djeČjoj prozi lidije...

1

Ţeljko Predojević

Filozofski fakultet Sveučilišta u Pečuhu

Institut za slavistiku, Katedra za hrvatski jezik

7624 Pécs, Ifjúság útja 6

[email protected]

USMENOKNJIŢEVNO, MITOLOŠKO I PUČKOPREDAJNO U

DJEČJOJ PROZI LIDIJE BAJUK

Saţetak: Ovim će se radom prikazivati korespondencija proznoga književnoga djela spisateljice Lidije Bajuk s

pretkršćanskom slavenskom mitologijom i predajama hrvatskoga puka te inkorporiranost usmene književnosti u

suvremenu dječju. Raščlambom njezina dječjega romana Kneja pratit će se tradicijski običaji i mitologija

hrvatskoga puka vezana uz odreĎene dane blagovanja kroz staroslavensku godinu, a koje autorica uglavnom

prikazuje usmenim književnim oblicima utkanim u dječje štivo.

Ključne riječi: slavenska mitologija, usmena književnost, pučke predaje, dječja književnost

1. Uvod

Radom se pokušava prikazati rekonstrukcija staroslavenskoga mita o zelenome Jurju, prvenstveno na

primjerima meĎimurskih usmenih pjesama koje je autorica Lidija Bajuk uvrstila u dječji roman Kneja.

U svakom poglavlju Kneje čitamo barem jednu usmenu pjesmu koju analiziramo referirajući se na

radove Vitomira Belaja i Radoslava Katičića koji su pokušali rekonstruirati staroslavenski mit o

zelenome Jurju. Osim usmenoknjiževnoga i mitološkog, raščlambom ovoga dječjega romana, pokušat

će se prikazati i njegov pučkopredajni element čiji je cilj bio upoznati mladoga čitatelja s običajima

hrvatskoga puka.

2. O prozi Lidije Bajuk

Prozni prvijenac Lidije Bajuk zbirka je od četiri priče za djecu, a prema jednoj od njih je naslovljena i

sama knjiga - Z mojega srca ružica (1995.). Iz te četiri kratke priče bogate mitologijom i običajima

hrvatskoga puka izrodila se četiri godine kasnije Kneja (1999.) koja se sastoji od dvanaest bajkovitih

priča koje su tematski zaokružene te se mogu promatrati i kao roman pisan prožimanjem standardnoga

jezika i meĎimurskim regionalizmima. Tri godine kasnije spisateljica je Kneju osuvremenila

standardnim književnim jezikom i proširila joj naziv u Kneja - Vilinska šuma (2002.) kojim malome

čitatelju pojašnjava o čemu će čitati. Autorica je prvu Kneju dopunila poglavljima Tumač važnijih

pojmova i MeĎimurska narodna popijevka čiji je cilj bio pojasniti neupućenom čitatelju zašto autorica

rabi pojedine motive ili zašto njezini likovi čine neke od romanom opisanih radnji. Ova su poglavlja

namijenjena roditelju jer je Kneja namijenila za zajedničko čitanje roditelja i djeteta.

mailto:[email protected]

2

3. Romansirani hod kroz godinu

Pošto spisateljica svoja uporišta traži u pretkršćanskim, slavenskim motivima, ovdje možemo povući i

poveznicu s pismom Ivane Brlić Mažuranić kao začetnicom dječjeg pisma koje korespondira s

motivima istoga ishodišta. Baš kao što je Potjeh tražio istinu, tako i Janica traži svoje mjesto pod

Luninom magličastom koprenom. Autoričina su uporišta jasna odmah iza naslova koji je nadjenula

svome djelu. Naime, kneja je staroslavenski arhaizam koji označava „staru gustu bjelogoričnu šumu

na podvodnom tlu1―. Lidija Bajuk u svojoj šumi prati mitsku pozadinu hrvatskih narodnih običaja i

vjerovanja kroz vizuru slavenskoga mita o zelenome Jurju, božanstvu vegetacije, a uporište joj je u

Hodu kroz godinu Vitomira Belaja. U biti Kneju možemo promatrati i kao romansirani hod kroz

godinu zelenoga Jurja. „Prati se mitska priča o božanskom sinu, bogu vegetacije i plodnosti, koji

odlazi od kuće u zemlju mrtvih i vraća se na proljeće da bi donio rosu, kako bi žito rodilo i stoka da bi

se plodila. Vrhunac mitskog pripovijedanja bez sumnje će biti prizor incestuozne svete svadbe izmeĎu

boga vegetacije i njegove sestre―2. Svjesna dubine i težine slavenske mitologije, mudro je prva Kneja

namijenjena roditelju i djetetu za zajedničko čitanje, dok će Vilinska šuma biti prilagoĎena samo

malenome čitatelju, stoga su u njoj izostavljene usmene lirske pjesme kojima obiluju knjige

prethodnice. Iz toga će razloga analizom biti prvenstveno Kneja iz 1999. godine.

Prema usmenim predajama u kojima „vodenjak ugrabi djevojku, odvuče je u svoj podvodni dvorac i

živi s njom―3 nastala je i ljubavna priča Janice i Vančeka, mladoga vodenjaka koji je trebao postupiti

prema ovakvoj predaji, ali ona se u Kneji realizira drugačije, on izlazi iz vode i ulazi u Janičin

zemaljski svijet čime dolazi do kozmičkoga sukoba „izmeĎu Jurja i njegova adoptivnoga oca –

ostarjeloga vodenjaka koji umire nekoliko dana prije Jurjeva, objave mladoga vodenjaka kao zelenoga

Jurja. Naime, Vanček se u ime ljubavi kao prokreacije života odriče svemoći smrtonosne akvatičke

proždrljivosti vodenjačkoga carstva Drave i odabire aktualizaciju svemoći ljubavi, koje je

vodenjačkom etikom njegova oca sarkastično atribuirano blatnom hižicom i selskom ženicom―4.

