JACK LONDONSMEI VUK

ZADRALA se da navue kaljae zbog rosne trave, a kad je izila iz kue, nala je svog mua gdje je eka, zaokupljen udom pupljenja badema. Ona otro pogleda preko visoke trave, pa izmeu stabala u vonjaku na jednu i na drugu stranu.- Gdje je Vuk? - upita ona.- Bio je as prije ovdje. - Walt Irvine se naglo trgnu prenuvi se iz filozofskog i poetskog snatrenja o prirodnom udu cvjetanja, te obuhvati pogledom krajinu. - Gonio je kunia kad sam ga maloas vidio.- Vue! Vue!- Ovamo Vue! - dozivala je dok su naputali istinu i uputili se stazom to se dunglom zvonolikih votanih cvjetia manzanite sputala do glavne ceste.Irvine stavi u usta oba mala prsta i otro zazvidi. Ona naglo pokri ui i bolno iskrivi lice.- Jao meni! Pjesnik tako njeno nastrojen, pa proizvodi takve neugodne zvukove. Bubnjie si mi probio. Ti u zvidanju nadmauje ...- Orfeja.- Htjela sam rei ulinjaka - dovri ona ujedljivo.- Pjesnitvo ovjeka ne spreava da bude praktian ... barem ne spreava mene. Moj genij nije tako jalov da ne bi mogao da prodaje remek-djela tjednicima.Hinei izazovnu razmetljivost, on nastavi:t.\lu'1Nije bio nasrtljiv. Poto ga je mukarac potapao i pogladio oko uiju, a ena malo dulje milovala, ode niz stazu pred njima odmiui lako po zemlji poput vuka.Po grai, krznu i repu bio je golemi umski vuk; ali su njegovo vuje obiljeje kvarile boja i are. U tome se zacijelo javljao pas. Nijedan vuk nije nikad bio takve boje kao on. Bio je sme, tamnosme, crvenkastosme, neka mjeavina smeih boja. Lea i plea bijahu ive smee boje koja je prema

slabinama blijedjela, a na trbuhu prelazila u utu i tamnoutu boju, zbog smee boje to se nazirala u njoj. Bijela boja na vratu i na apama i mjestimice iznad oiju bila je neista zbog tvrdokorne i neiskorjenjive smee boje, a oi su bile dva jednaka topaza, zlatna i smea.ovjek i ena veoma su voljeli tog psa; moda zato to je bilo teko stei njegovu ljubav. Nije to bilo jednostavno kad je prvi puta dolutao, tko e znati odakle, do njihove brdske kolibice. Izranjenih nogu i gladan, zaklao im je kunia pred nosom i pod samim njihovim prozorima, a zatim je otpuzao i spavao kod izvora pod bunjem kupina. Kad je Walt Irvine siao da pomnije pogleda tog nezvanog gosta, on mu rezanjem uzvrati njegov trud; isto je tako zareao na Madge kad je sila da mu ponudi u znak mira veliki lonac mlijeka i kruha.Pokazalo se da je vrlo nedruevan pas; zamjerajui im sva ta njihova pribliavanja i ne doputajui da poloe na nj ruke, prijetio im je iskeenih onjaka i nako-strijeene dlake. Pa ipak je ostao da spava i poiva kraj izvora i da jede hranu to su mu je davali poto bi je ostavili na pristojnoj udaljenosti i povukli se. Njegovo jadno tjelesno stanje govorilo je zato se zadrao; a kad se nakon nekoliko dana oporavio, nestade.I to bi bilo sve o njemu, koliko se to ticalo Irvina i njegove ene, da nije Irvine ba u to vrijeme bio pozvanu sjeverni dio drave. Putujui vlakom, sluajno pogleda kroz prozor u blizini granice izmeu Kalif orni je i Ore-gona i opazi svog nedruevnog gosta kako juri uz eljezniku prugu, sme i slian vuku, umoran pa ipak neumoran, zapraen i zablaen od dvjesta milja duga puta. Meutim Irvine bijae ovjek neoekivanih ideja, pjesnik. On sie s vlaka na iduoj stanici, kupi komad mesa u nekoj mesnici i uhvati skitnicu u gradskom predgrau. Na povratku su se vozili u kolima za prtljagu, i tako je Vuk po drugi put doao u brdsku kolibicu. Tu je bio privezan sedmicu dana, a ovjek i ena su ga tetoili. Ali to bijae vrlo oprezno tetoenje. Povuen i tu poput kakva putnika s druge planete, rezanjem je odgovarao na njihove njene i ljubazne rijei. Nikad nije la-jao. Cijelo vrijeme to su ga imali, nikad nisu zamijetili da bi zala jao.Osvojiti ga postade problem. Irvine je volio probleme. Nainio je od metala ploicu na kojoj je bilo utisnuto : "Vrati Wald Irvineu, Glen Ellen, kotar Sonorna, Kalifornija." To bijae zakovicama zakovano na ovratnik i objeeno o psei vrat. Zatim su ga odvezali, i on je odmah nestao. Dan kasnije stie brzojav iz kotara Mendocino. U dvadeset sati preao je preko sto milja prema sjeveru i jo je jednako iao dalje dok ga nisu uhvatili.Vratio se brzim vlakom koji dolazi iz Wells Farga; bio je ponovo privezan tri dana, a etvrti su ga dan pustili i on se opet izgubio. Ovaj je put stigao do junog Oregona gdje su ga uhvatili i vratili. Svaki put im bi stekao slobodu, pobjegao bi, a bjeao je uvijek na sjever. Bio je opsjednut fiksnom idejom koja ga je vukla na sjever. Nagon za domom, nazivao je to Irvine, poto je izdao svotu koju je dobio za sonet da mu se pas vrati iz sjevernog Oregona.Drugi je put ta smea skitnica uspjela prijei polovinu Kalifornije, cijeli Oregon i vei dio drave \Vashington prije nego to su ga pokupili i vratili s oznakom "naen". , Neto neobino bijae brzina kojom je putovao. Nahra-njen i odmorivi se, im bi bio puten, upotrijebio bi svu svoju energiju da prijee to veu povrinu. Znalo se da u prvom danu svog bijega prelazi oko sto i pedeset milja, a poslije bi postizao po sto milja na dan, dok ga ne bi uhvatili. Uvijek se vraao mrav, gladan i divlji, a odlazio bi svje i snaan, ostajui vjeran svome putu na sjever, kao da se odziva nekom glasu svog bia koji nije nitko mogao razumjeti.Ali na krajui poslije cijele godine uzaludnog bjeanja, pomiri se sa sudbinom i odlui da ostane uz kolibicu gdje je prvi put zaklao kunia i spavao kod izvora. ak je i poslije toga proteklo mnogo vremena prije nego to su ovjek i ena uspjeli da ga potapaju. Bijae to velika pobjeda jer je .samo njima doputao da stave ruke na njega. Bio je jako nepristupaan, i nijedan gost kolibice nije nikad uspio da se zblii s njim. Tiho gunanje doekalo bi takvo pribliavanje; ako bi itko imao smjelosti da mu prie blie, usne bi se podigle, goli onjaci pojavili, a gunanje prelo u rezanje - u rezanje tako strano i podmuklo da bi natjeralo u strah i najhrabrijeg ovjeka, ba kao to bi plailo i seoske pse koji su bili navikli na obino lajanje, ali jo nikad nisu uli vuje rezanje.Nije imao nikakve prolosti. Njegova je povijest poinjala s Waltom i Madge. Doao je s juga, ali nikada nisu uli u trag vlasniku od kojeg je oito pobjegao. Gospoa Johnson, njihov najblii

susjed, ena koja ih je snabdijevala mlijekom, proglasi ga psom iz Klondikea. Njezin je brat tragao za zamrznutim dragocjenim rudnim ilama u toj dalekoj zemlji, te se stoga smatrala za strunjaka u tome predmetu.10Oni to nisu pobijali. To su govorili i vrci Vukovih uiju koje su se vjerojatno neko smrzle, te nikad nee sasvim zacijeliti. Osim toga, bio je nalik na pse iz Aljaske to su ih vidjeli na fotografijama u asopisima i novinama. esto su razmiljali o njegovoj prolosti i pokuavali sebi doarati (prema onome to su itali i uli) njegov ivot na sjeveru. Znali su da ga sjever jo uvijek privlai jer su ga koji put nou uli kako tiho cvili; a kad je duhao sjevernjak i kad se otra zima osjeala u zraku, obuzeo bi ga snaan nemir i zapoeo bi tuno jadikova-nje, koje su znali kao oduljeno vuje zavijanje. Lajao ipak nije nikad. Nikakav izazov nije bio dovoljno snaan da iz njega izmami pasji lave.Jo u vrijeme kad su se trudili da ga pridobe, vodili su duge razgovore o tome iji e biti. Oboje su ga prisvajali i oboje su glasno isticali svaki izraz ljubavi koji bi on odavao. Mukarac je u poetku bio u prednosti, prosto zato to je mukarac. Bilo je oito da Vuk nije imao iskustva sa enama. Nije razumio ene. Madgine suknje bijahu neto s ime se nikada nije sasvim pomirio. Njihovo je u-tanje bilo dovoljno da se nakostrijei pun nepovjerenja, te mu se za vjetrovitih dana nije uope smjela pribliiti. A opet, Madge ga je hranila; ona je gospodarila u kuhinji, te mu je pod njezinom zatitom, i to samo pod njenom zatitom, bilo doputeno ui u to sveto podruje. I zbog toga je gajila nadu, da e svladati odbojnost koju osjea prema njenoj odjei. Onda se Walt upeo, pa je navikao Vuka da mu lei do nogu dok on pie, pri emu je, mjesto da radi, tratio mnogo vremena na maenje i tepanje. Najposlije je Walt pobijedio, ali je tu pobjedu najvjerojatnije trebalo da zahvali injenici to je mukarac. Madge je ipak pouzdano tvrdila da bi imali jo etvrt milje uborkava potoia i barem jo dva povjetarca da pire sa zapada kroz kronje njihovih borova, da je Walt11iobratio kako treba svoje snage prijetvorbi svojih pjesama, a Vuka ostavio da se sam opredijeli po svojoj prirodnoj sklonosti i nepristranu sudu.- Bilo bi otprilike vrijeme da ujem neto o onim trioletima - ree Walt nakon stanke od pet minuta za koje su vrijeme neprekidno silazili stazom. - Znam, nai emo ek na poti, i pretvorit emo ga u lijepo heljdovno brano, u pola litre javorova sirupa i novi par kaljaa za tebe.- I u lijepo mlijeko od lijepe krave gospoe Johnson, - doda Madge. - Sutra je prvi, zna.Walt se nesvjesno namrgodi; zatim mu se lice razvedri, i on udari rukom po depu na prsima.- Nita za to. Imam ovdje finu, lijepu kravu, najbolju muzaru u Kaliforniji.- Kad si je napisao? - upita ona nestrpljivo. Zatim e prijekorno: - A nisi mi je ni pokazao.- uvao sam je da ti je proitam na putu do pote, na mjestu vrlo slinom ovome - odgovori on pokazujui zamahom ruke suho deblo na koje e sjesti.Mali je potoi istjecao iz guste paprati, sputao se niz mahovinom oreen kamen i tekao preko staze do njihovih nogu. Iz doline se dizala vesela pjesma poljskih eva dok su oko njih, amo-tamo, kroz sunevu svjetlost i sjenu, leprali veliki, uti leptiri.Neto nie od njih dopirao je zvuk koji je omeo Walta u tihom itanju njegova rukopisa. Bijae to pucketanje grana pod nekim tekim nogama, ponekad popraeno tro-potom kakva istisnutog kamena. Kad je Walt svrio i pogledao svoju enu oekujui odobravanje, neki se ovjek pojavi iza zavoja staze. Bio je gologlav i znojan. U jednoj je ruci imao maramu kojom je otirao lice, a u drugoj je nosio nov eir i zguvan nakrobljen ovratnik koji je12skinuo s vrata. Bijae to vrsto graen ovjek i inilo se da e mu se miii upravo rasprsnuti pod tim neugodno novim konfekcijskim crnim odijelom na njemu.- Vru dan - pozdravi

