radite. Pomaknite se, molim.' Nevoljko sam se odmaknuo, a on se nadvio nad moje papire, uz tresak zatvorio sve rjenike da im vidi naslove, i sve to uz onaj osmijeh koji me toliko uznemiravao. Bio je krupan i visok, tako nadvijen nad stol, a tada sam primijetio i da se oko njega iri neobian miris, kao kada losionom koji se inae koristi poslije brijanja neuspjelo pokuava prikriti neto neugodno. Na kraju je uzeo zemljovid na kojem sam dotada radio, odjednom obzirnih ruku, drei ga gotovo njeno. Pogledao ga je kao da mu je ve na prvi pogled jasno o emu je rije, iako mi se uinilo da vjerojatno blefira. 'To je materijal iz arhiva, tono?' 'Tono', odgovorio sam ljutito. 'Rije je o vrijednoj imovini turske drave. ini mi se da vam nee trebati za inozemne potrebe. A ovaj papir, ovaj mali zemljovid, doveo vas je s engleskog sveuilita sve do Carigrada?' Ve sam pomislio kako bih mogao odgovoriti da imam i drugog posla, ne bih li ga skrenuo sa svog pravog znanstvenikog puta, no istog trena sinulo mi je da bih time samo potaknuo nova pitanja. 'Manje-vie, da.' 'Manje-vie?' ree on, malo obzirnijim tonom. 'No, da, ini mi se da emo vam to morati privremeno konfiscirati. Kakva teta za jednog inozemnog istraivaa.' Kiptio sam od bijesa dok sam tako bespomono stajao, tako blizu rjeenju zagonetke, osjeajui zadovoljstvo zbog injenice da tog jutra nisam ponio i pomno precrtane stare zemljovide Karpata, koje sam sutradan namjeravao poeti usporeivati s tom kartom. Njih sam bio sakrio u kovegu koji se nalazio u hotelu. 'Nemate apsolutno nikakvo pravo oduzimati mi materijal s kojim mi je ve doputeno raditi', rekao

sam, krguui zubima. 'Odmah u se obratiti upravi Nacionalne knjinice. Kao i britanskom veleposlanstvu. Osim toga, kako vam uope moe smetati to prouavam te dokumente? Rije je o opskurnim dijelovima srednjovjekovne povijesti. Uvjeren sam da nemaju ba nikakve veze s interesima turske vlade.' Turski birokrat stajao je i gledao pokraj mene, kao da su mu se tornjevi Aja Sofije ukazali u jo nevienoj perspektivi. 'To inim za vae dobro', ree mirno. 'Daleko je bolje rad na tome prepustiti nekom drugome. Jednom drugom prilikom.' I dalje je nepomino stajao, glave okrenute prema prozoru, gotovo kao da eli da pogledam u smjeru njegova pogleda. Ja sam poput kakvog djeteta imao dojam da ne smijem pogledati onamo, da bi to mogla biti nekakva smicalica, pa sam tako gledao njega i ekao. A onda sam, ba kao da mu je namjera bila taj dio tijela izloiti mutnom danjem svjetlu, ugledao vrat iznad ovratnika njegove skupe koulje. Sa strane, duboko u miiavome vratu, imao je dvije rupice pokrivene smeim krastama, ne svjee, ali ne ni posve zarasle, kao da su ga ubola dva roga, ili da ga je netko dvaput kratko zarezao noem. Ustuknuo sam, udaljio se od stola, ve mislei da sam poludio od silnih morbidnih tekstova, da sam doista skrenuo. No danje svjetlo bilo je posve normalno, mukarac u tamnom vunenom odijelu posve stvaran, zajedno s mirisom neoprana tijela i znoja i jo neega to je pokuao prikriti kolonjskom vodicom. Nita nije nestalo, nita se nije promijenilo. Nisam uspijevao odvojiti pogled od tih napola zaraslih ranica. Nakon nekoliko trenutaka okrenuo je glavu prema meni, kao da je napokon zadovoljan time to je vidio - ili time to sam ja vidio - te se ponovno nasmijeio. 'Za vae dobro, profesore.' Stajao sam bez rijei dok je on izlazio sa zemljovidom smotanim u ruci, sluajui kako njegovi koraci zamiru na stubitu. Nekoliko trenutaka poslije u prostoriju je uao jedan od starijih knjiniara, mukarac upave sijede kose. Donio je dva stara sveska velikog formata i poeo ih spremati na jednu od donjih polica. 'Oprostite', obratio sam se, jedva protisnuvi rijei. 'Oprostite, ali ovo je neuveno.' Zbunjeno me pogledao. 'Tko je bio onaj mukarac? Onaj birokrat?' 'Birokrat?' Knjiniara su moje rijei oito zbunile. 'Odmah mi morate slubeno i u pismenom obliku odobriti sluenje vaim arhivom.'