4. Usmenoknjiţevno, mitološko i pučkopredajno u Kneji

1Marjanić, Suzana, Književni svjetovi s etnološkom, ekološkom i animalističkom nišom, u: Narodna umjetnost,

43/2, 2006, 169. 2 Belaj, Vitomir, Hod kroz godinu. Mitska pozadina hrvatskih narodnih običaja i vjerovanja, Golden Marketing -

Tehnička knjiga, Zagreb, 2007., 304. 3Franković. Đuro, Vodena bića – Vodenjak, u: Hrvatski bez kompleksa: Jubilarni zbornik posvećen Ernestu

Bariću, urednica: Timea Bockovac, Filozofski fakultet u Pečuhu – Znanstveni zavod Hrvata u MaĎarskoj, Pečuh,

2011., 64. 4Marjanić, Suzana, Nav. dj. 169.

3

Autorica se čitatelju u Kneji obraća kroz dvanaest tematski povezanih bajkovitih priča, a svakoj je

pridodana i jedna meĎimurska narodna pjesma – popijevka. Njihovo je mjesto u tekstu pomno

odabrano i korespondira s tematskom cjelinom priče, a njihovu je lokalizaciju autorica pojasnila u

poglavlju MeĎimurska narodna popijevka. „Početak „hoda kroz godinu― u Knejinim svjetovima

označen je prvom pričom Proljeće, naravno, ne slučajno jer praslavenska je Nova godina počinjala u

doba današnjega kršćanskoga Uskrsa, a etimološki Jurjevo dolazi od praslavenske riječi *jarъ koja

znači proljeće, što je prvo godišnje doba u godini drevnih Slavena―5. Naime, godina je bila podijeljena

na dva dijela: zimsku i ljetnu i svaka je trajala 180 dana, a „ljetna, djelatna polovica godine započinje

Jurjevom―6.

U ovu je priču autorica utkala mitsku lirsku usmenu pjesmu Tri su ftice goru preletele iz Podturna.

Mitsko je u ovoj pjesmi naznačeno već prvom riječju, naime broj tri7 je u usmenoj književnosti (uz

devet i deset) magični broj i česti motiv mitološke tematike, baš kako je to slučaj i s temom ptice.

Osim navedenoga, pjesma govori i o mitskome stablu – svetom stablu ili stablu života preko kojega su

stari Slaveni pojmili simbolizam svijeta i time nas uvodi u slavensku mitologiju.

Tri su ftice goru preletele.

Tam ga nega drevca nit kamenca,

Samo mi je jedan bor zeleni,

Za tim borom zdenec ograjeni.

Tam devojka tenku svilu prede.

Ju mi jeje žeja premorila.

Ne pij, ne pij ružica divojka!

Či buš pila, postala buš vila.

Pila, pila postala je vila.

„U najstarijem slavenskom sloju stablo svijeta je iva ili rakita, potom hrast ili dub, a u najmlaĎem bor

ili jela―8, a u pjesmi Tri su ftice goru preletele ono je simbolizirano borom. Mitsko je stablo

podijeljeno na tri djela, a „tri dijela drveta jesu nebeski, zemaljski i podzemni svijet9―. Gornji je dio

obično imao zlatnu granu i pripadao je nebeskom svijetu, gromovniku Perunu koji u obličju ptice,

najčešće orla, sjedi na najvišim granama. Deblo simbolizira zemaljski svijet i pripadalo je narodu, a

podzemni dio – korijenje, pripalo je božanstvu podzemlja. Iz podzemlja izvire voda, a dolje, u vodi,

5Marjanić, Suzana, Nav. dj. 169.

6 Belaj, Vitomir, Nav. dj., 146.

7Broj tri povezivan je s Velesom, bogom podzemlja, tako je i mit o Triglavu povezivan s Velesom kao

božanstvom koje je možda prikazivano s tri glave. No, broj tri je povezivan i s brojem ključeva mitskog bijelog

grada, odnosno doma Perunovog koji je pak puka suprotnost Velesu i izmeĎu kojih je konstantan kozmički

sukob. 8 Vinšćak, Tomo, Vjerovanja o drveću u Hrvata, Jastrebarsko, Naklada Slap, 2002., 18.

9Katičić, Radoslav, Čudesno drvo, u: Filologija, 45, Zagreb, 2005., 1.

4

mjesto je Velesu kojega osim uz seljake i stoku, vezujemo i uz boleštinu i smrt10

. Stoga je očito zašto

je djevojka opominjana ne piti ovu vodu koja izvire uz sveto drvo, jer ona je poistovjećena s bogom

podzemlja. A ukoliko to učini, kao što se to i zbilo, postati će vila. Vile su u Kneji prisutne već od

prvih redaka teksta, a meĎu njima je najistaknutija Zlatokosa s kojom se Janica upoznaje u prvoj priči.

