d o p i s n a t e o l o g i j a UVODNI TEČAJ “PUT”

Pismo IV Izdaje: Institut za višu teološku kulturu pri Bogoslovnom fakultetu, Zagreb,

Kaptol 3l, telefon: (041) 38-446 Glavni urednik: Dr. Jerko Fućak, predstojnik Instituta Odgovara: Dr. Vjekoslav Bajsić, Kaptol 31 Naklada i uprava: "Kršćanska sadašnjost", 41001 Zagreb, Marulićev trg 14, pp.434

4. IZRAELOVO DOŽIVLJAVANJE BOGA

Jahve je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam (Ps 23,1). Može li žena zaboraviti svoje dojenče, ne imati sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću (Iz 4,9,14-15).

Jer ovako govori Višnji i Uzvišeni, koji vječno stoluje, i ime mu je Sveti: "U prebivalištu visokom i svetom stolujem, ali ja sam i s potlačenim i poniženim, da oživim duh smjernih, da oživim srca skrušenih" (Iz 57,15).

Pristup

- Kakve predodžbe imadu ljudi, koje poznajete, o Bogu Staroga zavjeta?

- Niste li zapazili da se u knjigama Staroga zavjeta Bog otkriva postupno?

- Pokušajte Vi sami iz dosadašnjih odlomaka o Starom zavjetu (2. i 3.) razabrati osnovne crte starozavjetne slike o Bogu.

Nadovezanost i pregled

U prikazu povijesti Izraela /2/ i u uvodu u spise Starog zavjeta /%/ već se mogu raspoznati mnogobrojni trenuci starozavjetne vjere u Boga. O njima će sada posebno biti riječ. Osnovno je pitanje: na koji način Izrael spoznaje Boga (4.1). Dolazi zatim zbir težišta starozavjetne slike o Bogu (4.2). Na koncu ćemo, na temelju shvaćanja Saveza, prikazati veličinu i ograničenost starozavjetnog naviještanja Boga. (4.3).

IV/2

Uvodni tečaj

4.1 KAKO IZRAEL SPOZNAJE BOGA

4.1.1 Povijest kao susret s Bogom

Bog se može spoznati u životu

Povijest kao osobni događaj

Već u otačkoj vjeri u Boga opaža se onaj odnos prema povijesti koji je tipičan za starozavjetnu vjeru: Izrael shvaća svoju povijest kao osobni događaj. Svagdašnji i izvanredni događaji shvaćaju se kao plod i izraz Božjeg vodstva; život je osobito mjesto doživljavanja Boga. Stoga nije čudo da su glavni sadržaji vjere - Izlazak, sklapanje Saveza i dolazak u Obećanu zemlju - povezani s konkretnim događajima na početku postanka izraelskog naroda.

Povjesnost starozavjetne vjere

Bog u i po povijesti

Ta povezanost vjere s poviješću presudno je obilježila predodžbu o Bogu i shvaćanje vjere u Izraelu. Vjera u Boga u Bibliji je konkretna: Bog ne djeluje "u oblacima" nego "na zemlji'" u i po jednoj ljudskoj - suviše ljudskoj povijesti.

Bog želi surađivati s ljudima onakvim kakvi jesu, on je pripravan uprljati ruke, postati "tijelo" to jest upustiti se u ovaj svijet, u njegovu skučenost, nestalnost, slabost i grešnost (usp. Iv 1,14).

Različita poimanja Boga

U povijesti nevezan za povijest

Povjesnost uključuje mogućnost razvoja i potrebu vjere. Bog se prilagođuje čovjeku na određeni način - lik Božji i iskustvo Boga mijenjaju se od jednog vremenskog razdoblja u Izraelu do drugog. Susret Boga kod nomada u prapočetku razlikuje se znatno od Jahvistina navještaja za vrijeme kraljeva te od proroka u progonstvu. I odnos prema povijesti podložan je promjenama. Vjernici Izraela spoznaju sve jasnije da im se Bog u povijesti doduše objavio, ali da njegovo djelovanje nije vezano za povijest kao takvu, prije svega ne za povijest naroda Izraelskoga. Izrael može biti i "Ne-Izrael" ako ne ispuni svoj pravi poziv. Pripadnost narodu treba dovesti do pripadnosti narodu Božjem “po srcu”. Po (vanjskoj) povijesti smjera Bog na čovjekov osobni odgovor.

“Proročko” tumačenje povijesti

Događaj i riječ- tumačenje

Kako se taj susret s Bogom mogao zbiljski dogoditi u konkretnim povijesnim događajima? Kako se može uopće protumačiti da su se kroz stoljeća (promatrano profano-povijesno) u Izraelu događale manje ili više značajne stvari koje nisu vidljivo dodirnule vjeru naroda, dok su pojedini događaji, koji bi trijeznom promatraču izgledali možda nevažni, stekli odlučujuće značenje? Egipćani nisu bijeg aramejskih robova smatrali spomena vrijednim. Izrael naprotiv tumači Izlazak kao presudan susret sa svojim Bogom, susret koji sve mijenja. Ipak to iskustvo Boga postaje kao takvo djelotvorno tek onda kad nastupa Mojsije i kad on u tom događaju prepozna djelovanje Božje i kad ga kao takvo navješćuje. To vrijedi i za susljedna vremena. Povijest se kao ponuda blizine Božje ili kao i sud Božji doživljava samo onda kad ju je tako narodu protumačila proročko-posrednička riječ.

IV/3

Uvodni tečaj

4.1.2 Bog se objavljuje po ljudima

“Prorok”-pozvani glasnik Božji

Pojam proroka

Već po prvobitnom značenju riječi "prorok" (“govornik pred narodom”, “pozvani pozivatelj”) može se prepoznati kako su jednostrane bile na daleko proširene predodžbe da su proroci bili neka vrsta vrača, da njihovo glavno značenje leži u proricanju Mesije i slično. Proroci su na osobit način od Boga pozvani da narodu objave njegovu volju. Stoga oni svoju poruku svaki put upućuju neposredno svojim suvremenicima. Njihova zadaća sastoji se u tome da narodu otkriju njegovu pravu situaciju, da mu u svjetlu Božjem tumače znakove vremena. Pri tome je njihov pogled upravljen na prošlost i budućnost, ali glavno težište leži u sadašnjosti. Izrael treba učiti od svoje prošlosti, on treba spoznati sadašnjost u njenim pravim iako skrivenim razlozima, da može tako ići u susret novoj i boljoj budućnost.

