demoni u tranzicijskoj špilji

2 bilješka, na početku

3demoni u tranzicijskoj špilji

Delimir Rešicki

Demoni u tranzicijskoj špiljiogledi, polemike i kritike

Fraktura


© Delimir Rešicki i Fraktura, 2010.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo

kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

All rights are represented by Fraktura, Croatia.

ISBN 978-953-266-158-3

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjiž-

nice u Zagrebu pod brojem 739246


Sadržaj

Bilješka, na početku 9

BRODICA OD PAPIRA 11Sve je još samo licemjerje i debela laž 13Bilo je časno birati kada znaš da biraš – umnoženo ništa 16Od raspadajućega socijalizma do društva jeftinogatranzicijskoga spektakla 20Primitivac – to je čovjek sa stavom i stilom! 25Gundule, daleko smo od svakoga sna! 30Je li spas, doista, u molitvi 34Što je to provincija? 38Treba li prešutjeti Baranju? 41Krv i tlo ili još jedno megalomansko ništa 45O prepoznavanju, demokratičnosti, diplomi i kamenu oko vrata 54Marcipanska melankolija na lijepom plavom Dunavu 59Zlato s lica jedne dubrovačke ulične performerice 64Žigica 69Vratite nam onu staru, drvenu čaplju! 73U potrazi za izgubljenim (post)modernitetom ili kako što brže do Jerryja 78


Između samoponiženja i zavičajne mitomanije 85U blatnome bajeru 90O bezdanu i bežičnom mikrofonu 94Slavonija i Baranja na hrvatski medijski način 98O “nervozi” Delimira Rešickog po Zvonimiru Mrkonjiću 104Poruke s umirućih zvijezda 107

PONEKA ČITANJA 117Gdje je danas Itaka? 119Kapitalno djelo suvremenoga hrvatskoga pjesništva 122Istinska heroina nove tekstualnosti 125Hrvatska i sve ine sfi nge 128Bog kao TV-producent? 131Pismo širokoga znanja i trajne egzistencijalne patnje 134Što čujemo kada se oglasi osamljena mirula? 138Tko te ima taj te nema!? 142Još uvijek postoje mostovi k iskonskoj tajni 146Od kolodvora do Utrina 150Na koje nas je sve načine silovalo vrijeme? 154Što sanjaju hrvatski kriminalci? 158Sjetno podsjećanje za punk dragovoljce 161Dirljiv i potresan roman o nesretnome geniju 164Psovka i poneka rečenica 167I erotiku ubijaju, zar ne? 171Svijet najintenzivnije sja u malim stvarima 174Demoni u hrvatskoj tranzicijskoj špilji 178O neizgovorenim i izgovorenim ruševinama udvoje 181


Zašto je erotika danas izgubila svoju mistiku? 185Sat, čije su kazaljke riječi 192Velika gnoza moderne književnosti 196Pravi božićni knjiški poklon 200Europa i Balkan – tko je kome fatalna predrasuda? 203O umjetnicima koji su znali ono temeljno – pitati 207Zapad nikada neće razumjeti istočne traume 210Anakroni pabirci o naraštajnicima (i inima) 214Štivo za dugo, bolno pamćenje 218Može li se pobjeći od samoće? 221Nakladnički pothvat godine 225

Kazalo imena 231


Bilješka, na početku

Bolje je biti glup na vrijeme negoli general u mudrosti poslije

svega, glasila bi nekako, možda, neka zaboravljena nadreali-

stička poslovica. Ona, u suštini, itekako ima veze s ovom knji-

gom u kojoj su nedirnuti ostali tekstovi koje sam posljednjega

desetljeća, raznim povodima, pisao za novine i časopise u Hr-

vatskoj i inozemstvu. U njoj ništa nije nadopisivano, tek pokoja

popratna bilješka. Iskreno se nadam kako su bar poneki od njih

zanimljivi i pomalo aktualni potencijalnim čitateljima i danas,

bez obzira na činjenicu da u tzv. informacijsko doba one (infor-

macije) devalviraju puno brže no što mi to možemo i pomisliti.

No oni se ni tada, kada su bili pisani, nisu utrkivali primjerice s

internetskim portalima i ostalim hiperaktivnim akvizicijama

toga (dez)informacijskoga spektakla i njegove famozne brzine.

Vrtjeli su se uglavnom oko knjiga i kulture pa sve do sivila sva-

kodnevnoga života u tzv. tranzicijsko doba. U toj je vrtnji, i

vrtoglavici, zasigurno bilo i manje-više težih previda, i suviška

strasti i ove ili one “nekorektnosti”... No ta strast nikada nije

željela, doista, biti sucem bilo čemu. Prije svjedokom s debeloga

ruba jedne odveć samopodrazumijevajuće kulture prepune

općih, a dovijeka neupitnih mišljenja. Jer i pisac ovih redaka

utvara si da je sve što je u knjizi otisnuto napisao baš protiv


takva, samoreproducirajućega “duha vremena” koji sve dublje

i fatalnije i laže, i brblja do iznemoglosti.

