Download - Rastko Kostic - Kraj Slovenskog Paganizma
Rastko Kostić
PAD ARKONE
ILI SUMRAK SLOVENSKOG PAGANIZMA
/deo iz knjige/
,,U čast hrišćanskog boga krvarilo je
neuporedivo više ljudskih žrtava, no na
oltarima svih paganskih bogova zajedno na
obema polovinama kugle zemljine".
(A. Šopenhauer, Svet kao volja i predstava, II
knjiga, gl. 28; Karakteristika volje za život)
1.
Arkona, na ostrvu Rugenu, gde se nekada uzdizao hram posvećen
vrhovnom slovenskom bogu Svetovidu, danas je prostor mistično-idilične
lepote, za koji se ne moţe ni po čemu pretpostaviti da je pre mnogo
vekova bio poprište dramatičnih istorijskih dogaĎaja. Arkona predstavlja
krajnju tačku na ostrvu: nalazi se na hridini, to je proplanak koji se sa
četrdeset metara visine obrušava u more. Mesto je obraslo rastinjem, voda
neprekidno grize, otkida i oburvava liticu klifa i on gubi svake treće
godine po metar zemlje. To je ujedno i najsevernija tačka Nemačke. Još
uvek se vide tragovi temelja bedema grada u kome se sve do Vidovdana
1168. ili 1169. godine nalazio hram posvećen Svetovidu, koji su srušili
Danci, pod vodstvom biskupa Absalona i kralja Valdemara, i njihovi
saveznici Saksonci, pod vodstvom kralja Henrika.
Ostrvo Rugen, koje su Sloveni zvali Rujan, na čijem se kraju nalazi
Arkona, odlikuje bujno raslinje, a sam predeo izvesna blagorodnost,
umilnost i lepota. Čini se da nije moglo bili slučajno što je to mesto bilo
odreĎeno za svetilište vrhovnom bogu paganskih zapadnih Slovena. Na
samo kilometar od Arkone nalazi se selo Vit u kome je crkvica sa slikom
na zidu Hristovog prelaska preko vode - što je metafora za dolazak
hrišćanstva na ostrvo vodenim putem, preko mora. Jedanaest kilometara
juţno od Arkone nalazi se crkva u Alterkirhenu; nju je krajem XII veka
podigao Absalon, biskup-ratnik koji je uništio utvrĎenje i Svetovidov kult.
Ova crkva je za nas zanimljiva zbog dve stvari: najpre, u njoj se nalazi
kamen ugrabljen iz nekadašnje slovenske riznice, bareljef koji predstavlja
Svetovidovog sveštenika sa rogom vina u ruci kako stoji na maloj
piramidi. Upravo tako sveštenika paganske slovenske religije opisuje
Sakso Gramatik. Inače, kamen je oboren da bi se na taj načm izrazila
pobeda hrišćanstva nad paganizmom. Druga zanimljiva pojedinost je da se
u ovoj crkvi i dan danas moţe videti kamena krstionica sa četiri glave koje
gledaju na četiri strane sveta. Ona je predstavljala nekadašnje vrhovno
boţanstvo ovog ostrva i cele Slavije i ljudi je i danas zovu „Svetovid".
Ostrvo Rujan ima mnogo mesta (sela, zaseoka, breţuljaka, različitih
toponima) koja u sebi nose reč „sveti". Svantov, na primer. Ili - Sveta
Gora, brdo nekadašnjeg paganskog kulta, koje i danas, u dvadeset i prvom
veku nosi to ime, što nije ni čudno ako se zna da je ostrvo Rujan i u
bukvalnom smislu predstavljalo Svetu Goru paganske religije svih
Slovena.
Svetovidov sveštenik, sa rogom vina u ruci.
Krstionica iz Altenkirhena, sa četiri glave.
Mitsko ostrvo Bujan, koje se pominje u mnogim legendama i starim
ruskim hronikama, podudara se po geografskim i istorijskim obeleţjima,
čini se, sa ostrvom Rujan. Slovensko pagansko svetilište pod Svetovidom
je jedno od najstarijih kultnih mesta Slovena. Bujan je, pak, legendarno
ostrvo, obraslo moćnim rastinjem. Naši preci zamišljali su na tom ostrvu
raj. U drevnim slovenskim pričama pominjao se kamen Alatir kao „beli
kamen na Bujanu", a predstavljao je Sunce. Alatu je u ruskim basmama,
pesmama-legendama i bilinama, kamen - „otac svih kamenova, „centar
magičnih koordinata sveta". Na Alatiru sedi Zora-devojka. O njoj govore
narodne priče Slovena. U rano jutro Zora-devojka isplovljava u zlatnom
čunu i vesla srebrnim veslom. Na Bujanu/Rujnu ţive, po pričama, zmija
ogromnih dimenzija, ptica sa gvozdenim kljunom i zlatna pčela. Ova tri
stvorenja pred ostrvom podiţu morske talase, vetar i gromove, odakle u
sve pravce širom sveta kreće oluja.
Rujan se i danas odlikuje neobičnom prirodnom lepotom. To je prirodni
park, i kao takav ţivotno stanište mnogobrojnih jelena, zečeva, konja,
lisica; najprijatniji deo ovog prostora svakako čine gume, koje u jesenjim
mesecima imaju upravo boju ruja, što se moţe povezati s imenom ostrva.
