Sovjetski Savez za administracije Leonida Iliča Brežnjeva (1964. – 1982.)

David MAGDID, mag. hist. david.magdic@gmail.com

Sažetak

Autor na temelju relevantne domade i strane literature, sekundarnih i primarnih izvora, a u logičko povezanoj cjelini prikazuje i eksplicira najburnije razdoblje Sovjetskog Saveza u njegovoj povijesti od Oktobarske revolucije. Riječ je o razdoblju vladavine Leonida Brežnjeva, koji je državom upravljao u svom 18-godišnjem mandatu. Razdoblje je to uzavrele diplomacije Hladnog rata i bipolarnog rivaliteta supersila te njihova nadmetanja u naoružanju kao i vojnih uplitanja u zemlje Tredeg svijeta. U radu je podrobnije razmatran modus operandi sovjetskog vođe kao kulta ličnosti, te njegove pozitivne i negativne strane diplomacije i domade politike, posebice kada se radi o reformama na domadem planu te industrijskoj proizvodnji i konkurentnosti. Autor s potpunim pravom potencira diplomaciju Sovjetskog Saveza u to doba, posebice kada se radi o politici Detanta, popuštanja napetosti u međunarodnim odnosima i redukcije naoružanja u mrtvoj utrci koja traje od završetka najdestruktivnijeg rata u ljudskoj povijesti. Razdoblje Brežnjeva obilježit de, uz raniju intervenciju u Mađarskoj i Istočnoj Njemačkoj još dvije velike intervencije, onu u Čehoslovačkoj i Afganistanu čiji se vanjski i unutarnji čimbenici podrobnije analiziraju u radu te imaju svoja posebna poglavlja, kao i socijalni status i kulturna obilježja stanovništva u tom periodu.

Ključne riječi: Hladni rat, SSSR, Brežnjev, Detant, intervencije

1. Uvod

Svaka knjiga, rad ili članak koji se dotiče Hladnog rata u Republici Hrvatskoj trebala bi nositi status izuzetnog značenja, bilo da se radi o prijevodu ili još bolje, vlastitom uratku. Nije mi bilo teško odlučiti se na upravo ovakvu temu svog rada jer svoje interese i afinitete upravo prema tom području krijem još iz srednjoškolskih dana. U našoj državi demo, kako stvari trenutno stoje, na literaturu i radove na području hladnoratovskog doba još čekati, a nadam se kako de ovaj rad biti primjerak koji de istu malo više osvijetliti. Do recentne literature je vrlo teško dodi i ona je uglavnom na stranim jezicima, poglavito engleskom, a njezino je pradenje sine qua non svakog ozbiljnijeg bavljenja ovom domenom, tj. suvremenim događajima svjetske povijesti nakon Drugog svjetskog rata. Kroz iskazanu metodološku problematiku, a uz pomod literature prikazati du povijest Sovjetskog Saveza u doba administracije GS KPSS Leonida Brežnjeva i njegovog Politbiroa kroz prizmu međunarodnih odnosa ostvarenih s drugom supersilom kao glavnom protutežom SSSR-u, ali i sa državama Tredeg svijeta u razdoblju Detanta, tzv. smirivanja napetosti između dviju supersila. To je bilo i doba gospodarske stagnacije, političkog previranja na vrhušci, doba kada je permanentno harala korupcija, doba Vijetnamskog rata i zavrzlama na Dalekom Istoku i Levantu. Uz to prikazati du okolnosti i namjere, uzroke i posljedice vanjske politike SSSR-a koja je prouzročila dvije velike intervencije sovjetske vojske na Čehoslovačku (1968.) i Afganistan (1979.), odnosno vrlo ambicioznu i agresivnu politiku sovjetskog vodstva koji je sa jedne strane potpisivao ugovore nuklearnih karaktera kao što su SALT I i II, ABMT, TTBT, NPT, te Helsinške akorde, a sa druge strane gradio snažnu mornaricu kako bi mogao parirati SAD-u od kojega su ved tada izgubili svemirsku

utrku, odnosno utrku u visokom tehnološkom naoružanju. Cilj rada je prethodno prikazan, a on je, uz navedeno, dodatno istražiti iole neistraženu povijesnu epohu koja je pomalo marginalizirana zbog toga jer su hrvatski povjesničari 20. stoljeda uglavnom usmjereni na rad na području hrvatske suvremene povijesti te povijesti Jugoslavije. Materijali za rad su raznovrsna i širokopojasna literatura na stranim jezicima uz naglasak na diplomatske ugovore i dokumente dostupne na Internetu (Arhiv CIA i NSA) te monografije povjesničara hladnog rata i stručnjaka za povijest Sovjetskog Saveza (sovjetologa). Materijale koji oslikavaju socijalnu i demografsku strukturu toga razdoblja nalazim u velikoj mjeri kod glazbenika, slikara te pisaca koji su obilježili kulturalni aspekt toga doba te u razgovoru sa osobama koji to vrijeme provode studirajudi, radedi (novinarstvo) i boravedi u tadašnjem SSSR-u.

2. L. I. Brežnjev – djetinjstvo, politička karijera i modus operandi U veljači godine 1935. jedan od ruskih tabloida iz gradida Kamenskoye (danas Dnipreodžeržinsk u Ukrajini) donosi vijest da je uspješno obrazovanje privelo kraju 68 inženjera na tamošnjem Metalurškom Institutu. Sadržavao je i fotografije četvero najuspješnijih učenika među kojima je bio i Leonid Brežnjev. Autor članka nadalje opisuje mlađahnog bududeg čelnika SSSR-a: „Nemogu zamisliti otkud taj čovjek crpi i dobiva energiju i kapacitet za rad. Sin je radnika tvornice, a i sam je radio u istoj tvornici kao monter i ložač… Kasnije je bio i sa zadatkom organizacije partijske ekonomije. Imao je zbijen i težak raspored…No bio je vrlo snalažljiv i kao takav naš najbolji organizator. Bio je u vrhu svoje generacije te primio najbolje ocjene za svoj diplomski projekt. Kako odlazi u tvornicu, ovaj mladi inženjer ondje ide sa svim elementima za postizanje uspjeha… Siguran sam da de ih ostvariti… Govorim to jer je izgrađen od čvrstog materijala…“1 Ove riječi o Brežnjevu su izgovorene u danima kada nitko nije mogao niti očekivati da de de baš on biti izvanredni politički lider i državnik najjače države komunističkog svijeta, Sovjetskog Saveza. Njegov karakter, svjetonazor i pogledi na svijet rezultat su i utjecaj njegovog okruženja radničke klase iz njegovog kraja gdje odrasta. Kamenskoye je bilo tipično ruralno naselje Carske Rusije s malim kudama koje su bile prošarane ulicama, oronulim zgradama te makadamskim putovima, smjestio se nedaleko glavnog grada gubernije, Yekaterinoslava na južnom dijelu impozantne rijeke Dnjestra u Ukrajini. U njegovom rodnom mjestu nalazio se centar ukrajinske metalurške industrije s velebnim poduzedem. Yakov Brežnjev i njegova obitelj – njegova supruga i sin Ilya – bili su jedni od tisuda koji su dolazili iz gubernije Kursk u Kamenskoye u potrazi za poslom. Yakov je nedugo zatim počeo raditi u čeličani a kada Ilya biva ved stariji, zapošljava se u istoj tvornici. Nakon njegovog osamostaljenja upoznati de Natalyu, kder radnika u istoj tvornici koju je oženio. Godine 1906. par de dobiti prvo kdi, a onda i sina Leonida. Odrastao je u ni manje ni više u istim uvjetima kao i ostali sinovi radničkih obitelji u to predrevolucionarno doba. Mladi Leonid igrao se sa svojim vršnjacima na prašnjavim seoskim ulicama, a u vrude ljetne dane odlazio bi plivati u širokom, dubokom Dnjestaru. Kod kude bio je vezan za obitelj i znao je slušati razgovore odraslih, uglavnom o tvornici i radu u njoj, maloj pladi, napornom radu i frustraciji. Svoju etničku pripadnost Leonid je izjašnjavao na temelju tla na kojemu je rođen (Ukrajina), a dugotrajnim i permanentnim korištenjem ruskog kao materinjeg jezika (odrasta u ruskom dijelu Ukrajine) u svojim kasnim 40-im godinama Leonid se od tada pa do svoje smrti izjašnjavao kao etnički Rus. Sa 16 godina pristupiti de mladoj komunističkoj omladini nazvanoj Komsol. Za pristup pravoj komunističkoj partiji Brežnjev de pričekati do svoje 24. godine kada mu je zahtjev za članstvo napokon prihvaden. Ta 1931. godina na kraju postaje točka velikog obrata njegovog života kada upoznaje Nikitu Hruščov pod čijom zaštitom

1 Pergamon Press Inc, 1982, Leonid I. Brezhnev: Pages From His Life, Oxford: Academy of Sciences of he U.S.S.R. and

Pergamon Press Ltd., 1982., 1-2.

de mu karijera iznenada procvjetati. Tijekom služenja vojnog roka 1935./36. godine ovaj mladi komunistički kadar de dobiti konačnu partijsku potvrdu svoje vjernosti kada ga se postavlja za političkog komesara vojne jedinice. Po završetku vojnog roka kratko vrijeme je 1936. godine direktor fakulteta koju je pohađao da bi ubrzo iste godine bio poslan na partijsku dužnost u regionalni centar Dnjepropetrovsk. Tamo je 1939. godine postavljen za partijskog sekretara zaduženog za lokalnu vojnu industriju što je pozicija na kojoj de dočekati napad Njemačke na Sovjetski Savez. Kao glavni odgovorni za tamošnju vojnu industriju on odmah na sam dan napada dobiva dužnost da organizira premještaj lokalnih tvornica važnih za rat na područje Urala. Kako je ovaj posao bio dovršen 26. kolovoza 1941. kada grad Dnjepropetrovsk pada u ruke Nijemaca Brežnjev dobiva prekomandu na dužnost političkog komesara u vojnoj jedinici gdje je dodijeljen sa službenom titulom brigadnog komesara.2

Slika 1. Leonid Brežnjev u Velikom Domovinskom ratu 1943. godine, preuzeto iz Pergamon Press Inc, 1982, Leonid I. Brezhnev: Pages From His Life, Oxford: Academy of Sciences of he U.S.S.R. and Pergamon Press Ltd., 1982., 57.

Tijekom bitke za Staljingrad Brežnjev je postavljen na poziciju zamjenika zapovjednika političkog odjela Zakavkaskog fronta (on se sastoji od 2, a ponekad i 3 sovjetske armije) gdje de ostati sve do prekomande u Ukrajinsku frontu. Na ovoj novoj poziciji gdje stiže s činom pukovnika 1943. godine on ponovno srede Nikitu Hruščova. Vrlo vjerojatno zahvaljujudi tom njihovom starom "velikom prijateljstvu" Leonid Brežnjev iznenada biva unaprijeđen u čin general-majora 1944. godine. Kraj rata ovaj bududi vođa partije dočekuje na poziciji načelnika političkog odjela 4. Ukrajinskog fronta. Kada Brežnjev u kolovozu 1946. godine napušta Crvenu Armiju on je general-major i ratni junak (iako se nikada nije našao u ratnoj opasnosti) što mu uz pomod Hruščova daruje temelje za bududu uspješnu karijeru. Prvi novi položaj mu tako postaje mjesto Prvog sekretara partije Zaporožja koje de on ubrzo zamijeniti za identični položaj u rodnoj regiji Dnepropetrovska. Izlaz iz mnoštva sličnih gradskih i opdinskih sekretara Brežnjev napokon doživljava 1950. godine kada postaje Prvi sekretar Centralnog Komiteta Moldavije. Prije Staljinove smrti ovaj sada uspješan sovjetski političar postaje sekretar Centralnog Komiteta SSSR-a i kandidat za člana Prezidijuma. 2 W. GREEN – W. R. REEVES, 1993, The Soviet Military Encyclopedia: A-F, Abridged English language ed. Boulder,

CO: Westview, 1993., 192.

Tijekom borbe za vlast Malenkov-Hruščov njegov prijatelj ga je bio prisiljen žrtvovati izbacivanjem iz Centralnog Komiteta. Da bi ga se potom izbacilo iz bududih borbi i spletki u Moskvi tijekom ove borbe za vlast koja de potrajati do 1955. godine Brežnjeva se šalje u Kazahstan najprije na mjesto drugog sekretara partije, a nakon pobjede Hruščova na prvo. Tijekom 1956. godine to prijateljstvo dobiva svoju ponovnu potvrdu kada je Brežnjev ponovno postavljen na mjesto sekretara Centralnog Komiteta SSSR-a. Tijekom pokušaja svrgavanja Hruščova 1957. godine on podržava svoga prijatelja što mu donosi novo unapređenje i položaj člana Politbiroa. Na toj poziciji Brežnjev de nastaviti podržavati svog prijatelja sve do 1962. godine kada nastupaju promjene. U međuvremenu 1960. godine on postaje predsjednik SSSR-a što je bez obzira na ime zvučne titule bila u stvarnosti samo ceremonijalna dužnost. Od 1963. godine vedina članova Politbiroa (tada se zvao Prezidijum) je došlo do zaključka kako Hruščov više šteti nego koristi državi. U tadašnjoj "malenoj" zavjeri prisililo se Frol Kozlova da odstupi sa svog položaja potencijalnog nasljednika šefa države i da ga prepusti Brežnjevu. Do prave smjene šefa države dolazi tek 14. listopada 1964. kada zavjera Brežnjev-Kosigin-Podgorni postiže puni uspjeh i smjenjuje Hruščova.

Nakon te smjene svoga zaštitnika Leonid Brežnjev je postao Generalni sekretar KP SSSR-a to jest državni vođa. Tim državnim udarom se ubrzo stvorila situacija kakve nikada niti prije niti poslije nije bilo u povijesti Sovjetskog Saveza. U strahu od stvaranja novog velikog vođe ostali zavjerenici nisu imali nikakvu namjeru prepustiti Brežnjevu vlast u državi tako da se ubrzo oformio neslužbeni trijumvirat. Mihail Suslov, koji je također sudjelovao u zavjeri, je dobio zadatak održavanja pune kontrole na ideologijom komunističke partije i tajnom policijom (KGB) dok je Aleksej Kosigin dobio zadatak upravljanja vladom, a Brežnjev je postao nominalni šef države (iako ne i predsjednik – to je postao Podgorni) i šef partije (koji nema veze s ideologijom). Svi trijumviri su se složili o potrebi širenja komunizma financijskom podrškom komunističkim pokretima u svijetu (i vojnom podrškom afričkim komunističkim vladama), održavanja status quo u Europi i zaštiti teritorijalnog integriteta Sovjetskog Saveza. Gotovo odmah po stupanju na vlast Brežnjev drži govor kojom poziva na vradanje socijalizmu koji je postojao prije Hruščovljevih reformi. Kako bi dokazao tu promjenu u razmišljanju novog rukovodstva on svoju želju da postane nasljednik Staljina dokazuje uzimajudi za sebe titulu generalnog sekretara koju je uvijek koristio njegov uzor. U skladu s tim počela su ponovno zatvaranja čiji broj de ipak preostali trijumviri blokirati da se ne bi došlo do negdašnjih čistki. Tijekom Praškog proljeda 1968. godine Brežnjev organizira vojnu intervenciju za povratak komunističkog režima nakon čega objavljuje svoju doktrinu (Brežnjevljeva doktrina, o kojoj nešto više u narednim poglavljima).

Tijekom vladavine Hruščova je došlo do pogoršanja odnosa s Kinom. Kako je pokušaj mirenja iz 1965. godine propao dolazi do daljnjeg pogoršanja odnosa koje de izazvati kratkotrajni rat na rijeci Ussuri 1969. godine čiju daljnju eskalaciju de spriječiti Kosigin osobnom intervencijom. Bez obzira na taj strah opdega rata sada se Kina okrede SAD-u što dovodi u Moskvi do panike i potrebe opuštanja napetosti u odnosima s Washingtonom. Takav razvoj događaja stvara tijekom sedamdesetih godina politiku Detanta, potpisivanje sporazuma SALT radi ograničenja nuklearnog oružja i sporazuma u Helsinkiju gdje SAD priznaje SSSR-u kontrolu nad istočnom Europom ali traži također da on (SSSR) poštuje ljudska prava. Istovremeno s takvim vanjskopolitičkim promjenama unutar Sovjetskog Saveza se nastavljala borba za vlast protiv Suslova i Kosigina koji su htjeli blokirati jačanje kulta ličnosti državnog vođe. Kao godina koja označava preokret se najčešde navodi 1977. kada Brežnjev napokon uspijeva smijeniti Podgornija koji je bio predsjednik SSSR-a kako bi zauzeo njegovu poziciju. Sada on napokon postaje vodedi trijumvir iako još uvijek ima nekakva ograničenja svoje vlasti.

U svojoj konzervativnoj politici Brežnjev se odlučio odredi vedine nužnih ekonomskih reformi iz doba Hruščova vradajudi se na politiku teške industrije i utrke u naoružanju iz doba Staljina.

Rezultat toga je postala stalna stagnacija ekonomije koja nije bila u stanju niti približno pratiti razvoj kapitalističkih društava. Poljoprivreda je postigla kakav takav uspjeh otvaranjem novih područja za obradu tijekom režima prethodnika sada propada zbog nedostatnih ulaganja što se ponavlja u svim ostalim ekonomskim granama. Čak stambeno pitanje i pitanje zdravstva što je najosnovnije u svakom socijalističkom društvu doživljavaju svoju stagnaciju. Jedino što je napredovalo u toj sumornoj atmosferi je broj birokrata što gotovo sigurno ima veze borbama frakcija unutar komunističke partije tako da svaka od njih želi namjestiti svoje ljude na odgovarajuda mjesta u državnoj upravi što ukazuje na ved spomenutu koruptivnu strukturu partije.

Pobjeda Brežnjeva tijekom unutarstranačkih borbi je ubrzo postala pirova pošto se njegovo zdravstveno stanje počelo pogoršavati, a vlast de se ponovno vratiti u ruke Kosigina i Suslova. Kako se tijekom cijele vladavine nije bavio unutrašnjom politikom (osim kadrovskih borbi) tako se i sada pred kraj života ništa nije promijenilo. Dok on potpisuje sporazum SALT II i šalje nelegalno vojsku u Afganistan (bez prvotnog dopuštenja Politbiroa, kasnije je ipak prihvadena odluka o invaziji) ne razmišlja o posljedicama po ekonomiju, a američki odgovor dovodi državu u probleme kada se proglašava embargo na prodaju žita SSSR-u. Od te 1980. godine Brežnjev je usamljeni, izolirani starac koji je okružen dužnosnicima što zahtijevaju promjene kojima se on protivi. Niti smrt Kosigina 1980. i Suslova 1982. godine to ne mijenjaju pošto vlast pada u ruke Andropova i prije smrti tadašnjeg vođe. Leonid Brežnjev umrijeti de nakon duge i teške bolesti 10. studenog 1982. godine u Moskvi.

3. Ekonomija i gospodarstvo SSSR-a za Brežnjevljeve administracije 3.1. Gospodarska reforma 1965. g. Sovjetska ekonomska reforma iz 1965. g. ponekada nazvana Kosiginina reforma3 ili Libermanova reforma, je predstavljala skup planiranih promjena u ekonomiji Sovjetskog Saveza. Centar ovih promjena je bilo uvođenje profitabilnosti i prodaje kao dva ključna indikatora uspjeha poduzeda. Dio profita tvrtki bi odlazio u tri fonda, korištenih za nagrađivanje djelatnika kao i proširivanje djelovanja, dok bi vedina davanja tvrtki odlazila u centralni budžet. Reforme su uvedene politički od strane Alekseja Kosigina, koji je postao premijerom Sovjetskog Saveza, nakon uklanjanja Nikite Hruščova, dok je program reformi ratificirao Centralni Komitet u rujnu 1965. godine. Reforme su reflektirale neke dugo priželjkivane želje gospodarskih, elitnih planera SSSR-a, što je uvjetovalo kretanje spram više decentraliziranim, međutim detaljnijim i kompjuteriziranim procesom planiranja.

Pod Lenjinovom vlašdu, Nova ekonomska politika je dopuštala i koristila koncepte profita i poticaja za regulaciju sovjetske ekonomije. Staljin je brzo transformirao ovu politiku putem kolektivizacija farmi i ubrzanjem centralnog planiranja – kao primjer petoljetki.4 Oko 1930. godine, Sovjetski Savez je koristio centralizirani sustav kako bi se upravljalo ekonomijom države. U ovom sustavu, jedinstvena birokracija je stvarala ekonomske planove, određivala poslove djelatnicima, visinu plade, diktirala alokaciju resursa, utvrđivala razinu trgovine s drugim državama i planirala kurs tehnološkog napretka. Maloprodajne cijene za potrošačku robu su bile fiksne na razinama koje su bile namijenjene jasnim odnosima na (zatvorenom) tržištu. Cijene veleprodajne robe su također bile fiksne, međutim, također su služile u funkciji računovodstva prije nego za potrebe tržišnog mehanizma. Kolektivne farme su također pladale centralnom birou određene cijene za opskrbu koja

3 R. SAKWA, 1999, The Rise and Fall of the Soviet Union 1917-1991, London and New York: Routledge, 1999., 340-

341. 4 A. KATZ, 1972, The Politics of Economic Reform in the Soviet Union, New York: Praeger, 1972., 8-17.

im je bila potrebna, i za razliku od drugih sektora, djelatnici na farmi su primali plade u skladu sa profitabilnosti provedenih operacija.5 Iako se sovjetskim poduzedima u principu upravljalo principom khozrachet, odnosno principom „ubrojivosti“ – što je od njih zahtijevalo udovoljavanje očekivanja planera unutar sustava sa fiksnim cijenama za njihove inpute i outputove – imali su vrlo malo kontrole nad najvažnijim odlukama koje su utjecale na njihova djelovanja.6 Manadžeri (upravitelji) su imali odgovornost za planiranje bududeg ukupnog outputa, koji bi izrazito podcijenili na način kako bi kasnije „premašili“ svoja predviđanja.7

Menadžeri bi tada dobivali bonuse (premije) za suvišak proizvedenih proizvoda, bez obzira dali su bili proizvedeni na učinkoviti način s obzirom na troškove, ili je njihovo poduzede bilo profitabilno. Bonusi za output robe su bili ispladivani ponekada u jednakom iznosu kao i visina osnovne plada menadžera. Sustav je također poticao bezrazložna povedanja u veličini, masi i troškovima proizvodnih outputova, iz jednostavnog razloga jer se proizvodilo „više“.8

Slika 2. Propagandni poster kojim se promovira reforma. Prevedeno, na posteru je napisano: „Mi kujemo put do Vaše

srede.“ prema http://www.shaba.co/wa?s=1965_Soviet_economic_reform (2. listopad 2015.)

5 J. ADAM, 1989, Economic Reforms in the Soviet Union and Eastern Europe since the 1960s, Hong Kong: McMillan

Press, 1989., 5-11. 6 J. ADAM, 1989, o.c., 11-13.

7 A. KATZ, 1972, o.c., 155.

8 R. I. TUBIS, 1973, Decision-Making in the Soviet Economic Bureaucracy: Administrative Implementation of the 1965

Economic Reform, Politiĉko znanstvena disertacija prihvaćena na Sveuĉilištu u Illinoisu: Urbana-Champaign, 1973., 22-

27.

Slika 3. Svakodnevne operacije tijekom 1967. g. u ekonomski restrukturiranoj tvornici odjede Bolshevichka u Moskvi

– primjer pionira nove ekonomske politike. Preuzeto sa http://wikimapia.org/218458/Moscow-Public-Company-Bolshevichka (2. listopad 2015.)