- U ovoj zemlji je neete nai - nasmije se VValt.- I ja bih rekao da neu - odgovori ovjek. - A i nisam doao ovamo da je traim. Pokuavam pronai svoju sestru. Moda vi znate gdje ona stanuje. Ime joj je Johnson, gospoa Williama Johnsona.- Da vi niste njezin brat iz Klondikea - usklikne Madge, oiju blistavih od radoznalosti - o kojem smo ve toliko uli?- Da, gospoo, to sam ja - odvrati on skromno. - Ime mi je Miller, Skiff Miller. Ba sam mislio da u je iznenaditi.- Onda ste na pravom putu. Samo to ste doli stazom. - Madge ustane da ga uputi, pokazujui uz uvalu etvrt milje daleko. - Vidite li onaj opaljeni kalifornij-ski bor? Poite malim puteljkom koji skree udesno. To je prijeki put do njezine kue. Ne moete je mimoii.- Razumijem, hvala, gospoo - ree on.Vidljivo je nastojao da krene, ali se inilo da je nezgodno prikovan za to mjesto. Buljio je u nju s neprikrivenim divljenjem kojega je bio sasvim nesvjestan i koje je tonulo zajedno s njim u nadolazee more nelagodnosti koja ga je obuzimala.- Voljeli bismo uti vae pripovijedanje o Klondiku - ree Madge. - Smijemo li doi prijeko jedan dan dok13

budete kod svoje sestre? Ili jo bolje, ne biste li vi doli prijeko k nama na ruak?- Bih, gospoo, hvala, gospoo - mrmljao jfe nepri-sebno. Zatim se sabere i doda: - Neu ostati dugo. Moram se opet vratiti na sjever. Odlazim nonim vlakom. Znate, imam ugovor s vladom o prijevozu pote.Kad je Madge rekla da je to velika teta, on jo jednom bezuspjeno pokua da krene. Ali nije mogao skinuti oiju s njezina lica. U tom divljenju zaboravio je svoju nelagodnost, i sad je ona pocrvenjela i osjeala se neugodno.Ba u tome odlunom trenutku kad je Walt odluio da neto kae kako bi prekinuo tu napetost, Vuk, koji je bio odsutan, dotra, njukajui kroz bunje, vujim trkom pred njih.Skiff Millerove zbunjenosti nestade. Lijepa je ena pred njim ieznula s njegova vidnog polja. Gledao je samo psa i na licu mu se pojavi veliko uenje.- Trista mu jada! - izjavi on polako i ozbiljno. Sjeo je na deblo zamiljen ostavljajui Madge dastoji. Na zvuk njegova glasa Vukove se ui spuste, a zatim mu se gubica otvori kao da se smije. Priblii se polako strancu i prvo mu onjui ruke, a zatim ih liznujezikom.Skiff Miller potapa psa po glavi pa polako i ozbiljno ponovi: - Trista mu jada!- Oprostite mi, gospoo - ree on slijedeeg trenutka - bio sam malo iznenaen, to je sve.- Mi smo takoer iznenaeni - odvrati ona lagano. - Nikad prije nismo vidjeli Vuka da prilazi strancu.- Zar ste ga tako nazvali... Vuk? - upita ovjek. Madge potvrdi glavom. - Ali ne mogu da razumijemnjegovu naklonost prema vama... samo zato to ste iz Klondikea. On je, znate, klondajki pas.- Jest, gospoo - odvrati Miller rastreseno. Podigne Vukovu prednju nogu te stade ispitivati jastuie apa, tiskajui i gnjeei ih palcem. - Prilino su mekani - ree. - Nije ve dugo bio na putu.- Nevjerojatno - upadne Walt - udno je kako vam doputa da ovako postupate s njim.Nimalo vie smeten zbog Madginei pojave, Skiff Miller ustane i upita otrim poslovnim glasom: - Kako ga dugo imate?Ali upravo u tom trenutku, vrpoljei se cijelim tijelom i tarui se o noge doljaka, pas otvori gubicu i zalaja. Provalilo je lajanje, kratko i radosno, a ipak lajanje.- To je neto novo za mene - opazi Skiff Miller. Walt i Madge su buljili jedno u drugo. udo se zbilo.Vuk je zalajao.- To je prvi puta da je zalajao - ree Madge.

- Meni je to takoer prvi put to ga ujem.lajati - dobaci Miller, a da ga nitko nije pitao.Madge se nasmijei. Taj je ovjek oito bio duhovit.- Pa naravno - ree ona - kad ste ga tek prije pet minuta ugledali.Skiff Miller je otro pogleda traei na njezinu licu lukavost, na to su ga navodile njezine rijei.- Mislio sam da ste razumjeli - ree polako. - Mislio sam da ste to shvatili videi kako mi prilazi. To je moj pas. Njegovo ime nije Vuk. On je Mrkov.- Oh, Walt! - nesvjesno viknu Madge svome muu. Walt je odmah ustao u obranu.- Kako znate da je pas va? - upita.- Zato to jest - glasio je odgovor.- To vi samo tvrdite - ree VValt otro.Skiff Miller ga pogleda mirno i pomno razmiljajui, a zatim upita, pokazavi glavom na Madge :1415L1l- Kako znate da vam je to ena? Samo recite: "Zato to jest", a ja u rei, da vi to samo tvrdite. Pas je moj. Ja sam ga uzgojio i othranio i prema tome ja to znam. Gledajte. Ja u vam to dokazati.Skiff Miller se obrati psu. "Mrkove"!" Glas mu otro odjeknu, i na taj se zvuk ui psa spljote kao pod milovanjem. "Hijo!" Pas polako skrene udesno. "A sad naprijed!" I pas se najednom prestade okretati te krenu ravno naprijed, zaustavljajui se posluno na zapovijed.- Mogu to izvesti i zvidanjem - ree Skiff Miller ponosno. - Bio je moj pas predvodnik.- Ali vi ga neete odvesti sa sobom? - upita Madge plaljivo.ovjek kimnu.- Natrag u onaj strani Klondike, svijet patnja?On kimnu i ree: - Oh, nije to tako strano, kao to kaete. Gledajte mene. Prilino sam zdrav ovjek, je li?- Ali psi! One strane tegobe, onaj strano naporan posao koji kida srce, pa gladovanje, zima! Oh, itala sam o tome i ja to znam.- Jednom sam ga gotovo i pojeo, prijeko na rijeci Little Fish - pripovijedao je Miller. - Da nisam taj dan naiao na losa, nita ga ne bi spasilo.- Ja bih prije umrla! - povie Madge.- Ovdje su prilike drugaije - objasni Miller. - Vi niste prisiljeni da jedete pse. Vi sasvim drugaije razmiljate kad vam jednom zagusti. Nikad vam nije sasvim zagustilo, zato ne moete o tome nita znati.- E ba to - dokazivala je ivo. - U Kaliforniji se ne jedu psi. Zato ga ne biste ostavili ovdje? On je sretan. Nikad mu nee nedostajati hrane, vi to znate. Nikad nee patiti od zime i tegoba. Ovdje je sve blago i lijepo. Ni ljudi ni priroda nisu divlji. Nikada vie nee osjetiti16

udarca biem. A to se tie vremena... ta ovdje nikada ne pada snijeg.- Ali, oprostite, zato je ljeti paklenski vrue - smijao se Skiff Miller.- Ali vi ne odgovarate - nastavi Madge vatreno. - to mu vi pruate u tom ivotu na sjeveru?- Hranu kad je imam, a ponajee je imam - bijae odgovor.- A inae?- Nema hrane.- A posao?- Da, mnogo posla - izlane Miller nestrpljivo. - Posla bez kraja, i gladovanja, i zime, i sve ostale nevolje ... to e sve imati ako poe sa mnom. Ali on to voli. Navikao je na to. Poznaje on taj ivot. Bio je za to roen i odgojen. A vi o tome ne znate nita. Vi ne znate to govorite. To je mjesto kamo pas spada, i to je mjesto gdje e biti najsretniji.- Pas ne odlazi - izjavi Walt odlunim glasom. - Prema tome nije potrebno nikakvo daljnje raspravljanje.- Kako to mislite? - upita Skiff Miller mrtei se, a elo mu se zaari od Ijutine.

- Rekao sam da pas ne ide i time je pitanje rijeeno. Ne vjerujem da je pas va. Vi ste ga moda jednom vidjeli. Vi ste ga moda ak i nekad uprezali i tjerali mjesto njegova vlasnika. Ali to to je izvrio obine zapovijedi kojima se upravlja psima na stazama Aljaske, nije nikakav dokaz da pripada vama. Bilo koji pas na Aljasci posluao bi vas, kao to je to uinio on. Osim toga, on je nesumnjivo dragocjen pas, kao to ve jesu psi na Aljasci, i to dovoljno objanjava vau elju da ga se dokopate. Kako bilo da bilo, morat ete dokazati da ste vlasnik.Hladan i sabran, Skiff Miller je pomno motrio pjes , nika od glave do pete, kao da mjeri snagu njegove vit18kosti, dok mu je uporno crvenilo na elu postalo neto tamnije, a jaki mu se miii napinjali pod crnom tkaninom kaputa.Lice ovjeka iz Klondikea poprimi prezriv izraz kad je rekao: - Ne vidim nita to bi me prijeilo da uzmem psa ba na ovome mjestu i ba ovoga asa.VValtovo lice pocrvenje i inilo se da su se snani miii njegovih ruku i ramena ukoili i napeli. Njegova ena se razborito uplete u svau.- Moda je gospodin Miller u pravu - ree ona. - Bojim se da jest. ini se .da ga Vuk poznaje i nesumnjivo se odaziva na ime "Mrkov". Sprijateljio se s njim od prvog asa, a ti zna da to nije nikada prije uinio ni s kim. Osim toga, pogledaj kako je lajao. Upravo je sjao od radosti. Radosti - zbog ega? Zacijelo to je pronaao gospodina Mjllera.VValtovi napeti miii popuste i inilo se da su mu se i ramena spustila pod teretom beznaa.- Mislim da si u pravu, Madge,- ree. - Vuk nije Vuk, nego je Mrkov i bit e da pripada gospodinu Milleru.- Moda bi ga gospodin Miller htio prodati - predloi ona. - Moemo ga kupiti.Skiff Miller zanijeka glavom, ali ne ratoborno nego ljubazno, spreman da velikodunou uzvrati velikodunost.- Imao sam pet pasa - ree nastojei pronai najlaki nain da ublai svoje odbijanje. - On je bio predvodnik. Bila je to poznata sprega na Aljasci. Nita ih nije moglo stii. U 1898. odbio sam pet tisua dolara za njih. Psi su u svakom sluaju bili tada u visokoj cijeni; ali nije ta injenica uzrokovala tako nevjerojatnu cijenu. To je postigla sama sprega. Mrkov bijae najbolji meu njima. Te sam zime odbio dvanaest stotina samo za njega. Ni-19

sam ga prodao onda i neu ga prodati ni sada. Osim toga, ja mnogo cijenim tog psa. Traio sam ga tri godine. Naprosto sam se razbolio kad sam otkrio da mi je ukraden ... ne zbog njegove cijene, nego zbog ... prosto, jer sam ga tako volio, to je sve. Nisam mogao vjerovati svojim oima kad sam ga upravo sada ugledao. Mislio sam da sanjam. Bilo je prelijepo da bi bilo istinito. Ta bio sam mu dadilja. Metao sam ga da spava u toplom svake veeri. Majka mu je uginula, i othranio sam ga kondenziranim mlijekom, dva dolara po konzervi, u vrijeme kad ga nisam ni sebi mogao priutiti u svojoj kavi. Nikada nije poznavao druge majke, osim mene. Obiavao je redovito sisati moj prst, prokleto malo tene... upravo ovaj prst ovdje!I odve umoran da govori, Skiff Miller podie kaiprst da ga vide.- Ba ovaj prst -- uspio je jasno izgovoriti, kao da je to nekako pojaavalo dokaz vlasnitva i veze sklonosti.Jo je uvijek buljio u svoj isprueni prst, kad Madge poe govoriti.- Ali pas - ree. - Vi niste u obzir uzeli psa. inilo se da Skiff Miller ne zna to bi. - Jeste li mislili na njega? - upita ona.- Ne znam na to smjerate - bijae odgovor.- Moa i pas ima neko pravo izbora u tome - nastavi Madge. - Moda i on ima svoje zahtjeve i elje. Niste ga uzeli u obzir. Ne date mu da bira. Nikad vam nije palo na pamet da on moda vie voli Kaliforniju nego Aljasku. Vi uzimate u obzir samo orio to se vama svia. Vi postupate s njim kao to biste postupali s vreom krumpira ili snopom sijena.To bijae nov nain razmatranja tog problema i Miller je oito bio pod dubokim dojmom tih rijei

