1

Dinko Telećan

I Iz Kreševa (1997)

tmina te nema

ti je paraš kristalom

i zatvaraš

pa se nahodiš u tišini

i vapijućem zrcalu

u sredini koja je izgubila

svoje krajnosti

ćutiš odjeke Praska

al neće te sjaj

nakane ti svjetlo ništi

zastao si

ušutio

ustuknuo

gubitak tmine

preboljeti nećeš

I ti otpoče hod po zemlji.

U hitnji umočio sam pero

u vodu. Uznemirila si zrak

i iščezla, a ja izgorjeh.

Sišla si opet i pala na pijesak.

Ovaj put sam pisao uljem

a ti se sakrila u plinsku luč

i ostavila me na žeravi.

Htio sam te u ciganskoj pjesni

al prazno bijaše sedlo na vrancu.

Nisam se više laćao pera

i otpočeo sam trčati

i ljubiti.

jutarnje nabrajanje

razgođena jutra

kad zijevom staklenog uma

gutam svijet gutam ga i gutam

sasvim usput

kad načas u stranom plamenu proplamsao

prebirem potom po svom pepelu

(jutrom češće po onom u pepeljari)

2

ili se zaboravljam u gitari

(okreni je - ispast ću iz nje)

i predugo traženim usnama

bio bih i ja usputan da mogu

i gutao samo sjemenke

ah strahota: gusjenice mi ne govore ništa

niti nerođeno dijete mog prijatelja

gdje si Budni

zaziv

bože izroni iz groba

na piće te zovem.

sjetit ću te Joba

tvoje popljuvane djece

i otrovanih pravednika.

kad si zadnji puta

pio s heretikom

kad si zadnji puta bio gol?

ko nekad ko nikad bože

postavi stol

i pit ćemo do besvijesti

do podstolnog groba.

zastave

sjena svake zastave je crna

poput savjesti vladara

zabodene u crnu zemlju buncanja

vijore se šarene laži

a srce puka njima se vjenča i puca

dok srca što vide sve više šute

jer im se crno piše

pod sjenama zastava

iluminacija

hodam stanem iznebuha

dignem oči nebu

oblaci

zaklopim svoje pravo oko

i zapahnut se lomim oko

usporedbi prispodoba slika

3

rasporedim ih sve po podu

i otvorim to krmeljivo oko

ono zbori samo

OBLACI SU OBLACI

ovi ovdje sada

nikad prije nikad više nigdje drugdje

nema druge slike i nikakvoga kao

čipke janjad ili što god ino

svoje su čudo

oblaci su oblaci

pjeva oko pravog pjevanja

a ostalo je...

4

II Iz Vrtovi & Crvena mijena (2003)