U skladu sa službenim objašnjenjem reforme, povedana složenost ekonomskih odnosa je snizila učinkovitost ekonomskog planiranja i stoga se smanjio ekonomski rast. Prepoznato je da postojedi sustav planiranja nije motivirao tvrtke kako bi postigli visoke ciljeve ili uveli organizacijske ili tehničke inovacije.9 Pored nove slobode koja je omogudena medijima, a koja je odstupala od striktne partijske linije, pojavili su se i novi prijedlozi za sovjetsku ekonomiju. Aeronautički inženjer Oleg Antonov je 22. studenog 1961. g. u časopisu Izviestia objavio članak naslovljen „Sve za svakog ali i za sebe“ – tražedi vede ovlasti za direktore tvrtki.10 Široko publicirano ekonomsko objašnjenje za reformu je stiglo od Evsei Libermana, iz Kharkivškog instituta inženjerstva i ekonomije. Libermanov članak naslovljen na ovu temu se pojavio u Pravdi u rujnu 1962. g., na koji su utjecali ekonomski „optimizatori“11, koji su se zalagali za (ponovno) uvođenje profitabilnosti kao ključnog ekonomskog indikatora. Liberman je iznio ideju da socijalni interesi mogu biti napredni pažljivim ugađanjem mikroekonomskih parametara: „Ono što je profitabilno za društvo, u konačnici mora biti profitabilno i za svaku tvrtku.“12

Ovi prijedlozi su bili kontroverzni i kritizirani, osobito kao regresija spram kapitalističkog ekonomskog sustava. Kritičari su također isticali da bi se oslanjanje na samu profitabilnost izobličile proporcije pri kojima se proizvode različita dobra. Viktor Trapeznikov je zagovarao sličnu poziciju poput Libermanove, i u Pravdi, u kolovozu 1964. godine je napisao da je „stiglo vrijeme kako bi se odbacili zastarjeli oblici ekonomskog upravljanja temeljenim na normama direktiva, kao i da je potrebno uvesti jednostavniji, jeftiniji i učinkovitiji način kontrole aktivnosti tvrtki. Ova kontrola mora biti uzor na način da djelatno osoblje tvrtke uvidi ekonomičnost i profitabilnost, kako bi organizirali posao na profitabilan način i time doprinijeli nacionalnoj ekonomiji.“13 Za razliku od Libermana 1962. godine, Trapeznikov je sugerirao da je potrebu za reformama neophodno usvojiti od partijskih donositelja odluka i da de isto uskoro postati stvarnost. Sljededeg mjeseca, Pravda je objavila još šest članaka koji su napisali akademici, planeri i menadžeri i zagovarači reformi. Posljednji od članaka je napisao Liberman. Ovaj puta su kritike bile utišane. Inicirano je i nekoliko ekonomskih pokusa kako bi se ispitali Libermanovi prijedlozi. Navedeno je započelo 1964. g. sa novom politikom primijenjenom na tvornice odjede: Bolshevichka (u Moskvi) i Mayka u gradu Gorki.14

Kada su se operacije u tvornicama odjede pokazale umjereno uspješnim, pokus se proširio na približno 400 drugih tvrtki, vedinom situiranim u velikim gradovima. Jedan pokus u gradu Lvov je uključio rudnik ugljena i tvornice za proizvodnju odjede, obude i opreme za podizanje teških

9 1965 Soviet Economic reform - https://en.wikipedia.org/wiki/1965_Soviet_economic_reform#cite_ref22 (16. listopada

2015.), vidi i u Protokolu 22. Kongresa KPSS u Moskvi 1961. dostupno na webu

http://www.foia.cia.gov/sites/default/files/document_conversions/14/esau-16.pdf. Taj kongres poznat je po tome da je

Breţnjev sa svojim instancama napao Hrušĉovljeve protivnike komunistiĉkog reţima meĊu kojima je bila i Jugoslavija. 10

A. KATZ, 1972, o.c., 66., Izviestia je ĉasopis koji se tiska od 1917. do 1991. kao najveće tiraţno glasilo SSSR-a od

njegovog nastanka do raspada 11

M. ELLMAN, 1971, Soviet Planning Today: Proposals for an Optimally Functioning Economic System. University of

Cambridge Department of Applied Economics, Occasional Paper 25. Cambridge University Press, 1971., 17. 12

R. I. TUBIS, 1971, o.c., 81-85. 13

R. I. TUBIS, 1971, o.c., 91-92. 14

G. R. FEIVEL, 1967, The Soviet Quest for Economic Efficiency: Issues, Controversies, and Reforms, New York:

Frederick A. Praeger, 1967., 237.

tereta.15 Rudnik ugljena je postao profitabilniji nakon prelaska na sustav korištenjem bonusa i izrazitijeg neovisnog odlučivanja. Neke od pokusnih tvornica su naišle na teškode, zbog nepouzdanosti dobavljača, koji su nastavili poslovati u skladu sa starim sustavom.16 Pogon u Mayaku se suočio sa dilemom, prilikom pokušaja implementacije mandatorne centralne reforme, dok su istovremeno zaprimili kontradiktorne naputke od lokalnog sovnarkhoz (regionalnog vijeda).

Slika 4. Rad na proizvodnji vozila 1969. g. u novootvorenoj tvornici automobila AvtoVaz u Togliattiju gdje joj je i sjedište. Otvorena je kasnih 60-ih a bila je najveda kompanija u sovjetskoj, i kasnijoj ruskoj automobilskoj industriji,

https://www.pinterest.com/pin/423549539930814071/ (3. listopad 2015.)

Ekonomija je brže rasla u periodu od 1966. do 1970. g. nego od 1961. do 1965. godine.17 Mnoga poduzeda su se ohrabrila prodati ili odbaciti suvišak opreme, otkako je cijeli dostupni kapital bio uključen u proračune o produktivnosti. Izvjesne mjere učinkovitosti su poboljšale ekonomiju. Ovo je uključilo i povedanje prodaje rublji po vrijednosti kapitala ali i realni pad plada u usporedbi sa zarađenim rubljima od prodaje robe.18 Velike tvrtke su doprinosile velikim udjelima profita, ponekada i do 80% iznosa u centralni budžet. Ova uplata „slobodnog“ (viška) preostalog profita je značajno nadišlo kapitalne troškove.19

Ipak, centralni planeri nisu bili zadovoljni utjecajem reformi. Osobito, primijetili su da su se plade povedale bez razmjernog povedanja produktivnosti. Mnoge od specifičnih promjena su bile ili naknadno revidirane ili vradene na stari sustav tijekom perioda od 1969. do 1971. godine.20 Reforme su ponešto i umanjile utjecaj vladavine Partije u domeni mikroekonomskih operacija. Suprotstavljanje provođenju ekonomskih reformi i reformistima, zajedno s opozicijom koja se protivila političkoj liberalizaciji jest i potaknula invaziju na Čehoslovačku 1968. godine.21 Ruski dužnosnici i tisak su ipak nastavili promicati ideje reforme iz 1965. godine. Tijekom 10. lipnja 1970. g., Kosigin je komentirao da je: „suština reforme, pored usavršavanja centralnog planiranja, podidi inicijativu i interes tvrtki u cjelovitom korištenju proizvodnih resursa, kao i

15

A. KATZ, 1972, o.c., 111. 16

R. I. TUBIS, 1971, o.c., 93-94. 17

Prema Janu Adamu, ekonomija brţe raste u periodu nakon 1966., nego u periodu od 1961. do 1966. Taj razvitak, tvrdi

Adam, pokazuje neke zabrinjavajuće podatke: prvenstveno veze izmeĊu nadnica i proizvodnje koja nije bila po naĉelima

centralnog planiranja. Nominalne i realne plaće su rasle brţe, dok je proizvodnja zaostajala, pa ĉak i usporila, J. ADAM,

1989, o.c., 53. 18

Vjerovalo se kako novi sistem mjera reformi ima pozitivne efekte. Tako je dovelo do povećanja prodaje robe široke

potrošnje. Indikativna je i ĉinjenica da je i dovela do poboljšanja uĉinka finalnog proizvoda, prema M. Ellman, 1971,

o.c., 139. 19

G. R. FEIVEL, 1967, o.c., 327, 341, 377-383. 20

J. ADAM, 1989, o.c., 52-53. 21

A. KATZ, 1972, o.c., 180-181.

podizanjem učinkovitosti proizvodnje,s ciljem sjedinjenja interesa djelatnika, tvrtki i društva u cjelini, u smislu ekonomskih poticaja.“22

3.2. Period ekonomske stagnacije Period BDP (prema

podacima agencije CIA)

(NMP23) (prema Grigoriju Khaninu24

NMP (prema SSSR)

1960. – 1965. 4,8 4,4 6,5

1965. – 1970. 4,9 4,1 7,7

1970. – 1975. 3,0 3,2 5,7

1975. – 1980. 1,9 1,0 4,2

1980. – 1985. 1,8 0,6 3,5

Tablica 1. Sovjetski ekonomski pokazatelji po godinama i periodima (izraženo u BNP-u), prema E. Bacon – M. Sandle, 2002, Brezhnev Reconsidered: Studies in Russian & East European history & society, New York, Palgrave MacMillan, 40.

Era stagnacije započela je pod Brežnjevljevom vladavinom. Period stagnacije, pojma koji je skovao Mihail Gorbačov, od mnogih ekonomista smatra se najtežom financijskom krizom Sovjetskog Saveza. Kriza je bila potaknuta pretjeranom centralizacijom i konzervativnom državnom birokracijom. Kako je ekonomija rasla, volumen zadada za planere – donositelje odluka u Moskvi je postao pretjerani teret. Kao rezultat, opala je produktivnost djelatnog rada diljem nacije. Glomazni i nezgrapni postupci državne birokracije nisu dopuštali uvjete slobodne komunikacije i fleksibilni odgovor, koji je zahtijevan sa razine tvrtki kako bi riješili slučaj otuđenosti djelatnika, uvođenje

22

Citirano u A. KATZ, 1972, o.c., 184. 23

NMP (Net material product) je sovjetska vezija GDP-a odnosno bruto društvenog proizvoda (BDP-a). 24

Grigorij Khanin objavio je svoje rezultate kao pokazatelje sovjetskog NMP-a koje je izrazio i konvertirao u BDP

(1980-ih godina). Njegove procjene daleko su ispod granice onih sluţbenih u svim periodima, i niţe od zapadnih

proraĉuna. Njegovi dugovi proizlaze iz sustavnih dogovora tzv. think tankova, udruţenja neprofitnih organizacija za

raspravljanje o ekonomskim problemima drţave. Kasnije će doći do kontroverzi i kritika kako je CIA precijenila rast

sovjetske ekonomije, u D. M.KOTZ– F. WIER, 2007, Russia's Path from Gorbachov to Putin. The Demise of the Soviet

System and the new Russia, New York: Taylor&Francis, 2007., 39.

0

2

4

6

8

10

BDP (CIA)

NMP (G. Khanin)

NMP (SSSR)

inovacija kao i djelovali zajedno s klijentima i dobavljačima. Koncem Brežnjevljeve ere, bilo je vidljivo povedanje političke korupcije. Falsificiranje podataka je postala uobičajena praksa među birokracijom kako bi uspješno izvijestili o ostvarenim ciljevima i kvotama sovjetskoj Vladi, što je još dublje produbljivalo krizu tijekom planiranja.25 Pored rastudih ekonomskih problema, izučene djelatnike se obično pladalo više nego što im je radno mjesto diktiralo, dok se neobrazovani djelatni kadar kasno priključio proizvodnji, i nisu se pokazali kao savjesni djelatnici. Država je uobičajeno premještala djelatnike s jednog posla na drugi, što je u konačnici postala neiskorjenjiva karakteristika sovjetske industrije;26 vlada nije imala pripravne učinkovite protumjere jer je državi nedostajalo nezaposlenih pojedinaca. Državne industrije, poput tvornica, rudnika i državnih ureda su bili prekrcani nediscipliniranim osobljem koje se svesrdno trudilo kako ne bi obavljalo svoj posao. Ovo je u konačnici dovelo, prema Robertu Serviceu do „pojavnosti djelatne snage koja se klonila posla“, među sovjetskim djelatnicima i administrativnim osobljem.

Robert Service, autor knjige Povijest suvremene Rusije: Od carizma do 21. stoljeda, tvrdi da su gospodarski problemi doveli do smanjenja radne discipline čemu se vlada nije mogla suprotstaviti zbog politike zapošljavanja. Kako kaže Service, ta je politika dovela do toga da su vladine industrije poput tvornica, rudnika i ureda bile pune neproduktivnog i nediscipliniranog osoblja što je konačno dovelo do lijenosti među sovjetskim radnicima i administracijom. Tijekom Brežnjeva, Sovjetski je Savez imao „drugi najvedi industrijski kapacitet“ nakon SAD-a te su proizvodili više „čelika, sirovog željeza, cementa i (...) traktora“ od bilo koje druge zemlje na svijetu.27 Probleme u poljoprivredi tijekom Brežnjevljeve ere Service smatra dokazom o potrebi za „dekolektivizacijom“. Ukratko, Service smatra da je sovjetsko gospodarstvo postalo „statično“ tijekom tog perioda, a da je Brežnjevljeva politika stabilizacije bila „recept za političku katastrofu.“28

Richard Sakwa, autor knjige Uspon i pad Sovjetskog Saveza: 1917. – 1991., iznosi mračniji pogled na Brežnjevljevu eru tvrdedi da su stope rasta nezaustavljivo padale od 50-ih dok u potpunosti nisu stale u 80-ima. Njegovo obrazloženje za stagnaciju jest da je rastuda potreba za radnicima, koji su bili nevješti, dovela do opadanja produktivnosti i radne discipline. Sakwa vjeruje da je stabilizacija dovela do stagnacije te da bez jakog vodstva „sovjetski socijalizam ima tendenciju ponovnog padanja u stagnaciju.“29

Prema Edwinu Baconu i Marku Sandleu, autorima knjige Brezhnev Reconsidered, gospodarstvo pod Brežnjevom bilo je dinamično kao i ono pod Hruščovom, ali je ta dinamičnost zaustavljena do vremena kada su Jurij Andropov, a zatim i Konstantin Černjenko, postali generalnim sekretarima.30 U svojim tekstovima često citiranju Marka Harrisona koji je tvrdio da gospodarska učinkovitost tijekom Brežnjevljeve ere nije sagledana objektivno s obzirom na to da analize tog perioda nekada koriste niže procjene. Nadalje, Harrison tvrdi da je u periodu od 1928. do 1973. sovjetsko gospodarstvo naraslo do te mjere da bi jednog dana preteklo i SAD. Tijekom međunarodne naftne krize, rast u Sovjetskom Savezu i Istočnom bloku iznenada je zastao te je bio

25

E. BACON – M. SANDLE, 2002, Brezhnev Reconsidered: Studies in Russian & East European history & society,

New York, Palgrave MacMillan, 2002., 1-2., 45. 26

R. SERVICE, 2003, History of Modern Russia: From Tsarism to the Twenty-first Century, London: Penguin Books,

2003., 416. 27

R. SERVICE, 2003, o.c., 397. 28

R. SERVICE, 2003, o.c., 409. 29

R. SAKWA, 1999, The Rise and Fall of the Soviet Union: 1917. – 1991., London and New York: Routledge, 1999.,

339. 30

E. BACON – M. SANDLE, 2002, Brezhnev Reconsidered: Studies in Russian & East European history & society,

New York, Palgrave MacMillan, 2002., 38.

zaustavljen duže nego na Zapadu što je uzrokovalo početak stagnacije gospodarstva. Druga obrazloženja uključuju manjak transparentnosti Sovjetskog Saveza i Istočnog bloka te kočenje globalizacije, kao i pogrešno shvadanje ekonomskog booma nakon Drugog svjetskog rata, što je dovelo do pogrešnih gospodarskih odluka. Harrison također tvrdi da su gospodarske politike Andropova i Černjenka popravile ekonomsku sliku zemlje te da je Mihail Gorbačov naslijedio dinamičnije i življe gospodarstvo u pretkriznoj situaciji u kojoj je gospodarstvo još raslo, uz male unutarnje i vanjske dugove, u odnosu na gospodarstvo kakvo su naslijedili Andropov i Černjenko.31

Archie Brown, autor djela Uspon i pad komunizma, u svojoj knjizi tvrdi da je era stagnacije „na mnogo načina pogodan opis, s obzirom na to da se radilo o periodu opadanja rasta“, no ipak je primijetio da je taj opis obmanjujudi u ne-ekonomskim sferama.32 Brown priznaje visoke stope rasta tijekom srednjih i kasnih 60-ih (tijekom Osmog petogodišnjeg plana) tvrdedi da je sovjetska ekonomija „imala vedi rast u drugoj polovici 60-ih nego ikada poslije“. Veza između stopa rasta i Kosiginove reforme je slaba, kako tvrdi Brown, ali „s gledišta komunističkih vođa, Brežnjevljeva era je u mnogočemu bila uspješna“. I dok Sovjetski Savez nije bio nikakva gospodarska sila, njegovi su prirodni resursi omogudili jake gospodarske temelje što je urodilo plodom tijekom naftne krize 1973. i „pokazalo se kao energetsko bogatstvo“. Ista izjava dolazi u kontradikciju sa stručnjakom za Istočni blok S. Kotkinom, koji tvrdi da iako je SSSR bio najvedi izvoznik nafte, postojala je mogudnost da se dogodi „posljedica prikrpanja satelitskih zemalja sa svim troškovima.“ Tako je pad cijene nafte pogoršao uvjete trgovanja socijalističkih zemalja sa SSSR-om. Sovjeti su 1974. primili 800 komada mađarskih autobusa marke Ikarus u zamjenu za milijun tona nafte, no do 1981. ta ista količina nafte narasla je na 2300, a 1985. g. na 4000 autobusa.33 S druge strane, Brown kaže da je sovjetska ovisnost o svojim prirodnim resursima bila znak slabosti, kao što je to bilo 70-ih godina.34

Philip Hanson, autor knjige Uspon i pad sovjetske ekonomije: ekonomska povijest Sovjetskog Saveza od 1945, tvrdi da termin stagnacije nije „u potpunosti nepošten“. Prema Hansonu, Brežnjev je predsjedao u periodu gospodarskog zastoja, ali je taj period započeo dobrim rastom koji je bio viši nego pri kraju Hruščovljeve ere. Gospodarski zastoj započeo je 1973. „kada su službene procjene pokazale da sovjetska proizvodnja po glavi stanovnika ne može zatvoriti jaz s SAD-om“. Prije 1973., Kosigin je lansirao reforme za koje su mnogi vjerovali da de biti jednako radikalne kao u Socijalističkoj Republici Čehoslovačkoj i bivši pokušaji reforma u Mađarskoj.35 Prema Hansonu, mnogi su pretpostavili da rast tijekom Brežnjeva nije stao nego je počeo stagnirati. Ipak, nije sve stagniralo; potrošnja po glavi stanovnika porasla je za 1,9% tijekom 70-ih, što je „visoko respektabilna stopa“ rasta. Hanson iznosi još jedno stajalište: u usporedbi s represivnom politikom Josifa Staljina i stanjem nestabilnosti kod Hruščova, Brežnjevljeva era bila je stabilna i „period (relativnog) izobilja.“36

Robert Vincent Daniels u svojoj knjizi Russia's Transformation: Snapshots of a Crumbling System, tvrdi da je zaštitni znak Brežnjevljeve ere status quo, što je pak dovelo do velikog paradoksa: „proturječnosti između onoga što je bilo i onoga što bi moglo biti postale su očite“. Neto rast, vedi od 50% i u nekim slučajevima do dvije tredine, prvenstveno je bio u urbanom sektoru rezultirajudi visokim rastom stanovništva i urbanog rasta vedeg nego u SAD-u. Industrijski napredak

31

E. BACON – M. SANDLE, 2002, o.c., 43-44, 46-47, 53. 32

A. BROWN, 2009, The Rise and Fall of Communism, London: The Bodley Head, 2009., 398. 33

S. KOTKIN, 2012, Necivilno društvo, 1989. i pad komunističkog poretka, Zagreb: Alfa, 2012., 50. 34

A. BROWN, 2009, o.c., 403, 415. 35

P. HANSON 2003, The Rise and Fall of the Soviet economy. an Economic History of the USSR from 1945, New York:

Pearson Education, 2003., 98. 36

P. HANSON 2003, o.c., 99.

nastavio je brzo rasti, a u nekim sektorima prestigao je i SAD.37 Primjerice, proizvodnja ugljena porasla je s 85 milijuna metričkih tona 1964. g. na 149 milijuna metričkih tona 1981. g., dok je u istom periodu u SAD-u porasla sa 100 milijuna na 130 milijuna metričkih tona.38

Sovjetski Savez postao je najvedi izvoznik nafte u svijetu, a do kraja Desetog petogodišnjeg plana (1976. – 1981.) sovjetski BDP dosegao je oko 60% američkog, a ukupna neto vrijednost investicija kao takva bila je veda. Prema Danielsu, tadašnji je neuspjeh bio je to što sovjetsko gospodarstvo nije moglo biti uspješno u određenim sektorima; poljoprivreda je jedan takav sektor. Tijekom sovjetske povijesti, nedostaci u poljoprivredi i robi široke potrošnje uvijek su postojali. Tijekom Brežnjevljeve vladavine Sovjetski Savez postao je najvedi proizvođač pšenice na svijetu, no nisu mogli proizvesti mesa u dovoljnim količinama. Prema Danielsu, gospodarstvo je počelo stagnirati 1975., a ne 1973., dok je sljededi period bio u suprotnosti s prijašnjim „u gotovo svakom pogledu.“39

3.3. Reforme Alekseja Kosigina 1973. i 1979.

Kosigin je inicirao sovjetsku ekonomsku reformu i 1973. g. kako bi pojačao mod i funkciju regionalnih planera osnivanjem udruženja. Reforma nikada u cijelosti nije bila primijenjena; i doista, članovi sovjetskog vodstva su se žalili da reforme još nisu bile niti započete sve do vremena reformi iz 1979. godine.40 Sovjetska ekonomska reforma iz 1979. g. je inicirana kako bi se poboljšala, tada stagnirajuda sovjetska ekonomija. Cilj reforme jest bio još više ojačati snage centralnih ministarstava, u vedoj mjeri provedenoj centralizaciji sovjetske ekonomije.41 I ova reforma također nije bila u cijelosti implementirana, i kada je Kosigin umro 1980. g., njegov nasljednik, Nikolai Tikhonov je praktički napustio reforme.42 Tikhonov se obratio sovjetskom narodu na 26. kongresu Partije da je predložene reforme potrebno implementirati ili bar dio reformi tijekom petoljetki koje bi ukupno trajale jedanaest godina (pod Tikhonovim, prva petoljetka je trajala od 1981. do 1985. godine.). Usprkos navedenom, reforme nisu dale rezultate.43 Ova reforma je viđena od strane sovjetologa kao zadnja glavna reforma koja je prethodila perestrojci od strane sovjetske vlade.

Slika 5. Stručnjaci su opdenito nesigurni oko toga kakav je efekt Kosiginova reforma (nazvana prema inicijatoru Alekseju Kosiginu, predsjedniku vlade) imala na gospodarski rast. Slika prikazuje Kosigina na samitu u Glassborou, gradidu u američkoj saveznoj državi New Yersey, 1967. godine, preuzeto sa weba:https://en.wikipedia.org/wiki/Alexei_Kosygin#/media/File:Kossygin_Glassboro.jpg (12.kolovoza 2015.)

37

R. V. DANIELS, 1998, Russia's Transformation: Snapshots of a Crumbling System, Landham, Maryland: Rowman &

Littlefield, 1998., 46. 38

R. V. DANIELS, 1998, o.c. 47-48. 39

R. V. DANIELS, 1998, o.c., 49. 40

J. Â. DELLENBRANDT, 1986, The Soviet Regional Dilemma: Planning, People, and Natural Resources, New York:

M. E. Sharp, 1986., 75. 41

S. WHITEFIELD, 1979, Industrial power and the Soviet state, Pennsylvania State University: Oxford University

Press, 1979., 50. 42

M. ELLMAN – V. KONTOROVICH, 1998, The Destruction of the Soviet Economic System: an Insiders' History,

Oxford University Press: M. E. Sharpe, 1998., 97. 43

J. Â. DELLENBRANDT, 1986, o.c., 112.

4. Međunarodni odnosi i diplomacija Sovjetskog Saveza u razdoblju 1964. – 1982. 4.1. Odnosi SSSR – SAD

Slika 6. Sovjetski premijer Aleksej Kosigin i predsjednik SAD-a, Lyndon B. Johnson na summitu u Glassboru, New Jersey, prema http://sunnycv.com/steve/20th/LBJ/glassboro1.html (7. listopad 2015.) i videozapis summita na https://www.youtube.com/watch?v=qfKzWvybcQ8.