'Ali imate puno pravo sluiti se svime', ree on, elei me umiriti. 'Osobno sam evidentirao vae podatke.' 'Znam, znam. Zato ga morate uhvatiti i natjerati da vrati kartu.' 'Koga treba uhvatiti?' 'Mukarca iz Ministarstva... ovjeka koji je maloas bio ovdje. Niste ga vi pustili unutra?' Uputio mi je zauen pogled ispod onog sijedog grma. 'Netko je bio ovdje? U posljednja tri sata nitko nije dolazio. Osobno sam bio na ulazu. Na alost, malo je ljudi koji ovdje istrauju grau.' 'Taj mukarac...' zaustio sam. Odjednom sam se vidio njegovim oima: poludjeli stranac koji neobuzdano gestikulira. 'Uzeo je moju kartu. Hou rei, zemljovid iz arhiva...' 'Zemljovid, Herr profesore?' 'Radio sam na jednom zemljovidu. Jutros sam ga uz potpis podigao na alteru.' 'To nije ovaj zemljovid?' On rukom pokae prema mojem stolu. Nasred stola stajala je obina auto-karta Balkana koju u ivotu nisam vidio. Bio sam posve siguran da je do prije pet minuta nije bilo. Knjiniar je upravo odlagao drugu knjigu. 'Nije vano.' Skupio sam knjige koliko sam bre mogao i otiao iz knjinice. Na pretrpanoj ulici kojom je vladao uurban promet nije bilo ni traga onom birokratu, iako je nekolicina mukaraca njegove grae i visine, ak i u slinome odijelu, urno prola pokraj mene, s torbom za spise u ruci. Kada sam doao do hotelske sobe, uvidio sam da su mi stvari premjetene, zbog nekakvih tehnikih potekoa s mojom sobom. Vie nigdje nisam uspio pronai prve crtee starih zemljovida, kao ni dovrene biljeke koje mi tog dana nisu trebale. Koveg mi je bio savreno prepakiran. U hotelu su mi rekli da o tome ne znaju ba nita. Cijelu no proveo sam budan, oslukujui zvukove oko sebe. Idueg sam dana pokupio neopranu odjeu i rjenike i brodom se vratio u Grku.

*** Profesor Rossi ponovno je sklopio dlanove i pogledao me, kao da strpljivo eka izraze moje nevjerice. No mene je potreslo vjerovanje, a ne sumnja. "Vratio si se u Grku?"