Susret s vilom nije slučajan jer one u usmenoj predaji imaju istaknuto mjesto, a predstavljaju

„meteorna, tj. božanska bića, duhove prirode, tj. vode i raslinja―11

. Niti ime Zlatokosa nije slučajno jer

„u narodnoj percepciji vile su bajkovite ljepotice, gotovo uvijek u dugim bijelim, rjeĎe plavim

haljinama, dugih zlatnožutih počešljanih kosa, s modrim ili zelenim očima12

―. O njima su zapisane

mnoge predaje, a jednu od njih autorica je iskoristila kako bi već u samom početku bez mnogo

digresija i bespotrebnih opisivanja opisala Janičin karakter time što joj s lakoćom drhtavim prstima

rasplete kosu, a kao što nam autorica i navodi u tumaču pojmova, „tko im razmrsi vlasi a da im vlas ne

iščupa, čestit je dovijeka13

―.

Sljedećom pričom Utva zlatokrila autorica nastavlja hod zelenoga Jurja kroz godinu te se okosnica

radnje pomiče s početka proljeća na preduskršnji Veliki tjedan, a u njemu čitamo usmenu lirsku

pjesmu Došel nam je došel pisan Vuzmek iz Preloga:

Došel nam je došel pisan Vuzmek,

Za vuzmekom došel Jurjev denek

Za Jurjekom došel Markov denek,

Da se bodu gore zelenile,

Ftičice se bodu Ďumborile.

Pjesma govori o dolasku blagdana Jurjeva i Markova nakon Uskrsa, o proljeću, o početku nove

gospodarske godine jer „dan sv. Jure (23. travanj) značio je svršetak zime i početak novoga boljega i

ljepšega vremena. Od toga dana se intenzivirala gospodarska godina14

―. U pjesmi je četiri puta

spomenut glagolski pridjev radni došel kojim se posebno ističe hod, odnosno redoslijed hoda kakvim

bi on trebao biti. Rečeno je da je slavenska godina počinjala na Jurjevo, odnosno u doba kada se

ugrabljeni Perunov sin vraća iz podzemlja kao zeleni Juraj. Kako je Uskrs pomični blagdan koji se

može pomicati do 25. travnja, „prihvaćanjem kršćanske godine stvorena je, dakle, mogućnost da Uskrs

zbog svoje pomičnosti, padne na Markovo (24. travanj), nakon Jurjeva! To pak znači da je u tom

slučaju vrijeme postavljeno na glavu: prvo dolazi dan kada se ugrabljeni sin vraća iz Velesova svijeta,

a dan nakon toga on bi se tek trebao roditi! Takva godina nipošto ne može biti urednom. U njoj neće

10

Katičić, Radoslav, Čudesno drvo, u: Filologija, 45, Zagreb, 2005., 47-86., Belaj, Vitomor, Hod kroz godinu.

Mitska pozadina hrvatskih narodnih običaja i vjerovanja, Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb, 2007.,

240 11

Pecotić Bajuk, Lidija, Kneja, Mozaik knjiga, Zagreb, 1999., 102. 12

Dragić, Marko, Poetika i povijest hrvatske usmene književnosti, Fakultetski udžbenik, Filozofski fakultet

Sveučilišta u Splitu, Split 2007., 429. 13

Pecotić Bajuk, Lidija, Nav. dj., 103. 14

Isto, 33.

5

biti božjega blagoslova15

―. Stoga narod pjeva o poželjnome hodu, onome koji će značiti dobar urod,

plodnost i obilje, tj. o onome redoslijedu blagdana koji se mora zbiti: Uskrs, Jurjevo pa zatim Markovo

da bi godina bila urednom. A ako doĎu i proĎu redom kao u pjesmi, gore će se zeleniti i ptičice će

Ďumboriti.

Sljedećom pričom hodimo dalje kroz godinu, u razdoblje poslije Uskrsa. Priča je naslovljena Sestrinje,

prema jednom u nas prostorno ograničenom običaju posestrimstva u MeĎimurju i gornjoj Podravini.

„Običaj se odvija na Mladi uskrs, Bijelu nedjelju (na prvu nedjelju iza Uskrsa) kada se ponavljaju neke

uskršnje zabave. Djevojke se matkaju, sestre. Uz neke ustaljene izreke (npr. dijalog »Sestra, nevesta,

bote vi ma sestra?« — »Do ke dob?« — »Do Vaše ali moje smrti.«) meĎusobno si razmjenjuju

pisanice (koje ovdje bojaju tek za taj blagdan), time postaju jedna drugoj matka, sestra i paze se dok

su žive―16

. Autorica je kroz nevini dijalog Janice i vile u potpunosti u svoje djelo utkala ovaj običaj na

malome čitatelju prihvatljiv način:

„Vila spretno zaobiĎe nisku ogradu od pruća. Naizmjence pritisne oslikano jaje na svoje, pa na Janine

grudi i reče:

- Sestra nevesta, buš ti moja sestra?!

- Bum! – razveseli se Jana.

- Do ke dobi?

- Do smrti! – Janica otrči do prozora, odmota pisanicu sretna što će, premda sa zakašnjenjem,

ipak nekoga darivati.

- Sestra nevesta, zanaveke sestra!...

Zlatokosa zagrli Janicu:

- Ve ti nikaj nebreju coprenice!

Nad njihovim glavama rastvori se beskrajni nebeski svod...―17

.

Osim prenošenje rituala posestrimstva, autorica ovom pričom prenosi i usmenu lirsku pjesmu koja se

pjevala u vrijeme održavanja ovoga običaja:

Pre Jurasu su se puce sestrile

S treju sel su skupaj dečke pozvale:

„Dejte, dečki, koji forint, koji pol,

Bute vidli kak bu v noči roden stol.

I ovim nam je običajem naznačen spomenut poželjan redoslijed blagovanja Uskrsa, a zatim Jurjeva.