Susret s Bogom u “pozivu”

Bog u prorokovu životu

Posebno obilježje tih jedinstvenih likova svjetske povijesti leži u njihovu pozivu, u pozivu koji im je Jahve uputio, u njihovu osobnom iskustvu Boga. Prorok znade da se njegovo poslanje nipošto ne temelji na njegovim vlastitim pretpostavkama ili željama - sam Jahve pozvao ga je u svoju službu. Svim je prorocima zajednički osobni i jedinstveno - neposredni odnos prema Bogu. Bog jdužnost, istrgnuo ga je Bog većinom iz redovita života i natovario mu tešku sudbinu (usp. upr. Jr 20,7-18).

Mjerodavni značaj proroka

Prisnost s Bogom

Približavanje Boga suvremenicima

Potrebno je da se prorok bezuvjetno preda Bogu: tek tako on postaje posrednik između Boga i naroda. Jer u prisnosti s Bogom otvaraju mu se oči da zbiljnost svijeta i povijest svoga naroda može vidjeti u svjetlu Gospodnjem. Različita gledišta u navješćivanju pojedinih proroka (usp.3.3) jasno nam pokazuju kako su oni u uvjetima odnosnog vremena pokušavali približiti Boga svojim sunarodnjacima. Kolikogod su se uvijek iznova sukobljavali s ogorčenom oporbom o njihovoj izdržljivosti i ustrajnosti u nalogu Jahvinu ovisila je u odlučujućoj mjeri sudbina vjere u Izraelu.

4.2 JAHVE - IZRAELOV BOG

4.2.1 Jahve, Bog sa svojim narodom

Ne razmišljanje o Bogu, nego iskustvo Boga

Starom zavjetu tuđe je čisto razmišljanje o Bogu; sve što se o Bogu govori, temelji se na iskustvu Boga. Vjernici Izraelci ne mogu o Bogu iskazati ništa dublje od toga da svjedoče i navješćuju kako su ga u svojoj povijesti susreli. Ova povezanost između vjere i života izvodi se iz značenja Božjeg imena “Jahve”.

IV/4

Uvodni tečaj

Značenje imena

Ime znači imenovanoga

Po Izl 3 objavljuje Bog Mojsiju svoje ime "Jahve"; snagom tog imena treba on izvesti svoje sunarodnjake iz Egipta. Po staroistočnom i biblijskom shvaćanju stoji ime u najužoj vezi s osobom imenovanoga: u imenu se nalazi sam imenovani. Po dobrovoljnoj objavi svoga imena, pokazuje Bog svoju pripravnost da stupi s Izraelom u osobno zajedništvo. U tom smislu shvaća Izrael i značenje riječi “Jahve”. (Izl 3,14) “Ja jesam” posla me k vama; tj. “Ja sam onaj koji jesam (odn. koji ću biti) tu za vas; ili “Ja sam onaj, koji se za vas zalaže (odn. koji će se za vas zalagati); “koji se vama u djelima dokazujem” (odn. koji ću se dokazati).”

“Jahve” - Bog osloboditelj

Spasenje je život naroda Božjega

“Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva”. (Izl 20,2). Objavljivanje imena Jahvina povezuje se s oslobađanjem iz Egipta. Spašavanjem jedne grupe robova Bog je - u vjerovanju kasnijeg Izraela - taj narod pozvao u život, pozvao ga da bude njegov narod. U tome se on dokazao kao Jahve . Izrael stoji zauvijek u znaku spasiteljskog i osloboditeljskog djelovanja svoga Boga.

“Jahve” Bog Izraelov u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti

Bit Božja jest u njegovoj brizi za čovjeka

Na temelju tog shvaćanja imena Jahve pisao je Izrael svoju povijest. Ona uvijek nanovo pokazuje narodu kako je istinito ime Jahvino: Jahve se veličanstveno dokazuje svom narodu. Bit Božja, koja u imenu Jahve dolazi do izražaja , leži u njegovu okretanju prema čovjeku. Slobodan ali zaista potpuno točan prijevod imena Jahve mogao bi glasiti: "Ja sam s vama" - "Ja ću biti s vama". Tu izreku nalazimo zaista nebrojeno puta u govorima Božjim Starog zavjeta; ona se provlači kao crvena nit kroz Izraelove spise.

"Jahve" je Bog Izraelov i svih naroda

Univerzalizam u SZ

Zašto baš Izrael...? Zašto Bog odlikuje upravo taj narod? Izrael se može samo čuditi tajni svog izbora - Bog ga je pozvao bez zasluge, posve nezasluženo, jedino iz slobodne ljubavi (usp. Pnz 7,7-9). Taj izbor ne znači, naravno, nikakvu povlasticu za Izrael. Kao svaki Božji poziv sadrži on nalog za izvršenje posebne službe. Tijekom vremena shvaćaju vjernici Izraela sve jasnije da Jahve nije samo njihov Bog, nego da je Bog svih naroda. On ih je na poseban način k sebi privukao da po njima mogu svi imati udjela na njegovu “blagoslovu”. (usp. Post l2,1-3). To "univerzalističko" poimanje zamračeno je u nekim vremenskim razdobljima izraelske povijesti, ali ono spada u bitne elemente starozavjetnog vjerovanja. U tome je već unaprijed nagoviještena Crkva kao "sveobuhvatni sakramenat spasenja" (usp.l0.2.5).

IV/5

Uvodni tečaj

4.2.2 Osobni Bog - Bog oslovljen sa Ti

Bog se doživljava “osobno”

Osoba

U Pismu se Bog ne imenuje kao “osoba”, jer ni Stari ni Novi zavjet ne poznaje toga izraza. Ipak ta riječ može vrlo dobro poslužiti da razjasni bitne značajke starozavjetnog lika Božjega. Mi doživljavamo svoju osobnost u svojim mislima i željama, ali prije svega onda kada stupamo u odnos prema nekom drugom, kad međusobno razgovaramo, kad se drugima otvaramo, kad postajemo onom drugom "Ti".

“Osobni” Bog

Susret Izraela s Bogom mogao bi se usporediti s tim pojavama iz našeg života. Izrael je uvjeren da je Bog "osoban" jer mu se objavio u svojoj volji i djelovanju, ali osobito zbog toga što je osobno stupio s njim u vezu; on ga je oslovio i u tom oslovljavanju on mu se otkrio. Na najizrazitiji način pokazuje se osobnost Božja u navješćivanju proroka. To proizlazi već iz oblika poruke - kad proroci navode izravni Božji govor (u prvoj osobi). (Tako Hoš 12,10: “Ja sam Jahve, Bog tvoj, sve od zemlje egipatske”). Neumoljivost kojom oni žele u narodu provesti njegov zahtjev i ponudu, njihova strastvena borba za "samog Jahvu" daje naslućivati koliko ih je same taj Bog osobno obuzeo.

