domene i diskursi
DESCRIPTION
DiskursiTRANSCRIPT
58 Temelju i pojm ovi
Sažetak
Jedna od mogućih teorijskih podjela suvremene znanosti o jeziku razlikuje izvankontekstualnu od kontekstualne lingvistike: prva od njih bavi se, u svojoj strukturalističkoj verziji, jezičnim sistemom nezavisno od svih njegovih determinanti koje proizlaze iz konteksta u kojem se on pojavljuje, dok druga upravo uzima u obzir kontekst, definiran kao skup konkretnih okolnosti u ,kojima se odvija jezična djelatnost. Taj kontekst, ako ga izvodimo iz kibernetičkog modela lanca komunikacijskog procesa, može se identificirati s komunikacijom, koja se realizira u pojedinim komunikacijskim aktima. Oni komunikacijski akti koji se ostvaruju u sferi javnosti (za razliku od područja privatnosti) predstavljaju kontekst jezika javne komunikacije i virtualni objekt lingvistike javne komunikacije. Distinkcija između javne i privatne komunikacije proizlazi iz uloge i statusa u društvenoj strukturi što ih preuzimaju sudionici komunikacijskog akta, u slučaju da te uloge i statusi pripadaju sferi javnosti i u slučaju da im, u principu, odgovaraju i odabrani kodovi, forme i sadržaji poruka i komunikacijski kanali. Da bi se konstituirala struktura društva, javna i privatna komunikacija, među kojima u praksi ne postoji uvijek jasna granica, moraju biti u komplementarnom odnosu, a djelomično se i podudaraju. U okviru javne komunikacije razlikuju se njezine pojedine domene, koje proizlaze iz različitosti ljudskog djelovanja u sferi javnosti i koje su karakterizirane pojedinim diskursima javne komunikacije. Neke od socijalnih grupa kao dijelova društvene strukture ukazuju se i kao komunikacijski kolektivi relevantni za javnu komunikaciju: oni, kao i sve druge grupe koje predstavljaju jezične zajednice, raspolažu specifičnim idiomima. Ti idiomi imaju i komunikacijsku i simboličku funkciju, s pomoću kojih se -osobito snažno u području javne komunikacije - formiraju indi-vidulani i kolektivni identiteti.
II
Domene i diskursi
Iako se domene javne komunikacije, kao uže definirani konteksti jezika koji se u lom obliku saobraćanja upotrebljava, nesumnjivo razlikuju od jednog društva do drugoga, i premda su i njihove međusobne granice i njihove specifičnosti, pa i njihovi zajednički elementi, zacijelo dinamičke kategorije koje su, ovisno o općoj dinamici društva, podložne bržim ili sporijim promjenama, ipak treba pretpostaviti da se - makar u suvremenim društvima koja dijele sve više zajedničkih karakteristika pod utjecajem globalnih tendencija k ujednačavanju civilizacijskih i kulturnih razlika - pojavljuju neke pravilnosti koje se mogu ugraditi u općeniti model javne komunikacije.
U traženju modelskih elemenata kojima bismo opisali javno saobraćanje u ljudskim zajednicama svoju ćemo pažnju usmjeriti upravo prema suvremenim društvima: takav se pristup na teorijskoj razini može opravdati ne samo njihovim globalnim karakterom nego i drugim dvjema činjenicama. Suvremena industrijska i postindustrijska društva, naime, s jedne strane obuhvaćaju - zbog kompleksnosti svojih struktura - više različitih fenomena vezanih uz javnu komunikaciju nego bilo koji tip ljudske zajednice prije njih. S druge strane, u njima je uloga javnosti zacijelo veoma istaknuta, i gotovo da i ne postoji nijedan oblik socijalno relevantnih aktivnosti u kojima jav-
60 Domene i diskursi
nost na neki način ne sudjeluje. Ipak, model javne komunikacije u suvremenim društvima sasvim sigurno nije sveobuhvatan, i neke od njezinih karakteristika u tradicionalnim ili izrazito statičnim ljudskim zajednicama njime će ostati neopisane, jednako kao što treba pretpostaviti da se važna granica između sfere privatnoga i sfere javnoga u takvu modelu zacrtava ponekad i bitno drugačije nego u analitičkom pristupu javnoj komunikaciji društava koja imaju drugačiji tip stmkturiranosti.
Kako je već naglašeno, domene javne komunikacije u svakom su konkretnom vremenu i prostoru rezultat ne samo sinkronijski promatranih silnica koje proizlaze iz socijalnih odnosa i rasporeda statusa i uloga u njima nego i dijakronijskih faktora koji pripadaju kulturnoj, civilizacijskoj i, općenito, društvenoj tradiciji određene zajednice. Ako u fokus razmatranja postavimo globalna obilježja suvremenih društava, ma koliko se ona inače oslanjala na raznolike civilizacijske tradicije u nekim svojim segmentima, čini se da na području javne komunikacije sve više prevladavaju oni njezini modaliteti kojima je u osnovi "zapadna" - ili, još suženije, "(zapadno)evropska" - tradicija, koja se od 16. stoljeća nadalje počela, podržana svojom ekonomskom propulzivnošću, nametati kao najsavršeniji model proizvodnje i roba, i društvenih odnosa, i političkih shematizama, i - napokon - komunikacijskih obrazaca. Koliko god savršenost rješenja što ih ova tradicija nudi bila dvojbena i podvrgnuta opravdanim kritikama i iznutra (od strane njezinih nosilaca) i, još više, izvana (od strane onih kojima je ona bila, nerijetko silom, a uvijek ekspanzionistički, nametana), nepobitna je činjenica da su ta rješenja danas još uvijek više-manje općenito prihvaćena i da je u njima sadržan, bar od pojave modernog racionalizma u filozofiji na teorijskom nivou i francuske revolucije
Javni jezik 61
na (sasvim nepotpuno realiziranoj) praktičkoj razini, nedosegnuti "ideal" konstituiranja javnosti i njezine relacije prema sferi privatnosti, "ideal" koji se u globalnoj, premda evropocentričnoj, projekciji sagledava kao općeljudski. O mnogim opravdanim i nekim vjerojatno manje opravdanim kritikama tog "ideala" koje proizlaze iz novih društvenih odnosa in statu nascendi što ih pokušava osvijestiti postmoderno mišljenje govorit ćemo kasnije.
Da bismo, dakle, jasnije razabrali koje se domene javne komunikacije zajedno sa svojim specifičnim diskursi-ma pojavljuju u danas dominantnom modelu javnosti, potrebno je, sasvim ukratko, promotriti historijske uvjete nastajanja tih domena u zapadnoj tradiciji; drugim riječima, neophodno je pogledati kako je izgledala povijest konstituiranja domena javne komunikacije.
Ma koliko se, ako je promatramo iz drugih perspektiva, inače mogli sporiti o tome kada i gdje zapravo počinje povijest zapadnih civilizacija, u optici izgrađivanja instrumentarija za izučavanje jezika javne komunikacije možemo se prikloniti jednom od vrlo tradicionalnih gledanja: izvorišna točka ove povijesti nalazi se u prvoj mezopotam-skoj velikoj državnoj organizaciji, dakle u Sumeru. Premda se zacijelo smije razmišljati i o nekoj vrsti prethistorijske "predjavnosti" u prvobitnim, jednostavnim i nomadskim zajednicama, budući da su se i u njima morali moći artikulirati zajednički interesi, ipak - kao što smo već naglasili - granica između privatnog i javnog u takvim je društvima toliko nejasna da bismo izuzetno teško mogli opisati specifična obilježja njihove javne komunikacije. Čini se da je za formiranje područja javnog saobraćanja nužno ispuniti neke preduvjete, kao što su prekid s nomadskim načinom života i makar elementarna podjela rada da bi se mogle uspostaviti razgraničene društvene ulo-
62 Domene i disknrsi
ge, no u konstituiranju "prave" javnosti bitnu ulogu igra pojava urbane strukturiranosti i urbanih socijalnih i prostornih odnosa, dok je za njezinu implementaciju i širenje izuzetno važan fenomen pismenosti. Budući da u Sumeru izgradnja gradskih naselja koincidira s rađanjem prve zapadne pismenosti, dopušteno je smatrati da se u njemu ukazuju i prvi jasno diferencirani oblici javne komunikacije u našoj tradiciji (ili bar najraniji o kojima imamo nesumnjiva svjedočanstva): nema razloga da ne pretpostavimo da se analogne situacije javljaju i u drugim civilizacijskim tradicijama, na primjer u kineskoj ili indijskoj.
Organizacija gradskog naselja ne predstavlja temeljan korak u oblikovanju domena javne komunikacije zato što se u seoskim sredinama ne bi iskazivali zajednički interesi; naprotiv, u njima zacijelo (a ta pretpostavka a foriiori vrijedi za prethistorijska naselja koja su još sasvim nedotaknuta modelom gradskog života) golem dio poruka ima neku vrstu kolektivnog karaktera, budući da se i najveći dio života odvija u cjelini zajednice, dovoljno malene opsegom da se gotovo svaki komunikacijski akt događa u prisutnosti svih ili većine njezinih članova i da se poruke, na taj način, tiču svih pripadnika zajednice. Grad u stvari donosi, s jedne strane, partikularizaciju elemenata socijalne strukture (pa stoga i komunikacijske akte koji se tiču samo dijela zajednice) , a s druge strane - što je zacijelo još važnije - omogućava jasno izdvajanje sfere privatnoga (i individualnoga) i privatne komunikacije: da bi se u njemu mogli artikulirati zajednički interesi - a gradska struktura povećava njihovu složenost i zasniva se na mogućnosti njihova iskazivanja -, potrebno je uvesti neku vrstu formalizirane i institucionalizirane razmjene poruka s takvim sadržajima; ta razmjena već nesumnjivo pripada javnoj komunikaciji.
Javni jezik 63
Što se tiče pronalaska pisma, ono ne samo da omogućuje međusobno povezivanje sudionika komunikacijskih akata na većim razdaljinama (što je. ako poruka ne nadilazi sposobnosti ljudskog pamćenja, u krajnjoj konsekven-ciji uvijek moguće i s pomoću njezina usmenog prenošenja) i organiziranje gradova u državne cjeline, nego - sa stajališta javne komunikacije - ima još dvije vrlo važne funkcije. Budući da se u početku upotrebljavalo gotovo isključivo u sferi javnosti i budući da je tada. posebno u percepciji nepismenih, imalo izvjesna skoro magična obilježja, ono je tu svoju magičnost projiciralo i na poruke u javnoj komunikaciji, vidljivo ih (i u doslovnom i u prenesenom smislu) time diferencirajući od poruka u području privatnosti. Osim loga, pismenost je pridodala, i opet prije svega javnom saobraćanju, dijakronijsku dimenziju, u kojoj se poruke, bez podrške ljudskog pamćenja, mogu prenositi kroz vrijeme i transformirali se u virtualne poruke, pohranjene privremeno u zaborav i "oživljene" nakon određenog vremena. Tako se broj potencijalnih informacija, bitnih za oblikovanje zajedničkih interesa, višestruko povećao, a relevantni pošiljaoci poruka iz prošlosti postaju u sferi javnosti neprestano virtualno prisutni.
Impresivan broj podataka sačuvan u arhivima i na natpisima moćnih mezopotamskih, maloazijskih, bliskoistočnih i sjevernoafričkih država i gradova iz posljednja tri tisućljeća prije naše ere, a posebno spomenici Sumerana, Asiraca, Hetita, Babilonaca, Egipćana i Perzijanaca, posve jasno svjedoče o razvijenim i raznorodnim sferama javne komunikacije, unutar kojih se već mogu razlikovali (iako ne uvijek s vidljivim međusobnim razgraničenjima) i pojedine domene, pa donekle i specifičnosti njihovih jezičnih iskaza (lingvistički aspekti problema prikazani su, na primjer, u: Swiggers & Wouters 1990a; Van Lerberghe 1990;
64 Domene i diskursi
Lebrun 1990; Verreet 1990; a dio komunikacijskih aspe-kata u: Cavigneaux 1989 i Roquet 1989) . Ipak, ma koliko se istraživači, osobito u popularizatorskim radovima, trudili da drevne istočne države prikažu kao društva u kojima je javna komunikacija imala oblike veoma nalik današnjima (cf. za Sumer, npr., Kramer 1959; za Babilon i Asi-riju - Conteneau 1950, a za Egipat - Montet 1946) , treba zapaziti da je ovdje pojam javnosti bio neobično ograničen. Naime, ne samo da je javne uloge i statuse, nerijetko doista obilježene vrlo visokim stupnjem institucionalizira-nosti, zauzimao posve ograničen broj pojedinaca, već je javnost u tim državama, jednako kao i javna komunikacija, bila determinirama bar još dvama faktorima- S jedne strane, golemi dijelovi društva (robovi, seljaci) niti su mogli participirati u javnoj komunikaciji niti su - što je zacijelo još značajnije - uopće imali jasan (a najvjerojatnije nisu imali nikakav) pojam o njezinu postojanju, tako da su efekte javnog saobraćanja, u onoj mjeri u kojoj su oni do njih i stizali, morali doživljavati kao pojavu koja potpuno izmiče njihovu poimanju i koja s eventualnom artikulacijom njihovih vlastitih interesa nema nikakve, ni negativne ni pozitivne, povezanosti; da li su i ti društveni slojevi konstituirali izvan dozvoljenih kanala javne komunikacije s vremena na vrijeme svoju "tajnu javnost", o tome možemo samo iznositi neprovjerljive pretpostavke. No čak i oni koji su aktivno sudjelovali u javnoj komunikaciji, poput pisara, činovnika, učitelja, dakle dijela stanovnika gradova, samo su u izuzetnim slučajevima, i u vrlo limitiranom prostoru, mogli oblikovati javnost ili artikulirati neke vlastite interese. Njihove uloge i njihovi statusi, naime, tek su sekundarno ovisili o njihovim međusobnim odnosima, a primarno su proistjecali iz udjela koji su imali u vladarevoj moći i koji im je on davao i oduzimao, predsta-
Javni jezik 65
vljajući ne samo otjelolvorenje božanstva nego i jedinu realnu instancu javnosti. U pojednostavnjenoj metafori moglo bi se reći da je svatko tko bi progovarao u sferi javnosti u drevnim apsolutističkim državama Istoka, u krajnjoj konsekvenciji, samo izgovarao vladareve (dakle: božanske) poruke i iskazivao njegove interese. Treba pretpostaviti, dakako, da je u realnim komunikacijskim aktima ova slika javne komunikacije bez javnosti bila nerijetko ublažena i da su u pojedinim prostorima i vremenima egzistirale i neke fragmentarne, danas nama više-manje nepoznate, javnosti (kakve možemo katkada naslućivati u književnoj i znanstvenoj produkciji toga razdoblja, na primjer), ali je isto tako vjerojatno da se "vladarsko-božanski model" javnosti u osnovi reproducirao na svakom nižem nivou, samo što su moć govornika i doseg "njegove" javnosti opadali proporcionalno njegovoj udaljenosti od vrha hijerarhije društvenih odnosa.