Posvećena je Simi Mraoviću , mome dugogodišnjem prijate-

lju i cimeru. Ne da bi se tom posvetom, u jednoj prilično nekro-

fi lskoj kulturi, unaprijed patetično opravdavala ikome, nego,

prije svega, da, možda, bez obzira na poneki “gorki talog” svojega

iskustva, bude bar ponekad i vedra, poput njega, usprkos

svemu.

I na kraju, last but not least, iskreno zahvaljujem Seidu Ser-

dareviću na suvišku uredničke energije koju je morao uložiti s

obzirom na okolnosti u kojima je knjiga (u)složena.

U Osijeku, 2010.

Delimir Rešicki


BRODICA OD PAPIRA

12 sve je još samo licemjerje i debela laž


Sve je još samo licemjerje i debela laž

…ili o maloj zemlji za veliko kajanje

Opasno je, gorko i cinično kada se neke teške i tobože samopod-

razumijevajuće riječi iz jedne svjetonazorske paradigme pre sele

u neku drugu, koja sa suštinom ove prve nema baš nikakve veze.

Recimo, riječ pokajnik, kada se iz primarno religijske preseli u

pseudopravno-medijsku. Recimo, u Hrvatskoj, maloj zem lji za

veliko kajanje i lijepo ljetovanje u mlakome moru i kavu na

otočnoj rivi od dvadeset kuna, zemlji najneljubaznijih trgovaca

u Europi u kojoj vam džogerom i prljavom vodom peru noge sat

vremena prije zatvaranja bilo čega uz more i na kontinentu,

podjednako. Punoj, zbog svih svojih povijesnih i geopolitičkih,

komparativnih prednosti i bogatih resursa, najrazli čitijih po-

kajnika. Onih koji su to već postali, onih koji se to jednoga dana

ponosno nadaju postati ili onih kojima se, kažu neki, eto i ne-

davno, malo ponudilo, a, kažu neki, nije, da to budu. Kako se

nekome može, uostalom, ponuditi to da bude pokajnik!? Ma ne

može, naravno, nikako, jer pokajnik je jedino onaj nesretnik

koji je jednoga lijepoga i pomalo otužnoga, katarzičnoga dana

shvatio kako je griješio svojim nedjelom ili nedjelima, jednom

ili skoro svaki dan, i izravno ili neizravno, više ili manje, naudio


drugim ljudima. Nikako to nije, recimo, onaj kojemu su, bit će

neki iz staroga društva uz pečene volove i ine uljudbene delicije

(a zato što su danas recentni i loše mimikrirani korifeji s demo-

kracijom uvijek i svagdje na vrhu jezika i koji se papagajski

kunu, ne lezi vraže, baš u vladavinu prava i funkcioniranje in-

stitucija), ponudili mogućnost da otkuca i neke druge iz stare i

nove bratije. A mi, glupi i neuki puk bez guske za stolom u ma-

gli, u te iste trebamo, valjda, zuriti kao Krist u Mariju Magdalenu

dok mu ova, iskreno se kajući, kosom pere noge.