vrtovi

vrtovi ili luke kako već hoće ti vrisak

gdje kroz tamne kolobare klizi raspala slika

spadaju kraste ljušte se ljuske

tope se svaštareve tlapnje

ključanje na vrhuncu se gùsti do kristala

gasi se igrokaza našeg neutoliva larma

smiruje svevid očiju gladnih

nije mir nekog raja taj gdje stoluje utol

nego tek stara granica gdje staje ti mamurluk

utol u nemarnoj ništici nesvijeta počiva

u jednom beskrajnom zimskome jutru

kad raj se skrio u tolikim očima

i još se skrašava u jednoj osunčanoj naranči

što kraj sve razorivosti

raste sočna u nekoj luci

ili vrtu samostana u Granadi

u vrtu gdje se nevinost

može barem još poželjeti

izustiti

voda

kako bih mogao podnijeti da budem samo pjesnik

pitao sam se jučer

kad jasno kao voda vidim da

sve se biva kad se jest što jesi

i kapi kiše na ogradi koju sam jučer obojao

i kapi znoja što sam ga prolio dok sam je bojao

i kapi vode koje su blistale na mojoj koži

kad sam se okupao poslije bojanja

ali što drugo uostalom znači biti pjesnikom

nalikovanja

bolu nalik

tijelo svijem

ko kad kamenom razbiješ

kućicu ogrca

radosti nalik

poslije se smijem

kao žilu kad saviješ

5

u krvi grcam

vulkanski put

I

na putu za Damask na putu za Vezuv

rasturam maske raskidam veze

tek rječita igra u tom se gleda

a ne strast da se pobijede planete

i ukrste mačevi s onim što izà njih raste

s mlinskim kamenom u svome tijelu s dračem

s idiotskim demonom u svojim nesvijestima

s vlastitim jezikom što liže sliku oblaka

na crnome mramoru žrtveniku

na koji se polažem sav

do iduće erupcije

II

na putu k zaboravu ili vrtu

na tom putu prostranom postranom posranom

čergu čitaonici pretpostavljam

zvjezdopis rukopisu

bludnu džukelu nadmenom hrtu

i nema protuslovlja

u tom što ovo u čitaonici pišem

ni u tom kad izađem odavde

zapalim cigaretu od sedam milja

zamislim pred sobom zapjenjena konja

i stup dima na rubu visoravni

pa ugasim cigaretu

i vratim se unutra s mišlju

kako je teško voljeti te

skitnico nutrine moje

a ni kriv ni dužan

biti opismenjen

skrućen kao lava

lisabonski sarkofag

neka mi gospode dade tvoja gesta

da prepoznam taj čas tobom vođen

i ugasiti se pođem i tebe lišen

dvije hiljade milja od mjesta

u kojem vele da sam bio rođen

i u kojem promokao sada dišem

u kutu lisabonskog samostana

6

nabasah ljetos na svoj sarkofag

na dlaku mi po mjeri ko za vrag

grli me od tjemena do tabana

sklopih ili mi ti sklopi tada oči

i sunovratih se natrag gdje luči ne sjaje

u mračnu vodu u pradrevno jaje

uljuljan u najsjajnijoj samoći

neka mi tvoja gesta gospode

podari još jednom dodir te vode

jer puštam otada na sve strane

a najviše na svoje luzitanske rane

puna luna

noćas je oblak proždiro lunu

iz kolibe sam izišo u bunilu

popeo se na poznato stablo

da vidim dramu lune

crni nokti plameni

u bijelo drvo zariveni

i puna puna luna lu

kroz krošnju vapi za slobodom

na tren odriješena tamnog stiska

privlači pjev besanih pjevica

i luč u nekoju kuću

puna bludna luna lu

ove će noći trudni poludjeti

od pune lune pune lune lu

ukopane u mom ždrijelu

silazim sa stabla i pjevušim:

ubit će me luna lu

al nju neće oblak

puna puna luna lupa luu

auuuu uuu uu u

bjegunac

pleme hijena njuši njegov umor

na tragu bjegunca oštre im se zubi

njihov smijeh skoro dječji kao sablasni humor

ječi i srce mu se u trku glasno gubi

7

"o da sam duh da mi krv ne mirìše

da sam bez mesa i sluha da sam sjena

da me se ne čuje izdaleka gdje zatravljen dišem

ne bih kleo sudbu hijenina plijena"