U svakom slučaju, ova piva iskustva u povijesti zapadnih civilizacija o institucionalnom formiranju sfere javne komunikacije ostavila su bar dva značajna traga koja će u kasnijoj tradiciji biti ponešto izmijenjena ali će se ipak na-dovezivati na najstarije mezopotamske i mediteranske civilizacije. Naime, ako se više i neće ponoviti situacija u kojoj će cijeli društveni slojevi, poput sumerskih, babilonskih ili egipatskih pisara, biti definirani praktički isključivo (ili bar u najvećoj mjeri) svojom ulogom u procesima javnog komuniciranja, i kasnija će društva redovito poznavati "profesionalce" u tom području, dakle socijalne uloge i statuse koji svoj položaj u društvu stječu upravo odašiljanjem i primanjem javnih poruka. Osim toga, već u sumerskoj državi, kao i u svim kasnijim velikim državama ranog razdoblja na Istoku, pojavljuju se - unutar opće domene javne komunikacije, definirane, kao što smo nazna-
66 Domene i diskursi
čili, njezinim božanskim i mističnim karakterom - prve specijalizacije, pa se mogu razlikovati administrativne od umjetničkih, religijske i znanstvene od trgovačkih poruka. Ipak, te su razlike još uvijek relativno malene, i ako ih promatramo kroz prizmu tipologije komunikacijskih akata i ako ih sagledavamo kroz raznolikost diskursa, jer im njihovo čvrsto zajedničko izvorište u apsolutnoj moći vladara nad javnošću ne dopušta velike diferencijacije niti postoji potreba da se one pojave. Tek u bitno promijenjenim uvjetima one će se transformirati u okosnice stvarno diferenciranih domena i diskursa javne komunikacije.
Te nove okolnosti u tradiciji na koju se oslanja današnje poimanje javnosti i javne komunikacije nastaju, dakako, u antičkoj Grčkoj. Budući da su procesima konstituiranja grčke, i - posebno - atenske, demokracije, kao i njezinim ograničenjima, posvećene cijele biblioteke, zacijelo se u njihovu opisu nije potrebno zadržavati na detaljima. Uzroci zbog kojih se u Grčkoj društvo strukturiralo drugačije nego u velikim državama Istoka mnogobrojni su i djelomično ovise o prirodnim i zemljopisnim karakteristikama područja, dijelom su zavisne i o prethistorijskim kulturama koje su prethodile antičkoj civilizaciji, a u nekim elementima predstavljaju zacijelo pravi grčki "izum". Za razmatranje javne komunikacije i njezina jezika svakako je značajna pretpostavka prema kojoj polisi, građovi-države, odnos "građanske", kolektivne i individualne pripadnosti zajednici ne grade na osnovi zajedničke podložnosti božanskom predstavniku - vladaru (kao u mezopotamskim i bliskoistočnim državama) niti na teritorijalnom principu (koji će u potpunosti prevladati mnogo kasnije u Evropi, kad se budu formirale države-nacije) već upravo na pojmu aktivnog zajedništva (vita activa), sudjelovanja članova zajednice u svim oblicima javnog života u društvu
Javni jezik
(Elv 1996) . Naime, upravo ovaj princip i njegovo ugrađivanje u temelje konstitucije polisa mogao bi objasniti činjenicu da je javnost u antičkoj Grčkoj, bar u njezinu klasičnom periodu i u svojoj "atenskoj verziji", bila ne samo mnogo obuhvatnija od istočnjačke nego su se u njoj mogli oblikovati različiti, nerijetko međusobno suprotstavljeni (ili makar implicitno kontradiktorni), interesi, pa je stoga bilo neophodno iznaći komunikacijske i političke mehanizme kojima bi se takvi antagonizmi mogli razrješavati u samoj domeni javne komunikacije a ne međusobnim neverbalnim, dakle fizičkim, sukobljavanjem pojedinaca i grupa.
Premda su se specifični fenomeni povezani s novim poimanjem javnosti u antičkoj Grčkoj svakako već pojavljivali u ranijim periodima, svoju pažnju ipak možemo usmjeriti prije svega na klasični period, uključujući i njegovu ranu fazu, od 8. St. pr. n. e. nadalje. U tom su periodu bez ikakve sumnje ispunjena oba preduvjeta za konstituiranje javnosti, postojanje i urbane kulture i pismenosti. Što se tiče grčkih gradova, oni se od istočnjačkih despocija razlikuju ne samo po svojem političkom uređenju nego i po opsegu zajednice polisa, koja je - i u trenucima najvećeg širenja Atene, Sparte ili Tebe - mnogostruko manja po broju stanovnika od država na Istoku. Zanimljivo je primijetiti da u urbanističkoj strukturi polisa, dakle u njegovu teritorijalnom rasporedu, usprkos pretpostavljenoj "građanskoj" a ne teritorijalnoj konstituciji zajedništva, redovito postoji prostor koji je predviđen da se na njemu okupi (u vrijeme vrhunca razvoja polisa, zacijelo samo u idealnoj projekciji) cjelokupna javnost, dakle svi građani koji aktivno, virtualno ili realno, participiraju u javnoj komunikaciji: grčka se agora (cf. Glotz 1968, 168 sqq.) tako, u perspektivi semiologije gradskog prostora, ukazuje ne
68 Domene i diskursi
samo kao urbanistička novina nego i kao jasan simbol novog shvaćanja javne komunikacije.
Iako pismenost, čini se, nije bila tako općenito proširena među Grcima kao što se donedavno mislilo (Harris 1989), ipak je ona obilježena bar dvama elementima koje niti rana mezopotamska niti egipatska pa čak niti bliskoistočna semitska (hebrejska ili fenička) pismenost nije poznavala. S jedne strane, znanje čitanja i pisanja nije u antičkoj Grčkoj pripadalo među klasna ili kastinska obilježja, pa su i pripadnici marginalnih i društveno nerelevant-nih grupa (robovi, seljaci, žene, na primjer) mogli biti makar elementarno pismeni, a za neka razdoblja, osobito nakon 5. stoljeća pr. n. e., smijemo pretpostaviti da je u pojedinim gradovima čak i većina slobodnog stanovništva bila ovladala ovom vještinom: To je omogućio drugi faktor vezan uz pismo: naime, grčko je pismo bilo ne samo po broju grafičkih znakova neusporedivo jednostavnije nego bilo koji klinopisni ili semitski grafički sustav, već je, osim toga, kao prvi pravi alfabet, dakle fonološko pismo, bilo izuzetno primjereno grčkom fonološkom sistemu, što je broj pravopisnih pravila koja bi se morala posebno učiti smanjilo na najmanju moguću mjeru. Na taj je način pismo izgubilo svoj mistični karakter, pa je - i ako ga nisu svi poznavali - potencijalno postalo pristupačno svakome, te je općoj domeni javne komunikacije, i u njezinu pisanom aspektu, mogao teoretski pristupiti svaki građanin.
Ipak, ma s koliko se poštovanja odnosili prema grčkim inovacijama u području konstituiranja javnosti i, osobito, uspostavljanja "demokratske" javne komunikacije (a to su, i jedno i drugo, bili elementi koje moderna vremena, izgrađujući pojam "grčkog čuda", nisu ni u kojem slučaju mogla zaobići), moramo, dakako, biti svjesni svih ograničenja koja su obilježavala sferu javnosti u antičkoj Grčkoj
Javni jezik 69
i u njezinim najblistavijim periodima. Sasvim je trivijalno ustvrditi da je iz nje bila a priori isključena većina stanovništva svakog polisa, jedan dio na osnovi svojeg socijalnog statusa (robovi, doseljenici), a drugi na osnovi svojih bioloških obilježja (djeca i - u pravilu koje nije bilo bez izuzetaka - žene). Osim toga, ideja opće aktivne participacije svih, pa makar ti svi bili limitirani na odrasle muške slobodne građane polisa, u osnovi je zapravo praktički neprovediva i, čim zajednica preraste neke vrlo ograničene kvantitativne okvire, u javnom saobraćanju više ne mogu sudjelovati svi građani nego samo njihovi predstavnici: i Solonove i Periklove reforme političke strukture Atene mogu se iščitavati i kao traženja optimalnog sistema implicitne reprezentacije građana u javnoj komunikaciji. I napokon, i grčki građovi-države od svojih su početaka sasvim očito poznavali različite distribucije ekonomske i političke moći medu grupama i pojedincima, što se izravno reflektiralo u utjecaju na formiranje javnosti i u njihovu sudjelovanju u javnoj komunikaciji.
Unatoč svemu tome, javna komunikacija u klasičnom periodu antičke Grčke bitna je za uspostavljanje tradicije iz koje će proizaći današnje poimanje javne komunikacije i zbog toga što je na njezinu početku, i zbog toga što o njoj posjedujemo relativno mnogo svjedočanstava tako da je u nekim njezinim aspektima smijemo s priličnom sigurnošću rekonstruirati, i - možda ponajviše - zbog toga što se kroz antička promišljanja jezika može razaznati ne samo kako se razvijao jezik javnog saobraćanja nego i kako je izgledao njegov metajezik, dakle kako se taj jezik teorijski izgrađivao (Škiljan 1995, 71 sqq). Ova nam posljednja dimenzija omogućuje ujedno da uočimo kako su se postepeno oblikovale pojedine domene javne komunikacije i njihovi diskursi.
Domene i diskursi
Ako zanemarimo mikenske zapise linearnim B pismom, koji po svojem sadržaju još uvijek pripadaju prvenstveno "istočnoj" tradiciji javnog komuniciranja, i ne odviše brojne alfabetske natpise iz 8. st. pr. n. e., Homerovi epovi i, nešto kasnije, Hesiodova epska poezija predstavljaju prve potvrđene realizacije jezika javnog saobraćanja: neobičnost činjenice da tako velike i tako civilizacijski značajne poruke, kao što su Ilijada i Odiseja, stoje na početku jednog tipa komunikacijske prakse (bar u onom dijelu koji se i za nas sačuvao; ali ne treba zaboraviti da su ih već i Grci smatrali nekom vrstom komunikacijskog izvorišta) - ta se neobičnost može donekle objasniti time što su ova dva epa nastala u okviru oralnog javnog saobraćanja i kao već "gotove"' poruke prenijeta su u pismenu tradiciju. Ovi najraniji očuvani oblici javne komunikacije pripadaju nesumnjivo umjetničkim tekstovima, ali su u svijesti svojih tadašnjih primalaca bili zacijelo polifunkcionalni: da se njihova socijalno relevantna dimenzija ne može svesti samo na estetsku ili kreativno-spoznajnu ulogu, kakva se danas najčešće pridaje umjetničkim porukama, izravno dokazuju različite antičke interpretacije i "upotrebe" Homerovih spjevova, a indirektno i to što je njihov jezični izričaj još stoljećima služio kao - u početku eksplicitni a kasnije sve više implicitni - predložak skoro za sve iskaze u sferi javnosti.
Ipak, u 5. st. pr. n. e. proces koji je u drevnim istočnim kraljevstvima bio započeo u grčkom je društvu postao sasvim jasno vidljiv: u javnoj se komunikaciji pojavljuju, naime, profesionalni jezici (Lanza 1979), što znači da se pojedini "specijalizirani" dijelovi društvene strukture počinju međusobno razlikovati i prepoznavati po svojoj upotrebi jezika. No za razmatranje suvremenog stanja jezika javne komunikacije još je značajnija činjenica da u Grčkoj već vrlo rano zapažamo teorijska promišljanja koja
Javni jezik
se tiču jezika u javnom saobraćanju i koja će se u Aristotelovo vrijeme posve očito oblikovati u neku vrstu teorije javnog komuniciranja, teorije koju današnja lingvistika i njoj srodne znanosti ponekad teško prepoznaju i iščitava-ju, ali koja se, usprkos svojoj nužnoj fragmentarnosti, može i sama s velikom izvjesnošću rekonstruirati. Prema tome, za drevnu je Grčku, od 7. st. pr. n. e. nadalje, karakteristično da se u njoj različiti oblici javne komunikacije, koji se okupljaju u međusobno povezane ali razlučive domene (a unutar njih pojavljuju se i adekvatni i specifični idiomi), razvijaju gotovo paralelno s izgrađivanjem teorije upotrebe jezika u javnoj komunikaciji.