Naime, sam običaj posestrimstva se izvodi na Bijelu nedjelju iza Uskrsa, a i pjesma navodi da se

običaj odvija pre Jurasu.

15

Isto, 234. 16

Belaj, Vitomir, Uskršnji običaji u Hrvata, u: Glasilo Hrvatske šume, 12. travnja, 1995., 2. 17

Pecotić Bajuk, Lidija, Nav. dj., 103., 18.

6

Četvrta priča naslovljena je Zeleni Juraj, a ime je dobila jer se odvija u vrijeme obilježavanja Jurjeva.

„U narodnoj je tradiciji sv. Jure zaštitnik ratara, pastira, konja i ostale stoke, zemlje, usjeva i zelenila.

Zelenilo je boja proljeća i vegetacije i simbolizira nadu; pobjedu proljeća nad zimom, pobjedu života

nad smrću. Jurjevo mjesto u kalendaru označuje seljaku početak prvih radova izvan kuće―18

. Uza Jurja

vežemo više običaja i obreda, od kojih su u nas najpoznatiji obredni pohodi Zelenoga Jurja i paljenje

krjesova. Prema prvom običaju autorica je i nazvala svoju priču, naime na Jurjevo su se zelenilom

kitili ljudi, domovi, štale, stoka, prilazi u dvorišta, a vjerovalo se i da će cijele godine biti lijen onaj

koji ujutro ne ustane i tako ne učini. Vjerovalo se da će zelenilom odagnati demone, dakle boja je

imala apotropejsku moć. „Nekoć su se na jurjevsko navečerje, a ponegdje i na Jurjevo palili i krjesovi,

a po garištu tih krjesova pregonila se stoka takoĎer da bi se zaštitila od demona―19

. Autorica u priču

Zeleni Juraj unosi jurjevsku usmenu lirsku pjesmu u kojoj spominje jurjevske krjesove:

Sveti Juraj krijes naloži,

Kaka naloži, tak pogasi.

Hodi Juraj, k nam k večeri.

Kaj se bumo spominali

Komu bumo kćerku dali:

Je li k Suncu, je l'k Mesecu.

Je li k drobnim zvjezdicama.

No, osim toga, kako je to i čest motiv jurjevskih pjesma, i ova obiluje i motivima o nadolazećem

mitskom vjenčanju koje će se zbiti u posljednjoj priči. Da će svadba biti nebeska, najavljuju Sunce i

Mjesec kao potencijalne mladoženje20

.

Sljedeću pjesmu ĐurĎevska rosa na Dunaj pala u Kneji izvode vile u priči Vilenica Janica, a pjesma

potječe iz Donjeg Vidovca.

ĐurĎevska rosa na Dunaj pala,

Mlada divojka ĎurĎeka brala.

O, jalo, jalo drevce zeleno!

(„Beri mi, beri, divojko mlada,

Svome dragomu budeš ga dala.―)


„Pomori mi, jalo, ĎurĎeka brati!―

(„Naj ti pomore što ti je bole!―)


18

Dragić, Marko, Nav. dj., 33. 19

Isto, 34. 20

Katičić, Radoslav, Zeleni lug, u: Filologija (51.), 2008., 41.-132.

7

Autorica njome nastavlja predstavljati jurjevske pjesme i običaje MeĎimurja, a ovu su pjesmu

„djevojke pjevale odlazeći na jutarnje obredno umivanje i berući proljetno cvijeće od kojega su plele

vijenac21

―. Naime, „na Jurjevo bi se prije izlaska sunca kupalo ili umivalo vodom u koju bi se stavljalo

bilje ili omaja (pjenušava voda s mlinskoga kola). Vjerovalo se da to doprinosi zdravlju i ljepšem

tenu.22

―

Nastavljajući Jurajevim stopama dolazimo do pjesme Šetala se lepa Mara u priči Vodenica:

Šetala se lepa Mara gori, doli, kre Dunaja.

Kre Dunaja se šetala, vu Dunaj se nagledala.

"Terentete, kak sam fajna! Terentučka, kak sam fletna!

Nega grofa, nit' cesara kojemu bi veru dala!"

Car se šeče, grofič mladi, k otoj protoj lepoj Mari

"Vidiš, vidiš, lepa Mara, kak si friško veru dala!".

Pjesma je mitološkoga podrijetla, a govori o nadolazećem mitskome vjenčanju, o prvom susretu

božanskih brata i sestre. U njoj se prvi puta imenom spominje i Mara, Perunova kćer i Jurjeva sestra i

buduća žena. Mara se u slavenskim tekstovima „dovodi u usku vezu sa Suncem23

―, tj. ona predstavlja

sunčevu toplinu koja će u spoju s vlagom, koju predstavlja Juraj, omogućiti vegetaciji njezino bujanje.

Svadba će biti rodoskvrna, no ona je božanska, a božanska bića se ne mogu vjenčavati sa sebi

neravnopravnim družikom, kako i božanska Mara u pjesmi navodi da je prefajna za sve druge, osim za

cara, mladoga grofiča. Stoga njezin odabranik mora biti njezine krvi jer inače ne bi došlo do

uspješnoga plodnoga ishoda njihova braka – odnosno bujanje biljnoga svijeta i kasnijega njegova

ploda koje čovjeku znači život24

. U pjesmi se lepa Mara šeće uz obalu Dunava, niti to nije slučajem.

Naime, prvi susret Jurja i Mare mora se odviti na vodi25

, stoga Dunaj simbolizira tu mitsku vodu.

U priči Didi lado autorica se koristi sljedećim stihovima:

Lepi Ive trga rože,

Tebi Lado sveti Bože:

Lado slušaj nas Lado.

