CRTANJE U VRTIĆU

SADRŽAJ:

1. UVOD .................................………………………………..……........4-9

1.1 Crtež kao način izražavanja u likovnoj umjetnosti 1.2 Crtež u svjetskoj likovnoj umjetnosti1.3 Crtež u hrvatskoj likovnoj umjetnosti

2. LIKOVNA KULTURA U PROCESU ODGOJA I OBRAZOVANJA...9-11

3. TEMELJNI LIKOVNI ELEMENTI………………………………........11-17 3.1. Crta-linija

3.2. Boja3.3. Prostor3.4. Volumen3.5. Površina3.6. Ploha

4. PODRUČJE RADA CRTANJA…………………………...……...17-23

4.1. Crtačke tehnike 4.1.1.Srebrenka 4.1.2 Olovka 4.1.3 Ugljen 4.1.4 Kreda 4.1.5 Kemijska olovka 4.1.6 Flomaster 4.1.7 Pero 4.1.8 Metalno pero 4.1.9 Kist 4.1.10 Trska 5. RAZVOJ LIKOVNOG IZRAŽAVANJA I STVARANJA U DJECE..24-31 5.1. Dječji crtež 5.2. Razvojne faze dječjeg crtanja 5.2.1 Faza izražavanja primarnim simbolima-faza šaranja 5.2.2 Faza izražavanja složenim simbolima- faza predsheme i sheme 5.2.3 Faza intelektualnog realizma 5.2.4 Faza vizualnog realizma

2

6. ZAKLJUČAK……………...………...…………………………….........32

LITERATURA…………...……………………………….....…………..33

3

1. UVOD

1.1. Crtež kao način izražavanja u likovnoj umjetnosti

Crtež je način univerzalnog izražavanja u likovnoj umjetnosti i stariji je od pisma. Do pronalaska pisma, hijeroglifi (crtež -slika pojma) su služili za literarni opis nekog postupka i događaja. Crtež je prva pojava u likovnoj umjetnosti. Nastaje pomoću mekanih suhih i tekućih materijala koji se nanose potezom, tragom crtačkog sredstva (crtala) po ravnoj dvodimenzionalnoj podlozi tj. plohi. U početku su plohe po kojima se crtalo činile površine koje je priroda nudila čovjeku (litica, kamen u spiljama), a tek znatno kasnije je čovjek počeo crtati po papirusu, pločicama i papiru. U početku se čovjek pri crtanju služio komadićima rude ili ugljenom koji je dobivao od nagorjela drva i tako ostavljao trag po podlozi. Kasnije se počeo služiti ptičjim perom, zatim čeličnim, pa kistom te flomasterom. Pri crtanju nastaje mnoštvo kombinacija jer su nebrojene mogućnosti izvedbe pri upotrebi različitih materijala, sredstava i podloga.Crtežom se prikazuju oblici, veličine, građa, volumen, i prostor na nekoj ravnoj dvodimenzionalnoj površini. Čovjek je počeo crtati tako što je u davna vremena počeo zamjećivati tragove (crteže) koje su mu životinje ostavljale na pijesku, tragove koje grana napravi na mekanoj zemlji, obris svoga lica i odraz (refleksiju) okolnih pejzaža na bistroj, glatkoj površini vode itd. Sve je te vizualne doživljaje čovjek pamtio, a kad je zamijetio da i njegova ruka može ostaviti trag došao je do ideje da pokretima ruke sam oblikuje slike iz svoje svijesti koje je upamtio. Čovjek je u crtanju osjetio radost, a kasnije i potrebu. Čovjek je shvatio da pomoću crteža može komunicirati s drugim ljudima, te je tako crtež posao sredstvo sporazumijevanja. U početku je čovjek crtao samo predmete iz okoline da bi kasnije crtao i one likove koji su nastali u njegovoj mašti. U vrijeme paleolitika ubiranje plodova i lov na poludivlje životinje je bio osnovni oblik radnih napora, pa s tim i osnovni pokretač misaonih i emotivnih aktivnosti čovjeka-lovca.U fazi prijelaza na stočarsku i ratarsku proizvodnju, dakle u vrijeme neolitika čovjek se susreće s prirodnim fenomenima koje tada ne razumije i stoga stvara u svojoj svijesti predodžbe o silama koje katkada personificira i tako razvija maštu. Tada nastaju simboli, znakovi poput kružnica, crta, križeva, svastika, pravokutnika, rombova, točkica i ostalih geometrijskih znakova. Kroz crtež sagledavamo ne samo puki red ili motiv već duboku, realnu, misaonu i osjećajnu životnu stvarnost određenog prostora i vremena urezanu u ljudsku svijest.

4

Kada je vještina crtanja postala sredstvom izraza darovite umjetničke svijesti, u namjeri da se likovno interpretira viđeno, tada nastaje umjetničko djelo, umjetničko crtanje.Tehničko crtanje je vještina ili sredstvo za prikazivanje predmeta iz područja ručne ili strojne proizvodnje, a izvode se prema tom crtežu. Po svojoj namjeni postoje dvije vrste umjetničkog crtanja:

- crtež kao samostalno umjetničko djelo i- crtež kao predradnja.

Ako je crtež rađen bez pretenzija da postane predradnja za neku složeniju likovnu aktivnost, onda je u njemu zaokruženo sve što je umjetnik htio njime kazati.Kada je crtež predradnja, on je samo dio složenije zamisli za grafiku, sliku, skulpturu ili arhitekturu.

1.2. Crtež u svjetskoj likovnoj umjetnosti

Crtež je prvo što je čovjek prije više od deset tisuća godina mogao likovno predočiti. U vrijeme paleolitika i neolitika čovjek je u stijenu, kost ili glinu urezivao likove životinja i ljudi iz profila, a kasnije je većinu njih bojio. U doba animističke (anima=duša) kulture motivi su bili prizori iz lova. Najbolji primjeri su crteži iz pećina Lascaux i Altamire nazvanim prapovijesnim sikstinama.U prilogu slika br.1 prikazuje crtež iz pećine Lascaux u Francuskoj. Životinja je nacrtana kao veliko glomazno tijelo, kojemu su rubovi (glava, noge, rep) istanjeni dovršeci. Volumen je postignut kontrastom žute i crne boje.U prilogu slika br.2 prikazuje crteže raznih životinja iz pećine Altamire u Španjolskoj. Oslikana je cijela površina stropa pećine, ali tako da između pojedinih likova nema međusobnog odnosa.U starom Egiptu ljudi su crtali na plohama zidova grobnica i na papirusima, a likovi su prikazivani plošno. Egipćani su upotrebljavali crtano pismo-hijeroglife koji su očitovali osnovni karakter oblika životinja i ljudi.U razdoblju grčke umjetnosti ističu se freske, te prekrasne vaze koje su ukrašene crtežima i ornamentima na tamnim podlogama, ali i tamnim figurama na svijetlim podlogama. U tom razdoblju crtež je bio prisutan i na velikim slikarskim djelima koja se na žalost nisu sačuvala, ali tješi nas činjenica da je u umjetnosti Grčke i Rima ipak dominiralo kiparstvo.U vrijeme ranog kršćanstva do 330. godine kad je kršćanstvo proglašeno službenom religijom i izašlo iz katakombi, crteži su se svodili na simbole koji su imali preneseni smisao značenja.

5

U bizantskoj umjetnosti crtež je vezan uz mozaik, fresku i dekoraciju. Rijetko se odstupalo od pravila, pa je tako ljudska figura uvijek odjevena, ukočena i shematizirana.U srednjem vijeku crtež najčešće nalazimo kao dio iluminiranja i ilustriranja crkvenih knjiga. Ti crteži često podsjećaju na dječje crteže. Preteče renesanse (Giotto, 13.st.), a naročito majstori zrele i visoke renesanse (Pisanello, Botticelli, Leonardo, Rafael, Michelangelo i dr., 15. i 16.st) približavaju se prirodi, a udaljuju od univerzalnoga i imaginarnoga. Crtež se razvija usporedo s velikim ostvarenjima na području slikarstva, kiparstva i arhitekture. Proučavaju likovnost prirode, anatomiju čovjeka, volumen i prostor okupan svjetlom sunca. Oko 1400.godine pojavljuje se priručnik za obrtnike od Cenina Ceninija u kojem ističe potrebu crtanja po modelu. Mnogi crteži iz tog doba su se sačuvali, a najveću kolekciju crteža iz 15. stoljeća nalazimo u zbirci «Libri di disegno» Jacopa Bellinija. Te dvije knjige crteža su za njegove suvremenike, a i kasnije bile uzor za školu crtanja. Sadržavale su crteže anatomije, mnoštvo motiva, antičku arhitekturu, plastiku, crteže novca i drugo, a crteži su izvedeni kredom, srebrenkom i perom. Leonardo da Vinci je iza sebe ostavio najbogatiju zbirku crteža. Njegovi crteži su bili umjetničko djelo, ali i istovremeno i otkriće fizičkih svojstava i stvarnog izgleda lica, predmeta i pojava koje je umjetnik crtao.Leonardovi crteži oslikali su gotovo zrcalnu, fotografsku sliku objektivne stvarnosti koja ga je okruživala, a koju je on okom umjetnika i znanstvenika oblikovao. Njegov crtež je često bio na granici slikanja, jer je otkrio mogućnost tonskog modeliranja. Crtao je strujanje vode, građu prirode, mnoštvo naprava i strojeva koje je sam izmišljao i kasnije sam konstruirao.Rafael je bio majstor crtačkog modeliranja ljudskog lika u lirskoj punini tjelesnosti koja se nazirala i u odjevenim figurama. Michelangelo je iza sebe ostavio mnoštvo crteža koji prikazuju studiozni pristup oblikovanju tijela i pokreta, a često su bili predradnja za njegove kipove.U 16. stoljeću se javlja prvi priručnik za crtanje anatomije i perspektive.Pollaiuolo, Verrocchio, Ghirlandaio i Durer su prve poduke o crtanju dobili od obrtnika, gravera, pa se preciznost izvlačenja crta očituje na njihovim crtežima. Annibale Carracci je prvi barokni slikar (kraj 16.st.). On oslobađa crtež od pretjerane preciznosti svojstvene Dureru. Najpoznatiji crtači u doba baroka (17.st) su: Rembrandt, Rubens, Callot, Hals i drugi. Sadržaj crteža obiluje svjetovnim motivima, iako je u monumentalnom slikarstvu i kiparstvu prevladavala raskoš i religiozni motivi. U doba baroka upotrebljavaju se različita sredstva i materijali (ptičje pero, čelično pero, trstika, kist i kreda).