dok je20to raspredao u svome mozgu. Madge iskoristi njegovu neodlunost.__Ako ga zaista volite, onda bi ono to za njegapredstavlja sreu trebalo da znai i sreu za vas - uporno je naglaavala ona.Skiff Miller nastavi raspravljati sa sobom, a Madge dobaci pobjedonosan pogled svome muu, koji je pogleda srdano odobravajui.- to mislite? - upita odjednom ovjek iz Klon-dikea.Sad bijae na njoj red da se smete. - to vi drite? -. upita ona.- Mislite li da bi on radije ostao u Kalif orni ji? Ona potvrdi glavom. - Ja sam u to sigurna.Skiff Miller ponovo poe razmiljati u sebi, ali ovaj put naglas, promatrajui istodobno kritikim pogledom ivotinju oko koje je izbio spor.- Bio je dobar radnik. Obavio je gomilu poslova za mene. Nikad nije dangubio, a bio je vraki spretan da natjera neizvjebanu spregu u red. Dobre je pameti. Sve moe da uini, samo to ne zna da govori. On razumije to vi kaete. Pogledajte ga sad. On zna da mi razgovaramo o njemu.Pas je leao do nogu Skiffa Millera, glavu je poloio na ape, ui je naulio i sluao, a oima je hitro i pomno pratio zvukove govora kako su god dolazili s jednih usana pa zatim s drugih.- A za posao e biti jo dugo sposoban. Bit e dobar jo godine i godine. I ja ga volim.Jedom ili dva put poslije toga Skiff Miller otvori usta i ponovo ih zatvori, a da nita ne ree. Konano e:- Rei u vam to sam. nakanio. Vae su napomene, gospoo, utjecale na to. Pas je teko radio i moda je zasluio udobno utoite, pa ima pravo da bira. U sva-21kom sluaju ostavit emo mu da bira. to god uinio, vrijedi. Vi ostanite upravo ovdje i sjedite. Ja u se oprostiti i nehajno otii. Ako eli ostati, moe ostati. Ako eli poi sa mnom, pustite ga neka ide. Neu ga pozivati, da poe, a vi ga nemojte pozivati da se vrati.On pogleda najednom sumnjivo na Madge i doda: - Samo morate poteno igrati. Nikakvih nagovaranja poto okrenem lea.- Igrat emo poteno - poe Madge, ali Skiff Mil-ler prekine njena uvjeravanja.- Poznajem ja ene - izjavi on. - Njihova su srca meka. Kad su im srca ganuta, one e najvjerojatnije poeti da mijeaju karte, da zaviruju u njih i da varaju . .. oprostite, gospoo. Ja govorim o enama samo openito.- Ne znam kako da vam zahvalim - drui e Madge.- Ne vidim da imate zato da mi zahvaljujete - odvrati on. - Mrkov se jo nije odluio. A sada neete zamjeriti, ako polako odem. To nije ba jako poteno to u nestati s vida nakon sto jarda.Madge se s tim sloi i doda: - A ja vam pouzdano obeavam da neemo uiniti nita da na njega utjeemo.- Onda u redu, ja, dakle, mogu krenuti - ree Skiff Miller prirodnim glasom ovjeka koji odlazi.Na tu promjenu u njegovu glasu Vuk brzo podigne glavu i jo bre se digne kad su se mukarac i ena rukovali. Skoi na stranje noge, poloi prednje ape na njezino bedro liui istovremeno Skiff Millerovu ruku. Kad se ovaj rukovao s Waltom, Vuk ponovi to isto, oslanjajui se svom teinom n"a Walta i liui obojici ruke.- Mogu vam rei da to nije tako lako - bijahu posljednje rijei ovjeka iz Klondikea dok se okretao i polagano krenuo uza stazu.22Do razmaka od dvadeset stopa Vuk ga je promatrao kako odlazi, sav nestrpljiv u iekivanju, kao da oekuje od ovjeka da se okrene i vrati istim putem. Zatim uz naglo, tiho skvianje skoi za njim, prestigne ga, uhvati ga njeno zubima za ruku, nastojei blago da ga zaustavi.Budui da nije u tome uspio, Vuk potri nazad do mjesta gdje je sjedio Walt Irvine, uhvati mu zubima rukav kaputa te uzalud pokua da ga povue za ovjekom koji je odlazio.Vukov nemir poe rasti. elio je da bude istovremeno svagdje. elio je da bude u isto vrijeme na dva mjesta, sa starim gospodarom i s novim, a razmak se meu njima neprestano poveavao. Skakao je uzbueno unaokolo, izvodei kratke nervozne skokove i okretaje, sad prema jednom, sad

prema drugom, u bolnoj neodlunosti, ne znajui sam to hoe; elio je obojicu, a bio je nesposoban da odabere; skviei brzo i otro, poeo je da dae.Odjednom se spusti na tle, zabaci gubicu unazad te je stade otvarati i zatvarati uz trzaje, otvarajui je svaki puta sve vie. Ovi trzaji bijahu u skladu s povratnim grevima koji su se javljali u grlu, svaki gr ei i jai od prethodnog. I u skladu s trzajima i grevima grkljan poe podrhtavati, u poetku neujno uz navalu zraka istjeranog iz plua, zatim odzvanjajui niskim dubokim tonom, najniim u registru ljudskog sluha. To sve bijae nervozan miini uvod u zavijanje.Ali upravo kad je zavijanje bilo na rubu da provali iz puna grla, irom se otvorena gubica zatvori, napadaj prestane, i on se dugo i netremice zagleda u ovjeka koji je odlazio. Najednom Vuk okrenu glavu te stade preko ramena isto tako netremice gledati Walta. Na taj utok nitko nije odgovarao. Pas nije primio nijednom rijei ni znakom nikakva miga niti upute kako da se vlada.

Jedan pogled naprijed gdje se stari gospodar pribliavao zaokretu staze, ponovo ga uzbudi. Skoi na noge uz jecaj, a zatim, obuzet novom milju, obrati svoju panju Madgi. Dosad se na nju nije ni obazirao, ali sad kad su ga oba gospodara ostavila na cjedilu, ona mu je jedina ostala. Ode do nje i poloi glavu u njezino krilo gurkajui joj ruku njukom - njegova stara majstorija kad je molio za uslugu. Odmakao se od nje i poeo se smijeno svijati i kriviti, poskakujui uvis i propinjui se, napola se diui na noge i udarajui prednjim apama o zemlju, napreui se cijelim svojim tijelom, od umiljatih oiju i sputenih uiju do repa kojim je mahao, da izrazi misao to bijae u njemu i za koju su mu uskraivali pomo.I to je uskoro napustio. Bio je potiten zbog odbojnosti ovih ljudi koji nisu nikad prije bili prema njemu hladni. Nikakva odgovora nije mogao izvui iz njih, nikakve pomoi nije mogao dobiti. Nisu se na nj osvrtali. Kao da su mrtvi.Okrene se i nijemo se zagleda za starim gospodarom. Skiff Miller je skretao na zavoju. Zaas e nestati s vida. Pa ipak nije okretao glave, tekim je koracima iao ravno naprijed, polako i odmjereno, kao da ga ne zanima to se dogaa za njegovim leima.I tako nestade s vida. Vuk je ekao da se opet pojavi. ekao je jedmi dugu minutu, tiho, mirno, nepomino, kao da se pretvorio u kamen ... u kameri koji istodobno izgara od nestrpljenja i enje: Zalaja jedanput i poeka. Zatim se okrene i otkae do AValt Irvinea. Onjui mu ruku i teko se spusti do njegovih nogu promatrajui stazu kako pusta nestaje s vidika.inilo se' da je potoi to je klizio niz mahovinom obrasli kamett" najednom pojaao svoje uborenje. Osim poljskih eva; nije se ulo nikakva drugog glasa. Veliki24uti leptiri plovili su tiho kroz sunevu svjetlost i gubili se u uspavljujuu hladovinu. Madge je pobjedonosno gledala svoga mua.Nakon nekoliko minuta Vuk ustade. U njegovim kretnjama oitovali su se odluka i promiljenost. Nije pogledao ni ovjeka ni enu. Oi mu bijahu uperene na stazu. Odluio se. Znali su Jo, A znali su, to se njih ticalo, da je teka kunja upravo poela.Uputi se u kasu, a Madgine se usne naberu spremne na umiljati poziv koji je htjela izustiti. Ali toga umiljatog poziva nije bilo. Neto je natjera da pogleda svog mua, i ona zamijeti strog pogled kojim ju je promatrao. Nabrane se usne isprave i ona neujno uzdahnu.Vukovo se kasanje pretvori u trk. Skokovi koje je inio bijahu sve vei i vei. Ni jednom nije okrenuo glave, vuji mu se rep uspravno vitlao za njim. Otro presijee zavoj staze i nestade.25NESRETNI ARO VNE DRIM vie mnogo do Stephena Mackaya premda sam mu se nekada divio. Sjeam se da sam ga one dane volio vie nego svoga brata. Ako ikada ponovno sretnem Stephena Mackaya, neu biti odgovoran za svoja djela. Nikako nisam oekivao da e se ovjek s kojim sam dijelio hranu i pokriva i s kojim sam preao prijevoj Chilcoot tako promijeniti kao on. Uvijek sam cijenio Stevea kao estita ovjeka, usluna druga, bez trunka osvetljivosti ili pakosti u njegovoj naravi. Nikada vie neu vjerovati svom sudu o ljudima. Eto, njegovao sam tog ovjeka kad je imao tifus; gladovali smo zajedno na gornjem toku rijeke Stevvart; i spasio mi je ivot na Malom Salmonu. A sada, nakon toliko godina to smo ih proveli zajedno, o Stephenu Mackavu mogu rei samo to da je

najpodliji ovjek koga sam poznavao.Uputili smo se u Klondike u jesenjskoj jurnjavi za zlatom 1897. i krenuli prekasno da prijeemo prijevoj Chilcoot prije zamrzavanja. Jedan dio puta nosili smo svoju opremu na leima, a kad je snijeg poeo padati, bili smo prisiljeni kupiti pse da je preostali dio puta vozimo na saonicama. I tako smo nabavili onog arova. Cijena pasa bijae visoka, te smo za nj platili sto i deset dolara. inilo se da toliko i vrijedi. Kaem inilo se, jer je naoko bio jedan od najboljih pasa to sam ih ikada vidio. Teio je ezdeset funti i imao je sve oz-26nake dobre ivotinje za spregu. Nikako nismo mogli otkriti njegovo porijeklo. Nije bio eskimski pas, ni Male-mute, a ni iz Hudsonova zaljeva; inilo se da ima sve njihove odlike, a opet nije bio nalik ni na jednog od njih; a povrh svega toga imao je neto i od pasa bijelaca, jer se na jednoj strani u gustoj mjeavini ute, smee, crvenkaste i prljavobijele boje, koja je mjeavina kod njega prevladavala, nalazila ugljenocrna mrlja, velika poput kablia za vodu. Zato smo ga nazvali arov.Naoko je bio veoma dobar. Kad je bio dobro ishra-njen, miii su mu se u snopovima isticali po itavu tijelu. I bio je naoko najjaa ivotinja koju sam ikada vidio u Aljasci, a takoer i najpametnija. Kad ga oima omjerite, mislili biste da moe pretei tri psa svoje teine. Moda je mogao, ali ja to nisam nikad vidio. Njegova inteligencija nije se oitovala u tome smjeru. Znao je savreno krasti i pljakati; imao je nagon, koji je nesumnjivo bio jak, da nasluti posao koji se mora obaviti, pa da zbog toga odmagli; u smiljanju naina kako da se izgubi, a da ne ostane izgubljen, nije mu nikad ponestalo dovitljivosti. Ali kad je valjalo raditi, njegove inteligencije je nestalo i on bi se pretvorio u bijednu gomilu drhtave, glupe hladetine, nad kojom bi vam srce krvarilo.Bilo je asova kad sam vjerovao da to nije glupost. Moda je poput nekih ljudi koje poznajem, bio previe mudar da radi. Ne bih se zaudio da je tom svojom inteligencijom htio sve nama natovariti na lea. Moda je sve preraunao i ustanovio da su batine od vremena do vremena i nikakav posao mnogo bolje, nego cijelo vrijeme posao bez ikakvih batina. Bio je dovoljno inteligentan da to prorauna. Kaem vam da sam sjedio i gledao u oi tog psa dok mi trnci nisu prolazili kimom a kotana modina nabujala poput kvasca - takva je bila inteligencija koju sam vidio kako izbija iz tih oiju. Sam27lse ne mogu izraziti o toj inteligenciji. Teko je to opisati obinim rijeima. Vidio sam je, i to je sve. Katkada mi je bilo kao da promatram ljudsku duu dok sam gledao u njegove oi; i ono to sam ondje vidio, uplailo me i uskomealo u mom mozgu svakojake misli o reinkarnaciji i svemu ostalome. Kaem vam, osjetio sam neto golemo u oima te ivotinje; nekakva se poruka nalazila ondje, ali ja nisam bio kadar da je shvatim. Ma to to bilo (znam da pravim budalu od sebe) - ma to to bilo, zbunjivalo me je. Ne biste mogli ni naslutiti to sam vidio u oima te ivotinje; to nije bilo svjetlo, nije to bila ni boja; bilo je to neto, to se micalo, daleko u, dubini, a same se oi nisu micale. A ja mislim da to nisam ni vido da se mie; samo sam osjeao da se mie. To je bio izraaj - eto, to je to bilo - i ja sam takav dojam dobio o tome. Ne, bilo je to drugaije od obinog izraaja; bilo je neto vie od toga. Ne znam to je to bilo, ali osjeao sam unato svemu nekakvo srodstvo. O, ne, ne sentimentalno srodstvo. Bilo je to prije srodstvo jednakosti. Te oi nisu nikada preklinjale poput oiju srne. Izazivale su. Ne, nije to bio izazov. To je bilo ba neko mirno svojatanje ravnopravnosti. I ne mislim da je to bilo namjerno. JVlo-je je miljenje da je to s njegove strane bilo nesvjesno. Nalazilo se ondje jer je ondje bilo, i nije bilo krivo to se odraavalo. Ne, ne mislim odraavalo. Nije se to odraavalo; to se micalo. Znam da pripovijedam gluposti, ali da ste vi pogledali u oi te ivotinje onako kako sam to ja uinio, vi biste razumjeli. Na Stevea je to djelovalo isto tako kao i na mene. Evo, jednom sam pokuao ubiti tog arova - nije bio ni za to; ali nisam uspio. Odveo sam ga u gutaru, a pri me je slijedio lagano i nerado. Znao je tp se'dogaa. Zaustavio, sam se na prikladnom mjestu, ^stavio nogu ria ue i izvukao svoj veliki Goli*.28

