FILOZOFSKI FAKULTET U SARAJEVU

ODSJEK ZA PEDAGOGIJU

D I D A K T I Č K I

P O J M O V N I K

Sarajevo, decembar 2007.

2

Didaktički pojmovnik su pripremili:

studenti i studentice II godine pedagogije (1996/97. i 1997/98. šk.g.),

studentice: Vesna Han,

Marica Nedeljković, Amina Bašalić, Senida Muhibić

Uredile:

Samra Guhdija Amina Isanović

3

Akcijsko istraživanje

specifična vrsta empirijskog

istraţivanja koje se provodi uz

neposredno pedagoško

djelovanje. To je znanstveno utemeljeno

mijenjanje pedagoškog procesa u kojem se

glavni organizatori i kreatori toga procesa

pojavljuju i kao istraţivači. Akcijsko istraţivanje

podrazumijeva eksperimentalno istraţivanje

usmjereno na rješavanje socijalnih problema.

Istraţivanje se odvija u grupi sastavljenoj od

znanstvenika i praktičara te prolazi kroz

spiralne korake koji uključuju planiranje, akciju,

promatranje i evaluaciju. U središtu istraţivanja

nalazi se akcija. Akcijska istraţivanja prvobitno su se koristila u industriji i istraţivanju socijalnih problema, a pedesetih godina ih Stephen Corey sa svojim kolegama na Teachers College, Columbia University uvodi u obrazovanje. Njegov cilj je bio ovim istraţivanjima potaknuti učitelje da koriste rezultate svojih istraţivanja kako bi ostvarili socijalnu rekonstrukciju. Njegova koncepcija akcijskih istraţivanja temeljila se na idejama Kurt Lewina, koji je smatrao da je nemoguće razumjeti neki sistem ukoliko ga ne pokušamo promijeniti. Odnosno, dijagnoza – spoznaja ima smisla samo ukoliko je povezana s intervencijom – akcijom. MeĎutim, prije nego su uspjela zaţivjeti akcijska istraţivanja su naišla na oštru kritiku znanstvenih krugova, a ona je bila usmjerena na sljedeće okolnosti:

praktičari nisu osposobljeni za ostvarivanje istraţivanja

Akcijska istraţivanja nemaju znanstveni nivo jer ne zadovoljavaju osnovne kriterije znanstvene metodologije.

Učitelji nemaju vremena, znanja i sredstava za ostvarivanje specijaliziranih zadataka istraţivanja.

MeĎutim, posljednjih godina, afirmisanjem nove uloge učitelja-istraţivača, akcijsko istraţivanje ponovo dobiva značaj. Stenhouse smatra kako "nije dovoljno da učiteljev posao bude proučen, učitelji trebaju proučiti sami sebe".

Ametodizam – podrazumjeva odbacivanje metoda i opredjeljenja za kreativnost.

To je pojava negiranja mogućnosti postojanja nastavnih metoda.

PLAN

PROMATRANJE

AK

CIJ

AR

EF

LE

KS

IJA

REVIDIRANIPLAN

PROMATRANJE

AK

CIJ

AR

EF

LE

KS

IJA

Faze akcijskog istraţivanja

A

4

Bazično putovanje –obuhvata cjelovit zajednički program

osnovnog savremenog odgoja i općeg obrazovanja koji se

smatra osnovicom koja omogućava uključivanje u rad, u profesionalno ili dalje

obrazovanje te u različite tokove savremenog čovjeka. Najviše je identičan

pojmu osnovno obrazovanje.

Bibliotekarsko –informacijski centar – specijalno ureĎen prostor u savremenoj

školi u kojem se prikupljaju, obraĎuju i čuvaju informacije na različitim medijima,

te omogućuje korištenje tih medija učenicima i učiteljima. Često se kao sinonim

za taj prostor i opremu koristi izraz multimedijski centar.

Blok časovi uvode se u savremenu nastavu radi prevladavanja negativnosti

tradicionalnog 45-minutnog predmetnog rasporeda sati. Svrha je cjelovitije

obraĎivanje nastavnih tema, duţi kontinuitet nastavnog procesa, te intenzivnije

aktiviranjeučenika.

Cilj odgoja – uopćena i saţeta formulacija odgojno – obrazovne

namjere. Odgoj i obrazovanje imaju svoj individualni i društveni

aspekt, pa pri odreĎivanju cilja treba voditi računa o oba ta aspekta. Opći cilj

odgoja naznačen je u najvaţnijim dokumentima neke drţave ili škole.

Ciljevi i zadaci nastave –predstavljaju odreĎene namjere i pomake u učenju i

obrazovanju, odnosno pomake u razvoju učenika koji se odvijaju u nastavnom

procesu. Cilj nastave proizlazi iz odgojno-obrazovnih ciljeva škole, a oni su utemeljeni u društveno-ekonomskim potrebama i razvojnim tendencijama, kao i drugim faktorima. On osigurava bitnu ulogu usmjeravanja nastavnog procesa. U ciljevima nastave očituju se tendencije o učinkovitosti nastavnog procesa. Ciljevi nastave imaju svoj pravi smisao kada su operacionalizirani u posebnim i pojedinačnim ciljevima ili zadacima nastave. Prilikom odreĎivanja ciljeva nastave, uvaţavaju se dva aspekta; individualni i društveni. U okviru individualnog aspekta, potrebno je istaći kognitivne, psihomotorne i afektivne aktivnosti/angaţman učenika; promjene do kojih bi trebalo doći u procesu nastave i učenja učenika. Pored općih, postoje i eksplicitni ciljevi usmjereni na razvoj specifičnih znanja i sposobnosti. Oni su precizna odreĎenja toga šta će učenik moći učiniti kao rezultat poučavanja. Eksplicitni ciljevi sadrţe i kriterij uspješnosti koji se zahtijeva.

B

C

5

Zadaci nastave su:

1) materijalni (obrazovni) – šta učenik treba naučiti, koja znanja, u kojem obimu i

intenzitetu, koje vještine i koje navike učenik usvaja u procesu nastave.

2) funkcionalni (formativni, formalni) – koje spoznajne sposobnosti i forme

misaonog procesa se razvijaju u konkretnim uslovima astavnog procesa. Razvoj

sposobnosti je funkcionalni zadatak nastave;

3) odgojni – koje osobine ličnosti učenika se formiraju i samoformiraju u

procesima nastave.

Cjelodnevni boravak u vrtiću –u ustanovi za cjelodnevni boravak djeca

provode vrijeme koje je potrebno njihovim roditeljima da ih dovedu, odu na

posao, vrate se po njih, za šta je potrebno oko 10 sati dnevno.

Cjelodnevna škola –organizovna je u mnogim zemljama Zapadne Evrope, SAD

i Kanade, to je cjelodnevni školski sistem usklaĎen s radnim vremenom obično

od 9 do17 sati.

VRSTA CILJA

PRIMJERI

Obrazovni ciljevi Učenik mora znati dobro čitati.

Učenik treba poznavati historiju Bosne i Hercegovine

Učenik treba razumjeti sabriranje.

Eksplicitni ciljevi

poučavanja Učenik će znati odrediti glavnu misao kratke priče.

Učenik će znati nabrojati bosanske banove i opisati njihovu

historijsku ulogu.

Od 10 zadataka sabiranja trocifrenih brojeva učenik će tačno

riješiti 80% zadataka.

6

Čitanje –najstariji oblik čovjekove kulturne djelatnosti, temeljno

sredstvo obrazovanja i spoznavanja svijeta. Čitati znači:

raspoznavati slova u pisanoj ili štampanoj riječi. Čitanje je

komunikacijski proces u kojem je tekst prenositelj poruka, a čitatelj primatelj

poruka.

Činjenice su konkretnosti, odnosno, pojedinosti o objektivnoj stvarnosti koje

čovjek upoznaje perceptivnim putem.

Dalton – plan je didaktički sistem, globalna nastavna strategija

koju je utemeljila Helen Parkhurst 1920. godine u američkom

gradu Daltonu. Za tu je strategiju karakterističan individualni

samostalni rad učenika, ukidanje frontalne nastave i kolektivnog rada razreda.

Učenikov individualni rad usmjerava se pisanim radnim nalozima. Ovaj plan

pruţa mogućnost da, zavisno od sposobnosti, učenici biraju između više niova

težine zadataka u nastavi, pri čemu oni sami određuju kojim će tempom raditi. Sa

svakim učenikom posebno se ugovara šta će i kako raditi, za što dobiva pisane

upute za samostalno učenje. Postoje mjesečni i sedmični zadaci, a novi se

zadaci dobivaju tek nakon završetka prethodno preuzetih. Zato učenici mogu

mnogo brže napredovati iz jednih nastavnih predmeta u odnosu na druge pa

razredi organizirani prema dobi djece nisu više svrhoviti za svladavanje većine

nastavnih predmeta. Učenici rade u posebnim radnim prostorima, a predmetni

nastavnici ih prate i pomažu im u samostalnom svladavanju nastavnih zadataka.

Didaktički funkcionalizam – izdvajanje i apsolutiziranje vaţnosti razvijanja

sposobnosti u odgojno–obrazovnom procesu. Time se u drugi plan stavlja ili

potpuno zanemaruje ostvarivanje drugih pedagoških ciljeva. Zbog naziva

“formalni zadaci” ponekad se govori o didaktičkom formalizmu.

Č

D

7

Didaktički materijalizam – prenaglašavanje vaţnosti sticanja znanja

zasnovanog na zapamćivanju činjenica u odgojno–obrazovnom procesu, a

zanemarivanje ostalih pedagoških ciljeva i aspekata razvoja ličnosti.

Didaktički sistemi – strukturalno i funkcionalno ujedinjeni elementi odgojno–

obrazovnog procesa koji u datoj historijskoj epohi imaju neka originalna obiljeţja

npr. razredno-predmetono-časovni sistem, Montessori sistem i sl. Katkad se

izrazom sistem označavaju i globalne strategije rada u nastavi npr. problemska

nastava. Didaktički sistemi su obično predmetom znanstvenog opisa, objašnjenje

i predviĎanja, a meĎusobno se razlikuju po ureĎenosti odnosa meĎu glavnim

subjektima i faktorima nastave.

Didaktika – (grč. didasko=poučavam, didaskein= poučavati) znanstvena

disciplina koja istraţuje zakonitosti odgojno–obrazovnog procesa. Rezultati

didaktičkih istraţivanja su didaktičke teorije, sistemi, principi, prvila, hipoteze,

znanstvena objašnjenja itd. Razlikujemo opći dio, koji se bavi antropološko–

psihološkim i socijalno–kulturnim pretpostavkama i posljedicama odgojno–

obrazovnog procesa i posebni dio koji se bavi ciljevima i zadacima, sadrţajima i

aktivnostima, oblicima, strategijama, komunikacijom, ekologijom i medijima te

odgojno–obrazovnom klimom.

Pojam didaktika kao i sama znanost koja je odreĎena tim pojmom pojavili su se u Evropi. U Americi se taj pojam nije udomaćio, već se tamo javljaju drugi pojmovi koji sadrţajno pokrivaju ono što u Evropi označavamo izrazom didaktika. Didaktički sadrţaji u američkoj stručnoj literaturi obuhvaćeni su pojmovima nastavna tehnologija, obrazovna tehnologija i kurikulum (engl. Instructional technology, educational technology, curriculum). Prema učenju njemački didaktičara, didaktika je grana pedagogije koja se bavi teorijom odgojno-obrazovnog procesa. Didaktika se ne moţe svesti samo na tradicionalni pojam nastave jer postoje i drugi oblici organiziranog odgoja i obrazovanja. Nastavu čine zajednički rad učitelja i učenika, pa su osnovne etape organizacije toga rada dogovor, ostvarenje dogovorenog (planiranog) te zajedničko vrjednovanje ostvarenoga. Raznovrsni znanstveni, umjetnički i tehnološki sadrţaji i pripadajuće aktivnosti omogućuju zadovoljavanje razvojnih potreba učenika uz primjerenu odgojno-obrazovnu komunikaciju i primjereno nastavno i školsko ozračje. Kroz organizovane odgojno-obrazovne aktivnosti škola treba zadovoljiti spoznajne, doţivljajne i psihomotoričke interese. Vaţna zadaća savremene didaktike je definiranje kriterija za izbor odgovarajućih medija, strategija i mjesta za raznovrsne aktivnosti učenika. Za didaktiku Gudjons kaţe da je "analiza i planiranje procesa podučavanja i učenja putem nastave, te stoga nije neposredno djelovanje, već teorija" (Gudjons, 1992:8). Ona je i "kritika odreĎene prakse, te stoga nije samo teorija, već i promišljanje te prakse i odgovornost za nju" (isto:8).

