RIZIKO PREMIJA (prirodna premija za jednu godinu) predstavlja iznos koji j epotreban za pokriće rizika u toku jedne godine.ŠTEDNA PREMIJA je višak neto premije u prvim godinama osiguranja koja predstavlja štednu komponentu.RIZIKO OSIGURANA SUMA je razlika između nominalne osigurane sume i štedne premije.MATEMATIČKA REZERVA predstavlja fond koji se formira iz izdvojene štedne premije koju osiguravatelj ukamaćuje i koji će da se iskoristi za izmirenje budućih obaveza.METODE OBRAČUNA MATEMATIČKE REZERVE dijele se na: prospektivnu i retrospektivnu.PROSPEKTIVNA METODA – prema njoj matematička rezerva u određenom trenutku definiše se kao sadašnja vrijednost svih budućih isplata umanjena za sadašnju vrijednost svih budućih uplata. Ovu metodu osiguravatelj najčešce koristi kod obračuna matematičke rezerve, jer ako dođe do povećanja stope smrtnosti to neće uticati na adekvatnost matematičke rezerve, a u slučaju smanjenja stope smrtnosti višak se može rasporediti u profit.RETROSPEKTIVNA METODA – po ovoj metodi matematička rezerva u doređenom momentu utvrđuje se na osnovu podataka iz proteklog vremena kao razlika između sadašnje vrijednosti do tog trenutka dospjelih uplata i sadašnje vrijednosti do tog trenutka izvršenih isplata.REKURZIVNA METODA ILI KNJIGOVODSTVENA predstavlja postupak utvrđivanja matematičke rezerve u godini t pomoću rezerve iz prethodne godine i koristi se kada se matematička rezerva unaprijed izračunava za cijeli period osiguranja.BRUTO MATEMATIČKA REZERVA – razmatranjem bruto premije naglasili smo da se neto premija potrebna za pokriće rizika mora uvećati za dodatak potreban za pokriće režijskih troškova poslovanja osiguravajućeg društva. Obračun matematičke rezerve po netu sistemu koji smo do sada razmatrali u određenom momentu daje zbir svih do tada dospjelih i ukamaćenih štednih premija. Izdvajanjem štedne, od neto premije preostaje riziko premija koja služi za pokriće rizika. Bruto sistem obračuna podrazumijeva da se i režijski dodaci iskoriste za pokriće troškova. Suština bruto matematičke rezerve najbolje se može shvatiti kod određivanja otkupne vrijednosti osiguranja i smanjene osigurane sume. U slučaju da osiguranik želi da raskine ugovor o osiguranju za vrijeme njegovog trajanja, on ima pravo na otkupnu vrijednost police. Pored prava na otkup, osiguranik ima i pravo na smanjenu osiguranu sumu, odnosno na kapitalizaciju. Osiguravatelji za bilansiranje matematičke rezerve koriste i tzv. cilmerizaciju, koja podrazumijeva da se matematička rezerva za pojedinu policu utvrđuje u realnom iznosu koji je jednak otkupnoj vrijednosti police.GRUPNE METODE OBRAČUNA MATEMATIČKE REZERVE – Primjenom grupnih metoda omogućava se obračun matematičke rezerveza cijeli portfolio osiguranja svođenjem računskih operacija na najmanju moguću mjeru. Za primjenu grupnog obračuna potrebno je izvršiti grupisanje ugovora o osiguranju prema vrstama osiguranja id rugim parametrima koji su bitni za obračun, a za koje se i utvrđuje ukupna matematička rezerva. Najpoznatije od ovih metoda su: Karup, Altenburger, Whiting i Fouret. Takođe imaju još i Lindstone-ova Z metoda i Jecklin-ova t metoda. Karup-ova metoda zahtijeva da se grupisanje ugovora izvrši prema vrsti osiguranja, pristupnoj starosti, trajanju ugovora, proteklom peridou i predviđenom vremenu plaćanja premija. Kod Altenburger-ove metode grupisanja ugovora vrši se prema