Aleksej Kosigin, sovjetski premijer, pokušao je osporiti Brežnjeva oko prava generalnog sekretara da zastupa zemlju u inozemstvu – funkcija za koju je Kosigin vjerovao da bi trebala pasti u ruke premijera, kao što je to bilo uobičajeno u nekomunističkim zemljama. To je zapravo i bilo implementirano tijekom kratkog perioda.44 Međutim, Kosigina, koji je bio glavni pregovarač sa zemljama Prvog svijeta tijekom 1960-ih, kasnije se teško moglo vidjeti van Drugog svijeta45, nakon što je Brežnjev ojačao svoju poziciju unutar Politbiroa (političkog biroa). No, Kosigin je predvodio sovjetsku delegaciju na summitu u Glassborou 1967., uz Lyndona B. Johnsona, tadašnjeg predsjednika Sjedinjenih Američkih Država. Konferencijom su dominirala tri problema: Vijetnamski rat, Šestodnevni rat i sovjetsko-američka utrka u naoružanju. Odmah nakon summita u Glassbouru, Kosigin je predsjedavao nad svojom delegacijom na Kubi, gdje je upoznao ljutitog Fidela Castra koji je optužio Sovjetski Savez za „kapitulaciju“.46

Slika 7. Andrej Gromiko, sovjetski ministar vanjskih poslova od 1957. do 1985. tijekom posjeta SAD-u 1978. godine, preuzeto sa http://www.britannica.com/biography/Andrey-Andreyevich-Gromyko (4. studeni 2015.)

44

G. ELLIOT – M. LEVIN, 2005, The Soviet Century, London and New York, Verso Books, 2005., 65. 45

R. G. WESSON, 1978, Lenin's Legacy: The Story of the CPSU, Stanford, California: Hoover Press, 1978., 248. 46

J. BLIGHT – F. BRENNER, 2007, Sad and Luminous Days: Cuba's Struggle with the Superpowers After the Missile

Crisis, Lanham, Maryland: Rowman & Littlefield, 2007., 123-124.

Détente (Detant), doslovno popuštanje napetih odnosa, ili na ruskom razryadka, karakterizira rani dio diplomatske ere u osnosima između supersila. Značilo je to ideološko supostojanje u kontekstu sovjetske vanjske politike, međutim, to nije podrazumijevalo i kraj natjecanja između kapitalističkih i komunističkih društava. Geneza politike Detanta smješta se nakon Kubanske raketne krize, kada se osjetila potreba za smanjenjem napetosti među supersilama, što je postignuto Red Hotlinom, vrudom telefonskom linijom koja je diktirala odnose između Kremlja i Washingtona. No, politika sovjetskih vođa pomogla je opustiti zategnute odnose s SAD-om. Nekoliko sporazuma o kontroli naoružanja i trgovini potpisano je i ratificirano u tom periodu, o čemu detaljnije u kasnijim poglavljima.47

Jedan takav uspjeh diplomacije došao je s usponom Willyja Brandta na mjesto kancelara Zapadne Njemačke 1969. g. te su tada zapadno-njemačke i sovjetske tenzije počele popuštati. Brandtova „istočna politika“, uz Brežnjevljev „Détente“, doprinijele su potpisivanju Moskovskog i Varšavskog mirovnog sporazuma prema kojima je Zapadna Njemačka priznala državne granice ustanovljene nakon Drugog svjetskog rata, a što također uključuje i priznavanje Istočne Njemačke kao nezavisne države, što je značilo napuštanje Hallsteinove doktrine). Vanjski odnosi dviju zemalja nastavili su se popravljati tijekom Brežnjevljeve vladavine, a u Sovjetskom Savezu – u kojem je njemačka brutalnost tijekom Drugog svjetskog rata još bila u sjedanju, to je pridonijelo smanjivanju animoziteta koji su Sovjeti osjedali prema Njemačkoj i Nijemcima opdenito.48

Međutim, nisu svi napori bili tako uspješni. Helsinški dogovor (Završni akt iz Helsinkija) iz 1975. – inicijativa Sovjetskog Saveza koja je bila hvaljena kao uspjeh sovjetske diplomacije, „obila im se o glavu“, prema riječima povjesničara Archieja Browna.49 Vlada Sjedinjenih Američkih Država pokazala je mali interes tijekom cijelog procesa, a Richard Nixon rekao je jednom visokom britanskom dužnosniku da „SAD nikada nisu željele konferenciju“. Drugi uglednici, poput Nixonova nasljednika na mjestu predsjednika – Geralda Forda, i savjetnika za nacionalnu sigurnost Henryja Kissingera, također nisu bili entuzijastični. Pregovarači Zapadne Europe zapravo su bili ti koji su odigrali ključnu ulogu u kreiranju sporazuma.50

Sovjetski Savez tražio je službeno prihvadanje državnih granica koje su u poslijeratnoj Europi sastavile SAD i Zapadna Europa. Sovjeti su bili vrlo uspješni; neke male razlike bile su u tome da su granice nepovredive, a ne nepromjenjive, što je značilo da su granice mogle biti mijenjane samo bez uplitanja vojne sile ili uplitanja neke druge zemlje. Brežnjev, Gromiko51 te ostatak sovjetskog vodstva bili su snažno posvedeni stvaranju takvog sporazuma, čak i ako bi to značilo ustupke u pitanjima ljudskih prava i transparentnosti. Mihajl Suslov i Gromiko, između ostalih, bili su zabrinuti zbog nekih ustupaka. Jurij Andropov, šef KGB-a, vjerovao je da velika transparentnost oslabljuje KGB-ov status te da ojačava status Ministarstva vanjskih poslova.52

47

A. BROWN, 2009, The Rise and Fall of Communism, London: The Bodley Head, 2009., 399, 460. 48

A. BROWN, 2009, o.c., 399-401. 49

A. BROWN, 2009, o.c., 460-461. 50

A. BROWN, 2009, o.c., 461. 51

Ministar vanjskih poslova s najduţim mandatom u povijesti SSSR-a (1957. – 1985.) i vrsan sovjetski diplomat. 52

A. BROWN, 2009, o.c., 462-463.

Slika 8. Carter i Brežnjev potpisuju SALT II u Beču, 18. lipnja 1979. godine, prema http://www.history.com/this-day-in-

history/carter-and-brezhnev-sign-the-salt-ii-treaty (31. listopad 2015.)

Još jedan udarac sovjetskom komunizmu u Prvom svijetu došao je uz uspostavu eurokomunizma. Eurokomunisti su prihvadali i podržavali ideale sovjetskog komunizma, ali su u isto vrijeme podržavali i prava pojedinca. Najveda prepreka bila je što su najvede komunističke partije, one s najvišim izbornim odazivom, postale eurokomunističke. Zahvaljujudi novom razmišljanju, počevši od Praškog proljeda,53 Prvi svijet postao je skeptičan prema sovjetskom komunizmu. Komunistička partija Italije izjavila je da de se, ako u Europi izbije rat, ujediniti u obrani Italije te se oduprijeti bilo kakvom sovjetskom upadu na njihovo tlo.

Odnosi između Sovjeta i Prvog svijeta posebno su se pogoršali kada je predsjednik Jimmy Carter slijedio savjet svojeg savjetnika za nacionalnu sigurnost Zbigniewa Brzezinskog te osudio sovjetsku intervenciju u Afganistanu (vidi poglavlje sovjetsko-afganistanski odnosi) i opisao je kao „najvedu prijetnju miru od 1945.“54 SAD su zaustavile izvoz žitarica u Sovjetski Savez te su uvjerile sportaše da ne sudjeluju na Ljetnim olimpijskim igrama u Moskvi 1980. godine. Sovjetski Savez odgovorio je bojkotom Ljetnih olimpijskih igara u Los Angelesu 1984. godine. Politika Detanta se urušila. Kada je Ronald Reagan naslijedio Cartera kao predsjednik SAD-a 1981., obedao je oštar porast troškova za obranu SAD-a te agresivniju anti-sovjetsku vanjsku politiku. Ovo je alarmiralo Moskvu, a sovjetski mediji optužili su ga za huškanje na rat i pogrešno vjerovanje da de pojačavanje utrke u naoružanju donijeti mir u svijetu. General Nikolaj Ogarkov također je komentirao da previše sovjetskih građana smatra kako je svaki rat loš i da mir treba očuvati pod svaku cijenu te da je bolja politička edukacija nužna kako bi se u glave utuvio „klasni“ pogled na svjetske afere.

Vrlo sramotan događaj za Sovjetski Savez dogodio se u listopadu 1981. kada se jedna od sovjetskih podmornica nasukala blizu švedske pomorske baze kod Karlskrone. Kako je to bila vojno osjetljiva lokacija, Švedska je zauzela agresivan stav prema incidentu te je pritvorila podmornicu klase Whiskey na dva tjedna čekajudi službeno objašnjenje Moskve. Konačno, podmornica je puštena, no Stockholm je odbio prihvatiti sovjetske tvrdnje da je to bila samo nezgoda, posebice jer su brojne neidentificirane podmornice bile uočene u blizini švedske obale. Švedska je također objavila da je iz podmornice detektirana radijacija te da vjeruju kako prenosi nuklearne rakete. Moskva nikada nije potvrdila niti opovrgnula te tvrdnje nego je Švedsku optužila za špijunažu.55

4.2. Odnosi SSSR – Kina

U razdoblju nakon što je uklonjen Hruščov i nakon kinesko-sovjetskog razdvajanja (raskola), Aleksej Kosigin bio je najoptimističniji član sovjetskog vodstva u pitanjima bududeg zbližavanja s

53

A. BROWN, 2009, o.c., 465. 54

M. McCAULEY, 2008, Russia, America and the Cold War, New York: Pearson Education, 2008., 77. 55

F. WILLARD, 1992, Soviet Military Doctrine from Lenin to Gorbachev: 1915–1991., Wstport, Connecticut, London:

Greenwood Publishing Group, 1992., 40-43.

Narodnom Republikom Kinom, dok je Jurij Andropov ostao skeptičan, a Brežnjev nije ni izrazio svoje mišljenje. Kosigin u mnogočemu uopde nije shvadao zašto se te dvije zemlje prepiru.56 Kina je smatrala da je kolektivno vodstvo: Podgorni, Brežnjev i Kosigin, zadržalo stavove svojeg prethodnika Nikite Hruščova. U početku je novo sovjetsko vodstvo za raspad kinesko-sovjetskih odnosa krivilo političke pogreške koje je napravio Hruščov, a ne Kinu. Brežnjev i Kosigin bili su entuzijastični oko zbližavanja s Kinom. Kada se Kosigin našao s kineskim premijerom Zhouom Enlaijem 1964. g. opisao je kako je on bio „odlično raspoložen“. No, zbližavanje se urušilo kada je Džou Enlaj optužio Kosigina da se ponaša kao Hruščov, nakon što je Rodion Malinovski, sovjetski vojni general iz Drugog svjetskog rata i ministar obrane u desetljetnom mandatu (1957. – 1967.) održao anti-imperijalistički govor protiv Prvog svijeta.

Kada je Kosigin rekao Brežnjevu da je vrijeme za pomirbu s Kinom, Brežnjev je odgovorio: „Ako misliš da je to potrebno, onda idi sam“. Kosigin se bojao da de Kina odbiti njegov prijedlog za posjet te je, na putu do vijetnamskih komunističkih vođa u Hanoju, 5. veljače 1965., odlučio stati u Pekingu; tamo se sastao s Zhouom Enlaijem. Riješili su manje probleme i složili se oko povedanja trgovine između zemalja, kao i oko proslave 15. godišnjice kinesko-sovjetskog saveza. Kosiginu je rečeno da pomirba između dviju zemalja može trajati godinama te da se zbližavanje može dogoditi samo postupno. U svom izvještaju sovjetskom vodstvu, Kosigin je zabilježio Zhou Enlaijev umjeren stav prema SSSR-u te je vjerovao da je otvoren za ozbiljan razgovor o kinesko-sovjetskim odnosima. Nakon posjeta Hanoju, Kosigin se 10. veljače vratio u Peking kako bi se osobno našao s Mao Ce-Tungom. Isprva, Mao Ce-tung odbio je primiti Kosigina, no napokon je pristao te su se našli 11. veljače. Sastanak s Maom prošao je drugačije od onog s Zhouom Enlaijem. Mao je kritizirao Kosigina i revizionističko ponašanje sovjetskog vodstva. Također je kritizirao Hruščovljevu raniju politiku. Taj je sastanak bio posljednji Maov sastanak s bilo kojim sovjetskim vođom.57

Kulturna revolucija dovela je do potpunog sloma kinesko-sovjetskih odnosa, s obzirom na to da je Moskva (kao i svaka komunistička zemlja osim Albanije) smatrala da se radi o prostodušnom ludilu. Crvena garda osudila je Sovjetski Savez i cijeli Istočni blok kao revizioniste koji slijede lažni socijalizam i da su u dosluhu s imperijalističkim snagama. Brežnjev je prozvan „novim Hitlerom“, a Sovjeti ratnim huškačima koji zanemaruju životni standard ljudi u korist vojnih troškova. Kineski ministar obrane Lin Biao tvrdio je 1968. da se Sovjetski Savez sprema za rat protiv Kine. Moskva je uzvratila optužujudi Kinu za lažni socijalizam i urotu s SAD-om, kao i za ekonomsku politiku u kojoj se više troši na oružje nego na civilna dobra (guns over butter). Ove tenzije eskalirale su u male okršaje uz kinesko-sovjetsku granicu,58 a Hruščova i Brežnjeva Kinezi su ismijavali kao „izdajice Lenjina“. Kako bi se suprotstavio optužbama koje je iznijela Kineska centralna vlada, Brežnjev je osudio kineski „pomahnitali anti-sovjetizam“ i zatražio Zhoua Enlaija da održi svoju riječ oko normalizacije kinesko-sovjetskih odnosa. U drugom govoru, u Taškentu (Uzbekistanska Sovjetska Socijalistička Republika) 1982. g., Brežnjev je upozorio snage Prvog svijeta o korištenju kinesko-sovjetskog raspada protiv Sovjetskog Saveza, rekavši da bi to izazvalo „tenzije i nepovjerenje.“59 Brežnjev je Kini ponudio pakt o neagresiji, no njegovi uvjeti uključivali su odricanje Kineza od teritorijalnih pretenzija, a Kina bi ostala bespomodna protiv prijetnji SSSR-a. Predsjednik SAD-a

56

L. M. LÜTHI, 2008, The Sino-Soviet Split: Cold War in the Communist World, Princeton and Oxford: Princeton

University Press, 2008., 288. 57

S. RADCHENKO, 2009, Two Suns in the Heavens: The Sino-Soviet Struggle for Supremacy, 1962-1967, Washington

D.C. & Stanford: Woodrow Wilson Center Press and Stanford University Press, 2009., 145-146. 58

M. J. OUIMET, 2003, The Rise and Fall of the Brezhnev Doctrine in Soviet Foreign Policy, Chapel Hill and London:

The University of North Carolina Press, 2003., 59. 59

A. D. LOW, 1976, The Sino-Soviet Dispute: An Analysis of the Polemics, Rutherford•Madison•Teaneck: Farleigh

Dickinson University Press, 1976., 321.

Richard Nixon posjetio je 1972. g. Peking kako bi uspostavio odnose s Kinom, što je samo potvrdilo strahove Sovjeta da su Kina i SAD u dosluhu. Odnosi između Moskve i Pekinga bili su vrlo neprijateljski tijekom cijelog desetljeda 70-ih, dok su potonji odlučili da „socijalni“ imperijalizam predstavlja vedu opasnost od kapitalističkog imperijalizma, a čak ni nakon Mao Ce-Tungove smrti nije bilo naznaka oko smirivanja. Sovjetski Savez je do tog trenutka zagovarao Azijski kolektivni sigurnosni ugovor prema kojem de SSSR braniti svaku zemlju od mogudeg napada Kine, no kada je Kina okupirala Vijetnam u graničnom sukobu početkom 1979., Moskva se zadovoljila verbalnim protestima.60 Nakon Brežnjevljeve smrti, sovjetsko vodstvo provodilo je liberalniju politiku prema Kini, a normalizacija odnosa koja je započela pod Brežnjevom, nastavila se pod njegovim nasljednicima.61

4.3. Odnosi SSSR – Istočni blok

Slika 9. Wladyslaw Gomulka (lijevo), vođa Poljske sa L. I. Brežnjevom u Istočnoj Njemačkoj, preuzeto sa http://www.wikiwand.com/en/History_of_the_Soviet_Union_(1964%E2%80%9382) (11. studeni 2015.)

Politika sovjetskog vodstva prema Istočnom bloku nije se mnogo promijenila s Hruščovljevom zamjenom na liderskoj poziciji, a na zemlje istočne Europe gledalo se kao na tampon zonu neophodnu za držanje distance između NATO-a i granica Sovjetskog Saveza. Brežnjevljev režim naslijedio je skeptični pogled na reformnu politiku Istočnog bloka koja je postala sve radikalnija – osobito na reformske impulse u Čehoslovačkoj 1968. godine.62

Janos Kadar, „Mesar iz Budimpešte“ i vođa Narodne Republike Mađarske za vrijeme revolucije u Mađarskoj 1956. kada su sovjetske trupe ugušile kontrarevoluciju Imre Nagya, inicirao je nekoliko reformi sličnih ekonomskoj reformi Alekseja Kosigina iz 1965. Reformske mjere, nazvane Novi ekonomski mehanizam, predstavljene su u Mađarskoj za vrijeme Hruščovljeva vodstva, a u eri poslije njega štitio ih je Kosigin. Poljskog vođu Wladyslawa Gomulku, koji je maknut sa svih dužnosti 1970., naslijedio je Edward Gierek koji je pokušao oživjeti ekonomiju Narodne Republike Poljske posuđivanjem novca od Prvog svijeta. Sovjetsko vodstvo pozdravilo je ekonomske eksperimente obiju zemalja, s obzirom na to da su pokušali reducirati golemi program subvencija za Istočni blok u obliku izvoza jeftine nafte i plina.63

60

A. D. LOW, 1976, o.c., 322. 61

C. ZEIGLER, 1993, Foreign Policy and East Asia: Learning and Adaption in the Gorbachev Era, Cambridge:

Cambridge University Press, 1993., 35-36. 62

R. SERVICE, 2003, o.c., 385-386. 63

R. SERVICE, 2003, o.c., 386.

Slika 10. Aleksej Kosigin (lijevo) rukuje se s rumunjskim vođom i GS KPR Nicolaem Ceausescuom. Ceausescu je bio jedan od komunističkih vođa koji je osudio Brežnjevljevu doktrinu 1968. Dostupno na webu: http://fototeca.iiccr.ro/ (10. listopad 2015.)

Sovjetsko vodstvo nije podržavalo sve reforme. Politička i ekonomska liberalizacija Alexandera Dubčeka u Čehoslovačkoj Socijalističkoj Republici dovela je do invazije te zemlje od strane zemalja Varšavskog pakta predvođenih Sovjetima, u kolovozu 1968. (o čemu podrobnije u jednom od sljededih poglavlja). Nisu svi članovi sovjetskog vodstva bili entuzijastični oko vojne intervencije; Brežnjev je ostao vrlo oprezan u pitanjima bilo kakve intervencije dok je Kosigin podsjedao vođe na posljedice sovjetskog gušenja revolucije u Mađarskoj 1956. godine. Nakon invazije predstavljena je Brežnjevljeva doktrina u kojoj je stajalo da Sovjetski Savez ima pravo intervenirati u bilo kojoj drugoj socijalističkoj državi – ako je u toj državi socijalizam ugrožen. Doktrinu su osudile Socijalistička Republika Rumunjska, Narodna Republika Albanija i Jugoslavija. Kao rezultat – komunistički svijet postao je policentričan što je značilo da je Sovjetski Savez izgubio svoju ulogu kao vođe svjetskog komunističkog pokreta. Brežnjev je nakon toga ponovio svoju doktrinu u govoru na Petom kongresu Poljske ujedinjene radničke partije, 13. studenog 1968. godine.

“Kada snage koje su neprijatelji socijalizma pokušaju preokrenuti razvoj neke socijalističke države u pravcu kapitalizma, to nije samo problem te zemlje, ved zajednički problem i briga svih socijalističkih zemalja.”

—Brežnjev, govor na Petom kongresu Poljske ujedinjene radničke partije, 13. studenog 1968.64

Slika 11. Poštanska marka koja prikazuje Brežnjeva i Ericha Honeckera, vođu Istočne Njemačke. Honecker je podržavao sovjetsku politiku u Poljskoj. Preuzeto sa http://www.123rf.com/photo_10307687_east-germany--circa-1972-a-stamp-printed-in-east-germany-shows-the-handshake-of-brezhnev-and-honecke.html (11. listopad 2015.)

64

G. P. HERD – J. D. MORONEY, 2003, Security Dynamics in thee former Soviet Bloc, London and New York:

RoutledgeCurzon, Taylor&Francis Group, 2003., 5.

Slika 12. Poljubac E. Honeckera na proslavi 30-te godišnjice osnutka DDR-a. Fotografija je zadobila veliko zanimanje javnosti i medijsku pozornost cijelog svijeta. Poznata je pod nazivom „Fraternal Kiss“ („Bratski zagrljaj“), preuzeto s http://www.corbisimages.com/ (14. listopada 2015.)

Sovjetski Politbiro osnovao je 25. kolovoza 1980. komisiju na čelu s Mihajlom Suslovim kako bi se ispitala politička kriza koja je uzela zamah u Poljskoj. Važnost te komisije vidjela se po njenim članovima: Dmitrij Ustinov (ministar obrane), Andrej Gromiko (ministar vanjskih poslova), Jurij Andropov (šef KGB-a) i Konstantin Černjenko (generalni sekretar Centralnog komiteta i blizak Brežnjevljev suradnik). Nakon samo tri dana, komisija je predložila mogudnost vojne intervencije, uz druge konkretne mjere. Trupe i tenkovske divizije poslane su na sovjetsko-poljsku granicu, međutim, kasnije je sovjetsko vodstvo ipak zaključilo da ne trebaju intervenirati u Poljskoj. Stanislaw Kania, prvi sekretar Poljske ujedinjene radničke partije, raspravljao je o sovjetskom prijedlogu za uvođenje izvanrednog stanja u Poljskoj. Erich Honecker, generalni sekretar Njemačke partije socijalnog ujedinjenja, podržao je odluku Sovjetskog Saveza te poslao pismo Brežnjevu kako bi dogovorio sastanak vođa Istočnog bloka na kojem bi se raspravljalo o situaciji u Poljskoj. Kada se vodstvo sastalo u Kremlju kasnije te godine, Brežnjev je zaključio kako bi bilo bolje da domada pitanja u Poljskoj ostave na miru, uvjeravajudi poljsku delegaciju – na čelu s Kanijom, da de SSSR intervenirati samo ako se to od njih zatraži.

Kako je zapisao Archie Brown u svojoj knjizi Uspon i pad komunizma: „Poljska je bila poseban slučaj.“65 Godinu ranije, Sovjetski je Savez intervenirao u Demokratskoj Republici Afganistan, a rastuda tvrdokorna politika Reaganove administracije, uz ogromnu organizacijsku mrežu opozicije, bili su neki od glavnih razloga zašto se komisija Politbiroa odlučila za izvanredno stanje umjesto intervencije. Kada je Wojciech Jaruzelski postao premijer Poljske u veljači 1980., podržalo ga je sovjetsko vodstvo, ali i Poljaci. Kako je vrijeme prolazilo, Jaruzelski je pokušao balansirati između zahtjeva SSSR-a i Poljaka, ali nije uspio. Jaruzelskova vlada inicirala je izvanredno stanje 13. prosinca 1981. godine.66

Tijekom posljednjih godina Brežnjevljeve vladavine i nakon njegove smrti, sovjetsko vodstvo bilo je prisiljeno, radi vlastitih unutarnjih problema, dopustiti vladama Istočnog bloka uvođenje više nacionalističkih komunističkih politika kako bi se spriječili nemiri poput onih u Poljskoj te kako se nemiri ne bi širili na druge komunističke zemlje. Jurij Andropov, Brežnjevljev nasljednik, tvrdio je u svojem izvještaju Politbirou da održavanje dobrih veza s Istočnim blokom „ima prednost u vanjskoj politici Sovjetskog Saveza.“67

65

A. BROWN, 2009, o.c., 432. 66

A. BROWN, 2009, o.c., 435. 67

M. J. OUIMET, 2003, o.c., 250-251.

4.4. Odnosi SSSR-a sa Tredim svijetom

„Vidite, čak i u prašumama, žele živjeti na

Lenjinov način!“68

govor Leonida Brežnjeva, generalnog sekretara KP SSSR, u bliskoj raspravi s kolegama iz Politbiroa

Sve samoproglašene afričke socijalističke države i bliskoistočnu zemlju Južni Jemen, sovjetski su ideolozi nazivali „državama socijalističke orijentacije“. Na brojne afričke vođe utjecao je marksizam, pa čak i lenjinizam. Nekoliko sovjetskih istraživačkih organizacija protivilo se sovjetskoj politici prema samoproglašenim socijalističkim državama Tredeg svijeta, tvrdedi da nijedna od tih zemalja nije razvila dovoljno jaku kapitalističku razvojnu bazu da bi mogla biti okarakterizirana kao socijalistička. Prema povjesničaru Archieju Brownu, ti sovjetski ideolozi bili su u pravu, a kao rezultat, nijedna prava socijalistička država nikada nije bila osnovana u Africi, iako je Narodna Republika Mozambik došla vrlo blizu.69

Slika 13. Kosigin i Ahmed Hassan al-Bakr potpisuju Iračko-sovjetski sporazum o prijateljstvu i suradnji 1972. godine, http://www.wikiwand.com/en/Saddam_Hussein (18. listopad 2015.)