6

Lavirani crtež uvode Talijani Tintoretto, Tiepolo i Veronese koji crtaju likove s naglašavanjem svjetla i sjene. Rokoko kao umjetnički pravac dao je crtače kao što su: Wateau, Boucher i Goya. Ovdje je crtež postao stvarno umjetničko djelo. U crtežu i slikarstvu pojavljuje puna sloboda u biranju motiva, te se često želi pokazati revolt prema nekim pojavama u društvu. Prije otkrića fotografije crtež je služio za predočavanje svega što se nije moglo riječima objasniti. Doba klasicizma na čelu s J. L. Davidom i Dominiqueom Ingresom oslanja se na jednostavnost i ljepotu klasike. Linija postaje čista, a crtež jasan i hladan. U 19.stoljeću ističu se E. Delacroix i H. Daumier koji opet crtežu vraćaju njegovu izvornost i slobodu. Eugene Delaroix crta sve što vidi bez da se tim crtežom kasnije koristi kao predradnjom za svoje slikarstvo. Honore Daumier je kao realist žigosao sve ono što je bilo protiv slobode građana, te isticao ekstremne suprotnosti (bogatstvo-bijeda, sitost-glad). Na prijelazu iz 19. u 20.stoljeće nije bilo umjetnika koji nije uz svoje slike i kipove ostavljao i svoje crteže. Degas crtež oslobađa krute tvrde crte, te ga ispunjava senzibilnošću. Veliki kipar 19.stoljeća Rodin je poznat po svojim brzo crtanim aktovima na granici između krokija i crteža. Kroki je brzo naglo i neposredno crtanje sa minimalnim crtačkim elementima. On ih je izvodio u olovci blijedim akvarelnim nijansama.Cezanne je približio tendencijama chiaroscura iz 17.st. čiju je umjetnost duboko cijenio. Henri Matisse je polazio isključivo od sebe i ekspresije poteza. On je jedan od najvećih crtača. Njegove crne dionice crteža zauzimaju neusporedivo bogatstvo grafičkog ugođaja i djeluju sugestivno.Tu još moramo spomenuti španjolskog crtača Pabla Picassa čija je virtuoznost nenadmašiva. Crteži variraju između realizma, kubizma i klasicizma, ali uvijek zrače osebujnom energijom i jedinstvenim stilom koji je jednako zainteresiran za fantastiku, preko mitologije, do svakodnevnog života i vizija iz svoje mašte. 20. stoljeće crtu približava matematici tj. geometriji. Umjetnik slijedi nove dimenzije koje otkriva tehnika, tehnologija i psihologija. U crtežima se osjeća automatizam i kretanje, te podsvijest halucinacije na granici fantastike i nadrealizma. Raskida se s mnogim dosadašnjim tehnikama i sadržajima, a novi moderni pravci u likovnoj umjetnosti očituju posve drugačiji pristup crtanju. Činjenica je da je danas fotografija potisnula crtež, ali je i dalje prisutan kao vještina za objašnjavanja koja se ne mogu pisanom riječju izreći, te kao temelj svakog reproduktivnog i kreativnog oblikovanja u tehnici i umjetnosti.

7

1.3. Crtež u hrvatskoj likovnoj umjetnosti

U srednjem vijeku prvi značajni hrvatski crtači bili su Juraj Julije Klović i Andrija Medulić. Crtež je tada bio namijenjen ilustriranju crkvenih knjiga. U razdoblju baroka značajni crtači bili su Federico Benković, te fra Bone Razmilović koji je bogatim dekorom iluminirao crkvene knjige. Iluminacija dakle, označava ukrašavanje starih rukopisnih knjiga ornamentima, inicijalima i minijaturama. U hrvatskoj umjetnosti tek 19.stoljeće daje intenzivan zamah. Tada se javljaju slijedeći crtači koji ostavljaju iza sebe velik broj crteža: V. Karas, A. Waldinger, F. Quiquerez, I. Kršnjavi, N. Mašić, V. Bukovac, C. Medović, B. Cikos Sesia, O. Iveković, M. K. Crnčić, F. Kovačević,I. Tišov, B. Šenoa i drugi. Njihovi su crteži bili pretežno romantičkog žanra oblikovani realistički strogo i pomalo hladno, a često im nedostaje likovna sloboda. U novije vrijeme to se promijenilo, pa se pojavljuje na velik broj crtača slobodnijih izričaja, kao što su Emanuel Vidović i Tomislav Krizman. Njihovi crteži su bili vezani za grafiku. Kao začetnike hrvatske suvremene umjetnosti, iz hrvatske škole iz Munchena treba spomenuti slijedeće crtače: J. Račića, M. Kraljevića, V. Becića i O. Hermana. Također velik broj crteža i ilustracija ostavili su: Lj. Babić, J. Kljaković («Smrt Smail-age Čengića» Ivan Mažuranić), M. Rački («Božanstvena komedija» Dante), V. Kirin (velik broj dijelova verduta naših starih gradova), M. Uzelac, F. Šimunović i drugi. Mnogi članovi grupe «Zemlja» bili su aktivni i kao crtači, a među njima se naročito isticao Krsto Hegedušić koji je izdao zbirku crteža pod naslovom «Podravski motivi». On je znao osjetiti izražajnu vrijednost i najnesimpatičnijih životnih istina udaljavajući se od romantike. Mnogi anonimni autori se zbog mnogih razloga nisu mogli profesionalno posvetiti umjetnosti pa su njihovi ogromni talenti ostali zapleteni u pučkoj umjetnosti. Ti naivni umjetnici nastojali su život i svijet u kojem žive zabilježiti pričom, bajkom ili mitom, u vlastitom shvaćanju oblikovnih vrijednosti i metoda rada. Kao posljedica toga je individualnost i specifičnost likovnog izraza. Djecu je najlakše upoznati s djelima naivne umjetnosti zbog bliskih im motiva. Tu posebno moramo istaknuti Ivana Lackovića Croatu čije su teme najčešće prikazivale zbivanja iz seoskog života, a bavio se i ilustriranjem poetskih i proznih djela (S. Kolar, M. Krleža). Neki naši kipari su izradili pozamašan broj crteža, a to su: I. Meštrović, A. Augustinčić, V. Radauš i drugi.

8

Iz svega ovoga zaključujemo da je crtež imao dugu povijest, a velik broj naših i svjetskih umjetnika ostavili su crteže trajne likovne vrijednosti. Crtež je bio osnova za velika djela arhitekture, a služio je kao baza za dekorativno oblikovanje i primijenjene umjetnosti.Naročito je važnu ulogu imao u umjetničkom obrtu, a danas je primjenjuje kao temelj industrijskom oblikovanju.

2. LIKOVNA KULTURA U PROCESU ODGOJA I OBRAZOVANJA

Važnost nekog nastavnog predmeta sastoji se u njegovu doprinosu ostvarivanja odgojnih ciljeva. Polazeći od teorijskih stajališta, očevidno je da likovni odgoj ponajprije doprinosi estetskom odgoju mlade generacije, što je suština njegovih sadržaja. Međutim, kao i drugi nastavni predmeti i likovni odgoj ima važnu ulogu u ostvarivanju općeodgojnih zadataka. Prema tome, likovni odgoj ima slijedeće ciljeve i zadatke:

1. uvesti djecu u svijet likovne kulture -likovno ih senzibilizirati, odgajati i pružiti im osnovna saznanja

iz likovne umjetnosti tj. likovno ih obrazovati 2. odgajati djecu - svestrano ih odgajati

- osposobljavati ih da se stečenim znanjem, sposobnostima i umijećem koriste u životu i radu.

Ono što čini likovnu kulturu specifičnom jeste karakter sadržaja, proces stvaralaštva i kreativnosti, odnos između djeteta i odgajatelja, te vrednovanje rezultata. Najznačajnije karakteristike likovne kulture su:

- stvaralački karakter (ne dominira frontalni rad već dominira rad na razvoju ličnosti tj. individualan rad)

- radni karakter nastave (on iziskuje vremena, određen radni prostor i opremu)

- fleksibilan nastavni proces (mijenja se, te dovodi do varijanti i alternativa u nastavi)

- subjektivnost stvaralačkih procesa (uvažavanje individualnosti učenika).

Također značajna karakteristika likovnog odgoja je mali broj djece u grupi, jer se individualan rad ne može ostvariti sa 30-35 djece. Pedagoška norma bi bila 15 djece. Djeca trebaju biti oslobođena pritisaka, bilo u pogledu načina rješavanja zadataka, bilo u pogledu rezultata.