Didaktika (kao teorija poučavanja) – didaktičko satajalište koje je ostavilo iza

sebe jasan razvojni proces od svog prvog poznatog shvatanja kao “Berlinski

model” ( Heimann/Otto/Shulz, 1965 ), do “Hamburškog modela” (Shulz, 1981).

Shulz skicira jedan model nastave koji treba posluţiti kao teorijski model za

analizu i planiranje nastave. U središtu didaktičkog modela stoji odreĎena

sistematika strukturnih momenata didaktičkog djelovanja: poučavatelji; učenici –

kao partneri nastavnog planiranja; nastavni ciljevi – intuicije i teme; ishodišni

8

poloţaji učitelja i učenika; varijable posredovanja poput metoda, medija; kontrola

uspjeha – samokontrola učenika i učitelja.

9

Didaktika (kritičko–komunikativna) – didaktičko stajalište u čijem su središtu

aksiomi komunikacije te moguće smetnje (Rainer Winkel). Ţeli se bolje razumjeti

sloţena praksa školskog djelovanja s obzirom na smetnje što se javljaju u

procesu nastave.

Didaktika (eksperimentalna) – naučna pedagoška disciplina koja eksplorativno

(istraţivački) proučava zakonitosti odgoja i obrazovanja u nastavi. Intencija

eksperimentalne didaktike je kontrolirano usavršavanje nastavnog rada u skladu

sa pedagoškom stvarnošću i dinamikom razvoja društva u cjelini. Za realizaciju

navedenih ambicija eksperimentalna didaktika bi trebalo da, pored standardne

didaktičke teorije, posebnu paţnju posveti vezi sa ostalim naukama, inovacijama

u nastavi i taksonomiji didaktičkih oblasti, tema i termina.

Didaktika (kibernetička) – kibernetičko–informacijska teorija koja pod

pretpostavkom datih ciljeva primjenjuje kibernetičke pojmove i metode na

planiranje nastave. Postupak izobrazbe shvata se kao regulacijski krug u kojem

se najprije imenuje nastavni cilj (treba – vrijednost). Kao upravljač pojavljuje se

poučavatelj koji slijedi odreĎenu nastavnu strategiju kako bi postigao nastavni

cilj. Mjera upravljanja je adresat na kojeg djeluju remeteće veličine (unutarnje i

spoljnje). Njegove se reakcije mjere senzorima (to su kontrole znanja), te se,

naposlijetku, kao jest–vrijednost uporeĎuju s treba – vrijednost.

Didaktika (kritičko–konstruktivna) – didaktički model Wolfganga Klafkija čija je

središnja kategorija pojam obrazovanja. Klafki razumije vezu učenja i poučavanja

kao interakcijski proces, u kojem onaj ko uči uz potporu učitelja preteţno

samostalno usvaja spoznaje i stječe sposobnost za suočavanje sa svojom

historijsko–društvenom zbiljom. Takvo učenje mora biti u srţi otkrivajućeg,

odnosno razotkrivajućeg i smislenog, razumijevajućeg poučavanja, u koje su

umetnuti oblici vjeţbanja, ponavljanja itd. Nastava pak mora – prema

spomenutim pretpostavkama – biti diskurzivno pripravljena i planirana, tj. mora

doći do suplaniranja nastave s učenicima, do zajedničke kritike nastave, do

nastave orijentirane na učenike.

Didaktika (orijentirana na cilj učenja) – znanstvenoteorijski temelj ovog

modela je bihejviorizam. Odnos ovog modela spram kritičkog kurikulumskog

istraţivanja pribavio mu je i oznaku “kurikulumska didaktika”, a vezuje se uz ime

Christine Mőller. Ovdje se radi o komponentama kurikulumskog pristupa što je u

vezi s pragmatičnim i kratkoročnim nastavnim planiranjem. Kurikulumska

didaktika polazi od toga da je tačno postavljanje ciljeva bitan element, te da se

uspjeh provjerava samo na temelju tako odreĎenih ciljeva.

Didaktika (zakoni i zakonitosti) – zakoni u didaktici su dio zakonitosti kao šireg

okvira javljanja odreĎenih pravilnosti, tendencija, normi, generalizacija. Otuda je

10

nuţno vršiti distinkciju meĎu ova dva često upotrebljiva izraza i pojma, jer je riječ

zakonitosti poprimila šire značenje od zakona, iako je njen osnov zakon.

Dinamika odgojno–obrazovnog procesa – odgojno–obrazovni proces se u

odreĎnom vremenu i prostoru dogaĎa, pa ga treba posmatrati kao zbivanje

(dogaĎanje). Ta se dinamika obično prikazuje u etapama odgojno–obrazovnog

procesa te subjektima koji u tom procesu aktivno učestvuju.

Dogovor – prva etapa odgojno–obrazovnog procesa koja ima svoje mikroetape:

ispitivanje odgojno – obrazovnih potreba, programiranje, planiranje i

pripremanje.

Didaktička digresija – smišljeno sračunato odstupanje, privremeno kratko

odstupanje od teme izlaganja, u cilju osvjeţenja nastavnog procesa pri uočenoj

pojavi umanjene sposobnosti praćenja izlaganja od strane većeg broja

slušalaca, učesnika nastavnog procesa usljed izlaganja.

Didaktički dogmatizam – usvajanje znanja u procesu učenja i nastave bez

provjeravanja njihove naučne istinitosti i objektivnosti, bez razumijevanja suštine.

Didaktički principi – razvojno historijske kategorije koje sluţe reguliranju

koncepcije i tokova nastavnog rada.

Didaktički trougao obuhvata nastavnika, učenika i nastavne sadrţaje.

Diferencijacija – razdvajanje, razlikovanje, nastajanje razlika, račšlanjivanje

jedinstvenog na razno i različito, pa i raslojavanje.

Diferencijacija nastave – preteţno organizaciona mjera koja demokratski

usmjerava učenike prema njihovim specifičnim meĎusobnim razlikama, u

povremene ili stalne , homogene ili heterogene nastavne grupe. Takvu nastavnu

diferencijaciju uslovljavaju veće ekonomske odgojno–obrazovne potrebe,

demokratizacija i humanizacija društvenih odnosa, zahtjevi za većom

kreativnošću škole.

Dodatna nastava –namijenjena je učenicima koji pokazuju veći interes za

proučavanje odreĎenih znanstvenih područja. Oni ovu nastavu pohaĎaju nakon

što izvrše obaveze u redovnoj nastavi. Organizira se u sklopu pojedinih

nastavnih predmeta.

Dopunska nastava organizuje se za učenike koji iz bilo kojeg razloga zaostaju

u učenju. Ova nastava ima instrukcijski i interventni karakter i nastavni rad je

individualiziran.

11

Dogmatizam u nastavi je način mišljenja zasnovan na poznavanju pojmova i

formula (dogmi), neovisno o razvoju nauke i prakse računa se o konkretnim

okolnostima mjesta i vremena.

Dociranje (lat. docere-obučavati, poučavati); je učenje drugog, drţanje

predavanja, upućivanje, predavanje. Danas: pretjerano poučavanje, nedovoljno

razumljivo, loše predavanje, opterećeni učenici izrazima i frazama.

Dedukcija je oblik misaonog zaključivanja o pojedinostima na osnovu

općenitosti ili generalizacija. To je primjena općeg na posebno i pojedinačno

koje pripada općemu. U metodici se dedukcija naziva još konkretizacija jer se

spoznate općenitosti konkretiziraju pojedinačnim primjerima.

Demonstracija u nastavi pokazivanje u nastavi svega onoga što se moţe

doţivjeti perceptivno, a to su: statički realiteti, dinamički realiteti, aktivnosti.

Demonstriranje je nuţno popraćeno promatranjem u nastavi, a mora biti stručno

organizirano i rukovoĎeno.

Determinizam –općenito se odnosi na tezu prema kojoj sva zbivanja i u prirodi i

u društvu, pa čak i ona psihička, podlijeţu zakonima, odnosno, potpuno su

odreĎena njihovim uzrocima (vidi: Vrednovanje u nastavi).

Ekologija – općenito, nauka o odnosu organizma prema okolini,

o njegovom smještanju i pojavljivanju u prostoru.

Ekologija nastave – odgojno–obrazovna ekologija je pedagoški pojam koji

označava prostore, odnosno sredinu u kojima se odvija odgojno–obrazovni

proces, te odnos subjekta prema toj sredini.

Emocionalna klima – ukupno emocionalno stanje sudionika odgojno–

obrazovnog procesa koje se manifestira kao osjećaj ugode ili neugode. Povoljna

emocionalna klima povoljno utječe na rezultate odgojno–obrazovnog procesa, a

nepovoljna, u kojoj su prisutni strah i dosada, ometa odgojno–obrazovni proces.

Evaluacija (vrednovanje) u nastavi – kompleksan postupak procjenjivanja,

ocjenjivanja, odreĎivanja vrijednosti tokova i rezultata nastavnog rada. Vaţna je

etapa nastavnog procesa u kojoj trebaju učestvovati svi subjekti nastave.

Egzemplarna nastava – u osnovi naziva ovog sistema je riječ exemplum što

znači „uzor, primjer, model, tip“ koji je reprezentativan za odreĎenu grupu

E

12

sadrţaja. Egzemplarna nastava pretpostavlja samostalnu obradu od strane

učenika.

13

Ekskurzija – poseban oblik nastave izvan školske učionice. Organizuje se radi

neposrednog izučavanja nastavne graĎe koja se ne bi mogla uspješno izučiti u

učionici. Na ekskurziji vlada posebna radna atmosfera, koja se razlikuje od one u

ućionici. Tu su učenici slobodni, ali je zbog toga potreban veći stepen discipline.

Djeca imaju konkretne duţnosti, što doprinosi formiranju radnih navika i radne

odgovornosti. Učenici ekskurziju doţivljavaju veoma snaţno pa su sadrţaji koje

nauče na ekskurziji mnogo trajniji.

Epohalna nastava – javlja se u Njemačkoj kao sistem organizacije nastave po

kojem se pojedini predmeti izmjenično obraĎuju u duţem vremenskom razdoblju

ili epohi. Prema opsegu, karakteru pojedinih tema reguliše se i trajanje

predmetne epohe. Adekvatni naziv bi bio “nastava po epohama”.

Ekstenzitet znanja se odnosi na širinu znanja koje treba postići svakom

konkretnom nastavnom jedinicom.

Etapno vrednovanje u nastavi ono stoji u čvrstoj vezi sa tekućim praćenjem

kvaliteta nastave i napredovanja učenika, ali ih moţemo i posebno sagledavati i

obraĎivati, jer svako od njih ima neke svoje specifičnosti koje moţemo istaći više

u diferenciranoj, nego u integralnoj obradi.

Ergologijska osnova nastave označava novu kvalitetu u nastavnom radu.

Nastava se shvaća kao radni proces u zajednici učenika, nastavnika, roditelja, u

realizaciji konkretnih sadrţaja.

Empirijsko proučavanje je najkompleksnije i najrazgranatije zbog toga što je

nastava integralni proces, pa se u njoj uvijek isprepliću i svi ostali problemi

manje ili više poznati, koji se trenutno ne proučavaju, a koji itekako utiču na

proučavani problem.

Faktori nastavnog rada – u osnovne faktore nastavnog rada

ubrajaju se: učenik, nastavnik i nastavni sadrţaji. Neki

didaktičari u osnovne faktore nastave ubrajuju i materijalno-tehničku podršku.

F

14

Freinetov sistem (freineov sistem) je didaktički sistem koji je utemeljio Freinet

nakon Prvog svjetskog rata, a koji se sastoji u naglašenoj orijentaciji na

raznovrsne aktivnosti učenika, na učenje iz primarnih izvora bez obaveznih

udţbenika. Svaka škola koja radi po ovom sistemu ima svoju štampariju u kojoj

se umnoţavaju materijali koji zamjenjuju udţbenike. Uobičajeno je da ove škole

imaju i učeničku zadrugu te da izdaju školski list.

Godišnji ispiti su jedan od načina vrednovanja na kraju školske

godine. Oni se obavljaju u okviru redovne nastave u osnovnim i

srednjim školama u slučajevima kada nastavu izvode nastavnici čija stručnost

nije priznata kao valjana za davanje završne ocjene, te se angaţuju odgovarajući

nastavnici, da oni ispituju i ocijene učenike.