\ pas je sjeo izgledao me. Kaem vam, nije preklinjao. Samo je gledao. A ja sam vidio tota neshvatljivo kako se mie, da, mie, u tim njegovim oima. Zapravo nisam vidio kako se mie;

mislio sam samo da to vidim jer, kako sam rekao prije, drim da sam to samo osjetio. I da vam iskreno kaem, to me je onesposobilo. Bilo je to kao da ubijam ovjeka, svjesna, hrabra ovjeka koji mirno gleda u va pitolj i kao da kae: "Zar misli da se bojim?" A onda, osim toga, ta se poruka inila tako blizu, da sam, mjesto da brzo povuem otponac, zastao da vidim ne bih li uhvatio tu poruku. Nalazila se tu upravo ispred mene i svjetlucala se sa svih strana u njegovim oima. I onda je sve bilo kasno. Uplaio sam se. Drhtao sam cijelim tijelom, i eludac mi je tako nervozno podrhtavao da mi je pozlilo. Samo sam sjeo i gledao u tog psa, a on je gledao mene, i naposlije sam pomislio da u poludjeti. elite li znati to sam uinio? Bacio sam pitolj i pobjegao natrag u logor, srca ispunjena uasnim strahom. Steve mi se smijao. Ali opazio sam da je Steve nedjelju dana poslije toga odveo arova u umu s istom namjerom, i da se vratio sam, a malo je zatim i arov doetao nazad.Kako bilo da bilo, arov nije htio raditi. Platili smo sto i deset dolara za njega iz dna nae kase, a nije htio raditi. ak nije htio da potegne spregu. Steve je razgovarao s njim kad smo mu prvi puta stavili ormu, a on se nekako stresao i to je bilo sve. Ni za dlaku da potegne. Samo je mirno stajao i tresao se poput gromade hladetine. Steve ga dohvati biem. On zaskvii, ali se ne po-mae ni za dlaku. Steve ga ponovo dohvati, malo jae, a on zaurla - bijae to pravo, dugo vuje zavijanje. Zatim Steve podivlja i udari ga nekoliko puta, nato sam ja dotrao iz atora.30Rekoh Steveu da je surov prema ivotinji, pa se malo porjekasmo - prvi put otkako se znamo. On baci bi u snijeg i bijesan ode. Podigao sam ga i sam se uputio sprezi. arov se tresao i drhtao, a zgurio se prije nego to sam uope zamahnuo biem, ali je poslije prvog udarca stao zavijati poput izgubljene due. Poslije toga se izvali u snijeg. Pokrenuo sam ostale pse, i oni su ga vukli za sobom dok sam ja udarao biem po njemu. Izvalio se na lea i zabuio u snijeg maui sa sve etiri noge po zraku, urlajui kao da ga tjeraju kroz stroj u kojem se ree meso za kobasice. Steve se vrati i ismija me, a ja ga zamolim da mi oprosti sve ono to sam rekao. Nije bilo naina kako da se tog arova prisili na bilo kakav posao, ali je zato jeo kao najvei psei prodrlji-vac to sam ga ikad vidio. Povrh svegs toga bio je i najspretniji kradljivac. Nisi ga mogao prevariti. Mnogi je na doruak bio bez slanine jer je arov bio bri od nas, i zbog njega smo gotovo umrli od gladi kad smo ili uz rijeku Stewart. Izmislio je nain kako da provali u nae. skrovite mesa, a ono to nije on dospio da pojede, pojeli su drugi psi iz sprege. Ali je bio pravedan. Krao je od svakoga. Bio je nemiran pas, uvijek vrlo zaposlen, njukajui okolo i negdje se skitajui. Nikada nije bilo logora unutar pet milja koji nije opljakao. A najgore je od svega toga bilo da su ljudi uvijek dolazili k nama da platimo njegov raun za prehranu, to je bilo i ispravno jer je takav bio zakon zemlje; ali bilo je to prilino teko za nas, naroito te prve zime na Chilcootu kad smo se istroili plaajui itave unke i ploe slanine koje nismo nikada pojeli. Znao se i boriti taj arov. Znao je sve, osim raditi. Nikada nije vukao niti funte, ali je bio gospodar cijele sprege. Nain kako je natjerao te pse da naokolo stoje, bijae prava vjetina. Tiranizirao ih je i uvijek su jedan ili vie njih bili svjee igosani njegovim31honjacima. Bio je vie nego tiranin. Nije se bojao niega to je hodalo na etiri noge; vidio sam ga kako odlazi sam samcat meu tuu spregu, bez ikakva izazova, i kako unitava cijelu opremu. Jesam li rekao da je mogao dobro jesti? Jednom sam ga uhvatio kako jede bi. To je istina. Poeo je od vrka, a kad sarri ga uhvatio, bio je ve kod drka derui neprestano dalje.Ali je bio naoko dobar. Na kraju prvog tjedna prodali smo ga konjikoj miliciji za sedamdeset i pet dolara. Imali su iskusne gonie pasa te smo vjerovali da e, poto prijee onih esto milja od Dawsona, postati dobar pas za spregu. Kaem, vjerovali smo, jer smo tek upoznavali tog arova. Neto kasnije nismo bili tako smioni da vjerujemo u neto to se odnosilo na nj. Nedjelju dana kasnije probudila nas je ujutro najstranija borba pasa koju smo ikada uli. Potjecalo je to od tog arova koji se vratio i tjerao spregu u red. Prilino smo potiteni pojeli svoj doruak, mogu vam priznati, ali smo se dva sata kasnije raspoloili kad smo ga prodali slubenom tekliu koji je putovao u Dawson nosei dravnu slubenu potu. arovu je trebalo svega tri dana da se vrati te je, kao obino, proslavio svoj povratak tunjavom.

Poto smo na tovar ve prevezli preko klanca, proveli smo. zimu i proljee prevozei tue tovare i stekli smo masnu zaradu. Zaradili smo novaca i sa arovom. Ako ga nismo prodali dvadeset puta, neka nas avo nosi. On se uvijek vraao, a nitko nije traio svoj novac. Mi nismo eljeli taj novac. Bili bismo pristojno platili svakome da nas oslobodi od njega zauvijek. Valjalo je da ga se rijeimo; nismo ga jednostavno mogli pokloniti, jer bi to bilo sumnjivo. Ali on bijae naoko tako lijep da nismo imali nikakvih tekoa da ga prodamo. "Neukroen", rekli bismo, a oni bi platili za nj svaku staru cijenu. Prodali smo ga i za dvadeset i pet dolara, a jednom32smo za njega dobili sto i pedeset. Ba ga je taj kupac osobno vratio odbijajui da uzme novac natrag, ali kako nas je izgrdio, to je bilo zaista strano. Rekao je da je to jeftina cijena za ono to e nam rei da misli o nama; a osjetili smo da je toliko u pravu, da nismo nita uzvratili. Ali do dananjeg dana nikada nisam sasvim zadobio ono samopotovanje koje sam imao prije nego je taj ovjek sa mnom razgovarao.Kad je nestalo leda s jezera i rijeke, utovarili smo opremu u jedan amac na jezeru Bennett i uputili se u Dawson. Imali smo dobru spregu pasa, i naravno da smo ih utovarili navrh nae opreme. arov je bio s nama - nije nikako bilo mogue da ga izgubimo; i ve prvog dana nekoliko je puta gurnuo ponekog od naih pasa u vodu dok se borio s njima. Bijae tijesno na krmi, a on nije volio da se gura.- Tom je psu potreban prostor - ree Steve drugoga dana. - Hajde da ga iskrcamo na nekom pustom mjestu.To smo i uinili; pristali smo s amcem kod raskra Caribou, da iskoi na obalu. Dva su naa psa, i to dobra psa pola za njim; i izgubili smo cijela dva dana pokuavajui da ih pronaemo. Nikada vie nismo vidjeli ta dva psa; ali mir i spokoj koji smo uivali natjerali su nas da tvrdimo poput ovjeka koji je odbio da uzme svojih sto i pedeset dolara, da je to jeftina cijena. Prvi put nakon mnogih mjeseci Steve i ja smo se smijali, fi-ukali i pjevali. Bili smo sretni kao ptiice. Crni su dani proli. More je nestalo. arova je nestalo.Jednog jutra, tri tjedna poslije, Steve i ja smo stajali na rijenoj obali kod Dawsona. Neki je mali amac u-pravo stizao od jezera Bennett. Opazio sam da se Steve trgnuo i uo sam kako je rekao neto ba ne odvie lijepo i ne ba odvie tiho. Zatim sam tek ja pogledao; i3 Jack London: "Smei vuk"33

ondje je na pramcu amca nauljenih uiju sjedio arov. Steve i ja smo se smjesta podmuklo oduljali poput na-mlaenih bijednika, poput kukavica, poput kanjenika odbjeglih pred pravdom. Za ove posljednje na je drao policijski porunik kad nas je ugledao kako se podmuklo uljamo. Smatrao je da su uvari zakona u amcu u potjeri za nama. Nije ekao da to ustanovi nego nas je drao na oku, te nas u M & M baru satjerao u kut. Dugo je trebalo da sve objasnimo jer smo odbili da se vratimo do amca i sretnemo arova; i na kraju nas je ostavio pod paskom drugog redara dok je otiao do amca. Poto smo ga se rijeili, uputili smo se naoj kolibici, a kad smo stigli onamo nalazio se ondje arov; sjedio je zgrbljen ekajui nas. E pa kako je znao da ivimo ondje! Bilo je etrdeset tisua ljudi toga ljeta u Dawsonu, i kako je pronaao nau kolibicu izmeu svih tih kolibica? Kako je uope znao da smo u Dawsonu? Preputam to vama. Ali ne zaboravite to sam rekao o njegovoj inteligenciji i onom neem besmrtnom to sam vidio da se cakli u njegovim oima.Nije postojao vie nikakav nain da ga se rijeimo. Bilo je previe ljudi u Dawsonu koji su ga kupili gore na Chilcootu, i pripovijest se rairila. Nekoliko puta smo ga natovarili na parobrod koji je iao niz Yukon; ali je jednostavno kod prvog pristajanja siao s njega i do-klipsao natrag uz obalu. Nismo ga mogli prodati, nismo ga mogli ubiti (obojica smo pokuali i Steve i ja) i nitko ga drugi nije mogao ubiti. ivio je krasnim ivotom. Vidio sam ga kako je pao u borbi s psima u glavnoj ulici, a pedesetak se pasa svalilo na nj, ali kad su se razili, uspravio se na sve etiri noge, nepovrijeen, dok su dva psa koja su bila na njemu, leala mrtva.Vidio sam kako je ukrao komadinu mesa od losa iz zalihe majora Dinwiddiea, tako teku da je

mogao drati34razmak samo od jednog skoka ispred indijanske kuharice gospoe Dinwiddie, koja ga je progonila sa sjekirom u ruci. Dok je uzmicao uz breuljak, poto je Indijanka odustala od daljnjeg progona, major Dinwiddie se glavom pojavi i ispali svoju vinesterku za njim. Dvaput je ispraznio spremnicu za naboje, a nijednom nije ni okrznuo arova. Zatim je iskrsnuo neki redar i uhapsio ga zbog upotrebe vatrenog oruja unutar gradskih mea. .Major Dinwiddie je platio novanu kaznu, a Steve i ja platismo mu meso po cijeni od jednog dolara po funti zajedno s kostima i ostalim. Toliko je on platio za to. .Meso bijae te godine skupo.Ja pripovijedam samo ono to sam vidio svojim oima. A sad u vam pripovijedati jo neto. Vidio sam kako je arov propao kroz jednu rupu u ledu. Led bijae tri i pol stope debeo, i struja ga je odvukla sa sobom kao slamku. Tristo jarda nie nalazila se u ledu golema rupa koju je upotrebljavala bolnica. arov ispliva iz te bolnike rupe, olie sa sebe vodu, izgrize led koji mu se stvorio izmeu nonih prstiju, otkasa uz obalu i napadne velikog njufundlendskog psa koji je pripadao komesaru za zlato.U jesen 1898. Steve i ja smo se uputili uz Yukon tjerajui motkama amac jo nesmrznutom vodom u namjeri da stignemo do rijeke Stevvart. Poveli smo sa sobom sve pse, osim arova. Mislili smo da smo ga dosta dugo hranili. Stajao nas je vie vremena, i briga, i novaca, i hrane - naroito hrane - no to smo zaradili prodavajui ga na Chilcootu. Stoga smo ga Steve i ja svezali u kolibici i odvukli svoj tovar. Te noi utaborili smo se na uu rijeke Indian. I Steve i ja bili smo prilino dobre volje to smo ga se otarasili. Steve bijae zabavan momak, i ja sam upravo sjedio zavijen u pokriva i smijao se, kad je orkan zahvatio logor. Nain, na koji se arov umijeao35

meu nae pse i pokazao im svoje zube, tjerao vam je kosu u zrak. A sad mi recite kako se oslobodio? Na vama je da to rijeite. Ja nemani ni pojma. I kako je preao rijeku Klondike? To je drugi udarac. Ali bilo kako bilo - kako je znao da smo krenuli uz Yukon? Vi znate da smo putovali vodom, te nije mogao nanjuiti naih tragova. Steve i ja smo postajali praznovjerni, to se tie tog psa. Iao nam je i na ivce; a, meu nama reeno, ak smo ga se i malo bojali.Poelo se sve smrzavati kad smo se nalazili na uu rjeice Henderson gdje smo ga za dvije vree brana prodali nekoj skupini koja je kretala uz Bijelu Rijeku u potragu za bakrom. Cijele je te drube nestalo. Nikada se nije pronalo od nje ni traga, ni koe, ni ljudske dlake, ni pasa, ni saonica ili bilo ega drugog. Nestalo ih je bez traga i glasa. To se pretvorilo u jednu od zagonetaka zemlje. Steve i ja smo napredovali uz rijeku Stevvart, a est nedjelja poslije toga arov je dopuzao u logor. Bio je ivi kostur i mogao se samo vui; ali stigao je onamo, A ono to bih elio znati, jest: tko mu je rekao da se nalazimo na rijeci Stevvart? Mogli smo poi na tisuu drugih mjesta. Kako je znao? Recite vi meni, pa u i ja va- ma rei.Nikako da ga se rijeimo. Kod Mayoa zapoeo je tunjavu s jednim indijanskim psom. ovjek koji je bio vlasnik psa, zamahne sjekirom na arova, promai ga i ubije svog psa. Pripovijest o arolijama i skretanju metka u stranu... ja, na primjer, drim da je mnogo tee da se u stranu skrene sjekira koju dri za drugi kraj golem ovjek. A ja sam na svoje oi vidio da se to dogodilo. Taj ovjek nije htio ubiti svoga psa. Dokaite mi da je htio.Pripovijedao sam vam kako je arov provalio u nae spremite mesa. To je za nas gotovo znailo smrt. Nije36vie bilo ivotinja da ih ubijamo, a samo smo od mesa mogli ivjeti. Losovi su se povukli nekoliko stotina milja daleko, a zajedno s njima Indijanci. Eto, na emu smo bili. Proljee je zapoelo, pa smo morali ekati da led na rijeci krene. Prilino smo oslabili prije nego smo se odluili da jedemo pse, a odluili smo da pojedemo prvo arova. Znate to je taj pas uinio? Podmuklo se oduljao. A kako je znao da ga namjeravamo pojesti? Bdjeli smo noi i noi vrebajui na nj, ali se nije vraao i mi smo pojeli druge pse. Pojeli smo cijelu spregu.A sad da ujete to je bilo dalje. Vi znate to to znai kad na golemoj rijeci popuca led i kad