9

Prednost grupnog oblika rada pred individualnim jest ta što se djeca brže socijaliziraju. Pojavnost likovne kulture je vrlo raznovrsna. Ona se javlja kao tzv. čista umjetnost (crtež, slika, kip, grafika), kao primijenjena umjetnost i dizajn, kao arhitektura, objekt u prostoru, te kao elementi filma, drame, kao narodna umjetnost itd. Sve to omogućava da se likovne vrijednosti javljaju uz druge ljudske djelatnosti i da se povezuju s drugim sadržajima u odgojno-obrazovnom radu. Plan područja likovnog stvaralaštva integrirano je u mnogostrukim oblicima u sve ljudske djelatnosti. Crtanje kao didaktička metoda participira u svim sadržajima odgojno-obrazovnog rada. Sve oblikovano likovima imalo je svoj početak u skici, crtežu ili nacrtu. Crtežom će likovni umjetnik, a i tehničar, najbolje planirati i razraditi osnovne zamisli svojih oblika u prostoru, svojih grafika, slika, skulpture, arhitekture, urbanističkih kompleksa, ručnih i strojnih proizvoda-predmeta široke potrošnje. Oblikovati bez prethodnog crteža mogu samo umjetnici s velikim radnim iskustvom i još bogatijim vizijama i maštom. U stvaralačkom činu misao i crtež rastu usporedno. Prožimanje misli i crtačke akcije jest interakcija kojom i kroz koju djelo nastaje. Crtež se gradi mišljenjem, ali se i usporedno i mišljenje gradi kroz crtež.Crtež je umijeće, crtati treba učiti, znati i vježbati. Kako je on izraz misli, izražavanje crtežom je vrlo složeno jer njegov izraz ovisi o umijeću. Što je umijeće bolje svladano, mišljenje crtežom i njegov izraz bit će potpuniji, adekvatniji ideji koja se želi ostvariti. Umijeće se, bolje ili lošije, ipak može naučiti, pa je ono uvjet općeg obrazovanja i dio opće kulture obrazovana čovjeka, dio intelektualne sfere pojedinca. Crtač nije samo umjetnik, crtač je svatko tko se hoće ili mora crtežom izraziti.Jedan od važnih poriva postojanja crteža jest potreba za komunikacijom.Crtež u bilo kojem svom višeznačnom i višeslojnom postojanju, postavlja pitanja i traži odgovore. Na vlastita pitanja svojim ustrojstvom daje i vlastite odgovore, a pitanja koja postavlja stvaraocu često ostaju bez odgovora.Crtež u umjetnosti prikazuje gotovo isto što i grafika, keramika, slika, skulptura i arhitektura, samo u skromnijem bogatstvu materijala. Poznavanje postanka i razvoja crteža omogućuje nam da sagledamo kako je čovjek emocionalno i intelektualno doživljavao svijet oko sebe i što je o njemu znao. Neka su razdoblja po svom karakteru izraza srodna dječjem likovnom izražavanju.Crtanje se izražava na osnovi vlastite slobodne interpretacije, stoga se ne može naučiti pomoću pravila.

10

U dječjem vrtiću nema mjesta za imitaciju i uplitanje odgojitelja u dječji izraz. Djeca će koristiti sve iskustvo vizualnog u prirodi i u umjetnosti, a crtat će opet sami kako oni osjećaju.Sloboda stvaralaštva se ne smije kočiti pravilima, ali se treba odvijati u okviru pedagoško-didaktičkih normativa. U radu s djecom, ne dajemo im sve gotovo i definirano, već ih vodimo kroz procese kojima se kretala civilizacija, kultura, nauka i tehnika. Ta iskustva i spoznaje pomoći će im kasnije kad odrastu, da se svojom maštom i intelektom vinu u nove svjetove i otkrivaju zakonitosti koje generacije prije njih nisu poznavale. Jako je bitno da se djeca ne ometaju i ne prekidaju u trenutku njihove pune angažiranosti. Treba ih prepustiti prirodnom toku i nenametljivo im pomoći, voditi ih do završetka stvaralačkog procesa. Jer kad rad nakon tolike angažiranosti dobije i završetak (rješenje problema, djelo) tada nastaje opuštenost koja je neobično potrebna za psihičku uravnoteženost. Spoznaja o postignutom uspjehu i radost zbog toga vrlo su važne za novi radni stvaralački potencijal. Odgojitelji trebaju poznavati likovne i psihološke osnove dječjeg crteža, a to je nemoguće bez temeljitog poznavanja dječje psihologije i drugih srodnih struka.

3. TEMELJNI LIKOVNI ELEMENTI Zgrada, kip, slika, plakat, tanjur, žlica itd. sačinjavaju materijalnu cjelinu koju je stvorio likovni oblikovatelj - čovjek. Oblikovanje je naziv za načine komunikacije likovnim oblicima kojima pojedinac komunicira s društvom. Likovno izražavanje (crtanje, slikanje, modeliranje) nazivamo likovnim govorom. Svaki likovni govor specifičan je proces u toku kojega pojedinac upotrebljava likovni jezik. Likovni tekst kao likovni rad, predstavlja određenu materijalnu cjelinu koju čine sastavne jedinice, pojedini dijelovi koje nazivamo točkama. Prostor, volumen, površinu, plohu, boju i liniju kao elemente mikrostrukture koje stvaraju točke nazivamo likovnim elementima. O načinu na koji se likovni elementi združuju te što oni udruženi znače, odlučuju principi gradnje likovnog dijela. Najznačajniji su skupljeno-raspršeno, kontrast, ritam i proporcija. Ovi principi gradnje govore o strukturi kompozicije, tj. o načinu kako su prostori, volumeni, površine, plohe, boje i linije raspoređeni u likovnom dijelu.

11

3.1. Crta-linija

Optički, crta je imaginarna granica koja dijeli dvije plohe ili dva volumena. Crta je osnovni likovni element crteža.Crtež je temelj svih oblika likovnog izražavanja: grafike, slikarstva, kiparstva, arhitekture, a mnogi ga umjetnici njeguju i kao samostalnu likovnu disciplinu. Linearni crtež je crtež u kojemu prevladava crta, odnosno linija kao temeljni likovni element. U njemu su boja, svjetlo, sjena, volumen i drugi elementi isključivo podređeni crti. U umjetničkom crtanju gotovo uvijek je prisutna kaligrafska crta koja se izvodi prostoručno, ali se ponekad javlja i euklidska crta koja se izvlači ravnalom. Kaligrafska crta mekana je i emocionalna, te pokazuje temperament i stil crtača. Euklidska crta je tvrda i bezlična. Tonski ili slikarski crtež je izveden svjetlom ili sjenom, odnosno tonovima.

Crta nastaje gibanjem točke ili suženjem polja. Ona označava putanju kretanja točaka na plohi ili u prostoru. Crta ima svoj smjer i veličinu. One mogu biti u harmoničnom i kontrastnom slijedu.

Crte se dijele na: - crte po toku- crte po karakteru- crte po značenju

Crte po toku nazivamo ravne crte i krivulje svih vrsta i smjerova. Ravne crte označavaju točnost i preciznost, povećavaju preglednost i smiruju kompoziciju. Krivulje se dijele na pravilne koje mijenjaju smjer kretanja (kružnica, elipsa itd.) i slobodne koje često mijenjaju smjer kretanja. U prilogu slika br.3 prikazuje linije ili crte po toku.Crte po karakteru mogu biti kose, ravne, valovite, oble, tanke, debele, dugačke, kratke, oštre, neoštre, kontinuirane, isprekidane, izlomljene, prozirne, guste, jednolične...Crta može imati i svoje simboličko značenje. Okomita (vertikalna) crta je simbol snage i dostojanstva, vodoravna smirenosti i lagodnosti, kosa nemira i dinamičnosti, pa takva označuje pokret. Valovita crta odaje osjećaj vedrine i mekoće, za razliku od uglato izlomljene crte koja daje osjećaj oštrine, tvrdoće, nemira i straha. Taj kontrast najbolje dolazi do izražaja u crtežima Leonardove «Madone s djetetom» i Picassove «Guernike».

12

Crte po značenju dijelimo na konturne ili obrisne, strukturne ili teksturne. Riječ kontura je francuskog podrijetla, a znači obris, ocrt. To je linija koja odvaja pojedine oblike na crtežu ili na slici. Kada neki prirodni (kosa, čičak, jež) ili stvoreni (čipka, mreža) oblik, gradi crta zovemo je strukturnom ili graditeljskom crtom. U prilogu slika br.4 prikazuje strukturnu liniju.Teksturne crte su crte pomoću kojih ispunjavamo neki lik ili oblik nacrtan obrisnom linijom. One izražavaju karakter površine lika ili oblika.To se postiže unakrsnim povlačenjem crta, malim kružićima, crticama, točkama, tapkanjem, prelaženjem kistom, spužvom ili vatom preko rešetkaste guste žičane mreže, špricanjem i sl. Sve to može obojiti crtež.Dok obrisna linija omeđuje, obrubljuje plohu, opisuje oblik, strukturna linija stvara teksturu, sadržaj površine plohe. Crta i smjer je izražajni element dječjeg crteža. U početku je crta samo odraz motoričke pokretnosti ruke koja zahvaljujući kuglastoj čašici zgloba ruke, može biti zaobljena i zatvarati krug. Prve crte koje dijete povuče mogu biti ravne, mogu se ponavljati, mijenjati smjer, ali sve su vođene samo okom i uz oduševljenje djeteta. Kasnije će crta uz oko, biti vođena i mišlju. Crta će biti više način gledanja i prikazivanja nego stvarna kontura nekog oblika predmeta. Također se pojavljuje kao odraz misaone slike oblika. Dijete crtom izražava svoju misao, osjećaj i raspoloženje.

3.2. Boja

Riječ boja označava dva pojma. Jedan označava fizikalnu osobinu svjetlosti, odnosno osjećaj koji u oku stvara svjetlost emitirana iz nekog izvora ili reflektirana od površine neke materije. Drugi pojam označava tvar za bojenje, koja ima svojstvo da oboji bezbojnu materiju. Raznovrsne frekvencije svjetlosti u čovjekovu vidom organu stvaraju utiske različitih boja. Ako pak u naše oko istodobno dođe snop svjetlosnih zraka svih valnih duljina tada taj snop osjećamo kao bezbojnost (bijelo). Zrake bijelog sunčevog svjetla sastoje se od niza zraka, tzv. šarene svjetlosti što se može dokazati pomoću staklene prizme. Bijela se zraka lomi pod različitim kutovima, te dobivamo sunčev spektar boja. U tom spektru uočavamo devet boja s postupnim prijelazima: crvena, narančasta, žuta, žutozelena, zelena, zelenoplava, plava, indigo i ljubičasta. Unutar spektra ljudsko oko registrira oko 160 različitih nijansi boja. Te boje unutar sunčevog spektra nazivaju se još i kromatske ili šarene, a akromatske ili nešarene su crna, bijela i siva.