istom kad je pomislit stigo i zausti

da je izlaz u preobraženju

stignut je bio od neke nježne čeljusti

i pretvoren zauvijek u hijenu

greben

taj sam greben već bušio svrdlima uma

rušio sam ga maljevima sanja

i topio u golemim vatrama mašte

jao jao kakve sam mu strahote radio

taj je greben odavno prah i pepeo

oplovljen svim poznatim brodovljem

potopljen u svim živim i mrtvim mislima

i preimenovan svim mislivim imenima

taj greben stoput je popljuvan i popišan

i pogažen stopalima stotinu mojih prijatelja

i otpuhan svim pakosnim vjetrovima

proklet svim kletvama i svladan svim silama

lomio sam ga i mrvio i treskao

i plesao mu mrtvački ples na grobu

a on je tu i opet tu i stalno tu

jer tu si ti i opet ja i stalno ti

i mali mali nerazorivi grumen

što na hrapavom ti ga nosim dlanu

nakon sve naše slave i naših kukavnih rušenja

školice

I

uvijek nadomak

nakon znoja i pijeska

i vojski i vjetrova

još uvijek nadomak

korak natrag pa naprijed

pa ništa samo pogled

uprt u nepitko svjetlo

koje je uvijek nadomak

i samo bi ruku

trebalo dići prokletu

8

ruku što ko u snima

uplašena djeteta

postaje drvena

i nadomak dverima

opet potop u javi

opet sto koraka natrag

niz stube od pijeska

II

a onda pokušaj drugi

snovani pokušaj

protrljaj oči

sruši stube

i na tepihu pijeska

ucrtaj zemlju pa nebo

uzmi kamičak i jen dva

hopa cupa cupa hopa

od zemlje od kuće do kuće

do neba

u par jednonogih skokova

lanac

visoko nad vodom

visoko nad sobom

iznad umlja i bezumlja

iznad djela i nedjela

u tebi dakle neraspali

Bože hoću li biti

Bože hoću li biti

oblak sjenovitih stvari

sjećanje groma na munju

sjećanje dima na oganj

stalan san zemlje

ili bdijenje vode

ili bdijenje vode

bdijenje pijanog vrela

koje zuri iza stvari

prozirno ih žeđa

i prozirno ih utapa

jer stvari su velik san

stvari su velik san

san ulančan

lancem od osam karika

što gromko puca

sto osam puta

9

i ponovno se sastavlja

i ponovno se sastavlja

u vatri jarma

nad sajmom sna

čardacima vilovitim

skrovitim hodnicima

predaka i nasljednika

predaka i nasljednika

gomila u lancima

dva okovana bezbroja

dva stupa prašine

koja se sebi vraća

i od sebe bježi

i od sebe bježi

bježi od neba zemlje

od svoje utrobe

od svojih brojeva

od brojitelja

i bezbroja svojeg

i ja bezbroja svojeg sit

šest puta osam puta

još pitat ću za sebe

još pitat ću za tebe za nas

visoko nad vodom

visoko nad sobom

crvena mijena

(putopis)

I

proključala grla ptica

pod crvenim oblacima

ponad zelene rijeke:

krici bez lica se sele

u vrelu tišinu džamije

u porumenjelu arabesku

i pod lukove mosta.

zgrade i daleka stabla

poprimaju boju pijeska

II

smiraj kanda se spušta

i na prijatelja ptica

putnika gotovog za molitvu

pod potamnjelim nebom.

10

grlo mu od krika suho

kao korito Guadalquivira

a srce mu raste i ide

za jatima na zapadu

makar izgleda zaspao

III

pod maskom ključa misao:

u crveno vrijeme ovog sutona

stane svo vrijeme svih sutona

i svi se mostovi stignu podići

sve ptice blagosloviti.

ulje što podmazivaše kotač vremena

istječe u vječitu vatru

ali krv i dalje kola

i otvara bolne oči.

vrijeme iščezava u srcu

i crveni suton već je crna noć

o već je još crvenija zora

a zelena rijeka već je modro more

IV

Bog je već sve rekao

putnik sve već pitao

i svega se odrekao

pa se ponovno svemu vratio

dozvan od zalutale ptice.

već sve se za njim otimalo

i sve bježalo od njega

i nijedna riječ da kaže:

stani - ovo je više od logora u pustinji.

a u pustinji se množi đavo

i zlo cvijeće sadi

cvijeće što vene od budnosti

i vonja na osušenu krv.

biti budan putniče u pustinji

biti nevidljivi cvijet

pijan od budnosti!

a Bog uvijek sve govori

i noć što slijedi

iza suludog ovog sumraka

samo je stanka

između dvije Njegove riječi

V

pitao se putnik bio:

11

koji sam sad od svih onih koji jesam?