Generalizacija ili uopćavanje je logički postupak kojim od jednog pojma

dolazimo do drugog, općenitijeg.

Hardver – (engl. hardware –tvrda roba) materijal koji ulazi u

konstrukciju elektronskog računala, fizički dio računala. Katkad

se time misli na tehničku podlogu za realizaciju nekog programa

npr. video – hardver.

Herbartizam – izraz kojim se označavala intelektualistička didaktika i

normativna pedagogija kojima je osnovna obiljeţja dao J. F. Herbart (1776 –

1841). On je zagovarao aktualizaciju nastavnog procesa u četiri stepena:

jasnoća, asocijacija, sistem, metoda. Ovim se izrazom danas ponekad označava

naglašena orijentacija odgojno–obrazovnog procesa na kognitivni razvoj te

insistiranje na krutoj artikulaciji tog procesa.

Hipoteza – pretpostavka o objektivnom postojanju nekih činjenica, odnosa ili o

uzrocima nekih pojava ili o postojanju zakonskih veza meĎu odreĎenim

pojavama.

G

H

15

Horizontalan i vertikalna korelacija nastavnog sadržaja

Horizontalna korelacija je takva vrsta povezanosti nastavnog sadrţaja koja

podrazumijeva povezanost sadrţaja različitih nastavnih predmeta na nivou

jednog razreda. Pod vertikalnom korelacijom nastavnog sadrţaja se

podrazumijeva meĎusobno povezivanje sadrţaja na nivou više razreda.

Moţemo ih pratiti u dva pravca;

1. povezanost sadrţaja u okviru jednog nastavnog predmeta, ali kroz više razreda (npr. jedan sadrţaj i orijentacija u okviru jednog nastavnog predmeta, kao što je, naprimjer, povezivanje prirode i društva kroz četiri razreda).

2. drugi pravac se sastoji u povezivanju istih sadrţaja koji se javljaju u više nastavnih predmeta više razreda (npr. orijentacija se najprije obraĎuje u okviru nastavnog plana prirode i društva od prvog do četvrtog razreda, a nakon toga u nastavi geografije od petog do osmog razreda ).

Individualizirana nastava – nastojanje da se u organizaciji

odgojno – obrazovonog procesa optimalno uvjeţbaju

individualne karakteristike svakog učenika. To se postiţe

organizacijom individualnog rada učenika primjerenog njihovim mogu}nostima.

Ponekad se ti zadaci saopćavaju učeniku usmeno, a ponekad kao napisani radni

nalozi.

Individualna nastava – nastava koju organizira jedan učitelj sa jednim

učenikom. To je bio dominantan sistem rada prije pojave razredno-časovnog

sistema, a danas ga sre}emo kao rješenje za školovanje hendikepiranih ili

talentiranih npr. u muzičkim školama, te djeca imućnih graĎana koji svojoj djeci

mogu osigurati privatnog učitelja.

Informacija – vaţan komunikologijski pojam koji označava obavijest, podatak,

odnosno saopćenje o nečem novom i nepoznatom.

Inovativno učenje – učenje usmjereno budućnosti uz koje je vaţna anticipacija

ili predviĎanje umjesto pasivnog prilagoĎavanja postojećem, te participacija,

odnosno aktivno sudjelovanje učenika. Anticipativno učenje znači ovdje

aktiviranje fantazija, stvaralaštvo, te uzimanje u obzir razvojnih teţnji i

vrijednosti. Suprotno od “inovativnog” je adaptivno poimanje učenja ( “učenje kao

mijenjanje pojedinca na osnovu prethodnih iskustava” ).

Intenzifikacija nastave – (intenziviranje nastave i učenja ) zajednički naziv za

različite aspekte i stupnjeve povećanog napora nastavnika i učenika za nastavu i

u nastavi radi postizanja većeg i boljeg učinka.

I

16

Iskustveno učenje – učenje uz koje subjekti koji uče učestvuju u planiranju i

organizaciji učenja, te stvaranju iskustva. U procesu aktivnog stvaranja iskustva

subjekat slobodno oblikuje vlastite odgovore na neku situaciju. Takvo učenje

susrećemo u učenju uz simulacije igre, zatim uz učenje otkrivanjem i učenje

rješavanjem problema.

Ilustracije u nastavi – didaktički postupak kojim se zbog prostorne udaljenosti,

sloţenosti ili drugih razloga, izvorna stvarnost zamjenjuje i proučava pomoću

nastavnih sredstava kao didaktički oblikovane izvorne stvarnosti ( ilustrativna

sredstva, aplikacije, fotografije, nastavni film ).

Indirektna nastava –način izvoĎenja nastave u okviru koga odreĎeni obrazovni

program, umjesto u obliku njegovog interpretiranja, tj. neposrednog izlaganja i

tumačenja od strane nastavnika, pod rukovodstvom nastavnika znatnim dijelom

savladavaju učenici.

Individualni plan rada nastavnika je pedagoški dokument koji sadrţi operativni

plan nastavnika za odreĎeni vremenski period. Pri izradi ovog plana, svaki

nastavnik je obavezan da analizira konkretnu situaciju u kojoj se radi i na osnovu

zaključaka koje izvode upoznavanjem te situacije.

Indukcija je poseban oblik

zaključivanja i metoda saznavanja,

koji polazi od izvjesnih,

pojedinačnih činjenica (stavova,

sudova) i iz njih izvodi opće sudove

o svim predmetima koji pripadaju

istoj grupi. Karakterizira se

uopćavanjem, generalizacijom i

sintezom. Osnovu indukcije čini, da

svaki predmet predstavlja jedinstvo

pojedinačnih i općih osobina.

Induktivne metode u nastavi

nastavne metode koje se zasnivaju

na indukciji kao logičnom postupku saznanja, koji polazi od pojedinačnih

slučajeva, pa se na osnovu njih dolazi do općeg zaključka. Induktivni karakter

najčešće ima metoda demonstriranja koja se zasniva na posmatranju predmeta i

pojava.

Inicijalno mjerenje je početno mjerenje, utvrĎivanje početnog stanja znanja,

psihičkih sposobnosti ili bilo koje druge, zavisno promjenjive veličine čija se

promjena očekuje pod dejstvom odreĎenog eksperimentalnog faktora.

S1 je P S2 je P S3 je P ..........

S1, S2, S3, .....Sn su neki S _______________________

Svi S su P

Primjer indukcije

17

In-service-training-of-teachers je sistem osposobljavanja za nastavnički poziv

sticanja pedagoškog obrazovanja u toku vršenja nastavničke prakse.

Shavaćanje po kome je čisto akademsko obrazovanje, odnosno, osposobljenost

u struci dovoljan uslov za prijem u nastavnički poziv i da je iskustvo stečeno

neposrednom praksom adekvatan ekvivalent prethodnom specijalnom nastavno-

pedagoškom obrazovanju.

Institucionalno obrazovanje je oblik vaspitno-obrazovnog rada koji se

organizira i izvodi u posebnim, za to odreĎenim ustanovama. Organizirano je u

skladu sa dostignućem pedagoške nauke i prakse, a obavljaju ga za taj posao

specijalno kvalificirani stručnjaci-pedagoški radnici. Ovo vaspitanje, zbog svoje

organiziranosti, planskog i sistematskog karaktera , predstavlja pedagoški i

društveno najefikasniji oblik vaspitanja.

Intelektualizam u nastavi i vaspitanju je pravac koji se svodi na sticanje

znanja sa isključivom orijentacijom na razvijanje razuma ili intelekta.

Intencionalno učenje je svjesno, preuzeto, namjerno učenje, učenje

organizirano ili uobličeno u odreĎeni sistem, planirano i ka odreĎenom cilju,

usmjereno i planski voĎeno učenje.

Interesovanje u nastavi u nastavi i vaspitanju ovaj termin označava teţnju da

se nešto ispita, sazna, uradi, postigne, realizuje i najčešće je obojeno emocijama

prijatnosti.

Interferencija učenja je pojava pri paralelnom vjeţbanju dviju različitih

aktivnosti ili učenju gradiva više različitih predmetnih područja, pri čemu

vjeţbanje jedne aktivnosti ometa i oteţava izvršenje drugih aktivnosti.

Jena plan – pedagoški koncept, globalna nastavna strategija koju

je utemeljio Peter Petersson 1924. godine u eksperimentalnoj školi

Univerziteta u Jeni (Njemačka ). U školama koje zagovaraju taj sistem nastoje se

stvoriti uvjeti kakve djeca imaju kod kuće. Škola je zajednica učitelja, djece i

roditelja. Učenički kolektiv je sastavljen od djece različite dobi.

J

18

Katehetska nastava – ovaj oblik nastave se konstituira u

uvjetima izrazito autoritativno–direktivnog shvatanja odgoja,

nastavno poučavanje i učenje nije prvenstveno orijentisano na

čovjeka kao pojedinca, već na upoznavanje Boţijih zakona,

institucionalnih dogmi, vječne istine. Ova vrsta nastave predstavlja konzistentan

sistem tačno odreĎenih pitanja i odgovora datih u nekom logičkom slijedu. Pri

tome pojedinac gubi individualnost i pretvara se u stroj koji pamti.

Kompleksna nastava – sistem u nastavi utemeljen u bivšem Sovjetskom

Savezu 1923.godine. Protagonisti ovog sistema bili su Krupska, Lunačarski,

Blonski i drugi, a osnovne su mu karakteristike ukidanje predmetne nastave i

četrdesetpetominutnog nastavnog sata. Umjesto predmeta iz ţivotnih i

proizvodnih područja, birani su odreĎeni kompleksi koji su obraĎivani s gledišta

prirode, rada i društvenih odnosa. Taj sistem napušten je 1932.godine.

Komunikacija – interakcija neke osobe s drugom osobom ili jedne osobe sa

neţivim izvorom radi prenošenje informacije. Elementi komunikacijskog procesa

su: pošiljalac, primalac i sadrţaj. Komunikolozi, takoĎer, meĎu elemente

komunikacije, spominju i feedback.

Komunikaciju moţemo posmatrati kao čovjekovu dimenziju, a ne jednu od mnogih mogućnosti čovjekovih djelatnosti. Dok je moguće, naprimjer, ne jesti, ne hodati, ne graditi, čovjeku je nemoguće nekomunicirati. Ljudsko biće je biće komunikacije; svako djelo, svaki pokret uvijek izraţava odnos prema nekom značenju. Ljudska komunikacija sloţena je pojava: to je proces u kojem meĎusobno učestvuju različiti subjekti. Ne izmjenjuju se poruke, nego se šalju i primaju nizovi znakova koji su shvatljivi, povezani na uobičajen način uz odreĎena značenja, prema dogovorenim (naučenim) pravilima. Nesiguran ishod procesa komunikacije odreĎen je i činjenicom što nikada nije u opticaju samo jedna poruka. Čovjek saopćava drugom čovjeku istovremeno različitim kanalima, upotrebljavajući različite kodove. Općenito je poruka popraćena uputama za dekodifikaciju poruke (metakomunikacija): tako da se moţe dogoditi da se riječima izraţava poštovanje, a bojom glasa da se to opovrgava. Tokom komunikacijskog procesa moguće je javljanje različitih grešaka ili poteškoća u primanju informacije, koje se nazivaju buka, šum ili redundacija u komunikacijskom kanalu. U razmatranju odnosa komunikacije i učenja, treba imati u vidu sljedeće karakteristike komunikacije:

1. Komunikacija je prenošenje i razumijevanje značenja poruka (a značenje se usvaja učenjem).

2. Komuniciramo, izmeĎu ostalog, da prenesemo informaciju, da podučimo/naučimo te da obavimo zadatak.

1. Uspješna komunikacija u akademskim i stručnim situacijama podrazumijeva veću kognitivnu kompleksnost (kognitivna vještina komuniciranja, usvaja se učenjem).

K

Model komunikacijskog kanala

19

Kombinovana odjeljenja su takva odjeljenja u kojima istodobno i u istoj učionici

radi jedan učitelj sa dva ili više razreda. Koliko će razreda biti u odjeljenju zavisi

uglavnom od broja učenika. Postoje različite kombinacije:

1.da se kombinuju bliţi razredi ( I,II,II,IV );

2.da se kombinuju dalji razredi ( I,IV );

3.da se kombinuju dva susjedna ( II,III );

4.da se kombinuju naizmjenično prvi i treći, odnosno drugi i četvrti.

