103

iji su steci? Teko da bi se na ovo, u duhu etnonacionalizma kasnog XIX. stoljea postavljeno katastarsko pitanje, naao precizniji odgovor od onog sadra-nog u tekstu epitafa datiranog prije 1411. godine, uklesanog na kamenoj stolici, danas smjetenoj u vrtu Zemaljskog muzeja u Sarajevu: Si kami nj varda, i li bio. i li e sade, i li ne[e] b[i]ti. (Si kami n varda, i li je bio, i li je sade, i li ne[e] b[i]ti).1 Ne zna se pouzdano iji je ovaj kam bio, ne zna se iji je sada (Zemaljski muzej je, prvi put u svojoj povijesti, zatvoren), niti se zna iji e (institucionalno) biti. Sada je svaiji i niiji. Slino je sa stecima u cjelini koji, unato svim mjerama zatite, propadaju.

Dug su interdisciplinarni istraivaki put (od konca XIX. do poetka XXI. st.) morali proi ovi srednjovjekovni nadgrobni spomenici da bi ih se znanstvenom metodom vratilo u njihov izvorni svijet u srednji vijek: od bogumilizacije, pre-ko srbizacije i kroatizacije do debogumilizacije, desrbizacije i dekroatizacije. Istina, jo uvijek ima onih koji, ostajui odani starim, preivje-lim konceptima, istrajavaju na tlapnji: Steci su nai.2 Pitanje njihove etnike i vjerske pripad-nosti kako to pokazuje iscrpan pregled histo-rije historiografije o stecima i dalje zaokuplja istraivae. Tako jedna od arhiviranih ur-teo-rija o naim stecima ona o njihovom hrvat-

1 Vego 1962/I, 40-41.2 Lovrenovi 2010, 25-38.

skom karakteru nalazi mjesta u znanstvenim publikacijama i udbenicima povijesti.3 Ovakve, etno-nacionalnim i vjersko-politikim motivima nadahnute teze, odraavaju shvaanja o hrvat-skoj srednjovjekovnoj Bosni, ijim se glavnim kreatorima u historiografiji mogu smatrati Fran Milobar (Dr. Petrinjensis)4 i Ivo Pilar (Sdland)5, a nastavljaima Josip Horvat6, Filip Lukas7 i Do-minik Mandi8 i tad i sad prominentna imena historijske znanosti.

Polazei od znanstveno zajamene iterkon-fesionalnosti steaka, ovdje se akcent stavlja na povijesne okolnosti koje su postupak prisvajanja legitimirale. Teite je na pitanju kroatizacije bosanskog srednjovjekovlja, iji su organski dio inili i steci. Teite je, drugim rijeima, na teh-nikama promjene historijskog pamenja: bosan-skog u hrvatsko.

Istraivako polazite: trovrsnost hrvatske kulture: nacionalni identitet konstruirani identitet Istraivaku poziciju legitimiram tezom o tro-vrsnoj pojavnosti hrvatske nacionalne kulture,

3 O tome Semi 2014; Agii 2003, 144. 4 Milobar 1898.5 Pilar 1915; Isti 1917; Isti 1918; Isti 1922; Isti 1927; Sdland 1990. 6 Horvat 1939/1989.7 Lukas (1942/1991). 8 Mandi 1967.

Kroatizacija bosanskog srednjovjekovlja u svjetlu interkonfesionalnosti steaka

(O jednom modelu promjene historijskog pamenja)

Dubravko LovrenoviSarajevo

Za svaki je narod bitno da moe sebe dovesti u pitanje, da sebe vidi okom Drugoga. Dakle, snaga je nacije u njezinoj

kulturi, u sposobnosti trajne kritike negacije (Lasi 2000, 202).

Godinjak/Jahrbuch 2013,42:103-130DOI: 10.5644/Godisnjak.CBI.ANUBiH-40.24

104

o tri kulturno-civilizacijska podtipa: mediteran-sko-romanskom, panonsko-srednjoevropskom i balkansko-orijentalnom. Ovu tipologiju historija knjievnosti predstavlja trima paradigmama: Au-gustin (Tin) Ujevi Miroslav Krlea Ivo An-dri.9 Njihove preokupacije, teme, nain elabora-cije, jezik konano: stil koliko god slini, su-tinski se meusobno razlikuju. Legitimiranjem i razumijevanjem nacionalnog identiteta ne kao prirodne datosti nego kao proizvoda ideoloko-kulturalnih i crkvenih elita, nacionalni identitet konstruirani je identitet podloan dekonstruk-ciji. Konano, istraivako polazite definiram vlastitim skepticizmom u odnosu na integralno hrvatstvo: za razliku od mediteransko-romanske i panonsko-srednjoeuropske, balkansko-orijen-talna komponenta hrvatske kulture, osim pod NDH (19411945), nikad nije bila obuhvaena politikim pojmom Hrvatske.

Ovdje se postavljaju pitanja: u kakvim je poli-tikim okolnostima kroatizirana balkansko-ori-jentalna inaica dananje hrvatske kulture? Kako je bosanskohercegovako povijest, jezik i kultu-ra postalo hrvatsko?

Svoj metodoloki postupak temeljim na tipo-logiji nastanka suvremenih nacionalnih drava profesora Metzeltina: 1. Osvjeivanje; 2. Terito-rijalizacija; 3. Historizacija; 4. Standardizacija i historizacija jednog nacionalnog jezika; 5. Kano-nizacija teksta; 6. Institucionalizacija; 7. Posredo-vanje; 8. Globalizacija.10

Pravatvo, politiki katolicizam i perspektiva matere-zemlje: osvjeivanje Ulazak Bosne i Hercegovine u vidokrug hrvat-skog protonacionalizma, uspostava redovite cr-kvene hijerarhije 1881, presaivanje pravakog (sve)hrvatstva na tlo orijentalnog bh. katolian-stva i koncept politikog katolicizma, ozvani-en na Prvom hrvatskom katolikom kongresu odranom u Zagrebu 1900, pratila je kroatizacija bosanskog srednjovjekovlja. U tim okolnosti-ma zamijenjeno je orijentalno bh. katolianstvo ideologijom katolikog hrvatstva, ijim se naj-dosljednijim pobornikom pokazao nadbiskup

9 Lovrenovi 1992, 76.10 Metzeltin 2012, 17-28.

Josip Stadler. Svojim zahtjevom za vodeom ulo-gom Crkve i katolikog episkopata u politikom ivotu bh. katolika iznad postojeih stranaka svrstava se on u integraliste i klerikalno krilo po-litikoga katolicizma u Europi.11

Do poetka XX. st., uz oslonac na filozofiju Jeana Jacquesa Rousseaua, prevladala je u BiH velikohrvatska ideologija Stranke prava, koja je kao cilj postavila hrvatsku dravu. Tvorcima te ideologije koja se pozivala na feudalno povije-sno pravo i hrvatsku dravnost smatraju se Ante Starevi (18231896) hrvatski politiar, publi-cist i knjievnik, i Eugen Kvaternik (18251871) politiar, pravnik, pisac i revolucionar.12 Odi-gravi bitnu ulogu u razvoju osjeajne integra-cije hrvatskoga naroda, kao svaka romantina ideologija koja ne posreduje istinito znanje o ra-znovrsnosti drutvene stvarnosti koja ju je uvje-tovala, sadravalo je pravatvo niz iracionalnih elemenata: kod Starevia kult razuma i odbija-nje drutvene i politike prakse, kod Kvaternika religiozni misticizam.13

U sreditu (pre)oblikovanja nacionalnog identiteta u istono-centralnoj Evropi nalaze se leksikolozi, filolozi i folkloristi.14 Raskid s drev-nom, narodnom povijeu, simultano se odigra-va na polju historiografije iji je zadatak: progra-mirati politiku sjeanja podesnu za funkcionali-ziranje u slubi ideje da su nacije postojale odu-vijek i da ih samo treba probuditi iz stoljetnoga sna.15 To postaje jasnije ima li se u vidu sadraj franjevakih kronika (Lastria, Benia, Lavani-na, Bogdanovia i Baltia) i djel prvih franje-vakih povjesniara XIX. st. Jukia i Kneevia, obiljeen refleksijom na Bosansko kraljevstvo i doba politike samostalnosti s tenjom njihove restauracije. Ovim knjievno-historiografskim i politikim diskursom dominira Bosna kao povi-jesna domovina i jezik.

Preporodni diskurs iz korijena mijenja kroatizira stoljetni poredak i odnose. Odigra-va se spontano okupljanje naroda motivirano idejom etnikog kontinuiteta s prednacionalnim identitetom i ideoloki preraenim povijesnim predodbama.16 Ali naa slavenska i hrvatska

11 Daja 2002, 51; Gross 1973, 333.12 Daja 2002, 200, 202. 13 Gross 1973, 417, 419, 429. 14 Smit 2010, 27. 15 Isto, 38. 16 Usp. Stani 2002, 18.

105

blaga ud, samo da ne povrijedi drugoga, volje-la je zatajiti svoje. Zamela je srce svoje pepelom, ali je ono i pod pepelom tinjalo, da poslije svim arom progori zanosno objanjava buenje iz sna zaarane nacije F. Martinovi (Lijepa naa domovino, Napretkov kalendar za godinu 1911).17 Vjerski i etniki identitet podlijeu dru-gim kulturnim pravilima uobliavanja unutar novog politikog horizonta. Raa se novi oblik grupne narcisoidnosti pojava od najveeg politikog znaenja u ijem karakteru samoo-boavanja lee korijeni fanatizma.18

Sukladno drutveno i povijesno uvjeto-vanim strastima19, otkrivanje etnohistorije, prvenstveno srednjovjekovne, praeno je napu-tanjem bosanskog i uvoenjem (sve)hrvatskog diskursa, odnosno usuglaavanjem historije s novom politikom normom. Kristalizira se osje-aj zajednike sudbine u prolosti, konstruira se i namee nova svijest o historiji, nacionalna eg-zistencija institucionalizira se i zatvara u sebe.20 ivotna potreba za logistikom potporom histo-riografije u izgradnji nacionalne drave i novog nacionalnog identiteta dovodi do aktiviranja od-govarajuih matrica i stereotipa: cijela se povijest BiH, od doseljenja Slavena u VI/VII. st. kroati-zira, evolucionistiki, u duhu rasnih teorija, kao to to 1918. operacionalizira Ivo Pilar (Sdland) ili u duhu vjeno prisutnog pranaroda hrvat-ske politike nacije kako to ini Dominik Man-di.21 Nacija postaje teritorijalna patrija, mesto roenja i detinjstva, produetak kunog ognjita i doma () mesto ovekovih predaka te heroja i kultura iz njegove davnine.22 Sa svojim sim-boliko-kulturnim oznakama i etnikim iden-titetom nacija stupa u politiku arenu, s ciljem ostvarivanja bratstva putem simbola, obreda i ceremonija, koji ive pripadnike zajednice pove-zuju s mrtvima i palima.23

Unutar integralnog hrvatstva konstruirana je ideja o zajednikoj pripadnosti i domovini, ime i vlastitoj razliitosti od drugih. Takvo je shva-anje uokvireno predodbom o zajednikom porijeklu, kako je to i inae bilo svojstveno na-

17 Brki 1995, 23. 18 Fromm 1984, 58-59.19 Isto, 65-66. 20 1983, 109. 21 Sdland 1990; Mandi 1967. 22 Smit 2010, 183. 23 Isto, 252.

cionalizmu kasnog XIX. st. koji je izjednaavao pojmove naroda i nacija.24 Tada je roen hrvat-ski apologetsko-historijski narativ o povijesnoj dravnosti koji je u nae vrijeme zavrio mono-logom HDZ-a i franjoizma.25

Novi pojam matere zemlje oznaio je poe-tak promjene historijskog gravitacijskog sredita bh. katolika buduih Hrvata s Hrvatskom i Zagrebom kao novim politikim, crkvenim i kulturnim sreditem gdje e biti ispisana njiho-va nova kulturna povelja.26 Treega dana Pr-vog katolikog kongresa, na sveanom banketu, izrekao je Stadler kljunu misao koja e postati politikom idejom vodiljom integralnog kato-likog hrvatstva: elim da se to prije Bosna i Hercegovina sjedini s materom zemljom.27 Sin-tagma o materi-zemlji replika je maarskih aspiracija da se dravnopravni poloaj Hrvatske i Dalmacije u Kraljevini Ugarskoj predstavi kao odnos prema majci zemlji.28 Izvorno znaenje sintagme o materi-zemlji vodi u crkveno pod-ruje: katedrala se spominjala kao ecclesia mater crkva-majka jedne dijeceze.29 Bazilika sv. Ivana Lateranskog, slubeno crkveno sjedite rimskoga biskupa (pape), kao rimska katedrala najstarija i najvanija, nosi poasni naslov: Omnium urbis et orbis ecclesiarum mater et caput (majka i glava svih crkava u Rimu i u cijelom svijetu).30

Proces kulturoloke standardizacije i ujedna-avanja rezultirat e za Bonjake-katolike zna-enjskom promjenom pojmova poput historij-ske zemlje, domovine, kulture i drave s dalekosenim, transgeneracijskim preoblikova-njem njihovog politikog i kulturolokog habi-tusa. Historijska zemlja (Bosna i Hercegovina) podruje na kojem se tokom vie narataja vri uzajaman, i blagotvoran, uticaj terena i ljudi,31 postepeno e gubiti svoj izvorni znaaj u korist proirene, nacionalne domovine. Bio je to ta-koer poetak preoblikovanja pojma politike domovine koji e, najprije zahvaljujui politi-arima, historiarima, knjievnicima, pravnici-

24 Usp. Lucy 2002, 73-75. 25 O tome detaljno: Bellamy 2003, 32-66 i dalje.26 Usp. Smit 2010, 67. 27 Strecha 1997, 157. 28 Gross 1973, 41. 29 http://www.themiddleages.net/life/chatedrals.htlm: 14. XII. 2013. 30 http://hr.wikipedia.org/wiki/Bazilika_sv._Ivana_Lateran-skog: 17. III. 2014. 31 Smit 2010, 23.