koje noći lik izabrah

da pokažem se oku stranog grada

koji jezik da izgradim

suzvuk što do jutra pline?

gdje su zlatna vrata

i pamti li se igdje

budni san slobode?

isprobao sam sva oružja đavolja

dok nisam ostao bez svih udova

kako ću pred tebe Bože

ovako čađav ovako sakat?

kao vrhovi pera

upitnici bijahu zabodeni

putniku u vrat i kapke

a odgovor je jednoć bio:

"sí, soy extranjero"

y siempre lo seré

en todas partes

y sin lugar.

como un portero

de la noche serena

sin la puerta

que pudiera guardar.

VI

i mislio je bio:

letjeli bismo

letjeli do neba što se slika na platnu sna

o kad bismo to željeli

bez zadrške i zadnjih misli

bez ikakvih misli i težine

samo sa željom uperenom k oblaku

i s rukama preobraženim od želje

- u letu da kažeš:

danas sam kondor

odapet iznad uništenja

a jučer mi prag mrtvačnice bijaše uzglavljem

- o da nije težina naša želja

a sila teže misao naša

sve da bismo ne misleći

ostali to što mislimo da jesmo

sa dva silna bola

nepreboliva u leđima

i s pogledom uperenim u oblak

u našim rukama

12

VII

i jednog jutra lakomislenog

jutra svih jutara

kad put bez putnika ostade

i postade prvim i zadnjim pravim putom

nakon dugog sutona

i duge noći križeva

začu cvrkut

i zacvrkuta

i odluta u zlato

Córdoba, jesen 1999.

13

III Iz Iza (2005)

junaci

ona koja kredom crta mandalu u prašini

i on koji u predvečerje pere potok

Vermeerova švelja s nevidljivom iglom

i zauvijek nepomični bacač diska

stari primoštenski vinogradar

logoraš koji slaže trupla na hrpu

i Onaj koji se preporađa zbog Tebe

pjesma o umoru

J'ai plus de souvenirs

que si j'avais mille ans...

