V.St. Kinjo

Cetinje

~udesni grad

Pri sredjivanju svojih sjedanja, tvrdoglavo mi se nametnu jedno iz onih godina što se, uglavnom, navode kao najbolje (20- 30), a mjesto dogadjanja poznati univerzitetski grad u Engleskoj prilikom posjete jednoj od uglednih akademskih porodica. Prijem je bio tako srdačan da sam se veoma ugodno osjedao ne samo u krugu porodice nego i u prilično razuđenom ali zanimljivom društvu, na početku veoma uzdržan, da bi se, vremenom, oslobodio i učestvovao u veoma zanimljivim razgovorima. Pri kraju moga boravka, jedan od (akademskih) učesnika mi, neočekivano, postavi neobično pitanje; odakle meni obrazovanje tako širokog spektra da mi omogudava da sa toliko sigurnosti iznosim svoje poglede... Prijatno iznenadjen ali i žestoko zatečen, ne znadoh suvislo odgovoriti te mu izbaljezgah nekakve priče o mogudnostima u socijalizmu i sl. Pa da, tada se nijesam smio ni usuditi da pomislim koja je (glavna) uloga grada Cetinja u tome, no sad, pun „ka brod“ životnog iskustva i naknadne pameti, mogu „tredim okom“ spoznajne izvjesnosti da prepoznam sve one tajanstvene amanete, bez kojih ionako ne može biti valjanog obrazovanja. Od tada su prošle, ne samo godine nego i decenije ali me to pitanje nije ostavljalo na miru sve dok se, postarost, ne stadoh vradati u (davnju) prošlost i prebirati po „arhivi“ izblijeđelih uspomena iz poslijeratnih vremena „obnove i (duhovne) izgradnje“. Ta vremena, poslije jednog svjeckog rata i revolucije, bila su poslovično zanimljiva, posebno za jednog osmogodišnjeg đetida, pristiglog iz obližnjeg sela đe mu niko ništa nije objašnjavao niti je imao kad... A onda se sve promijenilo nakon dolaska u ovaj uzavreli grad, tada još – glavni – ponosne Federativne Narodne Republike Crne Gore, đe mu je pripala velika čast da odraste i završi tada novouvedenu – osmogodišnju - školu. No sve je, isprva, počelo u tadašnjoj gimnaziji izdijeljenoj na muška i ženska odjeljenja u kojima je, zbog rata, u jednom razredu među učenicima bilo razlike i po pet godina, što je ved samim sobom predstavljalo izvjesnu posebnost, kao i nastavno osoblje porijeklom aristokrata iz carske Rusije, pobjeglih od jedne a potom u Cetinju zatečenih novom revolucijom. No sve to nije smetalo nego, štoviše, opštenarodno i obavezno obrazovanje činilo egzotičnijim nego što je pobjednicima bilo po volji, no ni njima nije nedostajalo (revolucionarnih) ideja.. No, svejedno, ovdje nede biti mnogo priče o tzv. „službenom" odgoju i obrazovanju, nego o izvjesnom - paralelnom –"metaobrazovanju" - poteklom iz neke više dimenzije stvarnosti, skrivene iza navika i ustaljenih običaja. Zato samo neko sa strane može da primijeti neko događanje, poput onoga kad đedovi i babe preuzmu brigu o potomstvu (unučadima) te ako se dijete uspogani, babe s prutidem stanu da graju na njih tako da ih cijeli komšiluk može čuti, a đedovi se samo sagnu i nešto tajanstveno šapnu na uho te se dijete, zamišljeno, smiri i vrati svojoj igri.... Tih poslijeratnih godina, Cetinje je bilo gladno svega dok je tzv. kulture bilo napretek, jer nije bilo dana a da se nešto zanimljivo nije dogadjalo a po sistemu „hljeba i igara...“ odnosno carice Marije Antoanete; kad nema hljeba dobri su i kolači, te nije čuda da je tada bilo veoma lijepih manifestacija na gladan drob... Mogao sam tada imati 8 godina kad je naša porodica bila smještena u „Kudi Matanovida“ (danas Dadov spomen-atelje) na glavnom gradskom trgu (Maršala Tita) gdje se jedne večeri, na improvizovanoj bini, prikazivao pozorišni komad „Stanoje Glavaš“ odakle me jeka sabalja probudila te sam, kroz niski prozor iskočio u mrak te onako, bos i u pižami, otišao da vidim kakva je to gužva i onda itekako bio zasjenjen prizorom u kome su bljeskale sablje a junački uzvici kotrljali po trgu punom radnog naroda i poštene inteligencije. Da bih bolje vidio, odoh do zadnjeg reda drvenih klupa i popeh na jednu od njih da bih bolje vidio a onda zabezeknuto stadoh pratiti što se na bini dogadja no to ne potraja dugo, jer se uskoro jedan brkati milicioner nagnu nadamnom i strogo upita: -“Oklen ti ođe, mali...?“ ...pa me onda, i ne čekajudi odgovor, skide s one klupe i odvede nastranu đe mu rekoh e stanujem baš tu, na došku a đe me on, bespogovorno odvede i ubaci kroz otvoreni prozor... No nakon par trenutaka mene ništa moglo zadržati da se bosonog nanovo ne zaputim i ponovo popnem, ali

ovoga puta na drugom kraju reda, u sjenku lipa ali ne potraja dugo kad evo ga opet onaj milicioner, koji me nanovo, ovoga puta dosta nestrpljivo, odvuče i ubaci kroz prozor... Ovoga puta ne pričekah ni da se udalji no za njim odoh i odmah popeh na onu istu klupu a kad me on primijeti, nadadoh takvu dreku da se i na bini okrenuše da vide u čemu je stvar. Okolni narod prvo zažamori a onda ljutito zasikta na brkonju koji zbunjeno osta uz mene, tako da sam ovu značajnu predstavu do samoga kraja otpratitio u prisustvu narodne milicije... Prije nego prijeđem na suštinu najavljenu naslovom, pomenudu sličnu zgodu sa poznatim pozorišnim komadom „Čarlijeva tetka...“ kojim je, par godina kasnije, u pozorištu „Zetski Dom“ gostovala neka od poznatih velegradskih kuda a po Cetinju uveliko kružila priča da ta tetka u stvari nije tetka no – tetak – odnosno čoek preobučen u nekakvu ojađelu tetku koja je došla nekakvim vajnim nedacima u posjetu, koji su toliki dutuci da je ozbiljno smatraju tetkom dok cijelo Cetinje zna da nije tetka no tetak i svako veče ide da gleda tu sprdnju... Ovo saznanje me je potreslo u toj mjeri da nikako nijesam mogao ostati miran pri pomisli da je jedan čoek obukao rašu kako bi radi nečesove rabote zajebavao svoje nesretne nedake dok se gledalište razvaljuje od smijeha i zluradosti... Pošto nijesam imao para za ulaznicu a ko zna da li bi mi one pomogle da uđem na neku od kasnijih predstava, odlučih da na predstavu ilegalno uđem kroz podrum za dumur, gdje sam se s mukom provukao kroz prozorčid i osuljao niz gomilu ugljena kojim se pozorište grijalo u zimskom periodu... No pošto nijesam poznavao raspored prostorija, zalutam ispod bine đe u panici naletim na suflerku koja je sjeđela na nekakvoj visokoj stolici i skoro je obalim na što ona, umjesto da šapti stade vikati, nakon čega krenu poċera a dežurni vatrogasac me stiźe uhvati, ne oklijevajudi da me, potom, po „dobrim“ običajima toga doba, vaspitno šklepi i iz voleja opiči nogom u prkno... No ipak se nijesam, tek tako, puštio da me izbači ka vredu no mu pomenuh moje razloge koji, nenadno, naiđoše na njegovo puno razumijevanje te me povede sa sobom do svog „službenog“ mjesta odakle zajedno odgledasmo predstavu do kraja... Ponekad me prosto začudi kako to da uspomene i śedanja ostanu bez boje i budu crno-bijele ka one stare fotografije iako su i tada cetinjske lipe bile zelene a nebo nad Lovdenom plavo pomedju rumenih oblaka pri zalasku sunca. Svejedno, Cetinje mog djetinjstva i jeste bilo sivo medju golim brdima i oronulim fasadama te su mi uspomene ved tada „ufatile“ sivu patinu da bi naknadno uspostavile i svoju. Zato du sada iz prve (hm) ruke predočiti kakvo je bilo Cetinje toga vremena (1946-54) jer sam kao seljačko dijete na magaretu, ranom zorom, ujahao u Grad, zato što sam se, u igri, tako žestoko povrijedio, da sam morao u bolnicu i time postao jedan od rijetkih stanovnika Cetinja sa punim karantinom kao pokridem. Početak školovanja bio je, kako ved naglasih, veoma dramatičan sa svim prekidima i premještajima pri čemu sam prelazio iz razreda u razred neoptereden kojekakvim uspjesima i pohvalama. U komšiluku je stanovao jedan đetid mojih godina, po prezimenu Zorid, pravo gradsko dijete, s kojim sam pokušavao da se družim, što nije bilo lako jer je on imao interese koji nijesu prelazili okvire njegove sobice. Stanovao je sa tetkom i mlađom sestrom, Marinom, uz samu zgradu pošte, na glavnom trgu, u sobi sa malim balkonom. Bio je to za mene čudesan osjedaj; biti u sobi na spratu, sa balkonom sa kojega se mogao vidjeti narod kako šeta glavnom ulicom. Odnosno, biti u sred gradske vreve, a ne izlaziti iz kude !? Jedno veoma zbunjujude iskustvo, kako bi se izrazili pedagozi i slični inženjeri ljudskih duša. No, nije to bio glavni razlog što mi je to druženje ostalo u sjedanju, ved jedna druga stvar koja je potpuno obilježila moj život i ved tada naslutila dalju sudbinu. Ovaj đetid, čijeg imena se više ne mogu sjetiti, imao je za moje tadašnje shvatanje mnoštvo čudnih stvari i igračaka, ali prije svega nešto što je prema mom poimanju pripadalo isključivo svijetu odraslih - knjige. Čudedi se tome i gonjen radoznalošdu uzeh jednu novu knjižicu, koja je čudno mirisala, s namjerom da je razgledam ne očekujudi da otkrijem ništa posebno. Prelistavao sam je gledajudi crteže od kojih mi za oko zapade jedan, na kome se vidio dječak na traktoru kojim ore beskrajnu njivu nad kojom leti jato crnih ptica. Ovlaš pogledah uzani tekst pjesmice i crni, masni naslov iznad njega, oboje posmatrajudi više kao neku šaru nego nešto što bi moglo imati neki određeni smisao. Htjedoh da odložim knjižicu, ali me u tome omete jedan neodređeni osjedaj koji me natjera da knjižicu ponovo otvorim i pogledam onaj tekst ispod crteža dječaka i traktora. Ona šara mi se činila nekako poznata, te se zadubih u odgonetanje i u toj šari prepoznadoh s mukom u školi naučena

slova. To me navede da ta prepoznata slova sročim, kao što sam u školi učio, pri tome još uvijek ne očekujudi ništa posebno. To mi lako pođe za rukom, te ja u sebi protolkovah naslov koji je glasio:

„Mali Rista traktorista“ Ovaj naslov je u stvari smisaono dopunjavao onaj crtež iznad njega, ali ono što je mene doslovno tresnulo jednim novom i neočekivanom spoznajom, jeste potpuno novi doživljaj onoga što je u školi bilo povezano s (naizgled) mukotrpnim i besmislenim svakodnevnim ponavljanjem. U tom odlučujudem trenutku, shvatio sam da se u tim, do tada neshvatljivim šarama teksta, krije smisao koji mi je postao dostupan. I ne samo taj naslov ved i tekstovi svih knjiga koje su do tada bile van dohvata moga shvatanja. U toj, na prvi pogled nerazlučnoj šari, bio je potpuno uhvaden smisao onoga što se je moglo vidjeti na crtežu iznad nje. Bio sam potpuno zbunjen i pitao se, da li je mogude da je čitava, neshvatljiva i bolna školska prinuda služila tome da me nauče kako se čitaju te beskonačne i neshvatljive šare prepune nesludenog smisla, a da su, pri tome, na tako tragičan način zaboravili da mi to, glasno i jasno, objasne i kažu. Tako sam potpuno sam otkrio tajnu pismenosti i toga dana se preda mnom otvorio jedan potpuno novi svijet. A tada su samo dvije cetinjske ulice i glavni trg bili pod asfaltom, dok su ostale blještale svojim ispranim šoderom kojeg su bile pune i duboke kunete od kamena ili betona. Pjaca je bila na Balšida Pazaru, sa betonskim, odnosno kamenim tezgama ispod kojih su bile nagurani kotari i kašete pune voda i povrda, dok je sira, slanine ili ostalih mesnatih proizvoda bilo u muzejskim količinama. Pošto tada skoro da nije bilo vozila osim par džipova, kamiona i par crnih limuzina, gradom se uglavnom motao neki grlat, seljačko-gradski ođenut narod, od kojih su poneki za sobom vodili rastovarenu ili natovarenu magarad, za koju su postojali odredjeni „parkinzi“ kod Vladina Doma ili Vojnoga Stana.Dobro se sjedam i negdanje – Teze – obične nastrešice postavljene tamo đe je danas onaj nadrkani N.Y.City lokalitet a tada se u njoj, na bonove i „tačkice“ dijelio „škuri“ i rumetinovi ´leb (kad ga je bilo!) i vazda vladala nestrpliva gužva i unezvjereno guranje. U poslijeratnom Cetinju đeca su bila gladna, glibava, ušljiva, srabava i divlja ali su imala nešto što druga nijesu mogla ni da sanjaju – svoj grad... I stvarno, kad se sjetim tadašnjeg Cetinja kojim nije vladao saobradaj ved naprosto želja i potreba da se preživi, na „vlasti“ je bilo izvjesno međusobno povjerenje koje je obuhvatalo tu i takvu đecu, te su im odrasli prepuštali grad skoro u potpunosti. I ne samo prepuštali grad nego i slobodu da među sobom, bez posrednika, sređuju svoje nesporazume i naklonosti, kako oni smatraju da je najbolje. Uglavnom prepuštena sebi, đeca su međ usobno uspostavljala sopstvena pravila i držala potvrđenih vrijednosti, iako je revolucijom sve bilo dovedeno u pitanje... ili može biti baš zbog toga... Ako izostavimo neizbježne ulične borbe pradkama, koje su nas razdvajale na Grahovce, Bajovce, Ivanbegovce i dr. igre krpenjačom su nas spajale i mirile na najljepši način... A kako i nebi, kad smo sami sebi uspostavljeli pravila: -tri korne(ra) – penal -dva:dva ili tri:tri – pluvrijeme neriješeno; kao najbolji rezultat ishoda utakmice, samo je mogao potvrditi da jedina pobjeda koja stvarno to i jeste – jeste sama igra! I to igra krpenjačom koja je, u odnosu na divlju i poganu gumenu loptu ili uobičajeni futbal, bila jedna nadasve pitoma igračka (rekvizit) koju je svak mogao da stigne i da njom da svoj doprinos zajedničkoj igri. Jedan, kako bi rekli - nepisan običaj, vladao je tada između đece i odraslih, posebno u pogledu roditelja a to je, da roditelji ni slučajno nijesu smjeli da se miješaju u njihovu igru ili da ih vade iz (zahuktale) igre pa bilo da je koja, zato su roditelji, kad je trebalo, uvijek slali neko od djece, svoje ili iz komšiluka. I dan današnji se sjedam kad se otac Mika Vujovida umiješao u igru i ljutito oseknuo na svoga sina riječima: „Miho...! Doma..., oca ti jebem...!“

I dan današnji se dobro sjedam Mikovog pogleda kad se; pri odlasku, pognute glave osvrnuo da se s nama oprosti. Dugo poslije toga, dostina od onih koji ne mogu a da se svakom nasprdaju, dovikivali su mu ove riječi, što nimalo nije smetalo da od njega postane momčina i čoek od ugleda. Eto, na toj duhovnoj infrastrukturi bilo je i mogude primijeniti postupak navedenog paralelnog obrazovanja i odgoja… Malo je onih kojima nije poznata ona kletva, ili predskazanje, da de neko završiti na – ulici – ako tako (grdno) nastavi.., no u pogledu cetinjskih ulica se, bar što se mene tiče, ispostavila kao izvjestan blagoslov.., jer malo đe drugo bi mi, dok sjedim sa bosim nogama obješenim u kuneti - neko - onako „iz zasjede“, na čitanje uvalio npr. „Vinetua“ ili „Šerloka Holmsa“ a „Don Kihota“ da i ne pominjemo. I sve to u gradu đe dobra polovina stanovništva jedva da je i bila pismena. No, to nikako ne znači da nas je nova revolucionarna vlast, tako ravnodušno prepuštala cetinjskoj ulici. Naprotiv, jedva smo uspijevali da se otrgnemo mnogobrojnim sekcijama (tehnika, slikarstvo, gluma...) i manifestacijama, da bismo se sreli i okupili na nekom došku ili nekim skalama. Nije da nijesmo imali gradsku biblioteku, no tamo, postupak iznajmljivanja (jedne) knjige, nije bio ništa manje komplikovan od vađenja vize u konzulatu neke strane zemlje, te se i nijesmo mnogo gurali pred bankom iza koga se motalo nekakvo dozlaboga strogo i zabrinuto osoblje. Tada mi, ovo sa knjigama „iz zasjede“ i nije baš bilo toliko neobično, niti sam o njemu mnogo razmišljao sve dok nijesam odživio svoj (zadat) život i uvidio da se neke rabote događaju mimo tokova prenaviknute svakidašnjice, iskrsavajudi iznenada i na neshvatljiv način. Ved i ove moje, uvodne dogodovštine sa pozorištem, na najbolji način svjedoče u kojoj mjeri je Cetinje, kao grad, mogao da za njih obezbijedi ambijent koji izlazi van granica uobičajenih konvencija. Vjerovatno bi se neko od ove moderne cetinjske đece zapitalo, kakvih je igara onda bilo kad nije bilo bicikala, blejdera i igrica sega-mega, ka ovo danas i čime smo se u to vrijeme igrali i – kako? Kad malo bolje promislim shvatam da se, u suštini, nije mnogo toga promijenilo samo su se; takozvana „tehnologija“ i prostori (cyber) prilagodili novim vremenima. Jer one igre koje današnja omladina igra, u osami dječjih sobica, na svojim lap-topovima mi smo igrali po cetinjskim poljanama i ulicama, pri tome se služedi kamenčidima i štapidima, odnosno svime što nam se našlo pri ruci a pri tome uglavnom igrali u frnjoke i ostale kažnjive (kaznene) zahvate. Pri ozbiljnijim igrama u upotrebu je stupao i kaiš od gaċa, kojim bi se, nakon gubitka igre, dijelio broj udaraca onako kako pobjednik odredi; blagi „iz ulja“ ili žestoki „iz papra“ Naprimjer; one bitke koje danas na internetu vode đeca cetinjska, mi smo u igri „džandara i komita...“ vodili (igrali) u Vladičinoj Bašti kojom prilikom bi se,ponekad, nenadno pojavio i neki od mlađih popova i preuzimajudi ulogu svojevrsnog UNPROFOR-a izgonio nas sa manastirske imovine, dok su nas brojni posmatrači sa Orlova Krša hrabrili da istrajemo. Umjesto bicikala mi smo tada vozili raznorazne koturove, bilo od drveta, žice ili željeza, gonedi ih pred sobom iskrivljenom žicom a onaj koji bi se domogao kakve felne važio bi za posjednika sportskog modela, jer je veoma precizno mogao upravljati njom uz pomod drvenog štapa. Obično bi se dogovorili, otprilike nas desetina, te bi onako bosi, u prevelikim gadama, a potamnjeli od sunca i gliba (tada je bilo mnogo manje vode no danas sa sve nestašicama), krenuli u kilometarsku vožnju rubom gradske kotline i svaki put se, ne bez ponosa, provezli glavnom ulicom... Krajem 40-tih u Cetinju je bilo zabranjeno držanje domadih životinja, nakon čega je po brojnim dvorištima ostalo dosta svinjarnika i kokošarnika od kojih su neki bili tako prostrani da su bili nalik omanjoj štali. Takav je bio i onaj porodice Kunja Releze koji nam ga je, djeci Skadarske i okolnih ulica, velikodušno ustupio iako se meni, lično, čini da iza svega stoji najmlađi od njih; Jovo Mali (ali samo po rastu) koji je bio najaktivniji u neobičnom klubu koji smo zajednički uredili kao mjesto naših sastanaka u kišnom periodu. Bilo je čak i pokušaja prikazivanja filmova ali se ne mogu sjetiti nekog posebnog uspjeha. Ovaj klub-svinjarnik nalazio se tamo đe je sada ulaz od Vlaške crkve u raspalu cetinjsku pljacu i to u onom dijelu đe se prodaju kojekakve tranje i tantare. U pogledu ovog svinjarnika postoji jedan veoma relevantan aspekt što se pomenutog – paralelnog – obrazovanja tiče, jer je u neposrednoj blizini stanovao potomak veoma viđene porodice Drecun – Peđa – jedan miran i pristojan đetid koga smo svi, s pravom, veoma poštovali i voljeli. No, kako je bio sin jedinac, roditelji su posebno, i prema