106

ma, filozofima i raznim propagandistima, zatim putem kola, masovnih medija i knjiga, postati zajedniki masama.32 Pod kroatizacijom ili po-hrvaenjem podrazumijeva se pojam koji opi-suje proces kulturoloke asimilacije kada osobe nehrvatskog porijekla postanu dobrovoljno ili prisilno Hrvati.33 Na povijesnu pozornicu, sa svim svojim patrijarhalnim rekvizitima, po-stavljena je nova predstava: Nacionalistika dra-ma spasenja.34 Srednjovjekovno Nema spasa izvan Crkve prevedeno je u novovjekovno: Nema spasa izvan Nacije.

Otkrie hrvatskog bosanskog srednjovjekovlja: od stoljea sedmogKada je tokom druge polovice XIX. st. BiH pre-tvorena u poprite srpsko-hrvatskih integracij-skih ideologija, u historiografiju o srednjovje-kovnoj Bosni uselila se srpskocentrina i kroato-centrina perspektiva. Tada su postavljeni teme-lji od kojih se kasnije bilo teko odvojiti. Primjer velikog hrvatskog povjesniara Vjekoslava Klai-a (18491928) o tome rjeito govori. U svome djelu posveenom zemljopisu i povijesti BiH, objavljenom 1878, on je tadanje stanovnitvo ove zemlje proglasio hrvatskim:

Premda u Bosni i Hercegovini ivi najveim dielom samo jedan te isti, i to hrvatski narod, to su ipak vjerski, zatim politiki i socijalni odno-aji raztrojili ovaj jedini narod na tri naroda: na Turke, Riane (Vlahe) i Krane (Latine). Ovi se lue jedini od drugih i sami i od slubenih ljudi. U istinu medjutim jesu sva tri tobonja naroda samo jedan narod, a to svjedoi jezik, mnogi obi-aji i narodne predaje (tradicije). Svi itelji slo-vjenski u Bosni i Hercegovini, bili ma koje vjere, govore jednim jezikom, i to hrvatskim (...) Kao to Bonjaci i Hercegovci govore istim jezikom hrvatskim, poput ostalih Hrvata, tako su u obe i svojimi tjelesnimi i duevnimi svojstvi srodni jednokrvnoj brai hrvatskoj, koja ivu po Hrvat-skoj, Slavoniji i Dalmaciji.35

32 Kordi 2010, 229. 33 http://sh.wikipedia.org/wiki/Kroatizacija: 2. VII. 2012. 34 Smit 2010, 38. 35 Klai 1878, 74, 78.

etiri godine kasnije, u knjizi posveenoj po-vijesti srednjovjekovne Bosne, zauzeo je isti au-tor stav etnike, srpsko-hrvatske, ekvidistance:

Prema oskudnim izvorom muno bi bilo osjei, imaju li se prvobitni slovjenski itelji Bo-sne pribrojiti Hrvatom ili Srbom; nu sigurno jest, da je oblast Bosna ve od prvoga asa bila na raz-medji ivlja hrvatskoga i srbskoga. to je bilo toj oblasti na zapadu i sjeverozapadu, bijae hrvat-sko; a to na iztoku, sjevero- i jugoiztoku, bijae srpsko. Ve ovim poloajem njezinim bijae Bo-sni oznaena sudbina za mnoga stoljea. im su se pod imenom hrvatskim i srbskim poele stva-rati dvie drave i skupljati oko sebe ostale oblasti: obje su drave privlaile Bosnu, svaka na svoju stranu.36 Slika antagonistikih srpsko-hrvatskih politikih odnosa kasnog XIX. st. relocirana je u rani srednji vijek bosanskohercegovaki pro-dueni srednji vijek koji, kao degenerirano sred-njovjekovlje, jo uvijek traje.

Zapoeo je srpsko-hrvatski historiografski boj za srednjovjekovnu Bosnu, koji se zatim pre-nio na politiko i ratno polje. Svojoj jo neroe-noj nacionalnoj djeci historiografija imaginar-ne Hrvatske nametnula je neumoljive i okrutne zahteve super-ega.37

Fran Milobar (Dr. Petrinjensis): Bosna i hrvatsko dravno pravo: historizacijaTezu o hrvatskoj srednjovjekovnoj Bosni, s polazitem u navodnom hrvatskom dravnom pravu na Bosnu (i Hercegovinu), meu prvi-ma je razradio Fran Milobar (18691945), eko-nomist, politiar i politolog koji je pisao u duhu katolike socijalne misli.38 Gradei svoju teoriju na imaginarnim temeljima doao je Milobar do znanstveno neodrivog zakljuka da je okupa-cija Bosne od strane Austro-Ugarske temelje-na na neotuivom historijskom pravu. Tome je prethodio minuciozno proveden metodoloki postupak sa svrhom dravno-politike deperso-nalizacije i dehistorizacije srednjovjekovne Bo-sne i njezinog pretvaranja u sestrinsku ekspo-zituru ugarsko-hrvatskog feudalno-dinastikog

36 Klai 1882, 43. 37 Usp. Frojd 2011, 15. 38 Milobar 1898.

107

establishmenta. U rekonstrukciji ab ovo, do-kazujui kontinuitet veza izmeu Bosne i Hr-vatske, bosanski banovi Bori, Kulin i Ninoslav postali su podanici ugarsko-hrvatskih kraljeva, Bosna nikad nije pripadala Srbiji, prema Por-firogenitu hrvatski narod osvojio je i nastanio Dalmaciju, Panoniju i Ilirik, Bosna je leala u sredini Hrvatskog kraljevstva, hrvatsko pravo na Bosnu prelo je na ugarske kraljeve, primjerice na Kolomana koji je ve kao Rex Ungarorum i prije 1102. imao pravo na Bosnu, Bosna je kao najsnaniji banat bila centar Hrvatske, bosan-ski banovi priznavali su vrhovnu vlast ugarsko-hrvatskih kraljeva samo na temelju pariteta obiju kruna.39 Redanje ovih pravnih paradoksa u duhu patriotske hipoteze biva okrunjeno transfor-macijom Bosne od banovine u kraljevstvo. Au-tor s jedne strane govori o velikoj nezavisnosti Bosne, dok na drugoj tvrdi da su bosanski ba-novi dobili kraljevsku titulu, ali su usprkos tome [ostali] prvi vazali hrvatskih kraljeva.40

U tom duhu intrepretira Milobar okrunjenje prvog bosanskog kralja Tvrtka I. Kotromania (1377): Bosanski kralj Tvrtko bio je izabran za kralja cjelokupne Hrvatske (...).41 Do ovakvog je zakljuka autor mogao doi samo zanemaru-jui irilski, odavno objavljen izvorni materijal, koji o Tvrtkovom okrunjenju govori iz druge perspektive: bosanske i srpske. Ono to zamjera maarskom patrioti Szalayu42, Milobar i sam ini samo u kroatistikom duhu. Tako su prema njemu Bosanci i njihovi vladari u vrijeme kralja Sigismunda (13871437) iskazivali isto uvjere-nje i budnu svijest o njihovoj hrvatskoj nacional-nosti i politikim stvarima.43

Svoju raspravu zavrava Milobar padom Bosne pod vlast Osmanskoga carstva 1463. Taj dogaaj prouzroio je, kae on, cijepanje hrvat-ske nacije kao neposredne posljedice osvojenja Bosne. Nakon pada Bosne dospio je vei dio hrvatske nacije u interesnu sferu Istoka, dok je drugi dio ostao pri Zapadu.44

Pravaka hrvatska srednjovjekovna Bosna dobila je historiografsko utemeljenje.

39 Milobar 1898, 1, 22-23, 24, 36, 46, 60, 81, 124, 155, 160. 40 Isto, 182 i dalje. 41 Isto, 201. 42 Isto, 193. 43 Isto, 218. 44 Isto, 229 i dalje.

Ivo Pilar: Bosna i Hercegovina kao hrvatske zemlje u hrvatskoj geopolitici: prva kanonizacija teksta Nakon to je u srpskoj publicistici i historiogra-fiji o Bosni i Hercegovini patentirana sintagma srpske zemlje, u hrvatski diskurs o BiH, kao pandan, ulazi sintagma hrvatske zemlje. Poslije Milobara taj je koncept najdosljednije razradio Ivo Pilar (18741933) u studiji Politiki ze-mljopis hrvatskih zemalja. Geopolitika studija (Sarajevo, 1918) koju naziva prvijencem na tom polju u naoj literaturi.45

Suvremenici su puni pohvala na raun Pilara i njegovog multidisciplinarno utemeljenog djela koje ga je u mnogim segmentima nadivjelo.46 Pi-lar se smatra rodonaelnik[om], osniva[em] geopolitike kao znanosti kod Hrvata47, jednim od najotroumnijih hrvatskih politikih misli-laca, koji je vidio daleko unaprijed.48

Sa BiH kao lajtmotivom tragao je Pilar za rje-enjem tzv. hrvatskog pitanja iskljuivo kao dra-votvornog geopolitikog problema koji u irem smislu elaborira kao junoslavensko pitanje u Austro-Ugarskoj () a podredno kao problem borbe izmeu Hrvata i Srba za prevlast nad tim junoslavenskim prostorima.49

Ne zaobilazei onaj nesretni provincijalizam, koga se u naem javnom ivotu ne moemo otre-sti definira autor pojam hrvatskih zemalja: Pod Hrvatskim zemljama razumijemo skup historiko-politikih pokrajina na jugu austro-ugarske monarhije, koje su njekad sainjavale sastavni dio hrvatske drave, u kojima stanuju jo danas Hrvati kao preteni ili barem znatni dio puanstva. Prema ovoj definiciji spadaju u hrvatske zemlje Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Bosna, Hercegovina i Istra.50

Ove zemlje vidi Pilar kao zaokruenu geopo-litiku cjelinu unutar samostalne hrvatske dra-ve, ire kao kondominij u sastavu Austro-Ugar-ske monarhije, izvan tzv. trijalistikog rjeenja, ili u sklopu Velike Hrvatske bez Srba. Preduvjet svih rjeenja predstavljala su dva dravotvorna

45 Pilar 1918, 4. 46 Vui 1995, V-XVIII; vab 1995, 39-50; Pavekovi 1995, 51-57; Jeli 1995, 58-61. 47 Vui 1995, VI. 48 Jeli 1997, 5. 49 Vui 1995, VI-VII. 50 Pilar 1918, 4-5.

108

zahtjeva: 1. okupljanje hrvatskih zemalja u jed-nu dravu, 2. uspostava suverene hrvatske vlasti. Prvi uvjet smatrao je Pilar ispunjenim inom aneksije BiH 1908. Izmeu jedanaest geostra-tekih karakteristika Hrvatske izrie Pilar i onu koja se odnosi na BiH: Presudna uloga Bosne i Hercegovine za opstanak Hrvatske.51 Taj aksi-om hrvatskog samoodranja glasi: Jer politi-ka rastrganost njihovih zemalja onemoguuje Hrvatima u sva tri dijela jednolino se kulturno razvijati, to umanjuje znatno skupni uspjeh nji-hovog kulturnog nastojanja (). Na ovaki je na-in [aneksijom] pristup Bosne i Hercegovine u okvir jedne te iste drave sa ostalima hrvatskim zemljama injenica, sa kojom hrvatska politika u svakom pogledu najozbiljnije raunati mora, a naposeb i u pogledu geografsko-politikom (). Trojednica, da se popularno izrazimo, nalii i-roko raskreenoj kobasici (). Hrvatska, Slavo-nija i Dalmacija ovakove kakove jesu u dana-njem zemljopisnom obliku, nemogu ivjeti niti imati ikakove budunosti, niti u narodnom niti u prometnom pogledu, dok se jaz izmegju raskre-enih krakova ne ispuni prisajedinjenjem Bosne i Hercegovine.52 Politiku budunost Hrvata ve-zivao je Pilar za opstanak Monarhije: Mi se zato ne acamo tvrditi, da nijedan narod u Monarhiji ne ima tolikoga interesa na opstanku Monarhije kao mi Hrvati. Propast Monarhije znai () si-gurnu propast hrvatskoga naroda.53

Koliko je bio svjestan sloenosti tih ciljeva i nepremostivih regionalnih oprenosti svjedoe ove njegove rijei: Hrvati e izgubiti arite svo-je prosvjete i kulture, koje su si nakon dugih dva-naest stoljea tek u XIX. vijeku stekli. Hrvatska se je politika razila po provincijama, Banovina ima svoje stranke, Dalmacija svoje, Bosna svoje, Istra svoje, svaka provincija vodi politiku na svo-ju ruku. Provincijalizam pobjegjuje ujedinjujuu snagu narodne hrvatske misli (). Banovina misli drugo o ratu, Dalmacija drugae, Herceg-Bosna drugae.54 To stanje konstatira autor povijesno je utemeljeno jer mlada hrvatska narodna drava nije bila u stanju trajno savladati strahovitu ovu prirodnu granicu, niti stei traj-noga upliva u nutrini Herceg-Bosne i za to je evo () Bosna od 11. stoljea pola svojim samostal-51 Vui 1995, VIII-IX. 52 Pilar 1918, 20-21, 25. 53 Pilar 1915, 78. 54 Isto, 54-55.

nim putem i ostala politiki sasvim odijeljena od Dalmacije sve do konca devetnajstoga, dotino poetka dvadesetoga stoljea (aneksija). Pilar istie da podruje Bosne, osim junozapadnoga dijela Hercegovine, predstavlja u klimatskom, floristinom, faunistikom i gospodarskom po-gledu jedinstvenu formaciju i da je to ona ge-ografska baza, koja je iznijela bosanski politiki separatizam i bosansku dravu koja od 1323. do 1463. ide svojim putem. Srednjovjekovnu Bosnu razdirao je hercegovaki separatizam koji nije ni do danas zamro i nai bosanski politiari znali bi gdjekoju lijepu o tome priati.55

Vie odijeljenih povijesti, vie uroenih se-paratizama i vie povijesnih sudbina nastoji Pilar prisajediniti, meutim svijet kabinetskih ide-ja i geopolitika stvarnost nisu se dali uskladiti. Glavni je razlog: prirodna centrifugalnost hr-vatskih zemalja.56 O tome pie: dosele hrvatske zemlje mogla [je] ujediniti samo rimska imperi-ja, a sada je sve ove zemlje opet ujedinila Au-stro-Ugarska Monarhija (). Mi dakle tvrdimo da hrvatske zemlje moe odrati na okupu samo jedna sila, koja je u stanju paralizirati njihovu prirodnu centrifugalnost. Ovo gledite gradio je Pilar i na pretpostavci da e iz Prvog svjetskog rata kao pobjednice izii centralne vlasti.57 Tu prazninu u njegovoj geopolitikoj konstrukciji kasnije nije bilo mogue popuniti starim sadra-jem.