Koncentracija nastave – sistem pokušaja da se prevladaju nedostaci

predmetnog sistema. Ideja koncentracije nastave potiče od Zillera (19. stoljeće),

a u realizaciji je poprimila različite oblike. Tako su poznati pokušaji koncentracije

osnovnih sadrţaja učenja oko osnovnog predmeta, ili su predmeti grupisani po

srodnosti. Ponekad su ţivot i ljudski rad bili središte oko kojeg se grupišu

osnovni nastavni sadrţaji.

Konkretizirati nastavne ciljeve znači iskazati ih tako da se više nezavisnih

procjenjivača moţe lahko sloţiti jesu li oni ostvareni.

Korelacija u nastavi –najšire i najopćenitije značenje korelacije odnosi se na

uzajamnost, povezanost ili zavisnost odnosno činjenicu da su dvije stvari ili

varijable tako povezane da je promjena u jednoj praćena odgovarajućim ili

paralelnim pojavama u drugoj.

Kurikulum –latinska riječ

curriculum općenito znači «hod»

(zapravo, «tok») kroz pouku/

obuku. Taj hod, tok odvija se

prema odreĎenom planu i prema

odreĎenom programu. Kurikulum

je pedagoški pojam koji obuhvata

definirane ciljeve i sadrţaje

učenja, metode, situacije i

strategije, te naučne evaluacije.

Ponekad se ovim izrazom misli

samo na nastavni plan i program.

Sredinom 60-ih riječ se počinje primjenjivati u Njemačkoj za označavanje novog (operacionaliziranog) nastavnog plana i programa. Razvoj kurikuluma 70-ih godina bio je velika nada u znanstveno planiranu, društveno utemeljenu i praktički provedivu nastavu. U američkoj pedagoškoj terminologiji pojam „curriculum” sadrţajno pokriva pribliţno ono što u evropskoj literaturi označava izraz didaktika. Kurikulum se moţe definisati i kao obimno

Prikaz elemenata koje obuhvata kurikulum

20

planiranje, organizacija i provjeravanje procesa rada i djelovanja s obzirom na odgovarajuće detaljne ciljeve, sadrţajne elemente, organizaciju te kontrolu postignuća prema globalno postavljenim ciljevima i prema pretpostavkama za odvijanje procesa.

Kazne u odgoju sredstvo pedagoškog uticaja koje se primjenjuje kada

odgajanik prekrši norme društvenog ponašanja ili ne izvrši opravdano postavljeni

zahtjev odgajatelja.

Kampanjsko učenje je neredovno i nesistematsko učenje; učenje na brzinu.

Uzroci kampanjskog učenja: nedovoljna provjeravanja, motiviranost učenika,

nezainteresiranost, formiran stav učenika da se do pozitivne ocjene moţe lahko

doći, odsustvo radnih navika, preokupacija pojedinih učenika ličnim problemima.

Faktori mogu biti i obiteljske prilike, neplansko prelaţenje gradiva od strane

nastavnika, nesistematsko utvrĎivanje znanja, neredovna kontrola domaćih

zadataka, zapostavljanje pojedinih učenika, preopterećenost učenika gradivom.

Posljedice su:praznine u znanju, površnost i nesistematičnost.

Klasifikacija učenika je sistem vrednovanja učeničkog rada u školi u obliku

ocjenjivanja učeničkog napretka i vladanja specijalnim oznakama koje su u tu

svrhu ustanovljene. Postoje različiti sistemi klasifikacije, a u školi su

najrasprostranjenije: numerički sistem, sistem bodovanja. Cilj klasifikacije je da

se učeniku poslije kraćeg ili duţeg perioda njegovog rada u školi saopći sud o

njegovom napretku, a takoĎer i roditelju učenika.

Klasično obrazovanje je obrazovanje kome se glavna paţnja poklanja

upoznavanju antičke kulture, učenju latinskog i grčkog jezika, knjiţevnosti i

historije.

Komparativna metoda u pedagogiji je termin koji se u metodološkoj literaturi

ponekad upotrebljava u značenju posebne naučne metode u pedagogiji, kojoj je

cilj proučavanje pojedinih pedagoških pojava uporedno u više zemalja.

Konfabulacija je pojava da lice, mlado ili odraslo, ono što nije dobro upamtilo ili

je zaboravilo u svojim usmenim ili pismenim iskazima, ispunjava izmišljenim

stvarima.

„Korektivna nastava“ predstavlja rad nastavnika na ispravljanju grešaka u

učenju.

21

Listići za nadoknaĎivanje – sluţe da učenici ovladaju bitinim

sadrţajima i tehnikama koje u ranijim učenjima nisu savladali.

Pošto se istraţivanjem otkriju propusti u obrazovnom nivou svakog učenika,

nastavnici spremaju seriju listića za svaku novonastalu teškoću.

Manhajmski sistem – didaktički koncept koji je utemeljio A.

Sickinger u gradu Mannheimu (Njemačka) 1900. godine. Prema

tom konceptu u obaveznim osnovnim školama djeca su

grupisana u odjeljenja prema sposobnostima. Tako su postojala odjeljenja za

normalnu djecu koja iz raznih razloga zaostaju, ali i odjeljenja za darovitu djecu.

Koncept je sluţbeno napušten dolaskom nacista na vlast.

Medij – sredstvo prenošenja informacija, odnosno komuniciranja. Nastavni medij

je nosilac, odnosno posrednik informacija u pedagoškoj komunikaciji. Medij je

knjiga, film, čovjek i sve što moţe pomoći posredovanje informacije, odnosno

komunikacije.

Mentorska nastava – sistem nastave u kojem dominira mentorski rad učitelja s

pojedinim učenikom. Takvu nastavu karakteriše povećana briga učitelja za

napredovanje odreĎenih učenika npr. talenata, učenika s posebnim potrebama,

učenika koji rade na nekom istraţivačkom projektu i sl. Učitelj se ovdje priprema

sa jednim odreĎenim učenikom. Takav sistem rada moţe pratiti učenje i

poučavanje u kolektivnoj nastavi, a takoĎer moĎe karakterisati i individualnu

nastavu.

Metode – načini otkrivanja, odnosno komuniciranja subjekata

odgojno–obrazovonog procesa uz ostvarivanje zadataka. Odgojno–obrazovne

strategije dijele se na metode, a ove na veći broj postupaka. Metode temeljitije

proučavaju metodike pojedinih odgojno – obrazovnih područja.

Metode didaktičkog istraživanja – provjereni načini spoznavanja zakonitosti i

problema nastave i didaktičke misli. One su osnova za otkrivanje i rješavanje

problema. Metode didaktičkog istraţivanja uslovljene su širinom i dubinom

naučnog rada, klasifikacionim kriterijima, tradicijom gledišta o metodama, kao i

shvatanjima same didaktike.

L

M

22

Metode koje imaju logičko-naučnu koherentnost i efikasnost u proučavanju nastve i didaktičkog opusa kao cjeline:

historijska metoda proučava didaktičku misao i nastavnu praksu u prošlosti.

Teorijska metoda polazi od spoznaja, vaţnih podataka, shvatanja, odnosa i rješenja, te logičko-misaonim putem dolazi do novih rješenja, pogleda i naučnih istina. Rijetko se primjeruje kao jedina metoda, a često u istraţivanjima gotovo svake prirode

Empirijsko-eksperimentalna metoda podrazumijeva naučno praćenje eksperimentalnog faktora u kontrolisanim uslovima nastavnog rada. U nastavi se namjerno vrše promjene u sadrţajima, sredstvima, organizaciji, stimulaciji ili verifikaciji, prati se jačina i pravac djelovanja namjerno izazvanih pojava.

Metodika – specijalna didaktika koja se bavi odgojno–obrazovnim procesom na

konkretnom nivou. Razlikujemo metodiku odgoja i metodiku obrazovanja, a u

svakoj od njih metodike uţih odgojnih ili obrazovnih područja.

Metodologija – methodos (grč.) –put, način, hod; logos (grč.) –nauka, učenje,

riječ; ovim pojmom se mdefiniše 1. planski postupak za postignuće nekog cilja

na naučnom ili praktičnom području; 2. filozofska disciplina, dio logike, koja

proučava puteve spoznaje, osobito spoznajno – teorijske osnove, metode,

postupke i tehnike od kojih se polazi, odnosno koje se upotrebljavaju pri

konstrisanju teorije i ustanovljavanje znanstvenih zakona na nekom području.

Pored opće metodologije, postoje tzv. spoecijalne metodologije, koje jednim

dijelom pripadaju znanosti u kojoj se koriste, a drugim filozofiji, kojoj pripada

opća metodologija.

Metodologija didaktičkih istraživanja je dio didaktike koji se bavi problemima

projektovanja, metoda i tehnika poučavanja kao provjerenih načina saznavanja

zakonitosti i tokova u nastvai i didaktičkoj nauci.

Mnemotehnike su različiti postupci kojima se

olakšava zapamćivanje nekog verbalnog, ali i

drugih simboličkih materijala prilikom njihovog

učenja (oslanjaju se isključivo na kognitivne

procese onoga koji uči te ne koriste nikakva

vanjska pomagala za učenje). Mnemotehnike

se temelje na korištenju prethodno dobro,

najčešće do automatizma naučenog

materijala. Osnovna načela na kojima

počivaju mnemotehnike su:

asocijacija (povezivanje)

imaginacija (predočavanje)

lokacija (mjesto) Asocijacije mogu biti po značenju i zvučnosti. Mnemozina – limuzina je primjer asocijacije po zvučnosti. Najsnaţnije su one asocijacije koje se oslanjaju na lično iskustvo. One nastaju kroz ţivotno

Korištenje imaginacije na primjeru Pitagorine teoreme

23

iskustvo učenika izvan škole, ali i u nastavnom procesu. Kao primjer lične asocijacije moţe posluţiti poznati primjer, koji pomaţe u zapamćivanju pravila mnoţenja algebarskih izraza u kojima je plus (+) prijatelj, a minus (-) neprijatelj, pa se kaţe: Prijatelj moga prijatelja je i moj prijatelj (+ x + = +); neprijatelj moga neprijatelja je moj prijatelj (- x - = -); neprijatelj moga prijatelja je moj prijatelj (- x + = -). Imaginacija je vrlo moćan način kojim oblikujemo slike u glavi koje za nas imaju najviše značenja. Slike u glavi (predodţbe) lakše je oblikovati ukoliko su nam date stvarne slike. Lokacija ili mjesto je zapravo mentalna slika (predodţba) nekog dobro poznatog mjesta koje moţe posluţiti za smještanje informacija koje treba upamtiti. Najčešće je to prostor doma ili učionice, ali moţe biti i dobro poznati put od kuće do škole ili nekog drugog mjesta.

Monitorski sistem – (lat. monitor =opis, savjetnik, onaj koji opominje) didaktički

sistem koji je utemeljio A. Bell 1792. godine u Indiji. Jedan učitelj poučava

istovremeno više desetaka ili čak više stotina učnika, a pri tom mu pomaţ bolji ili

stariji učnici. Prvo učtelj poučva najbolje ili starije učnika, a oni, nakon toga,

poučvaju ostalu djecu u manjim grupama. Sličo je radio i J. Lancaster u Londonu

1798.godine, pa je taj sistem rada poznati i kao Bell – Lancasterov sistem.

Montessori sistem –didaktiči sistem koji je utemeljila Maria Montessori počtkom

ovog stoljeć u Italiji, a koji polazi od ideje slobodnog odgoja. Za takav odgoj

treba osigurati adekvatnu sredinu i materijale za samostalne aktivnosti djece.

Osnovne potrebe djece zadovoljavaju se u posebno ureĎnim prostorima s

mnogo raznovrsnog materijala i bez krutog razredno–predmetno–satnog

sistema.

Multimedijalnost – istovremeno korišenje dvaju ili viš medija u odgojno–

obrazovnoj komunikaciji, koji se meĎusobno dopunjuju ili obogaćuju u djelovanju.

Mikronastava (nastavni postupak) –koji se od 1963. godine razvija na

Univerzitetu Stanford (SAD). Iz kompleksne nastavne situacije izdvoje se

24

mikroelementi koji se vjeţbaju gotovo do perfekcije (takvi elementi mogu biti

vještina izlaganja, vještina voĎenja razgovora itd...)

Monometodizam je traţenje jedne univerzalne metode nastavnog rada i

shvatanje da je jedna metoda nuţna i potrebna.

Motivi – su faktori koji pokreću pojedinca na aktivnost.

Motivacija – termin kojim se u savremenoj psihološkoj literaturi označavaju tri

grupe pojava. To su: 1) uzroci, pokretači ili izvori ponašanja; 2) procesi

pokretanja, energizovanja i usmjeravanja ponašanja; 3) očekivani ili ostvareni

ishodi ponašanja, koji mu daju odreĎeni smisao.