Kada je Arapska socijalistička stranka Ba'ath nacionalizirala Iračku naftnu kompaniju, iračka vlada poslala je Saddama Husseina, potpredsjednika Iraka, da ispregovara trgovinski sporazum sa Sovjetskim Savezom kako bi ublažio očekivani gubitak prihoda. Kada je Hussein posjetio Sovjetski Savez, uspio je dobiti trgovinski sporazum te sporazum o prijateljstvu. Kada je Kosigin 1972. posjetio Irak, on i Ahmed Hassan al-Bakr (predsjednik Iraka) potpisali su i ratificirali Iračko-sovjetski sporazum o prijateljstvu i suradnji. Ovaj savez također je primorao iračku Ba'ath vladu da privremeno zaustavi progon Iračke komunističke partije. Iračka komunistička partija dobila je čak dvije ministarske pozicije nastavno na uspostavu saveza između Sovjeta i Iraka. Sljedede godine, al-Bakr je posjetio Sovjetski Savez i osobno se sastao s Brežnjevom. Odnosi između dviju zemalja pogoršali su se 1976. kada je irački Ba'ath režim započeo masovnu kampanju protiv Iračke komunističke partije i drugih komunista. Unatoč molbama za pomilovanje koje je uputio Brežnjev, neki irački komunisti bili su javno pogubljeni.70

Nakon Angolskog rata za nezavisnost 1975. g. uloga Sovjetskog Saveza u zemljama Tredeg svijeta dramatično se povedala. Jedna su područja bila važna radi nacionalne sigurnosti, a druga radi ekspanzije sovjetskog socijalizma na druge zemlje. Prema jednom nepoznatom sovjetskom piscu,

68

A. BROWN, 2009, o.c., 364. 69

A. BROWN, 2009, o.c., 364-365. 70

I. Y. TAREQ, 2008, The Rise and Fall of the Communist Party of Iraq, University of Calgary: Cambridge University

Press, 2008., 181. i C. TRIPP, 2007, A History of Iraq, New York: Cambridge University Press, 2007., 186.

borba za nacionalno oslobođenje bila je kamen temeljac sovjetske ideologije te je postala i kamen temeljac sovjetske diplomatske aktivnosti u Tredem svijetu.71 Sovjetski utjecaj u Latinskoj Americi povedao se nakon što je Kuba 1961. postala komunističkom zemljom. Moskva je pozdravila Kubansku revoluciju s obzirom na to da je komunistička vlada na Kubi bila uspostavljena od strane domadih snaga, a ne od strane Crvene armije. Kuba je također postala „lice“ Sovjetskog saveza za promoviranje socijalizma u Tredem svijetu jer je havanski režim smatran više utrživim i karizmatičnim. Do kasnih 70-ih, sovjetski utjecaj u Latinskoj Americi poprimio je krizne razmjere, kako su to smatrali neki američki kongresnici. Diplomatske i gospodarske veze bile su uspostavljene s nekim zemljama tijekom sedamdesetih, a neke zemlje poput Perua kupovale su izvozna dobra od Sovjetskog Saveza. Meksiko i nekoliko drugih zemalja Kariba stvarali su čvrste veze s Vijedem za uzajamnu ekonomsku pomod – trgovinsku organizaciju Istočnog bloka utemeljenu 1949. godine. Sovjetski Savez također je učvrstio svoje veze s komunističkim partijama Latinske Amerike. Sovjetski ideolozi gledali su na sovjetsku prisutnost kao na „podršku anti-imperijalističkoj borbi za demokraciju i socijalnu pravdu.“72

Slika 14. Iranski car Mohammad Reza Pahlavi i carica Farah Pahlavi s Brežnjevom u Moskvi 1970. godine, https://www.pinterest.com/pin/359091770265218586/ (18. listopad 2015.)

Sovjetski Savez također je odigrao važnu ulogu u separatističkoj borbi protiv Portugalskog carstva te u borbi za vedinsku vladavinu crnaca u Južnoj Africi. Kontrola Demokratske Republike Somalije bila je od velikog interesa i Sovjetskom Savezu i SAD-u zahvaljujudi strateškom položaju zemlje na Crvenom moru. Nakon što su Sovjeti raskinuli vanjske odnose s režimom Saida Barrea u Somaliji, okrenuli su se vladi Derg u Etiopiji i podupirali je u ratu protiv Somalije. Bududi da su Sovjeti otkazali lojalnost Somaliji, Barre je protjerao sve sovjetske savjetnike, raskinuo ugovor o prijateljstvu sa Sovjetima i okrenuo se Zapadu. Godine 1980. Somalija je Sovjete izbacila iz luke Berbera (koju su držali Sovjeti u zamjenu za pomod Somaliji) a SAD-u je dopušteno pristup lukama u zamjenu za vojnu pomod. Tako su dvije supersile zamijenili svoje klijente, a neki američki istraživači vdijeli su to kao poraz SAD-a.73

U jugoistočnoj Aziji, Brežnjev je inicijalno podržao Sjeverni Vijetnam iz „bratske solidarnosti“, ali kako je rat eskalirao, pozvao je vodstvo Sjevernog Vijetnama da odustane od svoje misije oslobađanja Južnog Vijetnama. Odbijao je asistirati sjeverno-vijetnamskoj vladi te im je rekao da uđu u pregovore u Vijedu sigurnosti Ujedinjenih naroda. Nakon što je ponovno stekao mod, Brežnjev je ponovno pomagao komunističkom otporu u Vijetnamu. U veljači 1965. Kosigin je, s

71

R. DONALDSON, 1981, The Soviet Union in the Trird World: Successes and Failures, Boluler, CO: Westview Press,

1981., 4-6. 72

R. DONALDSON,1981, o.c., 1-3. 73

R. J. PAYNE, 1988, Opportunities and Dangers of Soviet-Cuban Expansion: Toward a Pragmatic U.S. Policy, New

York: State University of New York Press, Albany, 1988., 36-38. i D. S. PAINTER, 2002, Hladni rat: Povijest

međunarodnih odnosa, Zagreb: Srednja Europa, 2002., 119.

brojnim generalima ratnog zrakoplovstva i ekonomskim stručnjacima, otputovao u Hanoi. Tijekom sovjetskog posjeta, predsjednik Lyndon B. Johnson dozvolio je bombardiranje sjeverno-vijetnamskog teritorija kao osvetu za nedavni napad na zračnu bazu Pleiku od strane Vijetkonga.74 U poslijeratnom Vijetnamu sovjetska pomod bila je kamen temeljac za društveno-ekonomske aktivnosti. Primjerice, ranih 80-ih, 20-30% riže koju su pojeli Vijetnamci dobiveno je od Sovjetskog Saveza. S obzirom na to da Vijetnam nikada nije razvio industriju oružja tijekom Hladnog rata, Sovjetski Savez pomagao im je s oružjem i drugim materijalnim dobrima tijekom Kinesko-vijetnamskog rata.75 Sovjetski Savez podržao je Vijetnam u njihovoj invaziji na Kambodžu 1978. za koju je cijeli Prvi svijet, posebice SAD i Narodna Republika Kina, smatrao da je pod direktnim zapovjedništvom Sovjetskog Saveza. SSSR je također postao najvedi podupiratelj marionetske države u Kambodži: Narodne Republike Kampudije. Na summitu iz 1979., Jimmy Carter žalio se Brežnjevu radi prisutnosti vijetnamskih trupa u Kambodži na što je Brežnjev odgovorio da su građani Narodne Republike Kampudije oduševljeni što je srušena vlada Crvenih Kmera. U tome je, kako kaže povjesničar Archie Brown, bio u pravu.76

4.5. Afganistansko-sovjetski odnosi

"Trebali bismo redi Tarakiju i Aminu da promijene svoju taktiku. Oni nastavljaju pogubljivati ljude koji se ne slažu s njima. Ubijaju gotovo sve vođe Parchama, ne samo one višeg ranga, nego i one srednjeg ranga također.“77

Aleksej Kosigin, predsjednik Vijeda ministara

Iako je vlada Demokratske Republike Afganistana, formirana nakon Saur revolucije 1978. g. težila socijalističkim politikama, kako kaže Archie Brown: „Sovjetski Savez nikada je nije smatrao socijalističkom.“78 Bududi da je SSSR podržavao prijašnji režim pod Muhamedom Daudom, revolucija je iznenadila sovjetsko vodstvo te stvorila brojne teškode za Sovjetski Savez. Narodna demokratska stranka Afganistana - afganistanska komunistička partija bila je sastavljena od dvije suprotstavljene frakcije: Khalq i Parcham, a sovjetsko vodstvo podržavalo je potonju frakciju koja se Moskvi pridružila u podršci prijašnjem Daudovom režimu. No, nakon državnog udara, frakcija Khalq preuzela je uzde vlasti. Nur Muhamed Taraki postao je predsjednik i premijer Afganistana dok je Hafizullah Amin postao zamjenik premijera Afganistana, a u svibnju 1979. i premijer. Vlada Khalq naredila je egzekuciju nekoliko visoko i nisko pozicioniranih članova frakcije Parcham. Da bi stvari bile još gore, uskoro se odnos između Tarakija i Amina pogoršao, s obzirom na to da se otpor prema njihovoj vladi sve više povedavao. Taraki je, 20. ožujka 1979., otputovao u Sovjetski Savez kako bi se sastao s premijerom Kosiginom, Dmitrijem Ustinovim (ministar obrane), Andrejem Gromikom (ministar vanjskih poslova) i Borisom Ponomarevim (šef Međunarodnog odjela Centralnog Komiteta) kako bi razgovarali o mogudnosti sovjetske intervencije u Afganistanu. Kosigin se protivio toj ideji smatrajudi da afganistansko vodstvo treba dokazati da ima potporu ljudi te da se sami moraju boriti protiv opozicije, no ipak, složio se oko povedanja materijalne pomodi Afganistanu. Kada je Taraki još jednom upitao Kosigina za mogudnost vojne intervencije koju bi vodio Istočni

74

W. LOTH, 2002, Overcoming the Cold War: A History of Détente, 1950 – 1991, New York: Palgrave Macmillan,

2002., 85-86. 75

R. DONALDSON, 1981, o.c., 255. 76

A. BROWN, 2009, o.c., 349. 77

D. CORDOVEZ – S. S. HARRISON, 1995, Out of Afganistan: The Inside Story of the Soviet Whitdrawal, New York:

Oxford University Press, 1995., 36-37. 78

A. BROWN, 2009, o.c., 351.

blok, Kosigin mu je dao primjedbu rekavši da afganistansko vodstvo samo mora preživjeti unutarnji konflikt i sami ga riješiti. Ipak, tijekom zatvorenog sastanka s Kosiginom, Politbiro je jednoglasno podržao sovjetsku intervenciju, no na inicijativu Jurija Andropova, šefa KGB koji je u pismu Brežnjevu jasno dao do znanja o neophodnoj intervenciji.79

Krajem 1979. Taraki nije uspio izvršiti atentat na Amina, međutim, Amin je u osvetničkom napadu uspio organizirati atentat na Tarakija 14. listopada iste godine. Kasnije, u prosincu, Sovjetski Savez izvršio je invaziju na Afganistan. Dva dana nakon intervencije KGB-ova jedinica ubila je Amina (podrobnije u poglavlju o sovjetskim intervencijama). Sovjetsko vodstvo odabralo je Babraka Karmala, (prosovjetskog) vođu frakcije Parcham (Zastava), kao Aminova nasljednika. Karmal nije bio vođa kakvog je sovjetsko vodstvo očekivalo te je, baš kao i njegovi prethodnici, uhitio i ubio nekoliko članova Parcham frakcije, kao i visoko i nisko pozicionirane članove Khalq frakcije, samo zato što su podržavali krivu frakciju. Ipak, s obzirom na to da su sovjetske trupe još bile u zemlji, Karmal se morao pokoriti sovjetskom pritisku te pustiti sve pripadnike Khalq frakcije, a neki uhideni članovi Khalqa morali su se pridružiti novoj vladi. U vrijeme Brežnjevljeve smrti Sovjetski Savez još je bio zapeo u Afganistanu, a sovjetski vojni kontigent iz zemlje de izidi tek deset godina kasnije.80

5. Animoziteti i antagonizmi supersila u miroljubivoj politici Detanta Politika Detanta datira iz sredine 60-ih godina prošlog stoljeda, dok je rat u Vijetnamu još bio

na vrhuncu. Razlozi geneze Detanta i potreba za njegovim nastajanjem, u javnosti i u znanstvenika izazivaju kakofoniju, no oni su eklatantni. Nakon kraha u Zaljevu svinja u travnju 1961., a pogotovo nakon najnapetije epizode Hladnog rata, Kubanske raketne krize, dvije zemlje udi de u potpuno novu eru diplomatskih odnosa. Ona de kulminirati politikom Richarda Nixona i njegovim putovanjem u Kinu i Moskvu,81 vapajima Zapadne Njemačke i Francuske za skorim smirivanjima tenzija i uništavanjem mita socijalističkog monolita sovjetsko-kineskim raskolom. To burno i dinamično razdoblje netom iza rata završilo je početkom politike samita u kojem su glavnu riječ vodili državnici supersila.82

Tijekom mjeseca lipnja 1967. godine, predsjednik Lyndon Johnson se sastao s tadašnjim sovjetskim premijerom Aleksejem Kosiginom u Glassborou kako bi raspravili i dogovorili uvjete o nadzoru nad utrkom u nuklearnom naoružanju, što je u to vrijeme predstavljalo najvažnije pitanje za definiranje bilateralnih odnosa između dvije supersile. Iako je lokacija sastanka bila prilično neuobičajena, pri tome su se reflektirale napetosti tog vremena: Kosigin koji se tijekom tog vremena nalazio u New Yorku kako bi prisustvovao sastanku UN, je odbio dodi u Washington kako bi razgovarao s predsjednikom. Umjesto predložene lokacije, predsjednik je predložio mjesto sastanka koji se održao na polovini zemljopisne udaljenosti, u malom sveučilišnom gradu Glassboro, južno od New Yerseya. Ovi pregovori koje su vodila ova dvojica državnika (predsjednik SAD-a i premijer SSSR-a) su nazvani Pregovori o ograničenju strateškog naoružanja (Startegic Arms Limitation Talks ili SALT). Međutim, pregovori u skladu sa SALT sporazumom niti politika Detanta

79

A. BROWN, 2009, o.c., 352-354. 80

A. BROWN, 2009, o.c., 355-356. 81

Politika otvaranja Sjedinjenih Ameriĉkih Drţava, odnosno predsjednika Nixona i njegovog savjetnika za nacionalnu

sigurnost a kasnijeg drţavnog tajnika Henryja Kissingera naziva se i „ping pong“ diplomacijom (ameriĉka stolnoteniska

reprezentacija je gostovala u Kini), Triangular Diplomacy: U.S., USSR, and China - hjp.novi-

liber.hr/index.php?show=search (9. veljaĉa 2016.). Nixon je, posjetivši Rumunjsku 1969. godine, bio prvi ameriĉki

predsjednik koji je posjetio jednu komunistiĉku zemlju. Godinu nakon toga, posjetio je Zagreb i Beograd. 82

A. BEST et alli, 2008, International History of the Twentieth Century and Beyond, 2nd

ed., London and New York:

Routledge, 2008., 271-272.

nisu znatnije napredovali tijekom Johnsonove83 administracije. Nakon sastanka u Glasborou, Sovjeti su pristali započeti pregovore u rujnu. Činjenica koja potvrđuje da je upravo Europa bila katalizator događanja u hladnoratovskim previranjima bila je osiguranje Sovjeta da Zapadna Njemačka ne nabavi nuklearno naoružanje što su uvjetovali zapadno-njemačkim uvlačenjem u Sporazum o neširenju nuklearnog naoružanja, kojega su supersile potpisale još 1. srpnja 1968. godine,84 a koji je odgovorio na američki prijedlog zahtijevanja predsjednika Johnsona za pregovorima.85

Ovi planovi su bili prekinuti tijekom mjeseca kolovoza, kada je Sovjetski Savez ostvario veliku invaziju u Čehoslovačkoj, gdje je novo komunističko vodstvo pod Alexandrom Dubčekom započelo s uvođenjem radikalnih i demokratskih reformi. Od sredine šezdesetih Česi i Slovaci su počeli pokazivati sve vedu odbojnost prema postojedem režimu. Ove promjene su se ispoljavale u raspoloženju reformističkih elemenata unutar same Komunističke partije koji su uspjeli izabrati slovačkog strojobravara Aleksandra Dubčeka za lidera stranke. Godinu nakon što je Dubček postao šefom čehoslovačke partije (1962.) jedan je novinar napisao „ovaj Dubček je nevjerojatan zbog svog iskrenog poštenja. On bi mogao dosegnuti sam vrh partije, no izglednije je da de završiti u zatvoru.“86 Dubčekove reforme političkih procesa, koje je on nazivao "socijalizmom s ljudskim licem" nisu predstavljale potpuno odbacivanje starog režima, kao što je bio slučaj u Mađarskoj 1956. Dubčekove promjene imale su široku podršku društva, uključujudi i radničku klasu. Međutim, sovjetske vođe su ove reforme promatrali kao prijetnju njihovoj hegemoniji nad zemljama Istočnog bloka kao i na ugrožavanje sigurnosti samog Sovjetskog Saveza. Čehoslovačka se nalazila u sredini obrambene linije Varšavskog pakta i njen mogudi prelazak na stranu neprijatelja je bio neprihvatljiv u vrijeme Hladnog rata.

Dubček je reformama Praškog proljeda htio dati dodatna prava građanima Čehoslovačke, uz decentralizaciju gospodarstva i demokratizaciju. Ostale slobode uključivale su smanjivanje limitacije u medijima, javnom govoru i putovanjima. Nakon nacionalne rasprave oko podjele zemlje na federaciju sastavljenu od tri republike: Bohemije, Moravske-Šleske i Slovačke, Dubček je zahtijevao podjelu na dvije zemlje: Češku i Slovačku Republiku. To je bila jedina službena odluka koja je preživjela kraj Praškog proljeda, a relativni uspjeh nenasilnog otpora nedvojbeno je nagovijestio i olakšao mirnu tranziciju na demokraciju, uz kolaps sovjetske hegemonije 1989. godine. Sovjeti nisu dobro primili reforme, posebno decentralizaciju administrativne vlasti, te su nakon propalih pregovora poslali pola milijuna trupa i više od šest tisuda tenkova Varšavskog pakta da zauzmu zemlju.

Ideja stapanja istinske demokracije s komunizmom je užasnulo službenu Moskvu. Brežnjevljev režim je Dubčekove reforme promotrio kao prijetnju ne samo komunističkoj vladavini u Čehoslovačkoj ved i komunističkoj vladavini u cijeloj Istočnoj Europi kao i samom Sovjetskom Savezu. Invazija Varšavskog pakta, koja je obuhvadala sovjetske trupe kao i trupe članice nekoliko drugih država su okončali ono što su Česi nazivali da je socijalizam sa ljudskim licem. Operacija Dunav, kako je gušenje Praškog proljeda nazvano, pretvorilo se u niz represivnih mjera invazijom Varšavskog pakta 21. kolovoza 1968. godine pružajudi najvedu „željeznu“ oružanu akciju nakon

83

Lyndon Baines Johnson nasljedio je Johna F. Kennedyja na mjestu ameriĉkog predsjednika odmah nakon atentata u

Dallasu 22. studenoga 1963. Svoje mjesto prepušta Nixonu 1969. godine. 84

D. S. PAINTER, 2002, Hladni rat: Povijest međunarodnih odnosa, Zagreb: Srednja Europa, 2002., 104. 85

Ameriĉke polazne pozicije bile su, po tadašnjem drţavnom tajniku Rogersu: 1. Teţnja da se stvori odnos SAD-a sa

SSSR-om ograniĉenjem razvoja nuklearnog oruţja, 2. Napor da se zaustave i izbjegnu napetosti, dodatna naoruţanja i

troškovi utrke u istima, 3. Nastojanje da se izbjegne izbijanje nuklearnog rata, prema International Herald Tribune od 14.

studenoga 1969. godine i R. VUKADINOVIĆ, 2001, Međunarodni odnosi od Hladnog rata do globalnog poretka,

Zagreb: Agencija za komercijalnu djelatnost, 2001., 200. 86

S. KOTKIN, 2012, Necivilno društvo, 1989. i pad komunističkog poretka, Zagreb: Alfa, 2012., 45.

Drugog svjetskog rata.87 Pravda88 je uskoro objasnila da „ljudi u socijalističkim zemljama i komunističkim partijama trebaju i moraju imati slobodu kako bi svojim zemljama utrle put prema razvoju. Međutim sve odluke koje donesu ne smiju biti štetne za socijalizam u njihovoj zemlji ni za temeljne interese drugih socijalističkih zemalja“. Riječ je o Brežnjevljevoj doktrini koja se aktivirala razbijanjem praškog socijalizma ljudskog lica. Brežnjev je nakon toga ponovio svoju doktrinu u govoru na Petom kongresu Poljske ujedinjene radničke partije, 13. studenog 1968. (citat u ranijim poglavljima).

O počecima američko-sovjetskih napora da se ograniči utrka u nuklearnom naoružavanju govori i Steve Pifer iz Instituta Brookings u Washingtonu, i autor knjige o reliktima strateškog oružja Hladnoga rata: "Pregovori su počeli krajem šezdesetih a 1972. je potpisan prvi sporazum ograničavaju strateških arsenala. Potpisali su ga Richard Nixon i Leonid Brežnjev."89 Bilo je to 26. svibnja 1972. godine (a ratificirano od strane Senata nekoliko mjeseci kasnije), dana koji de ostati u povijesti zabilježen između ostalog i kao datum prvog dolaska jednog američkog predsjednika u Moskvu. SALT I sadržavao je više iscrpnih članaka, od kojih su najvažniji ograničenje ABM-a (protubalističke rakete), odustajanje od daljnjih usavršavanja interkontinentalnih raketa te onih podmorničkih (SLBM).