Pilarovo polazite o bogumilskom, tj. hrvat-skom karakteru srednjovjekovne Bosne imalo je svoje ishodite u njegovim geopolitikim raz-miljanjima o poloaju hrvatskih zemalja u eu-ropskoj politikoj konstelaciji u prvim desetlje-ima XX. stoljea.58 On je htio ustanoviti jesu li Bosna i Hercegovina hrvatske ili srbske zemlje, a bio je uvjeren da e mu kasnije znanost i budui politiki razvoj bezuvjetno morati dati pravo.59

Sutinu ove Pilarove konstrukcije ini teza o preseljenju tzv. hrvatske narodne stranke iz Hrvatske (X-XII. st.) koja se, poraena od kle-rikalno-romanske stranke, povukla u zabaenu Bosnu i tu, djelovanjem jednog politiki aktiv-nog narodnog elementa, postavila temelj ka-

55 Pilar 1918, 12-13, 14. 56 Isto, 31. 57 Pilar 1917, 49.58 Matijevi 2006, 69.59 Sdland 1990, 82.

109

snijem stvaranju bosanske drave.60 Nakon toga je hrvatsko-bosansko plemstvo prelo naprosto bogumilstvu iz ega je nastao kobni raskol u hrvatstvu: Posljedica toga bijae, da se bosanski bogumilski Hrvati sve vie otuivahu od pri-morskih katolika i da potonji nastupahu ofenziv-no prema brai u Bosni, a bosanski Hrvati sad opet sasvim naravno nastojahu, da se osamostale i politiki odciepe od primorskih Hrvata, te da podruje bosanske Crkve izgrade politiki sa-mostalnim podrujem. Tako izvodi Pilar tezu o hrvatskom podrietlu Bosne i bosanskoj dravi koja nije iskonsko stvaranje drave jednog osva-jalakog plemena, nego tek drugotna tvorevina hrvatskog naroda, koji bijae u to doba u glavnim obrisima ve oblikovan.61

Nova promjena vjere prelaskom s bogu-milstva na islam nakon 1463. rezultirala je pre-ma Pilaru trima posljedicama: 1. podpuno [je] zamrla nacionalna sviest bosanskih Hrvata koji su preli na islam; 2. podpuno bijae razkinuta svaka veza s njihovom nacionalnom i politikom prolou; 3. promjenom vjere bogumili ne postadoe samo muslimani s vjeroizpovjednog gledita, nego takoer i Osmanlije u politikom smislu.62

Zavrilo je to unutarhrvatskom podjelom iz-meu islamiziranih i katolikih Hrvata: Ovako se Hrvati podielie u dva tabora, jedni se bora-hu za Iztok, a drugi za Zapad izprva na strani Ugarske, a kasnije na strani Austrije i zatirahu se meusobno divlje i biesno, to potjecae jednako od vjeroizpovjedne prirode kao i od tvrdoglavog karaktera obih jednorodnih stranaka.63

Svoje osnovne teze o bosanskome bogumil-stvu, sad i pojaane, ponovio je Pilar u jednoj knjiici tiskanoj u Zagrebu 1927. i 1929. Pojavu bogomilske bosanske crkve tu je doveo u tije-snu vezu sa propau hrvatske dravne samo-stalnosti po emu smo mi Hrvati doli u onu nepovoljnu politiku situaciju, u kojoj se nala-zimo kroz itav XIX. vijek a i danas, i od jedne veliine do XII. vijeka postali smo alosni ostan-ci jednoga neko velikoga naroda.64 Saimajui svoja zapaanja u sedam taaka kljunu, etvrtu taku, formulira ovako: Politiki je bogomilski

60 Sdland 1990, 91. 61 Isto, 92-93, 94. 62 Isto, 102-103. 63 Isto, 103-104. 64 Pilar 1927, 69.

raskol bio od najveeg utjecaja na hrvatsku po-vijest, jer prvo je stvorio bosansku posebnu dr-avu i bosanski separatizam, a drugo je zapreio obnovu Hrvatske samostalnosti, koju su ubii u XIV vijeku tako lijepo zapoeli (). Svoja razmatranja zakljuuje sedmom takom: Kao stvarne posljedice Bogomilstva imaju se smatrati hrvatski negativizam, nesposobnost i manjkajui smisao za privredu i praktiku politiku i manjak ivotne snage ().65

Pilarove historijske preokupacije snaan su kontrapunkt srbizaciji Bosne i Hercegovine. Kao takve nisu mogle izbjei zamku ideologije, kao to danas ne mogu izdrati znanstvenu kritiku. A budui da BiH u isto vrijeme nije mogla biti i srpska i hrvatska na cijeni dobiva prepravlja-nje, bolje rei krivotvorenje povijesti.

Za Pilara se ne moe rei da je ciljano prekra-jao povijest: koristei se znanstvenim argumenti-ma izvodio je neznanstvene teze elei ih staviti u slubu politikog programa, odnosno izgradnje drave kao socijalnog mehanizma, koji ima ti-titi, pojaavati i nastavljati ivotvorne i ivobrane funkcije obitelji i naroda.66 On je bio uvjeren da BiH mora biti ukljuena u hrvatski (geo)politi-ki prostor: Bosni je sueno, da si potrai nove putove, a te moe nai ne samo iz geopolitikih nego takoer iz poviestnih i narodnih razloga, koje sam naveo, samo na strani svoje jednokrvne hrvatske brae. I samo u tom okviru moe Bosna ivjeti plodonosnim ivotom.67

Jo u Pilarovo vrijeme okolnosti nisu ile na ruku njegovim geopolitikim zamislima. O tome je zapisao: Politiko stanje je alosno. Narod se je zasitio politike, najbolji ljudi povlae se sa po-litikog poprita. Politike stranke ne pokazuju nikakvog razvitka, sve su nedostatne i sav njihov rad ograniuje se na grevitu borbu za samoo-dranje. to manje svojim tendencijama i pro-gramima odgovaraju narodnim potrebama, to se grevitije bore za obstanak, to im manje prilike ostaje, da urade togod za narodno dobro.68 Pi-lar pie 1915, a itamo to 2014. kao tivo iz ju-tronjih novina!

O uzrocima tog stanja kae: Naa je mana, da za nae neuspjehe uvijek krivimo druge i ne-emo da uvidimo, da smo im najvie sami krivi. 65 Isto, 71-72.66 Pilar 1922, 88. 67 Sdland 1990, 105.68 Pilar 1915, 53.

110

Krivica naih neuspjeha lei u dvome: nai lju-di nevaljaju, i misli, koje ove ljude vode, takogjer nevaljaju, a rezultat je: neuspjeh na svim popri-tima narodnog ivota.69 I dalje: Pitanje nastaje sada za nas Hrvate, hoemo li mi upotrijebiti tu priliku [Prvi svjetski rat], da mutiramo, i da naj-prije svoj misaoni ivot poboljamo i obogatimo, i da s tim misaonim preokretom pokrenemo sve nae tune prilike na bolje (). Zar da znamo samo junaki ginuti a da nikako nemoemo po-trefiti i junaki ivjeti.

Pilarove kontradikcijeOdvjetnik, politiki mislilac, pravni teoretiar, socijalni psiholog, teoretiar umjetnosti (sece-sija), geopolitiar i politiar, povjesniar i povi-jesno-politiki publicist Ivo Pilar razvio je geo-politiki koncept sekularnog hrvatstva. Pilarove geopolitike teze, meutim, mogle su donekle vrijediti dok se vijorila zastava crno-ute mo-narhije. Raspadom Austro-Ugarske, u svijetu nacionalnih drava, ostali su bh. Hrvati otona nacija nacija u stalnoj potrazi za dokazivanjem oinstva: vlastitom nacionalnom dravom. Uo-stalom, ve i prije bilo je jasno, kako kae sam Pilar, da ove [geopolitike] injenice, premda u pojedinostima poznate, nisu prele u svijest irih slojeva nae inteligencije, a naposeb nisu nikako dovoljno uvaene od hrvatske politike.70

Pilar nije zagovarao silu kao sredstvo rjeenja hrvatskog pitanja, naprotiv bio je humanist svje-stan da je rak rana hrvatskoga narodnoga ivo-ta, slaboa znaaja hrvatskih ljudi () da pitanje slabosti znaaja nije samo hrvatsko, nego da je naprotiv ope slavensko pitanje. Zato je poduzeo opseno istraivanje u namjeri da nae pouzda-nu filozofsku osnovku i objanjenje za manjak slavenskoga individualizma u ijem temelju sto-je kolektivistiki instinkti.71

Pilarove analize kontradiktorne su: dok je na jednoj strani lucidno prepoznavao probleme, njihova rjeenja, posebno kada je rije o Bosni i Hercegovini, nisu bila u skladu sa stanjem povi-jesnih injenica i mogunostima to su ih u sebi krile hrvatske zemlje Hrvatska, Slavonija i Dal-macija i same stoljeima objekti kolonizacije.

69 Isto, 51. 70 Pilar 1918, 16.71 Pilar 1922, 9, 11-12, 14.

Pokuaj stvaranja novog nacionalnog identiteta predstavljao je, meutim, politiku akciju s po-litikim posledicama ukljuujui prekrajanje ge-opolitikih karata.72 Pri tom taj novi nacionalni identitet nije iskovan u procesu otcjepljenja nego dekolonizacije. I ne htijui, Pilar je sudjelovao u konstruiranju bh. hrvatske Sfinge.

Bilo kako bilo, iluzije o hrvatskom karakte-ru srednjovjekovne Bosne dobile su svoju novu znanstvenu legitimaciju, ali na tome nije ostalo: trebalo ih je institucionalizirati.

HKD Napredak i kroatizacija bosanskog srednjovjekovlja: institucionalizacija Nova nacionalna stremljenja, obiljeena brisa-njem granice izmeu mitologema i povijesne znanosti, saima Napretkov Hrvatski narodni kalendar jedno od najutjecajnijih tiva za i-renje i popularizaciju katolikog hrvatstva. Nalo se tu 1911, 1917. i 1927. mjesta za integralno-hr-vatska pjesnika domoljubna nadahnua: Kranj-evieva (Pred knjigom povijesti roda moga), enoina (Trojedini barjak na), kao i za Miha-novievu Lijepu nau.73 Kranjevi slavi bati-nu pradjedova, domovinu i slobodu, enoa pjeva o vrlinama narodnim u tri boje bijeloj, crvenoj i plavoj dok Mihanovi 1835. tiska stihovanu odu junakoj zemlji ravnoj i planinskoj nastanjenoj hrvatskim ljudima: zemljoradnicima, stoarima i ratnicima. Silni gromi, silni udi; - To je naa do-movina! Mihanoviev domoljubni horizont iri se i na Bosnu (Tursku Hrvatsku) kad pjeva: Ma-gla, to li, Unu skriva? / Ni l to naiji jauk turob-ni?, i kada poziva na njezino osloboenje: Pu-ku hvataj, sablju pai.74 Tek otkriveno boanstvo Nacije budi emocije zajednice okrenute samoj sebi, zajednice koja samosvesno velia samu sebe () vrline nacionalnog ja.75 To objanjava iz-mjenu koja se desila u zadnjem stihu Mihano-vieve pjesme; umjesto da svog doma Horvat ljubi kako je tekst izvorno tiskan da svoj narod Hrvat ljubi, kako se pjeva danas.76

72 Smit 2010, 158.73 Brki 1995, 17-19, 24-25. 74 Stani 2002, 173.75 Smit 2010, 125. 76 Stani 2002, 52.

111

Kako je ideja politike domovine prefor-mulirana sukladno novoj nacionalnoj dogmi svjedoi Ante Tandari u tekstu Nae hrvatsko rodoljublje (Namijenjeno naem narodu), tiska-nom u Napretkovom kalendaru za godinu 1909: Ljubav se naa ima da protee na cijelu nau domovinu. A dokle ta sie? Gdje god se hrvat-ski govori i hrvatski osjea, ondje znaj, Hrvate, da je domovina tvoja i u njoj jednokrvna braa tvoja! To je domovina naa u irem smislu. Ako si se recimo rodio u Bosni i Hercegovini, pa do-gje u Hrvatsku, Slavoniju ili u Dalmaciju, Istru, Megjumurje ili na otoke jadranskoga mora, do-ao si u domovinu svoju; ili te sudbina nanijela u drugi koji predjel, pa ma i na kraj zemlje, ne sumljaj ni asak da ti je i ondje domovina tvoja. To je nekadanja velika kraljevina hrvatska, kojoj je neko vrijeme velikim dijelom pripadala i naa ua domovina Bosna () Mi smo svi braa jed-ne majke Hrvatske, iste krvi i jezika, ali smo se gonjeni raznim udesom jedni od drugih rastavili i zaboravili jedni na druge, te dugo vremena ni-smo jedni drugih drali za rod nego mi u Bosni i Hercegovini zaboravismo, da imamo istokrv-nu brau svoju Hrvate, zaboravismo i ime svoje hrvatsko.77