Prelepe šume Jasmunda su stanište nekadašnjeg kulta boga Pizamara, koga
pominje jedna islandska saga. Čitajući različite srednjovekovne hronike,
mi se susrećemo uvek iznova sa različitim slovenskim panteonima. Čini se
da drevnim, mahom hrišćanskim letopiscima, slovenski bogovi nisu toliko
uzbudljivi da moraju o njima da ostave potpuno pouzdano svedočanstvo.
Za sve njih se moţe reći da nemaju baš mnogo poštovanja prema
paganskoj veri svojih suseda, Venda, što je uobičajeni hrišćanski
ostrakizam toga doba, koji u paganskoj religiji vidi „Ďavolju veru".
Lepota ostrva, na čijim se obroncima drveće oburvava na obalu ispod i
daje čudesni izgled obali, bila je velika inspiracija slikarima. Rujan se
povezuje sa izvesnim rusoovskim „povratkom prirodi'', naročito u delima
nemačkih romantičara XIX veka. Ljudska bića na slici Kaspara Davida
Fridriha kao da se klanjaju boţanskoj lepoti mora, neba i zemlje.
Krečnjački klifovi Rujna nalikuju glečeru koji se obrušava u more, a celi
prizor nadvisuje i uokviruje orijasko drveće: čovek jc mali pred lepotom i
snagom prirodnih elemenata.
2.
Ali, ovo ostrvo je dalo i drugačiju inspiraciju. Na Vidovdan, 28. juna
1168. ili 1169. godine, Danci predvoĎeni biskupom Absalonom i kraljem
Valdemarom (koji je, zanimljivosti radi, po roĎenju dobio ime Vladimir,
po Vladimiru Monomahu od Kijeva, dedi njegove majke Ingeborg),
uništili su glavni centar slovenske religije, grad, tvrĎavu i svetilište
Arkonu na severu ostrva Rujan. Istorijska slika Lauritsa Tuksena iz 1894.
označava ovaj, za Dance neobično vaţan istorijski dogaĎaj. Utemeljenje
danske drţave kao da počiva na slomu paganske slovenske religije.
Vidovdan, dan na koji se desila ova pošast po Slovene, izabran je
namerno. To je bio praznik Svetog Vita Korvejskog, čime su hrišćanski
pobednici ţeleli jednom za svagda da učine kraj kultu vrhovnog
slovenskog boga Svetovida i da ga zamene praznikom hrišćanskog sveca,
sličnog imena. Ne treba smetnuti s uma da je paganski praznik Svetovida,
mada ga Sakso opisuje kao jesenji, verovatno bio slavljen u doba sva četiri
godišnja solsticija, tako da nije isključeno da je napad bio u vreme junske
ravnodnevice.
Prvobitni plan Danaca bio je da se prestonica nove drţave prenese upravo
na Arkonu. MeĎutim, od ovoga se odustalo zbog blizine suseda, u koje
Danci nisu mogli da imaju poverenja, iako su u pohodu na Vende bili
njihovi koalicioni partneri - Saksonaca. Biskup Absalon je umesto Arkone
utvrdio Kopenhagen kao prestonicu drţave. Etimološki, „Kopenhageu"
znači „trgovačka luka" i izabran je zbog nesigurnog (suviše isturenog
poloţaja) Arkone, koju su na kraju i preuzcli nemaćki saveznici.
U uništenju paganske religije baltičkih Slovena ključnu ulogu pored
drţavotvornih Danaca ima i katolička crkva. Bilo je mnogih neuspešnih
pokušaja u tom smislu, ali je preokret nastupio s krstaškim ratovima.
Tokom XII veka crkva je, zahvaljujući templarima, hospitalerima i ostalim
redovima, došla do materijalnog bogatstva koje joj je donelo odlučujuću
prednost u odnosu na paganske Slovene. Osim toga, prvi krstaški ratovi -
još od kraja XI stoleća - rasplamsali su ţar hrišćana za ideju pokrštavanja
drugih naroda. Taj zanos je trajao tokom celog XII veka. Danski istraţivač
Erling Hagensen u svojoj knjizi ''The Templar's Secret Island'' (Tajno
ostrvo templara) dokazuje prisustvo monaha, pripadnika ovog reda, i
njihovu karakterističnu crkvenu arhitekturu u neposrednoj blizini ostrva
Rujan, na danskom ostrvu Bornholm. Period nastanka tih sakralnih
objekata upravo je kasni XII vek - što je indikator do sada nepoznate veze,
ali koji sugeriše sa kakvim su stvarnim neprijateljima Vendi tada bili
suočeni. Sloveni su na tim prostorima, pa, dakle, i na ostrvu Rujan, ţiveli
već šest vekova - počev od VI stoleća.
Sveti Bernard od Klervoa (Bernard de Clairvaux) sveštenik cistercitskog
reda, izdao je, na zapovest pape Eugena III, proglas za drugi krstaški rat na
Vende godine 1147. Prvobitna zamisao da se tada krene u Svetu zemlju
nije se dopala nemačkim prinčevima zbog udaljenosti Palestine i ranijih
neuspeha. Vendi su bili bliţi, a njihova teritorija manje zahtevna terra
missionaris. Ključne reči Bernarda od Klervoa u pismu u kojem se obratio
svim prinčevima i sveštenicima u Nemačkoj bile su: ...da naprave invaziju
na Slaviju i da ne sklapaju nikakav mir sa Vendima, niti da primaju bilo
kakvu odštetu (naknadu), niti bilo kakav danak (porez) od njih sve dok ili
religija toga naroda ili čitav taj (vendski) narod ne budu uništeni. ("...Illud
enim omnimodo interdicimus, ne qua ratione ineant foedus cum eis, neque
pro pecunio, negue pro tribute, donec, auxillante Deo, aut ritus ipse, aut
natio deleatur." Bernard, ''Epistola'' 457, PL 182, p. 652)
Ovde, dakle, vidimo pun izraz nasilne konverzije: to je bilo istovremeno
osvajanje i nametanje vere. Iako ovaj krstaški pohod na Vende u tim
godinama nije uspeo, on je označio početak kraja i pripremio teren za
konačnu i beskompromisnu akciju koja je krajem XII veka stavila tačku na
religiju i slobodu (pa i na samo fizičko postojanjc) baltičkih Slovena.