"Da, i do kraja ljeta davao sam sve od sebe kako bih to dublje potisnuo sjeanje na pustolovinu u Carigradu, iako nisam mogao ne obazirati se na znaenje cijele prie." "Otiao si jer si se... prestraio?" "Bio sam uasnut." "No poslije si jo istraio sve u vezi s tom neobinom knjigom? Ili je to umjesto tebe obavio netko drugi?" "Da, glavna je sastavnica bila kemijska analiza u Smithsonianu. Ali kako nije dovela do vrstih zakljuaka - i zbog odreenih drugih utjecaja - digao sam ruke od cijele prie i spremio knjigu na policu. Onamo gore." Glavom je pokazao prema najvioj polici. "Ali to je tako neobino... s vremena na vrijeme sjetim se tih dogaaja i ini mi se da ih se neki put sjeam posve jasno, a neki put tek u fragmentima. No ini se da bliskost nagriza ak i najuasnije uspomene. A svakako ima i razdoblja - po nekoliko godina - kada uope ne elim razmiljati o tome." "Ali zar doista misli... da je taj mukarac s ranama navratu..." "A to bi ti pomislio da se naao pred tobom i da si znao da si posve pri zdravoj pameti?" Stajao je naslonjen na police. Na trenutak je povisio glas. Popio sam i posljednji gutljaj hladne kave; talog je bio uasno gorak. "I vie nikada nisi pokuao otkriti stoje znaio taj zemljovid, ni odakle je potekao?" "Nikada." Uinilo mi se da je na trenutak zastao. "Ne... Uvjeren sam daje to jedno od rijetkih istraivanja koja nikada neu dovriti. Meutim, imam teoriju - ta uasna akademska zagonetka, poput mnogih manje stranih nerijeenih pitanja, tek je neto u emu ovjek moe ostvariti maleni napredak, a zatim slijedi netko drugi, koji uspije nainiti jo nekoliko koraka, pa jo netko, i tako svatko za ivota daje maleni doprinos. Moda su tri takve osobe, davno, prije vie stoljea, upravo na taj nain obiljeile one zemljovide, dodajui im nove informacije, iako priznajem da sve one zatitnike izreke iz Kur'ana vjerojatno nisu unaprijedile niije spoznaje o tome gdje se doista nalazi grob Vlada Tepea. Dakako, sve to mogle bi biti obine gluposti. Posve je mogue da je pokopan u samostanu na otoiu, kao to navodi rumunjska predaja, te da je ondje ostao u miru, kao prava dobra dua - to u stvarnosti nije bio." "Ali ti ne dijeli taj stav."

I ovaj put odgovorio je nakon kratkog oklijevanja. "Znanost mora dalje napredovati. Kako god bilo, to je neizbjeno, na svim podrujima." "Jesi li bio u Snagovu, da se nekako osobno uvjeri?" Odmahnuo je glavom. "Nisam. Odustao sam od potrage." Odloio sam hladnu alicu, pomno zagledan u njegovo lice. "Ali zadrao si dio informacija", rekao sam polagano, izraavajui pretpostavku. Ponovno je posegnuo za knjigama na najvioj polici i izvukao zatvorenu smeu omotnicu. "Naravno. Tko bi jo posve unitio rezultate jednog istraivanja? Na temelju sjeanja zabiljeio sam sve to je bilo mogue u vezi s onim trima kartama i sauvao sam ostale biljeke, one koje sam napisao onog dana u arhivu." Neotvorenu omotnicu poloio je na stol, izmeu nas, i dodirnuo je njenou koja, uinilo mi se, nikako nije bila u skladu s uasima koji su se nalazili u njoj. Moda sam zbog te opreke, ili moda zbog toga to se proljetna veer vani u meuvremenu pretvorila u no, postao jo nervozniji. "Ne smatra li da bi to moglo biti prilino opasno naslijee?" "Svim srcem bih volio kada bih mogao odgovoriti negativno. Ali mogue je daje opasno jedino u psiholokom smislu. ivot je bolji, kvalitetniji i konkretniji, kada se nepotrebno ne bavimo uasima. Kao to zna, ljudska je povijest prepuna zla i moda bismo o takvim dogaajima trebali razmiljati s tugom i aljenjem, a ne opinjeno. Od tog vremena proteklo je toliko godina da se vie ak i ne mogu posve pouzdati u sjeanje na Carigrad, a nikada se nisam potrudio ponovno otii onamo. Osim toga, imam osjeaj da sam odande ponio sve to mi je bilo potrebno." "Misli... da nastavi?" "Da." "Ali ni danas ne zna tko je mogao nacrtati kartu koja pokazuje gdje mu je grob? Ili gdje je bio...?" "Ne..." Ispruio sam ruku prema smeoj omotnici. "Ne bih li uz ovo trebao dobiti i nekakvu krunicu, ili neto slino, nekakvu hamajliju?" "Uvjeren sam da e sa sobom moi ponijeti svoju dobrotu, osjeaj za moralno, kako god to htio nazvati... barem bih volio smatrati da je veina nas sposobna za takvo to. Ja u depu ne bih nosio enjak." "Ali nekakvo snano mentalno protusredstvo..."