“Ljudskost” Božja

Božje “lice” i “srce”

Bog ima lice, on ima srce. "Lice" ili "izgled" znači prvobitno "ono prema nekome okrenuto" ono što iz (sebe) gleda prema drugome). Božja osobnost blista u njegovoj okrenutosti prema čovjeku. Pod "srcem" se podrazumijeva sva nutrina čovjekova prije svega njegova volja, njegova ćud. I Jahve ima "srce". Ono kuca za njegov narod, on se "mora" njemu smilovati što god se dogodilo (usp. Jr 31,20; Hoš 11,8). Izrael se ne ustručava govoriti o osjećajima Božjim npr. o njegovoj srdžbi, mržnji ili čak i ljubomori - na način koji bi nas mogao iznenaditi, eventualno i zaprepastiti jer nam se čini suviše “ljudskim”.

Sasvim drugačiji Bog

No i Izrael znade da Bog nije osoba na ljudski način. Prije svega proroci su neumorni u tumačenju da je Bog sasvim drugačiji, da je bitno iznad ljudi i svijeta. Ipak se usuđuju govoriti o njemu tako ljudskim ("antropomorfnim") izrazima. To su očito tapkanja, pokušaji prikazivanja onog neshvatljivog događaja koji su vjernici Izraela doživjeli: da se uzvišeni i neshvatljivi Jahve tako blagonaklono priklonio upravo ovom bijednom i ubogom, pa i grešnom narodu.

Bog se navješćuje kao “osoba” jer postoji mogućnost susresti ga; jer su ga vjernici Izraela susreli. On je neki JA i istovremeno neki TI - netko komu smiješ i moraš reći Ti kad ga navješćuješ, kad mu govoriš i kad ga ljubiš.

IV/6

Uvodni tečaj

4.2.3 Bog blizak i dalek: spasitelj i sudac

Dijalektika Božjeg lika

Bog bliz i dalek

Već u vjeri otaca susrećemo jednu napetost, gotovo proturječnost starozavjetnog Božjeg lika: Bog je prisan a istovremeno dalek. Koliko god se Bog svojem narodu otkriva, ostaje on u tome ipak onaj sasvim drugi, nepristupačni, s kojim se ne može raspolagati. Izraelu nije dopušteno da "posjeduje" svoga Boga. Prve dvije zapovijedi dekaloga tumače nam to isto tako jasno kao i prosvjed proroka protiv sigurnosti izabranog naroda. Onoga časa kada Izrael počne smatrati da je stekao nadmoć nad Bogom, promašio je svoj poziv. I u svom neshvatljivom milosrđu ostaje Jahve suvremen. Izraelu je palo u zadatak da živi u ovoj napetosti. Jahve je otac i suprug koji ljubi i ujedno neumoljiv sudac.

Jahve - Bog koji kažnjava?

Još u našim danima mnogi su kršćani i nekršćani uvjereni da je Bog Starog zavjeta isključivo ili barem u prvom redu Bog koji kažnjava, osuđuje; istom da je Isus navijestio Boga koji ljubi. To na daleko prošireno mišljenje počiva na krivom tumačenju nekih starozavjetnih tekstova, npr. tzv. "psalmima proklinjanja", ali prije svega proročkih propovijedi koje prijete sudom.

Božji “sud” - posljedica ljudske slobode

Biblijski pogled na život

U naviještanju proroka iz vremena prije izgnanstva propovijedi o sudu zauzimaju zaista mnogo prostora: katastrofe god.722. (uništenje Sjevernog kraljevstva - Asirci) i 578. (propast Južnog kraljevstva - Babilon) tumače se kao sud Božji. Taj način izražavanja može se shvatiti samo ako se uzme u obzir jedno presudno gledište biblijskog shvaćanja života. Za ljude koje susrećemo u spisima Biblije (u prvom redu u Starom zavjetu) sva životna područja stoje u međusobnoj uskoj povezanosti. Stvarajući svijet, Bog je stvorio poredak koji sve prožimlje. Ako čovjek u bilo kojem području svog bivstvovanja prekrši taj poredak, ima on i u drugim prilikama života snositi posljedice tog nereda.

Milosrđe ima posljednju riječ

Cilj proročkog govora o sudu: obraćenje

Sud kojim Bog sudi svom narodu ne smije se stoga shvatiti u pravnom smislu: kao da Jahve kažnjava narod. To je više posljedica ljudskog promašaja. U povijesnom prostoru uskraćuje se čovjek svom Bogu - u povijesti mora on i snositi posljedice svog ponašanja. Na tu povezanost krivnje naroda i njegove neutješne vanjske sudbine žele proroci ukazati u svojim propovijedima o sudu. Pravi cilj njihove optužbe jest poziv na obraćenje. Time što narod ohrabruju na ponovni obrat prema Bogu, otvaraju mu put k novom početku. Bog je vjeran -

IV/7

Uvodni tečaj

posljednja riječ nije sud nego milosrđe (usp. Hoš 11,9).

Sud i spas u naviještanju proroka

Gledišta pojedinih proroka

Proročke propovijedi o sudu u pojedinostima se međusobno jako razlikuju. Svaki ističe svoje gledište. To ovisi o osobi glasnika i vremenskim prilikama. Amos naglašuje neumoljivost suda; Hošea prikazuje sud kao šansu za obraćenje, za novo zajedništvo s Bogom; Izaija navješćuje svetog Jahvu koji svoj plan može provesti usprkos svim otporima naroda; Jeremija poziva svoje suvremenike da se pokore sudu koji su sami skrivili, jer Bog može i hoće otvoriti novi početak onima koji su izdržali puni sud. Ezekiel svojim pesimističnim tumačenjem razbija dosadašnju povijest Izraela i posljednji ostatak samodopadnosti prognane grupe. Time je želi osposobiti da po oslobođenju iz ropstva može doživjeti novi nastanak naroda. Već u proroka prije vremena izgnanstva probija se uvijek iznova kroz navještaje suda - nada u spasonosno obraćenje Bogu; od Deuteroizaije na ovamo spasonosno djelovanje Božje na istaknutom je mjestu. Kako je Jahve samom proroku darovao novi život, tako će on učiniti i sa svim narodom. On će svojem narodu omogućiti početak novi, koji će nadmašiti sve ono dosadašnje, samo ako on bude njegov narod.