Danas, na teritoriji Nemačke, meĎu osamdeset miliona Nemaca ţivi svega
sedamdesetak hiljada Luţičkih Srba, dok u Poljskoj ţivi zanemarljivi broj
Kašuba: i jedni i drugi su potomci Venda.
Sveti Bernard od Klervoa
3.
Sva tri srednjovekovna pisca u našem izboru, koji pišu o Vendima i Rujnu,
bili su ljudi crkve, pri tom i svedoci velike akcije pokrštavanja Slovena
tokom XI i XII stoleća. Sva trojica su svoja dela pisali na latinskom, koji
je lingua franca Evrope toga vremena.
Adam iz Bremena (roĎen pre 1050. godine, umro najverovatnije izmeĎu
1081. i 1085) bio je učitelj i kanonik gradske katedrale. Bremen je u
njegovo vreme imao ambiciju da postane i hrišćanska arhiepiskopija
Slavije (slovenskih zemalja), sa kojom se graničio. U to doba, Slavija je
obuhvatala celu današnju severnu i istočnu Nemačku i neka danska ostrva.
Adam pomno ispisuje regije i granice u kojima ţive slovenska plemena:
Vilci, Vagrinci, Rerići, Obodriti, Polabljani, Kesinjani, Circipani, Tolosati,
Retari, Doksanci, Ljubuţani, Stoderani, Ljutići. Slično Indijancima
Seveme Amerike ili popisu plemena i rodova koje iznosi Homer pred
zidinama Troje, ovo Adamovo knjigovodstvo govori o flotantnim masama
Slovena i njihovom rodovskom društvu, naspram u to vreme sve
organizovanijeg feudalnog društva Germana, Danaca i Saksonaca, onih
koji će, sa moćnom, ujedinjujućom i nadnacionalnom crkvom, krenuti u
rat protiv svojih paganskih suseda. Kanonik iz Bremena je beleţio
ispovesti putnika, trgovaca, moreplovaca i misionara o slovenskom
paganizmu, imao je pristup arhiepiskopskoj arhivi. I on opisuje pokušaje
hristijanizacije Bodrića, slovenskih stanovnika na obalama Baltičkog
mora. Njegovo delo Gesta Hammarbungensis ecclesiae pontificatum bavi
se istorijom bremenske arhiepiskopije i geografskim i istorijskim
podacima o baltičkim paganskim narodima, Slovenima i ŠveĎanima, kao i
o neverovatnim, mitskim zajednicama: Amazonkama, psoglavima
(kinocefalima), kiklopima, jednonogim ljudoţderima. Adam Bremenski ni
najmanje ne sumnja u njihovo postojanje. Njegovi opisi su krajnje
ţivopisni: „Neki pričaju da Amazonke začnu kad piju vodu. Drugi pričaju
da zatrudne sa trgovcima na proputovanju ili sa ratnim zarobljenicima koje
drţe kod sebe, ili sa drugim čudovištima koja tamo nisu neuobičajena. Ja
drţim da je poslednje obaveštenje najverodostojnije. Jer ta deca koju one
raĎaju, postaju, ukoliko su muškog pola psoglavi (kinocefali), a ukoliko su
ţenskog roda - izuzetno lepe ţene. Ţene ţive zajedno i izbegavaju suţivot
sa muškarcima, a ukoliko im se muškarci pribliţe, one ih odbijaju na
muški način. Kinocefali su oni koji od grudi i naviše imaju pseće glave. U
Rusiji se često mogu videti u zarobljeništvu i u njihovom laveţu se mogu
uhvatiti reči''.
Zanimljivo je da Sakso Gramatik sto pedeset godina posle Adama oduška
srednjovekovnom sujeverju i demonologiji daje neuporedivo reĎe.
Prilikom opisa rušenja Svetovidovog hrama na Arkoni, Sakso završava
scenu rečima:
„Tada se ukaza demon u obliku jedne cme ţivotinje koja iskoči pred
očima onih koji su stajali unaokolo". Kod Helmolda ovakvih opisa nema.
Kao da je svet postao racionalniji tokom jednog veka, pa pravo da nešto
bude zapisano mora da ima očevice i racionalnu ljudsku misao za svedoka.
Doduše, Evropi tek prethode egzorcizam veštica i auto da fe jeretika.
Princip učenog kanonika iz Bremena je da izbegava zadrţavanje na
neznaboţačkim stvarima. Inutile est acta non credentium scrutari.