Taj je paralelizam očit već kod prvih grčkih mislilaca, predsokratovaca, kod kojih se sasvim jasno razaznaje s jedne strane težnja da se, najprije unutar umjetničkog iskaza (kao u filozofskim poemama Parmenidovim ili Kse-nofanovim), a zatim i u prozi, stvori nov diskurs, primjeren iskazivanju filozofske spoznaje svijeta, dok s dnige strane možemo - u Parmenidovim ili Gorgijinim fragmentima i parafrazama njihovih stajališta, na primjer - razabrati prve, iako nesumnjivo jezgrene, teorije jezika javne komunikacije (Škiljan 1998) . Ne ulazeći u detaljnije analize ovih najranijih teorija čiji je predmet jezik u javnom saobraćanju, moramo ipak naglasiti da su one ođ svojih početaka obilježene time što jezik i govor, upravo zato što ih neprestano, makar implicitno, smještaju u sferu javnosti, promatraju u njihovu funkcionalnom aspektu: u prvoj laži prije svega u funkciji moguće komunikacije spoznaje kozmičkog poretka, a kasnije, od pojave sofista nadalje, u funkciji aktivnog uspostavljanja zajedništva unutar pojedinih socijalnih grupa ili u cjelini društva.
U svakom slučaju, u 5. i 4. st. pr. n. e. jezik javne komunikacije u antičkoj Grčkoj, kao što smo već naglasili,
72 Domene i diskursi
postaje toliko složen i razuđen fenomen, a u filozofskoj je tradiciji dotad prikupljeno već toliko različitih promišljanja toga jezika, da se javlja potreba za novim teorijskim pristupom koji će istovremeno pokazati na čemu se zasniva jedinstvenost svih oblika jezičnog javnog saobraćanja i kako se oni, unutar tog zajedničkog okvira, mogu klasificirati: nije, dakako, neočekivano da će uloga prvog sveobuhvatnog teoretičara jezika u javnosti pripasti velikom filozofu iz Stagire, Aristotelu, koji će i tako jedan značajan dio svojeg opusa posvetiti socijalno relevantnim odnosima koji nastaju u polisu i održavaju njegovu strukturu.
Trenutak Aristotelova djelovanja određen je ne samo Stagiraninovom doista posve izuzetnom sposobnošću misaone analize i sinteze nego i filozofskom tradicijom koja mu prethodi (a osobito, dakako, Platonovim udjelom u njoj), jednako kao i činjenicom da se u doba makedonske prevlasti grčki polis nalazi u izričitoj krizi iz koje bi možda mogao izaći ako se podvrgne dubinskoj strukturalnoj transformaciji. Zbog toga - a to je također dio grčke filozofske tradicije - Aristotelovi politički i socijalni spisi ne sadržavaju samo analizu prošlih ili sadašnjih stanja već pokušavaju naznačiti gdje se nalaze optimalna rješenja za budućnost: oni, i onda kada govore o jeziku i njegovoj upotrebi, neprestano imaju i propedeutički i persvazorni karakter. Ipak, bitna odrednica Aristotelova sagledavanja jezika javne komunikacije, posebno kada je riječ o razvrstavanju njegovih oblika, realne su okolnosti u kojima se taj jezik pojavljivao u Grčkoj njegova vremena, dakle sfere ljudske djelatnosti koje su se - i jezično, između ostalog -formirale u tadašnjoj javnosti. Drugim riječima, Aristotelova klasifikacija diskursa javne komunikacije temelji se na domenama koje su se u njoj mogle tada sagledati. Ne treba pri tome zaboraviti da, unatoč pretpostavljenoj uskoj
Javni jezik 73
međusobnoj povezanosti i uvjetovanosti domena i diskursa javne komunikacije, upravo na osnovi grčkih svjedočanstava možemo pretpostaviti da je "grananje" diskursa proces nešto sporiji od nastajanja specifičnih domena, tako da u početku jedan tip diskursa mora biti multifunkci-onalan i zadovoljavati komunikacijske potrebe u većem broju različitih domena, a kasnije se u njima diferencira i pretvara u niz više ili manje zasebnih diskursa.
Kao što smo već konstatirali, taj prvi oblik grčkog diskursa javne komunikacije mogao je biti blizak jeziku ho-merskih epova, no već u drugoj polovici 7. st. pr. n. e., kada prvi filozofi prirode, dakle kozmolozi, teže da iznađu jezik koji će, potpunije od višeznačnog umjetničkog iskaza uvijek podložnog različitim interpretacijama, biti primjeren efikasnoj komunikaciji njihovih spoznaja, stvaraju se temelji jednog novog diskursa, diskursa znanstvene spoznaje. Zacijelo nekako u isto vrijeme, u uvjetima početka stvaranja nove društvene i političke organizacije, pojavljuju se i začeci diskursa koji se tiče zajednice, polisa, dakle političkog diskursa. On će, za razliku od danas suvremenog diskursa politike, koji je prije svega neka vrsta profesionalnog žargona, budući da i politika sama predstavlja zasebnu sferu ljudske djelatnosti, biti mnogo obuhvatniji, jer ne samo da se u njemu oblikuju poruke koje govore o svim oblicima socijalno relevantnog života u zajednici nego njime moraju, makar teoretski, ovladati svi punopravni članovi zajednice, dakle cjelokupna javnost (Škiljan 1995, 74 sqq.). U nešto kasnijem periodu, od 5. st. pr. n. e. nadalje, svaki od ovih "inicijalnih" diskursa - diskurs umjetnosti, znanosti i filozofije - u sve složenijim socijalnim i političkim prilikama zadobiva mnoge oblike, koji će se, promatrani kroz optiku formalnih jezičnih karakteristika, ukazivati prvenstveno kao žan-
74 Domene i diskursi
rovski determinirani diskursi (npr. iskaz lirike, epike ili drame; iskaz filozofije, medicine ili matematike; sudski, skupštinski ili prigodni govor itd.). a funkcionalno će se diferencirati kao različiti sociolekti.
Najstariji grčki potvrđeni oblici jezika javne komunikacije pripadaju, kao što smo naglasili, najvećim i najznačajnijim dijelom sferi umjetnosti, dok se njegova prva teorijska razmatranja pojavljuju, sasvim očekivano, unutar filozofije.'Aristotel se, dakle, suočava sa vrlo složenom situacijom u kojoj je socijalno, pa i komunikacijsko, zajedništvo polisa već ozbiljno narušeno, pa je potrebno, osobito nakon sofističkih teorija i praksa javne komunikacije, i nakon Platonova traganja za idealnom političkom zajednicom, iznaći novu koherentnu i realističnu teoriju komunikacijskog djelovanja u javnosti, u kojoj je nužno eksplicitno definirati modalitete racionalnog znanstvenog iskaza (već i zbog loga da bi se znanosti mogle, kao što to Aristotel upravo čini, nanovo klasificirati) i pokazali u čemu se on razlikuje od umjetničke spoznaje. Napokon, budući da u sferi javnosti vlada velika raznolikost žanrovskih diskursa, teorijom ih je također potrebno na neki način klasificirati.
Aristotelovo promišljanje jezika javne komunikacije i klasifikacija diskursa nisu ni u jednom njegovu spisu objedinjeni i eksplicirani kao jedinstvena teorija, ali se na osnovi većeg broja tekstova (a posebno Retorike, Poetike, Kategorija te spisa O tumačenju) ona može s prilično sigurnosti rekonstruirati. Zajednički nazivnik svih Stagiranino-vih pristupa jezičnom fenomenu sastoji se u tome da se u njegovu opusu jezična djelatnost uvijek promatra kroz prizmu društvene zajednice, polisa, i u njezinoj funkciji (cf. i Caucjuelin 1990; Baratin & Desbordes 1981, 18-25). No funkcija jezika u javnoj komunikaciji nije jedinstvena, iako je njezin cilj - ostvarivanje zajedništva sa svrhom po-
Javni jezik
stizanja općeg dobra - uvijek jednak: polifunkcionalnost jezika proizlazi iz podjele javne komunikacije na njezine temeljne domene koje u Aristotelovo vrijeme još uvijek postoje u Grčkoj kao osnovni konteksti javnog saobraćanja. To su, kao što je već bilo rečeno, domena politike, kao uređenja života u polisu, domena znanosti, kao racionalne spoznaje univerzuma, i domena umjetnosti, kao nadracionalnog, emotivnog i estetskog spoznavanja svijeta. U svakoj od ovih domena oblikuju se posebni diskursi koji se međusobno razlikuju i po svojoj neposrednoj funkciji (realizacija praktične opće koristi u politici, prenošenje objektivne spoznaje u znanosti, izazivanje kolektivne i individualne katarze u umjetnosti), i po temelju -kako bi kazala suvremena pragmalingvistika - na kojem se zasniva njihova ilokucijska moć (u političkom iskazu kojim se govori o vjerojatnom argumentacija se izvodi s pomoću entimema, u znanstvenom koji je posvećen istinitom ona se sastoji od potpunih silogizama, a u umjetničkom iskazu koji je okrenut virtualnom osjećaji se izazivaju prije svega uz pomoć poetskih stilskih sredstava), i - konačno - po znanosti koja izlaže njihovu specifičnu teoriju (političkim se diskursom bavi retorika, znanstvenim logika, a umjetničkim poetika, sve tri proizašle iz filozofij e ) . Na taj način Aristotel utvrđuje tri velike domene javne komunikacije i njima primjerene diskurse. Retorička, logička i poetska domena sve do danas, mutatis mutandis, dakako, funkcioniraju u zapadnoj tradiciji kao osnovni konteksti jezika javne komunikacije, a zakonitosti i pravilnosti koje je u njima uočio i opisao filozof iz Stagire velikim su dijelom još i danas i teorijski i praktički upotrebljive (Škiljan 1992, 25 sqq.).
Već u Aristotelovo vrijeme ove su tri domene predstavljale samo primarni princip klasifikacije konteksta javne
76 Domene i diskursi
komunikacije i njezinih diskursa. jer se u svakoj od njih pojavljivao veći broj specifičnih idioma koji su bili uvjetovani i posebnostima "materijalnog" konteksta, i karakteristikama socijalnih i profesionalnih grupa koje su ih upotrebljavale, dakle statusima i ulogama svojih govornika i slušalaca, i jezičnim tradicijama žanrova kojima su pripadali. Isto tako, relativno se brzo povećao i broj znanstvenih disciplina koje su proučavale jezik javne komunikacije, a ppsebno je značajna bila pojava gramatike i filološke kritike teksta, jer se u okviru njihovih proučavanja prvi put jezik sam kao sistem (a ne njegova funkcionalna dimenzija) pojavio kao objekt znanstvene analize. No sva ova i kasnija proširenja domena i diskursa javne komunikacije nisu, sve do najnovijeg vremena, bitno izmijenila aristotelovsku podjelu i njezinu osnovnu koncepciju.
Usprkos ovoj stalnosti teorijskog okvira koji ni danas nije u potpunosti prestao biti aktualan, neposredno nakon Aristotela, u razdoblju helenizma, a još više u doba prevlasti Rima, sferu javnosti i javne komunikacije zadesile su mnoge promjene. Naime, nakon uzmaha demokracije polisa koja se, bez obzira na sva ograničenja koja su joj bila inherentna, temeljila na pretpostavci da su svi "pravi" članovi političke zajednice istovremeno i jednakopravni, pa makar virtualni, sudionici oblikovanja javnosti, pa sloga svi đni moraju (i opet, makar u teoriji) ovladati jezikom javne komunikacije, ma kakvu ulogu u njoj imali, u doba helenizma zapažamo novo poimanje privatnosti, zacijelo potaknuto i transformacijom polisa u drugačije, najčešće nedemokratski konstituiranu državu. Obaveza na aktivno sudioništvo u zajednici i njezinoj javnosti sve se više gubi što više slabe kolektivne veze kojima je bio determiniran polis, i pojedinac - koji bi po svojim socijalnim, ekonomskim i biološkim predispozicijama imao pra-
Javni jezik
vo da participira u јаупој komunikaciji - nije više dužan to činiti ukoliko ne želi; drugim riječima, on ima mogućnost da se, trajno ili privremeno, po vlastitoj odluci a ne po volji kolektiva, povuče u sferu privatnosti. Ova činjenica, ma koliko to paradoksalno izgledalo, uvećava, s jedne strane, važnost privatnog saobraćanja u čijoj se sferi sada mogu ponekad i iskazivati i rješavati i opći problemi (što je u idealnoj projekciji polisa bilo sasvim nemoguće), a s druge strane bavljenje javnom komunikacijom (a osobito politikom) sve se više pretvara u pravu profesiju; napokon, kao rezultat ovih procesa, sistem reprezentacije interesa postaje dominantan u javnom i političkom životu.