13

Boje još dijelimo i u tri grupe i to:a) osnovne boje: crvena, plava i žuta. (One međusobnim miješanjem

daju sve ostale boje.)b) sekundarne boje: narančasta, zelena i ljubičasta. (One nastaju

miješanjem dviju osnovnih boja). c) tercijalne boje (To su sve ostale nijanse boja koje nastaju

miješanjem jedne osnovne i jedne sekundarne boje u različitim omjerima.)

U prilogu slika br.5 prikazuje shemu boja

Svakoj šarenoj boji pripada cijeli niz boja koje nastaju dodavanjem bijele ili crne, ili crne i bijele (sive). Tako nastaju tonovi boja. Ton je količina svjetlosti u boji. Boje na nas nesvjesno djeluju. Svaka boja ima svoj psihološki efekt- mentalni i emocionalni. Osnovna svojstva boje su:

- kromatska (zračenje, intenzitet boje u odnosu na linearne granice njezina površinskog prostiranja)

- tonska (odnos količine svjetlosti u boji, odnosno da se jedna boja razlaže na veći ili manji niz tonova)

- kontrastna (odnos boje s drugom bojom)

U međusobnim odnosima boja nužno je razlikovati:- kontrast svijetlo-tamno- kontrast boje prema boji- kontrast toplih i hladnih boja- simultani kontrast- komplementarni kontrast.

Kontrast svijetlo-tamno osnovni je kromatsko-akromatski kontrast. U prirodi se očituje kao kontrast bijelo-crno (u izmjeni dana i noći). Kontrast boje prema boji najjači je kod primarnih boja koje se poredane jedna pored druge najjače ističu. Tople boje djeluju na slici prostorno bliže, a hladnije dalje. Izmjenom nizova toplo-hladno-toplo, ili hladno-toplo-hladno dobivamo optičku sugestiju volumena bojom. Simultani (istodobni) kontrast optička je pojava pri kojoj oko za svaku boju koju vidimo posreduje mozgu njoj suprotnu boju koju ne vidimo. Svaka intenzivna boja djelujući na oko određeno vrijeme, istodobno izaziva u nama osjet njoj komplementarne boje. Zagledamo li se u crvenu svijetlost osjetit ćemo istodobno prisustvo zelene, zagledamo li se u plavu osjetiti ćemo simultano prisustvo narančaste, a dužim promatranjem žute osjetit ćemo prisustvo ljubičaste boje.

14

Za dvije boje kažemo da su komplementarne ako su međusobno suprotne i ako pomiješana jedna s drugom daju sivu boju. Za jednu boju reći ćemo da je komplementarna drugoj ako nije sudjelovala u njezinom stvaranju. Npr. crvenažuta= narančasta, što znači da je plava boja komplementarna narančastoj.

3.3. Prostor

Prostor je sve ono što nas okružuje. Prostor je prilikom oblikovanja u prostoru trodimenzionalan, a prilikom oblikovanja na plohi je dvodimenzionalan. U prostoru se krećemo od jedne točke prema drugoj, istražujući izgled prostora koji može biti unutrašnji i vanjski.Unutrašnji je zatvoren plohama (soba, hodnik, cipele) za razliku od vanjskog koji nije omeđen plohama (selo, more, šuma). U prostoru primjećujemo tragove kretanja, kontraste količina, gustoće, veličina, oblika, zatim ritam, dominaciju, promjene stanja, ravnotežu i simetriju. S obzirom na složenost prostor može biti jednostavan (učionica), složen (školska zgrada), pun ili prazan, a s obzirom na komunikaciju može biti prohodan (grad, skladište, park) i neprohodan (prašuma, smetlište).Prostor može biti uglatog ili oblog oblika. Uglati prostor zatvara ravne plohe, a obli zaobljene. Prema tome, unutrašnji i vanjski prostori mogu biti uglati i obli.

3.4. Volumen

Volumen je dio prostora omeđen plohom. Razlikujemo načinjene i prirodne volumene. Izgled volumena određuje materija od koje je volumen sačinjen, oblik plohe koja dijeli volumen od okolnog, vanjskog prostora. U odnosu na prostor volumeni mogu biti otvoreni (šalica, zdjela, cipela) i zatvoreni (lopta, kocka, jaje). Volumen može promijeniti oblik, pa takav oblik nazivamo plastičnim oblikom. Plastičnost je svojstvo materijala da se nakon deformiranja (mijenjanja oblika) ne vraća u raniji položaj.Masa koja čini volumen može se udubiti, izbočiti, prošupljiti, razvaljati, stanjiti u plohu i napokon pretvoriti u niti. Volumen koji nema unutrašnji prostor, koji je posve ispunjen ima zamjetljivu masu. On je težak i opire se kretanju (kuglica gline, kamen, cigla).

Volumen može biti:- jednostavan (šljiva, jabuka, rajčica)- složen (grozd, krošnja drveta bez lišća, glava, tijelo, vlak, škola)

15

- obli (jaje, lopta, jabuka)- uglat (kocka, kuća, ormar, kutija)- velik (krošnja, neboder, dimnjak, tvornica)- mali (grašak, gumica za brisanje)- pun (šipak, krastavac, rajčica) i- prazan (lopta).

Prema porijeklu volumene možemo podijeliti na istovrsne volumene različitog porijekla (glava, jabuka, jaje, lopta) i raznovrsne volumne istog porijekla (krumpir, rajčica, krastavac).

3.5. Površina

Izraz površina označava vanjski izgled plohe. Karakter površine određen je strukturom materijala. Vanjski izgled, izgled strukture na površini nazivamo tekstura. Tekstura određuje karakter izgleda površine. Površina određene teksture obrađena s određenom namjerom naziva se faktura. Fakturu imaju slike, skulpture, sve površine na kojima se namjerno stvarala površina određenog karaktera. Osnovna svojstva površine su: glatko-hrapavo, suho-mokro, mekano-tvrdo, toplo-hladno, dlakavo, bodljikavo, svijetlo-tamno, sjajno-mat i gusto-rijetko. Tekstura je vizualna i taktilna pojava. Površinu možemo upoznati taktilno i vizualno.Površine mogu biti različitih tekstura koje možemo slagati jedne pored drugih stvarajući niz u ravnini, ili jedne iza drugih stvarajući polja. Teksturu sačinjava skup vrlo sitnih volumena koje zbog njihova znatnog ispupčenja ne možemo opipom, a ni vidom razaznati kao zasebne volumene pa ih doživljavamo kao površine.

3.6. Ploha

Ploha (lik) nastaje projekcijom volumena (oblika) koji se nalazi u prostoru, na ravninu. Ravnina je dio prostora koji ima dvije dimenzije: širinu i visinu. Obris projekcije na ravninu naziva se obrisna linija. Ova obrisna linija opisuje izgled bačene sjene na plohu i time tvori lik.Tok obisne linije zatvara dio ravnine (dvodimenzionalnog prostora) i određuje izgled spomenutog lika. Ploha kao dio ravnine ima dvije dimenzije: visinu i širinu. Takve plohe nazivamo dvodimenzionalne plohe. Međutim ploha u prostoru može biti zakrivljena na različite načine, pa svojim tokom prostiranja može ulaziti i u treću dimenziju. Takve plohe nazivamo zakrivljenim, trodimenzionalnim plohama.

16

Likovi na plohi mogu biti geometrijski (pravilni): krug, kvadrat, pravokutni, trokut, zatim negeometrijski (slobodni): list, drvo, te simetrični i asimetrični. Plohe mogu biti ravne i valovite. Položaj ploha je dvojak: statičan i dinamičan. Statične su sve plohe okomite na ravninu tla, kako u trodimenzionalnom prostoru tako i u projekciji (zidovi kuća, pregrade, panoi za slike). Dinamične su plohe koje svojim položajem djeluju pokrenuto, a smještene su koso u prostoru. Njihov položaj izaziva u nama osjećaj nestabilnosti, a time i gibanja. U prirodi to može biti lišće drveća, list papira na vjetru, pokretne stepenice itd.Plohe po složenosti mogu biti jednostavne (krug, list jabuke) i složene (zvijezda, list hrasta).

4. PODRUČJE RADA CRTANJA

4.1. Crtačke tehnike

Ista umjetnička zamisao može se izraziti pomoću raznih materijala, sredstava i na različitim podlogama, ali samo ako crtač ovlada crtačkim tehnikama-instrumentacijom. Prva crtačka tehnika s kojom se čovjek u davnini služio bio je ugljen i ptičje pero, zatim srebrenka, kreda, zašiljena trska ili drvce, čelično pero, grafit, a danas flomaster. Crtačke tehnike dobile su naziv po materijalu i sredstvu kojim se crtač služi. Pomoću likovnih tehnika izražavamo motive i likovno-estetske probleme. Neki motivi se mogu izvesti u više crtačkih tehnika, dok neki samo u jednoj. U likovnoj umjetnosti se često susrećemo s crtačima koji na jednom crtežu upotrebljavaju više sredstava i materijala, za što je potrebno mnogo znanja. Ako se istovremeno upotrebljava suhi i mokri crtački materijal, podloga mora biti blago hrapava.U vrtiću se kombinacija crtačkih tehnika izbjegava, jer djeca moraju postupno usvajati svaku crtačku tehniku posebno.Odgajatelj treba znati uskladiti motiv i crtačku tehniku. Djecu je potrebno upoznati s osnovnim fizičkim svojstvima materijala, te ih naučiti pravilnom držanju likovnih alata što postižemo vježbama.

17

4.1.1. Srebrenka

Jedan od najstarijih sredstava za crtanje pored pera guske, gavrana ili labuda bio je ugljen. Njegov je potez širok, mekan i maglen. Slikari koji su htjeli nacrtati nešto čisto, precizno i čvrsto oskudijevali su crtačkim instrumentima koji su to mogli pružiti. Otkrili su srebro i uz njega smjesu od olova i kalaja (kositar). Tu su smjesu formirali u metalnu pisaljku i nazvali je srebrenka. Srebrenka je bila omiljeno sredstvo umjetnika renesanse. Oni su njome iscrtavali detalje koji su im kasnije služili za rad na većim kompozicijama u temperi i fresci. Poznati su crteži biljaka Leonarda da Vinci-ja izvedeni u tehnici srebrenke na kojima se očituje i najmanja pojedinost.