Nema u Hrvatskoj nikakvih pokajnika i nema u Hrvatskoj

nikakva kajanja za sve ono što je ukradeno i, na ovaj ili onaj

način, oteto, a vrijedi više od sto kuna pa do nekoliko milijuna

u bilo kojoj inoj ili domaćoj valuti. U društvu u kojemu je krila-

tica – tko je jamio, jamio je – izrečena iz usta još jednoga naoči-

toga generala, postala općeprihvaćena svjetonazorska krilatica

i u kojoj su najviše jamili oni čija su srca danonoćno gorjela za

napaćenu nam domovinu, kaju se, iskreno u to vjerujem, možda

tek i jedino oni jadnici koji mažnjavaju paštete po samoposlu-

gama ili buđavu baburu na tržnicama. Ništa ovdje nije predmet

iskrenoga kajanja upravo zato što baš sve može postati predme-

tom najprljavije, zakulisne trgovine. A baš sve je na veselje i

prodaju! Pokazao nam je to i posljednji slučaj, kažu bivši pajdaši,

briljantnoga generala, koji i nadalje nedohvatljivo sja i smiješi

se zagonetno iz svojega marcipanskoga bečkoga raja i nekako,

ako sam dobro shvatio, ne bi ni za živu glavu u nekada milu mu,

ali danas ne i jedinu Hrvatsku. Zemlju čija mu je, doduše ono-

mad demokratski izabrana feudalna svita u vremenima ponosa

i slave, darovala više odličja negoli se prosječni hrvatski čovjek

danas sjeća pravih vukovarskih branitelja (ne zbog toga što ih

se ne želi sjećati, nego zato što se netko itekako potrudio da ih


se nitko više ne sjeća). S izuzetkom kojekakvih ridikula i luzera

s društvene margine, danas u Hrvatskoj teško da postoji išta

nepotkupljivo, ne postoji ništa čime se bave samo za to nadležne

institucije, ne postoji ništa što nije okuženo tom što starijom,

to žilavijom koruptivnom mrežom spletenom još tamo davno,

davno, na početku, kada je previše njih shvatilo kako se ovdje

oduvijek najbolje prodaje, i prodavalo se, salonsko domoljublje

umreženo s nimalo salonskim obavještajnim i kriminalnim

podzemljem (post)udbaške ili neke druge mutirajuće proveni-

jencije. Uz to nimalo sentimentalnim kada im se netko nađe na

ovome ili onome putu i ponekoj teškoj stranputici. U takvim

mrežama međusobnih ucjena i razračunavanja jednu od glavnih

uloga imaju i domaći mediji koji servilno, ljigavo i nimalo dis-

kretno opslužuju pojedinu, maloprije spomenutu ekipu, koja

ovu državu nikako da pusti iz svojega užasnoga zagrljaja, iz svo-

jih zakulisnih, cinkeraških navika, ostavljajući nas još uvijek u

poziciji da se osjećamo poput lobotomiranih idiota kojima se

na kapaljku servira ono što se, zapravo, zbiva na političkoj po-

zornici, naravno, tamo iza kulisa. Sve je dakle manje šanse da

ovdje ikada prođe taj beskonačni, mučni, party za slavnu ekipu.

S obvezatnim vicem na kraju, da se narod malo smije, usred

farse koja se zove – naši životi. Možda nas na kraju i uvjere kako

nikada nije bilo nikakvih dijamanata, kako nitko nikome doista

nije nudio nikakvo “pokajništvo”. Možda je jedini pravi dija-

mant u našim životima imala ona davna Lucy, samo što je i ona

posljednji put s njime, ako je vjerovati Beatlesima , viđena pri-

lično visoko. Na nebu, tako daleko od nas.

2007.