Često se koristi za označavanje samo jedne od navedenih osnovnih

motivacionih pojava.

Matematika je jedna od osnovnih odgojno-obrazovnih oblasti koja u osnovnim i

srednjim školama obuhvata osnove aritmetike, geometrije, algebre,

trigonometriju i prve pojmove matematičke analize.

Materijalno obrazovanje je didaktička teorija, prema kojoj u odabiranju sadrţaja

obrazovanja, u izradi nastavnog plana i programa, kao osnovni kriterij sluţi to da

za sadrţaje obrazovanja treba predvidjeti što veću količinu činjenica. U

zasnivanju ove teorije polazi se od toga da se „obrazovanje jednog čovjeka cijeni

prema količini znanja kojim raspolaţe“. Glavni zadatak nastave i obrazovanja

jeste da na učenike prenese što veću količinu ovih činjenica.

Medresa je naziv za islamske vjerske srednje škole osnivane u našim krajevima.

Osnovane su većinom uz dţamije, i preteţno nose ime svog osnivača, a

najčešće su internatskog tipa, gdje se dolazilo nakon završenog mekteba.

Metode učenja su smišljeni, organizirani putevi ili načini kojima se stiču znanja,

vještine i navike. Ima ih više vrsta i mogu se na razne načine klasificirati, što

zavisi od toga što se uzima kao osnova podjele.

Nastava je kontinuiran odgojno-obrazovni rad polaznika i voditelja

zasnovan na društveno verificiranim ciljevima i zadacima,

didaktički prilagoĎenim sadrţajima, sredstvima, organizacionim

oblicima i prostorno-radnim uslovima. Nastavni rad se rad odvija tokom jedne

nastavne godine u kojoj se radi izmeĎu 175 i 185 nastavnih dana. Učenici i

učitelji su glavni subjekti nastavnog procesa i imaju tačno odreĎene uloge.

N

25

Učiteljeva osnovna uloga je poučavanje a učenikova učenje. Osim toga,

učiteljeva je zadaća i odgovornost za stvaranje brojnih nastavnih situacija koje

će odgojno djelovati na učenike. Smisao nastave je u osposobljavanju ličnosti za

samostalan i stvaralački rad i kulturno-produktivno korištenje slobodnog vremen.

Najčešći oblik školske nastave podrazumijeva rad jednog učitelja sa grupom od dvadeset do trideset učenika. Takvu nastavu nazivamo zajednička nastava. Danas se rijetko organiziju tzv. individualna nastava (jedan učitelj-jedan učenik), osim ako nije riječ o raznim situacijama mentorskog poučavanja. Ako učitelj svakodnevno direktno komunicira i radi sa skupinom učenika, govorimo o (direktnoj) nastavi. U novije vrijeme se sve više uči uz pomoć suvremenih medija koji omogućuju komuniciranje na daljinu. Zahvaljujući tim medijima, učenici mogu učiti kada ţele i gdje ţele. Tu je riječ o učenju na daljinu, a ako se radi o sistematičnim organiziranim aktivnostima, govorimo i o nastavi na daljinu. U organizaciji nastave moţemo razlikovati osnovne etape: priprema, ostvarenje plana i vrjednovanje procesa i rezultata.. Osnovni oblik ostvarivanja nastavnih aktivnosti je nastavni sat u trajanju od 45 minuta ili tzv. blok sat u trajanju od 90 minuta. MeĎutim, sadrţaji i mikroartikulacija tih mikrojedinica mogu biti veoma različiti. Mikroartikulacija sata i sadrţaj aktivnosti ovisit će, prije svega, o nastavnim ciljevima, o prijašnjim iskustvima i uzrastu učenica, geografskom poloţaju škole. Općenito se moţe uočiti da svaka zajednička aktivnost učenika i učitelja u obliku nastavnog sata ima uvodni, glavni i završni dio, a unutrašnja struktura tih mikrosekvenci zavisit će od nastavnih ciljeva i prirode nastavnih sadrţaja. Trajanje tih mikrosevenci i tok aktivnosti svakako treba prepustiti kreativnosti učitelja i učenika jer svako propisivanje vodi u shematizam koji moţe narušiti osnovne nastavne ciljeve.

Nastava (vrste) – postoje brojne osnove za klasifikaciju nastave. Nastava moţe

imati institucionalno, sadrţinsko, funkcionalno, komunikativno, prostorno–radno i

metodsko–izvedbeno obiljeţje klasifikacije. Institucionalno obiljeţeje čine:

“nastava” u predškolskim ustanovama i “malim” školama, osnovnoškolska,

srednjoškolska i univerzitetska ili visokoškolska nastava. Sadrţinsko: nastava

prirodnih, društvenih, lingvističkih, tehničkih, umjetničkih i matematičkih nauka.

Funkcionalno: redovna, dopunska, dodatna, produţna i kursna ili seminarska

nastava. Komunikativno: direktna, indirektna i nastava na daljinu. Prostorno-

radna: učionička, kabinetska ili laboratorijska nastana, nastava u prirodi i

nastava u društvenim i kulturnim institucijama. Metodsko–izvedbena:

predavačko-informativna, egzemplarna, individualna, programska, problemska i

timska nastava.

Nastavna cjelina –čine ju kompleksniji dijelovi nastavnog programa u kojima

dominira odreĎena središnja tematika, proţeta nekom osnovnom idejom

(metodološkom, znanstvenom, ekonomskom,...)

Nastavni izvori su dio materijalne i fizičke osnove rada pomoću kojih se

ostvaruju opći i konkretni zadaci nastave. Nastavnik je izvor spoznaje, ali nije

sredstvo.

Nastavna jedinica je naziv za nastavnu graĎu koja se kao sadrţajna cjelina

obraĎuje kontinuirano, bez vremenskih prekida. Veličina, kompozicija i sadrţaj

jedinice zavise od programa, sposobnosti učenika, sredstava i vremena kojima

se raspolaţe.

26

Nastavne metode su naučno i praktično provjereni načini efikasne komunikacije

subjekata nastave u procesu ovladavanja znanjima, vještinama i navikama,

buĎenju i optimalnom razvoju stvaralačkih sposobnosti i drugih pozitivnih

svojstava ličnosti. Metode dijelimo na: metod usmenog izlaganja; nastavnog

razgovora; rada s tekstom; pisanih radova; ilustracije i demonstracije i metod

laboratorijskih i praktičnih radova.

Nastavni oblici su organizacione forme nastavnog rada. Najcešće se pominju

frontalni, grupni, individualni i individualizirani oblik.

Nastavni plan je dokument kojim se odreĎuju nastavni predmeti, redoslijed

njihove obrade po razredima, godištima ili drugim vremenskim cjelinama, broj

sedmičnih časova za svaki nastavni predmet, kao i ukupno vremensko

opterećenje u sedmici.

Nastavna pravila su sinteza iskustva i naučnog saznanja o konkretnim pitanjima

aktivnosti subjekata nastave i odvijanju edukativne komunikacije. Pravila u svojoj

primjeni imaju izuzetaka, ponekad i protivuriječnosti, te ih valja sagledavati

dijalektički i elastično primjenjivati, kako ne bi postali okamenjeni i nedovoljno

efikasni usmjerivači nastavnog rada.

Nastavni principi su razvojno–historijske kategorije koje sluţe regulisanju

koncepcija i tokova nastavnog rada. Principa ima veoma mnogo, a neki od njih

su: očiglednost, sistematičnost i postupnost, aktivnost, vjeţbanje itd.)

Nastavni proces je multidimenzionalni sistem didaktičkih postupaka i

komunikacija kojima se ostvaruju cilj i zadaci nastave, a moţe biti ostvaren

direktno ili indirektno.

Nastavni program je dokument trajnije vrijednosti kojim se odreĎuju konkretniji

sadrţinski okviri nastavnih predmeta zastupljenih u nastavnom planu i daju

osnovna didaktičk –metodička uputstva.

Nastavni rad je sistem djelatnosti koje se primjenjuju u nastavi. Glavni nosioci

nastavnog rada su nastavnik i učenik. Nastavni rad po namjeni ima pripremni

karakter (pripremanje učenika za ţivot i rad), a po organizaciji je binarnog

karaktera (u njemu učestvuju i stručnjaci kao organizatori i učenici, kao aktivni

saradnici).

Nastavni razgovor je jedna od verbalnih metoda kojom se pomoću pitanja i

odgovora odvija nastavni proces i ostvaruju odgojno–obrazovni ciljevi nastave.

Nastavni sadržaji su obrazovno dobro, u najširem smislu cjelokupno ljudsko

generacijsko iskustvo što ga valja prenijeti na generacije koje dolaze i u tom ih

procesu osposobljavati za dalje bogaćenje te zalihe iskustava. Podrazumijevaju

didaktičko–metodičko oblikovanje i transponovanje.

27

Nastavna situacija je svaka situacija u nastavi u okviru kojeg djeluje odreĎeni

objektivni i subjektivni faktori i mjere, usmjereni na sticaje znanja, vještina i

navika. Nastavnu situaciju karakterizira izvjesna zaokupljenost i cjelovitost, u

tom smislu što je determinirana odreĎenim ciljem i zadatkom koji treba postići.

Nastavna sredstva su dio materijalne osnove rada pomoću kojih se ostvaruju

opći konkretni zadaci nastave. Ona su čvrsto povezana sa objektima nastave jer

se u njima primjenjuju i omogućuju uspješniji rad polaznika i voditelja.

Nastavni standardi su kriteriji koji se ustanovljuju i upotrebljavaju za

procjenjivanje nivoa školskih programa i evaluaciju stepena i kvaliteta učeničkih

postignuća u nastavi i učenju.

Nastavna tehnika – vještina primjene i korištenja didaktičke teorije (metoda,

principa, sredstava, organizacije ) i izvoĎenja nastavne prakse.

Nastavna tehnologija –osmišljena sinteza programa, postupaka i sredstava,

zasnovana na rezultatima znanosti koje proučavaju nastavni proces, a

usmjerena je na racionalizaciju, optimiranje i objektiviranje tog procesa.

Nastavna tema je zaokupljena cjelina nastavnog gradiva, koja se, zavisno od

obima gradiva i od uzrasta učenika, moţe obraditina jednom ili više nastavnih

časova.

Nastavnik je stručno i pedagoško-psihološki osposobljena osoba, koja se

direktno bavi nastavnim radom.

Navike –čestim ponavljanjem i vjeţbanjem, stečena sposobnost da se u

odreĎenoj situaciji neka osoba ponaša uvijek na isti način. U tim situacijama

neka radnja se obično izvodi bez razmišljanja, automatski. Navike se odnose na

područje psihomotornog razvoja ličnosti.

New Jersey-plan je specijalni program vaspitanja vizuelno hendikepirane djece,

načinjen u New Jerseyu, neinternatski tip vaspitnog rada, pri čemu su učenici na

osnovu analize pojedinačnih slučajeva uključeni u redovni sistem javnog

obrazovanja.

Nova škola – izraz kojim su na početku XX stoljeća označavani zajedničkim

imenom brojni reformski pokreti u pedagogiji koji nastoje prevladati nedostatke

stare škole. Njih karakterizira napuštanje krutih nastavnih planova i programa,

naglašen pedocentriza, didaktički formalizam, odnosno funkcionalizam, aktivniji

poloţaj učenika te samodisciplina.

28

Obrada novog sadržaja predstavlja jednu od temeljnih

strukturnih komponenti ili tipova nastavnog procesa gdje se

primarno stiče novo znanje.

Obrazovanje je planirano i sistematsko prenošenje znanja prethodnih

generacija u okviru školskog institucionalnog sistema. Moţe se definisati i kao

proces sticanja znanja, vještina i navika i podsticanje na permanentno

obrazovanje i samoobrazovanje.

Obrazovna tehnika definiše se kao ukupnost svih pomagala, sredstava,

ureĎaja kojima se sluţimo u savremenom odgojno–obrazovnom procesu.

Obrazovanost je obim i stepen ostvarenog obrazovanja, tj. ona je rezultat

obrazovanja.

Odgajatelj je pojedinac koji se profesionalno i neprofesionalno bavi odgajanjem.