4.2.4 Jahve, Izraelov otac i "suprug"

Jahve kao otac

Otac i sudac

Hoš 11,1-9 može se uzeti kao klasičan primjer kako svijest o milosrdnoj ljubavi Boga može neposredno biti povezana s uvjerenjem o neumoljivom pravu suca. Jahve je svojem narodu darovao život. Povijest Izraela počinje djelom ljubavi Božje. Ipak se u nastavku povijesti događa strašna tragika: "Što sam ih više zvao, sve su dalje od mene odlazili" (r.2). Jahve priznaje slobodu svoga naroda. Otac pušta slobodu svom narodu koji ne želi da mu bude "sinom", ali ne hladno i bez osjećaja kao "sudac", nego "srce mi je uznemireno, uzavrela mi je sva utroba" (r.8). Tu se u punoj jasnoći pokazuje stvarateljska očinska ljubav Jahvina. On ne želi, doduše, spriječiti posljedice ljudske nevjere i ludosti; ali on ipak ne prepušta svoj narod jednostavno samoprouzrokovanoj osudi. On je svetac Izraelov u njegovoj sredini (r.9), to znači: on je onaj koji i protiv volje čovjeka provodi svoje pravo, ali u milosrđu.

Očinstvo Božje (nježnost njegove ljubavi dolazi do izražaja ovdje na takav način da ga ni Novi zavjet ne nadmašuje u usrdnosti) stoji ovdje u napetoj vezi s pravom koje ovo očinstvo u sebi uključuje: on je otac samo onima koji hoće da im bude otac.

Jahve kao "suprug"

U još jednoj slici izrazuje Hošea kako se prepliću strogost i dobrota Jahvina: u slici braka između Jahve i Izraela. U pripovijesti o nevjeri “žene-Izraela”

IV/8

Uvodni tečaj

Sud Jahvin - mjera ljubavi

prikazuje on odnos Boga prema njegovu narodu. Nevjerna žena trči za svojim ljubavnicima i zaboravlja Jahvu (usp. Hoš 2,4-17). Ipak Jahve ne napušta svoje supruge, on sam hoće je opet zaručiti. On će je u pustinju namamiti i udvarati joj se. Ondje će on opet progovoriti njenu srcu.

Jahve, dakle, svom narodu omogućuje da se opet k njemu vrati. Vlastitom snagom on to nije u stanju učiniti. Pustinja podsjeća Izrael na vrijeme prve ljubavi, ali i na vanjsko i unutrašnje siromaštvo početka. U slici pustinje prikazan je sud. To je bolan proces koji će Izrael dovesti u stanje točke ništice. Budući da je posrijedi sud Jahvin, mjera ljubavi Božje, krije on u sebi vrelo snage za novi život. Kad se sinovi Izraelovi opet kao preljubnici) drhčući upute svom Gospodinu (tj. kad budu znali da samo od njega samoga sve očekivati), onda će se Jahve nanovo i za uvijek povezati s djevojkom – Izraelom. Onda će on sam kao miraz donijeti ono što po prorokovoj propovijedi narodu u sadašnjosti najviša manjka: "Zaručit ću te sebi dovijeka; zaručit ću te u pravdi i pravu, u nježnosti i u ljubavi" (Hoš 2,21).

4.3 OD STAROG DO NOVOG ZAVJETA (SAVEZA)

4.3.1 Razvoj shvaćanja Saveza

Pojam Saveza jest središnji dio starozavjetnog vjerovanja. Na tom se motivu može s osobitom jasnoćom spoznati otvorenost Starog zavjeta: njegova unutrašnja usmjerenost na ispunjenje u Isusu Kristu i na Novi savez, koji je on ustanovio.

Savez kao "obaveza" Jahve

Inicijativa Božja

Hebrejska riječ "Savez" znači prvobitno obavezu koju Jahve preuzima prema svome narodu, onu bezuvjetnu samoobavezu Božju prema Izraelu (usp. sklapanje Saveza sa Abrahamom, Post 15,18). "Savez" se stoga ne počinje od početka kao uzajamni odnos, nego kao Božje obećanje dano Izraelu. Savez uvijek polazi od Jahve.

Savezom Jahve potiče narod na preuzimanje obaveza

Smisao “deset zapovijedi”

Izrael ipak shvaća sve dublje da to obećanje Božje dolazi do svog cilja tek onda ako narod na samoobavezu Božju odgovori tako da i on preuzme obavezu prema Bogu; ako nastoji da pozivu ljubavi svoga Boga u ljubavi odgovara. Konkretno formulira Izrael tu obavezu u "Deset zapovijedi", koje će se kasnije smatrati sažetkom zakona i uputa Jahvinih: ljubav prema Bogu i prema bližnjemu jest mjerodavni oblik kako Izrael može ispravno prihvaćati Božju ponudu Saveza. Zapovijedi treba stoga shvatiti u obzorju Saveza: kao pokušaj Izraela da odgovori na ponudu ljubavi Božje u svim područjima života (pobliže

IV/9

Uvodni tečaj

o tome 17.2).

Savez kao uzajamni odnos

Dakle i po Savezu Jahve sam preuzima obavezu, obavezuje sam sebe. Iz toga izrasta obaveza koju po Savezu preuzima narod. Na ta dva temelja počiva Savez kao uzajamni odnos. To shvaćanje Saveza može zorno prikazati ova skica:

Obaveza Božja Jahvino samoobećanje Izraelu:

Izbor, oslobođenje, ime; zemlja; kralj, Hram itd.

Izraelovo preuzimanje obaveze

Odgovor na Božje samoobećanje. Ispunjenje smjernica 10 zapovijedi: ljubav prema Bogu i bližnjemu

odnos Saveza:

"Ja sam vaš Bog, vi ste moj narod".

Savezničko zajedništvo

Zajedništvo Izraela s Bogom, zajedništvo koje dolazi do izražaja u govoru o Savezu, nije nešto ukočeno, nepokretno, nego nešto veoma dinamično. Što se Bog bespridržajnije priopćuje svom narodu, to je bezuvjetniji njegov poziv, a to znači ujedno i njegov zahtjev prema narodu. Što Izrael jasnije doživljava kako ozbiljno Jahve shvaća svoje obećanje, to se više osjeća obaveznim prema Bogu u svoj svojoj opstojnosti - to dublji postaje odnos Saveza koji iz toga proizlazi.