16 bilo je časno birati kada znaš da biraš – umnoženo ništa

Bilo je časno birati kada znaš da biraš – umnoženo ništa

…ili o Hrvatskoj kao Potemkinovu selu

Eto, prođoše i blagdani, i oni božićni i oni novogodišnji, sve što

se tijekom godine i uspjelo skinuti s trbuha i obližnjih ekstre-

miteta džogingom ili nekim drugim, intenzivnijim, oblikom

samomučenja, opet je salodobitno tu, kao što je tu i dugi, dugi

siječanj – mjesec u kojemu će minusi u zraku biti tek kašalj

krepane mačke u odnosu prema onima na bankovnim računima

diljem Domaje. Bar kod nas prosječnih. Bezidejni spektakl do-

maće političke frazeologije i nadalje bez ikakva doista bitnoga

strateškoga sadržaja, a koji smo, u punoj raskoši, imali još jed-

nom prilike upoznati u vrijeme nedavnih parlamentarnih, i

ponekih lokalnih izbora, hvala bogu, polako jenjava, premda

razmještanje principijelnih stražnjica po foteljama ulazi u za-

vršnu fazu. Samo da još dočekamo i taj vatromet, pa da se vra-

timo svaki svojoj palanačkoj melankoliji. S ulica se, ipak, polako

skidaju oni grozomorni džambo i ini plakati, koji posvema jasno

pokazuju kako hrvatski majstori face-liftinga svake (četiri) go-

dine imaju sve više i više posla, a političke stranke, i nadalje,

sasvim solidne prihode i izvan onih koje prijavljuju kao legalno


i legitimno potrošene za vlastite kampanje. Naotvaralo se svega

i svačega u vrijeme izbora u Hrvatskoj, tome romantičnome

Potemkinovu zaselku u snijegu u kojemu raja i nadalje gromo-

glasno pljeska svaki put kada se negdje nešto malo zamezi uz

kamene temeljce ili “samo što još nisu” otvorene objekte za

bildanje duha, tijela i ostalu narodnu razbibrigu. Jer i mjesec je

i sivi soko, i to u isto vrijeme, na nebu visoko. Domaći političari,

već potpuno svjesni da su nam jedina dosuđena sudbina i da

mogu činiti što god požele, više se i ne trude pretjerano maski-

rati to da je selce Potemkinovo. Ali lijepo je jer je naše, a naše je

zato što nam ga oni, brižni, čuvaju. Od čega? Hrvatskim glasa-

čima još se uvijek, na ovaj ili onaj način, prodaju tek zamalo

preambulirane frazetine iz Tuđmanovih vremena, ili pak pje-

vaju laude Drugu Titu kada se malo više potegne iz boce nakon

ponoći i sjeti Vardara, Đerdapa i Triglava. No ono što je u svemu

tome najstrašnije, potpuna je desupstancijalizacija ikakve raz-

govjetnije političke paradigme. Nitko iz toga političkoga hrvat-

skoga života više nije ono za što se, dakako, ideološki izdaje – te

vreće bez dna odavno su potrošile sve svoje svjetonazorske kre-

dite, ali koga briga, svi smo ionako već poodavno pristali na to

da glumimo to da im vjerujemo, premda znamo da je politika u

nas, tek i jedino, zlatna staza za pridruženje povlaštenima i

korumpiranima od glave do pete, koja nije Ahilova. O općem

dobru više se ne mora čak ni puno lagati. A ne mora se lagati

zato što hrvatski birači još uvijek ne kažnjavaju, nego nagrađuju

tek zamalo uljuđeniju paradigmu balkanske političke despotije

(o kojoj je tako sjajno pisao Cioran ) i više nego karakteristične

za funkcioniranje baš svih domicilnih političkih stranaka, pa

slijedno tome i funkcioniranje politike uopće. Tako primjerice

“personalizirane kampanje” u Hrvatskoj nisu ništa ino nego

18 bilo je časno birati kada znaš da biraš – umnoženo ništa

vječni povratak toga istoga loše mimikriranoga tipa političkoga

despotizma perverzno podržavanoga od same biračke volje. On,

uvijek, po svršetku izbora, nikome nije odgovoran nizašto, a

sebi prisvaja uglavnom Sve – tuđi rad, tuđe uspjehe, tuđu muku.

Ni nakon bjelodanoga debakla, ni jedna od tih despotskih hr-

vatskih političkih veličina, ni s ljevice, ni s desnice, ni s bilo koje

strane toga sveopćega svjetonazorskoga besmisla, neće ni po-

misliti kako je vrijeme, recimo, za promjenu posla ili pružanje

šanse – drugima. Jer baš sve, pa i poraz, može postati predmetom

sveopće hrvatske političke trgovine u kojoj doslovno i javno

trguju svi sa svima, u kojoj svi lažu svima, a ponajviše onima

koji su ih birali u jednome bitnome, paradoksalnome, izboru

bez izbora.

Hrvatsko se društvo nikada neće iskobeljati iz korupcije kao

svojega dominantnoga operativnoga principa i načina života

zato što se nikada neće izmigoljiti ispod plašta toga “uljuđenoga”

despotizma kao svoje samoizabrane sudbine i svoje danonoćne,

palanačke melankolije kao izravne posljedice takva funkcioni-

ranja baš svih stvari. To je društvo svakojake vrste farse, jer iza

kartonskih kulisa, doduše, jest moguće igrati Hamleta, ali je

puno lakše i komotnije pridružiti se dramaturgiji sapunice od

danas do sutra, bez ikakve katarze. U takvu društvu ubojice i

teški zlostavljači ostaju nedodirljivi ili im se suci dodvoravaju

svojim uglavnom uvjetnim i sitnijim kaznama, ali zato prilično

najebe klinac s džointom na ulici. Upravo je to društveno lice-

mjerje najopasniji hrvatski diler, a njegov profi t i zagarantiran

i spektakularan. Jer, da je poštenja i pravde, arhitekti Potemki-

nova sela za druge i stvarnih vila za sebe te iste džointe dijelili

bi, bar jednom godišnje, besplatno. Pa da sjednemo na neki ka-


men temeljac, i zapalimo svi zajedno, k’o pravi ljudi koji, bez

obzira na posljedice, imaju izbora.

2008.