Odgoj – meĎuljudski odnos i komunikacija uz koji neka ljudska jedinka

zadovoljava svoje osnovne potrebe uz istovremeno usvajanje općeljudskih

društvenih normi. Odgoj se, takoĎer, definiše i kao proces izgraĎivanja čovjeka,

razvijanje i oblikovanje ljudskog bića sa svim njegovim ljudskim odlikama;

formiranje osobnosti; uključuje cjelokupno svjesno i nesvjesno djelovanje u svrhu

izgradnje pozitivnih osobina ličnosti i karaktera;

Odgoj (estetski) – vaţnost estetskog odgoja očtuje se izgraĎvanjem smisla za

estetske vrijednosti, u buĎnju i poticanju osjećja za lijepo, u formiranju i

njegovanju estetskog ukusa kod odgajanika. Zadaci estetskog odgoja su: razvoj

sposobnosti uočavanja lijepog, formiranje sposobnosti estetskog doţivljavanja,

izgraĎivanje stvaralačkih estetskih sposobnosti i njegovanje sposobnosti

estetskog vrednovanja.

Odgoj (intelektualni) – temeljna svrha intelektualnog odgoja je stalno

obogaćivanje intelektualnih snaga, jačanje intelektualnih kapaciteta, te razvijanje

čovjeka kao razumnog ljudskog bića. Tome sluţe konkretni zadaci intelektualnog

odgoja: usvajanje sistema znanja, formiranje umjeća i navika, razvijanje

intelektualnih snaga i sposobnosti, ovladavanje kulturom intelektualnog rada i

oblikovanje pozitivnih osobina ličnosti.

Odgoj (moralni) – temeljna svrha moralnog odgoja je formiranje slobode,

humane i moralne ličnosti koja će teţiti za uspostavljanjem istinskih

meĎuljudskih odnosa. Ogleda se u pet temeljnih zadataka: upoznavanje morala i

njegove teorije, usvajanje moralnih stavova, formiranje navika moralnog

O

29

ponašanja i djelovanja, odgajanje pozitivnih osobina volje i karaktera, formiranje i

njegovanje smisla za etičke vrijednosti.

Odgoj (radni) – radni odgoj je jedan od temeljnih zadataka odgoja u

savremenom društvu i njegov osnovni smisao je u tome da omogući svestraniji

razvoj ličnosti. Dakle, čovjeku omogući ovladavanje kulturom rada,

radno–tehničkom i proizvodnom kulturom. Zadaci su: odgojni, obrazovni,

rekreativni i radno–profesionalni.

Odgoj (tjelesni) – glavna svrha tjelesnog odgoja ogleda se u tome da u

koordinaciji sa odgojno–obrazovnim aktivnostima na drugim odgojnim

područjima, primjenom prirodnih faktora i tjelesne aktivnosti omogući optimalni i

svestrani razvitak ličnosti odgajanika. Zadaci su: zdravstveni, obrazovni, odgojni

i rekreativni.

Odgojenost je obim i stepen ostvarenog odgoja.

Odgojni zadaci pomaţu u izgraĎivanju i formiranju učenikove ličnosti, njegovih

moralnih stavova, pogleda na ţivot i svijet oko sebe, radnih, kulturnih i drugih

navika, crta karaktera.

Operacionalizirati nastavne ciljeve znači iskazati operacije koje će učenici moći

izvoditi nakon nekog dijela nastavnog procesa (nakon jednog nastavnog sata,

odnosno, nakon neke nastavne epizode).

Optimalizacija nastave –kvalitativno, podrazumijeva izvor adekvatnih rješenja u

odreĎenim uvjetima, a u cilju postizanja najboljih kvalitativnih i kvantitativnih

dostignuća, uz minimalno tro{enje vremena i napora nastavnika i učenika.

Optimalizacije ne dovodi do jednostavnih i običnih, već do najviših mogućih

poboljšanja nastave u datim uvjetima sredine, škole, razreda imajući u vidu niz

mogućnosti kojima raspolaţu nastavnici.

Opisno ocjenjivanje- moţe da bude u formi konstatacija „odličan“, „vrlo dobar“,

„dobar“, „izuzetno dobar“,..., odnosno, „ne zadovoljava“, „zadovoljava“. Ova vrsta

opisnog ocjenjivanja razlikuje se od numeričkog samo po tome što se iskazivanja

brojevima, iskazuje riječima, što suštinski ne čini razliku, već samo

„tehnički“razlika saopćava rezultate valorizacije.

Osavremenjavanje nastave je tok odgoja i obrazovanja u skladu sa tokom

razvoja društva i novim zahtjevima vremena kojima nastava nastoji odgovoriti.

Ono se izvodi modernizacijom i inoviranjem nastave.

30

Pamćenje – procesi čuvanja prošlog iskustva i njegovog

povezivanja sa sadašnjošću. UtvrĎivanje pamćenja zasniva se

na mogućnosti obnove zapamćenog gradiva, svejedno u kojim i

pod kojim uslovima. Spada u jednu od najvaţnijih saznajnih funkcija, koja je pod

znatnim uticajem vjerovanja, osjećanja i htijenja. Razlikuje se dugoročno od

kratkoročnog pamćenja. Uobičajeno se pod pamćenjem podrazumijeva samo

ono što je zadrţano u duţim vremenskim razmacima, dok svi drugi oblici

pamćenja zhtijevaju precizniju odredbu.

Spoznajno određeno učenje nerazdvojivo je povezano s pamćenjem – procesom usvajanja, zadrţavanja i korištenja podataka – i većina suvremenih autora ga tretira kao prvu fazu procesa pamćenja. Najuspješniji teorijski modeli čovjekova pamćenja (a time i učenja) nastali su okviru spoznajne (kognitivne) psihologije – pristup obrade podataka. Elementi spoznajnog modela učenja i pamćenja obuhvataju sljedeće elemente:

• Senzorni registar: prvo spremište podataka koji nastanu podraţavanjem osjetila; vrlo kratko zadrţava podatke u izvornom obliku (1 do 2 sekunde) postoji ehoički (slušni) i ikonički (vidni) registar.

• Radno pamćenje: spremište selekcioniranih i kodiranih podataka; bez ponavljanja zadrţava podatke 15 do 20 sekundi s kapacitetom 5 – 9 nepovezanih čestica;

• Dugoročno pamćenje: spremište obraĎenih podataka, integriranih u strukture znanja; ako su dobro integrirani u strukturu znanja podaci u dugoročnom pamćenju zadrţavaju se doţivotno, a kapacitet je praktički neograničen;

Pedagoška priprema odnosi se na pedagoško projektiranje nastavnog rada.

Pedocentrizam – pedagoški koncept koji naglašava individualni aspekt odgoja i

obrazovanja, a zapostavlja društveni. Dijete se smatra polazištem u odgoju, a

društvo treba mijenjati u skladu sa ljudskim potrebama.

Planiranje nastave – smišljeno projektovanje nastavnog rada obzirom na

sadrţaj koji će se izlagati, prostorne uvjete u kojima će se izvoditi nastavni rad,

opremi koja će se upotrebljavati u radu, vrijeme kada će se raditi, te ciljeve što ih

treba ostvariti.

Postupci – temeljito razraĎen način aktiviranja subjekata odgojno–obrazovnog

procesa. U svakoj metodi uočljivo je više postupaka.

Poučavanje – neposredna pedagoška pomoć učenicima u odgojno-obrazovnom

procesu. Efikasnost nastave pretpostavlja uspješno poučavanje nastavnika ali se

rad u savremenoj školi ne moţe reducirati samo na poučavanje.

Predavačka nastava – predavanjima, odnosno usmjenim izlaganjima, učitelji

nastoje sistematizirati neke sadrţaje koje učenik treba naučiti ili koji prethode

nekim drugim nastavnim aktivnostima. Za uspješno predavanje vaţno je da

P

31

učitelj na odgovarajući način najavi cilj, da ne govori predugo (ovisno o cilju i

psihofizičkoj zrelosti učenika), da primjenjuje razne tehnike vizualizacije sadrţaja

(grafoskop, školska ploča, plakati, konkretni predmeti itd.), da se koristi

humorom (anegdote, karikature i sl.) da stalno vizuelno kontaktira s auditorijem

te da govori glasno i razgovijetno. Predavačka nastava pridonijet će ostvarivanju

nastavnih ciljeva samo ukoliko je smisleno ukomponovana i povezana s ostalim

nastavnim strategijama.

Preodgajanje – je posebna vrsta odgajanja koja se primjenjuje kad ljudi s

ispoljenim negativnim ponašanjem i ozbiljnim stepenom otuĎenosti od društveno

prihvaćenih vrijednosti.

Polimetodizam – prihvatanje više metoda kao osnovice za izvoĎenje nastavnog

rada.

Ponavljanje je tip nastavnog rada gdje se vrši utvrĎivanje, produbljivanje i

dograĎivanje ranije stečenih znanja. Shvata se i kao aktivnost kojoj je glavni cilj

sprečavanje zaboravljanja.

Postupnost u nastavi je zahtjev kojim se osigurava postepeno, didaktički

optimalno napredovanje u učenju i cjelokupnom usponu znanja, vještina, navika,

stvaralačkih i drugih sposobnosti. To je već odavno istican didaktički princip

kojim se iskazuje potreba da se u nastavnom radu, pa i u sistemu školovanja

uopće, na svojevrstan način gradira teţina rada, bez velikih skokova koje učenici

prema svojim fizičkim i psihičkim snagama u pojedinoj razvojnoj dobi ne mogu

uspješno savladati.

Prakticizam u nastavi – negativizam u nastavi karakterističan po standardnom,

šablonskom svakodnevnom radu bez ikakve teorijske osmišljenosti.

Predmetno područje čine relativno posebni dijelovi nastavnog programa, istog

predmeta, a izvedeni su na temelju strukture dotične znanosti.

Preferencija nastavnih sadržaja – davanje prednosti nečemu, veća naklonost

jednom objektu ili sadrţaju u nastavi u odnosu na druge objekte i sadrţaje.

Program je odgojno–obrazovni dokument kojim se preciziraju odgojno-obrazovni

zadaci i sadrţaji. Donosi se kao drţavni dokumenat ili kao dokument na nivou

škole.

Problemska nastava se zasniva na iskustvenom učenju. Njen koncept polazi

od toga da budućnost nastave ne moţe biti u tome da se realnost upoznaje

posredstvom tuĎeg iskustva ili spoznaje, već se uči tako što se angaţiraju

32

vlastita ranija iskustva u rješavanju novonastalih situacija. Stvar je u tome da se

uči u procesu snalaţenja u novim uvjetima, gdje pojedinac mora jasno

identificirati problem i njegovim rješenjima doći do novih spoznaja, te novih i

nepoznatih repertoara ponašanja. Ono implicira demokratski kontekst i već time

predstavlja osnovu na koju će se osim obrazovanja ostvariti i odgoj. U osnovi

problemske nastave su: radoznalost, interes i potrebe subjekta.

Produžena nastava- se organizira obično na kraju školske godine za učenike

koji imaju više slabih ocjena pa im se daju instrukcije da bi popravili uspjeh.

Programirana nastava- realizira se na osnovu programa, svaki program je

podijeljen na teme, a teme na sekvence, a one na članke. Modeli programiranja:

1.) linearni program

2.) razgranati model

3.) modificirani, linearni program

Projekt metod – didaktički sistem utemeljen poćetkom XX stoljeća u Americi.

Osnovni interes i potrebe učenika zadovoljavaju se uz njihov konkretni rad u

školskim radionicama, vrtu ili nekom drugom mjestu u prirodi. Učenici uče radeći

radnje uz koje se nešto proučava, rješavaju problemi, uvjeţbavaju neke radnje.

Princip primjerenosti- zasniva se na spoznaji objektivne zakonitosti, da se

dijete postepeno razvija anatomski, fiziološki, psihički, te da nastavni rad na

pojedinom stupnju školovanja treba uskladiti s fizičkim i psihičkim snagama

učenika pojedine razvojne dobi.

Pripremanje za nastavu je permanentni proces koji se provodi paralelno s

nastavnim i njegov je sastavni dio.

Pismena priprema za sat (plan rada, koncept, nacrt rada,...)sluţi nastavniku

kao pismeno projektiranje nastavnog rada za pojedini nastavni sat. Moţe biti

opširnija i detaljnija ili pak kraća i saţetija. Nastavnik se samostalno priprema za

sat. Pripremanje je obavezno i sastavni je dio nastavnikovog rada.

Pismeni radovi i zadaci sluţe kao osnova za vrednovanje učenika. U obilju

vrsta pismenih radova i zadataka koje učenici vrše u pisanoj formi nalaze se i oni

najfrekventniji i najprikladniji za procjenu znanja, misaonih i drugih sposobnosti,

stvaralačkih mogućnosti, kulture pismenog saopćavanja i sl.