starosnoj dobi osiguranika u momentu obračuna rezerve. Whiting-ova metoda zasnovana je na istom grupisanju kao i prethodna, a kod Fouret-ove metode obračun rezerve za tekuću godinu vrši se na bazi obračuna iz prethofne godine.TEHNIČKE REZERVE KOD NEŽIVOTNOG OSIGURANJA predstavljaju sredstva čija je osnovna svrha pokriće obaveza koje proizilaze iz obavljanja poslova osiguranja. Tehničke rezerve dijele se na: rezerve za prijenosne premije, rezerve za štete, rezerve za bonuse i popuste, rezerve za kolebanje šteta i ostale tehničke rezerve osiguranja. REZERVE ZA PRIJENOSNE PREMIJE – predstavljaju sredstva osiguravatelja koja se formiraju izdvajanjem iz ukupne premije osiguranja i podrazumijevaju dio te premije koji se prenosi u naredni obračunski period. Osnovna uloga rezervi za prijenosne premije je pokriće obaveza iz osiguranja u narednom obračunskom periodu, koje mogu nastupiti po osnovu neisteklih ugovora o osiguranju. Mogu se navesti sledeći zajednički razlozi njihovog formiranja: obezbjeđenje sredstava za pokriće budućih obaveza, usaglašavanje sa zakonskom regulativom, vraćanje premija u slučaju otkaza ugovora o osiguranju, obezbjeđenje raspoloživog iznosa sredstava za kupovinu reosiguranja, i obezbjeđenje pravilnog utvrđivanja i priznavanja prihoda. METODE POJEDINAČNOG OBRAČUNA REZERVI ZA PRIJENOSNE PREMIJE – prema pojedinačnoj metodi, rezerve za prijenosne premije utvrđuju se pojedinačno za svaki ugovor o osiguranju u visini onog dijela obračunate premije koji se odnosi na pokriće osiguranja nakon obračunskog perioda za koji se utvrđuju rezerve. Postoji više načina obračuna prijenosnih premija pojedinačnom metodom i to:

- Pojedinačni obračun za neživotna osiguranja sa ravnomjernom raspodjelom rizika u vremenu – koristi se za obračun prijenosnih premija za ugovore o osiguranju kod kojih je visina rizika ista za cijelo vrijeme trajanja osiguranja.

- Pojedinačni obračun za neživotna osiguranja sa neravnomjernom raspodjelom rizika u vremenu – koristi seza obračun prijenosnih premija za ugovore o osiguranju kod kojih se visina rizika mijenja u toku trajanja osiguranja, pri čemu se uzimaju u obzir promjene pokrića tokom trajanja osiguranja i promjene dužine trajanja osiguranja.

- Pojedinačni obračun za dopunska osiguranja uz osiguranja života – koristi se za obračun prijenosne premije navedenih vrsta osiguranja na 2 načina: kod godišnjeg i ispodgodišnjeg plaćanja premije i kod jednokratnog plaćanja premije.

PAUŠALNA METODA OBRAČUNA REZERVI ZA PRIJENOSNE PREMIJE – je najjednostavnija i najbrža metoda obračuna, ali i najmanje pouzdana jer u značajnoj mjeri vrši simulaciju dinamije osiguranja i vremenskog trajanja ugovora o osiguranju. PROPORCIONALNE METODE OBRAČUNA REZERVI ZA PRIJENOSNE PREMIJE – predstavljaju matematičko-statističke metode koje daju približno iste rezultate kao pojedinačne metode obračuna. Najviše se primjenjuju kod onih vrsta osiguranja u kojima ima veliki broj ugovora o osiguranju koji se tokom cijelog obračunskog perioda manje ili više ravnomjerno zaključuju i kod kojih je rizik ravnomjerno raspoređen tokom godine. PRIJENOSNA PREMIJA – NETO OD REOSIGURANJA – reosiguravajući dio bruto prijenosne premije treba biti umanjen za udio provizije reosiguranja ukoliko provizija reosiguranja već ranije nije izdvojena. Kod neproporcionalnih ugovora o reosiguranju aktuar mora odrediti i nadzornoj instituciji obrazložiti odabranu metodu za obračun prijenosne premije, neto od reosiguranja.