"Da. Pokuao sam s time." Na licu mu se odraavala tuga, gotovo sumorno raspoloenje. "Moda sam pogrijeio to nisam iskoristio to drevno praznovjerje, ali bit e da sam ipak racionalist, pa u se toga i dalje drati." Prstima sam stisnuo omotnicu. "Uzmi i svoju knjigu. Zanimljiva je i elim ti sreu u nastojanjima da joj otkrije izvor." Potom mi je dodao knjigu uvezanu u kou, a meni se uinilo da tuga koja se odraava na njegovu licu ponitava vedrinu njegovih rijei. "Doi mi za dva tjedna, pa emo se vratiti na trgovinu u Utrechtu." Vjerojatno sam u tom trenutku ubrzano zatreptao; ak mi je i vlastita disertacija zazvuala nestvarno. "Da, svakako, u redu." Rossi je pospremio alice, a ja sam, ukoenih pokreta, spremio stvari u torbu. "Jo samo neto..." ree on, krajnje ozbiljno, kada sam se ponovno okrenuo prema njemu. "Da?" "Vie neemo razgovarati o toj temi." "Nee te zanimati kako napredujem?" Bio sam zaprepaten, osjeajui se naputeno. "Moglo bi se i tako rei. Ne zanima me. Osim, dakako, ako ne upadne u nevolje." Uhvatio me za ruku s uobiajenom naklonou. Na njegovu licu odraavala se istinska bol, to mi je bilo neto posve novo. Nakon toga, uinilo mi se, prisilio se na osmijeh. "U redu", rekao sam. "Za dva tjedna", doviknuo je gotovo vedro dok sam izlazio. "Donesi mi dovreno poglavlje, jer inae..." Moj je otac zautio. Bilo mi je neugodno, jer sam sa zaprepatenjem uoila da su mu se u oima pojavile suze. Takve emocije sprijeile bi moja daljnja pitanja ak i da nije nita rekao. "Zna, pisanje disertacije ti je zbilja uasna stvar", ree vedrim tonom. "Osim toga, vjerojatno i nismo trebali ulaziti tako duboko u priu^onako je to prastara i zamrena pria, a sve je na kraju, oito, ispalo u redu, jer sjedim pred tobom, vie nisam ak ni sablasni profesor, a i ti si tu..." Ubrzano je zatreptao; jo se oporavljao. "I pria tako zavrava sretno." "Ali moda izmeu poetka i zavretka postoji jo mnogo toga", uspjela sam nekako izustiti. Sunce mi je dopiralo samo do koe, ne i do kostiju, koje je zahvatio svje povjetarac s mora. Istezali smo se i okretali as

ovamo as onamo kako bismo razgledali grad pod sobom. Jo jedna skupina turista polagano je prola pokraj nas i sada stajala u jednom proirenju. Pokazivali su prema otocima, meusobno se snimali. Ja sam naas pogledala oca, no on je bio zagledan u more. Iza ostalih turista i ve daleko ispred nas nalazio se mukarac kojeg dotada nisam primijetila. Polagano ali neumoljivo udaljavao se od nas, visok i irokih ramena, u tamnom vunenom odijelu. U tom smo gradu ve viali visoke mukarce u tamnome odijelu, no ovog nekako nisam mogla prestati gledati.

5. glava Budui da sam se u komunikaciji s ocem osjeala toliko sputano, odluila sam samostalno istraiti neke stvari, pa sam jednog dana nakon nastave otila u sveuilinu knjinicu. Razmjerno dobro vladala sam nizozemskim, a ve sam godinama uila francuski i njemaki. Osim toga, knjinica je raspolagala morem naslova na engleskom. Knjiniari su bili vrlo ljubazni; ve nakon dva stidljiva razgovora dola sam do eljenog materijala: teksta nurnberkih pamfleta o Drakuli koje je spomenuo otac. U knjinici nije bilo izvornih izdanja - rije je o vrlo rijetkim primjercima, objasnio mi je postariji knjiniar zaduen za srednjovjekovnu zbirku, no tekst je pronaao u zbirci srednjovjekovnih njemakih dokumenata prevedenih na engleski. "To te zanima, draga moja?" upitao me uz osmijeh. Imao je vrlo svijetlo, gotovo prozirno lice kakvo se katkada via meu Nizozemcima - izravan pogled plavih oiju, kosa koja ne sijedi nego blijedi. Roditelji mojega oca, iz Bostona, umrli su dok sam jo bila posve mala i uinilo mi se da bih voljela imati djeda koji izgleda poput tog knjiniara. "Johan Binnerts", rekao je jo. "Potrai me kad god ti zatreba pomo." Rekla sam kako trebam upravo to, dank u, a on me potapao po ramenu, a zatim se polagano udaljio. U praznoj sobi ponovno sam proitala prvi dio iz svoje biljenice: Ljeta Gospodnjeg 1456. Drakula je poinio mnogo uasnih i neobinih djela. Nakon to je imenovan vladarom Vlake, dao je spaliti sve djeake koji su u njegovu zemlju doli uiti jezik, njih etiri stotine. Dao je nabosti na kolac cijelu veliku obitelj, a mnoge je podanike dao gole