Planiranje je specifična, intelektualna aktivnost kojom čovjek na temelju

poznavanja svoje domene rada, snagom intelekta unaprijed projektira djelatnost

obzirom na rezultate koje ţele postići radom.

33

Racionalizacija nastave –uopće predpostavlja ekonomično

korištenje pedagoškog sadrţaja, nastavnih sredstava, nastavnog

vremena i nastavne energije. Ovaj didaktički pojam nastao je

pod uticajem ekonomije proizvodnje i potrošnje u radu i ţivotu ljudi.

Racionalizacija učenja je jedan od najvaţnijih didaktičkih problema. Ostvaruje

se dobrom organizacijom procesa učenja na osnovu najsvrsishodnijih oblika i

metoda rada, usavršavanjem i poboljšavanjem procesa učenja u cilju ostvarenja

što većeg efekta u učenju, uz ekonomično angaţovanje raspoloţivog vremena i

psihofizičke snage učenika.

Rad u parovima ubraja se u inovirajući, sociološki oblik nastavnog rada. Učenici

u paru mogu da savladaju nastavno gradivo postepeno, onako kako to odgovara

i jednom i drugom partneru. Saradnja u paru pomaţe izoliranim i povučenim

učenicima da se aktivnije uključe u odgojno-obrazovni rad. Dva učenika se

udruţuju i rade iste ili slične zadatke, pod ujednačenim radnim, prostornim,

vremenskim i materijalnim uvjetima.

Prijedlozi za racionalizaciju učenja

• Osigurati razumijevanje matematičkog rječnika, tehničkih izraza, simbola i grafičkih prikaza;

• prepoznavanje obrazaca uključenih u matematičke zadatke • Poticati razvoj ključnih vještina: zaključivanje, predviĎanje, prepoznavanje

glavnih pojmova, organiziranje, usporeĎivanje i uočavanje odnosa. • Osigurati da su sve komponente problema sasvim jasne. • Povezati problem sa sličnim poznatim problemima. • Raspravljati i objasniti načine izvoĎenja zaključaka. • Sami sloţiti sličan problem i naći način rješavanja. • Razmišljati o primjeni naučenog u praksi.

1) Postaviti konkretan cilj; bolje više manjih ciljeva, manji ciljevi trebaju voditi ka većem cilju 2) Postaviti konkretan vremenski rok za ostvarenje podciljeva i cilja 3) Osigurati nagrade

R

34

Radne etape su nastavna pomagala u koja nastavnici unose raznovrsni

tekstualni, grafički i slikani materijal.

Radna sveska pripada grupi dopunske priručne literature namjenjene učeniku.

Ona predstavlja radni dokument učenika, pomoću kojeg on produbljuje stečena

znanja, stiče nova saznanja i uvjeţbava sposobnosti primjene stečenih znanja u

novim situacijama učenja koje nisu doslovno ponavljanje onoga što se dogodilo

na nastavnom času ili što se izlaţe u udţbeniku.

Radna škola – pedagoški pokret, odnosno globalni pedagoški sistem rada koji

je karakterističan po naglašenoj orijentaciji na rad učenika. Umjesto naglašene

frontalne nastave u prvim desetlje}ima XX stoljeća u školama Evrope i Amerike

organizira se učenje djece uz raznovrsne radne aktivnosti i na mjestima koja su

bitno drugačije ureĎena od učionice za frontalnu nastavu.

Realizacija – osnovna etapa odgojno – obrazovnog procesa u kojoj se ostvaruju

odgojno – obrazovni zadaci. Mikroetape su organizacija i izvoĎenje.

Roditelj – jedan od subjekata odgojno obrazovnog procesa, a koji obično nije

prisutan u “školskom” odgojno–obrazovnom procesu (nastavnim aktivnostima),

ali je njihovo partnerstvo sa školom izuzetno vaţno za uspješnost ostvarivanja

odgojno–obrazovnih zadataka.

Samoobrazovanik je pojedinac koji u svom obrazovanju

primjenjuje i samoobrazovanje. U staroj terminologiji

upotrebljavao se i termin autodidakt.

Samoobrazovanje je poseban vid obrazovanja koji se ostvaruje spostvenim

naporom i po pravilu bez neposredne pomoći drugih ljudi.

Samoodgajanje je poseban vid odgajanja koji se ostvaruje sopstvenim naporom

i bez izrazitijeg sudjelovanja i pomoći odgajatelja.

Samopreodgajanje je vid preodgajanja koji se slično kao i u samoodgajanju

ostvaruje sopstvenim naporom i bez izrazitijeg sudjelovanja odgajatelja.

Samoučenje je do sada najrazvijeniji vid individualizacije nastavnog rada.

S

35

Seminar kao nastavna strategija primjeren je učenicima koji su već stekli

odreĎenu samostalnost. Ovdje se očekuje da učenici izlaţu rezultate vlastitih

proučavanja i razmjenjuju o tome mišljenje s drugim učenicima. Dakle, učenici na

seminaru prikazuju u dogovorenom vremenu šta su samostalno proučavali i

pronašli te razgovaraju o teme i s drugim učenicima. Poţeljno je da učenici sami

vode ovakve nastavne aktivnosti, a učitelj se uključuje kao ravnopravan član

grupe. Prednost ove strategije jeste u razvijanju samostalnosti učenika i

razvijanju komunikacijskih kompetencija koje su vaţne za brojna buduća

zanimanja. S ovom strategijom se moţe započeti već u početnim godinama

školovanja, tako da učitelj odredi dio nastavnog vremena za izlaganje

samostalnih radova sposobnijih učenika.

Simulacija (lat. simulatio, - onis, f. –pretvaranje,prijevara) proces izrade modela

koji zamjenjuje realne sisteme (ideje, objekte, odnose), a koji se mogu koristiti

radi istraţivanja ili učenja. Tako shvaćena simulacija moţe biti realizirana kao

igra, misaoni eksperiment ili kompjuterska simulacija. Simulacija kao strategija

moţe biti u funkciji simulacije prirodnih ili tehnoloških procesa, a moţe biti i u

funkciji simulacije socijalnih odnosa. Primjenjuje se u slučajevima kada nije

moguće promatrati tijek procesa u realnim uvjetima zato jer je to opasno, skupo,

dugotrajno itd. ili kada se osobama koje su u procesu osposobljavanja ţeli

omogućiti da u simuliranim uvjetima iskaţu svoje stavove i vještine socijalne

komunikacije istodobno dobivajući povratnu informaciju od ostalih članova

skupine (npr. prodavaonica). Za simulacije tehnoloških ili prirodnih procesa u

novije se vrijeme sve više koriste računala ili posebno pripremljeni elektronski

ureĎaji (primjerice simulator letenja).

Slobodne škole – zajednički naziv za škole koje djeluju u svijetu pored drţavnih

škola (kao alternativne škole), a koje nisu obavezne realizirati propisane

nastavne planove i programe. U takvim školama planove i programe, te module

rada, zajednički dogovaraju učitelji, učenici i roditelji.

Smisao nastave – učenje činjenica, generalizacija, vještina i navika i razvijenje

psihofizičkih osobina ličnosti s ciljem pripremanja za ţivot i rad.

Socijalna klima – odnosi se na prirodu i kvalitet socijalnih odnosa u procesu

odgoja i obrazovanja, pri čemu se razmatraju odnosi učitelj–učenik, učenik-

učenik, učenik – razredni kolektiv, učitelj – roditelj i roditelj –učenik.

Sociocentrizam – smjer u pedagogiji koji naglašava društveni aspekt odgoja i

obrazovanja, a zapostavlja individualni. Postojeće društvo proglašava se

idealnim i zahtijeva se oblikovanje pojedinca prema potrebama društva.

Softver (engl. software – mehka roba) programski dio kompjutera, program i

način upotrebe elektronskog računara. Katkad se tim izrazom misli na bilo koji

program za čiju realizaciju treba neka tehnička oprema npr. videosoftver.

36

Stara škola – pojam nastao na prijelazu XIX u XX stoljeće, tj. kad su se počeli

javljati brojni reformni pokreti u pedagogiji. Tim izrazom označava se

herbartovska škola XIX stoljeća koju karakterišu naglašen intelektualizam,

didaktički materijelizam, receptivan i pasivan poloţaj učenika, kruti nastavni

planovi i programi te dominacija verbalnih nastavnih metoda.

Strategija – općenito neka globalna vještina, odnosno nauka o realizaciji neke

sloţene djelatnosti npr. organiziranja odgojno – obrazovnog procesa. U didaktici

i pedagogiji strategije obuhvataju metode i postupke, odnosno načine aktiviranja

učesnika odgojno–obrazovnog procesa na ostvarivanju zadataka odgoja i

obrazovanja.

Struktura odgojno–obrazovnog procesa –organizacija, odnosno sistem

sloţenog procesa ili djelatnosti. Odgojno– brazovni proces je sastavljen od niza

mikroelemenata koji čine njegovu strukturu. Didaktičari se razlikuju u shvatanju

te strukture, što je rezultat različitih teorijskih polazišta, ali i vrlo velike sloţenosti

odgojno–obrazovnog procesa.

Sadržaj nastave -nastavno gradivo, obrazovno dobro u najširem smislu,

cjelokupno ljudsko, generacijsko iskustvo što ga treba prenijeti na generacije

koje dolaze i u tom procesu osposobiti za dalje bogaćenje zaliha iskustva.

Nastavni sadrţaji su posebno odabrane i didaktički obraĎene odgojno-

obrazovne vrijednosti iz prirode, kulture, umjetnosti, nauke, tehnike,

svakodnevnog ţivota i rada kojima se osigurava uspješan razvoj učenikove

ličnosti.

Simultani raspored predmeta- označava istovremeno izučavanje više

predmeta.

Sistematska / redovna nastava- je najzastupljeniji oblik savremene nastave,

planska je, organizirana i izvodi se po propisanim nastavnim planovima i

programima.

Sistematičnost- znači obraĎivanje nastavnih sadrţaja u odreĎenom logičkom

pregledu koji će dovesti učenike do stupnja naučnog sistema, kao logičnog

pregleda naučnih činjenica i generalizacija. Bit sistematiziranja nastavnih

sadrţaja je u tome da se u mnoštvu naučnih činjenica i generalizacija izdvoje

odreĎeni elementi kao uporišta.

Sposobnosti- kvaliteta ličnosti koja je tako formirana da uspješno obavlja neku

djelatnost (rad, aktivnost, funkciju). Razlikujemo:

1.) senzorne ili perceptivne sposobnosti

2.) manuelne ili praktične sposobnosti

37

3.) sposobnosti verbalnog izraţavanja

4.) intelektualne ili mentalne sposobnosti

38

Škola je odgojno – obrazovna ustanova u kojoj je nastava

osnovna djelatnost. U temeljne funkcije škole spadaju:

reprodukcija znanja i daljnji razvoj društva i prijenos kulture,

integracijska funkcija (uvoĎenje u društveno-politički sistem, preko integracije u

tim, orijentacije spram cilja), socijalizacijska funkcija (podrazumijeva

institucionalno posredovanje tipičnih obrazaca ponašanja), obrazovna ili

personalizirajuća funkcija (akcenat na posebnim znanjima; otvoriti posebne

domete svijesti, dosegnuti razvoj osobnosti). U odnosu na funkciju kurikuluma,

škola moţe imati odlike:

- škole kao selekcijske instanca

- škole kao administrativna institucija

- škole kao ekonomska institucija

- škole je institucija personalizacije

Njena obavezna zadaća je da pomaţe osobi, najviše što je moguće u NJENOM

razvoju, posebno u nastavi, povećavajući joj duhovne i mentalne snage. Tu se

prvenstveno ide za duhovnim kultiviranjem putem promjene znanja i osjećaja

unutar glavnog cilja, razvoja ličnog mišljenja.

Taksonomija –općenito, taksonomiju moţemo definisati kao

konceptualnu shemu koja omogućava rasporeĎivanje,

sistematizaciju dogaĎaja s obzirom na odreĎeni princip

klasifikacije. MeĎu najpoznatijim klasifikacijama zadataka nastave je Bloomova

taksonomija obrazovnih ciljeva. Osnovni cilj Bloomove taksonomije ogeda se u

izradi svrhovitog i dosljednog sustava koji bi polazio od logičko-sadrţajnih,

pedagoških i psiholoških zakonitosti i principa učenja i poučavanja uopće.

TakoĎer, svrha ove taksonomije je da olakša jednoznačno sporazumijevanje na

području operacionalizacije ciljeva i zadataka odgojno-obrazovnih procesa, s

posebnim naglaskom na područje nastave.