Sve su ove tendencije posebno jasno vidljive u Rimu: u ranom razdoblju republike još prevladava koncept polisa i aktivnog sudjelovanja svih građana u javnoj komunikaciji i u svim oblicima javnog djelovanja, premda taj koncept, nakon početnog teritorijalnog širenja Rima i njegove stvarne hegemonije nad savezničkim gradovima i plemenima, ne može više realno funkcionirati. Ipak, sve do prvog stoljeća u antonimijskom paru negotium - otium, "bavljenje (javnim) poslovima" i "dokolica", drugi pojam ima uglavnom jasnu negativnu konotaciju, jer se smatra da je dužnost pravog Rimljanina da se bavi poslovima bitnima za zajednicu, no potkraj republike i u doba carstva dosezi političkog diskursa, u smislu koji je on imao u klasičnim grčkim polisima, sve su manji. U mnogim situacijama, dapače, izvorni politički diskurs u retoričkoj domeni zamjenjuje se diskursom administracije, čija uloga i moć proizlaze - kao što je to bio slučaj u državama drevnog Istoka - iz vladareve moći. Usprkos svemu, do kraja antike i tokom cijelog srednjeg vijeka sve do modernih vremena, kolike god bile promjene što su ih doživljavali pojam javnosti i javna komunikacija, domene retorike, logike i poe-
7 8 Domene i diskursi
like - kako je već bilo naglašeno - predstavljale su u teorijskom modelu temeljne kontekste jezika javne komunikacije, tako da svoje razmatranje suvremenog stanja možemo započeti ovim pojmovima izvedenima iz aristotelov-ske analize.
Naime, čini se da se u tom dugačkom periodu osnovne promjene u kontekstu jezika javne komunikacije nisu događale u rasporedu i odnosima medu pojedinim domenama (iako ih je, dakako, i tu bilo) nego u prostornim de-terminantama sfere javnosti i javnog saobraćanja i - bez ikakve sumnje - u distribuciji kolektivnih i individualnih statusa i uloga njegovih sudionika. Iako se javna komunikacija realno smješta prije svega u neke lokalne okvire i premda komunikacijski akti rjeđe originarno obuhvaćaju veće prostore (i to samo onda kad su "potpomognuti" ili pismom ili nekim drugim mcluhanovskim tehnološkim "produžetkom"), jedna od bitnih kontekstualnih odrednica takvih komunikacijskih procesa skup je općih normi i pravila kojima je regulirano njihovo odvijanje. Te norme djelomično proizlaze iz širih civilizacijskih i kulturnih okvira, a djelomično proistječu iz određenog društvenog okruženja u kojem redovito zadobivaju i svoju konkretnu i primjenljivu formulaciju. Kako su nenomadske zajednice vezane i uz izvjesni teritorij, kontekstualne norme i pravila javnog komuniciranja determinirane su u određenom vremenu, u načelu, i određenim prostorom: ta teritorijalna odrednica javne komunikacije u nekim slučajevima može biti jače prisutna, a katkada je i manje važna (u grčkim polisima, na primjer, ako je točna teorija o "građanskom" a ne teritorijalnom zajedništvu njihovih građana, njezina uloga nije bila dominantna).
U kasnom Rimskom Carstvu, pošto je definitivno i u teoriji bila napuštena republikanska koncepcija asocijacije
Javni jezik 7 9
gradova i naroda ili plemena, teritorijalni princip prevladava, a norme i pravila javnog komuniciranja imaju (dakako, promatrano kroz prizmu apstraktnog i idealiziranog modela) globalni karakter, jer su ograničene samo stvarnim teritorijalnim granicama jedne goleme države. U srednjem vijeku ovi normativni okviri javne komunikacije na izvjestan su način dvostruko, pa čak i trostruko, artikulirani: s jedne strane, lokalne granice grada ili posjeda nerijetko predstavljaju i konačan, teritorijalno obično jasno određen, doseg javnog komuniciranja; s druge strane, država, koja je često jasnije definirana vladarom na vrhu feudalne hijerarhije nego svojim prostorom, također se -iako uz mnoga ograničenja - ukazuje kao prostor javne komunikacije; napokon, postoji i neka vrsta globalnog, naddržavnog, nivoa, koji je djelomično održavala i crkva i koji je bio obilježen, osobito u ranom srednjem vijeku, malobrojnim i katkada vrlo teško prohodnim kanalima; uloga globalnog nivoa u toku vremena postajat će sve značajnija. Ove su se tri razine često razlikovale i jezicima koji su se na njima upotrebljavali, pa je, na primjer, za globalni nivo sve do kraja srednjeg vijeka bila karakteristična upotreba latinskog jezika. Pojava države-nacije u novom vijeku i njezina izričita vezanost uz teritorij još je jedanput redefinirala normativne okvire javnog saobraćanja i relacije između globalnog i lokalnog nivoa (Baggioni 1997, 73 sqq.\ Аигоих 1996) . Naime, ne samo da se državni teritorij ukazuje kao materijalna, gotovo opipljiva, determinanta javne komunikacije, već država u sebi pokušava supsumirati i globalni nivo, kontrolirajući propusnost svojih komunikacijskih granica, i lokalnu razinu, određujući u osnovi jednake norme i pravila bilo za koji akt javne komunikacije, ma gdje se on na njezinu teritoriju odigravao. Zbog toga je "transdržavna", doista globalna ko-
8 0 Domene i diskursi
munikacija u novom vijeku sve do recentnog uzmaha komunikacijske tehnologije, imala često karakter međudržavnog saobraćanja koje nije oblikovalo javnost u pravom smislu te riječi.
Zbog svega toga ispitivanje domena i diskursa javne komunikacije u suvremenom svijetu, u kojem - unatoč tendencijama nove globalizacije o kojima će još biti riječi
— i danas dominiraju države-nacije, mora vodili računa o tome da je temeljna (ili bar: osnovna "lokalna") prostorna jedinica u kojoj se formiraju javnost, javna komunikacija i njezine domene i diskursi upravo država. I unutar modernih država i na globalnoj razini socijalne su strukture vrlo složene, a modaliteti u kojima se manifestira jezik javne komunikacije izuzetno su brojni i uvjetovani najrazličiti-jim kontekstualnim okolnostima. Prema tome, ako smo -radi njegove racionalne "čistoće" - odabrali aristotelovski model prikazivanja osnovnih domena javne komunikacije i ako ga želimo primijeniti i na današnje prilike, ne smijemo smetnuti s uma činjenicu da je suvremena komunikacijska situacija zacijelo kompleksnija od situacije u Aristotelovo vrijeme, te da treba očekivati da će se u opisu nužno pojaviti cijeli niz prijelaznih ili miješanih subđomena koje se izabranim modelom neće moći dokraja opisati. Ipak, smatrat ćemo, bar u okviru početne hipoteze, da je takav pristup adekvatan izučavanom objektu i da će nam, štoviše, omogućiti da na mjestima gdje utvrdimo "preklapanja" među pojedinim aristotelovskim domenama istražujemo i uzroke koji su do takvih pojava doveli.
Područje koje smo nazvali retoričkom domenom u suvremenim društvima obuhvaća nekoliko potpodručja i njihovih diskursa. Medu njima zacijelo najvažnije mjesto zauzima diskurs politike, premda je njegov sadržajni opseg manji nego što je bio u antičkim grčkim polisima, ka-
Javni jezik 81
da je svaka tema od zajedničkog interesa za građane bila potencijalni predmet političkog iskaza. Osim toga, kao što smo već naglasili, politički iskaz u svojim je grčkim počecima bio u principu otvoren svima, i kao pošiljaocima i kao primaocima, tako da nije (i opet, samo u načelu, dakako) mogao biti znakom socijalne diferencijacije unutar grupe slobodnih građana nego samo jasnim simbolom razgraničenja između punopravnih i nepunopravnih sudionika društva. Već je u antici počeo proces profesionalizacije politike, a u modernim je vremenima on uvelike proširen, tako da politički diskurs danas ima mnoga obilježja pravog profesionalno određenog sociolekta; to znači da on nije namijenjen samo prenošenju političkih poruka (u najširem smislu te riječi) nego i iskazivanju pripadnosti grupi "političkih govornika" i njihovu raspoznavanju u odnosu prema drugim socijalnim skupinama. Za razliku od situacije u antičkoj Grčkoj, dakle, gdje je svaki primalac poruka iskazanih političkim diskursom bio i njihov potencijalni pošiljalac, u modernim društvima i državama smatra se uobičajenim da je broj aktivnih sudionika političke komunikacije višestruko manji od broja onih koji u njoj pasivno participiraju.
U ovom modernom poimanju domene politike i njezina diskursa, izuzetno bitnog za oblikovanje javnosti, krije se određena vrsta paradoksa. Naime, sva su se predmo-dema društva - kao što smo vidjeli - temeljila na pretpostavci da su neke socijalno i biološki determinirane grupe sasvim eksplicitno isključene iz političke komunikacije (čak i onda kad su imale pristup nekim drugim kanalima javne komunikacije, na primjer književnosti ili znanosti), tako da je uloga sudionika ovog tipa saobraćanja implicirala istovremeno i povlašten status u društvu i bila je znak sudioništva, katkada vrlo različitog po svojem intenzitetu,
8 2 Domene i diskursi
u distribuciji socijalno relevantne moći. Nasuprot tome. moderna demokratska društva, nakon dugotrajne i zapravo tek nedavno završene (a ponegdje još uvijek nedovršene) borbe pojedinih socijalnih slojeva, proklamirala su pravo svih odraslih članova zajednice (a ona je. ne smijemo to zaboraviti, uglavnom i teritorijalno determinirana, tako da su oni koji ne pripadaju određenom prostoru gotovo redovito na neki način diskriminirani) da aktivno i pasivno sudjeluju u političkom komuniciranju, a to sudjelovanje ne bi smjelo utjecati na status ili ulogu u društvu. No kako je raspodjela moći ostala i dalje nejednaka i kako bi sa stajališta funkcioniranja društva bilo neefikasno da doista svi aktivno participiraju u domeni politike, virtualna jednakost svih članova društva realno se pretvara u izdvajanje političkog djelovanja kao posebnog oblika socijalno relevantne djelatnosti čiji aktivni sudionici u principu imaju više moći od drugih (koji ostaju pasivni primaoci poruka). Tako načelna ravnopravnost proizvodi novu socijalnu podjelu čiji se osnovni instrumenti nalaze upravo u komunikacijskim procesima.
Naime, domena je politike i danas (a posebno u demokratski konstituiranim društvima) namijenjena definiranju općih društvenih interesa, ali uz pretpostavku - karakterističnu za sve političke sisteme koji se zasnivaju na reprezentaciji - da će ih aktivni sudionici politike artikulirati a pasivni prepoznati kao svoje vlastite interese. Budući da se i artikulacija interesa i sukobi različitih artikulacija i interesa odvijaju prije svega u komunikacijskim aktima, dakle u jezičnim znakovima koji mogu ali ne moraju biti nužno adekvatni stvarnosti, uspješni "artikulatori", oblikujući političku javnost, dio svojih vlastitih specifičnih interesa mogu prezentirati kao opće: o mehanizmima manipulacije i ideologizacije koji ovdje djeluju bit će riječi
Javni jezik 83
malo kasnije. U svakom slučaju, ova mogućnost da se s pomoću jezika osvoje vlast i moć dovodi do toga da je politički diskurs (a posebno onaj koji upotrebljava grupa na vlasti) vrlo često visoko smješten u vrijednosnoj hijerarhiji društva, pa i pojedinci koji ne sudjeluju aktivno u sferi politike nerijetko teže tome da njime ovladaju, pa makar se morali njime služiti u drugim domenama javne komunikacije ili čak u privatnom saobraćanju: na taj način - čini im se - jedan dio političke moći simbolički prelazi i na njih same.
U suvremenim društvima politički diskursi mogu biti uvelike diferencirani, i što se u domeni politike legalno pojavljuje više različitih interesnih grupa, to su jezične razlike među njihovim iskazima veće: istraživanja političke retorike u višestranačkim demokratskim državama jasno ukazuju, na primjer, na bitne razlike između iskaza koji dolaze s lijeve ili s desne strane političke pozornice (с/ , npr., Courdesses 1971; Maldidier 1971) . Dakako, vrijedi i obrnuta tvrdnja: što je politička domena manje pluralistička, to su diskursi u njoj ujednačeniji, tako da je za totalitarna društva karakteristična potpuna uniformnost njihovih političkih iskaza. To znači da se iz raznolikosti političkih diskursa može iščitavati i jedan aspekt demokratičnosti nekog društva, a pokazatelji koje na taj način dobivamo ponekad točnije ukazuju na raznolikost političkih interesa od nominalne brojnosti političkih partija koje djeluju u određenoj političkoj domeni. Osim toga, politički diskursi još na jedan način mogu biti pokazatelj stupnja demokratičnosti nekog društva. Naime, ako je njihovim pošiljaocima doista stalo do toga da primaoce uvjere u opravdanost svojih tvrdnji, dakle ako postoji više konkurentnih artikulacija interesa koje se međusobno sukobljavaju na političkoj sceni, diskurs koji ih iznosi teži za
84 Domene i diskursi
tim da bude argumentiran, i suvremena teorija političke komunikacije veliku pažnju posvećuje argumentacijskim postupcima, nerijetko se pri tome pozivajući i na antičku retoriku (Pupovac 1990) . Nasuprot tome, u društvima u kojima je moguć samo jedan ideološki tip političkog diskursa, on svoju ilokucijsku moć crpe izravno iz moći svojih govornika, tako da argumentacija u njemu može posve izostati: takav diskurs često postaje samosvojan konstrukt koji uvelike gubi semantičku vezu s izvanznakovnim svijetom ri'a koji bi se morao odnositi, konstrukt koji stvara vlastitu realnost (cf. Seriot 1985) .
Prema tome, unutar retoričke domene političkim se diskursom komunicira, kao i u antičko doba (ali u ponešto suženom opsegu, jer su neki sadržaji "prepušteni" drugim subdomenama i njihovim diskursima), o problemima relevantnima za uređenje života u društvenoj zajednici, a ujedno se izriču različiti kolektivni interesi i pogledi na svijet. No možda je najvažnija "sadržajna" funkcija političkog diskursa u demokratskim državama i društvima oblikovanje višestruko artikulirane političke javnosti u kojoj se formiraju kolektivna mnijenja i stavovi i koja, s druge strane, služi kao kontrolna instanca i regulator djelovanja aktivnih sudionika političke domene.