REZERVE ZA ŠTETE – predstavljaju sredstva koja se formiraju u visini procijenjenih obaveza koje su osiguravatelji dužni isplatiti po osnovu onih ugovora o osiguranju kod kojih je osigurani slučaj nastupio prije kraja posmatranog obračunskog perioda. Sa aspekta osiguranja, šteta predstavlja umanjene vrijednosti nečije imovine ili sprečavanje povećanja njene vrijednosti u vidu izgubljene dobiti ili koristi (materijalna ili imovinska šteta), odnosno nanošenje fiziče ili psihičke boli drugom livu i ugrožavanje njegovog tjelesnog integriteta (nematerijalna šteta). ZNAČAJ REZERVI ZA ŠTETU – omogućavaju ispunjavanje obaveza po osnovu nastalih šteta, omogućavaju procjenu finansijskog stanja osiguravatelja kroz posmatranje kretanja rezervi tokom perioda, učestvuju u određivanju cijena osiguranja u smislu dovoljnosti premije za isplatu nastalih obaveza po ugovorima o osiguranju, učestvuju u procjeni i obezbjeđenju solventnosti osiguravatelja u smislu njihove sposobnosti da ispune svoje obaveze, i doprinose definisanju neto vrijednosti osiguravatelja. U savremenoj poslovnoj praksi rezervacija šteta vrši se odvojeno za: nastale i prijavljene štete koje nisu riješene do kraja obračunskog perioda i nastale a neprijavljene štete do kraja obračunskog perioda.REZERVACIJA NASTALIH I PRIJAVLJENIH ŠTETA – predstavlja procjenjivanje iznosa obaveza koje su osiguravatelji dužni izmiriti po osnovu onih ugovora o osiguranju kod kojih je prijavljeno potraživanje zbog nastanka osiguranog slučaj, a koje nisu riješene. Za potrebe rezervacije možemo izvršiti podjelu svih nastalih šteta na: riješene štete, prijavljene i neriješene (otvorene) štete, nastale i neprijavljene štete. Visina obaveza za štete koje su nastale i prijavljene a nisu riješene do kraja obračunskog perioda za koji se formira rezerva može se utvrditi na više načina:

- Pojedinačna procjena rezervi smatra se vrlo pouzdanom i preciznom metodom utvrđivanja rezervi za štete. Zasniva se na individualnoj procjeni rezerve za svaku štetu od slučaja do slučaja.

- Paušalna metoda obračuna reuervi za štete zasniva se na prosječnom iznosu šteta u tekućem obračunskom periodu koji se množi sa ukupnim brojem šteta za koje je potrebno izvršiti rezervaciju.

- Aktuarske metode obračuna rezervi za prijavljene štete zasnivaju se na primjeni aktuarskih statističko-matematičkih modela i teorije vjerovatnoće. Primjenom ovog metoda vrši se grupna procjena ovih rezervi čime se broj računskih operacija značajno smanjuje.

REZERVACIJA NASTALIH A NEPRIJAVLJENIH ŠTETA – predstavlja rezervisanje finansijskih sredstava za nastale štete koje nisu prijavljene do kraja obračunskog perioda za koji se utvrđuje rezerva. Pored ovih rezervacija u ukupnu rezervaciju za nastale a neprijavljene štete ulaze i druge rezerve kao što su: rezerve za nastale a nedovoljno prijavljene (rezervisane) štete, rezerve za štete koje bi mogle biti reaktivirane u budućnosti, i rezerveza štete u prenosu tj. prijavljene štete koje nisu u rezervi za prijavljene ili nezapisane štete. Postoje 2 Paušalne metode obračuna rezervi za nastale a neprijavljene štete. Prva Paušalna metoda ne može se koristiti za utvrđivanje rezervi u osiguranju od odgovornosti za štete na licima. Druga Paušalna metoda obračuna rezervi za nastale a neprijavljene štete temelji se na očekivanom broju naknadno prijavljenih šteta i očekivanom prosječnom iznosu naknadno prijavljenih šteta. Broj i iznos tih šteta procjenjuje se na osnovu podataka za posljednje 3 godine.