zakopati do pupka, nakon ega su ih ubijali. Neke je dao pei, a zatim im je biem derao kou. Pri dnu prve stranice nalazila se i biljeka, otisnuta toliko sitnim slovima da mije zamalo promakla. Kada sam bolje pogledala slova, uvidjela sam da je rije o objanjenju pojma nabadanja na kolac. Vlad Tepe, stajalo je ondje, taj je oblik muenja preuzeo od Turaka. U njegovoj je praksi zailjeni drveni kolac ulazio u tijelo, najee kroz anus ili genitalije, i nastavljao prema gore, tako daje neki put izlazio kroz usta, a neki put kroz glavu. Jo nekoliko trenutaka nastojala sam ne vidjeti te rijei; zatim sam jo nekoliko minuta, zatvorivi knjigu, pokuala posve ih zaboraviti. Meutim, cijeli taj dan, nakon to sam zatvorila biljenicu i navukla kaput, te se spremila za povratak kui, najvie od svega nije me progonila ta sablasna slika Drakule, kao ni opis nabadanja na kolac, nego injenica da su se te stvari - po svemu sudei - uistinu dogodile. inilo mi se da u, budem li pretjerano pomno sluala, uti krikove djeaka, ili one "velike obitelji" koja zajedno umire. Koliko je god pazio na to da steknem kvalitetno znanje s podruja povijesti, otac mi ipak nije rekao jedno: uasni povijesni momenti doista su se dogodili. Danas, desetljeima nakon toga, to mi je razumljivo. U takvu istinu moe te uvjeriti jedino sama povijest. A kada jednom uvidi istinu - kada je ugleda vlastitim oima - vie ne moe odvratiti pogled. Vrativi se kui, te sam veeri osjeala gotovo nadnaravnu snagu, te sam prisilila oca na razgovor. Zatekla sam ga u knjinici. itao je, dok je gospoda Clay u kuhinji zveckala posuem. Ula sam u knjinicu, zatvorila vrata i stala pred njega. U ruci je drao jedan od omiljenih romana Henryja Jamesa, a to je bio siguran znak daje izloen velikome stresu. Bez rijei sam stajala sve dok nije podigao pogled. "Hej, zdravo", rekao je i uz osmijeh potraio umetak kojim e obiljeiti gdje je stao. "Zadaa iz matematike?" U pogledu sam mu ve vidjela zabrinutost. "Htjela bih da dovri priu", rekla sam. Bez rijei je prstima lupkao po naslonu za ruku. "Zato mi ne eli vie ispriati?" prvi put u ivotu osjeala sam se kao da mu na neki nain prijetim. Pogledao je knjigu koju je upravo zaklopio. Znala sam da sam prema njemu okrutna na nain koji ne