Baudelaire

umor ali kakav umor

bio sam nijemi crtač spiljskih šara

koji slutio je prošlost

zatrpanu pod koracima slijepe djece

bio sam vladar kojeg u čelo bodu

krici s krovova i strelice jala

bio sam ratnik koji ispljunuo je

svoju hrabrost i odrao si lice

biskup umotan u sadru zvonjave

i zvijer na šupljem oltaru

umor ali kakav umor

tiranski rob sam bio i bičevani gospodar

palio sam i gasio dan i želje ljudi

budio životinje pod zemljom i gurao ih k plijenu

bio sam kozičavi zatvorski ključar taj zgureni onanist

u mraku svome udarao sam učenike da ih prosvijetlim

brao sam zlatne jabuke i prodavao trulo voće

bio sam graditelj lađe koji umro je pri porinuću

i graditelj trilijuna svjetova

koji odbijao je umrijeti

umor ali kakav umor

14

vidio sam da sve su duše jedna duša

a onda crtao granice i kopao rovove

satrli mi svojtu i preorali rodni grad

i ja sam dalje disao harao i klao

pisao sam proljetnu liriku i njegovao karanfile

pa razarao prašume i bacao braću u peć

bio sam svaka odustala duša

svaki hulitelj raščetvorena tijela

svaki spasitelj i svaki uskrsnuli grešnik

umor ali kakav umor

vratio sam se stoput s vrha ljestava

da već nestalom rukom dovučem još jednog sebe

iz tirkiza uplovljavao u stari mulj

iz obećanog ništa u raspalo ništa

pružao odgovore od kojih sam već trnuo

kao vrba sam u tu rijeku umakao prste

i sad ih izvlačim polako ih sušim na buri

uzimam svilenu travku u usta i slonovski sporo

brišem jednu vremešnu šaru sa zida

umor ali kakav umor

Amaranta

Ti –

ružosnena mnogorijeka

gromoživa travotkana

morelična srpobrida

suncosilna oblozračna

srcosita vodopisna

šumocrna lomnostruka

krošnjokišna ognjokrila

stjenosiva staklokršna

zlatopusna voćonosna

listošumna grudoslasna –

nemoja

Ti si kao dan

proveden u voćnjaku

prije plodova

umjesto jedne riječi

Maji

15

tavoreći na odsjevima

na štakama jezika

bukteću te vidim kroz pepeo

preostao od zore

od bezrječnosti smo udaljeni

kao skamenjeni zec na cesti

od korijenja na rubu šume

vozilom s upaljenim dugim svjetlima

upravljaju naše sjene

a put završava u pogrešnoj prošlosti

znam to otkako si onog dana

ispraznila ruke od trnovita cvijeća

i udjenula ga u vinski bokal

iste večeri jedan crni leptir

izdahnuo je na rasklopljenoj knjizi

a naše novorođene tabane

poškakljali su kristali

Shanti

iz jedne vječne plave teme

nadolje niče zelena munja

u pijesak se zatiče pa izbija

na nasmiješena usta male Shanti

Bog koji pati blista kroz ta usta

a kroz slamnati krov njene tamne zjene

sežu prema stablima banana

namještaju je na prljavoj postelji

a ona sklapa tanke ručice bogalja

i još tanjim glasom kaže: hvala

hvala što ste u očima donijeli

plavo sjeme i zeleno lišće:

osmijeh je sve što ću ikad dati svijetu

moja nota u vječnoj plavoj temi

Shantivanam, Tannirpalli, Tamil Nadu

era oniksa

ledeno doba e pa šta je

16

pa ništa tu je ništa

i svjedoci su tu

razroke ptice od kamena

i grad pod prahom

oniks je zadnji dragulj

crni plam tvoja lampa

i suludi lov

na jedno jedino

jedincato krilato slovo

to nije oniričan put

to je osluh klokota

ljubičaste krvi

u crnobijelim žilama

koja topi te sante

i kada je svaki ud

jedan plameni jezik

ima biti strašno jasno

da je oniks tu ostao

zjenice da oniksi budu

kronična je bolest

življenje u sjeni leda

življenje pod žigom smaka

kronična je bolest

življenje jedne želje

iz toplih se skrovišta

pritom vidi il gizdavi onkraj

il mizerija pa ništa

a izbliza iz srca oniksa

vidi se tek jedno golo iza

ledeno doba e pa šta je

konstatiranje jedne mijene

u zadnji čas spašeno slovo

koje spašava oniks

koje topi te sante

nemanje

sve o niti

sve o niti

ko ruže što na krhkoj stapki

iz raspršenih oblaka rastu

ništa nije tvoje

17

varaš kad prisvajaš

makar poništenu kartu

kakva žurnog putnika

daj što nemaš

jer nemaš ništa:

sebe daj i nedragom

i zaplivaj ko vidra

i još golije

nisi kišnica česme

pa će te koliko daješ biti:

kao voćka si ili zvijezda

zvijezda o nevidnoj niti

brvnara

gradim brvnaru kraj potoka

od brvana iz svoga oka

u njoj ću urediti muzej

muzej blistavih zala

i hiljadu mračnih čudesa

na otvorenje su pozvani svi

koji jedan svoj trun istresu iz džepa

i ostave ga ispred portala

nakon zaziva muze

i nakon svečanog plesa

srušit ćemo brvnaru do zadnjeg crijepa

preko potoka ćemo zatim položiti brvna

dodati pokoju granu

i prijeći na drugu stranu

18

IV Iz Plast igala (2011)