Ovaj domoljubni zanos i izmiljena tradici-ja daju za pravo Ernestu Renanu koji je davno utvrdio da je zaboravljanje ili ak krivo razu-mijevanje povijesti bitan element kod nastanka nacije.78 Takva priprosta i neizdiferencirana slika povijesti, posredovana i preko amatera-nepovjesniara, pustila je u svijesti obinih ljudi dubok korijen prerastajui u snaan motivacijski faktor politikog djelovanja obojenog viktimi-stikim diskursom i borbenim sloganom sveto-ga samoodranja. Kae se u ve citiranom tekstu Ante Tandria iz 1909: U svim tim pokrajinama govori se jedan te isti jezik kao i kod nas u Bo-sni i Hercegovini, pjeva se jedna te ista junaka pjesma kao i kod nas, pjesma patnika Hrvata, koji je na tisue godina branio domovinu svo-ju od navala neprijateljskih. I dalje: Hrvata nas ima razliitih vjera sve do 3 milijuna svi smo braa Hrvati ali ali boe nijesmo se jo svi osvijestili! No prosvjeta e za stalno uiniti pro-mjenu, te emo se svi kao istokrvna braa dii-ti samo jednim narodnim imenom hrvatskim i

77 Brki 1995, 31. 78 Prema: Kordi 2010, 257.

ljubiti samo jednu domovinu Hrvatsku.79 Stanje na terenu nije govorilo u prilog ovih optimisti-kih predvianja. Samo godinu dana kasnije pie dobar poznavalac bh. prilika: Katoliki seljak za svoju narodnost znatnim dijelom jo i nezna.80 Raspon izmeu mogueg i poeljnog rezultira novim pojmovima: uom i irom domovi-nom. U tekstu Okupacija Bosne prema biljeka-ma Luke Senjaka i fra Jake Baltia (Napretkov kalendar za 1938) fra Rastko Drlji pie: Ove godine navrava se 60 godina od okupacije nae ue domovine Herceg-Bosne.81

Ta se borba ujednaavanja identiteta odvi-ja pod patronatom samoga Boga. Otuda: Bog i Hrvati. Centralni su njezini motivi, na jednoj strani obrana vjere, na drugoj sjedinjenje BiH s Hrvatskom. U kalendaru za 1915, u svom Zna-menitom prilogu Hrvatstvu Bosne i Hercegovi-ne, pie fra Vinko ali: Od vremena okupacije [1463] pa do danas naseljena je Bosna mnogim stranim elementima, a politiki kao i Hercegovi-na jo nijesu pridruene onamo kamo spadaju to jest k Hrvatskoj, koje su neko upravo maticom bile. Nadajmo se, da e taj cilj Hrvata pravih, oivotvoriti, pa Bog i Hrvati!.82 ali varira bi-blijsku sliku povijesti o izabranom narodu. BiH je metafora egipatskog suanjstva, Hrvatska je obeana zemlja, izlazak u tu zemlju povijesni je cilj, u rukama nacije nalazi se Mojsijev tap: jo samo da se otvori more! Sagledati se kao potencijalno svet narod znai neraskidivo pove-zati izabranost s kolektivnim osveenjem.83 Va-rira ili takoer pravaku sliku hrvatske povije-sti pojam pravi Hrvat koji uvodi Starevi i Kvaternikovu predodbu o povijesnom smislu opstanka hrvatskog naroda koji vidi u nepre-kinutu lancu dogaaja kroz 13 stoljea, ija se misija kao izabranog naroda sastoji u spaavanju evropske kranske kulture.84

Bosanski srednjovjekovni vladari tako posta-ju hrvatski vladari. Ta sudbina, u Napretkovom kalendaru za 1928, u tekstu koji potpisuje I. A. Milievi, stigla je bana Kulina za kojeg se kae: Veliki ban Kulin odista je velika linost hrvatske

79 Brki 1995, 31-32. 80 Pilar 1910, 34.81 Brki 1995, 265. 82 Isto, 71. 83 Smit 2010, 64.84 Gross 1973, 32, 42 i dalje.

112

prolosti.85 U Napretkovom kalendaru za 1942, u tekstu pod naslovom Znaenje bosanskog bana i kralja Tvrdka I. u povijesti hrvatskog na-roda (Prigodom 550. godinjice Tvrdkove smr-ti), Ivan Reneo pie: U povijesti hrvatskoj je kralj Tvrdko I. nastavlja kontinuiteta hrvatske politike ideje i dravnosti i rijetko vaan i zna-ajan prvoborac i predstavnik rasne aktivnosti i sposobnosti. Danas, kada je uspostavljena i po-novo u ivot uvedena slobodna i suverena Neza-visna Drava Hrvatska, znaenje Tvrdka I. izdie se neobino. On je po svojoj politikoj koncep-ciji zadnji veliki kralj hrvatski i ideoloki pretea moderne Hrvatske. Pretee Tvrtkove su hrvat-ski kraljevi Tomislav i Petar Kreimir.86

U istom kalendaru, za godinu 1932, demon-strira to Dragutin Kamber u lanku Vjera bo-sanskih vladara gdje kae: Iako se svi bosanski vladari nijesu rodili i odgajali kao katolici, oni su vladali kao katolici. A u velikoj veini su i katolici po roenju i odgoju.87

Ovaj raskorak prati, inae dokumentarno so-lidno utemeljen, rad Krunoslava Draganovia pod naslovom Jedan sudbonosni vijek u povi-jesti Hrvata katolika Bosne, objavljen u Napret-kovom kalendaru za 1941. Dok se u tekstu govori o masama katolikog naroda, katolicima, ka-tolikom elementu, katolicima u Bosni i Her-cegovini, kranskom narodu, katolikom narodu, jakim katolikim grupama te bosan-skom katolicizmu, u zakljuak ulaze Hrvati: Ne treba ni spominjati, od kakve je presudne vano-sti po hrvatsku svijest i uope po Hrvatski narod u Bosni bilo spasavanje i odravanje katolicizma u ovim ispaenim zemljama.88 U pitanju je, da se posluim autorovom sintagmom, samo patriot-ska hipoteza.

Duh patriotske hipoteze, duh historicizma, kao partikularistikog povratka u prolost, pro-vlai se kroz tekst Josipa Koprivevia O emi-graciji katolika iz Bosne objavljen u Napretko-vom kalendaru za 1940: Da nije bilo ovih velikih emigracija katolikog puanstva u Bosni na kraju 17. i poetkom 18. vijeka, danas bi bez dvojbe ka-toliki elemenat u Bosni inio apsolutnu veinu puanstva, a time bi i hrvatska narodna stvar u

85 Brki 1995, 86. 86 Isto, 128-129. 87 Isto, 176. 88 Isto, 307.

Bosni kud i kamo drugaije stajala nego danas.89 Vjerujui u raanje, rast, procvat i propadanje naroda i kultura90, pred oima nove, nacionalne povijesti, stalno se nalazi dijagram etnikog rasta i opadanja: opasnost nestanka. Iz popisa stanov-nitva i etnikih statistika crpi se vjena zabrinu-tost za kolektivno ja. Otuda neposustala oeki-vanja na vlastitom brojanom porastu iskazana u lanku Krunoslava Draganovia (Iza 50 godina, Napretkov kalendar za godinu 1929): Katolici su prvi stup hrvatstva u Bosni i Hercegovini. I ona malica katolika, koji nijesu Hrvatima, bie i to. Pokazuje nam to razvoj prilika novije prolosti, jami zajednika vjera, interesi, blia kultura.91 Nomen est omen zato hrvatska nacionalna svi-jest u BiH svoje povijesno uporite ne nalazi u bosanskom nego u hrvatskom srednjovjekovlju.

Godine 1925. obiljeena je tisuugodinjica kraljevstva hrvatskog, to je svoj odraz nalo u Napretkovom kalendaru, uz obrazloenje da se esto puta predbacuje Hrvatima, da njihova po-vijest bar u najstarijim vremenima obitavanja u ovim krajevima nije jasno dokumentirana.92 Kako je trasiran put izmjene povijesnog pame-nja kazuje Napretkov kalendar za 1913. U tekstu Stjepan Tvrtko I. Stj. Jankovi pie: U dravo-pravnom pogledu potpadala je Bosna sve tamo od kralja Tomislava (vladao izmegju 900. i 930. god.), a valjda i prije njega, pod hrvatsku dra-vu, ali je, ini se, imala vazda svoju unutarnju samoupravu sa banovima na elu. Ovi su prema tome bili klevetnici [kletvenici!] ili vazali hrvat-skih vladara, koje su u ratovima morali pomagati svojom vojskom.93 U citiranom tekstu iz 1942. Ivan Reneo nastavlja: U sklopu hrvatskog i-votnog prostora Bosna je od najstarijih vremena zauzimala vaan i znaajan poloaj. Na tom hr-vatskom ivotnom prostoru () naselio se hr-vatski narod, konano zavrivi proces svoga naseljavanja oko godine 640. poslije Isusa, prije punih 1300. godina.94

U Napretkovom kalendaru za 1943. u tekstu naslovljenom: Starohrvatski crkveni spomenici u Bosni i Hercegovini pie Ante Kuan: Bo-ija Providnost na mjesto ove skromne izlobe

89 Isto, 313.90 Smit 2010, 139.91 Brki 1995, 315.92 Isto, 39 i dalje.93 Isto, 101. 94 Isto, 119.

113

[povodom 1300. godina od pokrtavanja Hrva-ta i veza sa Svetom Stolicom] ba tada o Uskrsu na veliku obljetnicu Hrvata nadarila je hrvatski narod najveim darom, to ga moe jedan na-rod doivjeti, ta Boija Providnost dala mu je slobodnu Nezavisnu Dravu Hrvatsku. Godine 1938, 1939. i 1940. radio sam sa gosp. Vejsilom uriem, kustosom sarajevskog muzeja u miru na prikupljanju materijala hrvatske crkvene um-jetnosti sa teritorija Bosne i Hercegovine, za na-mjeravanu izlobu u Zagrebu. Radei na ovome poslu, upoznao sam se na terenu s mnogo liepih starokranskih spomenika, meu kojima naj-ljepe mjesto zauzimaju starohrvatski pleterni spomenici. Tih hrvatskih narodnih spomenika, koji najvjernije predouju autohtonu hrvatsku umjetnost, nali smo prilian broj i ako su tamo sluajni nalazci, jer ih do danas na ovome terenu nije jo nitko poblie istraivao. Na cielom tere-nu Bosne i Hercegovine nali smo vie sigurnih tragova temelja starohrvatskih crkava. Te teme-lje treba (istom) pomno prekopati, a u njima e se bez sumnje nai dragocjeni povjesni material starohrvatske umjetnosti (). O starohrvatskim spomenicima u Bosni i Hercegovini nije done-davno nitko pisao, a iako su ih gdje spominjali nazivali su rimskim i langobardskim (). Meu-tim, danas je jasno, da geografski prostor kuda su se prostirali hrvatski spomenici ide cielom oba-lom Jadranskog mora, pa Hercegovinom i Bo-snom sve do Drine (). U doba hrvatskih vlada-ra bilo je po Bosni i Hercegovini mnogo crkava ije su dimenzije istina bile malene, ali je njihova unutranjost ukraavana jednom neobino lie-pom ornamentikom. Karakteristika toga hrvat-skog ornamenta jest pletenica ili pleter, a sastav-ljen je o vrpce koje se meusobno prepliu.95

Ove romantine predodobe o hrvatskom karakteru bosanskog srednjovjekovlja refleks su pravake teorije o tzv. prvobitnoj steevini pre-ma kojoj Bosna i Hercegovina od seobe Hrvata potpada pod tu kategoriju. Iz tako formirane sli-ke izvodi se povijesno pravo Hrvata na vlastitu nacionalnu dravu XIX. st. koja prema Eugenu Kvaterniku obuhvaa zemlje osvojene u VI. i VII. stoljeu: od Albanije do norikih Alpa, od Du-nava i Drine do Jadrana.96 Integrirajui pro-lost (tradiciju), sadanjost (razum) i budunost

95 Isto, 153-154. 96 Gross 1973, 45-46.

(usavrivost), ovaj etniki historizam blizak je kultu knjievnog medievalizma koji su, kroz srednjovjekovnu knjievnost, otkrili intelektu-alci svake nastajue nacije, naprimjer njemake, u potrazi za povijesnom pozadinom nacional-nog statusa.97

Pojam nezavisne drave nastoji se iskovati uz oslonac na srednjovjekovnu Hrvatsku. rtvo-vanje bosanskog srednjovjekovlja kao identitet-sko-simbolikog kapitala, duboko ukorijenjenog i ivog ne samo u bosanskoj franjevakoj pisa-noj tradiciji nego i usmenoj predaji bh. katolika tijekom cijele osmanske vladavine, u funkciji je etnikog nacionalizma i uvrenja novih et-nikih korijena u svetom tlu nacije. Povijesne predodbe u pravilu iskrivljene odigrale su znaajnu ulogu ne samo u oblikovanju rane faze nacionalne svijesti nego su esto rezultirale i traj-nim politikim posljedicama.98

Roena je nada u novu budunost stihovanu kod Starevia hrvatskog don Quixotta: () Ja se nadam da Hrvati Na svoju e nogu stati.99 Zapaljena je vatra novih stremljenja i nadanja, rasplamsava se iluzija vlastite povijesne velii-ne, iluzija novog poetka. Magina privlanost nacije daje pojedincu zadovoljavajui odgovor na problem linog zaborava, daruje mu neku mjeru besmrtnosti i vjeru u kolektiv, obnavlja mu dostojanstvo u nacionalnoj regeneraciji, obeava mu statusni preokret, nudi mu ideal bratstva.100 Vjekovi ropstva za nama su nikad vie kucnuo je na as. S etnonacionalnom zajednicom ujedno i religijskom stapa se osobni identitet.