Detaljniji je kada piše o paganskim bogovima Skandinavaca, Odinu, Toru
i Friku, nego o slovenskim. MeĎutim, on pomno i detaljno opisuje
slovenska plemena, kao i geografske oblasti u kojima ţive, kao i
uzastopna prihvatanja i odbacivanja hrišćanstva Slovena (mada, ovde
meša prvobitnu hristijanizaciju slovenskih naroda sa onom koju je izvršio
Karlo Veliki nad Saksoncima). On opisuje grad Retru u kojoj je bio hram
posvećen slovenskom boţanstvu Radogostu. Naravno, on ga naziva
demonom: quorum princeps est Radigost. Govori o slovenskoj
netrpeljivosti prema hrišćanima, mučenjima i ubijanju hrišćanskih
misionara. Adam Bremenski potvrĎuje da je pleme Rujanaca bilo
najprivrţenije kultu paganskih bogova, dakle, da je Rujan neka vrsta
neformalne Svete Gore paganskih Slovena. Iako je nedvosmisleno
negativno odreĎen u odnosu na slovenske (kao uostalom i švedske)
pagane, on ističe "da se ne moţe nigde naći časmji niti gostoljubiviji narod
/od slovenskog/" - istovetno zapaţanje o Slovenima nalazimo i kod
Helmolda, vek kasnije.) Moţda je najzanimljiviji njegov opis slovenske
metropole Jumne, koja se nalazila na obalama Baltičkog mora. Jumne je
najveći od svih evropskih gradova, uključujući i Konstantinopolj.
Adam Bremenski često, u maniru srednjovekovnih pisaca, citira Sveto
pismo ili klasike rimske knjiţevnosti.
On veruje u srodstvo sujeverja Slovena, Saksonaca i Skandinavaca. I kao i
naši srednjovekovni letopisci i dijaci po manastirima, on dovodi istinite i
neobične društvene dogaĎaje u vezu sa neobičaim prirodnim pojavama.
Smrt vojvode Gotsalka i proterivanje arhibiskupa iz Šlezviga on povezuje
sa Halejevom kometom, koja je „upozorenje na nesreće koje su nas
pogodile".
Kao da čitamo naše monahe koji na marginama crkvenih knjiga zapisuju:
Istekoše dve zvezde opašate, jedna od vstoka, a druga od zapada. I čuma
bist po vsej zemlji. Bist glad krepk po vsudu.
Sakso Gramatik
4.
Sakso Gramatik (oko 1150 - oko 1220), danski hroničar, rodom sa
Zelanda (Šjelanda), pisac je dela Gesta Danorum (Dela Danaca). Njegovi
sunarodnici ga smatraju svojim prvim modernim istoričarem. Ime Sakso je
bilo uobičajeno za Dansku toga vremena. Gramaticus (Učeni) je dodatak
koji mu je dodeljen kasnije, počev od Julandske hronike. Gramaticima su
nazivani učeni ljudi i u pravoslavnoj crkvi (kako moţemo videti u Starim
srpskim zapisima i natpisima Ljubomira Stojanovića). Iako je čovek
srednjeg veka, mi ga doţivljavamo kao ličnost renesanse. Ţiveo je u doba
utemeljenja danske drţave i ekspanzionističkih ratova protiv slovenskih
Venda. Dolazi iz ratničke porodice i pretpostavlja se da je bio vojnik u
kraljevoj gardi. Njegov briljantni stil latinskog jezika sugeriše da je stekao
obrazovanje na Sorboni, gde su inače imali običaj da odlaze sinovi
danskih plemića toga doba. Njegov lični zaštitnik bio je arhibiskup Lunda,
Absalon, osnivač Kopenbagena. Na spisku klera u Lundu nalazimo i
Saksovo ime, što znači da je imao i svešteničko zvanje. U toku pohoda na
paganske Slovene, Vende, bio je lični sekretar Absalona, prema kome ne
krije divljenje, često ga opisujući kao energičnu, hrabru i lidersku ličnost -
lidersku čak i u odnosu na kralja Valdemara. Kao hroničar, on razdvaja
danske vladare na slabe i jake: tako hvali Valdemara u odnosu na
njegovog prethodnika, kralja Svena (zbog toga što je Sven, iako danski
suveren, bio odan Svetovidovom slovenskom kultu čijem hramu je darivao
i jedan skupocem pehar - neoprostivi greh u Saksovim očima).
Saksov cilj bio je da Gesta Danorum proslave otadţbinu, gde mu je uzor
bio Vergilijeva Eneida i njen svet drţavotvornih pčela koje izgraĎuju Rim.
Dosta toga duguje i Platonu, učitelj u sjajnom latinskom stilu bio mu jc
Ciceron, ali treba naglasiti - on je knjiţevnik par excellence, sa odličnim
darom opservacije i ne malom veštinom u oblikovanju konvulzivnih
dogadaja kojima je bio svedok.