amanetima predaka, gledali da bude u društvu svojih vršnjaka, povodedi se za onom narodnom izrekom; ako si jedinac u porodici nijesi u selu. Bududi da su Drecuni, osim toga, bili imudna porodica, ispostavilo se da imaju sve predratne primjerke „Mike Miša“ što de red skoro par hiljada primjeraka, pravo bogatstvo u vrijeme kad su stripovi smatrani buržoaskom i reakcionarnom izmišljotinom i zato je njihovo objavljivanje bilo zabranjeno. E sad, umjesto da to nesludeno bogatstvo zadrži za sebe, Peđa je velikodušno, kako to tek kudom ide, dao da svaki primjerak ide od ruke do ruke sve dok se ne raspane, ali ne prije nego što među cetinjskom đecom ne ostavi plodonosni trag. Bilo je to pravo otkrovenje u poslijeratnom sivilu, modi pratiti avanture Flaša Gordona, Mandraka, Fantoma i Princa Lavljeg Srca. O Paji Patku i Miki Mišu da ne govorimo... A onda je došla i rezolucija Imforbiroa... Nakon ove rezolucije sve se promijenilo, što nas ionako nije mnogo pogađalo, osim ako otac nekog od đece nije zaglavio Goli, a o tome smo slušali đe pričaju babe zloslutnice, kad na škanjevima zasjednu po trotoarima i ispod oka kontrolišu; ko, kako, s kim... Ipak ni nas nijesu mogle suminuti promjene, pa makar to bila smjena ruskih filmova punih, parola, patosa i pucnjave – za rodinu – američkim, u tehnikoloru ili crnobijelih klasika kao što to bješe onaj kaubojac: „Draga moja Klementina“ (Oh my darling Clementine), koji je ubrzo postao tako popularan da je bilo đece koja su iz glasa pjevala: -„O maj davri, (Oh my darling… o maj davri, Oh my darling, o maj davri Klementajn... , Oh my darling Clementine… Lavalosta, gonforeva..., You were lost and gone forewer Drefasova Klementajn..." Dreadful sorow, Clementine.) Da li su razumjeli ono što pjevaju, druga je priča. No tek kad je došao, u tehnikoloru, obojeni film - „Bal na vodi“ - sa (pre)lijepom Ester Vilijams“, ni ja a ni mnogi drugi, onako glibavi, nijesmo mogli vjerovati da u stvarnosti postoji nešto tako kao; velika kopanja puna bistre vode, koja se divno plavi i njom pliva gorska vila neviđene ljepote... Bilo je čak i međusobnih rasprava da li je sve to samo namješteno, kao imnogo toga što dolazi sa trulog Zapada... Ovom prilikom posebno je do izražaja došla „direktiva“ ovog paralelnog uzdizanja i obrazovanja, jer nije svako mogao sebi priuštiti gledanje ovih novodošlih američkih filmova te se veome često događalo da neki od đetida, koji je imao sredu ili mogudnost da vidi neki od filmova, zaśedne okružen đecom koja nijesu imale priliku i taj film im ispriča do u detalje, te se pokatkad događalo da naknadnim uvidom budemo čak i razočarani nekim od filmova. No, ne bi se smjeli zaboraviti ni filmovi o meksičkoj revoluciji, od kojih je najznačajniji bio film; „Jedan dan života“ - u kome se radi o nekom revolucionaru osuđenom na smrt, kojemu, na sopstvenu riječ, biva dozvoljeno da ode kod majke – Huanite - i tamo provede zadnji dan pred izvršenje smrtne kazne, pri čemu, oboje, i on i majka, taj dan provode u prkosnom slavlju sa koga se on vrada i biva strijeljan. Ovaj i ostali filmovi ovog revolucionog opusa, bili su prožeti tako razornim patosom, da je narod bioskopsku salu napuštao uplakan i u dubokoj koroti. Bila je, tada, i priča o nekoj ženi, toliko iznerviranoj kolektivnim plakanjem i cmizdrenjem, da je ustala, okrenula se gledalištu i na sav glas obratila prisutnima: -„ A što se, jadni ne bili, tun knjezite..? Ali ne vidite e je ovo falca...?“ No, izgleda da je izbor ovih filmova odgovarao estetici stradanja pobjednika ovdašnje revolucije, te izgleda da su oni njima, svjesno ili podsvjesno, pokušavali da sebi dojme kako bi bilo lijepo do-živjeti herojsku smrt a da ostanu živi... Ili tako nekako, jer se drugačije nije mogla objasniti ovakva poplava patetike, koja ni đecu nije suminula, pošto su đetidi, ponekad, u svom nadgornjavanju i „burekanju“ umjeli da zaprijete: -“Ajde bježi, jer ako te opičim, tri dana deš pjevat Mamu Huanitu...“

Posebna priča je bilo Pionirsko Pozorište čiji je pokretač bio potomak ruskih emigranata, Vasilije Šdudkin, jedno nadahnuto, strpljivo i pitomo čeljade koje je sa divljom cetinjskom đecom uspjelo na scenu postaviti par zapaženih predstava. U jednoj sam čak i ja dobio ulogu – međeda – ali nijesam uspio da ostvarim tu ulogu, čak ni na premijeri, jer mi iz doma nijesu dali, te je ostalo da se sa njom teglim do dana današnjega. Kad se glavni grad odselio u tada proklamovani Titograd, tamo se odselilo i ovo pozorište, ali je ostalo mobilje i instrumenti a kada je nekoje od đece otkrilo jedan od nezatvorenih prozora, čoporativno smo se ušunjali u nekadašnju salu i stali „kreativno“ razvaljivati preostali inventar, među kojim je bio i crno lakiran klavir. Naknadno sam čuo, mada se, sam, toga ne mogu sjetiti, da je u tome učestvovao i sin Blaža Jovanovida, jedno zaludu dobro ali nesmajno i bandoglavo dijete, za koga vele da je tada prknom skakao po tastaturi ovoga klavira a ja (čuješ -ja) ga ufatio za ruku i dao mu nogu u guzicu.... Nakon što ponekad odslušam neprolazne cetinjske anegdote, ne mogu se oteti utisku e se radi o duhovitosti za koju bi se, u udarničkim vremenima, slobodno moglo redi da je - „na mišide...“ No, poseban dojam su, na mene, ostavili likovi ovih anegdota, meni mahom poznati iz godina odrastanja, što me posebno ne čudi, jer je nakon uspostave nove CG-metropole u Titogradu, Cetinje odjednom opustjelo i pretvorilo u provinciju, da ne rečemo, palanku... To se dogodilo tako neopozivo i bez obzira, da su oni zadnji, koji ovaj grad napuštaju, imali samo da utule svijetlo... A izgleda da jesu, jer je poslije toga nastao – mrak... A kako se i ne bi čudio, kad sam sa Minjom Jablanom bio u istom razredu, a i s pok. Đokom Lecom, dok su Slobo Darid, Anđelko Arnautovid, Ruta Pajevid, Boro Zorid i Idžo Stankovid bili pripadnici moje generacije sa kojima sam podijelio mnogo toga dobrog i lošeg. Posebno sa Rutom jer smo bili komšije. Zato me, s jedne strane raduje ali i mnogo čudi da se u anegdotama oni tako često pojavljuju, dok omladina uglavnom statira sa prilično nategnutom i uslovljenom duhovitošdu. Izvornom duhovitošdu se, uglavnom, smatra ona kad se neko našali na svoj račun, jer ona predstavlja izraz mudrosti i moralne snage, dok ona na račun drugog ponekad prikriva neku sumnjivu namjeru. U ovome Minjo Jablan daje primjer duhovitosti tipične za cetinjski mentalitet, jer je bez predumišljaja i uslovljena uobičajenom svakidašnjicom. One godine kada je Cetinje naprasno opustjelo, podśedaju me na kraj rata, kad su najednom brda utihnula od pucnjave a ja se tome čudio, ne usuđujudi se da nekog pitam, jer u mom shvatanju je rat je bio jedina stvarnost, koja nema i ne može imati kraj. Kad sam se konačno usudio da pitam, jednostavno su mi rekli e je rat završen i sada nastupa mir, što se za mene ispostavilo, vjerovali ili, kao najdosadniji period u životu.., jer se više ništa uzbudljivo nije događalo; nije bilo uobičajene pucnjave niti se vojske motale naokolo i na smjenu, kao do tada... U Cetinju je mogude relatizovati i „mudrosti“ opšte prakse, kao što je i ona, opštenarodna, koju slobodno možemo smatrati opravdanjem za sopstveni kukavičluk a glasi: „Pametniji popušta!“ na što bi one mudre, iako nepismene cetinjske babe, onako kao za sebe značajno promrmljale...: -„ Jes valan, baš tako te se, potlje, obojica nađu u (dubokim) gomnima...“ No niđe ona otrcana izreka o „Revoluciji koja guta svoju đecu...“ nije našla tako tragičnu potvrdu kao na Cetinju, đe su pobjednici svjetske revolucije istu morali nastaviti – drugim sredstvima..; osnivanjem i podizanjem svoje porodice. Tada se nijesam mogao čudom načuditi revolucionarnom zanosu koji je, u tako munjevitom roku, takoredi kao u narodnoj bajci, uspio da se šderi tih istih, korotno obučenih baba, poput leptirova izlljegnu u šareno obučene, našminkane i namirisane žene (hm! Dame) od svijeta koje su svoju đecu stale odgajati, ne po amanetima predaka, ved po savjetima iz časopisa „Naša Žena“ sa prilično „razornim“ posljedicama koje traju i do dana današnjega. Ko ne vjeruje neka, oko podna, pođe do osnovne škole „Njegoš“ i osmotri neviđenu gužvu kad zabrinuti roditelji, u (bijesnim) autima, prihvataju svoje potomstvo da ih, čoče, na putu do kude neko zlo ne bi zadesilo; npr. ubila kap kiše ili im se, nedajbože tica posrala na pametnu glavu... Meni je to posebno bilo zanimljivo, jer ovdje u Njemačkoj, svako jutro gledam kako, pri svakom vremenu, đeca promiču pješke, na biciklima, rolerima i drugim sredstvima kako bi, samostalno, stigli u školu...

Moram priznati da sam imao izuzetnu privilegiju da, iz prve ruke, naslutim onaj podzemni duhovni tok, koji je stoljedima napajao izvore ljudskih odnosa u Crnoj Gori a ovaj grad (Cetinje) učinio jedinstvenim. Bilo je to nedje 1953, nakon što sam iz istorije pao na polamaturskom ispitu jer, nekako, nijesam mogao podnijeti da crnogorska istorija počinje, baš Prvim Srpskim Ustankom te se nijesam spremio kako treba... No kako ne bih gubio vrijeme, a i da dodjem k poznaniju prava, otac me uputi na zanat knjigovesca u cetinjsku „Fotokartonazu“ jedno od, tada, uspješnijih cetinjskih preduzeda đe mi je majstor bio baš - gospodin - Marko Vujoviċ kome je prije rata, pripadalo, ne samo isto ovo preduzede, nego i štamparija i nekadašnji hotel „Belvedere“ u kome je bio bioskop i još mnogo toga, što su pobjednici, po svom revolucionarnom pravu, konfiskovali i ovog čovjeka ostavili skoro bez ništa. Nije uopšte čudno to da je ovaj, pravi gospodin, na mene ostavio neizbrisiv utisak, jer je svakog jutra na posao dolazio u, po mjeri skrojenom odijelu, uštirkanoj košulji povezanoj decentnom kravatom, da bi preko toga obukao čist plavi mantil i, bez ikakvog oklijevanja, savjesno, prionuo na posao. U sjedanju su mi ostale njegove sive gamašne, navučene preko lakovanih, uglancanih cipela, pri čemu mi se svaki put nametne i lik tadašnjeg direktora – Petra Tomanovida – koji je na rabotu dolazio u suknene gete i singavom džemperu, zaogrnut somotnim sakoom, da bi radni dan proveo pripremajudi se za nekakve ispite iz ONO i DSZ. Mnogo godina kasnije od njegove ekselencije , sinovca i posinka Marka Vujovida – Svetislava (Pula) Vujovida – saznao sam da je preduzede: „Fotokartonaža uspostavljeno baš na ideji majstor Marka, da bi se na portretima maršala Tita moglo itekako dobro zaraditi, što se, naknadno, ispostavilo ispravnim. Navedeni primjer veoma jasno ukazuje da nikakvi potresi i društvene kataklizme ne mogu iz života isključiti ustaljene vrijednosti i amanete pokoljenja koja su im prethodila. Sjedam se, kada sam se, davnje 1968. godine šunjao uzavrelim Parizom i motao latinskim kvartom da, ni slučajno, ne bih nešto propustio od onoga što se, tada, dogadjalo na pariskim ulicama. I tako, jednom prilikom, podjoh do kultne kafane „Deux Magots“ (Dva Čarobnjaka) na bulevaru St. Germaine) da bih, onako voajerski, mogao pratiti Jean Paul Sartra, kako vođama studentskog pokreta daje svoje dubokoumne sugestije i savjete. I stvarno, bilo je itekako interesantno posmatrati kako ovaj mudri čovječuljak daje svoj doprinos ovom istorijskom dogadjanju, pritom praznedi obaveznu bocu viskija, dok su vođe ovog buntovnog pokreta pomno i dutke pratili njegovo temperamentno izlaganje. Tada mi se, tvrdoglavo, nametnulo i pitanje; što li bi od ovog mudrog čoeka bilo da ga je, u ovom modernom dobu, kojim slučajem sudbina prikovala za naše slavno? Cetinje đe je jedino oni koji vlada smio da misli (svojom glavom), zbori i piše... Kasnije, kad sam stao dolaziti i duže boraviti, ovaj grad mi je i sam ponudio originalan primjer i to baš u liku (i djelu) Dira Vujovida, koga cetinjski brašnjomudi poznaju i pominju kao Dira Jogaša. No malo ko na Cetinju i sluti da bi i on, na svakom (strašnom) mjestu, mogao duhom i inače; „stidi, utedi a i postojati...“, barem na italijanskom, ako ne na nekom drugom jeziku osim – maternjeg. Ovo ne pišem baš napamet, pošto nam je jedna veoma fina gospođa iz Primorja pružila najbolje pokride svojim izvinjenjem i nesputanom pohvalom, kada je (iz zasjede) odslušala naš razgovor koji smo vodili na pločniku ispred restorana „Crna Gora“ đe smo sjeđeli i pili vino dok je, u susjednoj prostoriji, ona ručala pored samog prozora. Diro, koji, u međuvremenu, bješe utonuo u duboke misli, prenu se tek kad ova gospođa zađe za doškom od Ivanbegove a kad mu objasnih samo odmahnu rukom... A i kako da bude drugačije u gradu u kome se duhovni potencijali ionako „troše“ na to da se ispita „ko kome jeba oca na Golome...“ No ja ovo ne pišem da bih Dira hvalio nego da bih, nekog duhovnog namjernika uputio da se nađe u blizini kad on uzme riječ, ne da bih ga ubijedio u istinitost moje konstatacije, ved da vidi što se sve ne skriva iza navike i svakodnevice...