nekoliko milijuna tona leda krene zapinjui, valjajui se i meljui. Upravo usred toga svega, kad je led s rijeke Stevvart kretao tutnjei i grmei, opazili smo arova vani usred rijeke. Zateklo ga je to kad je pokuao prijei na mjestu negdje gore vie. Steve i ja vikali smo i urlali i trali gore - dolje obalom bacajui eire u zrak. Koji put bismo zastali i vrsto jedan drugoga zagrlili, tako smo bili uzbueni jer smo vidjeli kraj arova. Nije imao nade ni jedan prema milijun. Nije imao uope nikakve nade. Poto je led otplovio, sjeli smo u jedan kanu i odveslali niz vodu do Yukona, a zatim niz Yukon do Dawsona, za-ustavivi se nedjelju dana da se nahranimo kod kolibica na uu rjeice Henderson. A kad smo stigli do obale kod Davvsona, sjedio je ondje arov ekajui nas; naulio je ui, mahao repom, iskesio gubicu, iskazujui nam tako srdanu dobrodolicu. Eto opet, kako se izvukao iz onog leda? Kako je znao da dolazimo u Dawson ba u toliko sati i toliko minuta da je bio ondje na obali i ekao nas?to vie mislim na tog arova, sve sam vie uvjeren da ima stvari na ovom svijetu koje su izvan dohvata naeg znanja. Ni po kakvim znanstvenim pravilima ne mo-37e se tog arova objasniti. To je psihika rijetkost, ili misticizam, ili neto tomu slina, mislim s mnogo primjese teozofije. Klondike je dobra zemlja. Mogao sam jo uvijek biti ondje i postati milijuna da nije bilo arova. Iao mi je na ivce. Podnosio sam ga pune dvije godine, onda je, mislim, moja izdrljivost prestala. Bilo je to u ljeti 1899. kad sam se izvukao. Nisam nita rekao Steveu. Jednostavno sam se podmuklo oduljao. Ali sam sve ostavio u redu. Napisao sam Steveu poruku i priloio omot otrova za takore, uputivi ga to da s tim uini. Bio sam sama kost i koa zbog tog arova, i tako nervozan da bih skoio i gledao oko sebe kad nije bilo nikoga nadaleko i nairoko. Ali je bilo nevjerojatno kako sam se brzo oporavio kad sam ga se oslobodio. Primio sam ponovno dvadeset funti od prijanje teine jo prije nego to sam stigao u San Francisco, a kad sam prelazio most prema Oaklandu, bio sam ponovno stari ja, tako da je ak i moja ena uzalud traila na meni bilo kakvu promjenu.Steve mi je jedanput pisao, a inilo se da je pismo pisao u bijesu. Smatrao je da sam okrutno postupio to sam ga ostavio sa arovom. Rekao je takoer da je upotrijebio moj otrov za takore prema uputama i da se nije moglo nita uiniti. Jedna je godina prola. Vratio sam se opet u ured i napredovao u svakom pogledu - ak sam se malo i udebljao. I onda je doao Steve. Nije me potraio. Proitao sam njegovo ime na brodskoj listi i udio se. Ali nisam se jako dugo udio. Probudio sam se jednog jutra i naao arova vezana lancem za stup ograde kako dri zubima mljekara. Steve je krenuo na sjever u Seattle, kako sam to istog jutra saznao. Nisam se vie debljao. Moja me je ena natjerala da mu kupim ovratnik i ploicu s imenom, i u toku jednog sata izrazio joj je svoju zahvalnost time to je usmrtio njezinu omiljelu38perzijsku maku. Nemogue je rijeiti se tog arova. Bit e uz mene dok ne umrem, jer on nee nikada umrijeti. Tek mi nije vie tako dobar otkako se on vratio, a moja ena kae kako joj se ini da sam omravio. Prole je noi arov uao u kokoinjac gospodina Harveva (Har-vey je moj susjed) i zaklao devetnaest njegovih s ljubavlju odgajanih pilia. Morat u ih platiti. Moj susjed s druge strane posvaao se s mojom enom i zatim odselio. Tome bijae uzrok arov. I zato sam se razoarao u Stephenu Mackavu. Nisam mislio da je tako podao ovjek.39POUZDANJESVI KONOPI bijahu odbaeni i Seattle br. 4 polagano je odmicao od obale. Na palubama, visoko nakrcanim teretom i prtljagom, sve je vrvjelo od raznolikog mnotva Indijanaca, pasa i gonia pasa, istraivaa rudnog blaga, trgovaca i traitelja zlata koji su se vraali kui. Dobar dio stanovnika Dawsona poredao se na obali da kae zbogom. Kad su uvukli slaz i kad je brod zaplovio uz vodu, amor opratanja postade zagluan. I u tome posljednjem trenutku svatko se poeo prisjeati zadnjih oprotajnih poruka i dobacivati ih tamo i amo preko sve ireg vodenog razmaka. Suui svoje ute brkove jednom rukom i maui tromo drugom prijateljima na obali, Louis Bondell se odjednom sjeti neega i skoi do ograde.- Hej, Fred! - zaurla on. - Hej, Fred!Traeni Fred progura se svojim krupnim ramenima kroz prednji red gomile na obali ne bi li uo poruku Louisa Bondella. Lice se potonjeg zacrveni od uzaludna vikanja. Vodeni se razmak izmeu

broda i kopna sve vie irio.- Hej vi, kapetane Scott! - vikao je prema zapovjednikom mostu. - Zaustavite brod!Gongovi odjeknu i golemi kota na krmi zakoi se i stane. Sve ruke na brodu i na obali iskoriste ovaj zastoj da izmijene posljednji, novi i preni pozdrav. Nastojanje40

Louisa Bondella da se uje bijae sve uzaludnije. Seattle br. 4 skrene s puta i struja ga ponese niz vodu, pa je kapetan Scott morao krenuti uz vodu i zakoiti po drugi put. Glava mu nestade u zapovjednikom mostu, ali se trenutak kasnije pojavi iza velikog doglaala.Kapetan Scott je imao silan glas, i rije "tiina" koju je dobacio gomili na palubi i na kopnu mogla se uti do vrha brda Moosehide i daleko do Klondike Citvja. Ova slubena opomena sa zapovjednikog mosta prebaci preko te gungule veo tiine.- Dakle, to elite rei? - upita kapetan Scott.- Recite Fredu Churchillu - on je prijeko na obali - recite mu, da ode do Macdonalda. U njegovoj eljeznoj blagajni nalazi se - jedna moja mala runa torba. Recite mu da je uzme i donese kad se bude vraao.U tiini kapetan Scott dovikne kroz doglaalo tu poruku na obalu:- Vi, Fred Churchill idite do Macdonalda - u njegovoj je eljeznoj blagajni - mala runa torba - pripada Louisu Bondellu - vano! Donesite je, kad doete! Jeste li razumjeli?Churchill je mahao rukom u znak da je razumio. Da je zapravo Macdonald, pola milje daleko, otvorio svoj prozor, bio bi to takoer uo. Zamor opratanja se die, gongovi odjeknu i Seattle br. 4 poe, skrene u maticu, okrene se i uputi niz Yukon. Bondell i Churchill mahali su za rastanak, iz uzajamne sklonosti, do posljednjeg asa.To je bilo usred ljeta. Pri kraju ljeta W. H. Willis je krenuo uz Yukon sa dvjesta povratnika koji su se vraali kui. Meu njima je bio i Churchill. U njegovoj se kabini usred vree za odijelo nalazila torba Louisa Bondella. Bila je to mala, debela konata torba, a zbog njene teine od etrdeset funti Churchill je bio uvijek nervozan42kad bi odlazio predaleko od nje. Jedan je ovjek u po-krajnoj kabini sakrio imovinu u zlatnoj praini na isti nain u vreu za odijelo, i obojica se meusobno dogovore da e naizmjence uvati strau. Dok bi jedan siao da jede, drugi je pazio na vrata obih kabina. Kad je Churchill zaelio da sudjeluje u kartanju, onaj je drugi uvao strau, a kad je ovaj drugi elio da odmori duu, Churchill je itao etiri mjeseca stare novine na sklopnoj stolici smjetenoj izmeu vrata.Znakovi su pokazivali da e uskoro zima, i pitanje koje se raspravljalo od zore do mraka, i jo duboko u mrak, bijae hoe li se izvui prije zamrzavanja ili e biti prisiljeni da napuste parobrod i da pjeae preko leda. Bilo je nekoliko zastoja koji su ih ljutili. Dva puta su se pokvarili strojevi, te su se morali popravljati, a svaki put su ih zapui snijega upozoravali na prijeteu zimu. Devet se puta parobrod W. H. Willis pokuao probiti preko brzica Five-Finger sa svojim oteenim strojevima, i kad je konano uspio, bio je etiri dana u zakanjenju prema svom i tako ve slobodnom voznom redu. Pitanje je, koje je onda iskrslo, bilo da li e brod Flora ekati na nj iznad kanjona Box. Vodeni prostor izmeu gornjeg dijela kanjona Box i podnoja brzica White Horse nije bio plovan za parobrode, te su se putnici na tome mjestu prekrcavali i obilazili pjeice te brzice od jednog parobroda do drugog. U toj zemlji nije bilo telefona, te prema tome nikakva naina da se obavijesti Floru, koja je ekala, da je Willis etiri dana u zakanjenju, ali da ipak stie.Kad je W. H. Willis stigao do White Horsea, saznalo se da je Flora ekala tri dana preko vremena i da je otila prije svega nekoliko sati. Takoer se saznalo da e biti usidrena kod Tagish Posta do nedjelje ujutro do devet sati. A to je bilo u subotu u etiri sata poslije podne.43

Povratnici sazvae sastanak. Na brodu se nalazio jedan veliki kanu iz Peterborougha, upuen milicijskoj postaji na gornjem dijelu jezera Bennett. Sloili su se da preuzmu odgovornost za nj i da ga urue. Zatim su pozivali dobrovoljce. Dva su ovjeka bila potrebna da se dostigne Flora. Istog