5.1. Ambivalentnost interesa supersila za Detant Dobro je znati da je od samog početka Detant bio različito shvaden od strane obaju supersila. Za Sovjete Detant je značio ne samo uspostavljanje i održavanje dijaloga sa SAD-om, ved i činjenicu da američko rukovodstvo mora biti svjesno u paritet SSSR-a sa SAD-om kao i u njihovu vojnu mod. Za SAD je Detant pak značio vezanje sovjetske posrnule sile sporazumima (SALT) i redukcija sovjetskog globalnog angažmana, posebice na Bliskom istoku. U Sovjetskom Savezu se smatralo da postoje uvjerljivi razlozi za provođenje pregovora prije nego sučeljavanja konfrontacijom. Govoredi o problemima Detanta, odnosno popuštanja napetosti Leonid Brežnjev90 je između ostalog istakao:

„Popuštanje - to je prije svega prevladavanje hladnog rata, prelazak na normalne

ravnopravne odnose među državama. Popuštanje, to je spremnost likvidiranja nesuglasja i sporova ne silom ili prijetnjama, ved mirnim sredstvima pomodu pregovora.“91

Iako je SSSR u smislu vojne modi ostvario paritet sa SAD, ekonomija Sovjetskog Saveza je bila

pod velikim opteredenjem zbog kontinuiranog osnaživanja vojne modi i gospodarstvo je trpjelo od različitih uskradivanja u industrijskom i poljoprivrednom sektoru. Suočeni s ekonomskom stagnacijom životnog standarda koji je znatno zaostajao za njihovim kapitalističkim suparnicima, Sovjeti su znali da se jedino pregovorima sa zapadnim silama može ostvariti dobitak prijeko potrebne tehnologije, kako bi riješili goruda ekonomska pitanja. Nadalje, poput SAD, Sovjetski Savez se bojao ponovne obnove uspostave utrke u naoružanju. Sovjeti su osobito bili zabrinuti zbog razvoja nove tehnologije oružja koja se počela pojavljivati na Zapadu, te je zbog svoje visoke vojne

87

Vidi u ĉasopisu Borba, 21. kolovoza 1968., izvanredno izdanje, Zagreb 88

Pravda je bila sovjetska tiskovina Komunistiĉke partije Sovjetskog Saveza i najutjecajniji medij u drţavi. 89

S. PIFER – M. E. O'HANLON, 2012, The Opportunity: Next steps in Reducing Nuclear Arms, Washington D.C.:

Brookins Institutions Press, 2012. 90

Leonid Iliĉ Breţnjev (1906. - 1982.) bio je Generalni sekretar KP SSSR-a na ĉije je mjesto došao svrgavajući Nikitu

Hrušĉova. Ukrajinac po roĊenju i metalurg po zanimanju, obiljeţiti će period SSSR-a u svom 18-godišnjem mandatu (1964. – 1982.) koji će biti poznat po masovnim izdvajanjima za vanjsku obrambenu politiku nauštrb domaće privredne. 91

R. VUKADINOVIĆ, 1978, Konflikti i suradnja u ameriĉko-sovjetskim odnosima, Politička misao, god. 15, br. 4,

Zagreb, 1978., 590.

tehnologije, SAD održavao svoju veliku prednost pred Sovjetima. Jedno vozilo takove tehnologije se nazivalo MIRV92, odnosno višestruke i neovisne rakete za prodiranje s vedim brojem bojevih glava. Kako je MIRV bilo vozilo projektirano za nošenje višestrukih bojevih glava, svaki je projektil bilo mogude usmjeriti na drugi cilj; lanser (vozilo) je moglo nositi pet, deset i čak dvadeset projektila. S drugog kraja bojnog spektra, pojavili su se defenzivni antibalistički projektili (ABM), čija je funkcija bila obaranje neprijateljskih projektila. Razvoj ovakvih defenzivnih oružja se pokazalo kao vrlo složena problematika, podrazumijevajudi da bi takve projektile bilo izuzetno skupo izgraditi i uporabiti. Sovjeti su također željeli da SAD prizna njihov istočno europski imperij, prepoznavanjem ove konklave kao one legitimne. Ovaj cilj se i ostvario u SAD, prihvadanjem Sovjetskog Saveza kao ravnopravnog partnera u uređenju svjetskog poretka. Konačno, na istočnom frontu, Sovjeti su bili zabrinuti zbog rastude modi i neprijateljstva Republike Kine, koja je provođenjem svoje Kulturne revolucije postepeno izlazila iz izolacije. Također su bili potaknuti činjenicom da bi ovakav novi realizam u vanjskim poslovima i mogao dovesti i do sovjetskih poboljšanja odnosa sa SAD, razvoj koji bi bio praden kao odobravanje i uvođenje međusobne ravnoteže između dvije supersile.

5.2. Fundamenti sporazuma SALT I o kontroli naoružanja SALT I sporazum, koji je potpisan u svibnju 1972. g. u Vladivostoku je bio meritum Detanta

(sekcija SALT II sporazuma je kasnije bila potpisana od strane obje supersile, međutim sporazum nikada nije bio ratificiran). SALT I je bio formuliran na temelju dva sporazuma: onog iz 1963. god., odnosno Sporazumu o zabrani (atmosferskih) nuklearnih ispitivanja kao i Sporazumu o nuklearnoj neproliferaciji iz 1968. godine. Prvim su se sporazumom zabranila nuklearna atmosferska ispitivanja, dok se drugim ograničilo širenje nuklearnog oružja, što je bilo upudeno državama koje nisu posjedovale nuklearno oružje, kako isto ne bi pribavili u bududnosti. Ipak, do vremena SALT II sporazuma, supersile nisu prihvatile nikakva ograničenja glede njihovog nuklearnog arsenala. SALT I se sastojao od dva dijela.93 Prvim dijelom sporazuma se ograničavala montaža ABM94 sustava na svega dva takva sustava u jednoj državi, čija održivost je bila iznimno niska, i zapravo nije ni opravdavala njihovo korištenje. Ovim sporazumom se pružila prilika za obje supersile kako bi ograničile potrebu izgradnje obrambenih sustava od neprijateljskih projektila, čiji napori izgradnje i upošljavanja su tijekom tog vremena bili izuzetno skupi i tehnološki upitni. Ovi sporazumom se također učinkovito uvjetovalo prihvadanje politike MAD (Mutually Assured Destruction - Uzajamno sigurno uništenje) kao doktrine odvradanja pri obje suprotstavljene strane, pri čemu su obje supersile ostale neobranjene od napada balističkim projektilima. Drugi dio SALT I sporazuma je numerički ograničio primjenu ICBM (interkontinentalnih balističkih projektila) i SLBM (balistički projektili lansirani sa podmornica95), međutim SAD su daleko napredovale prilikom razvoja MIRV i time su imali vedi broj bojevih glava. SAD su mogle koristiti bombardere velikog dometa, što je predstavljalo kategoriju koja nije bila obuhvadena sporazumom iz 1972. godine. Zbog razloga što se SALT I sporazumom nisu postavila ograničenja za MIRV kao i daljnji razvoj novih projektila i

92

MIRV je engleska skraćenica za Multiple Independent Reentry Vehicle odnosno nezavisno usmjerene rakete s više

bojevih glava, ovdje i nadalje biti će vojno-politiĉki zahtjevni termini prevoĊeni po kontekstu, smislu i funkciji (op.

D.M.) 93

R. E. POWASKI, 1998, The Cold War, The United States and the Soviet Union 1917-1991, New York – Oxford:

Oxford University Press, 1998., 183-184. 94

Ovim ugovorom SSSR će zadrţati 1.610 interkontinentalnih raketa te 50 podmorniĉkih, a SAD 1.054 i 656

podmorniĉkih (SLBM) raketa, u R. D. SCHULZINGER, U.S. Diplomacy since 1900, New York-Oxford: Oxford

University Press, 2002., 300., M. KREPON, Strategic Statemate: Nuclear Weapons and Arms Control in American

Politics, London and Basingstoke: The MacMillan Pres Ltd., 1984., 12., 64. 95

Prve podmornice sa balistiĉkim projektilima tipa „Yankee“ (zapadni izraz) ušle su u sovjetsku flotu polovinom 60-ih

godina, no nisu zadovoljavale kvalitetu (šum u radu, pogon na tekuće gorivo). O broju sovjetskih raketa vidi u R.

VUKADINOVIĆ, 2006, Nuklearne strategije i međunarodni odnosi, Zagreb: Politiĉka kultura, 2006.

bombardera. Postoji izvjesno opravdanje za opservacije povjesničara Stephena E. Ambrosea da je sporazum bio „onoliko svrsishodni koliko i zamrzavanje golgote europskih naroda tijekom 1938. g., ali u ovom slučaju bez uporabe tenkova“.96 Mnogi kritičari su se požalili da se SALT sporazumom pružila velika prilika za eskalaciju utrke u nuklearnom naoružanju. Ipak, za SALT I također vrijedi da je predstavljao prvi takav ugovor između Sovjeta i Amerikanaca putem kojeg su se postavila ograničenja na utrku u naoružanju, što je bio važan presedan. Nadalje, dvije godine kasnije, u studenom 1974. g. predsjednik Gerald Ford i sovjetski vođa Brežnjev su potpisali sporazum u Vladivostoku o sovjetskoj pacifičkoj obali, putem kojeg se temeljio prijedlog za novi sporazum, SALT II. Sporazumom iz Vladivostoka se ograničila količina na 2400 od ukupnog broja ICBM, SLBM97 i interkontinentalnih bombardera koje je svaka od država posjedovala u svojem arsenalu. Od ukupnog broja projektila, svega njih 1320 je moglo biti opremljeno sa MIRV-om. Sporazum SALT II je imao neobičnu povijest. Supersile su ga potpisale 1979. godine. Međutim, iako sporazum nikada nije bio ratificiran i stoga službeno nikada nije stupio na snagu, pridržavale su ga se obje strane. Sveukupno promotreno, SALT sporazumima se postiglo, kako je istaknuo inozemni politički analitičar William Hyland, „da je začudno upravo ono što su se dvije duboko omražene supersile pristale ograničiti uporabu upravo onog arsenala koji je bio ključan za njihovu temeljnu sigurnost – temeljni dogovor … koji je potrajao gotovo dvadeset godina“, nakon čega ga je zamijenio sporazum o ograničavanju naoružanja, donesen tijekom 1990-ih godina.98

5.3. Detant na svom vrhuncu. „Košarice“ iz Helsinkija. Politika Detanta je kulminirala 1975. g., odnosno u godini kada je ostvaren Helsinški

sporazum. Ovi dogovori su predstavljali vrhunac pregovora nazvanih Konferencija o sigurnosti i suradnji u Europi (OESS99), a koji su započeli u Ženevi dvije godine ranije. Helsinški sporazumi sastojali su se od tri „košarice“. Prva se košarica bavila pitanjima nepovredivosti granica, no ne i nepromjenjivosti što bi značilo mogudnost mijenjanja granica sporazumno. Drugom košaricom određuje se povedanje suradnje Istoka i Zapada u gospodarstvu, znanosti i tehnologiji, a tredom suradnja na humanitarnom polju. Rezultanta druge košarice biti de zajednička lunarna misija SAD-a i SSSR-a te putovanje u svemir u misiji Appolo-Sojuz (1975.). Helsinški dogovor je inicijalno djelovao kao veliki trijumf za sovjetskog vođu Leonida Brežnjeva. Zapadne sile su formalno prihvatile i ostvarile povedani opseg prijeko potrebne trgovine sa SSSR-om kako bi Sovjeti osuvremenili svoju ekonomiju. Zauzvrat, Sovjeti i njegovi sateliti su obedali poštivati ljudska prava. Tijekom tog vremena navedeni ustupak izgleda da nije bio signifikantan Komunističkoj Partiji sovjetskog bloka koji su svoje države držali pod strogom kontrolom, dok SAD i NATO saveznici nisu pokazali naklonost da se pitanje ljudskih prava miješa u politiku Detanta. U svemu navedenom možemo vidjeti i dvije velike ironije, dok još nisu bile prepoznate od vođa koji su osmislili Helsinški dogovor. S jedne strane, stalna napetost i rastuda kriza su bili na dobrom pravcu kako bi opovrgli politiku Detanta, koja nije opstala tijekom sljededeg desetljeda. Bilo je daleko važnije da su se Sovjeti obvezali na poštivanje ljudskih prava, što je potaknulo disidente u Istočnoj Europi i u Sovjetskom Savezu. Njihove aktivnosti, združene s nagrizajudim utjecajem socijalnih i ekonomskih problema, koji su konstantno erodirali legitimitet komunizma, jest oslobodilo sile koje su uvodile promjene.

96

S. E. AMBROSE, 1993, Rise to Globalism: American Foreign Policy Since 1938, 7. izmjenjeno izdanje, Penguin:

New York, 1993., 231. 97

Više o SLBM (Submarine-launched ballistic missile) podmorniĉkim projektilima i programu „GUPPY“ (SAD) kojemu

se povećava probojnost i propusnost istih te izdrţljivost i manevriranje podmornica u C. CHANT, 1999, Twentieth

century war machines: Sea, London: Chancellor Press, 1999., 234. 98

W. G. HYLAND, 1990, The Cold War: Fifty Years of Conflict, New York: Times Books, 1990., 155. 99

Izrasla je iz Helsinške konferencije a sve do 1994. zvala se Konferencija za europsku sigurnost i suradnju, a danas je

Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS) koja broji 56 zemalja ĉlanica.

Kao rezultat navedenog, sovjetski Istočni blok se nije održao tijekom 1980-ih godina. Sovjetski savez se jedva održao do početka 1990-ih godina prije njegove konačne disolucije.

5.4. Netrpeljivosti i previranja supersila u Tredem svijetu i krah Detanta Politika Detanta se oduvijek temeljila na pomicanju ravnoteže sila i stoga je počivala na

nesigurnim temeljima, što je došlo do izražaja tijekom Arapsko – izraelskog rata 1973. g. Rat je započeo kada su Egipat i Sirija združenim snagama organizirale iznenadni napad na Izrael tijekom Jom Kippura, najsvetijeg dana židovske godine. Sirija i Egipat su bili sovjetski orijentirani, prilikom čega su ih Sovjeti masovno naoružali i pružali trajnu podršku Arapima tijekom Arapsko – izraelskog rata. Izrael, jedina demokratska država u regiji na Srednjem Istoku je bila podržana od strane SAD-a.100 U SAD-u su bili alarmirani i iskazali su svoj bijes na sovjetsko ponašanje neposredno prije izbijanja rata kao i tijekom tri tjedna teških borbi. Sovjeti nisu uspjeli upozoriti SAD u svezi arapskih planova, pri čemu su navedeno Amerikanci doživjeli kao teško kršenje Detanta. U početku su Sirijci i Egipdani modno potisnuli izraelsku vojsku. U međuvremenu, Sovjeti su poticali i druge arapske države kako bi se pridružili ratu, pri čemu su poticali i opskrbljivali Siriju i Egipat vojnom opremom, blokirali su sve uvjete za održavanje prekida vatre, žestoko su podržali arapski naftni bojkot protiv SAD i poticali su arapske vlade kako bi povukli svoje višemilijunske pologe iz zapadnih banaka. Nije bilo nikakvo čudo da je Henry Kissinger pri tom izjavio da „Detant nede izdržati neodgovornost ponašanja na Srednjem Istoku.“ Rat je zatim doveo do ozbiljnih konfrontacija između Amerikanaca i Sovjeta. Navedeno se dogodilo kada su Izraelci preokrenuli ishod bitke i gotovo uništili egipatsku vojsku na području Sueza. Kako je egipatska vojska bila u stanju rasula, sovjetski vođa Brežnjev je namjeravao poslati vojsku i direktno se uplesti u sukob. Predsjednik Nixon, koji je ved odobrio američku isporuku oružja kako bi opskrbio Izrael, odgovorio je stavljanjem američke vojske u stanje pripravnosti diljem svijeta. U ovom slučaju, Sovjeti su odbacili prekid vatre, što bi uvjetovalo dovođenje američkih i sovjetskih trupa u regiju za svrhu održavanja stabilnosti. Umjesto navedenog, supersile su dogovorile prekid vatre, pri čemu su uvažili odluku UN kako bi se sukobljene strane razdvojile. Arapsko – izraelski rat i sovjetsko – američka konfrontacija su ovim aktom bile okončane. Američko vodstvo često je optuživalo SSSR da je Detant iskoristio zbog povedanja utjecaja u Tredem svijetu. No vojni udar u Čileu 1973. kojim je svrgnuta vlada Salvadora Allendea postavio je pitanje o američkom poštivanju ugovora o naoružanju. Amerikanci su eklatantno sudjelovali u svrgavanju Allendea, iako su pokušali prikriti svoju umiješanost.101 Politika Detanta je naišla i na drugu prepreku tijekom 1974. godine. Problem je nastao kada je kongres odlučio zajamčiti Sovjetskom Savezu najpovoljnije uvjete trgovanja, kako bi Moskva omogudila vedu emigraciju ruskih Židova u Izrael. Dokument koji je bio djelomično napisan od strane zakonodavaca koji su bili dijelom kritički spram Detanta, također su postavili niska ograničenja na kredite koje bi SAD omogudio Sovjetskom Savezu kako bi poboljšali trgovinu. Sovjeti su smatrali ovu odluku kao neželjenu intruziju u njihove unutrašnje poslove i kao još jedan od primjera prilikom čega SAD nisu tretirale Sovjetski Savez kao ravnopravnog partnera. Odgovor Sovjeta je bilo ukidanje brojnih sporazuma, uključujudi i trgovinski ugovor u svezi imigracije Židova.

100

Kad je izbio rat, proizvoĊaći nafte iz Zaljeva povisili su cijene nafte 70% sve dok se Izreal ne bude spreman povući sa

arapskog teritorija. Saudijska Arabija je u znak protesta smanjila isporuke nafte glavnim izraelskim saveznicama,

Nizozemskoj i SAD-u za 10%, P. CALVOCORESSI, 2003, Svjetska politika nakon 1945, Zagreb: Nakladni zavod

Globus, 2003., 403. i 407. 101

D. S. PAINTER, 2002, Hladni rat; Povijest međunarodnih odnosa, Zagreb: Srednja Europa, 2002., 113.

5.5. Revitalizacija SALT-a i dogovori u Beču Kada je sporazum SALT I istekao u listopadu, 1977. g., usprkos manjku drugog sporazuma

kao i zbog drugih napetosti u njihovim odnosima, SAD i Sovjetski Savez su se dogovorili promotriti ograničenja sporazuma SALT I, sve dok se ne donese novi sporazum. Ovaj razvoj događaja je bila potrebita mjera, odnosno želja obje supersile kako bi održali utrku u nuklearnom naoružanju, održavajudi je pod striktnom kontrolom. Pregovori su trajali daljnje dvije godine, sve dok SALT II nije bio potpisan od strane Cartera i Brežnjeva u Beču, 18. lipnja 1979. godine. Sporazum SALT II je bio izuzetno složen. Glavne karakteristike ugovora su bile postavke ograničenja na sve strateške nuklearne lansirne rampe (za lansiranje projektila i strateške bombardere) – 2400 komada do 1981. g. i 2250 komada nakon tog perioda102 – kao i broja projektila koje bi bilo mogude preinačiti u MIRV. Međutim, ovaj sporazum nije uključivao neka vrlo važna oružja. Oni su uključivali sovjetski supersonični bombarder Backfire (Tupoljev Tu-22, op. D.M.) kojeg su se najviše plašili vojni stratezi u Washingtonu, kao i novo razvijene američke krstarede rakete koje lete subsoničnom brzinom i vrlo blizu tla, i stoga bi ih bilo izuzetno teško otkriti. Ograničenja koja je postavio SALT II su bila toliko visoka, da je za razliku od sporazuma SALT I, ovaj sporazum u osnovi, dopustio suprotstavljenim snagama povedanje zaliha strateškog nuklearnog naoružanja. Ipak, SALT II je ozbiljno kritiziran u SAD, što se omogudilo pružanje neprihvatljivih ustupaka Sovjetskom Savezu. Iako je SALT II donesen, nije nikada i bio službeno ratificiran od strane bilo koje supersile, i stoga službeno nikada i nije ušao u funkciju. I ovog puta, imperativ za napuštanje kontrole nad nuklearnim naoružanjem je ostvario svoj učinak osjedanjem tereta odgovornosti. U oba slučaja, SAD i SSSR su se pridržavali uvjeta dogovorenim sporazumom SALT II, sve do konačnog isteka sporazuma 1985. godine. Supersile su se nastavile pridržavati odredbi ovog sporazuma i nakon njegovog isteka, što je konačno dovelo do poboljšanja američko – sovjetskih odnosa i konačno pridonijelo smanjenju ukupnog naoružanja nekoliko godina kasnije. Čak je i Ronald Reagan bio žestoki kritičar SALT II sporazuma, prije nego što je postao predsjednikom 1981. g., kao i što je bio arhitekt masivnog američkog jačanja vojnog arsenala tijekom njegovih godina u uredu; bio je čak i spreman poništiti sporazum SALT II sve dok ne bi bio u mogudnosti pregovorom dobiti nešto bolje.

6. Sovjetske vojne intervencije

6.1. Sovjetska intervencija Čehoslovačke. Praško proljede i Brežnjevljeva doktrina. „Snaga, i pritom ne malo snage, potrebno je da bi se obranila socijalistička dobit (prednost)“

L. I. Brežnjev

Praško proljede bio je period političke liberalizacije u Čehoslovačkoj tijekom ere dominacije nakon Drugog svjetskog rata. Počeo je 5. siječnja 1968. kada je reformator Aleksandar Dubček, slovački strojobravar, odabran za prvog sekretara Komunističke partije Čehoslovačke (KPČ), a trajalo je do 21. kolovoza kada su Sovjetski Savez i drugi članovi Varšavskog pakta izvršili invaziju na tu zemlju kako bi zaustavili reforme koje ugrožavaju socijalizam aktivirajudi Brežnjevljevu doktrinu.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata Čehoslovačka je ušla u sovjetsku sferu utjecaja (Istočni blok). Od 1948. u zemlji nije bilo niti jedne druge političke stranke osim Komunističke partije koja je bila pod direktnom upravom Sovjetskog Saveza. Za razliku od drugih zemalja u središnjoj i istočnoj

102

M. KORT, o. c., 74-75.

Europi, komunisti su 1948. preuzeli vlast u Čehoslovačkoj kao izvorni narodni projekt (mada jednako brutalno). Reforme u zemlji nisu dovele do takvih pobuna koje su viđene u Mađarskoj.

Treba napomenuti da su postojala dva razloga za popularnost pokreta:

1) Kako se bližio kraj Drugog svjetskog rata Staljin je želedi Čehoslovačku potpisao sporazum s Churchillom i Rooseveltom po kome de Prag osloboditi Crvena armija, usprkos činjenici da je američka vojska pod komandom generala Pattona mogla ranije osloboditi grad. Ovo je bila vrlo važna činjenica u kasnijoj proruskoj (prokomunističkoj) propagandi.

2) Ljudi su se još sjedali da je Zapad izdao Čehoslovačku potpisivanjem Münchenskog sporazuma kojim je Njemačka anektirala zapadni dio Čehoslovačke.