Ovladavanje formalnim i sadržajnim osobinama političkog diskursa u principu predstavlja jedan od preduvjeta (iako, dakako, ne jedini) za aktivnu participaciju u političkoj domeni i za zadobivanje statusa i uloge u njoj. Čak i oni politički govornici koji namjerno unose inovacije u dominantni tip političkog iskaza, moraju - da bi bili prepoznati kao aktivni sudionici političke domene - zadržati neke karakteristike prethodne upotrebe jezika, i tek sasvim revolucionarne situacije u kojima se društvo radikalno mijenja zahtijevaju posve nov politički diskurs, kao što
Javni jezik 85
je to prvi pokazao Paul Lafargue ( 1 8 9 4 ) na primjeru francuske revolucije; no i tada idiom politike zadržava izvjesnu distancu u odnosu prema drugim diskursima javne komunikacije kako bi se od njih jasno razlikovao. Čini se, stoga, da su u suvremenim društvima svi pokušaji da se politički diskurs približi svakodnevnoj upotrebi jezika i da na taj način pridonese većoj mogućnosti pretvaranja pasivnih političkih uloga u aktivne, unaprijed osuđeni na neuspjeh, bar sve dotle dok je politička domena izdvojeno područje ljudskog djelovanja. Složenost modernih procesa iskazivanja zajedničkih interesa i kompleksnost tih interesa, s jedne strane, i količina društvene moći koja proizlazi iz političke domene, s druge strane, ne dozvoljavaju da zamislimo značajne promjene u položaju i funkcioniranju političkog diskursa.
I napokon, što se tiče kanala kojima se odašilju političke рошке, oni su ili akustički ili vizualni, a to znači da se mogu širiti i živom riječju i pismom, te u oba slučaja - koji se djelomično razlikuju po svojoj retorici - u današnje vrijeme značajnu ulogu u distribuciji političkih poruka imaju tehnološka usavršavanja kanala. Političke poruke odaslane putem novina, radija ili televizije, na primjer, omogućuju da aktivno djelovanje na oblikovanje političke javnosti bude podjednako (ili gotovo podjednako) raspoređeno na cijelom državnom teritoriju i da, ukoliko moć određene grupe i njezine politike nadilazi državne granice, ima doista globalni karakter.
U retoričkoj domeni javne komunikacije u svim se društvima, ne samo modernima nego i u onim drevnima koja su poznavala iole složeniju političku organizaciju, manifestira i administrativni diskurs. Po svojim virtualnim sadržajima, dakle po tome što se i njegove рошке tiču zajedničkih interesa društva, u najširem smislu te riječi, ovaj je
8 6 Domene i diskursi
diskurs blizak diskursu politike i redovito predstavlja njegov "produžetak", bar kada je riječ o iskazima one grupe koja je u nekoj zajednici dominantna i u njoj ima moć i vlast, ili makar samo moć: naime, administrativni diskurs služi prije svega za operativno normiranje i provođenje prihvaćenih političkih poruka, tako da se njime, u principu, iskazuju konkretni modaliteti ostvarivanja interesa artikuliranih u domeni politike. Sa stajališta teorije javne komunikacije postoje, ipak, brojne razlike između administrativnog i političkog diskursa.
Najprije, premda smo konstatirali da se u domeni političke komunikacije razlikuju aktivne i pasivne uloge i premda se jedan dio tih uloga u modernim društvima smije smatrali profesionalnima, u demokratskim uređenjima one, bar u teorijskom modelu, nemaju obilježje trajnosti već su podložne promjenama u skladu s mnijenjem formiranim u političkoj javnosti (i iskazanim, na primjer, na izborima). Administrativne su uloge, nasuprot tome, ne samo redovito profesionalne nego su uglavnom i trajnog karaktera, što se odražava i u specifičnostima njihova diskursa i načina komuniciranja; treba primijetiti da se politički i administrativni diskurs međusobno uvelike približavaju ondje gdje - kao u nedemokratskim režimima -i političke uloge postaju, stvarno ili prividno, u percepciji samih političara, trajne i neovisne o transformacijama stavova u javnosti. U svakom slučaju, diskurs administracije i sam je mnogo manje podložan promjenama od političkog iskaza, tako da neki njegovi elementi, a ponekad i sveukupnost njegovih obrazaca, mogu komunikacijski "preživjeti" ne samo izmjene stranaka (i njihovih ideologija) na vlasti nego i mnogo radikalnije transformacije društvenog konteksta, kao što to dokazuju, na primjer, brojne nove administracije bivših kolonija koje u novostvorenim drža-
Javni jezik 87
vama komuniciraju i dalje na način kolonizatora (cf. Cal-vet 1 9 7 4 ) . Osim toga, u političkoj komunikaciji (ponovo: osobito u demokratski konstituiranim društvima) postoji, usprkos podjeli na pasivne i aktivne uloge, redovito neki oblik dvosmjernosti: aktivni sudionici političke domene i komuniciraju međusobno, uspoređujući i suprotstavljajući svoje stavove i interese, i traže, indirektno ili direktno, od pasivnih sudionika neki oblik povratne informacije koji će im omogućiti dalje djelovanje u političkoj javnosti. Iako se ne bi smjelo tvrditi da administrativni diskurs ne zahtijeva nikakav odgovor (dapače, on nerijetko izričito potiče primaoce poruka i na verbalne i na neverbalne odgovore), ipak je mnogo u većem stupnju jednosmjeran. Traženi odgovori, naime, u administrativnoj su komunikaciji velikim dijelom već zadani samim porukama, tako da povratna informacija najčešće nema stvarnog utjecaja niti na pošiljaoca poruke (ukoliko se ne radi o "unutarad-minstrativnom" saobraćanju) niti na modalitete odašiljanja budućih poruka: i opet nije teško zapaziti sličnosti između administrativne komunikacije i političkog diskursa u nedemokratskim društvima.
Relativna stalnost administrativnog diskursa i činjenica da se on velikim dijelom odvija u pisanoj formi (dok razvijena tehnologija služi i za arhiviranje njegovih poruka i njihovo pripremanje za potencijalnu komunikaciju kroz vrijeme i za njihovu distribuciju u prostoru) - ova dva elementa utječu na to da je njegov jezični oblik umnogome šablonski, dakle da se sastoji od gotovih obrazaca čija je glavna funkcija potvrđivanje statusa administrativnog diskursa a tek zatim i prenošenje određenih informacija. Zbog toga je administrativni diskurs obično još udaljeniji od svakodnevne jezične upotrebe nego politički diskurs. Svi ovi faktori zajedno - relativna nepromjenjivost statusa
88 Domene i diskursi
i uloga u domeni administracije i stalnost njezina idioma, naglašena jednosmjernost komunikacije (često pojačana zahtjevom, kojemu "običan" sudionik društva teško može udovoljiti, da eventualni odgovor bude i sam iskazan administrativnim diskursom), korištenje formalnih jezičnih obrazaca kojima iskaz ponekad postaje gotovo nerazumljiv -, kombinirani s bezličnom moći koja proistječe iz administrativne funkcije održavanja modaliteta kolektivnog života i koja može bitno odrediti i individualne egzistencije članova društva, pridonose socijalnoj važnosti ovog tipa diskursa. Ona u sebi sadržava jednu skoro paradoksalnu dimenziju: premda je administrativni diskurs, kao i domena administracije, uostalom, u svakom složenijem društvu, u krajnjoj konsekvenciji, budući da održava (i odražava) funkcioniranje zajednice, neophodan i premda je, od vremena najranijih državnih administracija, sačuvao neke gotovo mistične elemente, on se (za razliku od političkog diskursa) uistinu malo kada pojavljuje kao priznati jezični i komunikacijski uzor. Naprotiv, on je vrlo često objekt različitih vrsta kritika, a usprkos tome neki njegovi elementi, a osobito gotove formule koje ga karakteriziraju, nerijetko prelaze u druge oblike javnog (pa i privatnog) komuniciranja. Za ovaj dvoznačni odnos govornika prema diskursu administracije moguće je pronaći mnoga objašnjenja, no najjednostavnije je vjerojatno ono prema kojem moderne administracije proizvode goleme količine poruka koje se šire svim kanalima javne komunikacije, i praktički je gotovo nemoguće izbjeći i same te poruke i njihov i sadržajni i - još više - formalni utjecaj. Drugo je objašnjenje utjecaja administrativnog diskursa jednako pragmatične prirode, ali vrijedi i u onim situacijama u kojima administrativne poruke nisu jedna od naj-frekventnijih pojava u kanalima javne komunikacije: nai-
Javni jezik 89
me, te poruke imaju izuzetno veliku perlokucijsku moć koja je u skladu s njihovom ilokucijskom snagom, što znači - prevedemo li ove pragmatičke termine u netermino-loški iskaz - da je stvarno djelovanje primalaca tih poruka uvelike sukladno efektu koji je njihov pošiljalac želio postići. J o š jednostavnije rečeno, ono što (državna) administracija nalaže, bilo u komunikaciji medu svojim članovima ili - još više - u saobraćanju s ostalim članovima zajednice, u načelu se mora izvršiti.
Slična je tvrdnja primjenljiva i na treći tip diskursa koji možemo izdvojiti unutar retoričke domene javne komunikacije - za pravni diskurs. Njegov zaseban položaj u domeni retorike opravdava se time što pravni spomenici, poput Hamurabijeva zakonika, prestavljaju neke od najstarijih svjedočanstava o javnoj komunikaciji ili su, kao tekstovi rimskog prava, dubinski usađeni u temelje nor-mativnog uređenja života u zajednici na Zapadu; zatim time što u modernim državama vlada princip trodiobe vlasti gdje zakonodavna i sudska vlast u osnovi "progovaraju" pravnim diskursom; i, napokon, time što i u jezičnom i u komunikacijskom smislu pravni diskurs posjeduje čitav niz specifičnosti koje su u današnjoj teoriji prava i u lingvistici prilično detaljno opisane (cf. Visković 1989) .
S političkim i administrativnim diskursom pravni diskurs dijeli svoju eksplicitnu sadržajnu usmjerenost prema zajedničkim interesima, premda se djelomično, u okviru građanskog prava, na primjer, bavi individualnim interesima, no uvijek u skladu s normama koje su kolektivne. Administrativnom diskursu diskurs je prava sličan i po visokom stupnju formalizacije plana jezičnog izraza, no od njega se donekle razlikuje po tome što se - češće nego u domeni administracije - njegovi komunikacijski akti odvijaju u živoj riječi (u parnicama, na primjer), iako redovito
90 Domene i diskursi
zadobivaju i svoj pisani oblik. Pravni diskurs. osim toga. pripada visoko specijaliziranim idiomima za koje je. da bi se njima uistinu ovladalo (dakle: i njihovim strogo utvrđenim planom izraza i znanjima potrebnima za oblikovanje njihova plana sadržaja), potrebno proći u principu formalan proces obrazovanja; stručno specijalizirano obrazovanje kao preduvjet stvarne upotrebe pravnog diskursa također je element po kojem se ovaj idiom razlikuje od administrativnog diksursa (za koji je uglavnom potrebna ili stručna nespecijalizirana edukacija ili edukacija za različite specijalizacije) i od političkog diskursa (koji zahtijeva većinom opća i nespecijalizirana znanja). Zbog svega toga pravni se diskurs može smatrati ne samo profesionalnim žargonom nego i sociolektom koji, unutar "kolektiva pravnika", funkcionira kao posve jasno sredstvo njihova međusobnog raspoznavanja, stečeno u specifičnim obrazovnim procesima.
Kao i u drugim dvjema subdomenama unutar retoričke domene, u političkoj i administrativnoj, i u pravnoj je sferi moguće u određenoj mjeri razlikovati aktivne i pasivne uloge i statuse, no kako svaki pojedinac "uvučen" u neki pravni komunikacijski akt postaje time i makar potencijalni subjekt pravne komunikacije (Visković 1989, 20), možda bi bilo bolje govoriti o stručnim i laičkim ulogama i statusima u pravnoj domeni: autoritet i socijalni značaj stručnih uloga i statusa, prema očekivanju, višestruko nadilazi društvenu vrijednost adekvatnih laičkih pojava, a ta se razlika - kao i kod dragih visoko specijaliziranih profesija, u medicini, na primjer - podržava i "stručnošću" diskursa kojim laički sudionici pravnih komunikacijskih akata zapravo nikada ne ovladavaju u potpunosti. Zato se u pravnoj komunikaciji javlja fenomen koji je u političkoj domeni posve izuzetan a u administrativnoj sferi u sva-
Javni jezik 91
kom slučaju rjeđi nego u pravnoj: to su različite vrste posrednika (advokata, na primjer) između stručnih i laičkih sudionika javne komunikacije koji prevode iskaze s pravnog diskursa na obični, svakodnevni idiom i obratno.
Stručne uloge i statusi u pravnoj domeni (i same, unutar nje, u različitim hijerarhijskim odnosima koji mogu značajno varirati od jednog društva ili pravnog poretka do drugoga) u većini su suvremenih država stalnije od političkih ali su podložnije promjenama od administrativnih (a nerijetko su i mnogo manje bezlične od njih). Njihov autoritet proistječe, dakako, iz mjesta u socijalnoj strukturi i (često relativno velike) društvene moći kojima raspolažu, a u javnoj komunikaciji pravne poruke, ako ih odaši-lju kvalificirani govornici u adekvatnom kontekstu, imaju izrazito veliku ilokucijsku snagu i vrlo visok stupanj njezina podudaranja s perlokucijskim efektom, tako da se ovakvi pravni iskazi često smatraju pravim primjerimaperfor-mativa, iskaza koji predstavljaju izravno jezično djelovanje, dakle iskaza koji direktno izazivaju djelatne posljedice.