Opštenarodni Doktor Boro Lekid Jedne sunčane jeseni, neke od zadnjih godina sedamdesete decenije prošloga vijeka, obretoh se u Cetinju, pa onako željan ostanka, prijateljima pomenuh da mi je žao što tako brzo moram

nanovo u pečalbu, na što mi oni rekoše da budem bez brige jer svoj boravak mogu lako produžiti, ukoliko se javim poznatom opštenarodnom doktoru – Boru Lekidu. Uputiše me đe i kako, te se jedne večeri (oko 19 h) nađoh u staroj zgradi bolnice „Danilo I“, na kojoj se, ved tada, moglo vidjeti da je osuđena na propast. Tamo se, u ulaznom prostoru i stepeništu bješe okupila tolika gomila „radnog“ naroda, da se zapitah ima li smisla uopšte stati u taj nepregledni (hm!) – red. Ostadoh, više iz radoznalosti, prosto da vidim na koji način de ovaj opštenarodni doktor izadi na kraj sa ovim „mitingom“ (događanjem) naroda koji je poluglasno žagorio u polumraku jer je neko još odavno razbio jedinu sijalicu, ali je zato centralno grijanje radilo „punom parom“ dimedi ispod razbijenih prozora sa višegodišnjim naslagama staklenih krhotina u svojim trulim okvirima. Ved se uveliko bilo smrklo, kad se žagor pojača a gomila disciplinovano učinje prolaz doktoru Boru Lekidu, koji uđe u pratnji jedne kršne medicinske sestre, zaustavi u sredini važnoga skupa, umuklog u svom očekivanju i naredbodavno obrati riječima: - „Ko je bolestan ovamo – kod mene, a ko hode bolovanje – onamo s njom...!“ Nakon toga se okrenu i praden prvim od bolesnika uđe u svoju ordinaciju iz koje bljesnu svjetlost, dok se ostala samoupravna ordija zaputi za sestrom u drugu prostoriju pred čijim vratima gomila nastavi da se nestrpljivo tiska, s mukom propuštajudi one sretnike koji su „ozareno izliječeni“ izlazili u visko izdignutoj ruci pobjedonosno nosedi svoje doznake. Namjerno ostadoh da budem zadnji te se skoro pred samu ponod nađoh oči u oči sa onom kršnom i zgodnom sestrom koja me onako stručno odmjeri pošto se, tada, i od mene imalo što viđet´. Kad joj rekoh e dolazim iz inostranstva i to iz Njemačke, ona se iznenađeno trže i uputi da se javim doktoru koji ved pakovaše svoje „rabote“... Rekoh mu što mi treba, na što me on ozbiljno pogleda i bez oklijevana reče: -„ - E, bogomi, od toga nede bit´ ništa, jerbo su Njemci jedan ozbiljan narod i s njima nema zajebancije...“ Odgovorih mu da se s njim slažem u potpunosti ali bih vrlo rado s njim popričao o njegovoj orginalnoj poslovnoj organizacij, na što mi on reče da tu nema ničeg posebno originalnog, pošto on - (opštenarodno) laganje - smatra bolešdu pa prema tome ne čini ništa što se kosi sa njegovim humanitarnim pozivom. Ovaj njegov uzvišeni odgovor nijesam tada shvatio u potpunosti, jer da jesam, na vrijeme bih shvatio da sam, kao osvjedoceni lažov, vec tada bio, takoredi na smrt, obolio od ove jedinstvene bolijesti koju je ovaj neshvadeni humanista kao prvi i jedini, ved tada bio unio u svoj zdravstveni kodex. Zbog toga on, svakome koji oboli od ove „samoupravne“ bolijesti, mirne duše daje poštedu jer iskreno smatra da njegovi pacijenti trpe žestoke bolove usljed nsnosne grižnje njihove samoupravno-politički-podobne savjesti... Ispriča mi kako ga mudro rukovodstvo fabrike „Obod“ optužuje za subverzivnu djelatnost protiv produktivnosti ovog samoupravnog Giganta, na što im je on poručio da sami preuzmu preglede i svojim trudbenicima odrede terapiju na što su mu oni odgovorili da ne posjeduju odgovarajudu kvalifikaciju. No, Boro Lekid ne bi bio ono što jeste, da im nije umio odgovoriti na pravi način riječima: -„A, viđi bogati, smatrate da sudbinom naroda možete upravljati bez škole i kvalifikacije a kad ga treba liječiti onda ge pošljete Boru.... E Boro ne umije no ovako...“ Na kraju, Boro mi objasni svoj stav o ojađelom Samoupravljanju kao o pogubnoj taktici međusobnog nezamjeranja fukare i njenog rukovodstva, tada službeno zvanih – proletarijat – u to vrijeme neprikosnovenog vlasnika sredstava za proizvodnju a što se i danas može vidjeti po olupinama (samoupravno pokradenih hladnjaka) razbacanim po cetinjskim dvorištima i seockim oborima cetinjske okoline.

Odlazak u Je-Ne-A po pravilima slu`be Da bih namjernicima predočio ugođaj ondašnjih cetinjskih prilika, ustanovljen od strane svemodne i sveprisutne „Službe“, dovoljno de biti da detaljno opišem odlazak u - JE-NE-A - na koji sam se zaputio baš „po pravilima službe“ koja su važila za svei svašta; počev od dimenzija i boje drvenih (SMB) sanduka u kojima su, među ono malo (dozvoljenih) tranja, bila i ona pisma ružičaste boje sa „moralno-političkom“ dijagnozom, koja su itekako odlučivala tretman od strane vojnog osoblja jedinice u koju smo bili upudeni. Kad sam, sa sve kuferom, stigao pred novoizgrađenu autobusku stanicu, ispred nje se motao prilično šaren narod regruta i njihove rodbine, dok je na krovu autobusa kondukter uveliko prihvatao one drvene sanduke, pomno i savjesno ih vezujudi da ne popadaju dok autobus, uskom i krivudavom cestom ne stigne do titogradske željezničke stanice... No nijesam samo ja imao ideju da na ovako opštenarodan način započnem svoju patriotsku obavezu, jer viđeh da se i Marko Špadijer (tada omladinski funkcioner) odnekud pojavi ali u pratnji jedne od cetinjskih ljepotica. Ukrcaj ne potraja dugo, te autobus podje na put za sobom ostavljajudi mnogobrojnu rodbinu, drugove i prijatelje koji su otsutno mahali kroz oblak prašine. U autobusu su vladale; žestoka graja i vika, koje i nijesu bile bez povoda jer su se momci nadvikivali pitajudi đe ko ide, te na tako grlati način Mitar Drecun i ja saznadosmo da nas put vodi u istu jedinicu u Slavonskom Brodu. Tada Mitar, na uobičajeno „njezan“ način, (miči se!) onoga što je śedio do mene uputi na drugo sjedište te tako, nas dvojica, našu svečanu obavezu otpočesmo u razdrndanom autobusu „Tare“ da bi je, zajedno, nastavili u Slavonskog Brodu sve do njegove prekomande u Banju Luku. No, čim prodjosmo Kruševo Zdrijelo graju i viku smijeni pjesma koju neko otpoče stihovima: -„Niko Kapa, ije krapa..., Pa sve čini lapa, lapa...“ Ova pjesma me potsjeti na ( veoma rano pokojnog) Nika, školskog druga i komšije u podrumu Osnovne škole „Njegoš“, koji je kasnije radio kao kurir u Opštini, te može biti da je time tako rano osigurao mjesto u narodnoj pjesmi. Bilo je i drugih pjesama ali se ne bih mogao sjetiti, sve dok neko, valjda da bi se i sam pokazao, ne zapjeva: -„Aj kupi mi majko top, da razvalim teška vrata, pamučnoga kombinata, da izide silna raja, titogradskog kupleraja...“ No umjesto da svi prihvate ovu udarničku pjesmu, iz dubine autobusa se zalede jedan smrknut momak i stisnutom šakom odvali pjevača u glavu tako žestoko, da se ovaj zanese. Nekoliko okolnih priskočiše i uvatiše razjarenog momka, koji se otimao vičudi da nede da sluša takve pjesme jer i njegova sestra radi u tom kombinatu.... Poslije ovoga ekcesa u autobusu nastade neobičan mir koji potraja sve do Rvaša đe izidosmo da protegnemo noge a neki i da popiju pide u onom što se tada smatralo kafanom i tu ostadosmo poduže jer se šofer zadubi u partiju preferansa koja je bila nalik na nešto kao međuplemenski turnir. Bilo je kasno popodne kad stigosmo na željezničku stanicu glavnog grada đe je vladao takav metež kao da bjesmo, nedajbože, krenuli, niđe drugo do u rat...