Upravo iz ovih razloga narod je glasovao za komuniste godine 1948. godine na posljednjim demokratskim izborima u dugom periodu. Od sredine šezdesetih Česi i Slovaci su počeli pokazivati sve vedu odbojnost prema postojedem režimu. Ove promjene su se ispoljavale u raspoloženju reformističkih elemenata unutar same Komunističke partije koji su uspjeli izabrati Aleksandra Dubčeka za lidera stranke. Dubčekove reforme političkih procesa, koje je on nazivao socijalizmom s ljudskim licem nisu predstavljale potpuno odbacivanje starog režima, kao što je bio slučaj u Mađarskoj 1956. godine. Dubčekove promjene imale su široku podršku društva, uključujudi i radničku klasu. Međutim, sovjetske vođe su ove reforme promatrali kao prijetnju njihovoj hegemoniji nad zemljama Istočnog bloka kao i na ugrožavanje sigurnosti samog Sovjetskog Saveza. Čehoslovačka se nalazila u sredini obrambene linije Varšavskog pakta i njen mogudi prelazak na stranu neprijatelja je bio neprihvatljiv u vrijeme Hladnog rata. S druge strane, značajna manjina u vladajudoj stranci, osobito na višim upravljačkim nivoima, opirala se popuštanju čvrste ruke i aktivno je kovala zavjeru s vodstvom Sovjetskog Saveza da zbace reformiste. Ova grupa je sa strahom gledala kako su pozivi na višestranačke izbore i druge reforme odjekivali širom zemlje.103

Dubček je reformama Praškog proljeda htio dati dodatna prava građanima Čehoslovačke, uz decentralizaciju gospodarstva i demokratizaciju. Ostale slobode uključivale su smanjivanje ograničenja u medijima, javnom govoru i putovanjima. Godinu dana prije nego što je Dubček postao šefom partije jedan novinar zapisao je „ovaj Dubček je nevjerojatan zbog svog iskrenog poštenja. On bi mogao dosegnuti sam vrh partije, no izglednije je da de završiti u zatvoru. Njegovo je poštenje smiješno, no zadivljujude i osvježavajude.“104 Nakon nacionalne rasprave oko podjele zemlje na federaciju sastavljenu od tri republike: Bohemije, Moravske-Šleske i Slovačke, Dubček je zahtijevao podjelu na dvije zemlje: Češku i Slovačku Republiku. To je bila jedina službena odluka koja je preživjela kraj Praškog proljeda, a relativni uspjeh nenasilnog otpora nedvojbeno je nagovijestio i olakšao mirnu tranziciju na demokraciju, uz kolaps sovjetske hegemonije 1989. godine. Praško proljede započeo je komunistički režim koji je pokušao obnoviti socijalizam. Takozvani partijski Program djelovanja iz travnja 1968., čiji je autor bio Zdênek Mlynár, jedan od ideologa Praškog proljeda, predložio je smjenu partijskih dužnosnika iz staljinističkog razdoblja, dok je popuštao krutu hijerarhiju (ali ju je držao i dalje kao glavnu); smanjio središnju kontrolu nad tvrtkama (i dalje zadržavajudi socijalističko vlasništvo); uklonio cenzuru i ublažio čvrsti stisak nad Slovačkom.105 Nada u političku demokratizaciju i gospodarsku liberalizaciju, kao i Dubčekov radikalizam oslanjao se na

103

Povijest 18: Poslijeratno doba 1945.-1985., gl. ur. Nikica Barić, Zagreb:Europapers holding, 2008., 628-629. 104

W. SHAWCROSS, 1973, Dubcek, London: Weidenfeld and Nicholson, 1973., 63. 105

J. NAVRATIL et alli., 1998, The Prague Spring 1968, Budimpešta: Central European University, 1998., 92-95.

to da de preobraziti KP i osigurati potporu svom programu, koji je nazvan Dvije tisude riječi – liberalni manifest zbog kojega de se Sovjeti odlučiti na invaziju.106 Sovjeti nisu dobro primili reforme, posebno decentralizaciju administrativne vlasti, te su nakon propalih pregovora poslali 250,000 trupa i 2000 tenkova Varšavskog pakta (DDR, Bugarska, Poljska, Mađarska, SSSR107) da zauzmu zemlju u tzv. Operaciji Dunav, a nakon propalih pregovora u vlakovima na kolodvoru u gradidu Cierna-nad-Tisou i sastanka svih članica Varšavskog pakta u Bratislavi početkom kolovoza. Veliki val emigranata pomeo je zemlju. Nenasilni otpor proširio se zemljom, a uključivao je pokušaje bratimljenja, bojanje i preokretanje uličnih znakova (jednom prilikom Poljaci koji su upali u zemlju preusmjereni su natrag nakon jednodnevnog lutanja), odbijanje policijskog sata itd. Iako je sovjetska vojska predvidjela da de trebati oko 4 dana da se zemlja obuzda, otpor je opstao čak osam mjeseci, a bio je izigran diplomatskim taktiziranjima. Postojali su sporadični nasilni ispadi te nekoliko samoubojstava (samozapaljivanje Jana Palacha), ali nije bilo vojnog otpora. Čehoslovačka je kontrolirana do 1989. kada je Baršunasta revolucija mirno srušila sovjetsku vladavinu, nedvojbeno se ugledajudi na uspjeh nenasilnog otpora prije dvadesetak godina. Otpor je također postao i ikonični primjer građanske obrane koja je, uz održavanje mira od strane nenaoružanih građana, jedan od dva načina na koji se nenasilje može primijeniti (i povremeno se primijenilo) kao odgovor na vojne i paravojne prijetnje. Praško proljede inspiriralo je glazbu i književnost u radovima Vaclava Havela, Karela Husa, Karela Kryla te Milana Kundere u velebnom romanu Nepodnošljiva lakoda postojanja. Inače, za vrijeme Praškog proljeda u Jugoslaviji je tada na odmoru boravilo oko 50,000 čehoslovačkih turista koji se nisu mogli vratiti kudama jer su bili, prema Borbi, „svi zračni koridori nad teritorijem Mađarske i Čehoslovačke zatvoreni, a mlazni putnički avion marke Karavela s pulskog aerodroma koji je letio u pravcu Praga promijenio je kurs letenja vrativši se u Zagreb.“108

Slika 15. Naslovnica časopisa Borba u izvanrednom izdanju povodom sovjetske okupacije Čehoslovačke 21. kolovoza 1968. godine

106

P. CALVOCORESSI, 2003, o.c., 306-307. 107

TASS javlja da je intervencija uslijedila zbog toga što su „ĉehoslovaĉki drţavni i partijski rukovodioci pozvali SSSR

da im pruţi hitnu pomoć ukljuĉujući i pomoć oruţanih snaga“, a oruţane snage SSSR, Poljske, DR Njemaĉke, MaĊarske

i Bugarske (bez Rumunjske) izvršile su invaziju Ĉehoslovaĉke i umarširale u Prag te za 6 sati okuoirale cijeli teritorij, u

Borba (gl. ur. Z. RADOŠ), Organ socijalistiĉkog saveza radnog naroda Jugoslavije, izvanredno izdanje, Zagreb, 21.

kolovoza 1968. 108

Ĉasopis borba donosi ĉlanak o putniĉkom avionu JAT koji je prizemljen zbog zatvaranja zraĉnog prometa za

Ĉehoslovaĉku i MaĊarsku, u Borba (gl. ur. Z. RADOŠ), Organ socijalistiĉkog saveza radnog naroda Jugoslavije,

izvanredno izdanje, Zagreb, 22. kolovoza 1968.

6.2. Sovjetsko-kineski antagonizmi na rijeci Ussuri

Čovječanstvo mora prestati s ratovima. U protivnom ljudski de rod nestati.

John F. Kennedy, 1961.

Kinesko-sovjetski granični spor na Ussuri bio je 7-mjesečni vojni sukob između SSSR-a i Kine (Narodne Republike Kine, nadalje koristim samo Kina, op. D.M.) kao vrhunac Kinesko-sovjetskog raskola koji perzistira još od 50-ih godina a tada doživljava svoju kulminaciju. Najozbiljniji od tih graničnih sporova – koji je doveo dvije komunistički orijentirane države na rub rata – odigrao se u ožujku 1969. u blizini otoka Zhenbao, male otočne skupine na granici Kine i SSSR-a na rijeci Ussuri. Inače je poznat po toponimu Damanskii kojega tako zovu Sovjeti, dok de Kina i dalje se pozivati na Zhenbao. Pogoršanje kinesko-sovjetskih odnosa kasnih 50-ih i ranih 60-ih godina rezultirali su tenzijama duž 4380 kilometarskom granicom između te dvije države. Od ozbiljnijih incidenata izdvojenih je i događaj iz svibnja 1962. godine kada su 60,000 etničkih Ujgura u kineskoj provinciji Xinjiang prešli granicu ušavši u granično područje SSSR-a bježedi od očajne ekonomske oskudice. Peking je odmah optužio Sovjete da zavode ujgursku populaciju, teret koji je kasnije odjeknuo u kineskoj historiografiji iako nikad nije potvrđen. Nakon napetih tenzija, dvije de države udi u splet pregovora oko granice. Kinezi su se držali svojih prava još iz 19. stoljeda kada su tadašnja dinastija Qing i Rusko Carstvo potpisali sporazum po kojem Kini pripadaju sporna područja. Moskva nije prihvadala takvu „interpretaciju“, ali 1964. dvije strane su uspjele nadi zajednički jezik sklopivši sporazum prema kojem de istočna strana (dio) granice, uključujudi otok Zhenbao, pripasti Kini. Granična sporna točka na zapadu, područje pokriveno s 52,000 četvornih kilometara u Pamiru trebala bi time pripasti Sovjetima, koji su i prije kontrolirali to područje u kojemu je obitavala ujgurska nacija nedaleko sovjetske republike Tadžikistan. Spomenuti sporazumni dogovor iz 19. stoljeda jamčio je da de demarkacijska linija biti planinski lanac Sarikol, no granica je kroz 20. stoljede ostala i dalje prijeporna. Šezdesetih godina Kinezi su počeli inzistirati na tome da Sovjeti napuste regiju. Mao Zedong u sastanku s japanskom delegacijom rekao je da je Rusija Kini oduzela ogromne posjede u Sibiru te na Dalekom Istoku pa sve do Kamčatke. Mao je tvrdio da Kina još nije predstavila račun za tu listu. Ovi komentari procurili su u javnost i oštro su osuđeni od strane Brežnjeva koji je odmah odbio prihvatiti pregovore o graničnom sporu. Žrtve su se dugo skrivale nakon sukoba, pogotovo one sovjetske, no pretpostavlja se da ih nije bilo više od 100, dok je na kineskoj strani on nešto viši od 800. Sukob je završio taktičkom i strateškom kineskom pobjedom i statusom quo ante bellum.109

6.3. Sovjetsko-afganistanski rat 1979. - 1989. „Rat u Afganistanu po sebi je bio kriminalan, kriminalna pustolovina (...) golemi zločin naše domovine. Ovaj je zločin stajao milijun afganskih života... I to je ono što leži na nama kao (...) strašna sramota.“ nobelovac Andrej Saharov na prvom kongresu narodnih deputata u Moskvi 1988.

109

Više o reakcijama sovjetske i ameriĉke diplomacije u arhivu NSA dostupnom i na webu, The Sino-Soviet Border

Conflict, 1969: U.S. Reactions and Diplomatic Maneuvres - http://nsarchive.gwu.edu/NSAEBB/NSAEBB49/index2.html

(15. travnja 2016.)

Nakon Tredeg anglo-afganistanskog rata 1919. godine, i mira u Rawalpindiju, Afganistan je dobio svojevrsne oblike suvereniteta i započeo s izgrađivanjem međunarodnih odnosa, oslanjajudi se u velikoj mjeri na Tursku preko Saadabadskog pakta. Postavši suverenom državom 1931. godine, Afganistan je izgrađivan kao ustavna monarhija s kraljem na čelu i dvodomnim parlamentom, sve do ustanka 1973. u kojem je Sardar Mohammed Daud svrgnuo monarhističku vlast i uspostavio republiku. Izabran za predsjednika republike, Daud je nastavio izgrađivati zemlju pod jakim utjecajem sjevernog susjeda (SSSR-a), što nije bilo po volji muslimanskim vjerskim vođama. U nerazvijenoj, izrazito poljoprivrednoj zemlji, slabe obrazovne kulture pučanstva, utjecaj vjerskih vođa bio je dovoljno jak za podizanje pobune s ciljem uspostave islamske države, pa je državnim udarom u travnju 1978. godine, poznatim po imenu Travanjska revolucija (kojim je svrgnut i ubijen predsjednik Daud Khan), započeo građanski rat u Afganistanu. Tijekom te godine prosovjetski revolucionari su zbacili vladu u Afganistanu i uspostavili su komunistički režim. Režim je isprva bio nepopularan u toj konzervativnoj i Islamskoj državi koja je 1979. godine bila na rubu kolapsa. Tijekom prosinca 1979. g., sovjetske trupe su napale Afganistan110 i nametnuli su komunističko vodstvo na čelu sa Babrakom Karmalom za koje je Moskva računala da de biti učinkovitije nego prijašnja vlast111 (Muhamed Taraki i Hafizullah Amin). Iako je početni napad, predvođen elitnim sovjetskim postrojbama polučio sjajan uspjeh, s vremenom se sovjetska invazija pretvorila u pravu katastrofu. Lokalne afganske jedinice su uskoro povukli Sovjete u složeni i uzaludni gerilski rat, koji nije moglo okončati niti vojska koju je tvorilo samo od njegovog početka 100,000 sovjetskih vojnika, komadosa i ostalih vojnih dužnosnika. Brežnjev i njegove kolege su promatrali na ovu invaziju kao defenzivnu. Računali su da su ovim postupkom spasili prijateljski i marksistički režim čijem svrgavanju su prijetili Amerikanci i Kinezi. Osim navedenog, Sovjeti su strahovali od širenja islamskog fundamentalizma, putem kojeg su ved svrgnuli šaha u Iranu, koji bi se putem Afganistana proširio na milijune Muslimana koji su živjeli u tadašnjem Sovjetskom Savezu. Sa sovjetskog stajališta, invazija na Afganistan je bila sukladna Brežnjevljevom doktrinom, koja je učvrstila pravo SSSR-a kako bi djelovali i izvan svojih granica i spriječili pad komunističkih režima. SAD i druge države su stvari sagledale iz druge perspektive. Invazija na Afganistan112 je bila prva takva akcija sovjetskih trupa izvan granica sovjetskog bloka, još od kraja Drugog svjetskog rata, što je uznemirilo vođe od Washingtona do Pekinga. Početkom 1980. godine, Carter je najavio seriju mjera kako bi kaznio Sovjete. Povukao je SALT II sporazum tijekom razmatranja od Senata, ograničio američku prodaju žitarica Sovjetima i prekinuo opskrbu robe visoke tehnologije. Nakon što je naglasio da sovjetsko prodiranje u Afganistan predstavlja prijetnju regiji Perzijskog zaljeva, predsjednik je objavio Carterovu doktrinu: Sjedinjene Države de uporabiti silu ako je to potrebno, kako bi zaštitili

110

D. MORINI, 2010, Why Did the Soviet Union Invade Afghanistan?, University of Queensland, Australia: E-

International Relation students, Sijeĉanj 2010., dostupno i na webu http://www.e-ir.info/2010/01/03/the-soviet-

union%E2%80%99s-last-war/ (12. lipanj 2015.) 111

Drţavni udar 1973. godine u Afganistanu izveo je Mohamed Daud Khan svrgavajući kralja Zahira. On je bio ĉlan

stranke Parcham (stijeg). No svi su bili iznenaĊeni kada će krilo Khalq (mase) kao lijevo orijentirana vlada svrgnuti

Dauda. Tada je proglašena i DRA (Demokratska Republika Afganistan) na ĉelu sa Mohammadom Tarakijem. Taraki

ubrzo umire zbog bolesti, a zapravo ga ubija tj. guši jastukom Amin koji ga i nasljeĊuje. Amin se školovao u SAD-u, i

oĉigledno nije suraĊivao sa SSSR-om koji je pripremao udar kako bi ga zbacio a postavio na vlast Babraka Karmala (ta

operacija zvala se Oluja-333 gdje su u palaĉu Tajbeg u Kabulu upali sovjeti i smaknuli Amina). Tako se kolo sreće

poigralo sa ţivotima Dauda, Tarakija, Amina i mnogih drugih, vidi u M. OSTOJIĆ, 1987, Velika igra: Afganistan,

Zagreb: Alfa, 1987., 37. i dalje 112

Afganistan je izrazito planinska zemlja (80% ukupnog teritorija) s visokim planinskim lancima Hindukuša i Pamira u

sjevernom dijelu, ĉiji vrhovi su preteţito stjenoviti te pokriveni snijegom 7-8 mjeseci u godini. Niţe padine pokrivene su

gustim, teško prohodnim crnogoriĉnim šumama, koje su gerilcima bile izvrsno skrovište. Nizine su nastale uglavnom uz

rijeĉka korita, a cijela zemlja obiluje ĉistim tekućicama, pa nedostatak vode nije bio nikakav problem. Prometna mreţa je

vrlo slabo razvijena, velikim dijelom zbog konfiguracije zemljišta. Ceste su uglavnom slabe kvalitete i povezuju samo

veća naselja, M. OGOREC, 2011, Ratovi XX. stoljeća, Rijeka: Otokar Keršovani, 2011., 368-370.

naftne izvore Perzijskog zaljeva. On je također ovlastio niz mjera kojima je potaknuo obrambenu vojnu potrošnju, brzu uspostavu vojne sile na Srednjem Istoku i predsjedničku direktivu PD–59113, pri čemu je više američkih projektila ciljalo na sovjetski teritorij. Carterove naknadne postavke meta projektila je uzburkalo strahove u Moskvi da se SAD kredu dalje od MAD strategije i da se kredu spram „strategije prvog udara“. Osim navedenog, Carter je povukao američke sportaše s Olimpijskih igara u Moskvi 1980. godine. Kao mjeru odmazde, Sovjetski Savez je povukao svoje sportaše s OI održanih u Los Angelesu, 4 godine kasnije. Iako je Jimmy Carter preuzeo ured u Bijeloj kudi sa velikim planovima o promjeni američkih stavova i strahova od komunizma, kao i što je želio okončati Hladni rat, do 1980. g., vedinom je bio preokupiran onim što je nazivao sovjetskim ekspanzionizmom. Poražen na predsjedničkim izborima 1980.g. od strane Ronalda Reagana, Carter je napustio ured pri čemu su odnosi sa Sovjetskim Savezom godinama bili svedeni na najnižu točku. Ronald Reagan de, svojim novim Star Wars sustavom pokrenuti novi Hladni rat sa „Carstvom zla“, kako je pejorativno nazvao SSSR.114

6.3.1. Razvoj ratnih djelovanja Islamističke snage predvođene vjerskim vođama – mudžahedinima, u narednih 18 mjeseci

ovladale su vedim dijelom zemlje i postavile svog predsjednika Hafizullaha Amina.115 Razvoj događanja u susjednom Iranu tijekom prve polovice 1979. godine, gdje je na vlast došla radikalno vjerska islamistička struktura na čelu s ajatolahom i rahbarom Ruhollahom Homeinijem, samo je dodatno potencirao aktivnost mudžahedina u građanskom ratu. Vodstvo SSSR-a razvoj događaja u Afganistanu smatralo je nepovoljnim za vitalne sovjetske interese, zbog čega je odlučilo intervenirati oružanom silom. Sovjetska vojna intervencija u Afganistanu započela je na Božid 1979. g., kad je kombiniranom operacijom oklopno-mehaniziranih i zračno-desantnih snaga zauzet glavni grad Kabul i sva afganistanska veda mjesta.116

Tom prilikom poginuo je islamistički predsjednik Amin (ustrijeljen od strane sovjetskih komandosa u njegovoj palači), a sovjetske okupacijske snage uspostavile su marionetsku vladu na čelu s oktroiranim prosovjetskim predsjednikom Barbakom Karmalom. Zbog velike nadmodnosti sovjetskog vojnog kontingenta (oko 130.000 ljudi sa snažnom zračnom i oklopno-topničkom podrškom) i okupacije vedih naseljenih mjesta, mudžahedini su započeli intenzivan gerilski rat, a identične prizore možemo gledati u filmu Rambo III. Tijekom naredne 1980. godine u sukob se na posredan način uključio i Pakistan, služedi kao logistička baza mudžahedinima koji su preko njegovog teritorija primali značajnu pomod u naoružanju i opremi od SAD-a, čiji je tadašnji predsjednik Jimmy Carter oštro osudio sovjetsku intervenciju.

Osim mogudnosti opremanja i popune na teritoriju Pakistana, mudžahedini su organizirali logore u kojima se formirali i obučavali svoje postrojbe, a Pakistan je pružio utočište za oko 2-3 milijuna afganistanskih izbjeglica. Sovjetske snage uspjele su potisnuti mudžahedine u planine, ali nisu uspjele slomiti otpor koji se sve više širio i dobivao na intenzitetu i masovnosti, odnosedi svakodnevno živote sovjetskih vojnika. u narednih nekoliko godina, sovjetske postrojbe su, unatoč

113

U sluĉaju konflikta strategijske snage bile bi korištene udarima po strateškim ciljevima kao što su voje instalacije,

postrojenja, industrija, logistika i administrativni centri protivnika, u R. VUKADINOVIĆ, 2006, o.c., 157. 114

M. KORT, o.c., više u poglavljima u knjizi: „Ronald Reagan and the new Cold War“, 76-77. „The Reagan Military

Buildship“, 77-78., i „The Reagan Doctrine“, 78-79. 115

A. A. LIAKHOVSKY, 2007, Inside the Soviet Invasion of Afghanistan and the Seizure of Kabul, December 1979,

Cold War International History Project: Woodrow Wilson International Center for Scholars, Working paper #51,

Washington DC, 2007., 3-4. 116

D. MORINI, 2010, Why Did the Soviet Union Invade Afghanistan?, University of Queensland, Australia: E-

International Relation students, sijeĉanj 2010., dostupno i na webu http://www.e-ir.info/2010/01/03/the-soviet-

union%E2%80%99s-last-war/ (12. lipanj 2015.)

nadmodnosti u teškoj ratnoj tehnici i potpunoj kontroli zračnog prostora, dovedene u nezavidnu poziciju, a međunarodna javnost je od samog početka osuđivala sovjetsku vojnu intervenciju. Kako je vrijeme prolazilo, sve negativniji stav prema njoj pokazivala je i domada javnost (osobito nakon stalnog porasta broja mrtvih i invalidnih sovjetskih vojnika).

Dolazak Mihajla Gorbačova, smjenjivanjem Karmala i dovođenjem nove sovjetske marionete - Mohammeda Najibulaha, krenuli su pregovori o potencijalnom sovjetskom povlačenju. Do veljače 1989. sovjetske postrojbe napustile su Afganistan, no rat nije završen. Nakon odlaska sovjetskih postrojbi, zemlja je ostavljena u potpunom organizacijskom rasulu. Rat je nastavljen jer je formalno vladu držala struktura na čelu sa Najibulahom koju mudžahedini nisu priznavali. U međuvremenu među samim mudžahedinima došlo je do političkih i ideoloških mimoilaženja zbog čega je dodatno zamršena ionako komplicirana situacija i zbog čega građanski rat nije završen do kraja 20. stoljeda.

6.3.2. Taktika i naoružanje zaradenih strana Sovjetske intervencionističke snage nastojale su iskoristiti svoju nadmod u teškoj ratnoj

tehnici i apsolutnu premod u zraku, zbog čega je zračni desant na kabulski aerodrom, prodor oklopno-mehaniziranih postrojbi u Afganistan, te ovladavanje Kabulom izvedeno bez vedih teškoda (gotovo kao školski primjer suvremene borbene operacije). Problemi su nastali kad su mudžahedini započeli gerilski rat, za što im je široke mogudnosti pružala konfiguracija zemljišta,117 u velikoj mjeri ograničavajudi uporabu sovjetske teške ratne tehnike. Mudžahedini su zahvaljujudi odličnom poznavanju terena, postavljali zasjede i izvodili prepade u okolnostima kad je sovjetska tehnika bila gotovo neupotrebljiva (npr. vrlo brzo su uočili slabe strane najčešdih sovjetskih tenkova T-62 i sačekivali ih na mjestima gdje uporaba tenkovskog topa nije bila moguda zbog nedovoljne elevacije cijevi, odnosno nisu mogli didi cijevi dovoljno visoko kako bi pogađali mudžahedine). U takvim okolnostima tenkovi su, razumljivo, bili relativno lak plijen za borce naoružane lakim protuoklopnim bacačima, koji su ciljali u gornje površine kupole i tijela, gdje je oklop razmjerno tanji, a mogudnost probijanja znatno veda. Sličnu sudbinu doživjelo je sovjetsko osnovno borbeno vozilo pješaštva BMP-1118 koje je upravo na iskustvima iz tog rata modernizirano u BMP-2, zbog potrebe za znatno vedom elevacijom cijevi topa koji je ujedno trebao imati automatski režim paljbe. Od sovjetske teške ratne tehnike relativno dobru učinkovitost pokazalo je topništvo, masovno korišteno u svakoj prilici (pri tome se od posebnog značaja bila oruđa s velikim polaznim kutovima gađanja – minobacači i haubice).119 Masovno su korišteni i višecijevni bacači raketa kojima se postizala velika gustoda paljbe. Njihov efektivni učinak na cilju bio je relativno malen zbog dobre mogudnosti zaklanjanja i prikrivanja gerilaca, međutim psihološki učinak bio je jak, osobito u početku rata (kasnije su mudžahedini naučili zaklanjati od paljbe višecijevnih bacača i priviknuli se na psihološko

117

Afganistan je izrazito planinska zemlja (4/5 ukupnog teritorija) s jako razgranatim visokim planinskim lancima

Hindukuša i Pamira u sjevernom dijelu, ĉiji vrhovi su preteţito stjenoviti i goli te pokriveni snijegom 7-8 mjeseci u

godini. Niţe padine pokrivene su gustim, teško prohodnim crnogoriĉnim šumama, koje su gerilcima bile izvrsno

skrovište. Nizine su nastale uglavnom uz rijeĉka korita, a cijela zemlja obiluje ĉistim tekućicama, pa nedostatak vode nije

bio nikakav problem. Prometna mreţa je vrlo slabo razvijena, velikim dijelom zbog konfiguracije zemljišta. Ţeljezniĉkih

pruga nema, a u višim planinskim predjelima jedini putovi su konjske i pješaĉke staze. Ceste su uglavnom slabe kvalitete

i povezuju samo veća naselja. 118

BMP-1 je borbeno vozilo pješaĉke potpore proizvedeno u SSSR-u i Poljskoj. Vozilo je dizajnirano da obrani

pješaštvo od nuklearnog, kemijskog i biološkog oruţja, a ima vrlo lošu odnosno nikakvu zaštitu protiv protuoklopnog

oruţja, a slaba je i obrana od 12,7 mm teških strojnica. Oklop BMP-2 ima deblji i ĉeliĉni neprobojni oklop i imun na

krhotine granata i strojnice, a korišten je u Jomkipurskom ratu kao i u Sovjetsko-afganistanskom ratu. Radijus mu je, za

razliku od BMP-1 (500 km) znatno veći kao i maksimalna putna brzina 119

Najboljim oruĊem u toj kategoriji pokazala se sovjetska haubica D-30 kalibra 122mm, a osobito njezina samovozna

inaĉica 2S1 „Gvozdika“, koja je bila sposobna u relativno kratkom vremenu zauzeti pajbeni poloţaj i otvoriti preciznu

paljbu i pri većim odstupanjima mjesnih kutova (mogla je gaĊati ciljeve na znatno višim poloţajima od vlastitog).

djelovanje njegovog udara). Kako bi nadoknadili nedostatke ratne tehnike, sovjetske snage su masovno izvodile zračna bombardiranja zrakoplovima Su-24 „Fencer“, koje su koristili za napade na mjesta prikupljanja i baze mudžahedina, kao i za sva ostala intenzivna bombardiranja, zbog njegove razmjerno velike nosivosti i visoke pokretljivosti, ali prava „zvijezda“ rata bio je lovac-bombarder za neposrednu podršku, vrlo otporni Su-25 „Grač“. Taj zrakoplov se i nakon ozbiljnijih oštedenja u borbi u velikom broju slučajeva uspješno vradao u matičnu bazu, zbog čega je nakon rata u Afganistanu postao jedan od značajnih inozemnih komercijalnih proizvoda sovjetske vojne industrije. Ipak, najučinkovitijim oružjem rata pokazao se borbeni zrakoplov Mig-24. Dobre oklopne zaštite i modnog naoružanja, bio je nositelj velikog broja uspješnih borbenih zadada. U ruke mudžahedina, putem američke vojne pomodi, dospio je i relativno veliki broj prijenosnih protuzrakoplovnih raketnih sustava „Stinger“ koji su se pokazali izuzetno učinkovitim protiv nisko letedih sovjetskih zrakoplova (što ne umanjuje činjenica da se veliki broj Su-25 i nakon direktnog pogotka Stingera, zahvaljujudi svojoj izuzetnoj žilavosti, uspio vratiti u matičnu bazu ili barem doletjeti do teritorija pod nadzorom sovjetskih snaga). Između motora postavljena je dodatna čelična ploča za sprječavanje uništavanja oba motora jednim pogotkom, nakon čega su avioni redovno preživljavali direktne pogotke od raketa Stinger. Od streljačkog naoružanja najkorisnijim se pokazala snajperska puška, pri čemu je sovjetska SVD najraširenija. Podjednako su je koristile obje strane (u ruke mudžahedina SVD je dolazila kao ratni plijen ili putem šverca oružjem). Snajpersko oružje koristilo se uglavnom na udaljenostima 600-1000 m, što je jedna od specifičnosti tog rata (oblik terena, slabija vegetacija i manja mogudnost prikrivanja prisiljavali su snajperiste na gađanje iz vede udaljenosti). Za ograničavanje aktivnosti i pokreta gerilaca, sovjetske snage masovno su upotrebljavale razne vrste mina, pri čemu je najviše korištena protupješačka krilata mina punjena tekudim eksplozivom PFM-1.120 Nakon povlačenja sovjetskih snaga velike površine Afganistana i dalje su ostale zasijane minama koje nitko ne uklanja zbog još uvijek aktualnog rata.