Ciljevi etnikog samoopredjeljenja i izlaska iz kolonijalnog stanja su:

1. stvaranje knjievne visoke kulture u za-jednici koja je nije imala;

2. oblikovanje kulturno homogene organ-ske nacije;

3. osiguravanje zajednici priznate domovi-ne i, po mogunosti, nezavisne drave;

4. pretvaranje pasivne etnije u etnopolitiku zajednicu, u historijski subjekt.101

Dostupna samo posveenima, ispisana je i zapeaena kulturna povelja nove politike i

97 Smit 2010, 141-144, 153. 98 Gross 1973, 41. 99 Isto, 129. 100 Smit 2010, 248-251.101 Isto, 198.

114

novi program povijesne memorije sa centralnim mitologemom o zajednikom porijeklu, bor-benim osjeanjem solidarnosti i povezanosti s novom, zajednikom domovinom. To proizvodi promjenu kulturnog identiteta i dubinsku pro-mjenu kulturne sadrine uz strateku manipu-lativnost etnikih sentimenata.102 Raa se novi vokabular, stasaju pojmovi primjereni novoj et-nohistoriji i njezinoj teritorijaliziranoj zajedni-ci. elimo biti novi, biti drukiji, novi mi. uvarima nove povijesne tradicije, etnike iskljuivosti i svetosti etnikog izbora postaju sveenici, pisari i pjesnici.103 Kao dugotrajna po-sljedica brzopoteznog odbacivanja nasljea raa-ju se i gomilaju problemi kulturnog i politikog identiteta koji e urasti u budunost.

Standardizacija i historizacija jednog nacionalnog jezikaUz povijest, meu kljune pojmove (n)ovog et-nonacionalizma dolazi jezik. S mnoine akcent se stavlja na jedninu: jednu historiju i jedan je-zik novu historiju i novi jezik. Taj se proces odvija pod nacionalistikim naelom: cuius re-gio, eius lingua.104 Zato dotadanje ime za jezik bosanski kako je u XV. stoljeu, a i kasnije sve do pojave i afirmacije nacionalnih pokreta najee nazivan jezik domaeg stanovnitva, postaje poljem nadmetanja s politikom pozadi-nom. Nakon to su prvih godina austrougarske okupacije za nastavni jezik u kolama koriteni razliiti nazivi hrvatski jezik, zemaljski je-zik, bosanski zemaljski jezik, zemaljski jezik (hrvatski, srpski), srpsko-hrvatski jezik i hr-vatsko srpski jezik ustalio se u Kllayevo vri-jeme kao slubeni naziv bosanski jezik. Kasnije je konfesionalnim i privatnim kolama ostavlje-no pravo upotrebe i drugih oznaka. Slina nad-metanja pratila su raspravu o upotrebi irilinog i latininog pisma. S novim politikim kursom Stephana Burina, praenim naredbom Zemalj-ske vlade od 4. X. 1907, uveden je novi slubeni naziv za jezik: srpsko-hrvatski. Odmah po njego-vom otvaranju jezino pitanje postavljeno je sre-dinom 1910. u Bosanskohercegovakom saboru. Predstavnici Srpskog poslanikog kluba i Hrvat-102 Isto, 46-47. 103 Isto, 50, 53, 199. 104 Usp. Gellner 1998, 65.

ske narodne zajednice ostvarili su tada sporazum o ravnopravnosti naziva za jezik koji su Srbi zva-li srpskim, a Hrvati hrvatskim.105 Za razliku od Srba koji su ga rezolutno odbili, katolici su se u poetku, osim grupe okupljene oko Glasa Her-cegovca, uglavnom pomirili s nazivom bosanski jezik, ali je s jaanjem hrvatskog nacionalnog programa narastao i njihov otpor.106

Raspravljajui 1912. o Zemaljskom saboru narodni zastupnik V. Jelavi pitanje jezika pred-stavio je kao jednu od nekoliko narodnosnih zatitnih mjera. I dalje: Svakako jedna od glav-nih tih mjera bila bi zavedenje hrvatskog jezika kao jedinog slubenog jezika u cjelokupnoj ze-maljskoj upravi i poimenice na zemaljskim e-ljeznicama. Pitanje o slubenom hrv. jeziku je za nas pitanje narodnog opstanka. O jezinom pitanju na sjednici Sabora 25. II. 1911. pred-sjednik HKU Josip Vanca rekao je: () jezik na, koji vi [Srbi] nazivate srpskim, a mi Hrvati hrvatskim, zaista je jedan jezik.107 kolski je to primjer srednjoeuropskog modela nacionalne ideologije, nadahnut njemakim ranim nacio-nalizmom, s jezikom kao centralnim pojmom nacionalne individualnosti.108 U odnosu na za-padni model formiranja nacije koji se odvija ri-tmom: drava jezik nacija, ocrtava se model nastanka nacije na podruju istono-centralne Europe: jezik nacija drava.109 I ovdje se, me-utim, ukazuju razliita povijesna iskustva. Dok je u maarskom sluaju prevagu odnijelo naelo plemike dravnosti sa zahtjevom za bezuvjet-nom dominacijom maarskog jezika, u srpskom je sluaju presudno bilo herderovsko prirodno pravo epohe romantizma s pozivom na pretke, porijeklo, autohtonost nacija te prava kulture i jezika. Razliiti uvjeti postojanja drave i nacije proizveli su razlike u jezinim programima isto-ne i zapadne Evrope.110

Otuda je, umjesto osmiljene jezine politike i jezinog planiranja, na sceni u BiH bila (i ostala) iskljuivo borba za ime jezika. Simbolina funk-cija jezika srasla s pitanjem kolektivnog identite-

105 1983, 161; Juzbai 1999, 11-13, 15, 18-19, 27, 59, 64.106 1983, 170. 107 Juzbai 1999, 81. 108 Stani 2002, 51. 109 1983, 107-108.110 1983, 90, 92.

115

ta zasjenila je njegovu komunikacijsku ulogu.111 Standardni jezik i nacionalni odnosi u Bosni i Hercegovini (1850-2000),112 naslov je knjige koja dokumentirano razotkriva kontinuiranu kampanju za kulturno buenje i standardiza-ciju jezika kojom se nastojalo (i jo uvijek se na-stoji) pokoriti kulturne i jezine due nacional-nih podanika: nauiti ih da govore nacionalno. Odvija se to u kontekstu nikad do kraja usklae-nog kulturnog, duhovnog i politikog ambijenta. Stanje dananje kao jezina politika samootu-enja i standardizacija kao samootuivanje dodatno osvjetljava unazaivanje kulture i na-roda u ije se ime sve to radi. Mala je, bolje rei nikakva, mogunost da se vlastitim snagama poradi na specifinoj, bosanskohercegovakoj standardizaciji hrvatskoga jezika.113 Preivjelo je shvaanje jezika iz epohe ranoga nacionalizma kao sutinske odrednice nacije, iako je rije samo o aproksimaciji: razlikovnoj odrednici prema drugim nacijama.114

Te konstrukcije, u trokutu: jezik, nacija, Hrva-ti, dekonstruirane su od nekih autor115 mar-ginaliziranih i izopenih od etnolingvista/kroa-tista. O reakciji na desakralizaciju tabua Freud kae: Tek ako se prekraj tabua nije spontano osvetio na prekritelju, tada se kod divljaka budi kolektivno oseanje da su svi ugroeni zbog pre-stupnika i ure se da sami ispune izostalu kaznu () Strah od zaraznog primera, od iskuenja po-draavanja, dakle, ovde igra ulogu zarazne priro-de tabua () To je jedan od osnovnih principa ljudskog kaznenog poretka, on ima za pretpo-stavku, to je jamano ispravno, istovetnost za-branjenih podsticaja kod prestupnika kao i kod drutva koje se sveti.116

Na etnosceni je nacionalizam posredovan kulturom.117 Hrvatski nacionalizam u BiH obi-ljeila su dva nastojanja: jedno hranjeno brigom za opstanak zajednice, njezine kulture, tradicije i jezika, i drugo pokretano motivom sjedinjenja s maticom.118 Problem s kulturom ogleda se u njezinoj preskriptivnoj naravi, politiki cilj sje-

111 Usp. Lovrenovi 2012, 273. 112 ipka 2001. 113 Lovrenovi 2012, 271-279. 114 Stani 2002, 39. 115 kiljan 2002; Kordi 2010. 116 Frojd 2011, 222-223. 117 Usp. Gellner 1998, 106. 118 Cvitkovi 2006, 185.

dinjenja s maticom ostao je utemeljen na mi-tolokim, a ne na znanstvenim i realpolitikim premisama.

Druga kanonizacija teksta: Kultura Hrvata kroz 1000 godina i Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463.

Jednom ustoliena i ukoriena, u kroatizira-nom politikom ozraju, shvaanja o hrvatskom karakteru bosanskog srednjovjekovlja svoje su mjesto nala u monumentalnom dvotomnom sintetskom djelu Kultura Hrvata kroz 1000 godi-na Josipa Horvata (18961968), objavljenom u Zagrebu 1939. i 1942. zatim kao reprint 1980. Horvatov pogled na srednjovjekovnu Bosnu odraavaju sljedee tvrdnje:

im je klonula domaa kraljevska vlast u Hrvatskoj, Bosna poinje ivjeti samostalnim dr-avnim ivotom.

Za hrvatskih dinasta Bosna je dominij hr-vatske drave. Narod istoga podrijetla ima isti drutveni sustav, plemensko ureenje, iste tradi-cije, jednaka vjerovanja.

Sudar zapadnjatva i hrvatstva odigravao se u duhu vremena prvenstveno na vjerskom podruju () Pacta conventa zavrno su poglav-lje te borbe u uoj Hrvatskoj. Borba koja se ra-splamsala na kulturnom pitanju zavrena je po-litikim kompromisom. Ali kulturni spor ostaje, samo se povlai sad na manje pristupaan teren Bosne, gdje zbog lokalnih prilika dobiva i novo obiljeje, ali i golem politiki i kulturni zamaaj.

Rimska crkva upravo ugarskim kraljevima namjenjuje zadau da vode kriarske vojne pro-tiv hrvatsko-bosanskih heretika ().

Bosanska crkva (biskupija) slui se hrvat-skim bogoslujem, dok su se u Bosnu sklonili i mnogi sveenici i pristae hrvatskog bogosluja ().

Puk je ivio dalje po svome i u Bosni i u ostalim hrvatskim krajevima.

Isto ono shvaanje, koje proima staro hr-vatsko pravo, izraava se krepkom jednostavnou i ovdje [u govoru natpisa na stecima]: spoznaja i svijest o povezanosti plemenitog ovjeka, pripad-nika starog plemena, sa svojom zemljom ().

116

Politika granica, nastala god. 1463, razara kulturno jedinstvo Hrvata () Hrvatski ljudi u osvojenoj Bosni dolaze pod utjecaj islamske kul-ture, u Dalmatinskoj Hrvatskoj dobiva premo talijanski kulturni utjecaj, a gornja Hrvatska s politikom ovisnou o srednjoj Evropi postu-pno e odanle crpsti i kulturne poticaje () Od svog dolaska na jug do pada Bosne Hrvati se oti-maju utjecajima i Zapada i Istoka, bore se za svo-ju politiku i kulturnu samobitnost.119

ak ni ovako kroatizirano bosansko srednjo-vjekovlje bitno ne umanjuje tadanju, ak ni da-nanju ukupnu znanstvenu vrijednost ovog djela autora enciklopedijskog obrazovanja. Time je vei paradoks kroatizacije srednjovjekovne Bosne.

Dvadesetih godina XX. stoljea poinje se u radovima Milana ufflaya (18791931), histori-ara i albanologa svjetskih razmjera, pripadnika Hrvatske stranke prava, ocrtavati mitologem o civilizacijskoj (hrvatsko-srpskoj) granici na Dri-ni, pedesetih godina istoga stoljea konano zao-kruen u krugovima ustake emigracije.120

Kroatofilno shvaena povijest BiH kanonizi-rana je kolektivnim sintetskim djelom Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstari-jih vremena do godine 1463. tiskanim u Sarajevu 1942. u izdanju HKD Napredak.121 Bez obzira na njezine pozitivne strane, prije svega prikaz poli-tike povijesti Marka Perojevia, jedna neznan-stvena ideja ve je kroz naslov dobila pokrie u vidu prominentnih imena historijske znanosti prerastajui u stereotip znanstveni pojam za ne-znanstveni stav (Lovrenovi, 2006, 587).