Iako je mnogo pouzdaniji i racionalniji od Adama Bremenskog, on nije
istoričar čije sudove moţemo uzeti bez ostatka. Neki njegovi istorijski
izvori nisu sasvim pouzdani, s obzirom na to da je voĎen
propagandističkom idejom o spoljašnjem neprijatelju (Vendima), koji su
se sami - navodno - diskvalifikovali zbog zla koje su činili Dancima. (U
tom smislu valja videti tekst Pola-Grindera Hansena o Saksovoj
propagandi protiv Venda). Delo Gesta Danorum objavljeno je u Parizu
1514. godine. Nakon što je postalo poznato u doba renesanse, dobilo je
mnogo pohvala: jedna se ističe, to su reči Erazma Roterdamskog koji ne
moţe da sakrije čudenje kako jedan Danac iz tog perioda ima toliku moć
elokvencije. Ono po čemu je Saksovo delo danas najviše poznato jeste
njegova povest o danskom princu Amletu, koja je bila neposredan izvor
Vilijemu Šekspiru za njegovu tragediju Hamlet (premijerno izvedena
1604. godine). Povest o Amletu čini sadrţaj treće i četvrte knjige Dela
Danaca, a nije poznato da li se Sakso za nju kao pisac posluţio usmenom
predajom ili još ranije zabeleţenom islandskom legendom - Skjoldunga
sagom (Skjoldungovom sagom). U našem izboru mi donosimo sadrţaj
najvećeg dela četrnaeste knjige Saksove povesti, u kojoj su opisani danski
ratovi sa Vendima i slovenskim narodima Pomeranije. Iako postoji
očigledna politička tendencija, mi vidimo jedan razgovetan, razloţan i
knjiţevno veoma zanimljiv tekst: vidimo pisca sa suptilnim osećanjem za
detalj, gde mali dogaĎaji dobijaju značaj u okviru velikih, sudbonosnih
tema. Na primer: kada Sakso opisuje početak pada Arkone, čitamo o
jednom, čini se, malo vaţnom dogaĎaju i smelosti jednog jedinog čoveka,
čiji akt - paljenje jednog slučajno nebranjenog nasipa na kuli Arkonjana,
označava početak kraja bitke za utvrĎenje. To će povući branioce u
nezaustavljivu propast. Saksov neosporni knjiţevni talenat nalazi se i u
veštom psihološkom razvrstavanju raznih ratnika i učesnika dogadaja na
obema stranama u skladu sa njihovim karakterima - na hrabre, neodlučne,
mudre, podle, konformiste, brzoplete, profitere, strašljivce. Kombinujući
sistem malog sa velikim, pisac nam vrlo ubedljivo dočarava scene u
kojima se dogaĎaju sudbinski preokreti. Posebno se ističu opisi dogaĎaja
na bojnim laĎama, marševima, kroz močvare, u toku pregovora zaraćenih
strana, gde pobeĎuju lukavstvo, veština, opreznost, ali i odlučnost, ratna
opsena, sposobnost da se predvidi reakcija neprijatelja.
Njegov spis govori o dogaĎajima i o ljudima. Indikativan je opis
Niklotovog sina Prislava. Dok je njegov otac prikazan kao tvrdoglavi
paganin i slovenski ratni voĎa, koji doţivljava pogibiju u boju zbog
bahatosti i potcenjivanja neprijatelja, i kome odsecaju glavu (siično knezu
Lazaru u istoriji i u srpskoj narodnoj pesmi), njegov sin je sasvim izvesno
neobičan čovek (ili čovek, u toj situaciji neobičnog drţanja) i čije reči,
mada svakako obojene Saksovom hrišćanskom propagandom, opisuju
jednu markantnu, reklo bi se arhiizdajničku figuru. Motivaciju, meĎutim,
Prislav je našao u veri: on je hrišćanin koji prezire oca Niklota, njegove
zločine i njegovu pagansku religiju, „Njegov (Niklotov, prim. prev.) sin
Prislav, koga proteraše iz otadţbine i koji beše prebegao Dancima jer je
voleo hrišćanstvo, a gnušao se paganskog bezverja, sedeo je i jeo kada je
vest (o očevoj pogibiji) stigla do njega. Za trenutak on ostavi hranu da
stoji, sede oborene glave, sa rukom ispod obraza, a onda reče kako je to
zapravo jedino ispravno - da jedan takav bogohulnik, kao što je bio njegov
otac, pogine na takav način, na uţas i upozorenje ostalima. (...) Njegova
snaga je bila velika, ali je njegova odanost hrišćanstvu bila još veća. On
uistinu nije znao nijednog čoveka koji je bio gori neprijatelj hrišćanske
vere od njegovog oca. Zato je bilo teško odlučitl se šta je kod njega bilo
značajnije: snaga duha ili poboţne reči. On takoĎe nije imao prevelikog
saţaljenja prema svojoj otadţbini, naprotiv: dok su mu druga dva naroda
pljačkali zemlju, baš on je bio taj koji im je pokazivao put i podsticao ih
da to čine". (podvukao prev.).
Nismo ubeĎeni da je Sakso uspeo da bez ostatka, knjiţevno ubedljivim
sredstvima, pokaţe svu teţinu i tragiku Prislavljevog poloţaja - pod
uslovom i da poverujemo da je bio baš zakleti hrišćanin i strasni protivnik
svome ocu. Ima detalja u Saksovom delu, kao što vidimo, koja odišu
antislovenskom i antipaganskom propagandom i koji pojedine postupke,
delanje junaka ili drugo šta čine psihološki neuverljivim. Opisujući
Svetovidov hram u Arkoni, on ističe kako sveštenik, flamen, nije smeo ni
da diše u prisustvoi kipa-boţanstva. Malo dalje, meĎutim, opisujući
Rujevitov hram u Korenici (Karencu), on govori da su grudi idola bile
prekrivene ptičjom nečisti. U polumraku hrama, ispod krova, bilo je,
naime, golubova. Ova dva potpuno suprotstavljena iskaza svedoče o
Saksovoj hrišćanskoj neobjektivnosti pošto je teško poverovati da se kult
jednog boţanstva Rujna čuva uz veliko strahopoštovanje, a drugi - samo
malo dalje - kao degradirani i degenerisani zapostavlja do te mere da ga
ptice ukrašavaju svojom pogani. MeĎutim, i pored ovoga, mi vidimo
Saksa kao vrhunskog pisca koji uključuje elemente pripovedanja sposobne
da ubedljivo dočaraju dogaĎaje i scene. Njegovo pisanje nije poput
Helmoldovog monotonog knjigovodstveno-sivog nabrajanja činjenica.