Nade u novi Savez

Dar Duha

U kasnije doba Starog zavjeta nailazimo na naročitu crtu pojma Saveza, koja odražava vjerski položaj Židova onoga vremena. Oni moraju sve bolnije spoznati da nisu ispravno prihvatili ponudu Saveza svoga Boga. Oni ujedno iz svoje dosadašnje vjerske povijesti znaju da im Bog još uvijek može i hoće više dati. Tako uz uvjerenje da Bog unatoč svoj nevjeri naroda ostaje vjeran svome Savezu nastaju nade u jedan novi Savez. Pogled se sve isključivije upravlja prema novom spasenjskom djelovanju Božjem. Onda će naputak Jahvin biti položen ljudima u srce. Onda će Jahve nanovo biti njihov Bog, a oni će biti njegov narod (Jr 31,31-33).

U toj spasonosnoj budućnosti bit će sav čovjek iz temelja obnovljen darom Duha (to će reći: novim Božjim sebedarjem).

Novi Savez: nadmašeno ispunjenje St. zavjeta

Kršćanska zajednica može zadivljena navješćivati da se u njoj preko svake mjere ispunilo obećanje Starog zavjeta. U Isusu iz Nazareta upućena je ljudima

IV/10

Uvodni tečaj

Savez u Isusu Kristu

Božja ponuda Saveza do posljednje dosljednosti i radikalnosti, konačno i neopozivo. U zajedništvu Crkve s uskrslim Gospodinom izvršuje se novi i vječni Savez između Boga i ljudi, Savez koji po intenzitetu i intimnosti nadmašuje starozavjetno doživljavanje Boga.

4.3.2 “Ja sam s Vama” - crvena nit Starog i Novog zavjeta.

Evanđelje po Mateju završava riječima koje uskrsli Gospodin upućuje svojim učenicima: "I evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta" (Mt 28,20). Riječi "Ja sam s vama" nalaze se u Starom zavjetu nebrojeno puta u Božjim ustima. Njima Bog izražava svoj osobit odnos prema svom narodu.

U zajedništvu s uskrslim Gospodinom smije kršćanska zajednica doživljavati Jahvinu naklonost. Ipak ta Božja blizina, koja se nama kršćanima nudi u uskrslom Gospodinu, nadmašuje sve starozavjetne susrete s Bogom: Bog je "ti-jelom" - jedan od nas - postao; u osobi Sina Božjega Isusa Krista, koji je postao čovjekom "obavezao" nam se Bog neopozivo i nepovratno .

Konačni Savez

Isus je konačni Savez između Boga i čovjeka. Taj Novi savez jest vječan. Riječi koje je uskrsli uputio svojim učenicima - zdvojnoj, slaboj, nesposobnoj četici - nisu vezane ni uz kakav uvjet, one vrijede do posljednje punine. One nam otkrivaju kako su prvi kršćani bili obuzeti onim što su od Vazma na ovamo doživljavali: da im se u Njemu odistinski za uvijek darovao sâm Bog; da je u njemu ispunjeno i nadmašeno sve ono što je započelo u susretu Izraela s Bogom.

Poticaji za daljnje razmišljanje

- Bog o kom Biblija svjedoči nije, stoga, u prvom redu "Bog u sebi", nego se on objavio kao "Bog s nama", kao "Bog za nas". U kojem bi se smislu naša često apstraktna i blijeda slika Boga morala i mogla osvježiti bojama starozavjetnog doživljavanja Boga?

Poticaji za daljnji (raz)govor

- Kako biste mogli pomoći nekome tko Boga Starog zavjeta shvaća potpuno ili barem prvenstveno kao Boga koji sudi i kažnjava? Kako se u Starom zavjetu shvaća govor o sudu Božjem?

- Kad govorimo o ljubavi Boga, oca, vrlo smo skloni obezvrijediti njegove zahtjeve. Kako Stari zavjet gleda na isprepletenost blizine i daljine Božje? Jeste li uočili da se samoobjava Boga produžuje u Novom zavjetu tako da će ga istom njegov Sin utjelovljeni, Isus Krist, objaviti u punini (usp. npr. Iv 1,18; Mt 21, 26 sl)?

IV/11

Uvodni tečaj

Poticaji za daljnji studij - literatura na hrvatskom

Arias, A., Kakav je Bog mrtav, u: Uvijek novi Krist, Korčula, str.3-58.

Bog, NK 564-582.

Bog, RBT.

Dubarle, A,.M., Bog stvara novo, Svesci 7-8/1967, 58-61.

Duda, B. -Otkriće Biblije i duhovnost Male Terezije, BS 43(1973)384-397.

-Pavao molitelj, BS 43(1973)37-52.

Fuček, I. -Demitologizacija slike o Bogu, OŽ 27(1972)340-358.

-Smijemo li žeđati za iskustvom Boga?, OŽ 32 (1977) 153-159.

Fućak, J. -Sklapam Savez s vama, Svesci 13/1969,39-47.

-Zavjet ili Savez?, BS 37(1967) 375-379.

Golub, I., -Bog Stvoritelj u sustavno-spekulativnoj teologiji, Zagreb 1971,332 str. (ciklostilom) Izvaci iz istoimenog djela S. Bakšića).

-Stvoritelj, Zagreb, 2. izd. 1970, 68 str.(ciklostilom).

-Čovjek - slika Božja, BS 41(1971) 377-390.

-Čovjek - slika Božja (Post 1,26). Prinos dogmatskoj antropologiji, Zagreb 1968, 63 str.(ciklostilom).

-Ideja “Saveza” u konstituciji “Lumen gentium”, AS 36(1966) 380.389.

-Prisutni: Misterij Boga u Bibliji, Zagreb, GK, (1969) 61 str,

Guillet, J. Čovjek pred Bogom. Teološka istraživanja, Svesci 11/1968, 4-9; 12/1968, 14-20; 13/1969, 18-22.

Ivančić, T. -Ateističko kršćanstvo? Teologija "mrtvog Boga"

41(1971) 363-376.

-Bog ipak može umrijeti, CUS 9(1974) 118-129.

-Bog u potrošačkom društvu, BS 43(1973)369-383.

Krinetzki, L., Savez Božji s ljudima prema Starom i Novom zavjetu, Biblioteka "Riječ" l0, Zagreb, KS, 1975, 124 str.

Matković, Lj., Spoznati Boga živoga, Svesci 12/1968,79.