Chain ladder metoda je relativno jednostavna za primjenu i uglavnom daje pouzdane rezultate. Postoji više različitih modaliteta ove metode, mada svi oni predstavljaju varijacije nekoliko osnovnih vrsta. Osnovna podjela ovih metoda je na 2 grupe: ekstrapolacija podataka okretanju iznosu šteta u prošlosti, i odvojena projekcija o učestalosti i intenzitetu šteta. U bruto rezervu za štete trebaju biti uključeni troškovi obrade šteta. U pogledu troškova obrade šteta razlikuju se 2 vrste:

- Direktni troškovi obrade šteta – mogu se alocirati na pojedinačne štete kao što su troškovi vještačenja, sudski troškovi, advokatski, medicinski i sl.

- Indirektni troškovi obrade šteta – ne mogu se alocirati na pojedinačne štete gdje spadaju plate zaposlenih, režijski troškovi i sl.

REZERVE ZA BONUSE I POPUSTE – formiraju se u slučajevima kada osiguranici, po osnovu zaključenog ugovora o osiguranju ostvaruju pravo učešća u dobiti koju osiguravatelji ostvare upravaljanjem fondovima osiguranja ili kada osiguranici imaju neka druga prava po osnovu tog ugovora. Dio dobiti po osnovu plasmana raspoloživih novčanih sredstava izdvaja se u dobit koja pripada osiguranicima. Ove rezerve formiraju se u visini iznosa na čiju isplatu imaju pravo osiguranici po osnovu prava na učešće u dobiti, osim ako se za ta osiguranja formira matematička rezerva.REZERVE ZA KOLEBANJE ŠTETA – podrazumijevaju sredstva čija je namjena vremensko izravnjanje toka šteta u pojedinim vrstama osiguranja. Ove rezerve se formiraju kada se u pojedinoj vrsti osiguranja, na bazi statističkih podataka, mogu očekivati značajnija odstupanja iznosa šteta u tekućem obračunskom periodu od prosječnog iznosa, a za određene vrste neživotnog osiguranja postoje obaveze formiranja ovih rezervi. Značajnu ulogu ima izdvajanje sredstava iz profita koja će biti na raspolaganju za prevazilaženje očekivanih gubitaka u budućnosti, odnosno za izjednačavanje rezultata u narednim godinama. OBRAČUN REZERVI ZA KOLEBANJE ŠTETA – Pravila obračuna rezervi za kolebanje šteta su specifične za svaku zemlju pojedinačno. Obaveza formiranja rezervi za kolebanje šteta u EU bila je uspostavljena još 1987.godine Direktivom kojom su izvršene izmjene i dopune prve direktive za neživotna osiguranja. Za obračun rezervi za kolebanje šteta kod osiguravatelja u BiH koriste se podaci po pojedinim vrstama osiguranja, o kvoti šteta u obračunskom periodu na kraju kojeg se vrši rezervisanje i podaci o kvoti šteta za svaku godinu posebno u n-godišnjem neprekidnom periodu koji prethodi obračunskom periodu za koji se utvrđuje rezerva.OSTALE TEHNIČKE REZERVE – Formiraju se na osnovu pravila pojedine zemlje ili prema njenoj postojećoj praksi, odnosno prema praksi i iskustvu osiguravatelja. U praksi, vrlo česti oblici ostalih tehničkih rezervi osiguravatelja su:

- Rezerve za neistakle rizike – formiraju se za rizike tj. ugovore o osiguranju koji nisu istekli, gdje se očekuje da će vrijednost šteta i troškova premašiti vrijednost prenosne premije i premije koja proizilazii iz tih ugovora. Takođe se formiraju za rizike koji proizilaze iz poslova neživotnog osiguranja, za svaku vrstu osiguranja posebno.

- Rezerve za katastrofalne štete – odnose se na sredstva koja se izdvajaju u onim vrstama i grupama osiguranja gdej su posebno veliki rizici. Ove rezerve služe za pokriće šteta koje mogu izazvati zemljotresi, elementarne nepogode...