6.3.3. Posljedice rata

Sovjetska vojna intervencija u Afganistanu poduzeta je s ciljem zaštite sovjetskih blokovskih interesa u strateški važnom području zapadne Azije, za koju sovjetske oružane snage nisu bile spremne niti psihološko niti materijalno (npr. tek nakon nekoliko godina ratovanja sovjetski vojnici počeli su dobivati odjedu i opremu primjereniju za rat na tom području). Neočekivana pat-pozicija u kojoj su se našle sovjetske snage, pokazala je svu besperspektivnost intervencije i u velikoj mjeri destabilizirala sovjetsko vodstvo dugoročnim ekonomskim iscrpljivanjem, te jačanjem opdeg nezadovoljstva i negativnog stava domade javnosti. Na taj način, čelništvo SSSR-a dovelo je zemlju u sličnu krizu u kojoj su bile SAD tijekom Vijetnamskog rata (samo što su SAD svoju krizu uspjele prebroditi bez radikalnijih društvenih reformi, dok SSSR-u to nije pošlo za rukom). Rat u Afganistanu bio je dodatni katalizator koji je samo produbio unutarnje tenzije i ubrzao reforme sovjetskog društva, a Mihailu Gorbačovu zapalo je u nadležnost njihovo provođenje (Glasnost i Perestrojka). Rat je pokazao i potrebu rekonstrukcije sovjetske vojne strategije i oružanih snaga u cjelini, zbog njihove potpune neučinkovitosti u sukobima novog tipa, te mizernog borbenog (i svakog drugog) morala koji je vladao u vedem broju postrojbi.

S druge strane, ionako nizak životni standard afganistanskog pučanstva rat je vratio najmanje 50 godina unazad, a osim njega i sve segmente organiziranog društva. U takvim okolnostima, Afganistan je postao poprište sukoba raznih plemenskih i ekstremističko-religioznih skupina predvođenih radikalima i fanaticima raznih osobnih i političkih ciljeva i opredjeljenja, za čije

120

Protupješaĉka mina PFM-1 namijenjena je za miniranje rasijavanjem iz zraka, izuzetno je malih dimenzija i slabog

eksplozivnog punjenja (30-40 g tekućeg eksploziva) što je dovoljno da osakati ĉovjeka, no ne i da ga ubije. Kad je

jednom armirana, mina se ne moţe ponovno deaktivirati.

smirivanje i koegzistenciju tek treba pronadi odgovarajuda rješenja, a sadržajnija i cjelovitija izgradnja afganistanskog društva za sada je samo čisti futurizam.121

7. Sovjetsko društvo za vrijeme Brežnjeva

7.1. Ideologija i vjerovanja

Za sovjetsko društvo se opdenito smatra da je ostvarilo zrelost tijekom vladavine Brežnjeva. Kao što tvrde Edwin Bacon i Mark Sanlde u svojoj knjizi Brezhnev Reconsidered, u Sovjetskom Savezu je na djelu „socijalna revolucija“ tijekom njegove 18-godišnje duge vladavine.122 znatno modernizirano sovjetsko društvo je postalo više urbano i ljudi su bili bolje educirani, kao što je i veda pažnja poklonjena njihovoj stručnosti (profesionalnosti). Kao suprotnost prethodnim periodima, pri čemu su dominirali „teror, kataklizme i sukobi“, tijekom ere Brežnjeva se nastavio period kontinuiranog i permanentnog napretka. U periodu od 1950. do 1980. godine, visoko obrazovanje je zabilježilo četverostruki rast; ovaj razvoj je nazvan „znanstveno – tehnološkom revolucijom“.123 Osim navedenog, polovinu od obrazovanih, stručnih djelatnika su po prvi put u povijesti SSSR-a činile žene.

Nakon Hruščovljeve kontroverzne izjave da de čisti komunizam biti postignut u periodu od 20 godina, novo sovjetsko vodstvo je odgovorilo uvođenjem koncepta „socijalizma u razvoju“.124 Za njih, razvijeni socijalizam bi bio socijalizam koji „poprima uvjete razvoja“, odnosno, „rezultat usavršavanja“ tako stvorenog socijalističkog društva. Ukratko, to bi bila samo još jedna etapa u razvoju komunizma. Razvijeni socijalizam je bio ideološki kamen temeljac tijekom režima Brežnjeva, i pomaže nam objasniti situaciju koja se tada pojavila u Sovjetskom Savezu. Ipak, putem teorije razvijenog socijalizma se smatralo da je period krize završio, što se pokazalo netočnim. Kao rezultat, Yuri Andropov, Brežnjevljev nasljednik, inicirao je etapu debrežnjevizacije Sovjetskog Saveza tijekom njegovog kratkog vremena služenja u uredu i uveo je realistične ideološke teze. On je ipak zadržao postignutu razinu razvijenog socijalizma kao neodvojivi dio nasljedstva državne ideologije.125

7.2. Kultura

Tijekom Brežnjevljeve ere, pritisak pučanstva je prisilio sovjetsko vodstvo kako bi promijenili izvjesnu kulturnu politiku, iako su temeljne karakteristike komunističkog sustava vlasti ostale nepromijenjene. Rock glazba i jeans koji su bili kritizirani kao glavne ikone zapadne kulture su bili legalizirani. Sovjetski Savez je čak i započeo sa proizvodnjom vlastite jeans odjede tijekom 1970-ih godina. Kako je vrijeme prolazilo, mladi su željeli kupovati sve više zapadnih proizvoda. Sovjetsko crno tržište je procvjetalo tijekom Brežnjevljeve vladavine i „lažni jeans“ je prema A. Brown postao vrlo popularan.126 Zapadni rock sastavi, poput The Beatlesa su ostali vrlo popularni diljem SSSR-a i Istočnog bloka, što sovjetski dužnosnici nisu promatrali s odobrenjem. Razvila se i sovjetska rock glazba i postala je svojevrsnim oblikom disidencije nasuprot sovjetskog režima. Vladimir Vysotsky, Alexander Galich i Bulat Okudzhava su bili među najpoznatijim rock glazbenicima, i njihovi stilovi kao i opdenito glazba bilo su kritizirani od strane pripadnika staljinističke prošlosti kao i cijelog

121

M. OGOREC, 2011, Ratovi XX. stoljeća, Rijeka: Otokar Keršovani, 2011., 368-371. 122

E. BACON – M. SANDLE, 2002, o.c., 17. 123

E. BACON – M. SANDLE, 2002, o.c., 17-19. 124

M. SANDLE, 1999, A Short History of Soviet Socialism, De Monfort University, London: UCL Press,

Taylor&Francis Group, 1999., 337. 125

M. SANDLE, 1999, o.c., 360-361. 126

A. BROWN, 2009, o.c., 410.

nedemokratskog sustava države. Tijekom 1981. godine u uvodniku koji je objavila Pravda, Viktor Cherbikov, zamjenik direktora KGB-a se osvrnuo na stanje apatije sovjetske mladeži spram sustava i optužio je Zapad koji je prema njegovom mišljenju koristio konzumerizam, religiju i nacionalizam kako bi ohrabrili „pesimizam, nihilizam i svestrano mišljenje mladih da je život bolji na Zapadu“. On je također isticao da strane (etničke) skupine Estonaca, Latvijaca i drugih narodnosti vrše značajan utjecaj na sovjetsko društvo.

7.3. Životni standard Od 1964. do 1973. godine, BDP, izražen po stanovniku u američkim dolarima je porastao.

Tijekom osamnaestogodišnje vladavine Leonida Brežnjeva SSSR-om, prosječna primanja po stanovniku su se povedala za polovinu, izraženo u američkim dolarima. Tijekom prve polovine Brežnjevljevog perioda vlasti, dohodak po stanovniku povedavao se za 3,5% godišnje, što je predstavljalo ponešto vedi rast nego tijekom posljednjih Hruščovljevih godina vladavine. Navedeno je mogude objasniti rezervnim postupkom vedine politike Hruščova kada je Brežnjev došao na vlast.127 Tijekom vremena, građani su i počeli osjedati boljitak nego tijekom vremena Hruščova. Potrošnja po stanovniku tijekom ere Brežnjeva je porasla za 70%, iako su se 2/3 ovog rasta ostvarile prije 1973. godine i svega 1/

4 rasta u drugoj polovici njegove vladavine. Vedinu povedanja potrošnje konzumerističke robe možemo zahvaliti reformama koje je proveo Kosigin, čiji su rezultati izneseni u skladu s provedenim analizama Moskovskog državnog sveučilišta.128

Kada je rast SSSR-a počeo stagnirati tijekom 1970-ih, vlada se fokusirala na poboljšanje standarda života i kvalitete smještaja (kudanstva). Životni standard u Ruskoj Sovjetskoj Federativnoj Socijalističkoj Republici (RSFSR) je bio u znatnom zaostatku u usporedbi sa Gruzijskom Sovjetskom Socijalističkom Republikom (GSSR) i Estonskom Sovjetskom Socijalističkom Republikom (ESSR) za vrijeme Brežnjeva; navedeno je dovelo do vjerovanja vedine sovjetske populacije da je politika koju provodi sovjetska vlada bila usmjerena protiv njezinih građana.129 Kako bi partija pridobila vedu podršku naroda, umjesto poklanjanja vede pažnje na ekonomiju u periodu stagnacije, sovjetsko vodstvo na čelu sa Brežnjevom proširilo je davanja socijalnih beneficija kako bi se potaknuo životni standard. Ovo je i doista dovelo do (malog) povedanja podrške javnosti partiji.130 U smislu posjedovanja napredne tehnologije, SSSR je daleko zaostajao sa SAD-om, zapadnom Europom i Japanom. Elektronke (vakuum cijevi) su ostale u uporabi dugo vremena u usporedbi sa drugim dijelovima svijeta i jednom kada su postale zastarjele, i mnoge tvornice tijekom 1980-ih još su uvijek koristile antikne strojeve i/ili alate iz 30-ih godina. General Nikolaj Ogarkov je u jednom neobično ljubaznom intervjuu sa američkim novinarom, 1982. godine priznao da se „čak i u Americi mala djeca igraju kompjutorima. Mi ih nemamo niti u uredima Ministarstva obrane. I zbog razloga koji su Vam dobro poznati, mi nismo u mogudnosti proizvoditi kompjutore kako bi isti bili široko dostupni u našem društvu“. Sovjetski uvjeti u području tvorničke proizvodnje nisu bili samo primitivni u skladu sa zapadnim normama, ved i izuzetno neučinkoviti, često zahtijevajudi 2-3 puta brojniju djelatnu snagu (!) nego u pojedinom pogonu ili tvornici u SAD-u.

Tijekom Brežnjevljeve ere, pojavila su se izvjesna materijalna poboljšanja sovjetskih građana zahvaljujudi Politbirou KPSS; materijalno poboljšanje života tijekom 70-ih godina, tj. jeftina dobava robe široke potrošnje, hrana, stanovanje, odjeda i obuda, sanitacija, zdravstvena skrb i transport su prosječni Sovjeti uzimali kao nešto potpuno uobičajeno. Prosječan građanin se tijekom Brežnjevljeve ere zapravo susretao s više ograničenja nego sa stvarnim plodovima napretka: kao

127

E. BACON – M. SANDLE, 2002, o.c., 47. 128

http://www.hist.msu.ru/Labs/Ecohist/OB8/slavkina.htm (21. listopad 2015.) 129

R. SAKWA, 1998, o.c., 28. 130

E. BACON – M. SANDLE, 2002, o.c., 28.

rezultat, Brežnjev nikada nije dostigao status voljenog niti poštivanog vođe. Vedina sovjetskih građana nije imala mod promijeniti postojedi sustav, tako da se vedina ljudi snalazila tijekom nepovoljnih situacija. Zbog navedenog su stope alkoholizma, mentalnih oboljenja, razvoda i suicida značajno porasli.131 Među etničkim Rusima, stopa razvoda potkraj 70-ih godina bila je alarmantno visoka, i 1 od 4 odrasla muškarca su živjeli kao samci. Žene su posebno teško provodile ovaj period, jer su provodile zadadu kupnje, što je bila vrlo teška zadada koja je zahtijevala stajanje u redovima tijekom nekoliko sati. Stope novorođenih tijekom 80-ih gotovo se nisu povedavale, dok jedino muslimanske i centralne azijske republike bile su jedine skupine nacija koje su uspjele pridonijeti fertilitetu. Dok su investicije u potrošačka dobra bile ispod onih projiciranih, ekspanzija outputa je povedala životni standard sovjetskih građana. Hladnjaci, koje je posjedovalo svega 32% ljudi 70-ih godina dosegli su 86% kudanstava kasnih 80-ih godina, dok se posjedovanje televizora u boji povedalo s 51% ranih 70-ih na 74% koncem 80-ih godina.132 S druge strane, iako su ostvarene izvjesne beneficije tijekom ere Brežnjeva, vedina usluga civilnog društva osobito održavanja fizičkog okoliša su brzo propadale. Pojavljivale su se bolesti među populacijom zbog propadanja zdravstvenog sustava, dok je životni prostor ostao i dalje malih dimenzija u skladu s normom First World (normama vodedih i najrazvijenijih država svijeta); prosječan Sovjet je živio u prostoru od oko 13,4 m2. U isto vrijeme na tisude stanovnika Moskve su bili beskudnici, vedina ih je živjela u barakama, stubišnom prostoru i parkirnim tramvajima. Vlasti su često „češljale“ kina, restorane i saune kako bi locirali ljude koji bi se samovoljno udaljavali s radnih mjesta, osobito tijekom velikih događanja, poput Ljetnih Olimpijskih igara u Moskvi, 1980., koje su privukle veliki broj stranaca. Kvaliteta prehrane se prestala poboljšavati koncem 70-ih, s uvođenjem racionalizacije temeljnih prehrambenih proizvoda, kao u gradu Sverdlovsku. Šteta nanesena okolišu i zagađenje su postali rastudi problem za politiku sovjetske vlade kao posljedica razvoja „po svaku cijenu“, dok su neki dijelovi države, poput Kazahstanske Sovjetske Socijalističke Republike posebno trpjeli, jer su se pojedina njihova područja koristila kao poligoni za ispitivanje nuklearnog naoružanja. Dok su sovjetski građani uživali u dužem očekivanom životnom vijeku 1962. godine u usporedbi sa stanovnicima SAD-a, do 1982. očekivani životni vijek se spustio za pet godina.133

Navedeni učinci se nisu podjednako doživljavali. Na primjer, plada učitelja srednje škole u SSSR-u je iznosila 150 rublji, dok je plada vozača autobusa iznosila 230 rublji. Gledano u cjelini, prosječne, realne plade su se povedavale sa 96,5 rublji mjesečno 1965. godine do 190,1 rublja 1985. godine.134 Manji dio radne populacije je dobivao dodatne beneficije. Država je djelatnicima koji su naporno i predano radili omogudavala svakodnevnu rekreaciju i godišnje dopuste (blagdani, praznici itd.). Sovjetski sindikat trgovine bi nagrađivao predane radnike i njihove obitelji provođenjem praznika na Krimu ili u Gruziji. Djelatnici koji bi ispunili svoju proizvodnu, mjesečnu kvotu a koju bi odredila sovjetska vlada, bili bi nagrađivani upisom na Popis časti. Država je dodjeljivala značke za sve zasluge radnika u javnom (civilnom) servisu i ratnim veteranima je bilo dozvoljeno zauzeti mjesto na čelu reda za kupovinu pred trgovinom. Svim članovima Akademije znanosti SSSR-a su dodjeljivane značke i automobil s osobnim vozačem. Iako su ove nagrade i isticanja kao i privilegije olakšale život mnogima kako bi pronašli dostojan posao i namještenja, ovim se nije spriječila degeneracija sovjetskog društva. Pojačana urbanizacija je dovela do nezaposlenosti u sovjetskom poljoprivrednom sektoru, pri čemu je vedina radno sposobne snage migrirala u lokalne gradove.135

131

R. SERVICE, 2009, o.c., 419. 132

R. SERVICE, 2009, o.c., 409. 133

R. SERVICE, 2009, o.c., 418. 134

R. SERVICE, 2009, o.c., 409. i u L. COOK, 1993, The Soviet Social Contract and Why it Failed: Welfare policy nad

Workers' politics from Brezhnev to Yeltsin, London: Harvard University Press, 1993., 34. 135

R. SERVICE, 2009, o.c., 421.

Opdenito, može se redi da su žene zabilježile značajan socijalni napredak od vremena Boljševičke revolucije, i do ere Brežnjeva činile su značajan broj djelatne snage u državi. Neke profesije, poput područja medicine su obuhvadale značajan broj žena, iako su vedinu najbolje pladenih i rangiranih poslova (uključujudi akademiju, državnu birokraciju i vojsku) ostali gotovo isključivo domenama za zapošljavanje muškaraca. Poljoprivredni sektor je i dalje davao slabe rezultate tijekom Brežnjevljeve posljednje godine na vlasti, nestašice hrane su dosegle uznemirujudu razinu učestalosti. Od osobite neugodnosti po sovjetski režim je bila racionalizacija prodaje kruha, jedino potrošačko dobro za koje se isticalo da je bilo uvijek dostupno svakome. Jedan od razloga jest i povedana potrošnja, otkako su cijene prehrambenih proizvoda ostale na umjetnoj, niskoj razini, dok se dohodak tijekom 20 godina povedao. Usprkos mizernom neuspjehu kolektivne poljoprivrede, sovjetska vlada je ostala predana i odlučila je ne uvoziti hranu i namirnice sa zapada, iako je trošak kupovine i uvoza takve robe koštao manje nego tijekom procesa domade proizvodnje hrane, zbog pitanja nacionalnog ponosa ali i straha da de SSSR postati ovisan o uvozu ovih temeljnih proizvoda iz kapitalističkih država.

8. Zaključak Hladni rat je konflikt koji je obilježio diplomaciju i povijest nakon Drugog svjetskog rata, a

obilježila ga je napetost u odnosima između SAD-a i SSSR-a, a ono je ključno za razumijevanje povijesti druge polovine 20. stoljeda. Pred Vama nalazi se intrigantan tekst koji eksplicira izuzetno burno razdoblje sovjetske diplomacije, domade politike te socijalne strukture stanovništva, dakle jednu dimenziju Hladnog rata u kontekstu jedne supersile, Sovjetskog Saveza. S obzirom na to da je isti bio u vrlo „bliskom“ odnosu sa SAD-om, istodobno je prikazana i sveobuhvatna povijest diplomacije supersila u jednom periodu. Riječ je o razdoblju pod palicom Generalnog sekretara KPSS Leonida Iliča Brežnjeva, koji je tu funkciju obnašao u 18-godišnjem mandatu i vodio najvedu komunističku državu u Hladnom ratu i uopde i to s evidentnim totalitarnim obilježjima. Hladni je rat bio neobično vremensko razdoblje puno dinamike u kojemu su pojedine ličnosti imale golemu ulogu. Sve je to rezultiralo, počevši od Staljina, koji je svoju ideologiju marksizma prilagodio potrebama imperijalne, pa čak do Brežnjeva kada je diplomacija Sovjetskog Saveza imala obilježja one ekspanzionističke. U listopadu 1964. godine trijumvirat – u čijem su sastavu bili prvi tajnik komunističke partije Leonid Brežnjev, predsjednik vlade Aleksej Kosigin i predsjednik Vrhovnog sovjeta (u nekim državama vođa države) SSSR-a Nikolaj Podgorni – smijenio je sovjetskog vođu Nikitu Hruščova. Hruščovljeva destaljinizacija, katastrofalni diplomatski poraz na Kubi i sve dublji jaz u odved napetim kinesko-sovjetskim odnosima bili su razlozi za mini puč na sovjetskoj vrhušci. Usprkos lošim Hruščovljevim vodstvom, Leonid Brežnjev isplivat de kao vođa države, kao primus inter pares, a njegovim suverenim diplomatskim aktivnostima i vojnim opremanjem, SSSR de dresinom sedamdesetih dosedi paritet s njihovim glavnim takmacem, odnosi de se dviju supersila smiriti, a sigurnost SSSR-a poboljšati. Leonid Brežnjev je rudar koji je rođen 1906. u selu Kamenskoye u današnjoj Ukrajini. Političku karijeru započeo je potkraj 1930-ih godina kada je podređen Nikiti Hruščovu. Tijekom Drugog svjetskog rata, obnašao je različite vojne dužnosti a najviša pozicija koja mu je pridodana je ona divizijskog generala. Bio je prvi regionalni sekretar Komunističke partije Sovjetskog Saveza u rodnom Zaporožju 1946. i šef partije Republike Moldavije četiri godine nakon. Potom je ušao u Centralni komitet, sekretarijat, a 1953. u Prezidij (kasnije de Prezidij biti preimenovan u Politbiro) Komunističke partije Sovjetskog Saveza. Nakon Staljinove smrti vodio je ratnu mornaricu i bio prvi sekretar partije u Kazahstanu godinu nakon Staljinove smrti. Tijekom Mađarske revolucije vratio se na čelo partije te je 1960. imenovan predsjednikom Prezidija Vrhovnog sovjeta. Smjena Hruščova, odnosno njegovo svrgavanje zbog nezadovoljstva njegove politike, napose one destaljinističke, otvorila mu je put da sa Kosisginom kao premijerom i

Podgornim kao predsjednikom stvori tzv. trijumvirat. Tijekom generiranja svoje političke modi vlast de se preliti u njegove ruke kada de zbaciti Podgornoga. Točnije 1966. godine uzezi de titulu Generalnog sekretara (genseka) partije kao nominalnog šefa države, a 1977. i de iure šefa države i Politbiroa. Brežnjevljevo doba karakteriziralo je odustajanje od radikalnih promjena, a odlikovao ga je napor uložen u poboljšanje životnog standarda širokih masa zaustavljen stalnom neefikasnošdu proizvodnje i nestašicama u poljoprivredi. Opsežna strukturalna reforma Kosigina 1965., ali i 1973. i 1979. obustavljene su, posebice ona potonja, zbog sovjetske intervencije u Afganistanu. Tako je proces destaljinizacije, koji je pokrenuo Hruščov, zaustavljen. U vanjskopolitičkim odnosima Brežnjevljevo doba karakteristično je po jačanju vojne modi (nauštrb domade ekonomije) SSSR-a i smanjivanju manevarskog prostora njegovim satelitima da vode iole samostalniju, liberalniju i demokratičniju politiku koja se uglavnom sastojala od nezadovoljstva krutim socijalizmom. U taj kontekst se smješta brutalno gušenje Praškog proljeda 1968. godine u poznatoj operaciji Dunav i pad njegove ideološke privlačnosti naglašene pojavljivanjem „eurokomunizma“. Njegovo nasilno gušenje zadalo je konačan udarac procesu reforme u SSSR-u i drugim zemljama europskog Istočnog bloka, a njegove posljedice bile su mnogo teže nego one nastale gušenjem revolucije u Budimpešti. U SSSR-u su obnovljene ortodoksne tendencije i obrana tradicionalnih struktura sovjetske države, pa su oprezne reforme zacrtane pod Brežnjevljevim vodstvom ostale mrtvo slovo na papiru ili su provođene u ograničenom obliku, a sve zbog obrane državne ideologije. Perspektive otvorene bipolarnim dogovorima sa SAD-om početkom 1970-ih, temeljem mirovnog programa Brežnjeva iz 1971. godine, vrlo su se brzo pokazale neuspješnima.