20 od raspadajućega socijalizma do društva jeftinoga tranzicijskoga spektakla

Od raspadajućega socijalizma do društva jeftinoga tranzicijskoga spektakla

…ili mali uvod u velike traume suvremene hrvatske književno-

sti

U svojoj sjajnoj knjizi geopolitičkih eseja Zavjet plemenske krvi,

u tekstu naslovljenom “Traume imaginarnog zemljopisa – Bal-

kan kao kolektivno podzemlje Zapada”, suvremeni hrvatski

fi lozof, pjesnik i esejist Žarko Paić zapisao je: “Svaki je Za padnjak

liberalni rasist refl eksivnog kova ako smatra da je Balkan zača-

rani krug etničkih mržnji i ratova. To je upravo taj tragikomični

rezultat tvorbe Balkana kao imaginarnog zemljopisa i kao ko-

lektivnog podzemlja Zapada.” Bez obzira na činjenicu da recen-

tna hrvatska “restaurativna nostalgija” (koristim se sintagmom

iz često citirane knjige Budućnost nostalgije ruske emigrantkinje

s današnjom harvardskom adresom, Svetlane Boym ) svoj iden-

titet isključivo imaginira kao (pa makar i provincijalno) sred-

njoeuropski i mediteranski, a nikako balkanski, ja upravo tim

citatom započinjem ovaj tekst jer mi iskustvo s internacionalnih

književnih manifestacija daje mnogo razloga za tvrdnju kako


se hrvatski kulturni identitet svagdje izvan granica vlastite

samoobmane percipira kao pretežito i jedino – balkanski. Objaš-

njavati književne procese tek i jedino kao posljedicu određenih

društvenih promjena, pa bile poneke od njih i kataklizmičkih

razmjera, znano je, jalov je posao preporučljiv tek rigid nim

sljed nicima socrealističkih teorija i sličnih interpretativnih

praksi. Govorim to stoga što internacionalne prigode počesto

nude upravo takvu slatku mogućnost i počesto, zapravo, i žude

za strategijom upravo takva, festivalskoga pojednostavljenja, a

koje bi, pod krinkom brzoga opisa suvremene hrvatske knji-

ževne scene, zapravo ponudilo odgovor na omiljeno pitanje

europske recepcije suvremene hrvatske književnosti (ako takvo

što uopće postoji): kako je naime odgovorila na vlastitu ratnu i

poratnu stvarnost i traumu. Stoga ću odmah priznati kako uopće

ne namjeravam odgovoriti na to (samopostavljeno) pitanje s

obveznim pogledom na posljednje veliko krvoproliće na jugu

Europe, niti izgovarati fraze tako drage diskursu i frazeologiji

recentne novoliberalne “političke korektnosti” udovoljavajući,

zapravo, i hraneći ovdje jedan prastari identitetni fantazam, pa

i po cijenu toga da ovo što ću reći bude posve nezanimljivo ovdje

nazočnoj publici. Skicirat ću dakle tek recepcijski status hrvat-

ske književnosti tvrdnjom kako je on u posljednjim trima de-

setljećima upravo traumatično određen ukotvljenošću između

dviju vrsta (manje-više) mimikriranoga totalitarizma – onoga

prošloga, u vrijeme raspadajućega socijalizma, i ovoga današ-

njega, u vrijeme posvemašnje dominacije onoga tipa glamu-

rozne društvene patologije i prakse koju francuski teoretičar

kulture Guy Debord u istoimenoj knjizi naziva “društvom spek-

takla”, a koji (spektakl) upravo zakriva eksploatacijsku, mani-

pulacijsku i globalnokolonijalnu moć novoliberalne društvene


paradigme u vremenima tzv. “kraja povijesti”, o kojima je tako

euforično pisao Francis Fukuyama . Taj “spektakl” svoje mani-

pulativno utemeljenje ima, između ostaloga, i u posvemašnjoj

zamjeni stvarnosti njezinim simulakrumom – u svakodnevnoj

praksi počesto tek žutoj, tabloidnoj masmedijskoj pohlepi, o

kojoj je u svojim lucidnim analizama globalnoga zapadnoga

postmoderniteta pisao Debordov sunarodnjak, Jean Baudrillard .

Premda, kada govorimo o totalitarizmu medija, riječ totalitari-

zam ipak treba shvatiti vrlo uvjetno, ili kako to tvrdi na početku

ovoga teksta već citirani Žarko Paić : “Postavka je, dakle, da va-

lja radikalno otvoriti problem dekonstrukcije priče o odgovor-

nosti intelektualca iz konteksta medijalnosti novoga doba koje

tek uvjetno ima crte post-totalitarne nadzorne države.”

Hrvatski je književnik u posljednjih dvadesetak godina da-

kle morao preživjeti i zlatno doba socijalizma s tzv. “ljudskim

licem” iza kojega se uvijek krio, kao njegovo suštinsko naličje,

sve do posljednjih dana, nimalo bezazlen strah od represije koja,

doduše, u fazi labuđega pjeva više nije završavala na Golom

otoku ili u nekome drugome kazamatu za nevjerne, nego u

strategiji posvemašnje medijske izolacije. Posve pojednostav-

ljeno, slijedeći baudrillardovsku logiku, izgon iz medija puno

je strašnija kazna od izgona iz temeljno izgubljene stvarnosti.

Zanimljivo je naime to kako je raspadajući socijalizam vrlo in-

teligentno, i gotovo samopodrazumijevajuće, sasvim konkretno

nagovijestio svoju sljedeću transmutaciju s elementima totali-

tarnosti, bez obzira na to što će se ona dogoditi u posve mu su-

protnome i naizgled antagonističkome društvenome kontekstu.