U poglavlju pod naslovom Bosna i Hercego-vina u geopolitikom pogledu najdalje je u prav-cu kroatizacije srednjovjekovne Bosne otiao Filip Lukas (18711958) geograf, geopolitiar, univerzitetski profesor, kulturni djelatnik i inte-lektualac starevianske orijentacije, dugogodi-nji predsjednik Matice hrvatske.122 Iako u popi-su literature ne navodi njegova djela, Lukasove geopolitike opservacije sadrajno i koncepcijski naslanjaju se na Pilarove teze. Pritom je dolo do mijeanja i preklapanja dvaju nespojivih meto-dolokih postupaka: jednog, koji srednjovjekov-

119 Horvat 1980, 177, 179, 181-182, 186, 191, 219-220. 120 Goldstein, 2003, 109 i dalje. 121 Knjiga je pod naslovom Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463. u izdanju HKD Napre-dak ponovo objavljena u Sarajevu 1991. 122 Goldstein 2003, 115.

nu Bosnu geopolitiki smjeta u prijelaznu zonu evropske kulture, to je kompatibilno sa suvre-menom historijskom znanou, i drugoga koji, u duhu rasne teorije, autistiki tipuje na hrvat-ski karakter srednjovjekovne bosanske povijesti. Slino Horvatu: jedno potire drugo.

Ilustrirat u to s nekoliko primjera: Borba ovjeka s prirodom, njihovo meu-

sobno proimanje, formiranje rase, naroda i dr-ave u prostoru i njihovo postepeno razvijanje u nove forme to je povijest u smislu geopolitike.

Svakako dijelovi hrvatskoga naroda u Bo-sni, bili oni katolici ili muslimani, predstavljaju uz ostalo stanovnitvo Dinarskog bloka jo i da-nas u rasi i jeziku najbolje ouvanu jezgru hrvat-skoga naroda.

Pojavu Crkve bosanske autor dovodi u vezu s karakternim crtama Hrvata odreenim njiho-vim konservativizmom i puritanizmom.

Hrvatskoslavonsko meurjeje je na neki nain produenje bosanskog prostora. Ako se jo tome pridoda najvaniji momenat, da u Bosni kao i u Slavoniji ive dijelovi istoga hrvatskoga naroda, pa da je stanovnitvo tako etniki jedno, onda jo vie iskae spojna snaga rijeke Save u razvoju hrvatskoga naroda i njegove drave.

Nemogue je dalje, da bi se mogla kasnije stvoriti nezavisna hrvatska drava od mora do Drave i od mora do Drine, kako se u spomenici-ma iz doba hrvatskih vladara spominje, a da nije u njoj bio uklopljen i bosanski prostor.

Ostaje jo da se neto kae pri zakljuku ovoga razlaganja: je li Bosna, uredivi svoju vla-stitu dravu, time stvorila neto novo, ili je ta drava bila nastavak stare hrvatske drave na jednom dijelu cjelokupnoga hrvatskog prosto-ra? () Dakle ne samo da se Bosna organizirala pod imenom bana, iskljuivo hrvatske ustanove, ve su jo i prvi banovi bili iz ondanje Hrvat-ske, a sve su to dokazi, da su postojale tijesne dravne, narodne i krvne veze izmeu Bosne i ostalih esti bive hrvatske nezavisne drave () Bosanski prostor se nalazi u okviru cjelovitoga autonomnog hrvatskog prostora (): zemlja, krv i tradicija vezale Bosnu s ostalim hrvatskim zemljama.

Stjepan Tvrtko I. je preuzeo ne samo tradi-cijom i duhom ideale hrvatske narodne stranke, ve ih je naslijedio i krvnom batinom (). On je bio i stvarni i formalni vladar, te uzeo za vla-darski naslov ime kralja, koji su naslov prije nje-

117

ga nosili i svi hrvatski vladari. Pae, on je Bosnu uinio sreditem hrvatskih tenja u doba velikog pokreta hrvatskih velikaa protiv jedinstva ugar-sko-hrvatske zajednice.

Bosna, osamostalivi se, nije izila iz okvi-ra hrvatske drave, ve se pae u njoj nezavisna hrvatska drava spasila i ouvala sve do propasti Bosne () Bosna je sada, kao to je i prije bila, centralna zemlja meu hrvatskim zemljama, pa se taj njezin geopolitiki smjetaj nije niim izmijenio.123

U slinom tonu kroatizirao je iro Truhelka bosanske i humske nadgrobne spomenike steke predstavljajui ih kao izraz jedne skroz nacio-nalne umjetnosti s izvoritem u starohrvatskoj umjetnosti.124 Ova teorija u nae vrijeme dobiva nove pristalice.125

Ta stremljenja slijedi Vladimir Vrana u svo-me prilogu Knjievna nastojanja u sredovjenoj Bosni. Uza sve ostale, znanstveno jo uvijek va-lidne opservacije, autor je svoj tekst znanstveno degradirao koritenjem termina jugoistone hr-vatske zemlje, hrvatske zemlje, hrvatska irili-ca koju poistovjeuje s kasnijim tzv. begovskim pismom bosanska i hercegovaka Hrvatska, ubrajanjem bosanskih rukopisa poput Nikolj-skog evanelja u hrvatske irilske rukopise, dok je za Radosavov rukopis ustvrdio da se pri-bliava hrvatskim irilskim svjetovnim spome-nicima polovice XV. stoljea, konano: pretvara-njem bosanskih u hrvatske irilske tekstove cr-kvenog sadraja.126 Identino je s tekstom Mate Tentora koji srednjovjekovnu Bosnu pribraja u teritoriju bosanske Hrvatske dok u krajevi-ma dananje Bosne, koji su pripadali hrvatskoj dravi, ima ona poznata glagoljica naih vrijed-nih glagoljaa.127 U tekstu naslovljenom Bosna i Herzegovina od seobe naroda do XII. stoljea ovaj obrazac osnaen mitologemom o granici na Drini primjenjuje Oton Knezovi.128

123 Lukas 1991, 41, 46, 57, 62, 66, 68-69, 71, 76. 124 Truhelka 1991, 629, 636-637.125 Semi 2014. 126 Vrana 1991, 800-801, 809, 819. 127 Tentor 1991, 827. 128 Goldstein 2003, 118.

Bosna i Hercegovina i srednjovjekovna Bosna u geopolitikoj koncepciji i obrazovnom sistemu NDH (19411945)Raunajui s diskriminirajuim rasnim zakoni-ma, bila je unutranja podjela NDH izvrena po upanijama kao hrvatskom povijesnom sustavu, odnosno velikim upama nazvanim prema ime-nima upravnih jedinica iz vremena srednjovje-kovnog Hrvatskog i Bosanskog kraljevstva. Od ukupno 22 velike upe uspostavljene u NDH, 12 se prostiralo Bosnom i Hercegovinom, dok se 7 upskih sjedita nalazilo na njezinu teritoriju: Velika upa Hum sa sjeditem u Mostaru, Velika upa Krbava i Psat sa sjeditem u Bihau, Velika upa Lava i Gla sa sjeditem u Travniku, Veli-ka upa Pliva i Rama sa sjeditem u Jajcu, Velika upa Sana i Luka sa sjeditem u Banjoj Luci, Ve-lika upa Usora i Soli sa sjeditem u Tuzli i Velika upa Vrhbosna sa sjeditem u Sarajevu.129 Ova-ko izvedena upravna podjela trebala je otkloniti podvojenost izmeu Hrvatske i BiH i uvrstiti jedinstvo hrvatskog dravnog i nacionalnog pro-stora.130 U konanici vodilo je to brisanju imena Bosne i Hercegovine, takoer i Sandaka, kao Pavelieve trajne preokupacije.131 Takva sudbina stigla je podruje Bosanske krajine koja se ne-posredno nakon uvrenja reima NDH poela nazivati Hrvatska krajina.132

Sam je Paveli u prvom broju Spremnosti od 1. III. 1942. (Pojam Bosne kroz stoljea), promovirao hrvatski karakter bosanskog sred-njovjekovlja kao sredinjeg pojma Hrvatske dr-ave i ponovnu uspostavu hrvatskog suvereni-teta nad Bosnom.133 Time je ponovio stajalita iznesena jula 1938. o Bosni koja je svojedobno otrgnuta od Hrvatske, i koja opet mora postati sredite hrvatske drave.134 U raspravi iz 1936. pod naslovom Die kroatische Frage dokazivao je Paveli gotsko podrijetlo Hrvata, da bi isti spis, preveden na hrvatski jezik pod naslovom Dr. Ante Paveli je rieio hrvatsko pitanje, bio tam-

129 Gladanac 2012, 12. 130 Matkovi 1994, 70. 131 Jeli-Buti 1973, 48. 132 Mikovi 1973, 72. 133 Redi 1998, 143. 134 Dizdar 2002, 43.

118

pan 1942.135 Logiku ovog politikog podzemlja koristio je upnik i kotarski povjerenik u Dobo-ju, dr. Dragutin Kamber, predlaui Paveliu da Jajce, nekadanji kraljevski stolni grad, pretvori u kraljevsku rezidenciju.136

Za razliku od ustake propagande koja je i prije uspostave NDH, kao neki hrvatski povije-sni feti, Bosnu i Hercegovinu drala u vlastitom fokusu, i koja je toj temi dala nesluene mitolo-ke dimenzije, historijski trezven sud o odnosu Hrvatske, NDH i BiH donosi septembra 1942. zapovjednik Druge talijanske armije Mario Ro-ata. U pismu upuenom Ministarstvu vanjskih poslova on kae:

(...) treba da priznamo da je Hrvatska, takva kakva je danas u velikoj mjeri minirana po pi-tanju etnikog sastava zbog prikljuenja Bosne i Hercegovine, jer ta oblast nema nita zajed-nikog sa Hrvatskom u pravom smislu te rijei i preteno je naseljena Srbima pravoslavcima i muslimanima (...). Bosna i Hercegovina nemaju nikakve veze sa Hrvatskom, od koje ih dijeli i-roko korito Save i to ne samo fiziki jer dok se u Hrvatskoj osjea istorijsko-kulturni uticaj Bea, Bosna i Hercegovina svojim navikama, obiaji-ma, nonjama i nainu ivota odraavaju bitni vizantijski uticaj, kao i uticaj duge otomanske vladavine. Bosna je arolika, tipino balkanska oblast, koja moe da bude sve, sem hrvatska.137

Roatina ocjena autentian je presjek jednog povijesnog stanja koje se, podrano pseudoznan-stvenim tehnikama i terorom, nastojalo izmijeniti.

Kvaziznanstvena argumentacija, legitimirana prestinim imenima povijesne znanosti, uz nje-govanje kulta poglavnikove linosti, obilato je zastupljena u udbenikoj literaturi velike upe Vrhbosne izraene u hrvatskom i ustakom duhu kao neobhodno nudno za izpravnu na-obrazbu hrvatske mladei i nove hrvatske inte-ligencije. Njihova minuciozna analiza otkriva katalog ve etabliranih velikohrvatskih mito-logema o BiH:

Rijeka Drina civilizacijska granica dvaju svjetova u kontekstu nacionalno-ideoloke topogra-fije uz ukljuivanje Drine u tekst hrvatske himne;

Hrvati predzie Zapada/Evrope;

135 Gladanac 2012, 126, nap. 464. 136 ampara-Kova 2010, 153. 137 Citirano prema: Bri 1973, 456.

Iransko/gotsko porijeklo Hrvata uz porica-nje slavenstva;

Viestoljetni kontinuitet hrvatske dravno-sti kao faktor legitimizacije NDH;

Bosna tijelo i srce NDH. U tako koncipiranoj povijesti mjesto nalazi

Hrvatska banovina Bosna, itanke (za razrede I-IV) nose naslove Moj dom, Moj zaviaj, Moja domovina i Za dom spremni, osnovnim odgoj-no-obrazovnim naelima proglaeni su rad, red i posluh, Hrvati su postali narod koji pripada zapadnoj kulturi i civilizaciji, hrvatsko dravno pravo obuhvaa BiH, to znai da se protee i na srednjovjekovnu Bosnu, u proglaenju Tvrtka I. Kotromania kraljem ogleda se prijenos hrvatske dravnosti na Bosnu koja postaje sreditem veli-ke hrvatske drave, asocijaciju na ustake ciljeve i poglavnikove uspjehe trebao je pobuditi prikaz Tvrtkove politike da sve hrvatske zemlje od Dri-ne do Jadranskoga mora i od Drave do Kotora ujedini u slobodnu i nezavisnu Hrvatsku Dra-vu, kojoj bi Bosna bila sredite, Bosna se osamo-stalila iz okvira hrvatske drave da bi hrvatska dravnost nastavila ivjeti kroz postojanje druge hrvatske srednjovjekovne drave, Kraljevstva bo-sanskog, stanovnici srednjovjekovne Bosne bili su Hrvati koji su se dijelili na katolike i bogumi-le, Tvrtko I. je Hrvat po krvi i katolik kroz ci-jeli svoj ivot, Bosansko-hercegovake planine postale su Planine sredinje Hrvatske.138

Pravake teze Frana Milobara, Ive Pilara, Fili-pa Lukasa i Josipa Horvata o hrvatskom karakte-ru srednjovjekovne Bosne ukoriene su u kolske udbenike.