Marray, J. C., Problem Boga u Bibliji, Svesci 10/1968,27-35. Poziv, RBT.

Prisutnost Božja, RBT.

Prorok, RBT.

Rebić, A. -Čovjek molitve (molitva) u Bibliji Staroga i Novoga Saveza, BS 43(1973) 5-36.

-Borba Jakovljeva s Bogom, BS 47(1977) 392-404.

IV/12

Uvodni tečaj

Rupčić, Lj., Zavjet ili Savez, BS 38(1968)223-332.

Savez, RBT.

Schillebeeck, E. Bog u reviziji, Svesci 4.5/1967, 52-56.

Schmidt, P., Vjerujem u Boga Stvoritelja neba i zemlje, Svesci 29/1976, 69-75.

Stipičić, I., Povjesnost kršćanske misli, Svesci 13/1969, 24-28.

Šagi-Bunić, T., Nema privatnog Boga, Metanoja 13-15, Zagreb, KS, 1970, 96 str.

Šimundža, D., Problem Boga u suvremenoj književnosti, CuS 12/1977)365-378.

Škrinjar, A., Susret s Bogom u biblijskoj molitvi, OŽ 29

(1974) 213-244.

Tomić, C. -Bog Biblije - Bog Spasitelj, BS 47(1977)49-55. Ulrich, F., Bog je naš Otac?, Svesci 28/1976, 49-53,

Vjernost, RBT.

IV/13

Uvodni tečaj

"ČITANKA 4. PISMA"

Biblijski tekstovi: Iz 43,1-7 tipičan je primjer prisnosti između Jahve i njegova naroda. Jr 20,7-10, s druge strane, dočarava koliko (u ovom slučaju - proroka) stoji njegova bliskost s Jahvom i vjernost njegovu pozivu.

Filozofski i teološki tekstovi: produbljuju "smisao" Božjega imena (Ratzinger) i lica (Zink).

Religiozno-duhovni tekstovi: ističu povijesnu uvjetovanost poimanja Boga (Oosterhuis) te zahtjevnost (Bours) i mučnu ozbiljnost (Cardenal) prianjanja uza nj.

Literarni tekstovi: s jedne su strane nastavak razmišljanja o toj mučnosti, o čovjekovoj razapetosti između Boga i zla, (Dostojevski, Tin Ujević - s jasnim prisjećanjem na Jeremiju, Andrić, a s druge strane dočaravaju i smirenje koje se u Bogu nalazi (Ammon iz Meinza i Ljiljane Matković - prikladna dopuna razmišljanju E.Cardenala).

IV/14

Biblijski tekstovi

Iz 43,1-7

Odnos Jahve i Izraela Sada ovako govori Jahve, koji te stvorio, Jakove, koji te sazdao, Izraele: “Ne boj se, ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao: ti si moj! Kad preko vode prelaziš, s tobom sam; ili preko rijeke, neće te preplaviti. Pođeš li kroz vatru, nećeš izgorjeti, plamen te opaliti neće. Jer ja sam Jahve, Bog tvoj, Svetac Izraelov, tvoj spasitelj. Za otkupninu tvoju dajem Egipat, mjesto tebe dajem Kuš i Šebu. Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si, i ja te ljubim. Stog i dajem ljude za tebe, i narode za život tvoj. Ne boj se, jer ja sam s tobom. S istoka ću ti dovest potomstvo i sabrat ću te sa zapada. Reći ću sjeveru:”Daj mi ga!” i jugu:”Ne zadržavaj ga!” Sinove mi dovedi izdaleka, i kćeri moje s kraja zemlje, sve koji se mojim imenom zovu, i koje sam na svoju slavu stvorio, koje sam sazdao i načinio.”

Jr 20, 7-10

Gorka prorokova sudbina Ti me zavede, o Jahve, i dadoh se zavesti. Nadjačao si me i svladao me. A sada sam svima na podsmijeh iz dana u dan, svatko me ismijava. Jer kad progovorim, moram vikati, naviještati moram: “Nasilje! Propast!” Doista, riječ mi Jahvina postade na ruglo i podsmijeh povazdan. I rekoh u sebi neću više na nj misliti, niti ću govoriti u njegovo ime.

IV/15

Biblijski tekstovi

Al tad mi u srcu bi kao rasplamtjeli oganj zapretan u mojim kostima: uzalud se trudih da izdržim, ne mogoh više. Čuh klevete mnogih: “Užas odasvud! Prijavite! Mi ćemo ga prijaviti.” Svi koji mi bijahu prijatelji čekahu moj pad. “Možda ga zavedemo, pa ćemo njime ovladati i njemu se osvetiti!”

IV/16

Teološki i filozofski tekstovi

Ideja imena Nakon svih ovih razmišljanja, sada se naposljetku moramo posve općenito zapitati: što je zapravo ime? I kakvog smisla ima govoriti o Božjem imenu? Ne bih se ovdje želio upuštati u iscrpnu analizu tog pitanja, jer za to ovdje i nije mjesto, već bih htio samo u nekoliko poteza uz put napomenuti ono što smatram bitnim. Ponajprije, može se reći kako postoji temeljna razlika između usmjerenosti pojma i usmjerenosti što je u sebi sadrži ime. Pojmom se želi spoznati bit stvari kakva je ona u sebi. Imenom se, naprotiv, ne pita za bit stvari, kako ona postoji neovisno o meni; njegova se uloga sastoji u tome da omogući imenovanje, dozivanje stvari, da uspostavim odnos prema njoj. Doduše, i ovdje mora ime pogađati samu stvar, ali tako da ona na kraju stupi u odnos prema meni te mi na taj način postane dostupnom. Objasnimo to na jednom primjeru: spoznaja da netko potpada pod pojam “čovjek” nije dostatna da uspostavim prema njemu odnos. Tek mi ime omogućuje da ga zovem; pomoću imena drugi na neki način ulazi u sklop moje sučovječnosti, i mogu ga dozvati. Ime tako znači i uvjetuje društvenu ugrađenost, uvrštenost u sastav društvenih odnosa. Onaj tko se promatra tek kao broj, isključen je iz sklopa sučovječnosti. A ime taj odnos sučovječnosti uspostavlja. Ono omogućuje dozivanje nekog bića, iz čega nastaje suživljenje između tog bića i onoga koji ga doziva.