Pravila medijske privlačnosti kao onoga presudno određujućega

za recepciju i uopće postojanje bilo čega i bilo koga, pa i piščeva

djela, u doba kada je hiperrealnost zamijenila stvarnost, a koja


se svela na “svoj” itekako izmanipulirani i kontrolirani virtualni

nadomjestak, ne mjere se više količinom nekadašnje znane

ideološke podobnosti i odanosti, nego počesto najvulgarnije

komercijalne privlačnosti ili pak spektaklom angažmana na

notornim hrvatskim ideološkim barikadama tzv. ljevice i tzv.

desnice – u biti suštinski obesmišljenih interesnih skupina koje

samo mistifi ciraju svoju tobožnju primarnu ideološku dosljed-

nost. Ako dakle nije prošao fi ltar domaćega medijskoga spekta-

kla, niti se dodvorava vulgarnim ideološkim totemima novih

podobnosti ovoga ili onoga dnevnopolitičkoga tipa, hrvatski

književnik teško da će pristići do svjetala kako domaće tako i

europske književne pozornice, ionako prilično nezainteresirane

za sve što već ne hrani njezin prepotentni fantazam toga straš-

noga, balkanskoga Drugoga. Prešućene doma i nepoznate vani,

životare dakle mnogobrojne ponajbolje stranice suvremene

hrvatske književnosti. U tome kontekstu posebice je stradala

poezija, i premda znana Hölderlinova teza o oskudnim vreme-

nima nije, zasigurno, pisana s mišlju na hrvatsku tranzicijsku

nego izgubljenu antičku Hiperboreju, hrvatski je i ne samo pjes-

nik iz više pravaca pristigao do rubova te sveprožimajuće oskud-

nosti. Premda, naravno, ni u primisli ne želim minorizirati ono

što je u prijevodu doista dostupno njemačkome čitatelju u po-

sljednjih dvadesetak godina, ja ću na kraju ovoga teksta tek

spomenuti kako, ako se već zanemari notorni, patetični na-

cionalni kičeraj koji prečesto nude ofi cijelna i od države spon-

zorirana predstavljanja hrvatske (ne)kulture u svijetu, iskreno

vjerujem da će njemački čitatelj itekako uživati kada mu u pri-

jevodu budu dostupna primjerice krucijalna djela hrvatskoga,

pa makar i pjesničkoga, moderniteta. I nadalje dakle mislim

kako je hrvatsko pjesništvo tzv. “iskustva egzistencije” is pi-


sivano na tragu Heideggerove fi lozofi je o ontološki obes miš-

ljenome svijetu ili pak onaj dio suvremenoga hrvatskoga

pjesništva koje se bavilo dekonstrukcijom logocentričnoga

zamka Zapada i njegove metafi zike glasa, a na tragu shvaćanja

pisma kakvo je impostirao Jacques Derrida , u svojoj razlici, pa

makar ona bila ispisivana s ruba jednoga identitetnoga samo-

fantazma, dostatno zanimljivo europskoj književnoj publici.

Ponekad naime nije zgorega pročitati i to što stiže s ruba vlastite

predrasude o Drugome. U tome smislu spomenut ću Ivana Slam-

niga , Josipa Severa , Danijela Dragojevića , Nikicu Petraka , Branka

Maleša , Zvonka Makovića , Milorada Stojevića … Ili je i prevođe-

nje, ako cinično shvatimo Lacana , ništa drugo doli putovanje

od jedne do druge tamnice u koju je našu žudnju već zatočio

jezik, pa ma kako se on zvao i ma koliko ljudi na njemu čitalo.

2008.