Pevke Lado pevamo ti,

Serca naša vklanjamo ti:

Lado slušaj nas Lado

21


Dragić, Marko, Apotropejski obredi, običaji i ophodi u hrvatskoj tradicijskoj kulturi, u: Croatica et Slavica

Iadertina, Zadar, 2007., 379. 23

Belaj, Vitomir, Hod kroz godinu, 249. 24

Belaj, Vitomir, Sveta svadba božje djece, u: Hod kroz godinu, 254.-260. 25

Katičić, Radoslav, Truda hod, u: Filologija (52), 2009., 22.

8

Stihove je zapisao sredinom 18. stoljeća Josip Bedeković kao pjesmu koju su djevojke pjevale kod

ivanjskoga krijesa26

. Dakle, nastavljamo hod kroz godinu i sada smo u razdoblju Ivanja (24. lipanj). U

Kneji ovu pjesmu pjevaju vile, a Bedeković je pri zapisu stihova naveo da je pjesmu izvodio „pučki

zbor djevojaka u kolu oko krijesa27

―, dakle autorica se trudi prenijeti što izvorniji folklor, no ipak

romansiran za maloga čitatelja. No, primjećujemo i da nam u ovoj pjesmi nestaje Juraj, a spominje se

Ivo. Naime, Juraj nije nestao, i dalje je to isti bog vegetacije, samo što se u narodu sad naziva Ivo

(Ivan)28

. On je mjesecolik i svaki će mjesec imati drugo ime, a sva će ona biti tradicijska hrvatska

muška imena koja su prema njemu nadijevana dječacima29

.

U istu priču autorica unosi još jednu meĎimursku popijevku Jedempot je išla mama u kojoj možemo

iščitati da smo i dalje u ljetnom razdoblju jer majka s kćeri ide raditi na polje, a spominje se i ljetno

cvijeće.

Jedempot je išla mama

Svojom čerkom na pole.

Bele ruže v njene lasi

Ona zapletala je:

Fijolicu, beli klinčec,

Sake fele ružice.

Nega lepše divojčice

Ve od moje čerkice.

Pogledavši izmeĎu stihova primjećuje se motiv majke koja je sretna i slavi ljepotu svoje kćeri u ljetno

vrijeme kiteći je cvijećem, stoga ju možemo povezati i s grčkom mitologijom, odnosno mitom o

ugrabljenoj Demetrinoj kćeri Perzofeni. Uklonivši osobnosti grčkoga mita, ostaje nam srž – slavljenje

sjedinjenja i lijepoga vremena, koju možemo povezati i sa spomenutom slavenskom mitskom svetom

svadbom.

U priči Na zmajevim krilima lijepoj Jani, kojoj se obitelj već utopila u Dravi, umire i baka. Ova priča

protkana je onom neopisivom meĎimurskom melankolijom koju će autorica popratiti i naricaljkom

koju na bakinom pogrebu nariču vila Zlatokosa i Janica:

„I dok su grobar i Vanček užetima spuštali lijes u jamu, neznanaka spusti na zemlju spusti košaricu do

vrha napunjenu kaduljom. Zavapi drhtavim glasom:

- Ej, mamica, mamica! I komu ste me stavili? I komu ste me naručili? I kam vas iskat pojedem i

k šteromu kraju? I da si nemam nikoga komu bi se potožila. I da mi vas več ne bu. I s kom si

bum (i) rečkice potrašala? I zbogom mi ostanite! I zbogom! I zbogom!

26

Isto, 298. 27

Isto 28

Belaj, Vitomir, Hod kroz godinu, 266. 29

Bajuk, Lidija, Zlatna grana, predavanje na Filozofskom fakultetu u Pečuhu, 23. ožujka 2011.

9

- Zbogom ve i Sunce, zbogom Mesec mili, kaj svetlinom njoj ste do zadnjič svetlili! Zbogom

dalke, drobne, vi zvezdice kesne koje v noč svetlite, po dnevu nejasne! I zbogom! I zbogom! –

prošapta za njom Janica kleknuvši, pa iz košarice kaduljom zaspe bakin grob.30

―

Okosnica je ove priče smještena u vruće ljetne dane te je spisateljica u nju utkala pjesmu Vedro,

vedrina, usmenu lirsku pjesmu iz Vratišnica kojom su meĎimurski pastiri dozivali kišu, stoga ju

možemo kategorizirati i kao posleničku pastirsku pjesmu, a u Kneji ju pjeva njezin junak, mladi

vodenjak Vanček, koji je romanu izmeĎu ostaloga ima i ulogu pastira, stoga opet primjećujemo

autoričinu dosljednost u prenošenju usmenoknjiževnog elemnta u dječji roman. Vanček pjesmom

doziva kišu koja znači božju milost nad njihovim usjevima.

Vedro, vedrina,

Sedi na konja!

Tirajte oblake!

Kam bum ju tiral?

Ne znam je kam.

Vu te nove dvore

De pastiri ognjeca kure,

Deždeka prosiju!

U priči Istočno od Sunca i zapadno od Mjeseca izlazimo iz ljetnoga razdoblja i ulazimo u jesensko.

Skladno mitu o zelenome Jurju, u jesen nestaje Vanček koji će se s Janicom susresti ponovno tek u

posljednjoj priči koja se odvija na Ivanje. Odlazak Jurja ili Ivana u Kneji je metaforično prikazan kao

odlazak vojnika, ljubavnika svoje drage, u vojsku:

Sunčece rumeno, ne shajaj mi rano,

Mesec u oktobru, počakaj me malo!