Mislim da se sada jasno očituje za čim ide starozavjetna vjera kad govori o Božjem imenu. Ona pri tom smjera na nešto drugo no što smjera filozof kad traži pojam najvišeg bića. Pojam je rezultat mišljenja, koji želi znati što je to najviše biće u sebi. A kod imena nije tako. Kad Bog, prema shvaćanju vjere samoga sebe imenuje, on time ne izražava toliko svoju nutarnju bit, već omogućuje ljudima da ga imenuju, i tako im se daje da ga mogu dozivati. Time on stupa s njima u suživljenje, postaje im dostižan i za njih nazočan.

U tom kontekstu, mislim, postaje također jasno što znači kad Ivan Gospodina Isusa Krista predstavlja kao stvarno, živo Božje ime. Jer u njemu je ispunjeno ono što sama riječ ipak nije mogla ispuniti. U njemu je smisao govorenja o Božjem imenu dosegao svoj cilj, a cilj je doseglo i ono što se tom idejom imena uvijek mislilo i željelo. U njemu je - htio bi istaći Evanđelist - Bog zaista postao onaj koga možemo dozivati. U njemu je Bog zauvijek ušao u suživljenje s nama: ime nije više puka riječ, koje se grčevito hvatamo, ono je sada put od naše puti, kost od naše kosti. Bog je jedan od nas. Tako se ispunilo ono što se još od vremena gorućeg grma zamišljalo idejom imena, a ispunilo se u onome koji je kao Bog čovjek, a kao čovjek Bog. Bog je postao jedan od nas i tako netko koga uistinu možemo dozvati, netko tko stoji s nama u suživljenju.

J. Ratzinger, Uvod u kršćanstvo, 2.izd, str.l06-107.

IV/17

Teološki i filozofski tekstovi

Božje lice

"Gospodin te blagoslovio i čuvao.

Obasjao te sjajem svog lica

i bio ti milostiv.

Pokazao ti lice svoje

i dao ti mir."

Tako Aronov starozavjetni blagoslov izražava želju da se Bog nama obrati, da se za nas brine, da nas čuva i da nas potvrđuje. "Lice" je slika. Kad susrećem čovjeka, imam pred sobom njegovo "lice". Opažam ga, upoznajem ga. Mogu s njime razgovarati, mogu mu se i povjeriti. Na njegovu se licu vidi ljubi li me ili mrzi, ili mu je svejedno; vidi se želi li mi se obratiti ili se želi zatvoriti od mene. Kad kažemo da Bog ima "lice", tvrdimo da on nije neka bezimena sudbina, slučaj, prirodni zakon ili neshvatljivi duh svijeta. On nas poznaje, on nam govori, on nas vidi i čuje; i bojimo se ovu ljudsku riječ primijeniti na njega, jer nemamo boljeg načina da izrazimo njegovu tajnu. Kad govorimo o Bogu, govorimo u slikama, a sve su slike uzete iz ljudskoga područja. Bog nas vidi: zato govorimo o njegovim očima. Čuva nas: zato govorimo o njegovim mišicama i rukama . Govorimo da je silan, da sjedi na "prijestolju". On je dalek i nepristupačan, a opet blizu, zato govorimo o "nebu". Mi ljudi ne možemo tumačiti tajne osim pomoću slika. Slike nisu "precizne" kao zapisnik ili tablica množenja, ali mogu biti istinite. One izražavaju neku istinu. One pokazuju onoga koji je Istina. Krist kaže za sebe: "Ja sam istina". Time kaže isto kao kad kaže: "Tko vidi mene, vidi Oca". Tko mene vidi - na mom licu opaža Oca.

(Jorg Zink; - Kako danas moliti, str.24.)

IV/18

Religiozno-duhovni tekstovi

L i t a n i j e

Ganz nah ist dein Wort, str. 185. Abrahamov Bog: Noć i pustinja, zvijezde na nebu, utjelovljeno ime, sjeme u mrtvom krilu njegove žene! Jakovljev Bog: borbeni stranac, šaka koja ga je udarila krvava rana. Mojsijev Bog: gorući glas, vatra na putu, riječ iz oblaka, svjetlo, koje kroči ispred njega, voda i kruh, obećana zemlja. Davidov Bog: harfa u rukama, pjesma na ustima, ljubav veća od ljubavi prema ženama, ugaona stijena i kuća, dijete njegova roda, hladan grijeh u njegovoj moždini. Bog u Babilonu: bezimeni, rasut, u stranom svijetu, Bog mrtvih.

Jobov Bog: Čovjek boli, zgažen, izobličen, kapljica, zrnce prašine u zdjelici svjetske vage. Isusov Bog: sjena nad židovskom djevojkom. Bog nakon Auschwitza: ti rasuti pepele Židova, prljavštino na potplatima. Moj Bog: jezik iz snijega, plamen, zanos, glas koji mi usred riječi zastaje, oluja protiv mene, nježan vjetar, surova opasnost pritišće tvoje tijelo preko mojega. Ničiji Bog, Bog ljudi, korak stoljeća, tek postupno upoznavani stranac, ti nenalaživa stijeno mudrih, ti nikakav Bože, kako te mi zamišljamo, peći tišine, mučni prijatelju

Idi iz zemlje svoje

Jahve reče Abramu: "Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog u zemlju koju ću ti pokazati"

IV/19

Religiozno-duhovni tekstovi

(Post 12,1).

Prva riječ koju je Bog u Bibliji progovorio nekom povijesno prepoznatljivu liku jest: "Idi iz zemlje svoje!" Riječ odlaska, izlaska. Je li time intonirana vjernikova životna melodija? Otići, poći na put, izlazak iz uobičajenoga, iz stalnoga mjesta prebivanja. "Idi": biti na putu. U Evanđelju Isus zove na put: "Tko hoće biti moj učenik, neka pođe za mnom!" U djelima apostolskim mlado se kršćanstvo zove "Put"! - Što moram napustiti? - Na što sam navezan? - Gdje sam se usidrio?

- Gdje sam se učvrstio "na položaju"?

- Gdje moram izaći iz svojih zamisli?

Gospodine, pozovi me na put!

Johannes Bours Zašto si me ostavio Psalam 22(21)

Bože moj, Bože moj - zašto si me ostavio?

Postao sam karikatura, narod me prezire.

Rugaju mi se u svim novinama.

Oklopna me kola okružuju,

mitraljezi su na me upereni,

opkoljuje me elektrikom nabijena bodljikava žica.

Svakog me dana prozivaju,

upržili su mi broj na kožu,

fotografirali su me iza žičane barikade.