Zeusova

ne slute svrgnuti

kako je

ne razapet biti

ne izboden spaljen

ni mrtvim proglašen

nego survan s Olimpa

u stručnu šutnju

knjiških moljaca

prodiruća

kuhača u lećinoj kaši –

u rijeci vrbova šiba –

šaka u podmorskoj škrapi –

u srnećoj slabini strelica –

munja u crnoj zemlji –

misao u sunce zabodena

šangajska

u vrtovima Yu

naći ću ja nju

tu jezgru treperavu

sred tornjeva što skrivaju nju

tu rijeku Huang-hu

i u vrtovima Yu

procvast će hibiskus

kao da se nikad ništa

nije zarilo u nebosklon

i razderalo ga do crvenila

vinska

nakon kasne crne čaše

smjerno znam da više

voli me Svevišnji

stradavam slasnije

i više smjeram

pretvorit svijet u vinograd

sa spasonosnim stolom u sredini

19

zimska

vrabac kavene boje

na snijegom posutoj brezinoj grani:

mogao bi biti bilo koji ptić

na bilo kojem stablu

i s kuhinjskog prozora

mogli bi ih gledati

bilo koja žutooka mačka

i bilo koji crnooki pjesnik

probuđena

prvo sam si bacao crnu prašinu u oči

potom sam si bacao bijelu prašinu u oči

onda sam si bacao crvenu prašinu u oči

a na kraju sam bacio oči u prašinu

i ostao je vid koji gleda sebe

bezbojnog sred raspjevane prašine

prosvjed jezika

moj je jezik nepovratno preveden

režem ga a on prkosno raste

on se odupire mojoj štednji

i baca se u prozirnu opsesiju

kada je studeno i vedro

vodim svoj jezik na pojilišta

dajem mu da spere sa sebe

sline s nijemih usana

čist kao smokvin list u zoru

on se otrgne užetu moga mira

i požuri da s našeg krova

razgóvori istu staru istinu:

kad si ne bismo lomili kosti

skokom sa nebnog stropa

prijetnjom novoga nervnog sloma

i u bezdan se strovaljivali učestalo

kada bi u cvatu svog protesta

ti mogla prestati s ratom

što krati nam već porozne sate

20

tada bi nas dušo moja sasvim nestalo

ponuda

samo neka ne dođu

po utjehu i sedative

po doručak koji

pozlaćuje vrata dana

na meniju su

papren ručak

jaki čaj

i treptav zagrljaj

nude se samo sjećanja

na stradanje

večera od kostrijeti

i desert za dezertere

a smirenje možda nastupi

malo prije jutra

zavičaj

zavičaj je vazda

jedan život ispred ili iza

od napukla pamćenja sazdan

klizav i nevidljiv izbliza

iskoračiv iz zbivanja vida

dotegli se duša do sebe

i uroni u sebe ispod sebe

iznad zvjezdanog zida

tamo se s luči skobi

s luči što je nekad bila

i negve svoje kobi zdrobi

pa onda snova izgubi krila

zavičaj je duša vidjela tamo

i otada u trajanju stenje

žudeć da vrati se samo

zavičaju koji joj je nerođenje

21

robovi

napokon smo slavna većina

veća i od Mezopotamije

robovi smo a slatko je ne zvati se tako

jer smo korisni i uslužni štakori

imamo sve gotovo sve

a ono čega usfali zaradit ćemo

kad se naradimo zabavljat ćemo se

kad se nazabavljamo radit ćemo

kad sve odradimo zarobit ćemo se hobijem

kad spopadnu nas fobije ići ćemo doktorima

i za njih ćemo zaraditi

zaradit ćemo i za ovaj i za onaj svijet

i snimit ćemo zarađenim aparatima sve što radimo

i kad se ubijemo od rada hvalit će naš rad

ali neće nas robovima zvati

jer imali smo široko polje za bjegove

imali smo prostor za proglase i prohtjeve

i ušteđevinu za ljubimce i vikendice

imali smo izlete svetu nedjelju i izlaske u buku

imali smo prostor veći od Mezopotamije

imali smo široke luke i mladost spremnu za more

imali smo gozbicu i glazbicu izvan radnog vremena

i usred sveg tog imanja imali smo

i neke tihe beskorisne prisutnike

koji sadili su voćke čiji se plodovi ne prodaju

koji dizali su čašu za sedam milijardi robova

i u suton lovili jednu jedinu ribu

za sedam milijardi u nebo vapijućih usta

makovo zrno

Zapečati me u samicu sa zrnom maka;

Ostavi me unutra bez vode i ića.