To razdoblje, osim što je poznato kao doba stagnacije sovjetskog društva, doba je i kulturne

degradacije. Među najvažnijim posljedicama tog stanja, dominantnog u ideologiji, ali i zakonodavstvu, jest osjetan pad kulturne razine u zemlji. Umjesto živosti protustaljinističkih impulsa i rasprava iz razdoblja Hruščova, potkraj 1960-ih zavladalo je sivilo kojemu su izbjegli tek rijetki. Nezadovoljstvo intelektualnih krugova razočaranih svrhom vlastita istraživanja i eksperimentiranja postalo je gotovo endemsko, a ono se nije ispoljavalo samo u intelektualnim krugovima i malih disidentskih skupina (Aleksandar Solženjicin, op. D.M.) ved se ogledalo u obliku opde netrpeljivosti. Rezultanta svega toga bila je rastuda umrtvljenost, a zbog svega toga pladen je ceh stalnom i velikom emigracijom sovjetskih intelektualaca, ali i njihovim uklanjanjem, što je imalo znatne razmjere i negativno je utjecalo na cjelokupnu sovjetsku kulturu. Brežnjevljeva vladavina ipak je više od one Hruščovljeve oko sebe pokušala stvoriti konsenzus, posebno širenjem vedeg blagostanja građana. Država je na gospodarskom planu uvidjela gdje se kriju teškode. Kada razmotrimo domadu industriju, sve bi se moglo sažeti u nekoliko riječi. Uočen je prelazak s ekstenzivnog na intenzivno gospodarstvo, orijentirano prema temeljnom rastu, ali ne i rastu utemeljenom na vedoj uporabi izvora, što ljudskih što onih materijalnih, nego na njihovoj učinkovitosti i produktivnijoj uporabi. Centralizirano upravljanje postalo je djelotvornije zahvaljujudi uporabi računalnih tehnika, što je rezultat poboljšanja međunarodnih odnosa kako bi dobili strane kredite potrebne za uvoz novih materijala visoko tehnološke prirode. Rast poljoprivredne proizvodnje ostao je ovisan o vremenskim uvjetima svake nove sezone, no standard je povedan, i to najviše za vrijeme Brežnjeva. Rješavana su sve više i stambena pitanja, a osobna potrošnja je porasla, a način života i njegova razina se promijenila. No 1970-ih godina, usporenje rasta jače je naglašeno, kada je postojala nada da de Sovjeti dostignuti paritet sa SAD-om. Tradicionalno najslabiji dio sovjetskog gospodarstva ostat de poljoprivreda, a niti veda sredstva namijenjena selu nisu dala povoljne rezultate, a loše žetve postat de sve učestalije. To de imati velike reperkusije i na politički vrh jer je narušen čimbenik koji je prethodno sovjetskim vlastima osiguravao podršku masa i društvenu mobilnost.

U diplomaciji i međunarodnoj politici Brežnjev je bio vrlo uspješan barem tijekom jednog desetljeda. Uspjeh njegova političkog djelovanja može se staviti u kontekst popuštanja napetosti među suprotstavljenim blokovima, a time i njegove al pari druge suprotstavljene sile Hladnog rata, SAD-a, i to u razdoblju politike Detanta. Različiti vanjski i unutarnji čimbenici, uplitanje u zemlje Tredeg svijeta i Dalekog Istoka biti de glavni razlozi geopolitičkog nadmetanja u Hladnom ratu, koji je implicirao u sebi konflikte baš svakog tipa, osim onog vojnog, u direktnom sukobu na bojišnici. Američka hegemonija u Vijetnamu je ugrožena dugim i skupim Vijetnamskim ratom, a Brežnjev, koji je odlučno podržao Vijetnamce (Sjeverne) još od početka, sovjetska de se vlada nadi na strani pobjednika i stedi simpatije u svijetu. Istih godina SSSR de uspjeti održati vojni paritet sa SAD-om u pogledu nuklearnog naoružanja jačajudi sovjetski nuklearni i raketni arsenal. Iz Kubanske krize izvučena je pouka da je potrebno razvijati i jaku flotu, s obzirom na to da su im brodovi na kojima su sakrivali bojeve glave bili tradicionalni. Ostpolitik Willyja Brandta pokušat de prekinuti ukrudenu politiku Zapadne Njemačke prema istoku, a Savezna Republika Njemačka prihvatit de granice na Odri i Nisi (granice SSSR-a prema Poljskoj i Čehoslovačkoj). Nešto kasnije postignut je i dogovor o ograničenju strateškog naoružavanja prozvan kao SALT I (potpisan u Vladivostoku od strane Nixona i Brežnjeva), čiji su pregovori bili ključni za politiku Detanta, a čiji de razgovori prekinuti Praško proljede, dok de SALT II (potpisan u Beču od strane Cartera i Brežnjeva) prekinuti sovjetsko vojno uplitanje u Afganistanu 1979. godine, pa tako nede biti ni ratificiran od američkog Senata. Politika Detanta kulminirala je u 1975. godini u Europi (opdenito je u Europi samo i napredovala, dok je u zemljama Tredeg svijeta obilježena vrudim konfliktima, posebice u Aziji, Africi i Latinskoj Americi) u Helsinkiju Konferencijom o sigurnosti i suradnji, krunom onoga što se ostvarilo uz suradnju SAD-a i Kanade na starom sovjetskom projektu paneuropskog dogovora o mirnom suživotu. Od neuspjeha u Brežnjevljevo doba možemo na prvo mjesto postaviti odved napete odnose još u vrijeme Hruščova i to sa Narodnom Republikom Kinom, jer se otkrilo da su te dvije zemlje u klasičnom rivalskom odnosu. Stvari nisu postale nimalo bezazlene nakon što je Kina, koja je u međuvremenu dobila mali, skromni raketni arsenal te pokazala da može voditi dijalog sa SAD-om i da je s Amerikancima dogovarala akcije kojima de odgovoriti na pritiske svog sjevernog susjeda. Vojna intervencija u Čehoslovačkoj nije učvrstila blok istočnoeuropskih zemalja oko SSSR-a onako kako su se nadali u Moskvi. Proces popuštanja u tim zemljama poticao je vedu autonomiju, barem u rješavanju unutarnjih problema. Ipak su države koje su tijekom Drugog svjetskog rata bile najviše pogođene nacističkom agresijom, poput Poljske i Čehoslovačke trebala ujediniti i učvrstiti istočni blok, no to nije bilo tako (štrajkovi u Poznanju navele su na Mađarsku revoluciju, a kasnija Solidarnost tražit de svoja prava ponukana pobunom radnika iz Gdanjskog brodogradilišta).

Slučaj u kojem je preveliko oslanjanje na vlastito naoružanje moglo proizvesti političke posljedice koje se nije moglo otkloniti, nego je morao dovesti do gubitaka za SSSR, bila je vojna intervencija u Afganistanu 1979. godine. Niz državnih udara koje su proveli afganistanski vojni dužnosnici doveli su na vlast u toj zemlji, ved diplomatskim obvezama vezanoj za Moskvu, ljevicu koja se pokazala duboko razjedinjena i nesposobna držati situaciju pod kontrolom te pobijediti islamističke pobunjene pokrete (mudžahedine) koji su kontrolirali dio afganistanskog teritorija. Tu je uskočila sovjetska intervencija koja je dovela do iskaza nezadovoljstva u zemljama Tredeg svijeta koje su bile potencijalni prijatelj SSSR-a (Kuba, Angola itd.). Afganistanska ekspedicija koja se pokazala nedjelotvornom dogodila se u fazi međunarodnih odnosa u kojoj su dobre posljedice politike popuštanja oslabjele. Nakon 1975. došlo je do postupnih promjena u svjetskim odnosima, kada je SAD izgubio rat u Vijetnamu, a svijet se kretao prema novoj depresiji. Poput Staljinove, tako je i Brežnjevljeva smrt u kolovozu 1982., nakon 18 godina na vlasti (iako je još tijekom intervencije u Afganistanu vojnim kontingentom upravljao iz bolesničke postelje), ostavila zemlju u dubokoj krizi koja je tijekom godina nezaustavljivo rasla, a svi pokušaji da se ona ublaži nisu uspjeli. Brežnjevljeva

administracija je konzervativno usmjerenje pretvorila u dugotrajno stanje političkog mirovanja. Problemi su se gomilali, a na njih nije bilo kvalitetnih odgovora, čak ni u imenovanju Jurija Andropova, dugogodišnjeg diplomata u Budimpešti i predsjednika KGB-a koji je, prije svoje smrti 1984. zemljom upravljao nešto više od 14 mjeseci kao Generalni sekretar naslijedivši Brežnjeva. Upravo je opadanje sovjetske modi bilo je povezano i sa starenjem skupine središnjih čelnika okupljenih u Politbirou, osoba u kasnim sedamdesetim godinama, a koji je godinama ostao u istom sastavu. Iako je raspolagala propagandom, državna se ideologija susretala sa širokom ravnodušnošdu i otvorenim osporavanjem. Apatija, korupcija, nezainteresiranost, skepticizam i odsutnost primjedivali su se u svim porama društvenih slojeva. Stoga je smanjena mogudnost aktivnog konsenzusa ili sposobnosti mobilizacije koja je u prošlosti služila za svladavanje određenih teškoda. U posljednjem razdoblju Brežnjevljeve vladavine mogli su se i primijetiti znakovi političke borbe među određenim skupinama, pa se sovjetsko društvo idejno mijenjalo. Tako se ocrtavao, iako nije imao sredstava za iskazivanje, nov pritisak društva u korist promjena za koje nije postojao pripremljen program.

U dvije i pol godine nakon Brežnjevljeve smrti na njegovu mjestu su se izmijenile dvije karakterno različite ličnosti – sposobni Andropov i potrošeni i bolesni Černjenko. Obojci je zajedničko bilo poodmakla dob i loše zdravlje, posebice onom potonjem koje je jedva završio svoj govor na Andropovljevu odru nakon njegove smrti. Nedugo nakon njegove smrti, Černjenko de također umrijeti nakon kratke i teške bolesti, a s njim i ideologija sovjetskog modela proleterske diktature. Naslijediti de ga Gorbačov, ali nede zaustaviti disoluciju Berlinskog zida, željezne zavjese, Hladnog rata i Sovjetskog Saveza.

Dakle, summa summarum, za razumijevanje cjelokupne povijesti 20. stoljeda potrebno je i neophodno poznavati političko-povijesne procese Hladnoga rata, bez obzira na neke ili vedinu događaja kojemu Hladni rat nije uzrok ili rezultat. Nepoznavanjem ili nezainteresiranošdu ovoga razdoblja i neuključivanjem u suvremene tokove povijesti proučavanjem upravo ovoga doba, moglo bi nam se dogoditi da završimo u procjepu neke nove željezne zavjese.

9. Literatura

J. ADAM, 1989, Economic Reforms in the Soviet Union and Eastern Europe since the 1960s, Hong Kong: McMillan Press, 1989. S. E. AMBROSE, 1993, Rise to Globalism: American Foreign Policy Since 1938, 7. izmjenjeno izdanje, Penguin: New York, 1993. E. BACON – M. SANDLE, 2002, Brezhnev Reconsidered: Studies in Russian & East European history & society, New York, Palgrave MacMillan, 2002. A. BEST et alli, 2008, International History of the Twentieth Century and Beyond, 2nd ed., London and New York: Routledge, 2008. Borba (gl. ur. Z. RADOŠ), Organ socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije, izvanredno izdanje, Zagreb, 21. kolovoza 1968. J. BLIGHT – F. BRENNER, 2007, Sad and Luminous Days: Cuba's Struggle with the

Superpowers After the Missile Crisis, Lanham, Maryland: Rowman & Littlefield, 2007. A. BROWN, 2009, The Rise and Fall of Communism, London: The Bodley Head, 2009. P. CALVOCORESSI, 2003, Svjetska politika nakon 1945, Zagreb: Nakladni zavod Globus, 2003. C. CHANT, 1999, Twentieth century war machines: Sea, London: Chancellor Press, 1999. L. COOK, 1993, The Soviet Social Contract and Why it Failed: Welfare policy nad Workers' politics from Brezhnev to Yeltsin, London: Harvard University Press, 1993. D. CORDOVEZ – S. S. HARRISON, 1995, Out of Afganistan: The Inside Story of the Soviet Whitdrawal, New York: Oxford University Press, 1995.

R. V. DANIELS, 1998, Russia's Transformation: Snapshots of a Crumbling System, Landham, Maryland: Rowman & Littlefield, 1998. J. Â. DELLENBRANDT, 1986, The Soviet Regional Dilemma: Planning, People, and Natural Resources, New York: M. E. Sharp, 1986. R. DONALDSON, 1981, The Soviet Union in the Trird World: Successes and Failures, Boluler, CO: Westview Press, 1981. G. ELLIOT – M. LEWIN, 2005, The Soviet Century, London and New York, Verso Books, 2005. M. ELLMAN, 1971, Soviet Planning Today: Proposals for an Optimally Functioning Economic System. University of Cambridge Department of Applied Economics, Occasional Paper 25. Cambridge University Press, 1971. M. ELMANN – V. KONTOROVICH, 1998, The Destruction of the Soviet Economic System: an Insiders' History, Oxford University Press: M. E. Sharpe, 1998. G. R. FEIWEL, 1967, The Soviet Quest for Economic Efficiency: Issues, Controversies, and Reforms, New York: Frederick A. Praeger, 1967. W. GREEN – W. R. REEVES, 1993, The Soviet Military Encyclopedia: A-F, Abridged English language ed. Boulder, CO: Westview, 1993. J. M. HANHIMAKI – O. A. WESTAD, 2004, The Cold War: A History in Documents and Eyewitness Accounts, Oxford: OUP Oxford, 2004. P. HANSON, 2003, The Rise and Fall of the Soviet economy. an Economic History of the USSR from 1945., New York: Pearson Education, 2003. G. P. HERD – J. D. MORONEY, 2003, Security Dynamics in thee former Soviet Bloc, London and New York, RoutledgeCurzon, Taylor&Francis Group, 2003. J. HOLZER, 2002, Konunizam u Europi, Zagreb: Srednja Europa, 2002. W. G. HYLAND, 1990, The Cold War: Fifty Years of Conflict, New York: Times Books, 1990.

A. KATZ, 1972, The Politics of Economic Reform in the Soviet Union, New York: Praeger, 1972. S. KOTKIN, 2001, Armageddon Averted; The Soviet Collapse, 1970-2000, Oxford – New York: Oxford University Press, 2001. S. KOTKIN, 2012, Necivilno društvo, 1989. i pad komunističkog poretka, Zagreb: Alfa, 2012. D. M. KOTZ – F. WIER, 2007, Russia's Path from Gorbachov to Putin. The Demise of the Soviet System and the new Russia, New York: Taylor&Francis, 2007. M. KREPON, Strategic Statemate: Nuclear Weapons and Arms Control in American Politics, London and Basingstoke: The MacMillan Pres Ltd., 1984. A. A. LIAKHOVSKY, 2007, Inside the Soviet Invasion of Afghanistan and the Seizure of Kabul, December 1979, Cold War International History Project: Woodrow Wilson International Center for Scholars, Working paper #51, Washington DC, 2007. A. D. LOW, 1976, The Sino-Soviet Dispute: An Analysis of the Polemics, Rutherford•Madison•Teaneck: Farleigh Dickinson University Press, 1976. W. LOTH, 2002, Overcoming the Cold War: A History of Détente, 1950 – 1991, New York: Palgrave Macmillan, 2002. L. M. LÜTHI, 2008, The Sino-Soviet Split: Cold War in the Communist World, Princeton and Oxford: Princeton University Press, 2008. M. McCAULAY, 2008, Russia, America and the Cold War, New York: Pearson Education, 2008. S. McMICHAEL, 2002, The Soviet-Afghan War in The Military History oft he Soviet Union (eds. Robin Higham and Frederick W.Kagan), New York: Palgrave, 2002. J. NAVRATIL, 1998, The Prague Spring 1968, Budimpešta: Central European University Press, 1998. M. OGOREC, 2011, Ratovi XX. stoljeda, Rijeka: Otokar Keršovani, 2011. M. J. OUIMET, 2003, The Rise and Fall of the Brezhnev Doctrine in Soviet Foreign Policy,

Chapel Hill and London: The University of North Carolina Press, 2003. D. S. PAINTER, 2002, Hladni rat: Povijest međunarodnih odnosa, Zagreb: Srednja Europa, 2002. R. J. PAYNE, 1988, Opportunities and Dangers of Soviet-Cuban Expansion: Toward a Pragmatic U.S. Policy, New York: State University of New York Press, Albany, 1988. Pergamon Press Inc, 1982, Leonid I. Brezhnev: Pages From His Life, Oxford: Academy of Sciences oft he U.S.S.R. and Pergamon Press Ltd., 1982. S. PIFER – M. E. O'HANLON, 2012, The Opportunity: Next steps in Reducing Nuclear Arms, Washington D.C.: Brookins Institutions Press, 2012. R. E. POWASKI, 1998, The Cold War, The United States and the Soviet Union 1917-1991, New York – Oxford: Oxford University Press, 1998. Povijest 18: Poslijeratno doba 1945.-1985., gl. ur. Nikica Barid, Zagreb:Europapers holding, 2008. S. RADCHENKO, 2009, Two Suns in the Heavens: The Sino-Soviet Struggle for Supremacy, 1962-1967, Washington D.C. & Stanford: Woodrow Wilson Center Press and Stanford University Press, 2009. G. ROBERTS, 1999, The Soviet Union in world politics, Coexistence, Revolution and Cold War, 1945-1991, London and New York; Routledge, 1999. M. SANDLE, 1999, A Short History of Soviet Socialism, De Monfort University, London: UCL Press, Taylor&Francis Group, 1999. R. SAKWA, 1999, The Rise and Fall of the Soviet Union 1917-1991, London and New York: Routledge, 1999. R. D. SCHULZINGER, 2002, U.S. Diplomacy since 1900, New York-Oxford: Oxford University Press, 2002. R. SERVICE, 2003, History of Modern Russia: From Tsarism to the Twenty-first Century, London: Penguin Books, 2003.

R. G. SUNY, 2006, The Cambridge history of Russia, vol. III., The Twentieth Century, New York: Cambridge University Press, 2006. I. Y. TAREQ, 2008, The Rise and Fall of the Communist Party of Iraq, University of Calgary: Cambridge University Press, 2008. C. TRIPP, 2007, A History of Iraq, New York: Cambridge University Press, 2007. R. I. TUBIS, 1973, Decision-Making in the Soviet Economic Bureaucracy: Administrative Implementation of the 1965 Economic Reform, Političko znanstvena disertacija prihvadena na Sveučilištu u Illinoisu: Urbana-Champaign, 1973. R. VUKADINOVID, 1978, Konflikti i suradnja u američko-sovjetskim odnosima, Politička misao, god. 15, br. 4, Zagreb, 1978., 590. R. VUKADINOVID, 2001, Međunarodni odnosi od Hladnog rata do globalnog poretka, Zagreb: Agencija za komercijalnu djelatnost, 2001 R. VUKADINOVID, 2006, Nuklearne strategije i međunarodni odnosi, Zagreb: Politička kultura, 2006. C. ZEIGLER, 1993, Foreign Policy and East Asia: Learning and Adaption in the Gorbachev Era, Cambridge: Cambridge University Press, 1993. V. M. ZUBOK, 2009, A Failed Empire. The Soviet Union in the Cold War From Stalin to Gorbachev, Chapel Hill: University of North Carolina Press, 2009. R. G. WESSON, 1978, Lenin's Legacy: The Story of the CPSU, Stanford, California: Hoover Press, 1978. O. A. WESTAD, 2009, Globalni hladni rat: velike sile i tredi svijet, Zagreb: Golden marketing-tehnička knjiga, 2009. S. WHITEFIELD, 1979, Industrial power and the Soviet state, Pennsylvania State University: Oxford University Press, 1979. F. WILLARD, 1992, Soviet Military Doctrine from Lenin to Gorbachev: 1915–1991., Wstport, Connecticut, London: Greenwood Publishing Group, 1992.

Internetske stranice

http://wikimapia.org/218458/Moscow-Public-Company-Bolshevichka (2. listopad 2015.)

http://www.shaba.co/wa?s=1965_Soviet_economic_reform (2. listopad 2015.)

http://www.foia.cia.gov/sites/default/files/document_conversions/14/esau-16.pdf.

1965. Soviet Economic reform https://en.wikipedia.org/wiki/1965_Soviet_economic_reform#cite_ref22 (16. lstopada 2015.)

https://www.pinterest.com/pin/423549539930814071/ (3. listopad 2015.)

http://sunnycv.com/steve/20th/LBJ/glassboro1.html (7. listopad 2015.) i videozapis summita na https://www.youtube.com/watch?v=qfKzWvybcQ8

hjp.novi-liber.hr/index.php?show=search (9. veljača 2016.)

http://nsarchive.gwu.edu/NSAEBB/NSAEBB49/index2.html (15. travnja 2016.)

http://www.britannica.com/biography/Andrey-Andreyevich-Gromyko (4. studeni 2015.)

http://www.history.com/this-day-in-history/carter-and-brezhnev-sign-the-salt-ii-treaty (31. listopad 2015.)

http://www.e-ir.info/2010/01/03/the-soviet-union%E2%80%99s-last-war/ (12. lipanj 2015.)

http://www.e-ir.info/2010/01/03/the-soviet-union%E2%80%99s-last-war/ (12. lipanj 2015.)

http://www.hist.msu.ru/Labs/Ecohist/OB8/slavkina.htm (21. listopad 2015.)

https://en.wikipedia.org/wiki/Alexei_Kosygin#/media/File:Kossygin_Glassboro.jpg (12. kolovoza 2015.)

http://www.wikiwand.com/en/History_of_the_Soviet_Union_(1964%E2%80%9382) (11. studeni 2015.)

http://fototeca.iiccr.ro/ (10. listopad 2015,)

http://www.wikiwand.com/en/Saddam_Hussein (18. listopad 2015.)

David Magdid:

Soviet Union in Leonid Ilyich Brezhnev epoch (1964. – 1982.)

Summary In the thesis the author on the basis of the relevant domestic and foreign literature, secondary and primary sources, and the logical relational complex displays and explicate the most violent period of the Soviet Union in its history of the October Revolution. It is the reign of Leonid Brezhnev, who has managed the state in its 18-year mandate. The period of this boiling diplomacy of the Cold War and the bipolar rivalry of the superpowers and their competition in armaments and military interference in the Third World. The paper further discussed the modus operandi of the Soviet leader as a cult of personality, and its positive and negative aspects of diplomacy and domestic politics, especially when it comes to domestic reforms and industrial production and competitiveness. The author quite rightly emphasizes diplomacy of the Soviet Union at that time, especially when it comes to the policy of Détente, relaxation of tension in international relations and reduction of armaments in a dead-heat, which lasts from the end of the most destructive war in human history. Brezhnev period will be marked with an earlier intervention in Hungary and East Germany two major interventions, one in Czechoslovakia and Afghanistan whose external and internal factors bring in the work and have special sections, as well as social status and cultural characteristics of the population in this period.

Key words: Cold war, USSR, Brezhnev, Détente, intervention