4.1.2. Olovka

Umjetnička razdoblja kojima nije bio ideal čista crta, već ljepota sjene, svjetla i boje kao izraz temperamenta, podsvijesti i sna, tražila su druge crtaće instrumente. Srebrenka se sve manje vidjela u slikarskim ateljeima, a sve više ju je počela zamjenjivati olovka. Trag olovke sličan je tragu srebrenke: proziran je i čist. Dakle kao stvoren za crtanje pokreta kojima su bridovi ili ovali određeni i jasni. Olovka im širu skalu tonova nego srebrenka. Ona može graditi nijansu od blijedog sivila do duboke crnine. Zbog tih svojstava olovka može mnogo bolje poslužiti slikarima ili kiparima kada crtaju predradnje svojim slikama tzv. studije. Jedan od crteža u kojem se može uživati u ljepoti govora instrumenta olovke je «Madame Destouches» ili «Autoportret» francuskog slikara 19.st. Ingresa (Engr). U prilogu slika br.6. Za ostvarivanje crteža olovkom treba poznavati vrste olovaka i papira, te njihove mogućnosti i likovno-tehničke karakteristike.S obzirom na tvrdoću, olovke dijelimo na tri osnovne grupe: tvrde, srednje i mekane olovke. Tvrdoća ili mekoća olovke postiže se određenim omjerom smjese grafita ili gline od koje je načinjena. Ako ima više grafita olovka je mekanije i ostavlja masniji, tamniji trag, a ako ima više gline olovka je tvrđa i ostavlja tanji, svjetliji trag.Tvrde olovke su označene slovima H (od H do 9H) i uspješnije se primjenjuju u tehničkom crtanju ili u kombinaciji s mekanim olovkama. Što je veća brojka ispred slova H to je mina tvrđa.Mekane olovke označene su slovima B (od B do 7B) i mogu dati više likovnih vrijednosti i bogatiji likovni izraz. Što je veća brojka ispred slova B to je mina mekša.

18

Oznaka HB označava olovku srednje tvrdim minama. U prilogu slika br.7 prikazuje crteže nacrtane mekanom (4B), srednje tvrdom (HB) i tvrdom (3H) olovkom. Kod crtanja olovku treba lagano držati u sredini ili pri samom kraju, a ne kao kod pisanja. Treba nastojati da se ne upotrebljava guma za brisanje. O papiru kao podlozi za crtanje umnogome ovisi karakter crteža. Prema želji i likovnom htjenju biraju se glatki ili hrapavi, bijeli ili tonirani, deblji ili tanji papiri. Za ovu tehniku potrebno je s djecom izvesti bar jednu vježbu, koja može biti slobodna igra olovkom bez određivanja motiva.

4.1.3 Ugljen

Ugljen je jedan od najstarijih crtačkih materijala. Prapovijesni crtači su crtali životinje i ljudske likove na stijenama spilja koristeći ostatke sagorjelog drveta, stoga kažemo da je da je poznavanje ugljena staro koliko i ljudsko poznavanje vatre. Ugljen se razlikuje od olovke po tome što je mnogo mekši, te ostavlja maglen i prašan trag. Trag ugljena može se brisati krpicom ili razmazivati u jako nježne prelaze. Slikare koje nisu privlačila lica jasna kao mramor, već lica pod velom sjene nisu posezali za olovkom već za ugljenom (Fantin de la Tour). Danas se ugljen dobiva od lipinih ili vrbinih štapića. Ugljeni štapić drži se u posebnom šupljem ulošku ili se omota papirom. Svaki slikar drži ugljen u ruci kako mu diktira struktura njegove slikarske ličnosti. Štapić ugljena može se postaviti horizontalno, te se tako dobiti jako široka traka tamnog traga. Također se može iskorištavati šiljak, te se postići maksimum jasnoće (Henry Matisse) ili se može sipati prah iz nagnutog ruba ugljena (Camille Corote). U prilogu slika br. 8 Matisse: «Portret» Kao podloga za crteže ugljenom upotrebljavaju se hrapavije vrste bijelog ili toniranog papira. Drveni prirodni ugljen se lako skida s podloge, pa se gotovi crteži učvršćuju tekućim učvršćivačima (fikasativima) pomoću raspršivača. Kao učvršćivač može poslužiti lak za kosu ili neka druga slična prozirna ljepljiva tekućina. Prešani sintetski ugljen dobiva se industrijskim postupkom, tvrđi je i jače prianja uz papir, te nije potrebno fiksiranje, ali se ipak preporučuje.Crtač koji poznaje originalnu prirodu ugljena, može postići vizualne efekte koje ne može dati ni jedan drugi materijal.Za upoznavanje ove tehnike vježba može biti izvlačenje raznovrsnih crta, crtačkih tekstura i tonova.

19

4.1.4 Kreda

Kreda je crtački instrument između ugljena i olovke, jer može ostaviti prašan i maglen trag kao ugljen, a zašiljena može iscrtati obrise predmeta jasno i oštro poput olovke. Tu dvojaku prirodu krede najbolje možemo pratiti na crtežu francuskog slikara Watteaua (Vato). Postoje krede raznih boja, uglavnom su to crna, smeđa, bijela i crvena. Crvena kreda se još naziva la sanguine (sangvina). Upotrebljavali su je crtači koji su se bavili crtanjem ljudskog tijela, naročito glave. Nijedan crtački materijal ne može tako dobro dočarati boju ljudske, naročito ženske ili dječje ružičaste puti. Kredu su osobito voljeli slikari koji su se osim slikanja bavili i grafikom, te su često poput španjolskog slikara Goye u svoje slike unosili elemente grafike i obratno.Zbog njene prašnjave strukture crteži se po završetku crtanja moraju učvrstiti učvršćivačem. Kod crtanja kreda se lako lomi i time mijenja svoj oblik. Stvaraju se novi oštri bridovi koji omogućuju izvlačenje finih tankih linija, ili se tim odlomljenim komadićem prislonjenim cijelom svojom površinom uz papir, mogu izvlačiti široke površine različitog tonaliteta. Dakle, debljina crte ovisi o zašiljenosti krede i jačini pritiska rukom. Podloge za crtanje kredom mogu biti mekanije vrste papira ili hrapaviji papiri bijeli ili tonirani. Uglavnom se na bijelom papiru crta crnom ili smeđom kredom, a na svijetlo toniranom papiru se upotrebljava bijela kreda. Dok se za crtanje olovkom uzimaju manji formati papira, za rad kredom ili ugljenom treba uzimati veće formate. Vježbe za rukovanje kredom su srodne vježbama za tehniku olovke, samo što se ovdje može izvoditi i vježba popunjavanja površina tonovima.

4.1.5 Kemijska olovka

U novije doba grafička i slikarska tehnologija izbacila je na tržište mnoge nove materijale kojima se može likovno oblikovati. Među tim novim grafičko-slikarskim materijalima nalaze se i kemijske olovke i flomasteri. Po karakteristikama traga koji ostavlja, nalazi se između obične olovke i metalnog pera za pisanje. Ona ostavlja tanak, jednoličan trag, ali se ipak slabijim i jačim pritiskom mogu gradirati linije od svjetlije do tamnije, dok se širina linije tek minimalno mijenja s obzirom na pritisak ruke. Kemijske se olovke proizvode u nekoliko boja, ali preporučuje se crtanje crnom, jer se njome dobivaju najljepši i najlikovniji grafički odnosi.

20

4.1.6 Flomaster

Za razliku od kemijskih olovaka, flomasteri se proizvode u svim bojama i nijansama. Boje su vrlo intenzivne, ali mogu vrlo ugodno djelovati, jer su prozirne, pa postavljene na bijelu podlogu djeluju prozračno i vedro. Flomasterom određene debljine ne mogu se izvlačiti linije različitih debljina i različitih tonskih vrijednosti. Široki flomasteri vrlo su pogodni za ispunjavanje ploha ili za ispunjavanje većih plakata, pa se često nazivaju plakatni flomasteri. Ukoliko želimo ostvariti više kolorističkih nijansi ili prigušenije tonove, tada možemo crtati bojom preko boje, ali moramo pričekati da se svaki prethodno nanesen sloj osuši. Postoje dvije vrste flomastera: normal ili akvarelski koji su topivi u vodi i permanent flomasteri koji su postojani i netopivi u vodi. Povučene linije i ispunjene plohe ne mogu se s papira brisati. Nakon upotrebe flomastere trebamo odmah zatvoriti, jer se brzo suše, a suhim flomasterom se ne može raditi. Flomasteri nažalost nisu postojani na svijetlost, pa crtež relativno brzo izblijedi. Stoga crteže valja držati u mapi između dva lista papira. Kao podlogu preporuča se upotreba finog bezdrvnog papira, jer na njemu flomasteri ostavljaju najljepši trag. Iako crtež flomasterom djeluje tvrdo i hladno, danas u vrtiću među djecom prevladava njegova upotreba zbog jednostavnosti primjene. Flomaster se ne umače u tekućinu, pa je s njim mnogo lakše rukovati.

4.1.7 Pero

Pero guske, gavrana ili labuda se zašilji i namoči u tuš ili boju. Ono ima tvrd i oštar šiljak s kojim se može potegnuti crta tanka poput vlasi, a ako ga se pritisne može se dobiti meka debela crta. Namijenjena je crtačima koji mogu u tren primijetiti najfinije promjene debljine toka linije na rubovima predmeta. Poseban je užitak kad se iz čvrste tanke crte dobije meka, široka mrlja. Crtač koji voli ptičje pero je umjetnik koji jedva primjetno ritmizira širinu toka linije i tako naoko lako rješava teške probleme obline predmeta i udaljenost jednog predmeta od drugog. Obično su to slikari pejzaža. Napetim izmjenjivanjem cijele skale finih pritisaka u pero, jakih ili slabih impulsi slikarove ruke se iz crteža prenose na naše oko. Rembrandt se koristio ptičjim perom, te nas ostavio zadivljene kako je sve načinio u svojim crtežima gotovo jednim bljeskom pogleda, u dva-tri skoka tj. preleta pera. U prilogu slika br.9 Rembrandt: «Drvored» (guščje pero). Prije crtanja nekog motiva u ovoj tehnici potrebo je napraviti vježbu za rukovanje sredstvom i materijalom.