Kada opisuje veliku hladnoću koja je zadesila Dance prilikom jednog
zimskog pohoda na Vende, on nam govori kako su, kopajući rupe u
zemlji, u tom periodu, oni naišli na zmije, koje su, meĎutim, bile potpuno
umrtvljene hibernacijom i jezivom hladnoćom. Hladnoća je bila tolika da
niko od ljudi koji bi nešto radio napolju nije mogao da drţi istovremeno
obe ruke van dţepova, već samo jednu. Slika zime je ubedljiva, a
dokumentarni snimak zimskog pohoda ţivopisan i precizan.
5.
Pastor crkve u Bozauu na Plonu, roĎen izmedu 1118. i 1125. godine,
Helmold, pisac je dela Chronica Slavorum (Slovenska hronika), i njegovo
delo je jedan od najvaţnijih srednjovekovnih izvora o Slovenima.
Helmoldova knjiga je zasnovana na ličnim iskustvima, izveštajima
savremenika i, u manjoj meri, pisanim dokumentima (posebno - spisima
Adama Bremenskog). U Bozauu je završio svoju hroniku: prvu knjigu
izmeĎu jula 1167. i juna 1168, drugu pred kraj godine 1172. Najstarija
kopija njegove Hronike datira od pre 1400. i sačuvana je u biblioteci
Univerziteta u Kopenhagenu. Osim u Bozauu, Helmold je bio sveštenik i u
Oldenburgu (slovenskom Starigradu, naseobini Vagrinaca). Bio je član
prezviterijanskog reda i poznavao je slovenski jezik. Njegova hronika
počinje tamo gde se Adamova završava. MeĎutim, dok kod Adama
nailazimo na čitav niz fantastičnih podataka, opisa bića i zemalja, a kod
Saksa imamo primer knjiţevnika par excellence, koji ţivopisno opisuje
dogaĎaje i ljude, Helmoldovi letopisi su monotoni i suvoparni: to je
racionalno pisanje i reĎanje činjenica. Njegov stil je stil Vulgate, njegove
omiljene lektire (omiljene, uostalom, čitavom srednjovekovnom
monaškom staleţu). Hronika je puna opštih mesta, nema eruditskih
aluzija, nema skale različitih ljudskih karaktera niti nastojanja da se
pronikne u sloţene ljudske postupke i dogaĎaje. U njegovoj hronici,
takode, nema srednjovekovne demonologije i fantastike koju uočavaino
kod Adama Bremenskog. Vidi se da je poznavao dela Vergilija,
Tertulijaua i Ovidija. Helmold na bolji način od kanonika iz Bremena
odraţava misionarski duh - njegovo delo je u funkciji ecclesia militans. On
je vojnik crkve koja ratuje protiv paganizma i u svakoj prigodi osudiće
mnogoboštvo Slovena. U slovenskom paganskom panteonu on opisuje
kult šumskog boţanstva Prove (Prove), koji je bio bog Oldenburga, Ţivu,
boginju Polabljana, Radogosta, boga zemlje Obodrita i Podage, boţanstva
Plona. Jedini je izvor o Crnobogu, i njegovo pominjanje tog boga u
suprotnosti sa izvesnim dobrim bogom kasnije je postalo osnova za teoriju
o slovenskom dualizmu cmog i belog boga (on ga ne naziva tim imenom).
Iznad svega, on opisuje kult Svetovida, vrhovnog boţanstva Rujna, za
koje navodi da ima primat meĎu svim slovenskim bogovima kao
najslavniji u pobedama i najsigurniji u proročkim odgovorima. Greškom
on, meĎutim, dovodi Svetovida u vezu sa hrišćanskim kultom Svetog Vita
Korvejskog, ukazujući da su Sloveni najpre primili kult hrišćanskog
mučenika koga su preimenovali u paganskog boga. U nauci je ovo odavno
odbačeno - dogodilo se upravo suprotno: paganskog boga je nasledio
hrišćanski svetac sličnog imena. To je postupak koji je, uostalom, bio
korišćen svuda u Evropi u procesima hristijanizacije.
Iako iznosi mnogo negativnih ocena u vezi sa Slovenima, koja naziva
pljačkašima i lopovima, on ima i izvesnog poštovanja prema slovenskoj
rasi. Veoma poštuje slovenske vladare koji su prihvatili hrišćanstvo.
Jaromara, poglavara Rujanaca, koji se pokrstio, on riaziva čak - drugim
Pavlom.
Helmold hvali gostoljubivost Slovena i njihov odnos prema roditeljima.
„Naučio sam iz iskustva nešto što sam ranije bio čuo od drugih, a to je da
nema naroda koji se više izdvaja u pogledu gostoljubivosti od Slovena. Da
bi zabavili goste, oni su svi za to jednodušno strpljivi i orni, tako da uopšte
nije potrebno da bilo ko zatraţi gostoprimstvo. Do čega god da doĎu
uzgojem stoke, ribolovom ili lovom, oni to sa najiskrenijom
velikodušnošću daju smatrajući najizadašnijeg čoveka najmuţevnijim.