razumijem, ali kad sam ve poela taj prokleti posao, moram ga dovriti. "Ne eli da doznam odreene stvari." Na kraju je ipak podigao pogled prema meni. Lice mu je bilo neprobojno i tuno, bore jo dublje pod svjetlom svjetiljke za itanje. "Ne, ne elim." "Znam vie nego to misli", rekla sam, iako mi se odmah uinilo da su to djetinjaste rijei; da me pitao, nikako mu ne bih voljela rei to doista znam. Sklopio je dlanove pod bradom. "Znam da zna", rekao je. "A zato to zna neto, koliko god to bilo malo, morat u ti ispriati sve." Iznenaeno sam ga pogledala. "Onda mi lijepo ispriaj", rekla sam, ve gorljivim glasom. On ponovno spusti pogled. "Ispriat u ti, i to im budem mogao. Ali ne sve odjednom." Odjednom je izgubio nadzor: "Ne bih mogao podnijeti sve odjednom! Budi strpljiva..." Ali u njegovu je pogledu prije bilo molbe nego optube. Prila sam mu i rukom mu obavila klonulu glavu. Oujak u Toskani obino je svje i vjetrovit, no mojem se ocu uinilo da smo nakon etiri dana sastanaka - njegov posao za mene su oduvijek bili "sastanci" - u Milanu zasluili kratak izlet u prirodu. Ovaj ga put nisam morala moliti da me povede na put. "Firenca je predivna, osobito izvan sezone", rekao mi je jednog jutra, kada smo automobilom iz Milana krenuli prema jugu. "Volio bih da je uskoro razgleda. Prvo e morati malo podrobnije upoznati njezinu povijest i slikarstvo, da bi mogla istinski uivati. Ali najudesnija je upravo toskanska priroda. Pravi odmor za oi, iako je istodobno i toliko uzbudljiva... vidjet e." Kimnula sam, udobno smjetena na suvozakome sjedalu unajmljenog Fiata. Oeva ljubav prema slobodi bila je zarazna i meni se strano svialo kako otputa kravatu i ovratnik kad god bismo krenuli prema novome odreditu. Automobil je jedva ujno brujao na ravnoj sjevernjakoj autocesti. "Osim toga, ve godinama obeajem Massimu i Giuliji da emo doi. Ne bi mi oprostili da ih ne posjetim kad sam ve ovako blizu." Naslonio se i ispruio noge. "Malko su udni... ekscentrini, to bi vjerojatno bio najtoniji opis, ali vrlo dobri i ljubazni. Moe?" "Rekla sam da moe", odgovorila sam. Bila bih vie voljela ostati nasamo s ocem nego posjeivati neznance, u ijem sam drutvu uvijek

pokazivala priroenu stidljivost, no inilo mi se da se doista eli vidjeti s dugogodinjim prijateljima. Bilo kako bilo, blago i jednolino vibriranje automobila ve me uspavljivalo; bila sam umorna od putovanja vlakom. Tog sam jutra oboljela: pojavilo se uzbunjujue zakanjelo blago krvarenje koje je ve dulje brinulo mojeg lijenika i zbog kojeg mi je gospoa Clay u koveg s nelagodom strpala hrpu pamunih uloaka. Kad sam prvi put ugledala trag promjene, u nuniku u vlaku, u oi su mi od iznenaenja navalile suze, kao da me netko ranio; mrlja na mojim udobnim i nimalo elegantnim gaicama izgledala je poput traga ubojiina palca. Ocu nisam nita spomenula. Rijene doline i daleke uzvisine na kojima su se vidjela sela pretvorili su se u nejasnu panoramu koja je promicala uz automobilski prozor, a zatim se sve zamaglilo. Bila sam pospana jo i u vrijeme objeda, koji smo pojeli u mjestacu koje se sastojalo od kavana i mranih barova, na ijim su se ulicama make klupale i protezale pred vratima. Ali kada smo ve u suton krenuli uzbrdo, prema jednome od dvadeset gradia na uzvisinama, koji su se oko nas natiskivali poput motiva na nekoj fresci, uvidjela sam da sam se posve razbudila. Veer su obiljeili vjetar i tmasti oblaci koji su brzo promicali nebom, ali izmeu kojih se nazirao i zalazak sunca na obzoru - u smjeru Sredozemnog mora, rekao je moj otac, prema Gibraltaru i drugim mjestima koja emo jednom moda posjetiti. Nad nama je bio gradi podignut na kamenim tulama, gotovo okomitih ulica i prolaza s uskim kamenim stubama. Moj je otac bez prekida skretao, vodio maleni automobil as ovamo, as onamo, pa smo tako jednom proli i pokraj vrata jedne trattorije kroz koja je svjetlo padalo na vlanu kamenu ulicu. Zatim smo se poeli oprezno sputati niz suprotnu stranu brijega. "Ako se ne varam, morala bi biti ovdje." Izmeu mranih empresa nalik na straare skrenuo je na zemljani put s dubokim tragovima kotaa. "Villa Montefollinoco, u Monteperdutu. Grad se zove Monteperduto, sjea se, zar ne?" Sjetila sam se. Na karti smo ga potraili jo za dorukom, a moj je otac prstom preao cijeli put, pokraj alice s kavom: "Siena... neka ti poslui kao sredinja toka. Siena je u Toskani. Onda ulazimo u Umbriju, samo na nekoliko kilometara. A tu je Montepulciano, glasovito drevno mjesto, dok je na susjednoj uzvisini nae odredite, Monteperduto." Ti su mi se nazivi u glavi stopili u jedan, no monte i,nai brdo ili planina, a nalazili smo se medu gorama prikladnima za veliku kuu lutaka,