231kazalo imena

Kazalo imena

AAndersen, Hans Christian 70, 86, 87

Andrić, Ivo 106

Andrić, Stanko 40, 83, 189, 200, 202

Antonić, Ljerka 50, 143

Arsenijević, Vladimir 161–163

BBagić, Krešimir 136, 143

Balatinac, Josip 50

Barthes, Roland 176

Bataille, Georges 187

Baudelaire, Charles 112, 113

Baudrillard; Jean 22

Beckett, Samuel 83, 183, 198

Bilopavlović, Latica 192

Bodrožić, Marica 192–194

Bodrožić Simić, Ivana 66, 67

Bogišić, Vlaho 136

Borges, Jorge Luis 86, 198

Bowie, David 63, 114

Boym, Svetlana 20, 62, 212

Bremer, Alida 90–92

Brešan, Ivo 178–180

Brlić Mažuranić, Ivana 85, 86

Broch, Hermann 198

232 kazalo imena

Bruckner, Pascal 198

Bukovac, Slađana 85

Bukowski, Charles 151

Bulatović, Miodrag 220

Buñuel, Luis 130

Burroughs, William Seward 151, 152

Buzzati, Dino 152

Byrds 110

CCamus, Albert 91, 182

Carver, Raymond 106, 155, 173

Cave, Nick 109

Cesarić, Dobriša 143, 146

Cezanne, Paul 208

Chagall, Marc 208, 209

Cioran, Emil 17, 63, 139, 198, 228

Clapton, Eric 36

Cobain, Kurt 109

Cohen, Leonard 221–224

Curtis, Deborah 115

Curtis, Ian 107, 109, 110, 112, 113, 115, 116

Cvenić, Josip 54–58

ČČegec, Branko 67, 99, 130, 205

Čehov, Anton Pavlovič 91

Čilić Škeljo, Đurđica 105

Čudina, Marija 198

DDalos, György 90

Dautbegović, Jozefi na 131, 132

David, Filip 220

Debeljak, Aleš 210

Debord, Guy 21, 22

Dedić, Arsen 67

233kazalo imena

Derrida, Jacques 24, 82, 228

Donadini, Ulderiko 113

Dostojevski, Fjodr Mihailovič 113

Dragaš, Aleksandar 34

Dragojević, Danijel 24, 66

Drašković, Vuk 220

Dunđerović, Tihomir 143

Dylan, Bob 110

ĐĐilas, Milovan 220

FFaktor, Ivan 40

Ferić, Zoran 57, 189

Filaković, Matija 50

Foucault, Michel 95

Freud, Sigmund 47, 62

Fukuyama, Francis 22

GGalović, Fran 176

Gauss, Karl-Markus 211

Geldof, Bob 70

Gikić, Tea 143

Ginsberg, Allan 151

Glavurtić, Miro 220

Glucksmann, André 198

Grgić, Dario 83

Gromača, Tatjana 99

Guénon, Réne 148

Gundulić, Ivan 32

HHamvas, Bela 148, 198, 228

Hannett, Martin 112, 116

Heidegger, Martin 24, 148

234 kazalo imena

Heraklit 69, 71

Herbert, Zbignew 105

Herzog, Werner 115

Hölderlin, Friedrich 23

Hook, Peter 109

Houellebecq, Michel 187, 224

Huljić, Tonči 34

Hunjadi, Mirko 50, 51

Huntington, Samuel P. 204

Huxley, Aldous 193

IIvšić, Radovan 198

Isus Krist 14

JJagger, Mick 108

Jančar, Drago 210–213

Jeff erson Airplane 110

Jeger, Rujana 57

Jendričko, Slavko 128–130

Jergović, Miljenko 105, 155

Jerković, Darko 107, 115

Job, Ignjat 208

Joyce, James 83, 120

Joy Division 109–116

Junek, Leo 208

Juvančić, Hrvoje 110

KKafk a, Franz 75, 83, 91

Karuza, Senko 171–173

Katunarić, Dražen 187

Kiefer, Anselmo 205

King, Stephen 167, 170

Kiš, Danilo 83, 106, 220

Knifer, Julije 75

235kazalo imena

Koščec, Marinko 85

Kosor, Josip 52

Kožarić, Ivan 208

Kovač, Mirko 218–220

Kozarac, Josip 52

Krežma, Franjo 164

Krklec, Gustav 215

Krleža, Miroslav 28

LLacan, Jacques 24, 47, 82

Levi-Strauss, Claude 25, 26

Lokotar, Kruno 189

MMadonna 70

Maćešić, Milan 52, 143

Maković, Zvonko 24, 34, 44, 54, 95, 128, 143, 207–209

Maleš, Branko 24, 69, 95, 104, 105, 107, 122–124, 129

Mamet, David 221

Marija Magdalena 14

Marijanović, Dubravko 50

Marinković, Ranko 220

Markiz de Sade 187, 198

Marković, Goran 169

Maroević, Tonko 132, 135, 136

Martinis, Dalibor 205

Matanović, Julijana 136, 175, 181

Mađer, Miroslav S. 52, 142–144, 215

Mićanović, Miroslav 65, 66, 68, 143, 174, 175

Midžić, Svebor 162

Mihajlović, Draža 161

Mihaljević, Romeo 143

Milanja, Cvjetko 123, 147

Milius, John 111

Miljković, Branko 220

Miloš, Damir 82, 185–189