Ţelja za ovim pokazivanjem podstiče mnoge od njih na pljačkn i kraĎu. U
svakom slučaju, ovi poroci su ono što moţe da im se oprosti jer su
prekriveni ogrtačem gostoljubivosti. Prema slovenskom zakonu, ono što
ukradeš noću, moraćeš sutra da podeliš sa svojim gostima. Ali ukoliko je
iko - a to je vrlo retko - uhvaćen kako uskraćuje gostoprimstvo, njemu se,
po zakonu, moţe spaliti kuća i vlasništvo. Oni se svi, isto tako, kunu i
izjavljuju da je onaj koji se plaši da da strancu hleba dostojan sramote,
grešan i zasluţuje da ga se svi gade".
„Iako mrţnja prema hrišćanskom imenu i ognjilo sujeverja prebiva sa više
ţestine meĎu Ranima nego meĎu ostalim Slovenima, oni se odlikuju
mnogim prirodnim darovima. Kod njih vlada gostoprimstvo u izobilju i
oni pokazuju duţno poštovanje prema svojim roditeljima. Kod njih se ne
moţe naći osoba kojoj bilo šta treba ili prosjak u bilo koje vreme. Čim
nemoć ili godine učine bilo koga od njih slabim ili oronulim, njega uzima
njegov naslednik i brine o njemu sa krajnjom neţnošću. Obzir prema
gostoprimstvu i poštovanje prema roditeljima stoje kao vrhovne vrline
meĎu Slovenima".
Helmold uglavnom piše o verskom ratu, ali mu se u tekst moţe umešati i
povest sasvim drugačije vrste. Animozitet izmeĎu tevtonskog i slovenskog
naroda nije zasnovan samo na religijskoj osnovi. Indikativna je u tom
smislu epizoda o hrišćanskom svešteniku koji sa drugim Saksoncima,
ribarima i trgovcima boravi na Arkoni. Iako zvanično govori o sukobu
dveju vera i sveštenika dveju vera, mi vidimo da je reč o sukobu oko lova
na haringe, koje nemački došljaci, po svoj prilici, izlovljavaju na uštrb
interesa lokalnih ribara.
Helmold, kao i Adam Bremenski, u duhu drevnih martirologija, ne
propušta da navede različita mučenja i vrste smrti kojima Sloveni
kaţnjavaju nemačke misionare. MeĎutim, kao i kod drugih hrišćanskih
hroničara srednjeg veka, Germana ili Skandinavaca, nigde kod njega ne
nalazimo na obaveštenja o tome šta se dešavalo sa slovenskira paganskim
sveštenicima, flamenima. Logično je zaključiti da je njihova sudbina po
razmerama mučenja i kvalitetu stradanja nadmašila sve što njihovi
neprijatelji pišu o stradanjima misionara. Kada Guncelin, zapovednik
tvrĎave u Šverinu, izdaje nareĎenje da se ubije tj. obesi svaki Sloven koji
bude naĎen da luta sporednim putevima – to jasno ilustruje situaciju.
Paganski Sloveni su narod odreĎen za uništenje, što se na kraju i desilo.
Preţiveli su samo konvertiti.
6.
Delo arapskog geografa i istoričara, pod punim imenom - Abu al-Hasana
Ali ibn al-Husaina ibn Ali al-Mas'udija (oko 896, Bagdad, umro u
septembru 956, u Kairu, Egipat), predstavlja jedan od značajnih izvora za
istoriju mnogih naroda. Nas posebno zanima ono šta je Al-Masudi pisao o
Slovenima i Rusima, budući da je njegovo svedočanstvo jedno od
najranijih.
Al-Masudi se smatra veoma obrazovanim čovekom ne samo po merilima
svog vremena. On je proputovao celi poznati svet svoga doba: roĎen je u
današnjem Iraku, boravio je u Persiji, zemljama oko Kaspijskog mora, u
dolini Inda, zapadnoj Indiji, Šri Lanki, Kini, Egiptu, Siriji, istočnoj Africi,
Hazariji. Ţiveo je u doba procvata arapske kulture, pod Abasidima, i bio je
upoznat sa humanističkim nasleĎem starog sveta. Pripadao je
intelektualnoj eliti svoga doba: poznavao je dela Galena u medicini,
Ptolomeja u astronomiji, platonovske i aristotelovske spise antičkih
nastavljača i arapskih filozofa, bio znalac zakona i prava. Jedan od
elemenata koji karakteriše procvat arapske kulture bila je promena
materijala na kome se pisalo. Skupi i ne baš svima dostupni pergament
zamenila je hartija. Desilo se da su Arapi, vek ranije, od kineskih ratnih
zarobljenika saznali tajnu pravljenja hartije. To je stvorilo materijalnu
osnovu za nastajanje mnogih privatnih i javnih biblioteka u Bagdadu. U
poreĎenju sa evropskim prilikama toga doba, islamski svet je bio u
neuporedivoj prednosti u smislu znanja, civilizacijske atmosfere, kulturnih
standarda i pretenzija. Astronomija, medicina, arhitektura, antička naučna
baština - stići će u Evropu preko Arapa, islama i Kordovskog kalifata.
Al-Masudijevo ţivotno delo pod nazivom Livade zlata i rudnici klica
(Muruj adh-dhahab wa maadin al-jawahir) donelo mu je reputaciju
arapskog Herodota. Osnovna vrlina ovog dela je u tome što, za razliku od
svojih arapskih savremenika putopisaca, on u mnogo većoj meri pokazuje
interesovanje za neislamski svet (Indiju, Grčku, Rim, Hazariju, slovenske
zemlje).