Prevodioc “u gomnima“

U ona davnja samoupravna vremena svaki put kad bih boravio u domovini, redovno su mi se dešavali svojevrsni – paradoksi... Naprimjer; od toga da su svi prije mene, koji živim na „Trulom Zapadu“, dobavljali strojeve za domadinstvo ili televizore u boji pa sve do trinko novih „Lada“, dok sam se ja vozio raspalim Renault-ima i to sa sve familijom od 6 clanova... Svejedno, svim onim, upudenim u moje poznavanje bjelosvjetskih jezika, nije promicala moja upotrebljivost, te su često navradali sa uputstvima pod rukom a na jeziku proizvodjača, kako da upotrijebe kupljeni aparat (televizor, video i slično...) , da bi im ista preveo a sve to onako uzgred popratili riječima:

-„Daj, ´ leba ti, prevedi mi ova gomna...!“ Ovaj uzgredni nalog bih svaki put shvatio kao časnu obavezu, no ipak bih ponekad postavio jedno zbunjujude pitanje...: -„A na koji jezik...?“ -„Pa na naški, čoče, ada na koji drugo...? - obično bi se zbunio naručilac. -„E, u tome i jeste problem – odgovorio bih mu – jer ni ova „naška“ uputstva, niko živi razumjet ne može...“ I stvarno, nema ništa mučnije no prevoditi uputstva za upotrebu, koja ne razumiju ni oni na čijem jeziku su pisana a na jezik na kome nedostaju pojmovi vezani za nepoznatu tehnologiju proizvodjača. No, ne treba se čudit sto naručioc prijevoda cijelu rabotu poistoveduje s – gomnima – time ovaj trivijalni poduhvat svodedi na uzgednu sitnicu, jer mu se može, ali je itekako svjestan koje znanje jeste preduslov ove (duhovne) transakcije. Vjerovatno je svima poznata ona narodna; „Koliko jezika govoriš (znaš) toliko ljudi i vrijediš...“, no u Crnoj Gori u tom pogledu postoji uslov po kojem jest tako, ali samo ako si – naš... Koliko je ovaj nalog bio neotesan i uvredljiv, shvatio sam tek nakon što se Crna Gora, uprkos svojoj nezavisnosti, našla na margini sveopštih događanja i time znanju stranih jezika dala dužnu važnost. Odjednom je, ono „koliko jezika znaš...“ , postalo osnova, ne samo međunarodnih, nego i uobi~ajenih poslovnih odnosa a tada sam shvatio i mučnu činjenicu, da svo moje temeljito poznavanje svjetskih jezika, u onim (jalovim) samoupravnim godinama, nije donijelo više od par prijevoda prigodnih razglednica i pomenutih uputstava za upotrebu kojekakvih aparata za domadinstvo. Sve ovo što sam naveo, jeste u velikoj protivrječnosti sa službenim vrednovanjem znanja stranih jezika putem univerzitetskih diploma, čime se zanemaruju sva ona znanja stečena prilikom boravka na govornim područjima pojedinih zemalja i naroda. Ovo i nije baš bez razloga jer sam se srijetao sa ljudima koji su proveli i po dvadaesetak godina u nekoj zemlji a da nijesu bili u mogudnosti da na tom jeziku sastave niti jednu prosto-proširenu rečenicu. No ipak, dosta je onih čije zanimanje za kulturu dotične zemlje i njenog naroda nije ništa manje od onoga koje zahtijeva neka od priznatih obrazovnih ustanova, te bi se život i boravak na nekom govornom području slobodno mogao uzeti kao ekvivalent (istovjetan) službenim studijama nekog jezika. A u slučajevima đe neko, ne samo godinama tamo živi ved i na tom jeziku i misli, pošteno bi bilo priznati i – doktorat... No, još nije vrijeme za slična vrednovanja a kad de ona biti – ne znamo...

Visoko zvanje „Skitnje Bjelosvjetske..“ No ono što bi moglo biti interesantno, jeste jedan događaj iz šegdesetih godina, kada sam prvi put svoj inozemni odmor (boravak) proveo u CG, odnosno u rodnom kraju, ali na način koji više nije potpadao pod ingerencije negdašnjih moralnih i inih postulata. Bududi da sam se sasvim solidno bio opremio traveller checovima i gotovinom, nijesam se mnogo stanio doma ved gledao da se otisnem put primorja i tamo gdje se nešto interesantno dogadja. Tako jednoga dana, izadjoh na (staru) cestu od Rijeke prema Cetinju đe me prepoznade neko od dalje rodbine, zaustavi i primi u FIAT-850 na

čijem zadnjem sjedištu zatekoh gomilu nekakvijeh referata, koje sam prvo morao pospremiti da bih mogao da sjednem. No prvo bih želio pomenuti nešto u kontekstu sa ranije pomenutim prevodjenjem i potsjetiti da su stari Latini prevodioca poistovjeċivali sa - izdajnikom (tradutore -tradittore), tojest onaj koji doušnički prenosi tudje misli. Osim toga, bio sam obučen po zadnjoj pariskoj modi (košulja sa dezenom karirane plavo-bijele tavaje) obučen u somotne jeans pantalone i kosom skoro ala Beatles....Ovo je važno zbog toga što smo se ubrzo našli na Belvederu, đe smo stali da bi popili pide i bacili pogled na ljepotu (belvedere) koja se prostirala ispod nas. Kad smo se parkirali i izašli iz auta, zatekosmo neke Francuze koji raspravljahu o Lipskoj Pedini te se nadjoh pozvan da ih uputim, dok su ona dvojica stajala po strani i nestrpljivo čekala da podjem s njima na punu terasu. Kad se popesmo, primijetih da vas onaj narod onog saputnika ponizno pozdravlja, te me to potstaknu da im obojici objavim e mi je velika ~ast - časititi ih, na što se onaj namrgodjeni saputnik, kasnije saznadoh e je to bio direktor „Oboda“ Drago Jovovid, ljutito oseknu na mene rijecima: -"A koga da ti čašdavaš, skitnjo bjelosvjetska..?" Umjesto da se naijedim, ovu primjedbu prihvatih kao shodnu prilici u kojoj sam se našao, pošto nije fair ljudima sli~nog političkog formata, bezobzirno nametnuti poglede za koje nijesu bili spremni. Time sam, lično, potvrdio ovu latinsku poslovicu da jedan tumač, nije ništa drugo do – doušnik, odnosno izdajnik...

Ofanzivan i defanzivan ponos... Narod veli; gore od same gluposti jeste, kad je neko na nju i ponosan.., a teško da iđe drugo, ove dvije ljudske osobine, mogu opstajati u tako neposrednoj bliskosti kao što je to slučaj u drevnom gradu Cetinju. No, baš ovaj cetinjski narod, tim povodom, onako uzgred dodaje da; onaj koji zna da je glup, uopšte nije glup... Pa ti sad vidji...!? Neđe pedesetih godina prošloga vijeka zatekoh se u srednjoevropskom Novom Sadu, kako bih sticanjem (tehničkih) znanja sebi obezbijedio obedanu svijetlu bududnost koju su vlastodršci obedavali svima a posebno svojim podanicima dobroga sluha (doušnicima i poslušnicima). Tek se bjeh oporavio od kulturnog šoka doživljenog u ovom gradu srednjeevropske kulture, kad u razred banu jedan kosmuravi umjetnik i svakog ponaosob pozva da nešto otpjeva, da bi,na kraju baš mene izabrao da budem član školskog hora!? Nastupiše mjeseci uvježbavanja dok nijesmo uskladili glasove, usvojili melodiju i spremili za svečanost povodom završetka školske godine. Postrojeni na bini ispred prepunog gledališta, sa tremom smo očekivali da nam dirigent (onaj kosmuravi umjetnik) da znak. No sve bi se odvijalo sasvim rutinski da se na bini nekim slučajem, tamo ne zadesiše nekakvi električari, koji u tom momentu, kao po komandi, stadoše u zadnji red, staviše ruke na prkno i zapjevaše iz svega mozga, i to tako, da se onaj kukavi dirigent, lica iskrivljenog od užasa, stade propinjai i sku´sti dugačku kosu, očajničnki gledajudi u mom pravcu. Sve ovo mi tada nije baš ni izgledalo neobično, skoro da bih mogao redi da mi je bilo zabavno u tom momentu, ali sam tek danas svjestan o kakvom se, u stvari, terorističkom aktu, prema nama koji smo cijelu godinu potrošili da uvježbamo veoma lijepe komade, radilo, da bi sve skupa, dvije slučajno naljegle prostačine, taj stvaralački napor tako bezobzirno i sa tako nepodnošljivom lakodom, jednostavno i temeljito - razjebale ... Od tada se moje opazanje izoštrilo do te mjere, da u prolazu zapažam znake u vremenu i prostoru, koji me čuvaju od prostačkih zahvata namjernika svake fele pa čak i one cetinjske... odnosno onih glupavih sveznalica za koje ništa ne prionja jer, čoče, nema toga što oni ne - znaju... Sigurno su mnozina čula za onoga uspješnoga - „biznismema“ - koji je, onako po svom nadrkanom običaju, ušao u kafanu – restoran i za sve prisutne naručio pide, nakon čega mu se konobar uslužno obratio: -„Gospodine, hodete li i - meni (menu)?“

-„Ma i tebe, čoče, kako da ne...!?“ - začudjeno odvrati ovaj uspješan covjek... No njega treba razumjeti, jer kako da se čoek snađe kad i kod "Hogara Strašnog", na tabli piše - meny - (menu) jer vlasnik smatra da je to sasvim ispravan (internacionalan) izraz dnevne ponude i što on ima da pita nekog kako se to kaže, kad on, ionako,najbolje zna... Ova simpatična anegdota bi to i ostala kad nebi imala toliko potvrda svuda po Cetinju.... Slično je i sa restoranom koji sebe naziva – nacionale – pojmom koga nema na nijednom stranom jeziku osim na jeziku onog „koji zna sve“ i kome niko ne treba... Isto tako niko nije trebao ni onom koji je na onoj tendi apoteke u Njegoševoj napisao – farmaşi – umjesto uobičajenog – farmacie... Neke od ovih novokomponovanih sveznadarskih bisera mogude je sresti i na mjestima kao što je Bukovica, đe turisti rado otsjedaju a đe ih, pri odlasku, uz cestu postavljena tabla pozdravlja sa - „Good bay“ - koja turistima, ustvari, poručuje – dobar zaliv (bay umjesto bye) što nije baš pogrešno jer ih jedan zaliv (Bokokotorski) i stvarno očekuje. No sjedam se i slične table iz samoupravnih vremena, na putu od Nikšida za Biledu na kojoj je pisalo „Gut Bay“ (zaliv crijeva) što bi neki od dobronamjernih namjernika mogli shvatiti i kao ponudu da na – meny-u (odnosno – menu) – ima - drobova na lešo...