Kaj si ja zašijem dragomu robaču

Koju imal bode da vu vojnu pojde.

Gori mu našijem Sunce i Meseca,

Sunce i Meseca, i drobne zvezdice.

Ki ju videl bode, saki pital bode:

De je ona mila kaj je to našila?

Naime, jedan je dio mita u Kneji prešućen kako bi se tema uklopila u dječju književnost, a riječ je o

sljedećem: „tijekom ljeta Ivan i Mara uživaju u životu, no onda Ivan prevari Maru. Belaj i drugi iz

toga iščitavaju spomenuti prevrtljiv Jurjev/Ivanov aspekt Mjeseca pred Suncem (Mara kao Perunova

kći). Mara potom u većini kazivanja ubija Ivana i to strjelicama, koje su – poput munja – Perunovog

oružja, nakon čega postaje starica Morana, božica zime i smrti, koja i sama umire nekoliko tjedana

30

Pecotić Bajuk, Lidija, Nav. dj., 47.

10

prije ponovnog raĎanja na Velju noć.31

―. U Kneji je ovaj dio mita prikazan kao Vančekov „zimski san―

u staroj vodenici na obali Drave, a Janica ga čeka cijelu zimu. Da je riječ o jesenskome razdoblju

naznačeno je i spomenom mjeseca oktobra u pjesmi.

Priča Čuvarica sna najbogatija je usmenoknjiževnim, a odvija se u božićnom razdoblju. U skladu

božićnih čuda Janica se sjedinjuje sa svojom utopljenom obitelji na božićnu noć, no uz narativni dio,

priča obiluje i usmenoknjiževnim elementima božićnih običaja. Prije svega treba spomenuti

koledarske ophode. „Koledari idu od kuće do kuće pjevaju, čestitaju imendan ili blagdan koji je toga

dana te traže simbolične darove. Koledare su ponekad činili momci i djevojke zajedno. Pokatkad su to

bili samo odrasli ljudi, a ponekad muška djeca (dječurlija). Sadržaj je koledarskih pjesama raznovrstan

i varira od ljubavne, povijesne, mitske do vjerske tematike. Koledari su u svojim pjesmama veličali

domaćine i njihove dvore, a za darove nisu vele iskali. Koledarske su pjesme vesele, živahnoga ritma.

U njima su često prisutne šale, ali i kletve ukoliko domaćin ne bi simbolično darovao koledare.32

―

Lidija nam Bajuk u priču unosi dva takva običaja, prvi se zbiva na dan svete Barbare (4. prosinac) i u

priči ga izgovora vila Zlatokosa koja je došla koledati k Janici:

- Dobro ti jutro Bog daj! Denes godovanice Barbare device den se obslužava mlade devojčice.

Daj ti Bog konjiče, voliče, račiče, teliče, jare jarine, črne hajdine, žarke pšenice, zlata i

srebra, Božjega mira i dušnoga zveličenja pak največ! – zamori jedanaest vila u glas33

.

Drugi koledar koji dolazi Janici pred vrata je Vanček, odabranik njezina srca, no pred vratima se

pojavljuje u obliku konja jer kao zeleni Juraj kroz zimu se ne može pojavljivati na Zemlji, i izgovara

joj koledarsku čestitku:

„Sutradan opet netko pokuca na vrata, ali ovoga puta mnogo tiše. Otvoriše ih i pred vratima

ugledaše osedlanog vranca spletene grive koji probesjedi ljudskim glasom:

- Na to Mlado leto tak zdravi, veseli, tak tučni debeli kak oni jeleni. Daj vam Bog puriče, račiče,

konjiče, voliče. Rodilo vam pole žitom, dvor živinom, hiža okinčena z mlademi detići koji ne

miluju. Puške, sablje gori zdiči, v tabor iti, krščansku krv prelejati. Vu ime onoga koji visoko

sedi, široko gledi, v roki belu leliju derži. Faljen bude Jezoš Kristoš.34

―

Prikazan nam je i badnji običaj bacanja jabuke u zdenac. Naime „bacanjem jabuke, žita ili kruščića u

vode izvora, bunara, rijeke ili potoka želi se udobrovoljiti, ugoditi duhovni svijet magičnih sila, koje

su, prema narodnim vjerovanjima, obitavale ondje. Obično bi djevojka darivala vodu gatajući o

budućem ženiku izgovarajući tekst:

31

Vukelić, Deniver, Pretkršćanski prežici u hrvatskim narodnim tradicijama, u: Hrvatska revija, Broj 4-2010,

30. listopada 2010. s

http://www.matica.hr/hrrevija/revija2010_4.nsf/AllWebDocs/PRETKRSCANSKI_PREZICI_U_HRVATSKIM_

NARODNIM_TRADICIJAMA (4.4.2011., 12,21) 32

Dragić, Marko, Nav. dj., 28-29. 33


Isto, 69.

http://www.matica.hr/hrrevija/revija2010_4.nsf/AllWebDocs/PRETKRSCANSKI_PREZICI_U_HRVATSKIM_NARODNIM_TRADICIJAMA

http://www.matica.hr/hrrevija/revija2010_4.nsf/AllWebDocs/PRETKRSCANSKI_PREZICI_U_HRVATSKIM_NARODNIM_TRADICIJAMA

11

„Zdenec koplenec,

ja tebi dara,

ti meni para.

Ja vidim do dna,

za mož sam godna...― 35

.

Ovaj se običaj i danas, osim u MeĎimurju koji autorica prikazuje u Kneji, zadržao još i na području

sjeverozapadne (Gradečki Pavlovec, Žumberak) i sjeverne (Podravina i Slavonija) Hrvatske36

.