Općoj domeni retorike po nekim svojim obilježjima pripada i diskurs medija ili sredstava javne komunikacije, dakle novina, radija, televizije. Naime, mediji zapravo formiraju "mješovitu" subdomenu, u kojoj se pojavljuju u principu svi diskursi javne komunikacije, no u suvremenim društvima njihova je temeljna funkcija oblikovanje javnosti, a prije svega političke javnosti u nekom društvu, i zbog toga u njima nerijetko politički diskurs (ponekad značajno modificiran i prilagođen i karaktera samog medija i krugu primalaca njegovih poruka) ima i kvantitativno i - osobito - kvalitativno bitnu ulogu. Medijska je domena javne komunikacije danas doista detaljno izučena u većini svojih i formalnih, i sadržajnih, i funkcionalnih di-
92 Domene i diskursi
menzija (cf., npr., McQuail 1994; Real 1996; Downing 1996), pa je dovoljno da ukratko razmotrimo što su njezine karakteristike, ako je poimamo kao jedan od konteksta javne komunikacije. "Mješovitost" medijskog diskursa uvjetovana je, bez ikakve sumnje, prije svega time što su mediji, u posve etimološkom smislu te riječi, u osnovi posrednici koji poruke nastale u drugim domenama javne komunikacije (a posebno u političkoj domeni) distribuiraju medu širokim krugom primalaca, prilagođavajući ih istovremeno i na planu jezičnog izraza i na planu jezičnog sadržaja jezičnim i komunikacijskim kompetencijama tih primalaca. S druge strane, u svojoj informativnoj funkciji, diskurs medija jednim se dijelom izravno odnosi na neke pojave u izvanjezičnom univerzumu, pretvarajući ih u "vijesti": u takvim je slučajevima medijski diskurs jasnije obilježen vlastitim specifičnostima, ali u principu ne doseže razinu izrazito diferenciranog profesionalnog sociolekta, kako bi ostao razumljiv brojnim i po svojim sposobnostima i interesima različitim članovima zajednice.
Mediji su uvijek definirani tehnološki "obrađenim" kanalom u kojem se realiziraju, a pojedine vrste kanala određuju u velikoj mjeri i formu diskursa koji se u njima upotrebljava, to više što svaki kanal omogućuje kombiniranje sistema jezičnih znakova s drugim znakovnim sustavima (u novinama sa sustavom statičkih slika, na radiju sa sistemom muzike i različitih nejezičnih akustičkih efekata, a na televiziji i filmu još i sa sistemom dinamičkih, "pokretnih" slika): promatrana s tog stajališta mcluhanovska znamenita deviza prema kojoj je medij sam po sebi poruka mogla bi se parafrazirati tvrdnjom da je medij u stvari kanal. Premda su u predmodernim vremenima i društvima postojali prethodnici medija koji ili nisu uopće ovisili o tehnološkom kanalu (poput glasnika i telala u srednjo-
Javni jezik 9 3
vjekovnim gradovima) ili je primitivnost tehnologije uvelike limitirala domete njihove distribucije (kao u slučaju actci diurna, pisanih dnevnih novosti u Rimu Cezarova i carskog razdoblja), današnja zavisnost medija o tehnologiji kanala određuje medijsko područje kao jedan od konteksta javne komunikacije koji je upravo karakterističan za moderno vrijeme i za suvremena društva. Ta povezanost medija s kanalima ima bar još dvije posljedice koje obilježavaju i njihovu sferu i - makar djelomično - njihov diskurs.
S jedne strane, naime, danas klasični mediji (novine, radio, televizija) sudjeluju u komunikacijskim aktima u kojima se pojavljuje relativno malen broj pošiljalaca poruka (koje bismo, ne sasvim precizno, mogli nazvati novinarima) i relativno velik broj primalaca poruka, kojih ima više nego u političkoj, administrativnoj ili pravnoj komunikaciji, ako one nisu posredovane medijima, i koji svi istovremeno (kod radija i televizije doslovno, a u slučaju novina s nevelikom dozom metaforičke interpretacije) primaju istu poruku, što omogućuje tehnologija kanala. Ova simultanost primanja poruke već sama po sebi stvara -kako su to teoretičari mnogo puta primijetili - neku vrstu ne posve virtualne zajednice primalaca koja se pod određenim uvjetima može transformirati u realnu javnost, tako da je uloga medija u formiranju javnosti danas doista golema. No ti su komunikacijski akti uglavnom, u sferi javne komunikacije, jednosmjerni, a elementi dvosmjer-nosti, kakvi se naziru u pismima novinskih čitalaca ili u kontakt-emisijama na radiju i televiziji, tek su, zbog svojeg malog udjela u cjelokupnoj medijskoj produkciji poruka i zbog toga što u njima sudjeluje vrlo malen broj čitalaca, slušalaca ili gledalaca, surogat dvosmjernosti komunikacije. Zbog toga mediji povratnu informaciju traže prven-
9-i Doniefie i diskursi
stveno u broju primalaca svojih poruka, a tek nakon toga u njihovim efektivnim reakcijama. Mnogobrojnost, anonimnost i 'sutljivost" primalaca medijskih poruka, dakle njihova nužna kolektivnost, pretvara medije u izuzetno prikladno sredstvo intencionalnog usmjeravanja javnosti i njezina mnijenja u određenom pravcu.
S druge strane, kao Što je već bilo rečeno, tehnološki "obrađeni" kanali uvijek su u nečijem vlasništvu, a vlasnici kanala (a to znači i medija) najčešće nisu novinari koji su direktni pošiljaoci medijskih poruka. Banalna je činjenica da su medijske poruke uvijek pod nekom vrstom kontrole vlasnika kanala (bila to država, neka grupa koja najčešće ima i izraženu društvenu moć, ili pojedinac) i da on leži za tim da se poruke formuliraju u skladu s njegovim (političkim, ekonomskim, socijalnim) interesima i da od njih i od medija ima neku (i opet: političku, ekonomsku, socijalnu) korist: u krajnjoj konsekvenciji, on teži za tim da javnost i njezino mnijenje, pa i njezine stavove i postupke, usmjeri tako da njegovi vlastiti interesi i koristi ne mogu biti dovedeni u pitanje. Ova se manipulacija javnošću zasniva na cijelom nizu ponekad veoma različitih postupaka, od posredovanja samo određenih poruka origi-narno nastalih u nekoj drugoj sferi javnog života, preko odabira događaja koji će biti "pretvoreni" u vijesti, do njihove "usmjerene" interpretacije. Odgovor koji se danas nudi na ovu mogućnost manipuliranja javnošću (što je problem kojemu ćemo se uskoro još jednom vratili) u demokratskim su društvima nezavisni mediji, gdje pojam nezavisnosti implicira ili to da su novinari (većinski) vlasnici svojeg medija (a eventualno i njegova kanala) ili da se stvarni vlasnik ili "kontrolor" medija i kanala odriče realizacije vlastitih interesa u medijima. U prvom je slučaju uvijek moguće da i novinari budu zastupnici vlastitih a ne
Javni jezik 9 5
općih interesa, a u drugom je nejasno kakvi bi motivi nagnali vlasnika medija na odricanje od zastupanja vlastitih interesa, tako da se čini da je najefikasnije sasvim pragmatično rješenje, kakvo se u nekom obliku obično i pojavljuje u demokratskim društvima i koje nezavisnost medija ne pokušava uspostaviti "iznutra" nego "izvana", s pomoću zakonskih i drugih socijalno relevantnih normi.
Svi ovi elementi koji utječu na konstituiranje medijske subdomene i njezina diskursa reflektiraju se i u ambivalentnosti uloge i statusa njezinih aktivnih sudionika. Njihova posrednička uloga, s jedne strane, čini ih ovisnima o statusima i ulogama onih čije poruke prenose, a potencijalni utjecaj medija na oblikovanje javnosti dodaje im i neku vrstu samostalne moći, koja, ipak, zavisi od ostvarenog utjecaja, dakle od čitanosti, slušanosti ili gledanosti pojedinog medija, pa može uvelike varirati od jednog slučaja do drugoga. Ali u osnovi socijalni status i uloga medijskih pošiljalaca рошка proizlazi iz pozicije cijele subdomene u određenom društvu, i samo u relativno rijetkim situacijama njezini aktivni sudionici (pojedini komentatori ili reporteri, na primjer) uspijevaju stvoriti jasno individualiziran položaj u strukturi javne komunikacije: a i taj položaj uvelike ovisi o "kolektivnom" autoritetu medija u kojem djeluju.
U suvremenim društvima u recentnom razdoblju u ovoj se sferi pojavljuju i novi mediji, uglavnom utemeljeni na kompjutorskim tehnologijama, poput Interneta ili elektronske pošte, a i klasični se mediji - pod utjecajem novih i kao rezultat samostalnog tehnološkog razvoja -mijenjaju, o čemu svjedoči, na primjer, pojava kabelske i digitalne televizije. Djelovanje ovih novih medija u socijalnom okruženju i njihov utjecaj na transformaciju komunikacijskih aktivnosti također su iscrpno opisani u doista
96 Domene i diskursi
velikom broju radova koji su im posvećeni (cf., npr., opsežne bibliografije u Fidler 1997; Lash & Friedman 1992; Holmes 1997) . U optici teorije javne komunikacije mogu se izdvojiti bar tri fenomena koji, direktno i indirektno, utječu i na stvaranje novog medijskog diskursa, a posljedice se tih procesa osjećaju u svim segmentima javnog saobraćanja. Ta su tri fenomena: interaktivnost, virtualnost i opća pristupačnost kanala.
Za razliku od svih ostalih područja unutar retoričke domene, u kojima se uvijek diferenciraju aktivni i pasivni sudionici komunikacijskih akata koji teško i samo u određenim okolnostima mogu izmijeniti svoje uloge, novi su mediji zamišljeni tako da se uloge pošiljalaca i primalaca poruka u njima lako zamjenjuju, pa bi oni morali postati neka vrsta suvremenih agora (Holmes 1997, 132 sqq.) na kojima svaki sudionik društva s lobodno prima i odašilje informacije. Kako su ta mjesta susreta konstituirana samo s pomoću tehnologije i ne postoje kao realni teritoriji, ona su zapravo virtualni prostori u kojima se okupljaju virtualne zajednice, neprestano promjenljiva sastava. Napokon, jednostavnost ovladavanja tehnologijom "ulaska" u nove kanale, koji, zbog svoje brojnosti i složene dinamike svojeg isprepletanja, teško mogu biti pod stalnom kontrolom i kojima cijena upotrebe neprestano pada, trebalo bi da (ponovo, makar virtualno!) omogući baš svakome da sudjeluje u komunikacijskim aktima u novim medijima. Ta idealna projekcija novih medija, dosad tek djelomično ostvarena na globalnom planu, ali uvelike realizirana na nekim ograničenim socijalnim prostorima razvijenog Zapada, i u komunikacijskom i u sociološkom smislu ima svoju pesimističku i svoju optimističku futurističku dimenziju (Škiljan 1991, 143 sqq.), i teoretičari se danas uvelike spore oko toga koja je od njih bliža realnosti.
javni jezik 97
Ne ulazeći ni u kakve detaljnije analize, spomenut ćemo samo nekoliko već sada vidljivih posljedica što su ih novi mediji izazvali u domeni javnog komuniciranja. Metafora agore jasno ukazuje na intenciju da se u novim medijima ukloni ili bar oslabi granica između javne i privatne komunikacije, budući da je agora ovdje zamišljena kao javno mjesto na kojem svaki pojedinac nastupa u svojoj privatnoj ulozi. Ova težnja nesumnjivo na izvjestan način pridonosi demokratizaciji javnosti, ali istovremeno dokida mogućnost pravog razlikovanja između općih i pojedinačnih interesa i njihove međusobne artikulacije, pa se postavlja pitanje nije li sam pojam javnosti u takvim medijima potrebno nanovo definirati: u tom bi slučaju i konstitucija socijalnog života nesumnjivo doživjela značajne promjene. Osim toga, antička agora bila je lokalna ne samo zbog toga što je, dakako, bila locirana u sasvim određenom urbanom prostoru, nego i zato što su se na njoj odvijali susreti članova posve određene zajednice, koji su na agoru stupali i kao individuumi ali i kao nosioci izvjesnih uloga i statusa koji su djelomično pripadali i sferi javnosti. Virtualna agora istovremeno je i globalna i, u svojoj virtualnosti, dopušta da njezini "posjetioci" imaju bilo koju (pa - u krajnjoj konsekvenciji - i nijednu) ulogu i da eventualno odabrane, virtualne uloge neprestano, čak i u toku jednog komunikacijskog akta, mijenjaju. Stalna mogućnost mijenjanja uloga i statusa (i - zbog globalnog karaktera agore i realne anonimnosti njezinih "posjetilaca" -nemogućnost provjere koja je uloga "prava") mogla bi dubinski utjecati na redefiniranje društvenih odnosa, a post-moderno društvo, smješteno u takvu virtual rea/ity, zadobilo bi posve nove komunikacijske okvire u kojima bi, kako smo već napomenuli, relacije između javne i privatne komunikacije zacijelo izgubile svoje sadašnje značenje.