Muslija Razmišljajudi o Cetinju i aktuelnim vjerskim razmiricama povodom nalaganja badnjaka, sjetih se čudne i skoro zaboravljene vijesti iz sedamdesetih godina (72.) prošlog vijeka, kada sam, u svojstvu novodošlog gastarbajtera, u dnevniku; “Hannoversche Allgemeine Zeitung”, pročitao vijest, da se u jednom YU-gradu (Cetinju) pripremaju da podignu spomenik, nikom drugom do – čistaču gradskih ulica. Posebno me se dojmio stil, jer se u ovoj jedinstvenoj vijesti nedvojbeno mogao naslutiti prizvuk svojevrsnog priznanja, pošto se radilo o jednoj nesumnjivo originalnoj ideji. Osim toga, bio je to jedan od rijetkih sučajeva da Cetinje uopšte bude pomenuto van zlokobnog konteksta; zemljotresa, poplava i politike, no ovo se dešavalo onih godina obnove, kada je bilo lijepo živjeti u ovom mirnom i čistom gradu, koji je tih godina važio za najuredniji i najčistiji grad u SFRJ, baš zahvaljujudi ovome čistaču kome je „prijetilo“ podizanje spomenika – Musliji. Tek tada sam se sjetio nenametljivog suvonjavog čovjeka sa crvenim fesom na glavi, koji je svojom drvenom karivolicom obilazio Cetinje i danonodno skupljao otpatke. U gradu je bio sveprisutan a narod na njega navikao u toj mjeri da se vremenom bio toliko stopio sa gradskim izgledom, da su ga se stali sjedati tek onda kad ga više nije bilo... Siguran sam da se mnogi od starijih Cetinjana i danas sa sjetom sjedaju ovog mirnog i povučenog čovjeka kao i njegove osvjedočene ljubavi prema ovome gradu. Osim toga, bio je i veoma pobožan, što je nenametljivo pokazivao, pri čemu ga njegova komunalna „funkcija“ i nije mnogo smetala, te je svoje molitve obavljao baš ispred cetinjskog manastira, đe bi mu, ponekad, besposleni momci u prolazu dobacivali: -“A đe si, Muslija jadan ne bio, naša´ baš pred manastirom da se moliš...!? “ ...na što bi im on mirno i zaneseno odgovorio: -“Nekate.., đeco, Bog je jedan...!“ Spomenik mu, doduše, nijesu podigli, ali je zato ostao u neprolaznoj uspomeni ljudi ovoga grada. Sad nešto mislim... Da su ondašnji nosioci ove nadasve originalne ideje, imali dovoljno hrabrosti, modi i potpore da je ostvare, Cetinje bi na jednako originalan i konačan način potvrdilo svoj status jedinstvene duhovne metropole. Zato nije zgoreg, barem naknadno i u pretpostavci, donijeti viziju Muslijinog spomenika pred Cetinjskim Manastirom đe on, u sjededem stavu i ka nebu otvorenih šaka, utonuo u svoju

molitvu, sjedi pored svoje karivolice iz koje vire drške metle i lopate, time nevosmisleno ukazujudi na njegov status. No, to što je njegov spomenik „srušen“ još na razini ideje uopšte nije čudno pri pomisli na olovni oblak nametnute duhovnosti odavno nadvijen nad zadužbinom Ivana Crnojevida, osnivača ovog jedinstvenog grada. Ovaj spomenik bi, svojim postavljanjem, grad Cetinje uzdigao do vrhunskog primjera ljudske, vjerske i etničke tolerancije, umjesto što nalaganjem svojih badnjaka isto dovodi u pitanje... No, ja mnim bide bolje... Evo nekoliko, ne tako davnjih osvrta iz „žitija presvijetlog Amfilohija“, objavljenih na ovdašnjem (CdM) „duhovnom drkalištu“ da bih, poštovano "opdinstvo", podsjetio da on i danas, s punim pravom, stoluje na prijestonom Cetinju i tronu Sv. Petra Prvog Petrovida - Njegoša...

Amfilohije – Don Camillo „nebeskog“ naroda. Mnozina de biti iznenadjeni mojom tvrdnjom da u medijima i javnosti uopšte, ne postoji ličnosti koja je i primad Velikoj Zvijezdi – Vladici Amfilohiju Radovidu. Ono što je Matija u poeziji, to je Amfilohije u ovom našem "nebeskom" pravoslavlju. Ukoliko se na njega osvrnemo sa pozicija stručnosti, odnosno odredjenih kvalifikacija, onda on prestavlja usamljeni primjer čovjeka u potpunosti opremljenog za svoju (hm!) rabotu, što je dosta rijetko u drugim oblastima, a svoju iznenađujudu tvrdnju bih mogao dopuniti izjavom da me ne bi iznenadilo, da on, na svom prijestolu ostane i u samostalnoj Crnoj Gori, jednako kao što je i danas, u liberalnom Cetinju. Ima nešto u njegovom djelu, što uveliko prelazi okvire svakidašnjice, a to se najbolje može saznati iz obimnog djela G. Gvareskia o jednom (katoličkom) popu – Don Kamilu (Don Camillo) koji, osim vjerskoga žara, posjeduje, uglavnom dobre (hrišdanske) ljudske osobine, koje na veoma originalan način pokazuje u neprestanim sukobima sa okretnim i pametnim komunističkim gradonačelnikom Peppone-om, vedinom u korist i na polzu svoje crkve i vjere. Nije slučajno da me je ličnost Amfilohija potsjetila baš na ovu li~nost, ne samo italijanske nego i svjetske literature, iako me je ona samo uzgred zanimala, ili može biti baš zbog toga, jer sam u njenim postupcima zapažao visoku duhovnu, boljeredi umjetničku motivaciju i neobičnu originalnost u postupcima. Dovoljno je, potsjetiti se na njegovo učešde prilikom „ozvučenih“ opozicionih demonstracija, kada je svirao u pištaljku sa ostalima i provodio protestne sjednike. Zadnji put je privukao pažnju posjetom bivšem predsjedniku, koga se odreklo, ne samo mnoštvo pristalica i saradnika, nego i bliža i dalja rodbina.

„Ubi ga rđa ka staroga perjanika...“ Svaki put kad se nanovo nađem u prijestonom gradu Cetinju ne mogu a da ne pomislim na (noviju) opštenarodnu izreku: „Ubi ga rđa ka staroga perjanika...“ Koja se odnosila ne prve CG-penzionere, nekadašnje perjanike kralja Nikole, koji su svoj stas i izgled stavljali u njegovu službu a on ih, kad pristaraju, slao u prevremenu penziju, koju su oni pretrajavali u zlatnoj robi, nemuštom ponosu i dobro situiranom besmislu, provodedi preuranjenu starost u sjedanju na dane sumnjive slave svojevrsnih "manekena", od kojih se, jednako kao i sada, osim izgleda ništa drugo i nije zahtijevalo, time ih svrstavajudi u svojevrsne (duhovne) invalide, čime je, još tada, uspostavljena ustanova invalidske penzije, pored boračke tako obilato korišdene u samopravnim vremenima. Da ovo ne pričam napamet, potvrđuje i tragična činjenica da na Cetinju živi 4000 penzionera a svega 2000 zaposlenih, te je bududnost grada, čak i na kradi rok, prilično neizvjesna. To se najbolje

može vidjeti pri pogledu na razvaljenu autobusku stanicu kod „Vojnoga Stana“ ali i po onoj iza "Njegoševog Parka", savremeno uređenoj za prihvat turista i posjetilaca muzeja, iza čega bi se mogla naslutiti namjera (onih koji znaju i umiju!) da se cijeli grad svede na muzej ili, ne daj Bože – nekropolu!?

Slatka voda i gorka istina... Kad smo se, jednog sušnog ljeta, prije više od trideset godina, spremali da posjetimo rodbinu u Kotoru, pritom se prepirudi što da ponesemo u „kolač“ (poklon); oli rakiju, vino ili neki slatkiš, naša mudra majka nas u tome prekide riječima: -„Batalite to, tako vi Boga, no napunite dva bidona vode s te bistijerne a za drugo demo lako...!“ Tek kad smo stigli u Kotor i viđeli redove ispred onih vojnih kamiona-cistijerni, shvatili smo zašto nam se rodbina obradovala kad smo im „uručili“ ona dva bidona... U stvari, toga ljeta je fenomen slanih kotorskih izvora bio posebno dramatičan jer je trajao duže nego obično. Zato kad čitam prigodne komentare povodom nestašica na Cetinju, uvijek pomislim koliko navike mogu biti nepodnošljivo prostačke kad se radi o ovom životnom elementu na koga, čoče, svi i u svako vrijeme imaju – neopozivo pravo. Posebno kad se sjetim one vode koju su moje babe, strine i ostala ženska čeljad u barelima i lamama (max. 20litara) za svoje domadinstvo donosile sa ublova udaljenih i po nekoliko kilometara... Zato me i obuzme neka sjeta svaki put kad na jedno pišanje prospem isto toliko litara svježe izvorske vode dopumpane sa daljine od nekoliko desetina kilometara i uz glavicu visine cca. 700 m... A kad onda uđem u neku od cetinjskih samoposluga da bih kupio bocu tzv. mineralne vode, vazda se gorko osmjehnem pri pogledu na cijene i sračunam da nijedna od tijeh ojađelih voda ne košta ispod 500 eura po kubiku, dok gospoda cetinjska, svake fele, svoju dobija "besplatno", kao nadoknadu za glas na izborima ili kako se pogode sa gradskom vlašdu... Jer kako inače objasniti činjenicu da svakoga ljeta cetinjskim ulicama teku potoci zato što debeloguze cetinjske domadice - "čistunice", čoče, po trotoarima peru „skupocjene“ dilime, odnosno moderno zvane tepihe. I sad kako čovjek da ne posumnja da je ta najskuplja voda u Evropi džabe, kad vidi to bezočno opštenarodno prosipanje ili kao što sam i sam bio potresen time što sam u jednom cetinjskom „restaurantu“ vidio kako je gazda riješio kvar vodokotlida time što je jedno podeblje crijevo nabulao na česmu iznad umivaonika i pustio da onaj mlaz pod pritiskom otiče u oni razvaljeni čučavac, „crnu rupu“ ne samo njegove (ne)savjesti no i (ne)savjesti njegove neznavene (hm!) - klijentele...

Ponor - crna rupa svijesti

Vjerovatno sam jedan od rijetkih koji zna kako izgleda cetinjski ponor, danas nepregledno potopljen jezerom od govana a udaljenim jedva par stotina metara (200 m) od napirlitane rezidencije (Plavog Dvorca Knj. Danila) našeg vrlog predsjednika Filipa... Dobro se sjedam toga sušnog ljeta (1952), kad smo ja i C. Ukšanovid niz one željezne klanfe sišli u dubinu prostrane jame čije dno bješe pokriveno ispranim kamenjem među kojim su se nazirali rijetki otpaci... Ova prostrana jama bila je pokrivena željeznom rešetkom koja je imala povelik „poklopac“ (cca. 2 x 2 m) koji tom prilikom bješe otvoren te nam je i zbog toga ovaj nestašluk i bio mogud. Na stjenovitom zidu, visoko iznad nas, crnio se ovalni otvor kanalizacione cijevi iz koga se cijedio vodeni mlaz jedva deblji od prsta. Tako je bilo dok se nije doselila Elektroindustrija "Obod" a onda nastupilo samoupravno blagostanje i obnova vodovoda, čime su mnogi bili zatečeni a, kako izgleda, i samo komunalno rukovodsvo ovoga grada, koje, ne da nije znalo a možda ni htjelo odučiti narod da sve više otpadaka prepušta kanalizaciji i ponoru koji nije bilo „dimenzioniran“ ni svu vodu

da primi a kamo li sve ono izranžirano mobilje, stramace i drugo potrošačko smede, koga je iz dana u dan bilo sve više. Zato se pri pogledu i smradu ovog egzotičnog jezera, svaki put sjetim onog gorepomenutog (zahrđalog) perjanika kao pogodne metafore ovoga grada, ali ovaj put kao perjanika u zlatnoj robi koji se usrao u gade, pa svojim dostojanstvenim držanjem pokušava da tu mučnu činjenicu nekako sakrije, kad ne bi bilo onog izdajničkog smrada. Osim toga ona prilično zgusnuta naseobina, smještena na strmoj obali jezera od govana, tvrdoglavo me potsjeda na roj podguznih muva oko magaredeg šupka i neodoljivo navodi da se zapitam; koja nevolja je morala nagnati ljude da se tu stane i podižu đecu, no me pri tome zbunjuje činjenica da u neposrednoj blizini ima i pravih dvoraca izgrađenih u ova novija vremena... Pa ti sad viđi...!?