21

4.1.8 Metalno pero

Metalno pero traži crtača koji doživljava svijet u trenu, blistavim okretom oka i preživim okretom ruke. Slikovno kažemo da crteži stvoreni metalnim perom nalikuju na crte instrumenata koji bilježe potrese. Pero je pokazalo svu svoju ljepotu u crtežima francuskog modernog slikara Dufy-a. Nekim crtačima kao da crtež nije bio dovoljno zgusnut i željeli su svoje crteže jače stegnuti, stoga su posezali za laviranjem.Lavis je crtački postupak kada crtač nakon što mu se osuši crtež uzima smeđu ili crnu boju i otapa je pomoću kista i vode. Na mjestima gdje želi da predmeti budu u jačoj sjeni koristi gušću boju, a gdje želi da predmeti budu u jačem svjetlu ili dalji, koristi rjeđu otopinu. Crtež laviran sivom organskom bojom dobivenom iz crnila osušene kese sipe nazivamo sepijom. Kao materijal u crtanju perom najčešće služi crni tuš. Možemo crtati i tuševima u boji, tintom, sepijom...Kao podloga za crtanje služe finije vrste glatkog papira, koje ne smiju previše upijati tekućinu kojom se crta.

4.1.9 Kist

Kist je crtači i slikarski pribor koji svojim karakteristikama daje jedinstven, specifičan, prepoznatljiv likovno-vizualni izraz.Kist se umoči u tuš i povuče se potez po papiru. Ako je lakše pritisnemo imat ćemo tanku crtu, a ako je jače pritisnemo imat ćemo debelu crtu. Kistom se ipak nikad ne smije jako pritiskati. Istovremeno možemo napraviti tanje i deblje crte ako razdvojimo dlačice na vršku kista. Kada u kistu ponestaje tekućine kojom se crta i kada postane suh tada potez postaje škrt, prozračan i vidljivije odaje strukturu samog kista.Kist se ističe po tome što može najživlje poskakivati u ruci crtača s najtanje u najširu liniju, te može dati živ dojam prelijevanja crta.Kist se u ruci izvanredno lako okreće ostavljajući na papiru bogatstvo ovala. Majstor crtanja kistom jest onaj slikar koji s jedne strane poznaje mogućnost kista umočenog u tuš: da se može brzo prelijevati, svježe poskakivati i lako kružiti od najtanjih do najdebljih linija, a s druge strane koji umije odabrati motive koji će baš toj posebnoj ćudi kista odgovarati. Za crtanje se upotrebljavaju različite vrste kistova, ovisno o slikarovom htjenju. Podloga za rad može biti bijela ili blago tonirana, glatka ili hrapava.

22

Vježba za ovu tehniku može biti izvlačenje različitih debljina namaza kistom. Za crtanje se upotrebljavaju različite vrste kistova, ovisno o njegovom htjenju.

4.1.10 Trska

Trska je u svemu nalik na ptičje pero, samo što nema njegovu gipkost i oštrinu već je kruta. Da bismo mogli crtati trskom ili drvcem moramo je pripremiti. Suhu trsku, obično bambusovu, odrežemo na dužinu oko 20 cm, zatim je na jednom kraju koso skalpelom zasiječemo, a iznutra očistimo srčiku. Zašiljenom dijelu rano odrežemo vršak, a zatim vrhom skalpela urežemo zarez dubine 1 cm po polovini priređenog vrha. Zašiljena bambusova stabljika umočena u tuš je bio omiljeni crtački instrument Van Gogha. Krutost trske iskoristili su oni crtači koji su željeli što jačom, grubljom crtom zabilježiti jak utisak koji su na njih ostavile velike i snažne pojave u životu. Tvrdi grubi šiljak trske jedini je imao snagu na crtežu «Sjetve» V. van Gogha zabilježiti prodor kojim plug razara oranicu i kojim granulo sunce razara mrak. U prilogu slika br.10 Van Gogh: «Sijač»Ugljen i kreda bili bi tu premekani i magleni. Srebrenka i olovka bili bi prečisti, a pero prefino u svojim drhtajima. Tu je isključivo bio potrebantvrdi grubi govor trske, koja uvijek traži ruku oštrog crtača koja provaljuje i upravo ruje u srž stvari. Trskom dobivamo čiste, čvršće i grublje poteze. Crtež izveden trskom djeluje grafički čvrsto. Ona na sebi ne može dugo zadržavati tekućinu kojom crtamo, pa su stoga potezi uglavnom kratki, snažni i sočni. Kad na njoj ponestaje tekućine, onda potezi postaju blaži, prozračniji i svjetliji. To pridonosi bogatstvu likovnog izraza koje se očituje u nijansiranju linije od potpuno crne do finih svijetlih tonova. Crte izvučene trskom ne omogućuju dočaravanje blagih prijelaza tonova, što je moguće dobiti ugljenom. Također ne dopušta finu obradu sitnih detalja, što je moguće srebrenkom, olovkom i perom. Kao podloga za crtanje služe glatki manje hrapavi papiri, koji ne upijaju previše tekućinu kojom se crta.

23

5. RAZVOJ LIKOVNOG IZRAŽAVANJA I STVARANJA U DJECE 5.1. Dječji crtež

U prošlom stoljeću pedagoge je dječji crtež najprije zanimao samo kao moguća imitacija umjetničkog djela. Tu se javljaju dvije faze u razvoju metodike likovnog odgoja: pedagoško-imitativna (precrtavanje) i umjetnička faza (nije se polazilo od psiholoških osnova, ali se aktiviralo opažanje iz prirode). Nakon reforme školstva 1954.godine polazi se od psiholoških, pedagoških i likovno-estetskih osnova. Djeca su i prije toga crtala spontano i jedini izvor od kojeg su djeca polazila jest osjećaj, znanje o objektivnoj stvarnost, te mogućnost izvedbe (motorička vještina). Djeca crtaju po sjećanju i na osnovi mašte.U dječjem crtežu se mogu pronaći vrijednosti koje se ne mogu naći u akademskom pristupu likovnom izražavanju. Djeca se izražavaju riječju, pokretom, pjesmom i crtežom, pa je s toga crtež prvenstveno dječji izraz, tek onda likovni.On nastaje u potpunoj likovnoj slobodi izražavanja, koja se temelji na mašti, ekspresiji i stvaralačkom činu. U dječjem vrtiću prisutan je uvijek samo slobodan i izvoran dječji crtež u raznim, programom predviđenim tehnikama.Odgojitelj treba djeci pomoći da se slobodno izraze, tako što će im pripremiti materijal, sredstva i podloge za likovni izraz. Također se treba svako dijete individualno pratiti, vrednovati i stimulirati rezultate, te im približiti ljepotu u prirodi i na umjetničkim djelima.

5.2. Razvojne faze dječjeg crtanja

Dijete se likovno izražava kako bi prikazalo ono što ga zanima i uzbuđuje. S druge strane oduševljava ga materijal s kojim radi i sam proces rada, te neposredna percepcija i pokreti. Osnovna potreba djetetatijekom razvoja njegove likovnosti jest da neprestano mijenja sadržaj rada što proizlazi iz želje za aktivnim spoznavanjem i izražavanjem doživljenog. Izravno promatranje djece angažirane u likovnoj aktivnosti može dati jasniji i bolji uvid u pravu prirodu dječjeg izraza, nego što to omogućuje analiza gotova djela bez poznavanja procesa kojim je nastao.Dječji likovni izraz često se promatra isključivo kao pokušaj vizualne reprezentacije, a pomanjkanje sličnosti s realnim objektom tumači se motoričkom ili percepcijskom nezrelošću ili kombinacijom tih dvaju čimbenika.

24

Kognitivna ograničenja djece te dobi ne omogućuju im spoznaju cjelovitosti objekta promatranja. Oni su za dijete pojedinačni, a svi elementi promatranja su skup pojedinačnih, zasebnih doživljaja.

Zadovoljstva odraslih potiču iz djetinjstva. U djetinjstvu se akumulira toliko spoznaja kao u cijelom desetljeću poslije. Ukoliko je dijete spriječeno da otkriva ljepotu, da se likovno izrazi i manipulira materijalima iz svoje okoline, ono će postati nezadovoljno i to će ga pratiti cijeli život. Neometana dječja likovna djela iskrena su i spontana, nema laži i izmišljanja, dijete daje svoj stav prema onomu što izražava.Obilježja dječjeg izraza su: spontanost, ekspresija, ritmičnost, što se očituje u sjedinjavanju realnog i fantastičnog.Vrsta materijala ne dovodi do razlika u likovnom izražavanju, uvijek nastaje ista osnovna forma unutar pojedine faze likovnog razvoja. U razvoju djetetova likovnog izražavanja istodobno teče nekoliko procesa sazrijevanja i učenja, a to su:- razvoj psihomotorike ruke, šake, prstiju i ovladavanje sredstvom rada- spoznavanje okoline i razvoj znanja o njoj- razvoj potreba i sposobnost prikazivanja okoline i to od simbolizacije, preko prikazivanja onoga što dijete „zna“ o okolini (intelektualni realizam), pa do prikazivanja onoga što stvarno objektivno može vidjeti u okolini (vizualni realizam).

Sva ova tri procesa međusobno su čvrsto isprepletena s različitim naglaskom na jednom, drugom ili trećem, u ovisnosti o djetetovu uzrastu.Stoga u opisivanju djetetova likovnog izražavanja možemo naći na mnoge različite periodizacije.