9 8 Domene i diskursi
Čini se, ipak, da su u ovom trenutku društvene strukture tek dotaknute novim medijskim oblicima i da je sfera javnosti, i kao pojam i kao djelatno područje ljudskog života, još uvijek neophodna i za tumačenje i za uređivanje odnosa unutar socijalnih kolektiva. Najviše promjena pretrpjeli su idiomi javnog saobraćanja.
Naime, za razliku od drevne agore koja je bila mjesto usmene komunikacije, u virtualnom javnom prostoru novih medija njegovi sudionici međusobno saobraćaju isključivo pismenim putem, a globalni karakter suvremene agore zahtijeva da im jezični kod bude zajednički, premda su oni nerijetko izvorni govornici raznih jezika: taj zajednički jezični kod daleko je najčešće engleski. No bez obzira na to da li su odabrali neki od "domaćih" jezika ili internacionalno sredstvo komunikacije (u kojem jezična kompetencija sudionika može biti posve nedovoljna za realizaciju imalo složenijeg komunikacijskog akta), skriveni iza anonimnosti virtualnog prostora i nedefinirani svojim javnim ulogama i statusima, pojedinci diskurs javne komunikacije nerijetko zamjenjuju idiomom svojeg privatnog saobraćanja, a u pisanu formu unose oblike inače karakteristične za usmenu izmjenu poruka. Na taj način diskurs novih medija prestaje biti različit od privatnog iskaza; slična pojava, uočava se danas i u klasičnim medijima (posebno na radiju, nešto manje na televiziji, a najmanje - čini se - u novinama), gdje u razne oblike diskursa javne komunikacije sve više prodiru jezični elementi koji su još donedavno u njezinim kanalima bili nezamislivi. Premda se sa stajališta pošiljaoca poruke, koji se ne mora više truditi da ovlada idiomima javnog komuniciranja nego u javnosti "progovara" bez straha od toga da će prekršiti ponekad stroga i jezična i komunikacijska pravila u ovoj domeni, može činiti da se radi o bitnoj demokratiza-
Javni jezik 99
ciji javnog saobraćanja, ne treba zaboraviti da kršenje tih pravila smanjuje komunikacijsku efikasnost poruka (o čemu će kasnije biti riječi); prema tome. dobitak na jednoj strani može izazvati jednako velike ili još veće gubitke na drugoj strani. Kako utjecaj novih medija na sociokomuni-kacijske odnose u društvu predstavlja proces čije posljedice još ne možemo dokraja sagledati, i ne znamo da li će se postindustrijska visoko tehnološka društva doista strukturirati kao postmodernističke zajednice s mnogo promjenljivijim i slabije izraženim ulogama i statusima nego što je to danas slučaj, lingvistika javne komunikacije danas mora te medije opisivati kao elemente konteksta, ali se smije ograničiti na to da momentano uzima u obzir samo njihove neposredno uočljive posljedice.
Kako je retorička domena sa svim diskursima koji se u njoj pojavljuju izuzetno važna za oblikovanje onog dijela javnosti u kojem se izravno ureduju odnosi u zajednici i distribuira društvena moć, dakle političke javnosti, nije neočekivana činjenica da se u toj domeni najjasnije manifestira i manipulacija jezikom javne komunikacije, postupak kojim se u osnovi - kako smo već kazali - vlastiti (grupni ili, rjeđe, individualni) interesi pokušavaju prikazati kao opći i zajednički. Manipulacija se obavlja cijelim nizom suptilnijih i grubljih komunikacijskih i jezičnih postupaka (od direktnog laganja do upotrebe semantičkih pomaka koji primaocima poruka ostaju skriveni, na primjer) i, ako je uspješna, može i bez primjene nejezičnih sredstava prinude (kakva se javljaju u totalitarnim društvima, tiranijama i diktaturama, na primjer) na dulje ili kraće vrijeme usmjeriti stavove i mnijenja javnosti u određenom pravcu: diskurs politike i diskurs medija pri tome imaju u suvremenim društvima vrlo važnu ulogu. Sama mogućnost manipulacije zasniva se, osim na kontekstual-
100 Domene i diskursi
nim okolnostima, i na jednom inherentnom svojstvu jezične djelatnosti u javnoj komunikaciji - to je ideologiza-cija jezika javne komunikacije (cf. Škiljan 1996a; Kress & Hodge 1 9 7 9 ) . Naime, premda je jezik kao apstraktan sistem, dakako, neutralan s obzirom na ideologiju, čim ga smjestimo u njegov realni kontekst upotrebe, on postaje objektom procesa ideologizacije čiji je konačni cilj osvajanje društvene moći. Ti su procesi omogućeni time što se svijet označenih fenomena uvijek nužno razlikuje od univerzuma značenja stvorenih jezikom, pa onaj tko "osvoji" modalitete oblikovanja značenja ujedno utječe na spoznaju svijeta. Osim toga, struktura jezika, postavljena u konkretni kontekst, uspostavlja - kao što smo već rekli - izvjestan odnos sa strukturom društva, i djelovanje u svakoj od tih domena izaziva promjene i u drugoj strukturi. Napokon, jezik je i mjesto konstituiranja subjekta kao individuuma i kao člana kolektiva, te mjesto "usklađivanja" pojedinca s kolektivom. U svim je ovim segmentima jezik, budući da je socijalna konstrukcija realnosti, jasno povezan s ideologijom koja se može definirati kao sistematski skup ideja i kriterija za prezentaciju realnosti. Procesi implementacije ideologije u jezičnu djelatnost razabiru se prije svega u konstruiranju implicitnih i eksplicitnih normi i pravila za jezičnu upotrebu, o čemu će biti riječi u posebnom poglavlju.
U aristotelovskoj podjeli drugo veliko područje konteksta u kojima se odvija javna komunikacija predstavlja domena poetike, kojoj odgovara poetski diskurs: ovamo ćemo, dakako, ubrojiti sve oblike upotrebe jezika u umjetnosti, prije svega u literaturi u stihu i prozi, ali i iskaze koji se manifestiraju u onim umjetnostima u kojima se, kao u kazalištu ili na filmu, na primjer, osim jezika pojavljuju i drugi znakovni sistemi. Poetski diskurs, kao što
Javni jezik 101
je već rečeno, u osnovi se zasniva na drugačijem tipu djelovanja od diskursa u domeni retorike i u funkciji je emotivne i estetske spoznaje svijeta: o njegovu odnosu prema označenim fenomenima i prema svijetu realnosti postoje brojne, često međusobno sasvim suprotstavljene teorije koje, promatrane kroz prizmu lingvistike javne komunikacije nisu sve podjednako zanimljive, ali koje gotovo bez izuzetka upozoravaju na različite specifičnosti umjetničkih idioma.
Potpuno ostavljajući po sirani pitanje postoje li neke formalne ili sadržajne karakteristike po kojima se poetski diskurs može više ili manje jednoznačno prepoznati kao idiom različit od ostalih idioma u javnoj komunikaciji, poći ćemo od sasvim simplificirane pretpostavke da svaka zajednica u principu, na osnovi kriterija koji su ugrađeni u njezino kolektivno iskustvo, razaznaje poetski iskaz kao skup рошка koje doista prenose neke (u čovjekovu životu ponekad vrlo bitne) oblike ljudske spoznaje: ta će nam pretpostavka omogućiti da se u ovom razmatranju ograničimo na samo nekoliko napomena o elementima koji nam se čine relevantnima za analizu djelovanja poetskog diskursa u društvu i konstituiranja poetske domene kao jednog od - po svemu izgleda - nezaobilaznih, za svako ljudsko društvo karakterističnih konteksta javne komunikacije.
Ako razmotrimo funkciju ovog oblika jezika javnog saobraćanja kroz optiku teorije poetike, zapazit ćemo da su se u sagledavanju te funkcije dogodile značajne promjene koje su zacijelo povezane i s pozicijom poetskog diskursa u javnom komuniciranju. Naime - u jednom posve pojednostavnjenom pristupu - moglo bi se reći da se u Aristotelovoj teoriji poetskog iskaza između jezičnog znaka i njime označena fenomena uspostavlja proces mimeze, dakle neke vrste simboličke "reprodukcije" izvanznakovnog svi-
1 0 2 Domene i diskursi Javni jezik 103
jeta i njegove transformacije u znakovni univerzum (cf. i Žunec 1988, za mnogo kompleksniji filozofski pristup problematici), dok sami poetski znakovi izazivaju katarzu, stvaraju emotivnu reakciju primalaca poruka, koja nerijetko i direktno ima kolektivni karakter (u teatru, na primjer) i koja je uvijek u funkciji stvaranja zajedništva medu svim primaocima istih poetskih poruka. Drugim riječima, poetski diskurs namijenjen je oblikovanju specifične javnosti, kolektiva koji je osjetio zajedničku snažnu emociju i tako'doživio zajedničku spoznaju svijeta. Ovo je teorijsko objašnjenje djelovanja i funkcije poetskog diskursa, mutatis mutandis i neprestano dovođeno u pitanje samom poetskom praksom, vrijedilo praktički sve do pojave modernizma, čiju poetiku možemo iščitavati, na primjer, u Mallarmeovim esejima. On smatra da poezija mora biti neka vrsta transkripcije pjesnikovih osjećaja u jednom novom jeziku, a pjesnička će poruka možda stići do primalaca a možda i neće. U aristotelovskim terminima to bi značilo da se katarza zapravo odvija samo na individualnom nivou, dok pjesnik osjećajima spoznaje svijet, a mi-meza je, također individualna, smještena između jezičnih znakova i pjesnikovih osjećaja koje oni "transkribiraju".
Individualizacija funkcije poetskog diskursa, koja je ovdje zacrtana odabiranjem dviju vremenski vrlo udaljenih točaka u teorijskoj interpretaciji, nije, dakako, bila niti tako pravocrtna niti toliko jednoznačna kao što bi se na osnovi ovih dvaju primjera moglo zaključiti, no ipak je smijemo smatrati na izvjestan način simptomatičnom. Naime, ona nam može pomoći u traženju objašnjenja zašto se promijenilo mjesto poetskog idioma u topografiji javne komunikacije. Umjetnički je iskaz, kao što je već naglašeno, u našoj tradiciji bio najstariji potvrđen i jasno u pismu fiksiran oblik jezika javne komunikacije i dugo je vreme
na, ne samo u antičkim društvima nego i u kasnijim periodima, sve do modernih razdoblja, nesumnjivo bio visoko smješten u vrijednosnoj hijerarhiji javnih idioma, tako da je u mnogim društvima predstavljao osnovni uzor prema kojem su se implicitno ili eksplicitno formulirala pravila konstruiranja jezičnog sistema što se upotrebljavao u svim domenama javne komunikacije, osobito prije pojave standardnih jezika; štoviše, u trenutku kad su se oblikovali standardni idiomi u građanskim društvima, njihova je osnovna "grada" gotovo redovito bila preuzeta iz umjetničkog diskursa, tako da još i danas terminološka razlika između standardnog jezika i književnog jezika u mnogim jezicima nije posve jasna.
Svoj je ugled poetski diskurs bar jednim dijelom gradio na činjenici da je snažno sudjelovao u formiranju zajednice i kolektivnih spoznaja i da su ga primaoci poetskih poruka prepoznavali kao simboličku vezu s drugim članovima zajednice. Kad se njegova funkcija u percepciji i pošiljalaca i primalaca poruka individualizirala (što, dakako, ne znači da je i njegova heuristička i spoznajna vrijednost bila umanjena), njegova se relacija prema drugim idiomima javne komunikacije izmijenila i, budući da, izgubivši jedan aspekt "kolektivnosti", više nije mogao biti idealan uzor zajedničkog jezika, poetski se diskurs u modernim vremenima pretvorio u jedan od idioma javne komunikacije, ravnopravan s ostalima, a katkada čak i manje utjecajan od njih, ovisno o tome koliko grupa njegovih pošiljalaca posjeduje socijalnog autoriteta.
Što se tiče autoriteta i društvene uloge i statusa pošiljalaca poetskih poruka, oni su - ako ih uspoređujemo s ostalim domenama javne komunikacije - unekoliko specifični. Naime, u većini ostalih domena i subdomena (a možda i u svima osim u poetskoj) koje predstavljaju kontek-
104 Domene i diskursi
ste javne komunikacije autoritet se potvrđuje i izgrađuje u komunikacijskim aktima i odnosima ali ne ovisi u potpunosti o njima, već se količina društvene moći koju u sebi potencijalno sadržava neka uloga ili status ukazuje kao rezultat čitava niza ekonomskih, socijalnih, političkih, pa i komunikacijskih faktora, koji utječu na ilokucijsku i per-lokucijsku snagu njezina iskaza. Nasuprot tome, u idealnoj projekciji snaga poetskog iskaza i uloga njegova pošiljaoca temelje se jedino na spoznajnom i kreativnom potencijalu koji taj iskaz u sebi sadržava, tako da direktno proistječu iz samog komunikacijskog akta. Uz to, stvaralac poetskog iskaza svoju ulogu i svoj status gradi prije svega individualno, a tek nakon toga kao pripadnik grupe pošiljalaca poetskih poruka, dok u drugim domenama javne komunikacije u načelu pripadnost grupi prethodi individualnom izdvajanju uloge i statusa. U konkretnim društvenim situacijama, ipak, ova se idealna projekcija rijetko ostvaruje, pa socijalna pozicija "poetskog govornika" ovisi i o kolektivnom vrednovanju cjelokupne djelatnosti ali -u jednom značajnom dijelu - i o njegovim individualnim sposobnostima i talentu.