Njegov stil je istočnjačko-bajoslovan, on doziva u svest čudesa Hiljadu i
jedne noći. Radoznalost i univerzalizam nalaţu mu da u svoje spise uključi
svedočanstva trgovaca i putnika, lokalnih hroničara, kao i lična zapaţanja.
Ali, infine, za neka veoma dragocena saznanja o običajima i verovanjima
starih Slovena moţemo da zahvalimo samo njemu. Istaći ćemo iz Al-
Masudijevog dela tri takva navoda.
Njegov prvi iskaz zanimljiv je za nas zbog toga što pisac dovodi u vezu
Slovene sa njihovom prapostojbinom Indijom i govori o sličnosti njihovih
običaja, što sugeriše moguće zajedničko poreklo. Citat je iz prvog toma
ţivotnog dela arapskog putopisca:
„Jedna od mnogih paganskih nacija koje ţive u hazarskoj zemlji jesu
Sekilibah (Sloveni), a drugi su - Rus (Rusi). Oni ţive na jednoj od dveju
strana grada (Itila*, prestonice Hazara, prim. prev.); oni svoje mrtve
spaljuju zajedno sa stokom, oruĎem, oruţjem i nakitom. Kada muškarac
umre, njegova ţena se spaljuje ţiva zajedno sa njim; kada ţena umre, njen
muţ se ne spaljuje. Ako neoţenjen momak umre, on se venčava posle
svoje smrti. Ţene su srećne da budu spaljene jer one same po sebi ne mogu
da uĎu u raj. Ovaj postupak je dominantan takoĎe meĎu Indusima, kao što
smo rekli. S tim što Hindusi ne spaljujuju ţenu zajedno sa muţera ukoliko
to nije njena sopstvena ţelja". (Al-Masudi, Livade zlata, str. 408, I tom)
Malo dalje, Al- Masudi kaţe i ovo, u vezi za Srbima:
"Pleme koje spomenusmo pod imenom Sarbin, spaljuje se na ognju; kada
im umre vladar (knez) ili starešma (ţupan), oni spaljuju i njegovog
jahaćeg konja. Oni imaju običaj sličan običajima Indusa; to smo delimično
pominjali napred u ovom delu, pri opisu planine Kabha i Hazarske zemlje,
kada smo govoriii da se u Hazarskoj zemlji nalaze Sloveni i Rusi, i da se
oni spaljnju na lomačama." (str. 415-416)
Treći iskaz koji se tiče Slovena nalazi se u IV tomu Al-Masudijeve knjige,
koji nam nije bio dostupan u toku našeg rada, pa ga prenosimo iz
Slovenske mitologije Luja Leţea; on (Leţe) se od njega, doduše, ograĎuje,
zbog prevelike fantastičnosti opisa. Ali, treba napomenuti da Elijade u
svom tekstu o slovenskom paganizmu ističe značaj upravo ovog Al-
Masudijevog svedočanstva o slovenskom oboţavanju Sunca i postojanju
hramova sa otvorima na kupoli za posmatranje Sunčevog izlaska (Elijade,
M, Istorija verovanja i reugijskih ideja, tom III, str, 34). Taj običaj, kao što
smo već napomenuli, opisuje na danskom Bornholrnu, u neposrednoj
blizini slovenskog Rujna, Hagensen u svojoj knjizi, kao kasniji,
templarski, iz XII veka. Dakle, Al-Masudi veli o Slovenima sledeće:
"Bejaše kod Slovena više svetih spomenika; po rečima filozofa, jedan
bejaše sagraĎen na najvišoj planini na Zemlji. Mnogo se hvali na tom
spomeniku: arhitektura, vešt raspored i različne boje kamenja koje je tu
upotrebljeno, veštački mehanizam namešten na vrhu gradevine, tako da se
on pokreće i treperi kad se Sunce raĎa; skupoceno kamenje i
veštački radovi koji se u njemu čuvahu, koji nagoveštavahu budućnost i
čuvahu od nevolja sudbine pre njihovog ispunjenja; navode najzad i
glasove koji se čuše sa vrha toga hrama i utisak koji imadoše na prisutne.
Drugi jedan hram bejaše sagradio jedan njihov kralj na Crnoj Gori
(Montagne Noire). On beše opkoljen čudotvornim izvorima, čija se voda
prelivaše u bojama i razlikovaše ukusom, i imaĎaše u sebi sva
dobrodeteljna svojstva.
Oboţavano boţanstvo u ovom hramu bejaše jedan kolosalni kip, koji
predstavlja starca kako u ruci drţi štap, koji izazivaše kosture iznad
njihovih grobova. Pod desnom nogom njegovom vidahu se neke vrste
mrava, a pod levom neke ptice crnoga perja, kao gavrani, i druge ptice i
ljudi oblika koji pripadaše abisinskoj rasi.
Treći hram uzdizaše se na jednom grebenu opkoljenom morskim
rukavcem. On beše sav sagraĎen od crvenih korala i zelenih smaragda.
Nad sredinom uzdizaše se visoki toranj, pod kojim stajaše jedan idol, čiji
delovi behu načinjeni od četiri skupocena kamena: berila, crvenog rubina,
ţutoga ahata i kristalnoga kvarca. Glava je bila od suhoga zlata. Drugi
jedan kip namešten prema ovome predstavljaše devojku koja mu podnosi
ţrtve i mirise. Poreklo ovoga hrama Sloveni pripisivahu jednome svome
mudracu, koji ţivljaše u davna vremena..." (glava LXIV, tom. IV, Zlatne
livade)
Knjiga Rastka Kostića