236 kazalo imena

Modigliani, Amedeo 208

Montaigne, Michel de 198, 225–229

Morley, Paul 116

Morris, Stephen 109

Mraović, Simo 10, 57, 81

Mrkonjić, Zvonimir 67, 104, 105, 123, 132

Mrđanović, Nenad 107

Mujičić, Kemal Artnam 154–156

Munch, Edvard 87, 208

NNadel, Ira B. 221–224

Najvirt, Sanja 143

New Order 110

Nico 110, 111

Nietzsche, Friedrich 71, 114, 197, 228

Nisker, Merrill 60

Nola, Lukas 86

Novak, Slobodan Prosperov 175

Nuhanović, Gordan 57

OOasis 110

Oprah, Winfrey 84

Orcsik, Roland 116

PPaganini, Niccolò 164

Paić, Žarko 20, 22, 30, 32, 59, 61–63, 196–198, 203–205, 225, 226

Paljetak, Luko 67

Pandžić, Kornelija 143

Pavičić, Jurica 155, 189

Pavlović, Boro 215

Pavlović, Dijana 98

Pavlović, Goran 181

Pavlović, Luka 181, 182, 184

Pejaković, Hrvoje 120, 134–137

237kazalo imena

Pekić, Borislav 220

Perišić, Robert 80, 168

Pessoa, Fernando 198

Petrak, Nikica 24, 53, 67, 68, 104, 105, 119, 120, 121, 132

Petranović, Silvio 87

Picasso, Pablo 62

Plant, Robert 108

Plazibat, Marinko 143

Pogačnik, Jagna 57

Ponge, Francis 70

Pop, Iggy 36

Popović, Edo 57, 150–152, 158–160, 189

Pound, Ezra 221

Presley, Elvis 108

Prtenjača, Ivica 67

RRadaković, Borivoj 57, 162, 189

Radaković, Zorica 125, 126

Radmilović, Marijana 52, 143

Rakezić, Saša 162

Ražnatović, Željko – Arkan 159

Ražnatović, Svetlana – Ceca 159

Reiser, Nikola 208

Reljković, Antun Matija 49

Rem, Goran 45–49, 51–53, 214–216

Rem, Vladimir 52, 214, 215

Rešicki, Delimir 57, 104, 105, 188, 189

Rilke, Rainer Maria 83

Rizvanović, Nenad 185, 188–191

Rogić Nehajev, Ivan 95, 122–124, 128, 129

Rotten, Johnny 107, 108

Rudan, Vedrana 170

SSabatto, Ernesto 188

Sablić Tomić, Helena 45, 46, 47, 52, 53, 56, 216

238 kazalo imena

Sartre, Jean-Paul 182

Saville, Peter 112

Schultz, Bruno 83

Selimović, Meša 220

Serdarević, Seid 10

Sever, Josip 24, 138

Sičajmov, Vera M. 50

Simić Bodrožić, Roman 57, 66, 116

Slamnig, Ivan 24, 66, 126, 215

Sloterdijk, Peter 78

Smith, Pattie 110

Springer, Jerry 83

Stardust, Ziggy 63

Steiner, Max 198

Stewart, Ian 156

Stojević, Milorad 24, 95, 128

Stoppard, Tom 221

Sulić, Vjekoslav 50

Summner, Bernard 109

ŠŠerifović, Marija 36

Šimić, Antun Branko 113

Šimpraga, Dalibor 185

Škoro, Miroslav 189, 190, 191

Šojat-Kuči, Ivana 143

Šoljan, Antun 198

Špišić, Davor 167, 169

Štambuk, Drago 138–140

Štulić, Branimir 85

TTadijanović, Dragutin 143, 215

Teichgraber, Stefan 62

The Beatles 15

The Blur 110

The Doors 110, 111

239kazalo imena

The Off spring 110

The Velvet Underground 110, 111

Tijanić, Aleksandar 34

Tito, Josip Broz 17

Tomašević, Nives 207

Tomaš, Stjepan 164–166, 187

Tomić, Ante 155

Topić, Dado 36, 37

Toulouse-Lautrec, Henri de 208

Tuđman, Franjo 17

UUjević, Tin 147

Uspenskij, P. D. 187, 191

VValent, Milko 228

Vinja, Vojmir 226

Vladović, Borben 146–148

Vuković-Runjić, Milana 57, 85

Vuković, Tvrtko 66, 143

WWaits, Tom 151

Warhol, Andy 111

ZZeta Jones, Catherine 68

Zograf, Aleksandar 162

Zoko, Božica 143

Zuzorić, Cvijeta 65

240 kazalo imena

Knjiga je objavljena uz potporu:

Ministarstva kulture Republike Hrvatske i

Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić

Za nakladnika Sibila Serdarević

Urednik Seid Serdarević

Lektura i korektura Nana Moferdin

Grafi čka urednica Maja Glušić

Prijelom Fraktura

Fotografi ja na naslovnici © Stanko Abadžić

Tiskano u Hrvatskoj

Godina izdanja 2010., lipanj (prvo izdanje)

ISBN 978-953-266-158-3

Biblioteka Platforma, knjiga 10

www.fraktura.hr [email protected]

T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

demoni u tranzicijskoj špilji

Documents