Autorica ga u Kneji prikazuje ovako:

- Idi ve na zdenec i hmij se kaj buš friška kak i voda v zdencu! (…)

- Dobro jutro, hladna vodica! Ja te vezda darujem s tom črlenom jabukom i šakom soli, a ti

mene celo leto napajala i prala, i pre sakoj hrani smo te nucali. Zdenec koplenec, ja tebi dara,

ti meni para! Ja vidim do dna, za zamoš sam godina! Fala lepa i zbogom! – vikne u dubinu,

pa otrči s kantom u kuću37

.

U istoj priči čitamo i usmenu pjesmu o mitskom bijelom gradu koja potječe iz Draškovca:

Grad se beli onkraj Balatina.

Kre grada se svilne ovce pasu.

Nje mi zvrača mlada divojčica.

Nje mi zvrača, veselo popeva:

„Imam braca, imam i dragoga!―

Nju mi sluša Kralj Matijaš z Grada,

nju mi sluša, pak ju glasno pita:

„Ej, koliko bi za koga dala?―

„Za braca bi črne oči dala,

za dragoga vu črnu zemlicu!―

Sunaj, naj, sunaj, naj, sunaj, naj, sunaj, naj!

U usmenim pjesmama „gazda se toga dvora usporeĎuje, pa i poistovjećuje, s mjesecom, gazdarica sa

suncem, a njihova djeca sa zvijezdama. Ispod gore izvire voda. Jasno se pokazuje da je to sjedište

nebeskoga boga gromovnika Peruna na njegovoj gori.38

―. I u ovoj se pjesmi spominje voda kod

mitskoga grada, riječ je o Balatonu koji predstavlja mitsku vodu, a kralj Matijaš Korvin predstavlja

boga Gromovnika. Dakle, u ovoj se pjesmi slavenski mit poistovjećuje s povijesnim okolnostima.

Mlada divojčica je Mara koja spominje da bi se žrtvovala i za brata i za dragoga, no kako su prema

35

Franić, Lucija, Priča o našem hrvatskom Božiću, s http://www.zupa-

svkriz.hr/duhovnost/krozgodinu/hrvatski_bozic1.htm (7.4. 2011. 14,52) 36

Isto 37


Katičić, Radoslav, Čiji to dvor stoji na gori?, u: Filologija (48.), 2007., 75.

http://www.zupa-svkriz.hr/duhovnost/krozgodinu/hrvatski_bozic1.htm


12

mitu brat i dragi zapravo ista osoba, žrtva je zapravo jednaka. Vidimo i da božanska Mara čeka svoga

dragoga koji je u ovo zimsko vrijeme, kako smo već spomenuli, u Velesovu podzemlju.

U ovoj priči nalazimo i najsitniji oblik usmene književnosti, odnosno njezine mikrostrukture u obliku

zagonetke, pa tako se spominje:

- Kroglo svetleče, krpo goreče! Po dnevu gori, po noči trdo spi. Kaj je to?

U priči Hitroprelje čitamo meĎimurski narodni spjev Tri su mi junaki iz Sv. Marije. „Stihovima

podsjeća na istočnoslavenske uskršnje pjesme o kojima u knjizi Hod kroz godinu Vitomira Belaja. U

njima se javljaju tri ili više kršćanskih svetaca koji redom utjelovljuju Uskrs, Jurjevo i Markovo itd.

Ponekad tom društvu nedostaje jedan od njih i to je uvijek mitski Juraj. On ne dolazi na sastanak jer

odlazi v vojnu odnosno u borbu protiv zlih sila da bi im odnio podzemne vode i oslobodio im put

prema površini Zemlje, što će jačanjem topline potaknuti sveopće proljetno buĎenje.39

―.

Tri su mi junaki ruso vince pili,

Ruso vince pili vadlingu fčinili.

Koga vjutro rano ne bo na rakiju,

Njegovu milu ljubu bumo zapijali.

Si su mi junaki došli na rakiju

Samo mi ga ne mladog Markoviča.

Konjiča potkiva, milo si sfučkava,

Milo si sfučkava, konjič mu shrzava.

„Ne hrži, ne hrži, konjič moj ljubljeni!

Ne kujem te zato kaj bi te prodaval,

Neg te kujem zato kaj te jahal bodem,

Kaj te jahal bodem da vu vojnu pojdem.―

To si je počula njeg'va mlada ljuba,

Pak ga zapitala: „Da mi z doma pojdeš

Kaj ti bom šivala tenku košuljicu?

Gori ti našijem Sunca i Meseca,

Sunce i Meseca, te drobne zvezdice.

Gori ti našijem svoje bele prsi,

Svoje črne oči i sva slatka vusta,

Modro i črleno, žuto i zeleno,

Kaj si nosil bodeš da vu vojnu pojdeš!―

39

Pecotić Bajuk, Lidija, Nav. dj., 312.

13

Posljednja priča Kneja priča nam priču o mitskome vjenčanju. Autorica je nizom motiva naznačila da

se svadba odvija na Ivanje: Jana si je isplela vijenac od ivančica, umila se na bistroj bunarskoj vodi, u

dvorištu je bio zapaljen krijes, Jana je bacila jabuku visoko preko krova, vile i Jana plešu kolo oko

oraha, ali čitamo i meĎimursku popijevku Ivek sinek se je ženil:

Ivek sinek se je ženil

Za života majkinoga.

Takšu ljubu si je iskal

Ka bi znala svilu presti.