Time je do punog izraaja doao monoloki karakter Starevieve politike misli ija je uloga u formiranju hrvatske monoloke svijesti neza-obilazna. Njegov monolog [je] bio najpotpuniji odgovor na potrebu za identitetom. Kao svaki povijesni monolog i ovaj je imao antitetike po-sljedice; ovrsnuo je samosvijest, ali je monologu kao obliku drutvenog i politikog ponaanja dao gotovo apsolutnu vrijednost. Tu je izvor naih buduih monologa, naih autokratizama i apsolutizama, naega verbalnog terorizma.139 Stareviev tabu i feti bila je i ostala Nezavi-sna hrvatska drava, pojmovima slobode i dra-

138 Gladanac 2012, 7, 108-109-110, 112, 116-118, 126, 135-136, 143, 145. 139 Lasi 2000, 292-293, 295.

119

ve dao je sinonimno znaenje. Njegov monolog nije nastao u vakuumu, naprotiv on je rezultat i komponenta monolokog okruenja. On je, me-utim, upao u nerjeivu kontradikciju: nunost akcije koju trai ideal vs nemogunost akcije ako se eli biti dosljedno vjeran idealu. Posljedice Star-evieva monolokog radikalizma osjeaju se do danas []: politiki ideal kao totalitet. ivot u tom idealu i rtvovanje za njega kao najvii oblik moralnosti. Ova se misao prenosila iz generacije u generaciju, djelujui i na one koji su bili na su-protnoj obali poput Komunistike partije.140

Hrvatsko bosansko srednjovjekovlje u enciklopedijama, leksikonima i udbenicima povijesti: posredovanje Oslonjeni na vaea enciklopedijska izdanja kao sume znanja i ono to o bh. Hrvatima tamo (ne) pie suoeni smo s paradoksom: da jedan povije-sni entitet prisutan u BiH trinaest stoljea sve do ove godine nije imao svoju enciklopedijski verificiranu obradu. Hrvatska enciklopedija Bo-sne i Hercegovine, u izdanju Hrvatskog leksiko-grafskog instituta iz Mostara, prekinula je tu ut-nju i bh. Hrvate uvrstila meu ostale natuknice. Sr objanjenja ove pojave sadrana je u samom nacionalnom imenu bh. Hrvata poznatom od kraja XIX. i poetka XX. stoljea. O neemu to prije ove nacionalne (re)nominacije nije posto-jalo, slijedom logike nacionalne povijesti, nije se moglo a ni trebalo pisati. Ako je u meuvremenu taj misteriozni pojam pretvoren u etnografski spomenik, to ne iskljuuje pitanje: to je bilo s bh. Hrvatima prije nego to su postali Hrvati?

Enciklopedijske obrade natuknice Hrvati zakonomjerno poivaju na manje-vie istim na-elima kronoloki: od doseljenja Hrvata u jugo-istonu Evropu poetkom VII. st. do zbacivanja jarma tuinskih reima u XIX/XX. st., te jugo-slavenskog razdoblja sadrajno: narativno-po-zitivistikom prezentacijom politike i kulturne povijesti naroda/nacije poevi od etimolokoga odgonetanja imena Hrvat.141 Najnoviji prikazi iste tematike ukljuuju samostalnu dravu Hr-vatsku koja se, nakon provedenog referenduma

140 Lasi 2000, 296, 299, 302. 141 Opa enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog za-voda 1977, 485-515.

(19. V. 1991), izdvojila iz jugoslavenske federacije (8. X. 1991). U sklopu iste natuknice obraeni su pojmovi: iseljenitvo, jezik, knjievnost, roman-tizam, filozofija, kazalite, glazba (srednji vijek, renesansa, barok, klasicizam, romantizam), film i novinstvo.142 Uza sve njihove pozitivne strane, manjkavosti takvih prikaza oite su, jer su ute-meljeni na monumentalnoj historiji koja slavi velike linosti, dogaaje, bitke, narodni jezik i knjievnost, topose kolektivnog stradanja i pred-zia, koja osvjetljava trnovitu stazu prema naciji panaceji povijesti: mitskom udotvornom lije-ku za sve bolesti. Drugim rijeima, cijela povijest ovdje je podreena naciji i nacionalnom. Naci-ja u tom diskursu iz tame povijesti izranja kao njezin unaprijed programiran eshatoloki pro-izvod, dok cijela ranija povijest postaje prapo-vijest: fusnota nacionalnog narativa. Sustavna istraivanja sloenog fenomena nacije poela su, meutim, ruiti mit o samorazumljivosti naci-je i ljudske emotivnosti vezane za naciju: mit o samorazumljivosti nacionalne svijesti, posebnih nacionalnih osjeaja, nacionalnog duha i osnove nacije, nacionalnog karaktera, tradicije itd.143

Pojedini enciklopedijski prikazi nisu ostali poteeni ni teih greaka prisutnih u shvaanju da se Hrvatski narod (HRVATI) razvio u Bosni iz dijelova hrvatskih plemena i rodova koji su naseljavali ponajvie dananje oblasti zapadne, jugozapadne i centralne Bosne te zapadne Her-cegovine, odn. prostore izmeu rijeka Une, Save i donjeg toka Drine, na jednoj strani, te Neretve, na drugoj.144 Isto vrijedi za sintagmu Dobri Bonjani kao pogreno shvaenog naziva za stanovnitvo srednjovjekovne bosanske drave i pripadnike Crkve bosanske.145 Na kraju, ne i naj-manje vano; vjeni srpsko-hrvatski etnonaci-onalni spor oko (srednjovjekovne) Bosne rjea-va se u ovoj enciklopediji na solomonski na-in: U BiH se spominju uglavnom imena Hrvat ili Srbin kao narodna imena, a imenom Bonja-nin oznauje se pripadnitvo zemlji dravi (....). Pri tome su zasebna etnika imena samo Srbi i Hrvati, a oba pokriva etnik Sclavi. Pored Hrvata i Srba, etnika se odrednica priznaje i Vlasima.146 Tako srednjovjekovna Bosna ostaje bez svog au-

142 Hrvatska enciklopedija, 2002, 653-705.143 Koruni 2006, 369. 144 Enciklopedija Jugoslavije 1983, 141.145 Isto, 138. 146 Isto, 137-138.

120

tohtonog stanovnitva, Bonjana ili Bosanaca (Bosnenses): Hrvatski Horror vacui!

Osim kao statistiki dodatak ukupnoj broja-noj masi Hrvata, ni Prva hrvatska opa i nacio-nalna online enciklopedija ne tematizira pitanje bh. Hrvata. Ova praznina postaje vidljivija zna li se da su prostor u ovoj enciklopediji dobili Bi-jeli Hrvati ili Belohrvati, gradianski i moliki Hrvati. Objanjenje hrvatskog imena, odnosno svoenje naziva Bonjani-Bonjaci na razinu supsidijarnih naziva, suprotno je kodeksu povi-jesne znanosti. Taj pasus glasi: U pojedinim raz-dobljima upotreba imena [Hrvati] je varirala, pa i gubila na openitosti, u smislu upotrebe supsi-dijarnih naziva: okci, Bunjevci, Bezjaci, Bonja-ni-Bonjaci (npr. podanici Stjepana II. Kotroma-novia) i dr., ili ga se potiskivalo nepriznavanjem znaenja nac. posebnosti: Sklavi, Skjavi, Skjavoni (mlet. naziv koji se odnosi iskljuivo na Hrvate), Jugoslaveni itd.147 Ostavljajui po strani sve dru-ge (znanstveno skandalozne!) proizvoljnosti, na-ziv Bonjani, meutim, nije neki drugostepeni, drugorazredni ili sporedni naziv imena Hrvati, to je naziv za autohtono stanovnitvo srednjo-vjekovne Bosne, dok naziv Bonjaci u upotrebu ulazi tek s osmanskim osvojenjem te zemlje i ne vee se uz Hrvate nego za bh. katolike. Ovakvi i slini previdi unose konfuziju u povijesno na-zivlje, degradiraju znanstveno znanje, formiraju pogrenu historijsku svijest i razvijaju paternali-stiki stav prema bh. Hrvatima pretvarajui ih u narod i naciju bez zemlje, domovine i drave, bez vlastite povijesne biografije: u razbatinjeni po-jam. Odgovor na ovakvo stanje ne moe biti onaj to ga nudi navedena enciklopedija. Naime, na upit Bosanskohercegovaki Hrvati enciklopedij-ski odgovor glasi: nema pronaenih natuknica. Postojee je pretvoreno u nepostojee. Srednjo-vjekovna Bosna je zamiljena kao bijeli list papi-ra na koju svaka suvremena nacija ispisuje svoj tekst.

Ovako obraena natuknica Hrvati moe postojati samo kao okljatreni pojam. Jedini na-in da se to ispravi jest primjerena obrada natu-knice bosanskohercegovaki Hrvati da bi se prikazao jedan osoben povijesni entitet uklju-ujui njegovu prednacionalnu fazu, odnosno da bi se rekonstruirao proces pretakanja male narodne povijesti u veliku nacionalnu povijest.

147 http//proleksis.lzmk.hr: 12. VIII. 2012.

U tom diskursu do izraaja dolaze drugi pojmo-vi, drugi sadraji, aktualne postaju zatomljene i zaboravljene mikro (pri)povijesti koje makro na-cionalna povijest ne moe apsorbirati. Otud pita-nje: mogu li se bh. Hrvati, kako sada sugeriraju enciklopedijski prikazi, referirati iskljuivo na hrvatsko srednjovjekovlje koje se u panhrvatskoj optici predstavlja kao jed(i)na formativna (pred)faza u nastanku moderne hrvatske nacije? Bh. Hrvati, naime, sa stajalita povijesnog vremena i prostora, batine simboliki kapital bosanskoga srednjovjekovlja kao formacije evropskog i ju-noslavenskog srednjeg vijeka. U protivnom mo-rat e se pristati na logiku distorziju: da bh. Hr-vati nemaju protonacionalnu povijest osim kao izmjetenu povijest ili, to je jednako tetno, da se cijelo njihovo bogato kulturno stvaranje i i-votno iskustvo na tlu BiH funkcionalizira u okvi-ru stereotipa skoranjeg sloja nacionalne kulture. Do ega dovodi ovakav pristup kazuje aktualno duhovno stanje bh. Hrvata obiljeeno s tri re-dukcionistika oslonca: Jedan je pripadnost zajednikoj vjeri (zapravo: crkvi, to u sasvim odreenom, ba onom duhovno-etikom smislu znaju biti skoro diskrepantni pojmovi!). Druga dva su povijesno-politiki dogaaji iz suvreme-ne povijesti: Pavelieva NDH, njezina propast i s njome povezan Bleiburg, te Tuman-Bobanova Herceg-Bosna, njezina propast i s njome pove-zan Haag.148

Znanstveno fundirani odgovori na ovo stanje nadrastaju mit o plemensko-mitskom praiskonu koji, logikom linearne sudbine i narodnog (cr-kvenog) jedinstva, zavrava u nacionalnoj dravi. Jedan od lajt-motiva ove naracije sadran je na vitrailu sarajevske katedrale Srca Isusova izgra-ene 1889. prema projektu Josipa Vancaa. Tamo pie: [Darovali] katolici Bonjaci grada Sara-jeva. Ovaj natpis jueranjega datuma, izraz jedne drukije ljudske senzibilnosti, aktualizi-ra pitanja: ta smo bili, kako smo i kada postali nacionalni Hrvati, i koje je posljedice ta bosan-sko-hrvatska, narodno-nacionalna, tranzici-ja proizvela? Kontrapunkt ovome, sarajevsko-vrhbosanskom natpisu, sadran je u izbornome sloganu Jadranke Kosor, predsjednice HDZ Hr-vatske, koja je koncem 2011. s izbornih plakata, u veinski hrvatskim dijelovima BiH, pozivala svo-je potencijalne birae: Glasujte za ouvanje do-

148 Lovrenovi 2010, 226.

121

brobiti Hrvata izvan domovine. Gdje je domo-vina bh. Hrvata: u Sarajevu ili u Zagrebu, u BiH ili u Hrvatskoj? Odgovor upuuje na nedovoljno poznavanje fenomena etnosa, etnija, etniciteta i identiteta na hrvatskome prostoru u prolosti (...) odnosno sljedeih procesa: i konstituiranja i reprodukcije, i integracije i transformacije svih razina ili svih stupnjeva razvijenosti etnosa, svih etnija i subetnija, njihovih kultura i subkultura, a napose narodne zajednice i naroda, i nacionalne zajednice i moderne nacije, i nacije-drave i na-cionalizma, a time, ono to je najvanije, i etni-kih struktura stanovnitva u zemlji u bilo kojem razdoblju.149 Nacionalne [su] povijesti proklet-stvo Balkana (...) jer u tom dijelu Europe (...) nema nacionalno homogene pokrajine, a kamoli nacionalno homogene drave.150 Suvremene na-cionalne povijesti esto se znaju poigrati s drev-nom povijeu.

Stare zablude nova izdanja Kako to poigravanje izgleda pokazuje karta Po-vijesne Hrvatske sainjena prema popisu stanov-nitva iz 1931. Hrvatski politiki leksikon autora Hrvoja oia, pod povealom matere-zemlje, u Povijesnu Hrvatsku ukljuio je, osim Hrvatske, Slavonije i Dalmacije takoer Bosnu i Hercegovi-nu do Drine.151 Iz enciklopedija i leksikona hr-vatsko bosansko srednjovjekovlje mjesto nalazi u kolskim udbenicima iz kojih se u Hrvatskoj ui povijest. Steci i bosanski srednjovjekovni vlada-ri su nai: Srednjovjekovni bosanski zapisi u kamenu i na listinama pisani su ikavicom, kojom govore i piu samo Hrvati. U Bosni su dakle i-vjeli Hrvati. I ban je bio Hrvat.152

Studija Krunoslava Draganovia Hrvati i Herceg-Bosna (Povodom polemike o nacional-noj pripadnosti Herceg-Bosne), objavljena u Sarajevu 1940. pod pseudonimom Hrvoje Bo-njanin, nastala na tragu kroatofilnog shvaanja bosanskog srednjovjekovlja, tampana je pono-vo u Splitu 1991. Ukoriena je u jednu knjigu s raspravom Dominika Mandia Herceg-Bosna i Hrvatska. Prigodom 500-godinjice pada Bosne (1463. 1963.) pisanu u istom duhu, prvi put

149 Koruni 2006, 367.150 Malcolm 1995, 3. 151 oi 1993, 448.152 Citirano prema: Agii 2003, 144.

objavljenu u Buenos Airesu 1963.153 U kratkoj uvodnoj biljeci izdava je oba autora oznaio najboljim poznavaocima Bosne i Hercegovine u hrvatskoj historiografiji ovog stoljea. Zemljopis NDH Filipa Lukasa, objavljen u Zagrebu 1941, tiskan je u asopisu Hrvatska obzorja Matice hrvatske u Splitu 1994.154 Ponovo pretoene u politiki program, ponovo izigrane od geopoli-tike stvarnosti koja se nije dala uskladiti s tzv. hrvatskim dravnim pravom Frana Milobara, s geopolitikim kombinacijama Ive Pilara i Fili-pa Lukasa, kao ni s banovinskim eurovizijama Franje Tumana o kolonijalnoj tvorevini Bosni i Hercegovini. Uza sve razlike ponovljeni sce-narij: 19411945 19911995. Obean je, uoi rata, i hrvatski barjak na Romaniji. Ne bi, ini se, bilo iluzorno napraviti katalog tih i takvih obeanja autoriziranih u materi-zemlji. Povi-jest je to jedne krvave groteske u kojoj su David i Golijat pokuali zamijeniti mjesta i uloge!