Napokon, i u poetskoj se domeni razlikuju aktivni pošiljaoci poruka i njihovi pasivni primaoci, ali - za razliku od retoričke domene u kojoj je perlokucijski karakter poruka najčešće usmjeren prema djelovanju primalaca u području neke vrste uređenja socijalnih relacija - ilokucij-ska snaga umjetničkog iskaza nerijetko je u modernim društvima više orijentirana prema sferi privatnosti. To ni u kojem slučaju ne znači da danas više ne postoji mogućnost i kolektivne usmjerenosti poetske poruke i kolektivne spoznajne, pa i djelatne, reakcije na nju: ne samo da su neke umjetničke poruke, poput kazališne, na primjer, supstancijalno kolektivne (i s pozicije pošiljalaca i s pozicije
Javni jezik 1 0 5
primalaca рошка) nego se njihova intencija može. virtualno ili stvarno, podudarati s drugim komunikacijskim tipovima artikulacije zajedničkih interesa, kao što je to slučaj u svim izravno socijalno "angažiranim" umjetnostima. U krajnjoj konsekvenciji, djelovanje stvarnog poetskog diskursa upravo se prepoznaje po tome što on otvara nove prostore spoznaje koja, čim je komunicirana u domeni javne komunikacije, postaje i kolektivnom svojinom.
Poetskom diskursu po izvjesnim je karakteristikama, a prije svega po nadracionalnoj argumentaciji (ako racionalnost definiramo u kartezijanskom, dakle modernom smislu) u funkciji prenošenja spoznaje o svijetu, sličan i religijski diskurs (o kojem, kao i o drugim dimenzijama jezika javne komunikacije, pertinentno govori Bourdieu /1989/)- Ipak, razlike su među dvama diskursima sa stajališta lingvistike javne komunikacije znatne: upravo suprotno od poetskog iskaza čija se heurističko-spoznajna funkcija može realizirati narušavanjem utvrđenih komunikacijskih i jezičnih normi, religijski je diskurs velikim svojim dijelom strogo formaliziran, a za njegovo ostvarivanje moraju često biti ispunjeni mnogi (i opet formalni) kontekstualni uvjeti. Osim toga, pošiljaoci religijskih poruka "izvlače" njihovu ilokucijsku moć s jedne strane iz institucije (dakle, ponovo formalno organizirane grupe) kojoj pripadaju, a s druge strane iz pretpostavke da postoji neki nadnaravni originarni pošiljalac poruka, a da su oni samo posrednici u njihovu prenošenju. Za teoriju javne komunikacije zanimljiva je i pretpostavka da se u tom procesu posredovanja - zbog nesavršenstva posrednika - jedan dio izvornih sadržaja poruka nužno gubi, a njegova je rekonstrukcija moguća samo u transcendentnom, zapravo transkomunikacijskom zajedništvu primalaca s prvim božanskim govornikom. Upravo ta činjenica, koja religijskom
Domene i diskursi
diskursu pridaje mistični karakter, predstavlja osnovu njegove ilokucijske snage, a posredničko obilježje njegovih govornika učvršćuje njihove socijalne uloge i statuse.
Smješten, makar djelomično, u domenu javne komunikacije, religijski diskurs služi i za konstituiranje sekularnog zajedništva pa i javnosti, u kojoj promovira, ne samo u pređmodernim nego često i modernim vremenima, specifičnu spoznaju univerzuma (i konstrukciju socijalne strukture) koja postoji paralelno s drugim (političkim, poetskim, znanstvenim...) spoznajama i konstruktima. Budući da su religijske institucije realni elementi društvene strukture koji artikuliraju i svoje vlastite interese, autoritet i moć religijskog diskursa ne zavise toliko od izvornog sadržaja njegovih poruka koliko od socijalnog položaja njegovih nosilaca i od toga da li se mnijenja i stavovi konstituirani u "religijskoj" i u "sekularnoj" javnosti međusobno podudaraju ili konfrontiraju i na koji se način ti procesi odvijaju. Ondje gdje medu tim dvjema javnostima postoji gotovo potpuna ili potpuna podudarnost, religijski diskurs može postati temeljni nosilac spoznajne komunikacije pa čak i zamijeniti skoro sve druge oblike jezika javne komunikacije. Ako nema podudarnosti, dvije javnosti mogu egzistirati paralelno bez većih sukobljavanja ili se mogu međusobno jače ili slabije konfrontirati, a prevagu odnosi onaj diskurs čije poruke nailaze na veće prihvaćanje primalaca.
Treća aristotelovska domena javne komunikacije logička je domena u kojoj dominantnu ulogu igra znanstveni diskurs, za koji smo već naglasili da je upravo Aristotel pivi formulirao njegova pravila, a ona su, obnovljena nakon razdoblja racionalizma u filozofiji i građanskih revolucija, još i danas temelj konstituiranja ovog tipa idioma javnog saobraćanja. Domena znanosti i uloge i statusi koji
Javni jezik
se u njoj zauzimaju u toku povijesti zapadnih civilizacija mijenjali su svoje mjesto u vrijednosnoj hijerarhiji, pa ni znanstveni diskurs nije uvijek imao jednak ugled niti njegovi govornici jednak društveni autoritet. U modernim vremenima racionalna znanstvena spoznaja, kao filozofski odgovor na potrebe građanskog i industrijskog društva u nastajanju, proglašena je jedinim stvarnim putem do istine o univerzumu i garantom društvenog progresa. U tome procesu, kojem je i sama znanost uvelike pridonijela, domena znanosti i njezin diskurs stekli su izuzetan autoritet, koji se neprestano reproducira i u odnosu znanosti i politike, jer moderna politika opravdanje i argumente za svoje postupke nerijetko pronalazi u znanosti, održavajući joj zauzvrat neku vrstu povlaštenog položaja u društvu.
Usprkos ugledu koji ima znanstvena domena i usprkos uvjerenju (koje i znanost sama i politika podržavaju u javnosti) kako je znanstveni diskurs nosilac poruka koje su preduvjet mogućnosti društvenog napretka, diskurs moderne znanosti nije preuzeo ulogu "uzornog" idioma javne komunikacije. On se, naime, danas formira kao visoko specijalizirani profesionalni žargon (s nizom "podžargo-na" koji odgovaraju pojedinim znanstvenim disciplinama), pa je stoga neprimjeren komunikaciji o općim ne-specijalnim temama. Zbog toga u oblikovanju javnosti i u stvaranju njezinih mnijenja i stavova, pa i u procesima njezina ideološkog konstituiranja, mnogo važniju izravnu ulogu ima iz znanstvenog diskursa izveden obrazovni diskurs. On bi, s jedne strane, morao sačuvati tip potpune logične argumentacije i istinosnu kvalitetu koju posjeduje (ili pretendira da posjeduje) iskaz nauke, a s druge bi strane trebalo da bude na planu jezičnog izraza blizak jeziku svakodnevne komunikacije: ta se simbioza često ne uspijeva ostvariti, pa se racionalna argumentacija u obra-
1 0 8 Domene i diskursi
zovnom diskursu katkada zamjenjuje iskazima o dominantnim ideološkim pretpostavkama društva: što je utjecaj dominantne grupe na obrazovanje veći i pod manjom kontrolom javnosti, dakle što je totalitarna komponenta u državnoj organizaciji jače izražena, to je obrazovni diskurs sličniji političkom.
Logička i poetska domena, shvaćene kao konteksti javne komunikacije, a unutar njih područja znanosti i umjetničkog iskazivanja, kojima je i jednom i drugom spoznajna funkcija inherentna i u kojima je uvijek prisutan element kritičkog promišljanja društvene zbilje, prve su upozorile na brojne simptome krize javne komunikacije u postindustrijskim društvima koja je posljedica krize modernog poimanja javnosti, a ova je kriza, dakako, uvjetovana time što se sve više dovode u sumnju i moderni modaliteti konstituiranja društvenih odnosa, o čemu će se nešto detaljnije govoriti u slijedećem poglavlju. Na ovom mjestu potrebno je sasvim ukratko ponoviti kakva je bila uloga triju revolucija pismenosti u formiranju (i razgrađi-vanju) prostora i konteksta javne komunikacije.
Već smo naglasili činjenicu da je pojava pisma i pismenosti bila jedan od najrelevantnijih faktora na osnovi kojih se uopće mogla zasnovati javna komunikacija a sfera javnosti jasno odvojiti od područja privatnosti. Jednako smo tako upozorili na to da se "jedinični" prostor na kojem se uspostavljaju norme i pravila javnog komuniciranja izjednačava s modernom državom-nacijom, a da je njezina pojava u uskoj vezi s dingom bitnom promjenom u domeni pismenosti, dakle s izumom štamparskog stroja i uspostavljanjem "Gutenbergove galaksije". Treća, kompju-tersko-tehnološka revolucija pismenosti, s kojom - svakako ne slučajno - koincidira zapravo postmodernističko poimanje ljudskog univerzuma i društva, nije izazvala sa-
Javni jezik 109
mo nove procese komunikacijske globalizacije nego je pojačala već i tako u filozofiji i u društvenim i humanističkim naukama jasno prisutne sumnje u to da su moderna država i njoj inherentni model ljudske zajednice i konstrukt (političke) javnosti doista optimalna rješenja u kojima se pojedinci i kolektivi mogu najbolje izraziti. Ne ulazeći ovdje u detalje postmodernističke filozofske kritike modernih društava, s komunikacijskog stajališta treba još jedanput ukazati na nekoliko fenomena povezanih s ovim procesima. Nove komunikacijske tehnologije doista omogućuju da se među pojedincima uspostave relacije na način na koji dosad to nije bilo moguće i da se pri tom praktički zanemare prostorne udaljenosti (što zacijelo dovodi i do drugačijeg poimanja vremenske dimenzije): tako se konstituiraju i novi kolektiviteti, nestalnog ili stalnijeg karaktera, a komunikacija u njima i artikulacija njihovih (također nerijetko ad boe stvorenih) interesa zapravo ne pripada "pravoj" javnoj komunikaciji, ali se ipak donekle razlikuje od sfere privatnosti - u skladu s pragmalingvistič-kom terminologijom (cf. Leech 1983, 57 sqq.) takvo bi se saobraćanje moglo zvati interpersonalnom komunikacijom. Teoretski je zamišlivo da takva komunikacija u nekoj novoj formi društvenosti u potpunosti zamijeni područje javne komunikacije, ali je veliko pitanje na koji se način u njoj oblikuje identitet kolektiva i pojedinaca i što se događa s kartezijanskim subjektom koji je ne samo osnovni element modernog društva nego i temeljni sudionik komunikacijskih akata u sadašnjoj javnoj komunikaciji. Tim ćemo se pitanjima još vraćati i kasnije, no već sada moramo konstatirati da se pod utjecajima ove treće revolucije ljudske pismenosti gube ne samo razlike između javnog i privatnog saobraćanja nego slabe i granice među pojedinim domenama i diskursima javne komunikacije. Drugim
1 1 0 Domene i diskursi
riječima, procesi globalizacije komunikacije praćeni su i procesima unifikacije idioma: njihove nove diversifikacije, koje će biti zakonita posljedica ovog objedinjavanja, tek su u začecima, i njihove rezultate i posljedice ne možemo pravo ni naslućivati.
Sažetak
Domene javne komunikacije i diskursi koji se u njima pojavljuju u suvremenim društvima jednim svojim značajnim dijelom ovise o tome kako je izgledala povijest konstituiranja domenajavne komunikacije, koja u zapadnoj tradiciji započinje u najstarijim mezopotamskim državama u kojima je pojava gradskih naselja koincidirala s pojavom pismenosti. Kako je u antičkoj Grčkoj funkcija i uloga javnosti zadobila svoje i danas prepoznatljive forme, nije neobično što su u njoj (posebno u Aristotelovim promišljanjima) izgrađeni i prvi teorijski modeli javnog komuniciranja i njegovih domena i diskursa. U aristotelovskom se modelu, u principu još uvijek primjenljivom, razlikuju tri velike domene javne komunikacije - retorička domena, poetska domena i logička domena-, a njihovi se karakteristični diskursi međusobno razlikuju i po tipovima argumentacije koja se u njima upotrebljava i, djelomično, po jezičnim i komunikacijskim pravilima kojima se podvrgavaju. Iz suvremene perspektive retoričkoj domeni pripadaju: diskurs politike, diskurs administracije i diskurs prava, svaki sa svojim specifičnostima, različitim položajem u vrijednosnoj hijerarhiji idioma i diferenciranim ulogama svojih govornika u socijalnim strukturama; njima se može pridružiti i diskurs medija, kao posrednika u ostvarivanju njihovih temeljnih funkcija-konstituiranju (političke) javnosti i uređenju socijalno relevantnih odnosa u društvu. U retoričkoj domeni osobito je izražena tendencija manipulacije jezikom javne komunikacije, zasnovana na njegovoj nužnoj ideologizaciji. U poetskoj se domeni pojavljuje poetski diskurs, u logičkoj diskurs
Javni jezik 111
znanosti i diskurs obrazovanja, a negdje medu tima dvjema domenama nalazi se religijski diskurs, koji svi služe, u najširem smislu, za prenošenje spoznaja o čovjekovu svijetu (u jednom slučaju na nadracionalnim i emotivnim a u drugom slučaju na intelektualnim i racionalnim osnovama) i tako utječu na oblikovanje ljudskih zajednica. Konstituiranje i razlikovanje pojedinih domena i diskursa javne komunikacije i njihovih prostora uvelike je povezano i s trima revolucijama pismenosti, od kojih je posljednja, kompjutorska, pojačala sumnje u optimalnost (pa makar i idealne) socijalne strukturiranosti modernih društava i. zajedno s postmodernom, upozorila na suvremenu krizu javne komunikacije i javnosti uopće.