Kosti mi se mogu brojiti kao na röntgenu,

sve su mi papire oduzeli. Gola su me odveli u plinsku komoru, moje su odijelo i moje cipele podijelili među sobom. Vičem, tražim morfij, i nitko me ne čuje. Vičem u okovima luđačke košulje, u umobolnici vičem po svu noć,

u odjelu za neizlječive bolesnike,

u zaraznom odjelu i u staračkom domu.

IV/20

Religiozno-duhovni tekstovi

Na psihijatrijskoj se klinici sav u znoju borim sa smrću.

Gušim se u “gvozdenim plućima”.

Plačem na policijskoj stanici,

u zatvorskom dvorištu, u mučilištu,

u domu za siročad.

Radioaktivno sam zaražen,

klone me se, boje se zaraze.

Ali ja ću svojoj braći o tebi pripovijedati.

Slavit ću te na našim sastancima.

U veliku će se narodu pjevati moje pjesni.

Siromasi će sjesti za blagdanski stol.

Narod koji će se roditi, naš narod, slavit će velik blagdan. Ernesto Cardenal

F. M. DOSTOJEVSKI, BRAĆA KRRAMAZOVI, Znanje / ZORA, ZAGREB 1975. ... Vidiš, dragi, u osamnaestom vijeku živio je jedan stari grešnik koji je rekao: kad ne bi bilo Boga, onda bi ga trebalo izmisliti, s′il n′existait pas Dieu il faudrait l′inventer. I zaista, čovjek je izmislio Boga. I ništa ne bi bilo čudno, ništa ne bi bilo neobično da Bog zaista postoji, ali je čudno da je takva misao - misao o neophodnosti Boga - mogla nići u glavi takve divlje i zle životinje kakav je čovjek, jer ona je toliko sveta, toliko dirljiva, toliko mudra i toliko služi na čast čovjeku. Što se mene tiče, ja sam već odavno odlučio da ne mislim o tome: je li čovjek stvorio Boga ili Bog čovjeka?

... I zato izjavljujem da priznajem Boga iskreno i jednostavno.

... Dakle, priznajem Boga, i ne samo od srca već, štoviše, ja priznajem i premudrost njegovu i ciljeve njegove - nama sasvim nepoznate, vjerujem i u poredak, u smisao života, vjerujem u vječnu harmoniju u kojoj ćemo se svi sjediniti, vjerujem u riječ kojoj teži cijeli svemir i koja je sama "bila u Boga", i koja je sama Bog, pa, i tako dalje, i tako dalje u beskonačnost.

... Ja Boga priznajem, što treba da shvatiš, ali ne priznajem svijeta što ga je on stvorio, svijeta božijeg, i ne mogu nikako pristati da ga priznam.

(str.259-360) “O Bože, žeže tvoja riječ”

Tin Ujević, Svakidašnja jadikovka ... O Bože, žeže tvoja riječ i tijesno joj je u grlu, i željna je da zavapi. Ta besjeda je lomača i dužan sam je viknuti, ili ću glavnjom planuti. Pa nek sam krijes na brdima, pa nek sam dah u plamenu, kad nisam krik sa krovova! O Bože, tek da dovrši pečalno ovo lutanje pod svodom koji ne čuje. Jer meni treba moćna riječ, i meni treba odgovor, i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina, mračan je kalež otrova, ja vapim žarki ilinštak. Jer mi je mučno biti slab, jer mi je mučno biti sam- (kada bih mogo biti jak, kada bih mogo biti drag)- no mučno je, najmučnije biti već star, a tako mlad!

IV/22

Literarni tekstovi

Samo tebe Ja ne želim tvoje nebo, ja ne želim tvoju nagradu, Tebe, samo tebe ja želim! Ammon iz Mainza

Ivo Andrić:

Nemiri

Kad te nisam vidio nad sobom, mislio sam da Te nema. I ništa nije ostalo što nisam učinio da Ti se otmem, jer malo ko ljubio je grijeh i griješnu radost kao ja. Prolazio sam svijetom i udarao lijevo i desno na vrata tuđih sudbina, ali sva su redom, kao po nekom mučkom dogovoru, bila za mene zatvorena. Nasrtao sam uzalud na vrata čovjekova, i poslije dugo sjedio krvavih ruku na kamenu. Jer kasno sam uvidio da se ne otvaraju silom. (str.112). U časovima kad mi je teško, ja mislim da si Ti podmukla snaga u hljebu koji jedemo i vodi koju pijemo i da pomalo potajno prožimlješ tijelo naše i upijaš nam se u krv pa tako ravnaš korake naše da idemo kao na nevidljivom lancu, određeni da padnemo u čas borbe s tobom. A svaki se živ čovjek bori s Bogom, jedan dulje a drugi kraće i svaki podlegne…

Bio sam stari čovjekov boj na koji nas Bog poziva tajnom. (str.113).

Bog izbija kao svjetlo iz svake stvari stvorene i svakog života koji se miče.

Osamljen kamen na žalu ima aureolu njegova daha, i oblijeva ga jutrom i večerom, kao ljubičast fluid, sjaj koji se ne vidi. On je kao toplina u dahu svega što živi.

On je gluh za sate koji izbijaju i cijepaju vrijeme na parčad i On je slijep za dan i noć i sve promjene vremena.

On je kao mora sjaj i velika tišina u kojoj se čuje glas koji ga niječe.

On tako dobro šuti da se već pomišlja da ga nema. A on je mirno srce svih atoma. (str.115)

IV/23

Literarni tekstovi

Ljiljana Matković-Vlašić: BOŽE MOJ ZAŠTO SI ME POŠTEDIO kad prijatelji odoše u noć. Krik moj već raznose golubovi prosinačkog jutra i mrklinu novih tama. Zašto si me poštedio kad mrtvi sahraniše žive. Zar da mrtvija od mrtvih čekam svanuće? (Sabrani dani, str.39). Izdaje Institut za višu teološku kulturu pri Bogoslovnom fakultetu Zagreb, Kaptol 3l, telefon (041) 38-446. Glavni urednik: Dr. Jerko Fućak, predstojnik Instituta Prijevod: Ing. Mira Bogat Obrada i prilagodba: Dr. Jerko Fućak Stručna lektura: Dr. Bonaventura Duda i Dr. Mato Zovkić Odgovara: Dr. Vjekoslav Bajsić, Kaptol 31, Zagreb Naklada i uprava: "Kršćanska sadašnjost", 41001 Zagreb, Marulićev trg 14, te1.444-103 ili 444-013.