Iskal ju je, našel ju je

Prek Dunaja globokoga.

Da su svati po nju išli

Se su se črešnje, višnje cvele…

Naznačeno nam je pjesmom da se Ivek ženi djevojkom koju je tražio i tražio sve dok ju nije našao,

odnosno govori se o hodu zelenoga Jurja do mitskoga vjenčanja koje se treba zbiti na Ivanje. A kada

su se vjenčali, probudila se vegetacija tj. se su črešnje, višnje cvale. Svadba se treba odviti na zlatnoj

grani, na vrhu stabla svijeta, tj. u dvoru njihova zajedničkoga oca Peruna. Autorica je ovu mitsku priču

utkala u dječji roman time što je Jana na vrh oraha bacila svoj ivanjski vjenčić s glave, a Vanček se

penje po njega. Time se i završava priča o hodu zelenoga Jurja koju nam je autorica prikazala kroz

jednu seljačku radnu godinu isprepletenu sa slavenskim mitskim motivima.

5. Zaključak

Lidija nas Bajuk u dječjem romanu Kneja vodi kroz godinu stopama slavenskoga mita o hodu

zelenoga Jurja, stoga roman možemo promatrati i kao romansirani Hod kroz godinu Vitomira Belaja

na koji se autorica referira. Hod autorica prati i proznom pričom za djecu o siromašnoj djevojci Janici

koja u romanu predstavlja božicu Maru i Vančeka, mladoga vodenjaka koji predstavlja Jurja. No,

naglasak smo stavili na usmene pjesme koje je autorica uključila u svoje priče. Kako je Vitomir Belaj

rekonstruirao mit o zelenome Jurju preko usmene književnosti i Lidija Bajuk okosnicu stavlja upravo

na nju. Tako smo prateći dvanaest meĎimurskih popijevki pokušali prikazati njezinu korespondenciju

sa slavenskom mitologijom. Priča otpočinje proljećem, vodi nas kroz Jurjevo, Uskrs, Ivanje, jesen,

božićno vrijeme i ponovno se vraća na Ivanje kada je prikazan svadba Janice i Vančeka koja

predstavlja mitsku incestoidnu svadbu Mare i Jurja kojom je roman i okončan, a koja predstavlja

buĎenje prirode jer Juraj je bog vegetacije koji donosi vodu i u spoju s božicom Marom, koju

povezujemo sa sunčevom svjetlošću, omogućuje buĎenje prirode i njezin plod koji čovjeku znači

život. Osim slavenske mitologije, autorica je u Kneju unijela i niz drugih usmenoknjiževnih elemenata

poput pjesma iz koledarskih ophoda, naricaljke, zagonetke, ali i tradicijske običaje i pučka vjerovanja

14

vezana uz odreĎene dane blagovanja kroz godinu. Najzornije su prikazani uskršnji i božićni običaji

koji su u hrvatskoga puka i najbogatiji tradicijskim nasljeĎem. Stoga je roman Kneja uspješan spoj

usmenoknjiževnoga, pučkopredajnoga i mitološkoga koji će malome čitatelju prenijeti tradiciju

hrvatskoga puka. Mudro je namijenjen zajedničkom čitanju roditelja i djeteta jer upravo je time,

možda i nesvjesno, Lidija Bajuk vratila drevnu toplinu i u moderni obiteljski dom.

6. Literatura

Belaj, Vitomir, Hod kroz godinu. Mitska pozadina hrvatskih narodnih običaja i vjerovanja,

Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb, 2007.

Belaj, Vitomir, Uskršnji običaji u Hrvata, u: Glasilo Hrvatske šume, 12. travnja, 1995

Dragić, Marko, Apotropejski obredi, običaji i ophodi u hrvatskoj tradicijskoj kulturi, u:

Croatica et Slavica Iadertina, Zadar, 2007.

Dragić, Marko, Poetika i povijest hrvatske usmene književnosti, Fakultetski udžbenik,

Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Split 2007.,

Franić, Lucija, Priča o našem hrvatskom Božiću, s http://www.zupa-

svkriz.hr/duhovnost/krozgodinu/hrvatski_bozic1.htm (7.4. 2011. 14,52)

Franković. Đuro, Vodena bića – Vodenjak, u: Hrvatski bez kompleksa: Jubilarni zbornik

posvećen Ernestu Bariću, urednica: Timea Bockovac, Filozofski fakultet u Pečuhu –

Znanstveni zavod Hrvata u MaĎarskoj, Pečuh, 2011.

Katičić, Radoslav, Čudesno drvo, u: Filologija, 45, Zagreb, 2005.

Katičić, Radoslav, Čiji to dvor stoji na gori?, u: Filologija (48.), 2007.

Katičić, Radoslav, Zeleni lug, u: Filologija (51.), 2008.

Katičić, Radoslav, Truda hod, u: Filologija (52), 2009.

Kekez, Josip (ur.), Poslovice, zagonetke i govornički oblici, Matica hrvatska, Zagreb, 1996.

Marjanić, Suzana, Književni svjetovi s etnološkom, ekološkom i animalističkom nišom, u:

Narodna umjetnost, 43/2, 2006.

Pecotić Bajuk, Lidija, Kneja, Mozaik knjiga, Zagreb, 1999.

Vinšćak, Tomo, Vjerovanja o drveću u Hrvata, Jastrebarsko, Naklada Slap, 2002.

Vukelić, Deniver, Pretkršćanski prežici u hrvatskim narodnim tradicijama, u: Hrvatska revija,

Broj 4-2010, 30. listopada 2010.



djeČjoj prozi lidije...

Documents