Dadaizam nastaje vrlo burno 1916. godine u Zürichu u Švicarskoj, u koji se sklanja velik broj umjetnika za vrijeme Prvog svjetskog rata. Grupa umjetnika okupljena oko kafea "Cabaret Voltaire" pokrenula je časopis "Dada" koji je dobio ime po onomatopeji dječjeg tepanja (prvobitni govor koji nije značenjski oblikovan) = besmislica, (a u francuskom jeziku to označuje drvenog konjića – igračku.Tristan Tzara osnivač je i pisac prvog manifesta. On smatra da su se mladi nalazili u nekoj vrsti zatvora, jednako kao i Švicarska u doba Prvog svjetskog rata, što je bio razlog za dadaističku pobunu.Izjavio je:"Dada je nastala iz moralne potrebe. iz neutažive želje da se postigne apsolutni moral, iz dubokog osjećaja da bi čovjek, koji je u središtu svih tvorevina duha, morao potvrditi svoju nadmoć nad osiromašenim spoznajama o ljudskoj bitnosti, nad mrtvim stvarima i loše stečenim dobrima. Dada je nastala iz pobune koja je u to doba bila zajednička svim mladima iz pobune koja je od pojedinaca tražila posvemašnje prihvaćanje potreba svoje prirode, bez obzira na povijest, na logiku..."

Dadaizam teži rušenju, uništenju starih načela i zakonitosti logike, ismijava "vječnu ljepotu". Njihov program bio je potpuna negacija svega tradicionalnoga (odnos prema tradiciji): stari svijet, utemeljen na racionalnom, doveo je do masovnog ubijanja u svjetskom ratu. Stoga ti mladi umjetnici izlaze s potpuno suprotnim programom: tradiciji suprostavljaju iracionalnu negaciju svih vrijednosti uključujući i umjetnost. Stoga je u njihovu programu besmisao i protuumjetnost (novi način umjetnosti).Izraz i pjesnički jezik: negiranje svega racionalnog, paradoks i crni humor.Ukazuju na društvenu stvarnost ispunjenu besmislenim ratom i razaranjem.

Tekst o dadaizmu u čitanci nam iznosi njihov način novog stvaranja. Pokazuje nam tehniku „kolaža“. „Riječi treba izrezati, staviti u šešir, promiješati – i od njih načiniti pjesmu. Umjetničko djelo treba sastavljati rezanjem i lijepljenjem različitih otpadaka.“Tekst odstupa od tradicionalne poezije. Vidljivo joj je suprostavljanje. Nema tradicionalnog poretka riječi, smisleno povezanih u cjelinu, nema jedinstvenog stila, temu je teško odredit, osjećaji i psihoanaliza lika su izostavljeni. Nema interpunkcijskih znakova. Tekst ima svoju određenu originalnost, ništa slično dotadašnjem pjesničkom izrazu.