U Bloomovoj taksonomiji razlikujemo tri područja: kognitivno, psihomotorno i afektivno.

1. Kognitivno, spoznajno područje sastoji se od šest glavnih obrazovnih rezultata: poznavanje, shvatanje, primjena, analiza, sinteza i vrednovanje, a svaka od njih se dijeli u podkategorije (znanje pojedinosti, terminologija, nazivi pojmova i simboli, spoznavanje pravila, konvencija, tendencija i redoslijeda, i sl.). Za kognitivne strategije mogli bismo reći da su to opći načini postupanja u rješavanju različitih intelektualnih zadataka, odnosno da predstavljaju posebnu vrstu intelektualnih vještina (prepoznavanje, dosjećanje, prosuĎvanje, usporeĎivanje, itd.).

Š

T

39

2. Područje psihomotornog ponašanja temelji se na psihomotornoj koordinaciji koja predstavlja bitnu komponentu svake fizičke aktivnosti. Odgojno-obrazovni proces mora biti usmjeren ne samo prema sve sigurnijoj i preciznijoj koordinaciji pokreta, već i prema svakoj aktivnosti koja u sebi ima motoričke aspekte.

3. Za razliku od obrazovanja kojima se uče i razvijaju kognitivna svojstva i stieču aspekti psihomotornog ponašanja, odgojem se stieču svojstva za koja su bitna afektivna ili

konativna (voljena) dimenzija. To su: vrijednosti, stavovi, interesi i navike.

Kategorije

Termini ponašanja

1. Znanje: sposobnost doziva prethodno naučenih informacija Primjer: nabrojati 3 komponente ciljeva poučavanja

Nabrajiti, definisati, prepoznati, imenovati, dosjetiti se.

2. Razumijevanje: sposobnost razumijevanje značenja naučenih informacija. Primjer: navesti karakteristike robovlasničkih društava

Interpretirati, objasniti, predvidjeti, sumirati

3. Primjena: Sposobnost upotrebe naučenoga u konkretnoj situaciji. Primjer: Izračunati vrijednost nepoznanice u jednadţbi.

Demonstrirati, riješiti, upotrijebiti, izračunati, zaključiti, primijeniti.

4.Analiza: Sposobnost razlaganja materijala na sastavne komponente radi razumijevanja organizacijske strukture. Primjer: Uporediti društvene, političke i kulturne promjene u kapitalizmu.

Razlikovati, kategorizirati, razdvojiti, skicirati, identificirati, usporediti.

5. Sinteza: Sposobnost kombiniranja dijelova u novu cjelinu. Primjer: Napisati priču na zadanu temu.

Kreirati, organizirati, sastaviti.

Evaluacija: Sposobnost kvantitativnog i kvalitativnog prosuĎivanja stupnja u kojem materijal udovoljava kriterijima. Primjer: Prosuditi vrijednost priče.

Ispitivanje, kritiziranje; uporeĎivanje, zaključivanje, prosuĎivanje.

Tehnika u nastavi -čine ju svi osnovni (vještački: auditivni, vizuelni,

audiovizuelni; prirodno – vještački: herbarij, insektarij, terarij … ) i pomoćna

nastavnih sredstava (table, drţači, pričvršćivači, aplikatori, projekcioni aparati...),

a posebno savremeni tehnički, specijalni ureĎaji (TV zatvorenog kruga: interni i

eksterni, elektronske učionice, kibernetske učionice…), koji se koriste u svrhu

intenziviranja aktivnosti učenika i realizaciju nastave uopće.

40

Teorija – (grč. theoría) je koherentna grupa općenitih postavki, objašnjenja neke

vrste pojava, procesa, realnih i zamišljenih predmeta na osnovu znanstvenih

principa, zakona ili hipoteza. Didaktičke teorije objašnjavaju odgojno–obrazovni

proces u nastavi i školi. U logici se teorija definiše kao više ili manje verificirano

objašnjenje poznatih činjenica i podataka, dok je hipoteza samo pretpostavljeno

(moguće) značenje, prikladno da se njime pristupi istraţivanju i provjeravanju.

Tečajna nastava omogućava sticanje dodatnih znanja i kvalifikacija,

profesionalno osposobljavanje.

Timska nastava podrazumijeva zajednički, stvaralački rad i odgovornost više

nastavnika i drugih saradnika na realizaciji programskih sadrţaja u svim fazama

nastavnog rada, sa istim sastavom učenika različitih odjeljenja, u raznovrsnim

formama odgojno-obrazovnog rada.

Tekuće vrednovanje u nastavi vrši se u skladu sa zakonskim i drugim

propisima, našim didaktičko-metodičkim opredjeljenjima, razvojnim potrebama

subjekata nastave i društvene zajednice.

Testovi znanja –kao tehnika upoznavanja kvaliteta i kvantiteta znanja stečenog

u nastavi sve češće se primjenjuju upravo u etapnom vrednovanju. Ukoliko test

sadrţi čvorišne vrijednosti sadrţaja učenja, tada on sluţi ne samo uvidu, procjeni

i ocjeni postignuća u toku polugodišta ili tromjesečja, već i ponavljanju,

sistematiziranju znanja i izgraĎivanju sposobnosti selektivnog učenja.

Učenik – osoba koja uči. U didaktici se shvata kao jedan od

subjekata odgojno – obrazovnog procesa. Učenik u tom procesu

zadovoljava svoje interese i potrebe uz pomoć i saradnju

nastavnika.

Učenje – trajna ili relativno trajna i relativno specifična promjena individue koja

se pod odreĎenim uslovima moţe manifestirati u njenom ponašanju, a koja je

rezultat prethodne aktivnosti individue. Učenje se, takoĎer, moţe definisati i kao proces u kojem se dijelom potvrĎuju a dijelom razvijaju čovjekove individualne

ljudske snage tako što se interakcijom snaţno vezuju za njima odgovarajuća

obrazovna dobra.

Udžbenik je tekstualno nastavno sredstvo u kojem se naučno i didaktički

prikladno izlaţu i obrazlaţu činjenice, zakonitosti i stavovi s ciljem da polaznici

usvoje potrebna znanja, razviju sposobnosti i steknu kulturu rada s knjigom.

U

41

Vještine – niz dobro organizovanih i spretno izvedenih radnji

stečenih vjeţbanjem. Te su radnje rezultat ostvarivanja

spoznajnih i psihomotornih ciljeva, a neka ih osoba izvodi u

pravilu svjesno npr. pisanje, sviranje, pjevanje, voţnja bicikla,

pisanje na stroju i sl.

Vrednovanje u nastavi – u didaktičkoj literaturi nalazimo na različite izraze, kao

što su: nastavna evaluacija, valorizacija, ocjenjivanje, procjenjivanje, praćenje,

samoocjenjivanje i dr. U školskoj dokimologiji razlikuju se vanjska i unutrašnja

evaluacija. Vanjska se odnosi na ocjene subjekata izvan škole, o vrijednosti

neke škole odnosno o ukupnim odgojnim postignućima učenika iz odreĎene

škole. Unutrašnja evaluacija obuhvata praćenje, ocjenjivanje i voĎenje učenika

tokom nastavnog procesa. Ta je aktivnost isprepletena s brojnim drugim

nastavnim aktivnostima, a podrazumijeva i samopraćenje i samoocjenjivanje

učenika. Uspjeh u nastavnom procesu iskazuje se unaprijed dogovorenim

znakovima (postoci, skale, opisno, brojčano…)

U samom nastavnom procesu ocjene postignuće i aktivnosti imaju dijagnostičku, prognostičku i motivacijsku funkciju, odnosno, te ocjene mogu posluţiti za regulaciju nastavnog procesa. Kod definisanja kriterija ocjenjivanja obično se uvaţava činjenica da je osnovno školovanje obavezno i neselektivno (pedagogija "uspjeha za sve"), a srednje opće stručno školovanje neobavezno i u znatnoj mjeri selektivno (ne završavaju školu svi koji se upisuju). Prilikom izbora modela za unutrašnju evaluaciju vaţno je uvaţavati prirodu odgojnih i obrazovnih sadrţaja, globalnu pedagošku koncepciju škole, vrstu škole i psihološka obiljeţja učenika. Vrednovanje na kraju školovanja –pored godišnjih ispita i ocjena postignuća u nastavnoj praksi se još susreću i „maturski ispiti“ ili „ispiti zrelosti“, odnosno, „diplomski ispiti“. Sve je manje ovakvih završnih ispita jer su pokazali niz slabosti kao što su formalizam, didaktički materijalizam, reproduktivni proceduralizam, emocionalno-hipertonusni nemir,...

Waldorfska škola – cjelovit pedagoški sistem rada koji je

utemeljio R. Steiner 1919. godine u Stuttgartu, a koji je kasnije

prerastao u svestran pedagoški pokret. U tim je školama

naglašena orijentacija na radni i umjetnički odgoj, te učenje iz primarnih izvora.

Sistem nastavnih predmeta je zamijenjen nastavom po epohama, a učenje se

odvija bez obaveznih ud`benika i bez ponavljanja razreda.

V

W

42

Winnetka plan – didaktički sistem koji je utemeljila K. Washburne u gradiću

Winnetka u Americi. Učenici uče uglavnom samostalno iz knjiga ili rade na

nekim projektima. Dnevno su učili tri sata individualno, a dva sata kolektivno.

Zadaci odgoja – razraĎeni i konkretizovani ciljevi odgoja. Kada

su ciljevi tako konkretizirani da su naznačene i operacije koje će

odgajanik moći izvesti nakon neke odgojno–obrazovne

aktivnosti, govorimo i o operacionalizaciji zadataka, odnosno o operativnim

zadacima.

Zaboravljanje je nemogućnost nalaţenja podataka u dugoročnom pamćenju.

Četiri su osnovna uzroka zaboravljanja: (1) gubljenje traga pamćenja s prolaskom vremena (podatak u dugoročnom pamćenju ima svoj ţivčani/biokemijski zapis koji neupotrebom slabi) (2) namjerno zaboravljanje (svih onih sadrţaja koji ugroţavaju sliku o sebi) (3) retroaktivna interferencija (učenje novih podataka potire rezultate prethodnog učenja ako oni nisu potpuno integrirani u strukturu znanja) (4) gubljenje znakova za dosjećanje, tj. putova kojim su novi podaci integrirani u postojeću strukturu znanja Faktori koji djeluju na učenje, a time i zaboravljanje, odnosno faktori koji djeluju pri kodiranju i pohranjivanju podataka su: a) pažnja (podatak kome je usmjerena paţnja prilikom učenja bit će bolje zapamćen od onog na koji paţnja nje usmjerena) b) ponavljanje (podatak koji je tokom pohranjivanja ponavljan, bit će bolje zapamćen od onog koji nije ponavljan ili uvjeţbavan) c) efekt razmaka (podaci koji su ponavljani tokom pohranjivanja bit će bolje zapamćeni ako je to ponavljanje provoĎeno u razmacima) d) vrsta ponavljanja (podatak koji je tokom ponavljanja povezivan s podacima u dugoročnom pamćenju – elaboracijsko ponavljanje – bit će bolje zapamćen od podatka koji se samo reciklirao u radnom pamćenju sa svrhom privremenog odrţavanja u svijesti)

Znanje – rezultat procesa spoznaje u znanosti ili nastavi. U odgojno-

obrazovnom procesu znanje je rezultat ostvarivanja spoznajnih ciljeva i odnosi

se na kognitivno područje razvoja ličnosti. U sastav znanja koji odreĎena osoba

poznaje i razumije, odnosno koji je usvojila, pripadaju: informacije, pojmovi,

pravila, teoreme, formule i sl.

Z

43

KORIŠTENI IZVORI

1. Filipović, V., (1981). Didaktika 1, 2 i 3. Sarajevo: Svjetlost

2. Gudjons, H., (1994). Pedagogija – temeljna znanja. Zagreb: Educa

3. Mijatović, A. (ur.), (1999). Zagreb: Hrvatski pedagoško-knjiţecni zbor

4. Poljak, V. (1980). Didaktika. Zagreb: Školska knjiga

5. Potkonjak, N. (ur.), (1996). Beograd: Zavod za udţbenike i nastavna

sredstva

6. Šimleša, P./ Potkonjak, N., (1989). Pedagoška enciklopedija. Novi Sad:

Zavod za izdavanje udţbenika

7. Stevanović, M. (1998). Didaktika. R&S, Tuzla

Internet izvori:

http://www.carnet.hr/referalni/obrazovni/mkod/pedagogija/didaktika

http://www.skole.hr

http://www.ucitelji.com