malim obojenim planinama, nalik na djecu Alpa, koje sam sad ve proputovala drugi put. U sve guoj tami vila se doimala malenom, nalik na nisku seosku kuu od neobraenog kamena, s mnotvom empresa i maslina natisnutih oko crvenkastih krovova, te s dvama zakoenim kamenim stupovima koji su oznaavali stazu pred ulazom. Na prozorima u prizemlju vidjelo se svjetlo, a ja sam odjednom shvatila da sam gladna, umorna i puna mladenake razdraljivosti koju u morati sakriti pred domainima. Otac je iz prtljanika izvadio stvari, a ja sam krenula za njim kada se naao na stazi. "ak je i zvono jo na istome mjestu", rekao je zadovoljno te povukao kratki konopac kod ulaza te u tami zagladio kosu. Mukarac se na vratima pojavio poput tornada; odmah je snano zagrlio mog oca, svom ga snagom pljesnuvi po leima, gromoglasno ga cmoknuo u oba obraza, malko se pretjerano sagnuo da mi stisne ruku. Imao je divovski topli dlan, koji mi je poloio na rame i poveo me unutra. U predvorju, s niskim gredama i mnotvom starog pokustva, riknuo je poput kakve ivotinje: "Giulia! Giulia! Brzo! Vani gosti! Doi odmah!" Engleski je govorio estoko i strastveno, samouvjereno, snano i buno. Prema nasmijeenoj visokoj eni koja se pojavila, odmah sam osjetila naklonost. Kosa joj je bila sijeda, ali se sjajila poput srebra, zaeljana unatrag i uvrena ukosnicama, tako da joj se jasno vidjelo cijelo izdueno lice. Nasmijeila mi se i nije se sagnula prema meni. Ruka joj je bila topla, kao i u njezina supruga. Poljubila je oca u oba obraza i stala odmahivati glavom, istodobno mu se obraajui na blagom talijanskom. "A ti," rekla je, obrativi mi se na engleskome, "mora dobiti svoju sobu, i to dobru, moe?" "Moe", sloila sam se, jer mi se to odmah svidjelo. Nadala sam se da u biti na sigurnome, u blizini oeve sobe i da u imati pogled na dolinu iz koje smo se jedva uspeli. Nakon veere u blagovaonici iji su pod pokrivale velike kamene ploe, odrasli su se naslonili i uzdahnuli. "Giulia," rekao je moj otac, "iz godine u godinu sve bolje kuha. Postala si jedna od najveih talijanskih kuharica."

"Gluposti, Paolo." Njezin je engleski odzvanjao prizvucima Ox-forda i Cambridgea. "Uvijek pria gluposti." "Moda je stvar u chiantiju. Dopusti da pogledam bocu." "Dopusti da ti napunim au", prekine ga Massimo. "A to ti ui, ljupka keri?" "U koli uimo sve osnovne predmete", odgovorila sam edno. "ini mi se daje zanima povijest", ree im moj otac. "Osim toga, izvrsno se snalazi u obilasku znamenitosti." "Povijest?" Massimo ponovno napuni Giulijinu, a zatim i svoju au: vino je bojom podsjealo na rubin, na tamnu krv. "Kao tebe i mene, Paolo. Tvojem smo ocu nadjenuli to ime", objasni mi tada, "jer ne podnosim ta vaa dosadna anglofonska imena. alim, ali jednostavno ih ne podnosim. Paolo, prijatelju moj, zna da sam mogao umrijeti na licu mjesta kad su mi rekli da si odustao od akademske karijere da bi mogao pregovarati od nemila do nedraga. Znai, vie voli priati nego itati, rekao sam samome sebi. Svijet je izgubio velikog znanstvenika, tvog oca." Dao mi je pola ae vina, i ne pitavi mog oca, u au dodavi i neto vode iz vra koji je stajao na stolu. Sada sam prema njemu osjeala veliku naklonost. "Sad ve pria gluposti", rekao je moj otac zadovoljno. "Volim putovati, eto, to volim." "Ah." Massimo odmahne glavom. "A vi ste, signor professore, jednom rekli da ete biti najvei na svijetu. U redu, znam, ne moe se rei da tvoja zaklada nije postigla udesan uspjeh..." "Treba nam mir i diplomatsko prosvjetljenje, a ne nova istraivanja u vezi s nevanim malim pitanjima do kojih vie nikome nije stalo", uzvrati moj otac s osmijehom. Giulia upali fenjer na komodi i iskljui elektrinu rasvjetu. Zatim ga prenese na stol i pone rezati tortu u koju sam dotada nastojala ne zuriti. Povrina torte pod noem je blistala poput opsidijana. "U povijesti nema malih pitanja." Massimo mi namigne. "Osim toga, ak je i veliki Rossi rekao da si mu bio najbolji student, a mi ostali nikako ga nismo uspijevali zadovoljiti." "Rossi!" Rije mi je izletjela iz usta prije nego to sam se uspjela svladati. Otac, koji je jeo tortu, s nelagodom me pogleda. "Znai da znate legende o oevim akademskim uspjesima, mlada damo?" Massimo u usta strpa divovski komad okoladne torte.