Vidjet ću gdje kap se u njem cakli svaka,

Jednakost vidjet krvi i oceanskog bića.

Motrit ću u zrnu ponore i ždrijela,

Pâsti oči svim tijelima što sjaje,

Slušat pjev svih ptica, muziku sferâ,

Velebnost gorja što kroz vijeke traje.

22

I hranit će me harno to najmanje zrno,

Davat mi krila, neba, sunca i zraka,

Sjajem svim me nosit i svime što je crno;

Jer dizat ću sve što uslijed sljepila pade,

Darovat će mi pluća tako bezmjerno jaka

Da usišem sve što u kozmos dosad stade.

zlatni pijetao

u meni se pagode podižu i ruše

u meni se bogovi odriču svog poroda

u meni otoci izranjaju i zaranjaju

u meni djecu tetoše i siluju

u meni nebo obaraju na zemlju

u meni žene polijevaju kiselinom

u meni pjesnicima čupaju jezike

u meni je feniks prazna riječ

u meni jedan ludo zaljubljeni par

postaje jači od razornog kotača

i svoj toj vrtnji staje na kraj

kad kukurikne zlatni pijetao

u meni

i sve se zavrti iznova

kad zlatnog pijetla meni žrtvuju

odljubljeni

u meni

pjesma o Drugom

Gospod se danas zove Drugo

i njegovo ime izgovara se tiho i dugo

a one koji ga drukčije zovu

bombardira se debelim traktatima

rešeta dugim referatima

i prezire visokom tehnologijom

Drugo ima hram u svakom pristojnom društvu

i ondje je krivovjerno zboriti o Jednom i Prvom

jer ono pripada davnome mračnom dobu

prvosti jednote i Pindarovih prvaka

Drugo se zaboravlja u vedrom gorju

gdje sunce udijeva obećanja među ploče škriljca

i zato treba što prije sići odande

u betonske osinjake napretka

23

gdje Drugo na svom tronu drži lubanju i kaže:

ne biti

Farrera de Pallars, svibanj 2010.

smjerovi

Zapad je samouvjereno mucanje

plitki krtičnjaci u koje ubacuje se sumpor govora

kopriva koja uvene kad ugleda sunce

vjetrokaz koji se ulji ekstraktom oceana

Sjever je bijela haljina s mrljama na debeloj podstavi

vrlo točna melodija koja zapovijeda i ruje

lišaj koji se pakira za izvoz

rasporena prepona što zašiva se iglama od leda

Istok je miris od kojeg ne vidi se mjesec

sunce od kojeg odjeća izgara u trenu

samoubojstvo svitaca na tronu od smeća

polazište konačište nepotrošivo ljepilo

Jug je uzavrela glava i ledeni taban

glad koja sporo se vješa o crveno granje

plod koji umire u strastvenom umiru

stvaranje maske koja sebi se smije

dan kad je bombardiran Mjesec

ništa se čulo nije

nijedna žaluzina zatresla se nije

Sunce je tek trepnulo

a dnevna kvota nevažnih

skapala je u prašini

muhe su zadovoljne

gotovo kao učenjaci

i njihova debela djeca u supermarketu

istraživanja se nastavljaju

a optimisti razmišljaju o proširenju obitelji

9. listopada 2009.