trenutka prijavi se dobrovoljno dvadesetak ljudi. Meu njima bijae Churchill, jer je bio takve naravi da se dobrovoljno javio prije nego je pomislio na Bondellovu runu torbu. Kad se toga sjetio, poeo se nadati da nee biti izabran; ali ovjek koji je stekao glas kapetana nogometne momadi u vioj srednjoj koli, glas predsjednika atletskog kluba, glas gonia pasa, glas dobrog vodia u potrazi za zlatom u Yukonu, a povrh toga, ovjek takvih ramena kao on, nije imao pravo da izbjegne tu ast. Taj zadatak bude povjeren njemu i gorostasnome Nijemcu Nicku Antonsenu.Dok se skupina povratnika s amcem na ramenima uputila trkom preko kopnenog prijelaza, Churchill otri u svoju kabinu. Izbaci sadraj vree za odjeu na pod i uzme torbu da je povjeri ovjeku u susjednoj sobi. Zatim mu sine misao da torba nije njegova, te da nema prava da je da iz ruke. Stoga pojuri s njom na obalu, pretri kopneni prijelaz, pri emu je, premjetajui je esto iz ruke u ruku, razmiljao da li zaista ne tei vie od etrdeset funti.Bilo je etiri i po poslije podne kad su ta dva ovjeka krenula. Struja na rijeci Thirty Mile bijae tako snana da su rijetko mogli upotrijebiti vesla. Napredovali su obalom s uzetom za teglenje preko ramena, posrui preko stijena i probijajui se kroz ikaru; poskliznuli bi se ponekad i pali u vodu gazei je esto do koljena pa i struka; a onda, kad bi naili na kakvu nepremostivu strmu obalu, uli bi u amac, izvukli vesla i u divljem i krivudavom zaletu preli preko struje na drugu obalu,44uvukli vesla, iskoili iz amca i ponovo teglili ue. Bijae to naporan posao. Antonsen je radio poput diva, kakav je i bio, ne prigovarajui, ustrajno, ali gonjen do krajnjih sila Churchillovim snanim tijelom i neumornim duhom. Nikada nisu stali da se odmore. Samo naprijed, naprijed i neprestano naprijed. Niz rijeku puhao je studen vjetar od kojeg su im se smrzavale ruke, i silio ih da od vremena do vremena udaranjem tjeraju ponovo krv u ukoene prste.Kad se spustila no, bili su prisiljeni da se povjere srei. Padali su vie puta redom na neprolaznoj obali i derali odijelo u krpe na niskom bunju koje nisu mogli vidjeti. Oba su ovjeka bila tako jako izgrebena da su krvarila. U smionim prijelazima s jedne obale na drugu nekoliko su puta udarili o grebene i prevrnuli se. Kad se to prvi put dogodilo, Churchill je zaronio i naslijepo traio runu torbu u vodi dubokoj tri stope. Izgubio jt pola sata dok ju je naao, a zatim ju je odnio vrsto vezanu do amca. Tako dugo dok je kanu plovio, torba je bila sigurna. Antonsen se rugao torbi, a prema jutru je poeo zbog nje psovati; ali se Churchill nije udostojio da mu objanjava.Njihova zadravanja i nezgode bijahu beskrajni. Na nekom naglom zavoju oko kojeg se slijevala snana mala brzica izgubili su dva sata pokuavajui dvadesetak puta da je prijeu, i dva su se puta prevrnuli. Na tome mjestu na obim su stranama bile strme obale koje su se dizale iz duboke vode i du kojih nisu mogli niti vui amac niti ga tjerati pomou motke, a veslima se nisu mogli suprotstaviti struji. Kod svakog su se pokuaja s veslima naprezali iz svih snaga, i svaki su put, sa srcima koja su bila blizu da se od napora rasprsnu, bili izigrani i odbaeni nazad. Naposljetku su uspjeli zahvaljujui sluaju. U najbroj bujici pri kraju jo jednog neuspjelog poku-45aja hir struje izbaci kanu iz Churchillove vlasti i baci ga o strmu obalu. Churchill slijepo skoi na stijenu i nae se u nekoj pukotini. Drei se jednom rukom stijene, drugom prihvati potopljeni amac, dok se Antonsen izvukao iz vode. Zatim izvukoe kanu i odmorie se. Uspio im je novi pokuaj na tom kritinom mjestu. Pristanu uz obalu neto vie, izbace se odmah na kopno i upute se gutarom s uzetom za teglenje.Dan ih zatee daleko ispod Tagish Posta. U nedjelju u devet sati ujutro mogli su uti kako Flora zvidi za odlazak. A kad su se u deset sati dovukli do postaje, mogli su samo daleko na jugu jedva zamijetiti dim Flore. Kapetan konjike policije Jones s dobrodolicom je primio i nahranio dva iscrpena odrpanca, a poslije je tvrdio da su obojica imali tako sjajan apetit kakva jo nikad nije vidio. Legli su uz pe u svojim promoenim dronjcima i zaspali. Nakon dva sata Churchill ustane, ponese do amca Bondellovu torbu, koju je upotrijebio mjesto jastuka, probudi Antonsena i uputi se u potjeru za Florom. - Ne zna se to se moe dogoditi - strojevi se pokvare ili neto slino - bijae njegov odgovor na protivljenje kapetana Jonesa. Ja u dostii taj .parobrod i poslat u ga natrag po momke.Jezero Tagish bijae zapjenjeno od jakog jesenskog vjetra to im je puhao u lice. Golemi snani

valovi zapljuskivali su kanu i prisiljavali jednog ovjeka da izbacuje vodu iz amca da bi drugi mogao veslati. Napredovali su du plitke obale kroz vodu, jedan ovjek naprijed teglei amac, dok ga je drugi gurao. Borili su se protiv jakog vjetra u ledenoj vodi do struka, esto do vrata, esto i preko glave, pod golemim bijesnim valovima. Nije bilo poinka, nikada ni trenutka odmora od te nevesele bitke to je lomila srca. Te su noi, na gornjem dijelu jezera, prestigli Floru usred snanih zapuha snijega. -46Vratite se do White Horsea - urlao je Churchill poput divljaka, dok je Antonsen zahrkao. Odjea se jedva drala na njemu. Lice mu bijae smrznuto i nateeno od neprekidna napora u ovo dvadeset i etiri sata, dok su mu ruke bile tako nateene da nije mogao stisnuti aka. A to se tie nogu, bile su to smrtne muke stajati na njima.Kapetan Flore nije bio voljan da se vrati do White Horsea. Churchill bijae uporan i odluan; kapetan je bio nepopustljiv. Na kraju je istakao da se nita nee postii ako se vrati natrag, jer jedini oceanski parobrod u Dyeai Athenian treba da otplovi u utorak ujutro, a da on ne moe ii natrag do White Horsea i dovesti nasukane povratnike na vrijeme da uhvati tu vezu.- U koje vrijeme polazi Athenian - upita Churchill.- U sedam sati, u utorak ujutro.- U redu - odvrati Churchill bubnjajui istovremeno prstima po rebrima Antonsena koji je hrkao. - Vi se vratite natrag do White Horsea. Mi emo ii naprijed i zadrati Atheniana.Mamuran od sna, Antonsen se jo nije stigao ni razbuditi u svojoj pospanoj svijesti, i ve se na brzinu naao u amcu, a da nije shvaao to se dogodilo dok ga nije do koe smoila ledena pjena uzburkane vode i dok nije uo Churchilla kako rei na nj kroz tamu:-- Veslaj, zar ne moe! Zar hoe da se utopimo?Dan ih zatee kod Caribou Crossinga, vjetar je jenjavao, a Antonsen bijae odvie iscrpen da zamoi veslo. Churchill pristane s amcem uz mirnu obalu, i tu su zaspali. Opreza radi savio je ruku pod glavu, tako da ga je svakih nekoliko minuta bol od zaustavljenog kolanja krvi budila, na to bi pogledao na sat i savio pod glavu drugu ruku. Poslije dva sata borio se s Antonsenom da ga probudi. Zatim krenu. Jezero Bennett, trideset milja47u duini, bijae poput vode pred mlinom; ali na pola puta snaan vjetar s juga ih zapuhne i zapjeni vodu. Sat za satom su se opet borili kao na Tagishu; izali su iz amca vukui i gurajui ga u ledenoj vodi do struka i vrata, a koji put i preko glave; pri kraju dobroudni div sasvim smalake. Churchill ga je nemilosrdno, navlaio; ali kad bi bubnuo naglavce i kad mu je prijetila opasnost da se utopi u vodi dubokoj tri stope, on bi ga uvukao u kanu. Poslije toga je Churchill nastavio borbu sam i stigao rano poslije podne do milicijske postaje na gornjem dijelu jezera Bennett. Pokuao je da mu pomogne da izie iz amca, ali nije uspio. Sluao je teko disanje iscrpena ovjeka i zavidio mu kad se sjetio to jo njega eka. Antonsen moe ovdje leati i spavati, ali on mora u zakanjenju ii dalje preko golemog Chillcoota dolje do mora. Prava je borba tek pred njim i on je gotovo poalio snagu to je preostala u njegovu tijelu zbog muka koje ona jo moe nanijeti tome tijelu.Churchill izvue kanu na obalu, dohvati Bondellovu torbu i uputi se u lakom trku prema milicijskoj postaji. - Tamo je dolje jedan kanu koji vam je upuen iz Dawsona - dobaci asniku koji mu je odgovorio na kucanje. - U njemu je jedan ovjek, gotovo mrtav. Nita ozbiljna; samo je iscrpen. Pobrinite se za nj. Ja se moram uriti. Zbogom. Hou da uhvatim Atheniana.Jedna milja kopnenog prijelaza spajala je jezero Bennett i jezero Linderman, i posljednje je rijei dobacio za sobom kad se ve uputio trkom. Bijae to vrlo muan trk, ali on stisnu zube i nastavi zaboravljajui veim dijelom puta na svoju bol zbog gorljiva ara kojim je promatrao runu torbu. Bio je teak teret. Premjetao ju je iz jedne ruke u drugu i opet natrag. Jedanput je smjesti pod ruku. Prebaci jednu ruku preko ramena druge ruke, tako da mu je torba udarala i mlatila po leima48kako je god trao. Jedva ju je drao svojim izranjenim i oteenim prstima, a nekoliko je puta ak i ispusti. Premjetajui je iz ruke u ruku, jednom mu se izmakla i pala ispred njega, a pri tom ga zanijela i estoko bacila na zemlju.Na drugom kraju kopnenog puta kupi za dolar par starog remenja za noenje tereta, i u nj smjesti

torbu. Iznajmi i motorni amac da ga preveze tih est milja do gornjeg kraja jezera Linderman, kamo stie u etiri sata poslije podne. Trebalo je da Athenian otplovi iz Dyeae idueg jutra u sedam. Dyea bijae dvadeset i osam milja daleko, a pred njim se uzdizao Chilcoot. Sjeo je da popravi obuu za taj dugi uspon i da odagna san. Zadrije-mao je onog asa kad je sjeo, ali nije spavao ni trideset sekundi. Bojao se da bi, zadrijema li ponovno, to drije-manje moglo potrajati dulje, pa zavri stojei popravljanje obue. ak je i tako klonuo na trenutak. Osjetio je kako ga obuzima nesvjestica; poto je toga postao svjestan na pola puta dok mu je smalaksalo tijelo padalo na zemlju, on, sabravi se, ukoi miie grevitim trzajem, te izbjegne padu. Od toga naglog povratka svijesti postane mu muno i on se poe tresti. Dlanom se udarao po glavi da bi probudio omamljeni mozak.Teretna je povorka Jacka Burnsa kretala prazna natrag prema jezeru Crater i Churchilla pozovu da zajai na mulu. Burns je htio smjestiti torbu na drugu ivotinju, ali je Churchill zadra nosei je na obluju svoga sedla. Meutim je zadrijemao i torba bi svaki as kliznula s obluja na jednu ili na drugu stranu budei ga svaki put munim trzajem. Zatim, u rano predveerje, mula je naletjela s njim na jednu streu granu koja mu je sasvim rasjekla obraz. Preplaivi se grane, mula je skrenula sa staze i pala, zbacivi jahaa i runu torbu na stijene. Poslije toga je Churchill iao pjeice ili, bolje4 Jack London: "Smei vuk"49rei, teturao je preko neeg slinog stazi vodei mulu. Straan smrad od strvina konja koji su uginuli za trke za zlatom strujao je s obje strane staze. Ali mu to nije smetalo. I dok su stigli do Dugog jezera, on se razbudio i kod Dugog jezera je prepustio torbu Burnsu. Ali je kraj slabog svjetla zvijezda budno pazio na nj. Torbi se nije smjelo nita dogoditi.Kod jezera Crater teretna povorka skrene u logor, a Churchill zapoe strmi uspon prema vrhu smjestivi torbu na lea. Prvi put na toj strmoj stijeni shvati kako je umoran. Vukao se i puzao poput raka, optereen teinom svojih udova. Izraziti i bolni napor volje bijae potreban svaki put kad bi digao nogu. Pojavila mu se halucinacija da je potkovan olovom poput ronilaca u dubokim morima, i sve to je mogao uiniti, bilo je da se odupire elji da spusti ruku i opipa olovo. A to se ticalo Bondellove torbe, bilo mu je neshvatljivo da etrdeset funta mogu toliko teiti. Pritiskivala ga je poput planine, i on se u mislima vraao godinu dana unazad ne vjerujui da se penjao preko tog istog prijevoja s teretom od sto i pedeset funti na svojim leima. Ako je onaj teret teio sto i pedeset funti, onda Bondellova torba tei pet stotina.Prvi uspon planinskog spleta od jezera Crater vodio je preko malog ledenjaka. Na njemu se nalazila dobro oznaena staza. Ali povrh ledenjaka, to bijae takoer svretak uma, prostirao se samo kaos golih stijena i nanosa golemog kamenja. Nije bilo mogue vidjeti staze u mraku, pa je teturao i trebalo mu je tri puta vie napora za svako napredovanje no obino. Stigao je na vrh kad je najee zavijao vjetar i padao snijeg; sretnim je sluajem naiao na mali, naputeni ator u koji se uvukao. Ondje nae i naglo proguta nekoliko starih peenih krumpira i pola tuceta prijesnih jaja.50Kad je snijeg prestao i vjetar se stiao, on zapoe gotovo nemogui silazak. Tu nije bilo puta, te je teturao i posrtao zaustavljajui se esto u posljednjem trenutku na rubu kamena stijene i strmih provalija kojih dubinu nije mogao prosuditi. Dok je on tako silazio, zvjezdano se nebo zamrailo i on se u tami koja je nastala okliznuo i otkotrljao stotinjak stopa, zaustavivi se sav izgreben i krvav na dnu velike plitke jame. Sa svih strana oko njega dizao se smrad od crknutih konja. Jama je bila uza samu stazu i vodii tovarnih konja bacali su u nju iscr-pene ivotinje koje su crkavale. Taj ga je smrad svladao i obuzela ga smrtna munina; izvukao se pritisnut tim smradom kao nonom morom. Na pola puta sjeti se Bondellove rune torbe. Bila je pala u jamu zajedno s njim; remen je vjerojatno pukao i on ju je zaboravio. Vrati se natrag u onu smrdljivu kostursku jamu gdje je puzao okolo na rukama i koljenima i naslijepo traio pola sata. Naao je i nabrojio sedamnaest crknutih konja (i jednog ivog, koga je ubio iz svog revolvera), prije nego to je naao Bondellovu torbu. Osvrui se na svoj ivot, u kojem je pokazao prilino hrabrosti i imao i dosta uspjeha, bez mnogo razmiljanja je doao do zakljuka da mu je ta potraga za torbom bila najhrabrije djelo to ga je izveo. Bilo je to zbilja junatvo - dva se puta gotovo onesvijestio prije nego je uspio da se izvue iz te jame.