U većini podjela dječjeg likovnog izražavanja možemo uočiti osnovni Liquetov model gdje su navedene slijedeće faze:

1. faza slučajnog realizma ili faza šaranja2. faza neuspjelog realizma ili faza predsheme i sheme3. faza intelektualnog realizma 4. faza vizualnog realizma

Njegova podjela je najprihvatljivija jer je sve što dijete likovno oblikuje stvarno i njegov, dječji realizam.

Analizirajući različita shvaćanja razvojnih faza likovnog izraza u djece i na temelju istraživanja sistematizirali smo faze likovnog razvitka u djece. U tablici 1. prikazane su faze uvjetovane godinama starosti, mišljenjem i pristupom okolini.

25

Tablica 1.

GODINESTAROSTI

1,2,3 4,5,6 7,8,9,10 11,12,13,14,15

16,17

MIŠLJENJE PREDPOJMO-VNO

KONKRETNOPREDOPERA-

CIONALNO

KONKRETNOOPERACIO-

NALNO

APSTRAKTNO

PRISTUPOKOLINI

SPONTANI INTELEKTUALNO VIZUALNI

FAZE LIKOVNOGIZRAŽAVA-NJA

FAZA IZRAŽAVANJAPRIMARNIMSIMBOLIMA

(FAZA ŠARANJA)

FAZAIZRAŽAVANJA

SLOŽENIMSIMBOLIMA

(FAZA SHEME)

FAZAINTELEKTU-

ALNOGREALIZMA

FAZAVIZUALNOGREALIZMA

LIKOVNIPOJMO-

VNISUSTAVI

Uspoređivanje dječjih radova iz cijeloga svijeta potvrđuje da su oblici likovnog izražavanja u fazi šaranja i sheme istovjetni kod sve djece, tvoreći tako univerzalni jezik komunikacije među djecom i to dokazuje da su razvojne faze ne samo urođene nego i zakonite.

Specifičnosti u izražavanju s obzirom na socio-kulturne aspekte javljaju se u fazi sheme jer dolazi do diferencijacije različitih sadržaja. Jedna od najznakovitijih je spolna diferencijacija dječaka i djevojčica temeljem interesa prema pojedinim temama i motivima. Prema tom pravilu djevojčice su okrenute onim temama i motivima koji uokviruju svijet žene, a dječaci biraju tipične muške teme, a to su ratne igre, strojevi, letjelice itd.

Također je važno napomenuti da ne ulaze sva djeca u iste faze istodobno, na što utječu nasljedni faktori ili okolina.

26

5.2.1 Faza izražavanja primarnim simbolima-faza šaranja (1-3 god.)

Osnovni, najprirodniji i najznačajniji aspekt aktivnosti djeteta predškolske dobi je igra koja mora angažirati sve perceptivne organe djeteta, jer djeca moraju osjetiti razne stvari kako bi upoznali svijet oko sebe. Kada dijete zamijeti da ugljen, kreda ili olovka ostavljaju trag, tada on taj trag želi ponoviti. Motorička aktivnost, pokret ruke i grafički učinak ga iznenađuje, veseli i potiče. Nije slučajno da dijete dok plače svojim prstićima često razmazuje kapljice suza po podlozi na koju kapaju i tada prestaje plakati. To nam je znak da djetetu damo neki od sredstava za crtanje. U ovoj fazi postoji nekoliko razdoblja, iako nestručni promatrač možda ne bi mogao razlikovati likovni izraz dvogodišnjaka od trogodišnjaka ili čak dvogodišnjaka od četverogodišnjaka, među njima je velika razlika. Prvo razdoblje primarnih simbola je slučajni likovni izraz koji počinje oko prve i traje do druge ili treće godine. Sastavljen je od crta načinjenih jednostavnim pokretima. Olovka se drži grčevito među prstima, zglob se ne miče, a pokret podlaktice određuje pravac i duljinu crta. U prvim šarama uvijek je prisutan krug. Nemoguće je naći neki složeniji lik poput pravokutnika. Kada dijete bude moglo vješto pokretati ruku u ramenu, laktu i šaci, onda će nastati i manje okrugle i ravne šare. Bitno je uživanje u liniji, a ne kontroli linije. U djece do dvije godine pokreti risanja izazivaju veliko uživanje, pa im nije bitno ako su crte ponekad i skrenule s papira. Ne imenuju svoje crteže i nisu svjesni što su učinili. Dvogodišnjaci pridaju malo više pažnje tragovima koje ostavljaju po papiru iako na crtež potroši manje od minute. Crte su poredane po papiru ne vodeći računa o smještaju prostora.Crtanje je bilješka motorne koordinacije, a linije su obično zakrivljene u polukružnu pravcu prema tijelu ili se kreću gore dolje. U prilogu slika br.11 – Prvi pokušaji (Olovka-dijete 2 god.) Kasnije kad zglob postane pokretljiviji izvode se manji lukovi, ali još nema prstiju. Slučajni crtež prisutan je u sve djece, kao prvi korak u razvoju njihove mogućnosti da kontroliraju olovku i da njome ostavljaju trag ondje gdje to žele. Početkom treće godine djeca počinju davati imena onomu što nacrtaju, te crtaju dvostruko duže od dvogodišnjaka. Potrebna je prilična mašta da se prepozna neki oblik u dječjem crtežu. Pridavanje imena je važan korak u razvoju mišljenja: djeca počinju shvaćati odnos između crta na papiru i objekta ili događaja iz iskustva. Jedna misaona slika provocira drugu, pa će tako dijete u svojim prvim nacrtanim krugovima vidjeti jabuku, ali i neke druge predmete koji nemaju kružni oblik.

27

Za razliku od dvogodišnjaka, trogodišnje dijete pridržava papir slobodnom rukom, drži olovku slično odrasloj osobi i crta dvostruko duže od dvogodišnjaka. Drugo razdoblje u izražavanju primarnim simbolima je kontrolirano risanje. Ruka se okreće oko ramenog zgloba, a finiji pokreti vrše se iz lakta i prstiju. Crtež-šara je provocirao određenu misaonu sliku, predodžbu u sferi dječjeg mišljenja. Nakon toga dijete počinje likovno svjesno oblikovanje prethodno zamišljenog lika. Dakle, crtanje može postati izvorom misli, a misli mogu postati izvor i pokretač crtanja.Krajem ove faze pojavljuje se prvi prikaz čovjeka, karakterističan i univerzalan za svu djecu svijeta. Ljudski lik se prikazuje u obliku jednostavna sklopa krugova, ovala i ravnih linija. Nije slučajno da je čovjek prvo što dijete nacrta iz svog misaonog repertoara, jer ipak najprije dolazi u kontakt s roditeljima.U prilogu slika br.12 –Prvi prikaz čovjeka. Primarni simbol glava i noge su istaknuti. (Olovka-dijete 3,5 god) U početnoj fazi primarnih simbola (šaranja) dijete je indiferentno prema boji, te je uzima linearno. Najprije razmazuje boju po prstima i papiru, da bi postupno upoznalo kroz igru kistom i bojama oslikavanje površine papira. Najradije upotrebljava intenzivne boje i kontraste boja.Važno je da odgajatelji djeci u fazi šaranja omoguće što više različitih formata i vrsta papira, kao i različita sredstva i materijale za crtanje.Napredak djeteta u ovoj fazi je vrlo velik jer misao počinje obuzdavati motoriku.

5.2.2 Faza izražavanja složenim simbolima- faza predsheme i sheme (4-6.god.)

Ovo je razdoblje najintenzivnijeg razvoja djeteta i njegovog likovnog izražavanja. Važno je da svako dijete proživi fazu primarnih simbola i da mu okolina to omogući, kako bi što prije aktiviralo misaone operacije koje ga opet pokreću na nove aktivnosti, a s time i spoznaje.Kad misao pokreće aktivnost, dijete počinje crtati na osnovi određenog plana, te samo bilježi tok njegovih misli. Početak ove faze označava prepoznatljiv crtež čovjeka. Osim čovjeka motivi su životinje, cvijeće, kuća, drvo, prijevozna sredstva...Dijete crta ono o čemu nešto znaju, a ne ono što vide, drugim riječima crtaju ono što im je bitno. Lik nacrtanog čovjeka u početku je samo krug u kojem su zabilježeni neki dijelovi lica (oči), a onda se na taj krug nadovezuju ekstremiteti (ruke i noge).

28

Crtež glava-noge je simbol za ljudsko tijelo, jer dijete crta vizualno prezentaciju samoga sebe. Gledamo li naprijed, obično sve što možemo od sebe vidjeti jesu ruke kako izlaze iz glave i noge ispred nas.Također se može reći da dijete ponajprije crta glavu, ruke i noge, jer su dinamični, stalno u pokretu pa ih dijete prije i upamti, za razliku od trupa koji je manje pomičan.Često se prvi nacrtani lik naziva glavonošcem mada to nije prikladno nacrtanoj suštini. Dijete u taj krug koji nama izgleda kao glava, svrstava sve što sačinjava čovjeka, dakle i trup, pa onda taj crtež postaje predshema za shematsko crtanje ljudskog lika. Što dijete više samostalno i slobodno crta ono više razvija svoju sposobnost analize i imaginacije, te se tako misaono obogaćuje. Svaki se objekt ili osoba pokazuje kao posebnost tj. usta i oči mogu biti smješteni unutar glave. Nerijetko prostor papira određuje oblik kuće ili čovjeka. Crteži ove faze ispunjeni su složenim simbolima koji mogu predstavljati žurbu, vjetar, nevrijeme, plesanje i slično. Također se javljaju figure kvadratnog oblika. Crtež te faze nema namjeru postići fotografsku sličnost već želi upozoriti i poručiti. Ono što mi vidimo kao iskrivljenje, djeca ne vide, u njihovu izrazu nema ničeg pogrešnog.U kasnijoj fazi figure više ne lebde u zraku, počinje se primjećivati posebno nacrtana linija koja označava nebo i linija koja označava tlo. Najveće se promjena primjećuje na prikazu čovjeka. Dijete se ne zadovoljava prikazom glava-noge, već crta tijelo, ruke izlaze iz njega a ne iz glave, a završavaju prstima iako nije uvijek valjana boja. Djeca su vrlo slobodna u odabiru boja i načinu slikanja ako nisu ometana negativnim utjecajem okoline i ako su dobro motivirana. Nesigurno dijete koristit će se pronađenom shemom kao stalnim modelom prikaza figure ili predmeta, što nazivamo „kliše“. Ona je znak stagnacije i indikacija odgajatelju da nešto učini da se obogati i nadmaši (davanje novih neočekivanih zadataka). Takve su najčešće šablone kuće, cvijeta, sunca itd.U prilogu slika br.13 Šablona u dječjem likovnom izražavanju (Flomaster-dijete 6 god) Dijete ove faze izražava svoje iskustvo, a ne pokušava fotografski reproducirati oblik koji vidi. Njegova percepcija je ograničena egocentričnom perspektivom i aktivnim odnosom prema predmetima i prostoru. Dok crta dijete stvara svoj svijet. Dječji je likovi izraz reprezentacija dječje aktivnosti i ne treba ga promatrati kao neuspjelu sliku stvarnosti.