Hrvatsko bosansko srednjovjekovlje na internetu: globalizacija zabluda Hranjeno brojnim publikacijama, naroito onima nastalim u emigraciji nakon 1945,155 meu kojima se istie Mandieva volumino-zna, ali i kontroverzna Etnika povijest Bosne i Hercegovine,156 uvjerenje o hrvatskom karakte-ru srednjovjekovne Bosne nalo se na internetu: monom sredstvu globalizacije ove zablude.

Iz obilja tih uradaka izdvojit emo tek dvi-je internetske adrese koje bjelodano potvru-ju kako spoj novih informacijskih tehnologija i etnonacionalizma rezultira nastankom epskih hibrida oralne historije.

U svom osvrtu (Stanovnici Bosne su po po-rijeklu Hrvati) gospodin Ivan S. pojanjava: A injenice su da je Bosansko kraljevstvo postojalo kao kraljevstvo Hrvata, katolike vjere i kasnije bogumila (...). Bonjaka nigdje nije bilo da i ne spominjemo muslimansku vjeru (...). Hrvati povi-jesno imaju vie prava na BiH nego bilo tko drugi. to im svjetski monici to ne priznaju i to su se politiari u HR njih odrekli to je druga stvar. Bez

153 Draganovi-Mandi 1991.154 Goldstein 2003, 115-116, nap. 20. 155 O tome detaljno: Goldstein 2003, 122-132. 156 Mandi 1967. O Mandievoj kroatizaciji bosanskog sred-njovjekovlja: Lovrenovi, 2002.

122

opstanka Hrvata u dijelovima svoje domovine danas drave BiH, koju mi volimo kao domovinu i priznajmo kao svoju dravu (za nju smo uvijek glasali) nee biti ni drave BiH. Ako ne bude dra-ve BiH to e onda biti to emo jo vidjeti.157

Na drugoj internetskoj adresi, pod naslovom Demografska povijest Hrvata Bosne i Hercego-vine, sadrane su sline tvrdnje: Stanovnitvo srednjovjekovne Bosne je bilo slavensko, po svo-jim etnikim i vjerskim znaajkama pripadaju-i istom etnikom supstratu kao i Hrvati. Osim samoga spomena hrvatskoga imena, to se vidi u mnogobrojnim etno-kulturnim obiljejima, kao to su jezik (akavtina i tokavska ikavica, te za-padna ijekavtina, to su sve karakteristike hrvat-skoga jezika), glagoljsko i zapadnoirilsko pismo (tzv. bosanica ili hrvatska irilica) kojim su pi-sane isprave, djela vjersko-nabonog i umjetni-kog sadraja, a koje je istovjetno hrvatskoj irilici koja se rabila u Dalmaciji i sjevernohrvatskom primorju, pripadnost zapadnom civilizacijskom krugu, to se oituje u zapadnom katolikom kr-anstvu te umjetnikim oblicima zapadne pro-venijencije. Politiki, veina je sadanje Bosne i Hercegovine (uz kratke intervale, kao za vrijeme srpskog upana aslava Klonimirovia), pripa-dala hrvatskoj dravi. Po nekim procjenama na podruju srednjovjekovne Bosne uoi turskog osvajanja je ivjelo 850.000-900.000 stanovni-ka, sljedeeg nacionalnog sastava: katolika oko 750.000 ili 85,22%, krstjana oko 80.000 ili 9,09% i pravoslavaca oko 50.000 ili 5,68%. Specifinost srednjovjekovne Bosne su bili krstjani, koji ni-kad nisu inili veinu stanovnitva, niti su stvo-rili vjersku organizaciju na dravnoj razini, te su prirodno nestajali misionarskim radom domini-kanaca i, posebno, franjevaca.158

Ovo fantazmagorino hrvatsko pravo na BiH izvor brojnih zabluda i nevolja to su ih bh. Hrvati prireivali i sebi i drugima progovara s plakata Hrvatske stranke prava BiH koja, uoi lo-kalnih izbora oktobra 2012, svojim biraima po-ruuje: Kad bolje razmislimo, svi smo mi prava-i! Kataklizmina je to poruka jednog zaleenog vremena. To kae politika, znanost pak smatra da se suvremena odrednica Hrvati ne moe s da-nanjim znaenjem prenositi na ranija stoljea.159 157 bosanski_kongres@nkrbih.com: 18. XI. 2012. 158 http://hr.wikipedia.org/wiki/Demografska_povijest_Hr-vata_Bosne_i_Hercegovine: 18. XI. 2012.159 Kordi 2010, 213.

Novo dravno-politiko ozraje novi nacionalni tekst: zamiljena Hrvatska ostvarena Bosna i Hercegovina Umjesto Hrvatske matere-zemlje imamo (i) Bosnu i Hercegovinu kao eksperiment u svjetskoj laboratoriji.160 Geopolitike karte nisu podijeljene onako kako su to sanjali geostratezi globalnoga hrvatstva.

Obje drave isporuene su financijskim mo-nicima nota bene: tajkunskim dinastijama i multinacionalnim kompanijama, umjesto demokracije i socijalne pravde caruje tranzicij-ska gramzivost u reiji vlasnika etnokapitala pod krinkom politikih stranaka kao privatnih podu-zea. Frommovski kazano: caruje analno-zgrta-ki karakter.161

Nedavne nagle promjene u unutarnjim i/ili meunarodnim granicama vezane za pad Ber-linskog zida 1989, raspad Jugoslavije i novo pre-oblikovanje nacionalnih/etnikih skupina rezul-tirali su u novom raskoraku izmeu kulturalnih i politikih granica.162 Upravo knjiki primjer takvog scenarija predstavljaju bh. Hrvati koji su se tek od 1992. skrasili u dravi s politikim sreditem u BiH, to raa jednim sasvim novim povijesnim iskustvom. To proizvodi dihotomiju budui da je politiki identitet bh. Hrvata mode-liran prema obrascu matere-zemlje (zamiljene Hrvatske) i tezom o rezervnoj domovini. Repu-blika Hrvatska dodijelila im je u meuvremenu ustavni status dijaspore.

Imajui u vidu to da je hrvatski identitet po-stojao kao nikad ostvareni ideal njegovim su se zajednikim nazivnicima do Drugog svjetskog rata veinom smatrali:

1. hrvatski jezik (uz minimalnu toleranciju dijalekata);

2. latinino pismo (uz podsjeanje na upotre-bu glagoljice i manje irilice);

3. pripadnost zapadnomu civilizacijskom krugu;

4. pripadnost kranstvu, katolianstvu (uz odreenu toleranciju drugih oblika kranstva, ak i drugih religija: islama i idovstva);

160 ehi 2013. 161 Fromm 1984a, 150-153.162 Brubaker 1996, 55.

123

5. tisuljetna kultura, s naglaskom na djela nastala nakon pretpostavljenog doseljenja Hr-vata poetkom VII. stoljea i na knjievnost na hrvatskom jeziku;

6. nepostojea, eljena drava, s korijenima u ranosrednjovjekovnom kraljevstvu.163

Umjesto eljene dobili su bh. Hrvati dvije drave: tisuljetni san prebacio je plan.

Barokni svehrvatski konfesionalni identi-tet zahtijeva redefiniciju: desakramentalizaci-ju nacije, zamjenu eshatoloke floskule Bog i Hrvati krilaticom o ljudskim pravima i povratak izvornim kulturnim vrijednostima bosanske no-minacije koje izmiu nacionalnom pravovjerju, a izmiu zato jer nisu nacionalne. Potpuno suprotno romantiarskim parolama Nedjeljka Mihanovia da je Hrvatska Demokratska Zajed-nica vratila hrvatskom narodu njegovu energiju, hrvatsku duu (...) uzdigla njegov ponieni ponos i uspravila iz one tragine nemoi njegov hod pod zvijezdama (...) da hrvatska povijest i hrvat-ska kultura mora biti ona centralna toka oko koje se sve zbiva.164 Sudski procesi i presude politiarima hadezeovske provenijencije tokom zadnjih godina u Hrvatskoj smiju se u lice ovim Mihanovievim patrijarhalnim vizijama mje-avini prigodniarstva i fanatizma pomijeanog s idealizmom.165 Aktualno stanje lika u ogle-dalu u jednoj je reenici saeo Ivan Markei: Blago pokvarenjacima na vlasti, oni e batiniti Hrvatsku.166 Vrhovnik je lansirao krilaticu za podizanje etnonacionalnog adrenalina: Imamo Hrvatsku!

Kako biti Hrvat na bosanski (i hercegovaki) nain? U novoj politikoj stvarnosti s BiH i Hrvat-skom kao dvjema dravama u kojima ive Hr-vati javlja se identitet kao gorua tema, jer je postmodernost kao odgovor na gubitak refe-rencijalnosti pluralizirala identitetsko pitanje odnosno mo traganja za sebstvom.167 Kako pomiriti nacionalnu, dravnu i kulturoloku pri-

163 Budak 2010, 6-7, 9. 164 oi 1993, 537. 165 Usp. Goldstein 2003, 132.166 http://www.kriz-zivota.com/blago-pokvarenjacima-na-vlasti-oni-ce-bastiniti-hrvatsku/: 28. III. 2014. 167 Kalanj 2010, 123-124.

padnost povijesna su i egzistencijalna pitanja? Kako izgraditi povijesno autentian identitet koji je koncept integralnog katolikog hrvatstva sveo na patriotske fikcije tipa od stoljea sedmog, Bog i Hrvati i Hrvatska do Drine? ta ako se ve pokazalo, ili se tek pokae, da je hrvatstvo u BiH kotalo vie rtava nego to smo vredi, da je cijena jednog projiciranog napretka vezanog za budunost bila previsoka, da je sve to samo jedna neodriva iluzija, jer ve nas je stiglo pi-tanje s kojim su se svojevremeno suoili komu-nisti: Zabrinuto se pitamo ta e Sovjeti uraditi kada istrebe buruje?168 Hrvatska je ujedinjena vjena i zavjetna ali sad ne protiv srboet-nika i jugokomunista, nego u trajku protiv svo-je, hrvatske vlasti, koja donosi Zakon o radu po diktatu meunarodnih financijskih institucija. Freudova pesimistika antropologija u kut je stjerala tisuljetne bajke i snove.

Postavimo i pitanje: ako je skupina klerika na Prvom katolikom kongresu odranom u Zagre-bu godine 1900. odluila da jedan narod u BiH nazove Hrvatima, koga i zato ta odluka obave-zuje godine 2014?

Pritom od pomoi moe biti evropsko isku-stvo. Ujedinjenje Italije popratio je talijanski dr-avnik Massimo d Azeglio reenicom: Stvorili smo Italiju, sad moramo stvoriti Talijane. To isto vrijedi za dananju Evropsku uniju: Stvo-rili smo Evropsku uniju, sad moramo napraviti Evropljane.169 Moe li se slina formula primije-niti na BiH: Stvorili smo Bosnu i Hercegovinu, sad moramo napraviti Bosance i Hercegovce? I ta bismo onda, bi li se to pokazalo boljim rjeenjem i ukinulo sve postojee antagonizme?

Uza sve razlike primjetna je slinost evrop-skog i bosanskohercegovakog problema.

Latinizacija kroatizacija: ponovljeni scenarij: XIIIXIX/XX. st. razliite posljedice Kroatizacija bh. katolika predstavlja jednu vr-stu ponovljenog scenarija iz sredine XIII. st samo s razliitim posljedicama: pokuaja latini-zacije bosanskog irilo-metodskog katolianstva simultanom akcijom Papinske kurije i ugarskih

168 Usp. Frojd 2011, 6, 9-10. 169 Metzeltin 2012, 27-28.

124

kraljeva koji je zavrio izmom odcjepljenjem Crkve bosanske od Rima i pojavom nove kran-ske konfesije iz kasnijih izvora poznate kao vjera bosanska.170

Raunajui sa svim autohtonim okolnostima politike i etnokonfesionalne naravi, kao i onima iz blieg i daljeg okruenja, na proces kroatizacije Bonjaka-katolika neposredno su utjecala dva do-gaaja crkvene provenijencije: uspostava redovite crkvene hijerarhije u BiH 1881. i Prvi hrvatski ka-toliki kongres odran u Zagrebu septembra 1900. Oni daju odgovore na pitanja povezana s porije-klom nacionalnog identiteta: 1. Tko ini naciju; 2. Zato i kako se nacija javlja; 3. Kada i gdje je nacija nastala?171 Na prijelazu iz XIX. u XX. st. nastaje Hrvatski katoliki pokret praen osnivanjem niza laikih udruga i glasila koje su prenosile i operaci-onalizirale naela politikoga katolicizma.172

Osnove politikoga katolicizma formulirane su u enciklici pape Leona III. Rerum novarum objavljenoj 1891. U skladu s reafirmiranim papin-skim samodravljem odgovorila je ova enciklika na izazove vremena oliene