Otac me ponovno naas pogleda. "Ispriao sam joj nekoliko pria o tim vremenima", ree. Nije mi promakla skrivena nota upozorenja u njegovu glasu. Meutim, ve trenutak poslije uinilo mi se da ju je namijenio Massimu, a ne meni, budui da sam se od sljedeih Massimovih rijei najeila, prije nego to je moj otac naglo skrenuo razgovor na politiku. "Jadni Rossi", rekao je Massimo. "Divan ovjek tako tragine sudbine. Neobino je kad pomisli da netko koga si osobno poznavao moe tako jednostavno nestati... ispariti." Sutradan ujutro sjedili smo na suncem okupanoj piazzi na najvioj toki gradia, u zakopanim jaknama, s brourama u rukama, i promatrali dvojicu djeaka koji su, kao i ja, trebali biti u koli. Vikali su i dodavali se nogometnom loptom pred crkvom, a ja sam strpljivo ekala. ekala sam cijelo jutro, dok smo obilazili mrane kapelice "s elementima Brunelleschija", prema neodreenome i dosadnome tekstu u vodiu, te Palazzo Pubblico, ija je prijemna odaja stoljeima sluila kao gradska itnica. Otac je uzdahnuo i dao mi jednu od dvije Orangine u onim zgodnim boicama. "Pitat e me neto", rekao je, pomalo neraspoloeno. "Ne, samo me zanima stoje bilo s profesorom Rossijem." Uvukla sam slamku u boicu. "Tako sam i mislio. Massimo ba i nije imao takta..." Uasavala sam se odgovora, no morala sam pitati. "Je li profesor Rossi umro? Na to je mislio kada je rekao da je nestao?" Otac pogleda prema suprotnoj strani osunanog trga, prema kavanama i mesnicama. "Da. Ne. No, da, pria je vrlo tuna. Doista te zanimaju pojedinosti?" Kimnula sam. Otac je naas pogledao oko sebe. Sjedili smo na kamenoj klupi koja je strala iz jedne od lijepih starih palaa. Osim onih brzonogih djeaka, na trgu nije bilo nikoga. "U redu", rekao je na kraju.

6. glava Zna, rekao je moj otac, one veeri kada mi je dao sveanj papira, Rossija sam ostavio nasmijeenog, na vratima njegova ureda, a kada

sam se okrenuo, nekako me obuzeo osjeaj da bih ga trebao zadrati ili se vratiti i jo malo razgovarati. Znao sam da je to tek plod naeg neobinog razgovora, najudnijeg razgovora u mojem ivotu, pa sam samo preao preko toga. U tom trenutku naila su jo dvojica postdiplomaca s naeg odsjeka, zaokupljeni razgovorom, te su pozdravili Rossija prije nego to je zatvorio vrata, a zatim se stali urno sputati stubama iza mene. Zahvaljujui njihovu ivahnom razgovoru, stekao sam dojam da se ivot i dalje odvija uobiajenim tempom