Kad se spustio do Scalesa, strma kosina Chilcoota bijae ve za njim i put postade laki. Ne, put nije bio lak, ak niti na najboljim mjestima, ali se pretvorio u zaista mogu put kojim bi se bio dobro proveo da nije bio tako iscrpen, da je imao svjetla da odabere mjesto gdje e stati i da nije bilo Bondellove rune torbe. U tom njegovom iscrpenom stanju to mu je bio posljednji udarac. Budui da je posjedovao jedva snage da sam sebe nosi, ta dodana teina torbe bila je dovoljna da ga51baci skoro svaki put kad bi posrnuo ili zateturao. A kad bi izmakao posrtanju, grane bi se pruale u mraku te bi se zakaile za torbu izmeu njegovih ramena i zaustavljale ga.- Ako ne uhvatim Athenian - zakljuio je u mislima - bit e kriva samo runa torba. - Samo su dvije stvari zaista ostale u njegovoj podsvijesti - Bondellova torba i parobrod. Znao je samo za te dvije stvari i poe ih na neki nain usporeivati s nekim ozbiljnim zadatkom zbog kojega je putovao i muio se stoljeima. Hodao je i muio se kao u snu. Jedan dio tog sna bijae i njegov dolazak u Sheep Camp. Doteturao je u krmu, izvukao ramena iz remenja i poeo smjetati torbu do svojih nogu. Ali mu se ona isklizne iz ruku i udari o pod muklim udarcem, to su zamijetila dva ovjeka koji su upravo odlazili. Churchill popije au viskija, ree vlasniku krme da ga zovne za deset minuta i sjedne stavivi noge na torbu a glavu na koljena.Izmueno tijelo ukoilo mu se tako jako da mu je, kad su ga zvali, trebalo jo deset minuta i jo jedna aa viskija da pokrene svoje zglobove i progiba miie.- Hej! Ne tim putem! - povie vlasnik krme, poe za njim i uputi ga mrakom prema Canyon Citvju. Neki mali traak unutarnje svijesti govorio je Churchillu da je pravac ispravan, i jo uvijek kao u snu krene stazom kanjona. Nije znao to ga je opomenulo, ali poto je putovao nekoliko stoljea, kako mu se inilo, osjeti opasnost i izvue revolver. Jo uvijek u snu, opazi dva ovjeka kako izlaze iz mraka i kako ga zaustavljaju. Njegov revolver opali etiri puta, on opazi bljeskove i zau prasak njihovih revolvera. Bio je svjestan da je pogoen u bedro. Vidio je kako se jedan ovjek sruio, i kad mu se drugi priblii, udari ga tekim revolverom, tanim pogotkom, ravno u lice. Poslije toga se okrene i poe bje-52ati. Prenu se oda sna nedugo poslije toga i nae se kako epajui silazi puteljkom. Prva mu pomisao bijae runa torba. Nalazila mu se jo uvijek na leima. Bio je uvjeren da je sve to to se dogodilo bio san, dok se nije maio za revolverom i otkrio da ga nema. Zatim osjeti otru bol u bedru i, poto ga opipa, otkri da mu je ruka topla od krvi. To bijae suvina rana, ali je bila nepobitna. Jo vie se razbudi i nastavi oteani hod prema Canvon Cityju.Pronae ovjeka s konjskom spregom i teretnim kolima koji se digao iz kreveta i upregao za dvadeset dolara. Churchill se zavue u leaj na kolima i zaspi, jo uvijek s runom torbom na leima. Bijae to strahovito drndanje preko kiom opranog kamenja niz dolinu Dyea; ali budio se samo onda kad su kola udarala o najvee kamenje. Poskakivanje njegova tijela s leaja u kolima do visine manje od stope nije ga smetalo. Posljednja milja je glatko tekla i on je vrsto spavao.Probudio se u sivo praskozorje kad ga je koija divlje tresao i urlao mu u ui da je Athenian otiao. Churchill je bezizraajno gledao na pustu luku.- Tamo prijeko kod Skaguava - ree ovjek. Churchillove oi bijahu odvie oteene da bi tako daleko vidio, ali ree: - To je on. Naite mi amac.Koija je bio usluan, te mu pronae skif i ovjeka koji e veslati za deset unaprijed plaenih dolara. Churchill plati i oni mu pomognu da ue u skif. Nije imao snage da ue sam. est milja je trebalo do Skaguava i on je sav blaen mislio kako e spavati tih est milja. Ali ovjek nije znao veslati kako valja, te Churchill uze vesla i pone se muiti jo nekoliko stoljea. Nikada nije doivio est tako dugih i bolnih milja. Otar povjetarac puhao je uz uvalicu i zadravao ga. Osjeao je teinu u upljini eluca i patio je od nesvjestice i mrtvila. Na nje-53gov nalog ovjek uze lopaticu za izbacivanje vode i pljusne mu slane vode u lice.Athenian je upravo dizao sidro kad su ga dostigli, a Churchill bijae pri kraju svojih posljednjih ostataka snage.- Stanite! Stanite! - vikao je promuklo. - Vana poruka! Stanite!Poslije toga spusti bradu na grudi i zaspa. Kad su ga estorica ljudi poela nositi uza slaz, probudi

se, posegne za torbom i prihvati je se poput utopljenika.Na palubi je postao sredite uasa i radoznalosti. Odjea koju je imao kad je napustio White Horse, predstavljalo je samo nekoliko dronjaka, a on je bio u isto takvom stanju kao i njegovo odijelo. Putovao je pedeset i pet sati na krajnjoj granici izdrljivosti. U tom je vremenu spavao est sati, a postao je za dvadeset funta laki nego to je bio kad je krenuo. Lice, ruke i tijelo bijahu mu izgrebeni i puni modrica, te je jedva mogao gledati. Pokuao je da ustane, ali nije mogao, opruio se na palubi drei vrsto runu torbu; izruio je svoju poruku.- A sad me stavite u krevet - dovri on. - Jest u kad se probudim.Iskazali su mu poast, odnijeli ga u njegovim dronjcima i prljavtini i poloili zajedno s Bondellovom torbom u kabinu za mladence koja je bila najvea i najluk-susnija kabina na brodu. Kazaljka na satu je dva puta prela brojanik dok je spavao, zatim se okupao i obrijao i jeo, i kad je dvjesto povratnika iz White Horsea stiglo, puio je cigaru, naslonjen na ogradu.Kad je Athenian stigao u Seattle, Churchill se potpuno oporavio i siao je na obalu s Bondellovom torbom u ruci. Bio je ponosan zbog te torbe. Za njega je ona znaila uspjeh, estitost i pouzdanje. - Ja sam izruio robu54

- tako se u sebi izraavao, traei snane izraze. Bilo je rano uveer i on ode ravno Bondellovoj kui. Louis Bondell bijae sretan to ga vidi, i, rukujui se s njim istovremeno s obim rukama, uvue ga u kuu.- Oh, hvala ti staro mome; lijepo od tebe to si mi to donio - ree Bondell kad je primio runu torbu.On je baci nemarno na divan, i Churchill zapazi svojim prosuivakim okom udar te teine o elina pera. Bondell ga obasu pitanjima.- Kako si izdrao? Kako su momci? to je s Billom Smithersom? Je li Del Bishop jo uvijek s Piercom? Je li prodao moje pse? Kako se iskazao Sulphur Bottom? ini se da si dobro. Kojim si se parobrodom vratio?Churchill je odgovarao na sve dok nije prolo pola sata i u razgovoru se pojavio prvi tajac.- Zar ne bi bilo bolje da je pogleda? - predloi on pokazujui glavom runu torbu.- Oh, sve je u redu - odgovori Bondell. - Je li Michellova kua postala ono to je oekivao?- Mislim da bi bilo bolje da pogleda u nju -- ustrajno e Churchill. - Kad ja predam neku stvar, elim biti siguran da je sve u redu. Uvijek postoji mogunost da je netko u nju dirao dok sam spavao ili neto drugo radio.- Nije nita vano, stari drue - odgovori Bondellsmijui se.- Nita vano - ponovi kao jeka Churchill slabim, sitnim glasom. Zatim odluno progovori: - Louis, to je u toj torbi? elio bih znati.Louis ga zaueno pogleda, zatim ode iz sobe i vrati se sa snopom kljueva. Uvue ruku i izvue teki revolver marke Colt 44. Onda izvadi nekoliko kutija streljiva za revolver i nekoliko kutija naboja za puku marke Winchester.Churchill uze torbu i pogleda u nju. Onda je prevrne i lako je strese.- Pitolj je sav zarao - ree Bondell. - Mora da je kisnuo.- Da - odvrati Churchill. - teta to se smoio. Mislim da sam bio malo nemaran.On ustade i izie. Deset minuta kasnije Louis Bondell takoer izie i nae ga na stubama kako sjedi s laktima na koljenima i bradom na rukama i kako uporno bulji u mrak.57KANJON SAV OD ZLATAZELENO srce kanjona nalazilo se ondje gdje su se stijene odmakle od svojeg krutog poloaja i ublaavale otrinu obrisa inei mali zatieni kuti, prepun svjeine, ubavosti i blagosti. Ondje je sve poivalo. ak je i mala rjeica dovoljno usporila svoj buni tok da stvori mirno jezerce. Objeene glave i napola zatvorenih oiju, drijemao je do koljena u vodi srnda rie dlake i granatih rogova.S jedne strane, poinjui od samog ruba jezerca, prostirala se livadica; ta hladna, osvjeavajua,

zelena povrina protezala se do podnoja mrke stijene. S druge strane jezerca uspinjao se blagi obronak zemlje u susret suprotnoj stijeni. Fina trava pokrivala je obronak - tra va posuta cvijeem, u razbacanim raznobojnim mrljama, naranastoj, grimiznoj i zlatnoj. Nie dolje kanjon bijae zatvoren. Nije bilo nikakva vidika. Stijene su se naglo zatvarale i kanjon se svravao u kaosu litica, pokrivenih mahovinom te skrivenih zelenim zastorom loze, puzavaca i kronja drvea. Nad kanjonom su se u daljini dizali breuljci i vrhovi te maglovita brda podno gorja, pokrivena borovima. A tamo daleko, poput oblaka na rubu neba, uzdizali su se bijeli minareti u visine na kojima su Sier-rini vjeni snjegovi neumoljivo odbijali sunev ar.U kanjonu nije bilo praine. Lie i cvijee bijae' isto i netaknuto. Trava poput finog baruna. Tri jablana58nad jezerom slala su svoje snjene pahuljice da lepraju mirnim zrakom. Cvjetovi puzave manzanite na obronku ispunjavali su zrak proljetnim mirisima dok je njezino iskusno mudro lie ve poinjalo svoje uspravno savijanje da se zatiti od dolazee ljetne sue. Na otvorenim prostorima obronka, van dohvata najdalje sjene manzanite, stajale su uzdignute glave mariposa ljiljani poput gustih jata nonih leptira ureenih draguljima, iznenada zaustavljeni, ali upravo spremni da ponovo zalepraju dajui se u bijeg. Tu i tamo umski harlekin, madron, doputajui da bude uhvaen u asu kad mijenja boju svoga poput graka zelenog stabla u crvenkastu boju poput broa, irio je iz velikih grozdova votanih zvona svoj miomiris zrakom. Ti zvonii bijahu pjenuavo bijeli, oblika urica, ispunjeni sladunjavim mirisom koji se javlja u proljetno doba.Nije bilo ni daka vjetra. Zrak je svojim tekim mirisima uspavljivao. Bijae to miomiris koji bi bio ogavan da je zrak bio teak i vlaan. Ali zrak bijae otar i rijedak. Kao da je zvjezdana svjetlost bila pretvorena u atmosferu, prosijanu i zagrijanu sunanom svjetlou, a natopljenu miomirisom cvijea.Poneki leptir zalijetao se amo-tamo kroz prostore svjetla i sjene. A odasvud okolo dizao se tihi i uspavljujui zuj planinskih pela - sibarita, to su se gostili i meusobno dobroudno gurali kod stola ne nalazei vremena za osornu neuljudnost. Mala rjeica je tako mirno tekla i romonila svojim putem kroz kanjon, da se javljala samo slabim i povremenim uborom. um rjeice bijae kao uspavljujui apat, neprestano prekidan drijema-njem i tiinom, a uvijek ponovo prisutan pri buenju.Kretanje svih stvari bijae lelujanje u srcu kanjona. Sunana svjetlost i leptiri lelujali su se kroz drvee. Zuj59pela i romon rjeice bijahu lelujanje zvukova. A to lelu-janje zvukova i boja inilo se da zajedno tka njeno i neopipljivo tkivo koje bijae duh toga mjesta. Bio je to duh mirovanja, ali ne duh smrti, ve duh ivota to mirno tee, duh tiine, ali ne i utnje, duh kretanja, ali ne vidljivog gibanja, duh spokojna odmaranja, pun ivota, nezagorena borbom i radom. Duh je toga mjesta bio duh ivota, uspavana lagodnou i zasiena obiljem i ne-naruena bukom dalekih ratova.Srnda rie dlake i granatih rogova priznavao je vlast duha toga mjesta i drijemao do koljena duboko u hladnom i zasjenjenom jezercu. inilo se da nije bilo muha da mu dodijavaju, te je bio trom od odmaranja. Koji put bi mu se ui pomakle kad se rjeica probudila i zaubo-rila, ali su se lijeno micale jer je unaprijed znao da je to samo rjeica koja se razbrbljala kad je otkrila da jezaspao.Ali odjednom su se srndaeve ui digle i ukoile u napetu iekivanju zvuka. Glavu je okrenuo prema donjem dijelu kanjona. Njegove osjetljive, drhtave nozdrve njuile su zrak. Oi mu nisu mogle prodrijeti kroz zeleni zastor iza kojeg je rjeica dalje romonila, ali mu do uiju dopre glas ovjeka. Bijae to snaan, jednolian pjevuc-kav glas. Odjednom srnda zau otar zveket metala koji je udario o stijenu. Na taj zvuk on zabrekta, naglo se trgne i u jednom skoku poleti iz vode ravno na livadu gdje mu noge utonu u barun svjee trave; naulio je ui i opet onjuio zrak. Zatim se oduljao malom livadicom, zaustavljajui se ponekad da osluhne, a onda je iezao iz kanjona lagano i neujno poput prikaze.Bat metalom potkovanih potplata po kamenju sve se bolje uo, a ovjekov je glas postajao sve glasniji. Razli-jegao se kao neka vrsta jednolinog napjeva koji je po-