Gorka istina Nigdje kao u Cetinju, nije mogude naslutiti gorku istinu one otrcane izreke o - politici kao umjetnosti mogudeg - posebno kad se u obzir uzme komunalna krpljavina snabdijevanja grada vodom i električnom energijom, koju je režim tako vješto instrumentalizovao kako bi rasturio Liberalni Savez Crne Gore i priveo ga „poznaniju prava“, što mu je uspjelo iznad svakog očekivanja. Ova konstatacija svakako ide u prilog režimu, jer ukazuje na to da onaj koji daje sredstva to čini zarad svojih interesa pri tome tačno znajudi čemu i koliko. E baš u tome i politika jeste umjetnost mogudeg, da se na jedan izumirudi grad kao što je Cetinje, ne utroši više no što zahtijevaju „historijske“ nužnosti. Zbog toga se ja nikako ne mogu nasmijati onoj prenapregnutoj duhovitosti momku koji obilazi cetinjske kafane, u kojima ionako niko osim penzionera ne „ubija“ vrijeme, uz pozdrav: -„Đe ste lavovi...!“ ...na što mu oni, polaskani njegovim pozdravom, nude da sjedne i popije pide i začuđeno pitaju: -„ Vala si nam mnogo reka... A otkud to da ne oslovljavaš lavovima, obraza ti...“ -„ Zato što nema dana a da neki od vas ne rikne...“ Nema ničeg što bi, bolje od ovoga nadrkanog vica, moglo ukazati na bezizglednu i neizvjesnu bududnost ovoga grada, neumitno zavisnu od penzija koje mahom dolaze sa zakašnjenjem i u ratama, te zbog toga ovaj navedeni vic i smatram vrhuncem neukusa, jer dolazi od nekog kome, može biti, od njih i život zavisi, te bi bilo dobro da pošteno pomisli e sa tim „lavovima“ - riknjavaju i penzije - koje život znače. No vrijeme de ih, ionako, na to uputiti no tada bi moglo biti i kasno.

Pusti san zvan - radio Jerevan...

Kad smo ved kod politike kao - vještine mogudeg – nije zgoreg pomenuti Radio Cetinje i njegovu višegodišnju agoniju koja je u međuvremnu zašla u komatoznu fazu, ali i dalje postoji, na način koji se najbolje da izraziti riječima Sloba Darida: „ Slike ima – tona nema“ Kad god bih pomislio na mutavu instituciju cetinjskog radija, s tugom bih se sjetio jednog drugog radija, iz vremena „hladnog Rata“ tada tako duboko prisutnog na „Trulom Zapadu“. Vrlo često sam osjedao i neku zavist, pomišljajudi što bi tek cetinjski radio mogao učinjeti, oslonjen na razorni cetinjski humor, kad bi imao mogudnosti koje nudi demokratija poput ove na „Trulom Zapadu“ zato nije čudo što sam zgranut činjenicom koju pomenuh na početku ovoga posta... U tim prohujalim vremenima „hladnoga rata“, dosta često sam, od svojih kolega na poslu, slušao kako ispred neke svoje primjedbe, onako uzgred, dodaju: „A kako radio Jerevan javlja...“ Kad

sam se stao raspitivati, rijetko ko od njih je znao otkuda mu taj običaj ali bi zato odmah ispričali neki vic u vezi pomenutog radija, kao što je ovaj: Pitanje radio Jerevanu: Da li je mogude ženu silovati u trku? Odgovor: U principu ne, jer je žena sa podignutom suknjom brža od muškarca srozanijeh gada... Kasnije sam saznao da stvarni – radio Jerevan – s ovim vicema nema ništa, ved da je samo preuzeto ime pod kojim je političko podzemlje, odnosno - duhovni samizdat – svoje otrovne političke viceve izvozio na Zapad, da bi to kasnije preuzeo dosta neugledni časopis – Sputnik. Kao ilustraciju, najbolje je navesti jedan od njih: Pitanje radio Jerevanu: Na koji dan je umro Josif Visarionovid – Staljin? Odgovor: Ne zna se, ali je je sigurno bio praznik. Ili ovaj: Pitanje radio Jerevanu: Da li bi se i u Švajcarskoj mogao uspostaviti socijalizam? Odgovor: U principu da, no bilo bi gre´hota razvaliti tako lijepu zemlju. A sada i jedan od viceva koji se sa posebnim „optimizmom“ osvrde na opštenarodno ubjeđenje glede svijetle bududnosti: Pitanje radio Jerevanu: Da li de jednoj konačno socijalističkoj državi biti potrebna policija? Odgovor: Ne! Do tada de ljudi naučiti da uhapse sami sebe. Možda bi u stilo ovog zadnjeg, opdinstvo Cetinja mogli ohrabriti time da navedemo mogudnost e bi u – „svijetloj bududnosti tranzicije“ – banke - bilo mogude transformisati u – samoposluge....

Od Herkula do Tarzana Prije neki dan u krugu brojne porodice otpoče priča o školi (privatnoj) i dogodovštinama iz tog značajnog vremena, posebno u vezi sa grčkom mitologijom i o antičkom dobu, što me potsjeti na moje odrastanje u začaranom gradu – Cetinju – i na godine đetinje zapitanosti i čuđenja nad okršnjijem svijetom. Tada se sjetih i svoga bjekstva u bajke, koje smo čitali i prepričavali jedni drugima sve dok nam neko, onako iz zasjede, ne uvali knjigu „Priče iz klasične starine“ od Gustava Švaba (Gustav Schwab) koja nas, iznenada i bez upozorenja, uvali u nekadašnji svijet antičkog mnogoboštva, te nam je dosta vremena trebalo da se u njemu i snađemo. Vjerovatno se, ne samo meni, ved i mnozini ostalih, najviše svidio mit o Herkulu i to zbog njegove neizmjerne snage, slične onoj koju na dosta prostački način ispoljava i moderni junak novog doba – Obelix – čije ime krasi i jedan cetinjski restoran, ali bez divlje svinjetine u jelovniku. Međutim najvažnije od svega jeste, da smo prazninu koju je zabrana vjeronauke ostavila za sobom, uz pomod vaspitača iz sjenke, mogli popuniti maštovitom mitologijom antičke Grčke umjesto da nas popovi bacaju na koljena u svesrdnoj molitvi nametnute vjere. Zar je onda čudno da su nam ova – nadasve ljudska – božanstva grčke mitologije postala toliko bliska da se ne bi začudili da u nekoj od cetinjskih kafana vidimo Zevsa kako sjedi i maše desnicom u kojoj drži snop nebeskih strijela ili sretnemo Herkula kako, sa mačugom preko ramena, smrknuto traži kavgu...No sve to nije baš dugo trajalo, jer je Herkula uskoro smijenio – Tarzan – nakon čije pojave u cetinjskom bioskopu, njegovi urlici zadugo nijesu prestajali da odjekuju Cetinjem... Neko ko je, u međuvremenu, pročitao ovo što sam maloprije naveo, mogao bi pomisliti da te drevne priče i nijesu toliko važne ved jedino važno ono; „od čega se živi...“ Da nije baš tako, shvatio

sam jednoga dana kad mi je ruku dopala knjižica jednog italijanskog autora o priobalju Jadranskog mora, koja počinje opisom grčkog pa albanskog, da bi nastavio obalom pokojne YU i završio Ahilovom petom na čizmi Apeninskog Poluostrva. Što se naroda u tim predjelima tiče, priču bi počinjao baš legendama iz antičkih vremena, jer je Jadransko more tada ionako bio prostor koji je pripadao interesnoj sferi grčkih državica, po kojoj su Grci, kao svoji na svome, osnivali kolonije ili privremena naselja. O tadašnjoj YU-obali, priču je otpočeo drevnim predanjem o osnivanju Budve, po kojem su Budvu osnovali grčki kralj Kadmo sa suprugom Harmonijom i to tako što su do tog pogodnog mjesta došli kolima u kojima su bila upregnuta dva vola i riješili da se tu i stane. Tada je Kadmos u svom prtljagu našao zube zmaja koje mu je na dar donio Jason sa svoga puta u Kolhidu đe je pomenutog zmaja svojeručno ubio i povadio mu zube a koji su imali čarobne modi, u što se kralj mogao uvjeriti nakon što je zube posijao po uzoranoj zemlji iz koje su uskoro stali „nicati“ ratnici pod punom ratnom spremom, pritom se, nesmiljeno, međusobno ubijajudi kopljima... Kad se, Kadmo, konačno odlučio umiješati se, oni su ga odlučno odbili riječima da je to njihov lični obračun, da bi na kraju nekoliko njih preostalo i ponudilo mu se kao pratnja u osnivanju kolonije nazvane Bodua (dva vola?), po ona dva vola koji su kraljevski par dovukli do ovog pitomog zaliva. Autor uzgred napominje da se metafora sa ratnicima može protumačiti kao ustaljeni obi~aj krvne osvete, koja od tada, na ovim prostorima opstaje u vidu surovog običajnog prava. U mom pogledu najveda obrazovna zasluga grada Cetinja se sastoji u podsvjesnoj opomeni, da ne učim za svoje učitelje i roditelje, ved za samog sebe i ono što me čeka u životu. Otuda i slutnja da mi je, u toj paralelnoj (meta)naobrazbi, iz zasjede i pravovremeno u ruke bila „uvaljena“ knjiga o grčkoj mitologiji, što sam tek shvatio nakon „padavine“ iz istorije na polumaturskom ispitu, koji sam sa uspjehom ponovio 1954. godine i to nakon otmenog šegrtovanja u „Fotokartonaži“ gospodina Marka Vujovida. Tada sam i shvatio, da moja „padavina“ nije slučajna, ved posljedica službene obrazovne politike, po kojoj istorija Crne Gore svoj početak, u stvari, zahvaljuje – Prvom Srpskom Ustanku... I stvarno, pitajte koga god hodete iz moje generacije (1939) da li su u školi učili istoriju Crne Gore i uvjeridete se u kojoj mjeri je, tada, istorija CG bila predutana ili predavana u nepogodno vrijeme, odnosno tek u tredem razredu osnovne i to onako uzgred... Možda de se neko, onako uzgred i s visoka, zapitati u ~emu se sastoji važnost tih uzgrednih spoznaja, na što mu mogu odgovoriti da je u mom slučaju npr. istorija staroga vijeka, bila itekako važna kad je trebalo dokazati svoj identitet. Dobro se sjedam slučajeva pogrešnog navođenja mog imena i prezimena, u računima i dokumentima diljem „Trulog Zapada“, posebno u odnosu na moju ličnost, na što sam spremno i bez oklijevanja svaki put reagovao, ako nije bilo kako treba. Po pravilu, slijedio je zbunjen osmjeh i pravdanje kako je moje ime i prezime čudno i komplikovano, na što bih ja postavljao zbunjujude pitanje; -„Da li ste učili istoriju starog vijeka odnosno drevne Perzije?“ Ovo pitanje bi svaki put izazvalo veliku zabunu, jer kad bih, nakon pozitivnog odgovora, upitao kako su se zvali perzijski carevi, svaki put bi, uz izvjesno oklijevanje, stigao ispravan odgovor: Hamurabi, Nabukodenesar, Tiglatpalasar i drugi... Sljedede moje potpitanje glasilo je; kako to da im moje ime predstavlja nepremostivu teškodu a rogobatna imena perzijskih careva - ne...Slijedilo bi mučno pravdanje koje bih prekinuo primjedbom; da to prenemaganje u pogledu imena nije ništa drugo do, potsvjesna želja, na račun toga, pretstaviti se kao bolji: Francuz, Njemac, Talijan ili sličan - kurac... Jutros mi na´mpade da svoj hard disc pospremim i tekstove prebačim na najnoviji WORD, na koji su mi sinovi prilagodili tastaturu našem pravopisu, pri čemu nabasah na đetinja śedenja, koja sam odavno batalio i odgurnuo u zaborav... U pretrazi za greškama, naledeh na moj prvi susret sa Cetinjem u ljeto 1945. Moj prvi susret sa gradom Cetinjem dogodio se u ljeto prve poslijeratne godine a povod je bio prva proslava trinaestojulskog ustanka. Znam da sam sa tolikim uzbuđenjem očekivao taj sjutrašnji dan te se dobro mogu sjetiti buđenja u cik zore i grozničavog spremanja da krenemo. Isto tako se sjedam i cijelog puta makadamskom cestom kojom su se kretale bezbrojne grupe ljudi, žena i djece,