29

5.2.3 Faza intelektualnog realizma (7-10.god.)

Ova faza je početak realnog prikaza figura i objekata zasnovanih na promatranju okoline. To je omogućeno većim intelektualnim sposobnostima, tehničkom spretnošću i interesom za svijet oko djeteta.Često se ovo razdoblje naziva zlatnim razdobljem dječjeg likovnog stvaralaštva. Osnovne karakteristike su bolji prikaz pokreta i prostora, te potpuniji prikaz svih objekata i njihovih odnosa. Kreativnost u početku stagnira, ali se od osme godine naglo razvija, kao i sposobnost korištenja pojedinih likovnih elemenata, ne samo boje i oblika, već i teksture, plastičnosti, prostora, kompozicije. Razlika u napredovanju je u obogaćenosti izraza, a ne u bitnim novinama. Pojavljuju se počeci apstraktnog mišljenja, djetetov je verbalni izraz bogatiji, a sposobnosti likovnog izražavanja mnogo veće. Međutim dijete još uvijek u svoje predodžbe upliće maštu, koja snažno ostavlja duboke tragove na dječje emocije i postupke. Dijete spontano i prirodno prihvaća svijet, u njemu sudjeluje i tako ga spoznaje.U ljudskom liku pojavljuje se profil, polagano i pokret te sve veća vizualna objektivnost u prikazu životnih sadržaja. U prilogu slika br. 14„Obitelj za stolom“ (Olovka-dijete 8.god) Izražen profil, te pogled s leđa, proporcijski usklađeno. Linija tla podignuta s ruba papira.

U ovoj fazi javljaju se određeni načini prikazivanja, koji pokazuju određene zakonitosti, a to su: 1. Transparentni ili rendgenski prikaz prostora- Rendgenski crtež se ne zasniva na optički dobivenim podacima već na znanju o nečemu. Npr. dijete crtajući kuću nacrta sve što se u njoj nalazi.

2. Prikazivanje pokreta -Djeca rijetko crtaju figuru u pokretu, pa ih za to moramo motivirati, a najbolje bi bilo ako sama prije izražavanja dožive pokret.

3. Emotivna proporcija- Međusobni odnosi veličina su često proizvoljni i rezultat su emocionalne privrženosti. Ono što je djetetu važno je veliko, a što nije je manje tzv. hijerarhijska proporcija. Srest ćemo je u umjetnosti Bizanta i srednjeg vijeka.

4. Prevaljivanje oblika- Ako dijete potaknemo da nacrta svoju obitelj za stolom, ono ne mari za liniju tla, već dok crta okreće papir kao da svaka figura ima svoje tijelo. Stoga nam se čini da su oblici prevaljeni na tlo.

5. Rasklapanje oblika- Npr. kada dijete crta s prednje, zadnje i bočne strane.

30

6. Vertikalna perspektiva- Prostor dijete izražava nizanjem oblika tako da se ono što je bilo u prvom planu nalazi na donjem dijelu slike, a što je prostorno dalje nalazi se iznad ovog.

7. Obrnuta perspektiva- kada dijete želi nacrtati pojave sužavanja pravaca ono polazi od proizvoljne interpretacije. Najčešće tako dobivamo obrnuti dojam: što je dalje prikazuje se veće, a što je prostorno bliže prikazuje se manje.

8. Poliperspektiva- Dijete oblik promatra izražava istodobno s raznih kutova gledanja, raznih stajališta. Na crtežu se mogu pojaviti likovi gledani iz ptičje perspektive, a drugi frontalno ili sa strane.

Iskustvo što ga je dijete dotad steklo, lagani prijelaz apstraktnom načinu razmišljanja, postepena likovno-tehnička zrelost, prilagodivost različitim uvjetima, omogućuje da na ovom stupnju ono postigne izvanredna i zanimljiva likovna ostvarenja, pod pretpostavkom pravilna vodstva od strane pedagoga.

5.2.4 Faza vizualnog realizma (11-14.god.)

Razvitak psihofizičkih sposobnosti, napose interes za vlastitu osobnost i sredinu, uvjetuju detaljnije razvijanje likovnog izražavanja.Ova faza bogatija je detaljima, proporcije su skladnije, a isto je i s prostornim odnosima. Pokazuje daljnju tendenciju napredovanja u optičko-tematskom vidu, a postepeno stagniranje kreativnih sposobnosti.Ti radovi imponiraju potpunošću, ali se objektivnim procjenjivanjem može zapaziti da dominira iskustvo, znanje, spretnost i vještina, a manje ekspresivnost i originalnost. U općem, pa i u likovnom razvoju, od osobite je važnosti kriza koja nastaje pojavom puberteta. U pubertetu počinje proces osamostaljivanja, te formiranja karaktera i lika djeteta. Dijete ima potrebu da provjerava sve svoje mogućnosti i da postepeno gradi cjelovitu osobnost. Mašta adolescenta, koja više nije dječja, nego mašta čežnje s pomoću koje podnosi sve tragedije u sukobu sa sredinom, osigurava daljnji razvitak mlade osobe. U ovoj fazi prevladani su elementi prijašnjih faza: slika se gradi kao cjelina, ne nastaje od pojedinačno sastavljenih dijelova. Napušteni su prijašnji načini prikazivanja prostora i sve je podložno konvencionalnoj perspektivi. Postupno se gubi spontani plošni izraz, a zamjenjuje ga svjesno istraživanje svjetla i sjene te se u području crtanja i slikanja javlja istraživanje privida volumena na plohi tonskom modelacijom. Time oni krajem ove faze u likovnom izražavanju „postaju odrasli“.U prilogu slika br.15 «Motiv iz Zagreba» Crtež je bogat detaljima, proporcije su skladnije. (Lavirani tuš-dijete 11 god.)

31

5. ZAKLJUČAK

Temeljna vrijednost likovnog stvaralaštva izražena je specifičnim likovnim jezikom u likovnom tekstu. Gledati u likovnom smislu znači isto što u književnom smislu znači čitati. Umjetnost je važan faktor života pojedinca i društva. Likovni odgoj ima više važnosti da uvede dijete u svijet likovne kulture, da mu pruži osnovna saznanja iz likovne umjetnosti, da ih osposobljava da stečenim znanjem, sposobnostima i umijećem koriste u životu i radu. Crta je temelj svih oblika i načina likovnih aktivnosti u likovnom izražavanju. Crta u prirodi ne postoji. Ona postoji kao privid.Crta je imaginarni likovni element koji u prirodi ne postoji nego je prije svega element humanog načina prikaza stvarnosti. U razvoju dječjeg likovnog izražavanja crta i njena kvaliteta ovisi o anatomskom ishodištu pokreta ramena, lakta i šake.Dakle, u tom razdoblju dijete prolazi put od amorfnog do morfološkog izražavanja stvarajući tako zatvorenu šaru, lik. Zbog toga ovaj crtež i nazivamo kinestetskim crtežom (kinestetika-stilika pokreta). S tog stajališta šara predstavlja fiksni pokret i grafički izraz pokreta. U cjelokupnom razvoju likovnog izražavanja djeteta crta ostaje i dalje inicijalni likovni element u koji djeca ugrađuju sve ostale likovne elemente. Stoga nam je važno razvijati crtačke sposobnosti djece primjenom različitih crtačkih tehnika razvijajući tako i njegove crtačke sposobnosti općenito manualne sposobnosti. Svaki motiv ili tema crtanja nije prikladna za izvođenje u svim crtačkim tehnikama. Neki motivi daju se izvesti u više crtačkih tehnika, dok neki samo u jednoj. Za vješto rukovanje crtačkim sredstvima i upotrebu materijala potrebno je na početku, u prvom susretu s tim sredstvima i materijalima izvesti po jednu vježbu za svaku tehniku posebno. Iako djeca ne uče crtati potrebno je da svladaju najosnovija fizička svojstva materijala, a trebaju znati držati likovne alate. To je naročito važno za manju djecu. Bitno je kod djece upoznati faze razvoja djeteta, te nakon toga likovne mogućnosti izraza u svakoj pojedinoj fazi.

32

LITERATURA:

1. Veljko Bodulić: «Umjetnički i dječji crtež», Šk. Zg.1982.god.2. Matko Peić: «Pristup likovnom djelu», Šk. Zg.1971.god.3. Emil Robert Tanay: «Likovna kultura u nižim razredima osnovne

škole», Šk. Zg.1990.god.4. Nada Grgurić i Marijan Jakubin:»Vizualno-likovni odgoj i

obrazovanja», Educa, Zagreb 1996.god.5. Bogomil Karlavaris: «Metodika likovnog odgoja 2», Grafički zavod

Hrvatske, 1988.god.6. Grupa autora: «Crtež u znanosti», Sveučilište u Zagrebu,

Geodetski fakultet, 1998.god.7. Jadranka Damjanov: «Likovna umjetnost 2», Šk. Zg. 1982.god.8. Jelka Godec Schmidt: «Danas slikam», Ljubljana 1988.god.

33