COstajao razgovjetniji to je bio blii, tako da su se i rijei mogle razabirati:Okreni se i okreni svoje licePrema lim ubavim breuljcima sklada(Snagu grijeha ti prezire!) Pogledaj naokolo i oko sebe Zbaci svoju vreu grijeha na zemlju(I u zoru srest e Gospoda!)tropot je pratio tu pjesmu i duh tog mjesta pobjegne tragom srndaa rie dlake. Zeleni se zastor razdvoji i neki se ovjek zagleda u livadicu i jezerce i obronak breuljka sa strane. Bijae to promiljen ovjek. Jednim pogledom obuhvati cijeli kraj, a zatim oima prijee preko pojedinosti da bi provjerio opi dojam. Tek onda otvori usta divei se ivo i ozbiljno.- Nitavilo ivota i zmije paklene! Ta pogledajte samo ovo! Drvee, i voda, i trava i obronak! Uitak za lovca na zlato, a raj za konje! Svjee zelenilo za umorne oi! Tu ima rumenila za blijede ljude. Skrovit panjak za traitelja rudnog blaga i odmaralite za umorne magarce. Upravo prekrasno!Bio je to ovjek pjeane boje lica na kojem su se odraavali vesela ud i dobro raspoloenje, koji su, kako se inilo, bili njegove znaajke. Bilo je to ivahno lice koje se brzo mijenjalo prema unutranjim raspoloenjima i mislima. Razmiljanje bijae kod njega vidljivo zbivanje. Misli su mu prelazile licem kao dah vjetra povrinom jezera. Njegova rijetka i nepoeljana kosa bila je isto tako neodreena i bezbojna kao i njegova put. inilo se da se sva boja njegova lika slila u oi, jer su one bile upadljivo plave. Bile su to uz to nasmijane i ve" sele oi, i u njima je bilo mnogo djeje naivnosti i ue-61

ne. Zlatna takica, nita vea od vrka igle, pojavi se na rubu, a on je vjetim pokretanjem vode vrati na dno posude. Na taj se nain pojavi jo jedna takica i jo jedna. uvao ih je vrlo paljivo. Poput pastira pasao je svoje stado zlatnih takica da se ne bi ni jedna izgubila. Na kraju od posude pune blata ne osta nita osim tog njegova zlatnog stada. Prebroji ga, a zatim ga nakon svega svojeg truda izbaci s posljednjim zamahom vode iz posude.Ali dok se dizao, plave su mu oi blistale od pohlepe. - Sedam - promrmlja naglas, utvrujui koliinu takica zbog kojih je tako teko radio i koje je tako lakoumno odbacio. - Sedam - ponovi naglaavajui kao ovjek koji pokuava neki broj usaditi u pamenje.Dugo je vremena stajao nepomino pregledajui obra J nak. U oima mu se odraavala netom izazvana gorljiva J radoznalost. Njegovo dranje bijae pobjedonosno i napeto kao u ivotinje koja lovei osjeti svjei miris lovine. Odmakne se nekoliko koraka niz rjeicu i zagrabi po drugi put punu posudu blata.Poe ponovno paljivo ispiranje, ljubomorno nadziranje zlatnih takica i lakoumno izbacivanje u rjeicu. Njegovo se zlatno stado smanjivalo. - etiri, pet, - promrmlja i ponovi: - Pet.Nije se mogao uzdrati da jo jedanput ne pregleda breuljak prije nego to je posudu napunio neto nie na rjeici. Njegovo se zlatno stado sve vie smanjivalo - etiri, tri, dva, jedan - biljeio je u glavi dok se pomicao niz rjeicu. Kad je samo jedna zlatna takica nagradila njegov trud, prestane i zapali vatru od suhih granica. Baci u nju posudu za ispiranje zlata i pusti je u vatri dok ne posta plavkasto crna. Onda je digne da je kritiki ispita. Zatim klimnu glavom zadovoljno. Na64pozadini takve boje moe se otkriti i najsitnija uta takica, a da mu ne izmakne.Jo se uvijek pomicao niz rjeicu i ponovno ispirao. Jedna jedina takica bijae mu nagradom. Tree ispiranje nije dalo nikakova zlata. Nimalo zadovoljan time, ispirao je jo tri puta uzimajui lopate blata u razmaku od jedne stope. Svaka je posuda ostala bez zlata i mjesto da ga ta injenica obeshrabri, inilo se da ga zadovoljava. Njegov je ushit rastao sa svakim bezuspjenim ispiranjem, dok se nije digao kliui veselo.- Ako to nije ono pravo, neka me bog ubije. Vrativi se do mjesta gdje je zapoeo s poslom, poeispirati uz rjeicu. U poetku se njegovo zlatno stado poveavalo - silno poveavalo. - etrnaest, osamnaest, dvadeset i jedan, dvadeset i est - biljeio je u glavi. Upravo iznad jezerca naiao je na

najobilnije rezultate - trideset i pet zrnaca.- Gotovo dosta da se spremi - ree saalno, putajui da ih voda odnese.Sunce se popelo na vrh neba. ovjek je dalje radio. Posudu je za posudom ispirao idui uz rjeicu, dok se rezultat neprestano smanjivao.- Upravo je divno kako se to smanjuje - klicao je od veselja kad je lopata blata sadravala samo jednu jedinu zlatnu takicu.A kad nije vie naao nijednu takicu u nekoliko posuda, uspravi se i obuhvati obronak samosvjesnim pogledom.- Ah, ha! Gospodine Zlatnie! - povie kao nekom sluaocu, sakrivenom negdje iza njega pod povrinom obronka. - Ha, ha! Gospodine Zlatnie! Dolazim, dolazim i ja u vas sigurno izvui da vas odnesem! ujete li me, gospodine Zlatnie? Ja u vas izvui da vas odnesem, to je sigurno, kao to je sigurno, da kruh nije voda!5 Jack London: "Smei vuk"65Okrenu se i baci ispitujui pogled na sunce koje je lebdjelo/iznad njega u azuru vedroga neba. Zatim se uputi niz kanjon slijedei niz rupa koje je napravio svojom lopatom dok je punio posudu za ispiranje. Prijee rjeicu ispod jezerca i nesta iza zelenog zastora. Sad nije bila povoljna zgoda da se duh toga mjesta vrati sa svojom tiinom i poinkom, jer je ovjekov glas koji se dizao u crnakom ritmu jo uvijek svojim prisustvom prevladavao u kanjonu.Nakon nekog se vremena vratio zveckajui svojom potkovanom obuom po kamenju. Zeleni se zastor silno tresao. Njihao se amo-tamo od napora u otimanju. uo se glasan tropot i zvek metala. ovjekov se glas povisio za nekoliko tonova, zapovijedajui otro. Daui pojavi se golemo tijelo. ulo se ibanje biem, prasak pucke-tanja i sred kie padajueg lia izbije kroz zastor jedan konj. Na njegovim se leima nalazio teret s kojega su visjele polomljene loze i iskidam puzavac. ivotinja je zapanjeno promatrala kraj u koji su je gurnuli, a zatim je spustila glavu k travi i poela zadovoljno pasti. Onda se penjui pojavi drugi konj; poskliznuvi se na mahovinom obraslim stijenama, uhvatio je ravnoteu tek kad mu kopita utonue u mekanu povrinu livadice. Bio je bez jahaa iako mu je na leima bilo meksiko sedlo visokih obluka, izgrebeno i izblijedjelo od duge uporabe. ovjek je iao posljednji. Zbaci s konja teret i sedlo i potrai mjesto gdje e se utaboriti, pa zatim pusti ivotinje da slobodno pasu. Stovari svoju hranu i uze tavu za peenje i loni za kavu. Skupi naruaj suvaraka i s nekoliko kamena naini mjesto za vatru.- Eh! - usklikne, - al1 imam tek. Mogao bih pojesti eljezne strugotine i potkivake avle i ljubazno vam se zahvaliti, gospoo, to ste me jo jednom ponudili.66Uspravio se i dok je vadio ibice iz depa svog radnog odijela, prelazio je oima preko jezerca do obronka. Prsti mu zahvate kutiju ibica, ali je opet ispuste i on izvue praznu ruku. ovjek se oito kolebao. Pogledao je svoje ognjite to ga je pripremio za kuhinju i pogledao je breuljak.- Mislim da u mu nanijeti jo jedan teak udarac . - zakljui poto se zaputio da prijee rjeicu.- Nema to sve smisla, znam - gunao je ispriavajui se. - Ali ako odgodim jelo za jedan sat, to, mislim, nee nikome nakoditi.Nekoliko stopa iza njegovog prvog niza pokusnog ispiranja zapone drugi niz. Sunce se spustilo prema zapadu, sjene su se izduljile, a ovjek je dalje radio. Zapoeo je trei niz pokusnog ispiranja. Presijecao je poprijeko obronak, niz za nizom, kako se uspinjao. Sredina svakog niza dala je najobilnije rezultate, a na krajevima nije bilo nikakvih zrnaca u posudi za ispiranje. A kako se penjao uz obronak, nizovi su postajali oito krai. Pravilnost kojom se njihova duina smanjivala, posluila mu je da oznai, da e negdje uz obronak posljednji niz biti sasvim kratak, i da e iznad njega postajati samo jedna taka. Skica se pretvarala u izvrnuto slovo "V". Krajnje strane slova "V" oznaavale su granicu tla koje je sadravalo zlato.Vrak toga "V" bijae oito ovjekov cilj. esto je prelazio oima du tih krajnjih strana pokuavajui da nasluti vrak, mjesto gdje mora prestati zemlja to sadri zlato. Tamo prebiva "gospodin Zlatnik" - tako je ovjek prijateljski nazivao zamiljeno mjesto iznad sebe na obronku uzvikujui:- Sii i izai odande, gospodine Zlatnie! Budi fin i ljubazan i sii!

67

Okrenu se i baci ispitujui pogled na sunce koje je lebdjelo/iznad njega u azuru vedroga neba. Zatim se l uputi niz kanjon slijedei niz rupa koje je napravio svo- 1 jom lopatom dok je punio posudu za ispiranje. Prijee rjeicu ispod jezerca i nesta iza zelenog zastora. Sad nije bila povoljna zgoda da se duh toga mjesta vrati sa svojom tiinom i poinkom, jer je ovjekov glas koji se di zao u crnakom ritmu jo uvijek svojim prisustvom prevladavao u kanjonu.Nakon nekog se vremena vratio zveckajui svojom potkovanom obuom po kamenju. Zeleni se zastor silno tresao. Njihao se amo-tamo od napora u otimanju. uo se glasan tropot i zvek metala. ovjekov se glas povisio za nekoliko tonova, zapovijedajui otro. Daui pojavi se golemo tijelo. ulo se ibanje biem, prasak pucke-tanja i sred kie padajueg lia izbije kroz zastor jedan konj. Na njegovim se leima nalazio teret s kojega su visjele polomljene loze i iskidani puzavac. ivotinja je zapanjeno promatrala kraj u koji su je gurnuli, a zatim je spustila glavu k travi i poela zadovoljno pasti. Onda se penjui pojavi drugi konj; poskliznuvi se na mahovinom obraslim stijenama, uhvatio je ravnoteu tek kad mu kopita utonue u mekanu povrinu livadjce. Bio je bez jahaa iako mu je na leima bilo meksiko sedlo visokih obluka, izgrebeno i izblijedjelo od duge uporabe. ovjek je iao posljednji. Zbaci s konja teret i sedlo i potrai mjesto gdje e se utaboriti, pa zatim pusti ivotinje da slobodno pasu. Stovari svoju hranu i uze tavu za peenje i loni za kavu. Skupi naruaj suvaraka i & nekoliko kamena naini mjesto za vatru.- Eh! - usklikne, - al' imam tek. Mogao bih pojesti eljezne strugotine i potkivake avle i ljubazno vam se zahvaliti, gospoo, to ste me jo jednom ponudili.66Uspravio se i dok je vadio ibice iz depa svog radnog odijela, prelazio je oima preko jezerca do obronka. Prsti mu zahvate kutiju ibica, ali je opet ispuste i on izvue praznu ruku. ovjek se oito kolebao. Pogledao je svoje ognjite to ga je pripremio za kuhinju i pogledao je breuljak.- Mislim da u mu nanijeti jo jedan teak udarac . - zakljui poto se zaputio da prijee rjeicu.- Nema to sve smisla, znam - gunao je ispriavajui se. - Ali ako odgodim jelo za jedan sat, to, mislim, nee nikome nakoditi.Nekoliko stopa iza njegovog pr