k Buddhi

24

dalek od Buddhe:

nedovoljno predano

ubijam Buddhu

ubijam Buddhu

učeći drevne himne

u slavu Buddhe

u slavu Buddhe

režem smokvu pod kojom

procva mu budnost

procva mu budnost

bez stapki i stabala

bez gromke pompe

bez gromke pompe

u prah mrvim cvjetove

koji hrane san

koji hrane san

ulaguju se javi

uzvisuju me

uzvisuju me

dostignuća riječi

ponosna na san

ponosna na san

vješta su komešanja

u toplom logu

u toplom logu

bivam strašno rječito

dalek od Buddhe

dalek od Buddhe:

nedovoljno predano

ubijam Buddhu

zvijer

zvijer ima sto šapa

o sto šapa govore ludi

ludi bježe u ludilo svoje

u tijelo što od šapa se krije

25

stostruki trikovi mimikrije

šareno su oružje zvijeri

stoljetna su ljetna znanja

najzad utekla od svoje zime

šarenost je vlažna tkanica

na koju zvijer svoje šape polaže

stotina krikova su glazba

koja pomamno doziva zvijer

stotina ludih zadijeva kolut

u vatrenu nozdrvu zvijeri

stotina se vješa o kolut

i visi nad rubovima vatre

zvijer se gubi na rubovima

a vatra joj se hladi na zubima

zvijer ima sto rasplesanih vatri

svakome za njegovu radost

raduju se stolikoj zvijeri

svi sa svojim satkanim spasenjima

zvijer priprema strahovitu rimu

otetu od sto slijepih šapa

zvijer ima sto glatkih lica

o kojima marno govore ludi

zvijer se žarno ustostruči

da tebe jednog budi

večera

jutro je i ulazim u kuhinju

pripremam večeru za tisuću ljudi

od skromnog noćnog ulova na pučini

dok je svitalo na putu prema kuhinji

brao sam kadulju lovor i motar

i slana slova u kamenu:

sve će mi dobro doći

kada dovršim večeru moram nestati

26

i za mene se ne smije znati

a ako sve bude kako treba

deset tisuća ljudi postat će galebovi

o smrti, suglasnika puna

o smrti, suglasnika puna

pravilno opisuješ mlado sunce

i mudro se uklanjaš bijelim ljubavima

gnijezdiš se na dnu vaze, u suterenima

gdje je nemoguće osušiti rublje

i zaboravljena čekaš turistima u džepu

ulaziš i u krošnju koja sebe osigurava

zaljubljenim znanjem o proljeću

i u misao radosne djevice

tako gordo punu samoglasnika

bivaš lijepa i sasma obična

kad pod suncem

okružiš tijelo sa svih strana

i stidljivo mu se najavljuješ

dođi ili nemoj doći

i imaj oči čije hoćeš,

crna sestro ljubavi:

znam da si točka iza koje novi red već slijedi

o smrti, suglasnika puna

iznad

pjevam nažderan od slova

a beskrajno žedan cjelova

na besramno napučenom dnu:

do iznad krovova bez tona kerozina

do iznad mora bez kužnih isparenja

do iznad oblaka bez skupe karte

do iznad riječi bez jeftine nijemosti

do iznad snova bez prisiljena nesna

do iznad smrti bez kiseljena trajanja

do iznad zaborava bez plastičnog suvenira

do iznad sebe bez olake omame

do iznad dvojstva samo s Tobom

27

s jednim slovom

i jednim cjelovom

nad Bezdanom

28

Sadržaj

I Kreševa (1997)

[tmina te nema...]

[I ti otpoče hod po zemlji...]

jutarnje nabrajanje

zaziv

zastave

iluminacija

II Vrtovi & Crvena mijena (2003)

vrtovi

voda

nalikovanja

vulkanski put

lisabonski sarkofag

puna luna

bjegunac

greben

školice

lanac

crvena mijena

III Iza (2005)

junaci

pjesma o umoru

Amaranta

umjesto jedne riječi

Shanti

era oniksa

nemanje

brvnara

IV Plast igala (2011)

Zeusova

prodiruća

šangajska

vinska

zimska

probuđena

prosvjed jezika

ponuda

zavičaj

robovi

makovo zrno

zlatni pijetao

pjesma o Drugom

smjerovi

dan kad je bombardiran Mjesec

k Buddhi

zvijer

večera

o smrti, suglasnika puna

iznad