koja su veselo istrčavala ispred i nestrpljivo očekivala da ih ostali pristignu. Bio sam i sam nestrpljiv da što prije stignem do nepoznatog grada koji su zaklanjala visoka i strma kamenita brda, čijim stranama je vijugala prašnjava cesta, da sam i sam istrčavao ne obazirudi se na oštri šoder čija su me zrna bola kroz tanku kožu opanaka, koje mi je majka napravila baš za ovu svečanu priliku. Uskoro smo se našli u gradu punom naroda i odmah se uputili u donji dio grada zvani - pod granicom - koji se nalazio u podnožju brda koja su opkoljavala gradsku kotlinu a od grada bio odvojen stoljetnim parkom. Dok smo se približavali usamljenim kudama, iz bistrog neba odjednom su se počeli obrušavati engleski avioni, spitfajeri, i uz nesnosno urlanje motora tako nisko prelijetali grad da smo se bojali da de zakačiti i vrhove visokog drveda. Uskoro smo stigli do jedne male i lijepe kude obojene svijetloplavom bojom u kojoj nas je dočekala familija Nazima Dišida sa kojom smo imali jake rodbinske i prijateljske veze. Od cijele te posjete, najjače mi se u sjedanje urezala dilema o upotrebi klozeta sa kojim sam se tada prvi put upoznao. Kad sam djeci, odnosno Nini, koja je bila nešto starija i Draganu, nešto mlađem od mene, rekao da mi je nužda, spremno su me odveli u jednu usku prostoriju u kojoj se vidjela nekakva ploča bijele boje i čudnog oblika sa okruglom rupom po strani i rekli mi ta tu učinim nuždu koja je bivala sve nesnosnija. Bio sam užasnut tim prijedlogom i na pamet mi nije padalo da po njemu postupim ved sam jedva čekao da izađemo negdje vani, da se konačno oslobodim. Uzalud je Nina čučnula i pokazala mi da to stvarno baš tome služi, uz to još potežudi vodu čiji me je zastrašujudi huk, povrh toga, potpuno sludio i natjerao da strmoglavo pobjegnem iz kude. Napolju me je dočekala slijededa neugodnost, jer sam se našao na vjetrometini gradskog prostora kojim je uvijek poneko prolazio te nigdje nijesam mogao da nađem neko zaklonjeno mjesto. Konačno sam uz ivicu ceste koja je obilazila park, naišao na jedan okrugli otvor, sa koga željezni poklopac bijaše skinut i gurnut u stranu, tako da sam mogao zaviriti u duboki tamni šaht za koji tada nijesam znao čemu bi mogao služiti. Ugledavši željezne stepenice koje su virele iz okruglog zida, dođoh na ideju da se spustim u tu rupu čijim je dnom tekao tanki mlaz vode. Tako i učinih i s olakšanjem sredih tu prirodnu potrebu koja bijaše toliko nesnosna da sam se bojao da de mi završiti u praznično čistim gadama. Ipak, prošlo je potom nekoliko godina dok i konačno nijesam shvatio da da sam jednu civilizacijsku tvorevinu, tojest kanalizaciju, ipak, iako zaobilazno, tako rano i na samotuk uspio upotrijebiti u potpunom smislu njene svrsishodnosti.

Izuzetna privilegija nesmiljenog odrastanja... Odavno sam se uvjerio, da osim četiri godišnja doba postoji i jedno, koje bi se slobodno moglo predstaviti kao – peto, a to je onaj kratki period kada zima prelazi u varljivo proljede... Zbog toga mi i nije čudno što mi se namedu neke slutnje i predosjedaji, da mnogi koji ulaze na ovaj moj tread, dolaze na pomisao e se matuf, iz svog dobro situiranog besmisla, podmuklo umiljava i udvara cetinjskoj mladeži, koja je bez para, izvjesnosti..., a i kako izgleda, bez - bududnosti... No umjesto osjedaja jalovog sažaljevanja nametnu mi se, iznenada, jedna od znanih latinskih uzrečica: -„Ako voliš svoje dijete, pošalji ga u svijet...!“ .... što za mene ipak predstavlja prežvakanu antičku mudrost iz druge ruke, jer u objektivnoj Crnoj Gori još uvijek važi ona nesmiljena starocrnogorska mudrost: -„Ako (stvarno) voliš svoje dijete, pošalji ga u – kurac...!!!“ Ovo mi je postalo jasno tek kada sam napravio saldo svjih životnih iskustava, sve se čudedi kako je jedan (cetinjski) dutuk mogao postati punopravni stanovnik Berlina i, uzgredno, počasni stanovnik Pariza a čijoj stvarnosti s punim pravom pripadaju; i katedrala u Sietlu, kao i Susreti u Berlinu o kojima tako nadahnuto pišu nedostižne velidine crnogorske literature...Svjestan sam da ovo moje obradanje stanovnicima Cetinja, ako u osnovi i tagri~no, predstavlja jedinstvenu moralnu

pornografiju ali isto tako i jedinstvenu privilegiju da pravovremeno, iz prve ruke (hm glave!) steknu duhovne i moralne prednosti, kojih cetinjski matufi postanu svjesni tek kad napune pedeset godina i tada sa iskrenom sjetom i onako, sami za sebe, tiho othuknu: -„Eh da mi je, su dvadeset i pet..., bila ova pamet...“ Zato upozoravam sve namjernike koji zabasaju na ovaj moj esej, da je odrastanje u Crnoj Gori a posebno u Cetinju jedinstvena privilegija, koje sam postao svjestan tek nakon svih ispita, na kojima sam pao ali i položio, a sve to nakon što su me, u samoupravnoj sigurnosti ušuškani brašnjomudi, kao moralno-politički nepodobnu skitnju lepetnuli onamo đe (prirodno) i pripadam, tojest u GULAG zvani: „Truli Zapad“. Zbog toga sam svim tim brašnjomudima, zaštidenim poput polarnih međeda, iskreno zahvalan, posebno kad ih vidim kako u neprozirnoj neizvjesnosti novog poretka, zijevaju ka ribe na suvom, pritom se, onako udbaški tješedi kojekakvim bjelosvjetskim zavjerama, skoro da bi mi moglo biti žao... A kako da, i Crnoj Gori a i Cetinju, na koje sam pristao još i prije svog rođenja a koji su me poslali u Svijet (odnosno kurac) na jedan tako bezuslovan način, ne budem zahvalan, kad pomislim da bih i su sedamdeset i kusur godina, slobodno mogao zarađivati, ne samo pamedu nego i pomenutim – kurcem... No nedemo sad o tome... Kad je ved priča o odlasku u kurac, moram napomenuti da ni povratak iz njega nije bez neke, nego ponekad može biti čak i posebno dramatičan, u što sam se mogao i lično uvjeriti kada sam se, one godine (1979.) nakon razornog zemljotresa, odlučio na povratak, kako bi đecu doveo u CG, jer ako pođu u njemačku školu onda - đavo izio... Pogodilo se da sam dobio posao u cetinjskom vodovodu, vedma zaslugom ondašnjeg direktora M. Vrbice, koji se u tzv. „kadrovskoj politici“ ipak oslanjao na ustaljene CG vrijednosti i osvjedočenu stručnu kvalifikaciju. Nakon javljanja na dužnost, kao prvo učinio sam uvid u tehničku infrastrukturu i organizaciju ovog preduzeda od životne važnosti, nakon čega sam naprosto ostao zabezeknut postojedim stanjem, jer je nedostajalo mnogo toga neophodnog da bi snabdijevanje vodom moglo biti osigurano na duži rok. O održavanju i da ne govorimo... Ne samo da nije bilo potrebnog alata, nego ni onaj koji je bio na raspolaganju jedva da je bio upotrebljiv jer je vedinom – „kako bilo“ – bio pravljen u radionici „Oboda“ te se samo uslovno njime moglo raditi. Osim toga, struktura tehničkog osoblja (instalateri i radnici) bila je samoupravno-plemenskog karaktera jer su vedinom bili iz Ljubotinja, što se razumije po sebi, pošto je prije mog dolaska sekretar preduzeda bio izvjesni Prlja, koji ih je zapošljavao pritom, vjerovatno, bespogovorno poštujudi lične, samoupravne ( a i plemenske) kriterijume... Zbog toga je radni dan donosio prilične neizvjesnosti u pogledu izvršavanja zadataka na održavanju i nužnih opravki vodovodne mreže, jer su „majstori“ nakon dodjele naloga, prvo odlazili na doručak kod „Bose Feribot“ ili neke druge ugostiteljske radnje, tako da sam se jedino mogao osloniti na Bora Vujačida (Crmničanina) jedinog koji je svaki nalog izvršavao bez pogovora, stručno i odgovorno, iako je bio podložan pidu koje ga je, konačno, koštalo i života... No stvarni uvid u organizaciju i način poslovanja OUR vodovoda (i kanalizacije?) dobio sam ubrzo po stupanju na posao, kad jednoga dana, tehnički direktor Vlahovid, koji se prilično rijetko miješao u svoj posao, marševskim korakom stupi u službene prostorije i glasom ispunjenim naredbodavnom dramatikom, objavi da ove nodi svi zaposleni moraju u akciju opravke kvara na Vrela, gdje je ved danima, iz probušene cijevi, šikljao gejzir visine preko dvadeset metara. Čim je počelo da se smrkava, iz Cetinja je krenula dugačka kolona vozila koja se nakratko zaustavila kod „Vatrogasne“ da bi pozajmili motornu pumpu za vodu pošto svoje nijesu imali. Na putu do Vrela nije mi preostalo bez da razmišljam o ovoj zaista „ofanzivnoj“ akciji pri čemu me zabrinu činjenica e smo zaboravili u akciju povesti i čistačice... Kad smo se i konačno obreli na prostranoj dolini iz koje je izbijao modni mlaz vode, jedno od vozila nastavi prema pumpnoj stanici u Višnjici kako bi se zaustavili pumpe i prekinuo dovod vode. Potraja dosta dugo dok mlaz ne oslabi i potpuno prestade ali voda nastavi da kulja iz rupe, dok ono mnoštvo učesnika, osvijetljeno farovima automobila, nastavi da se mota uokolo, pušedi i diskutujudi o svemu i svačemu... Kad voda i konačno prestade da kulja, nekolicina pristupiše startovanju pumpe,

što potraja dok se ona smilova da upali ali nikako ne htjede da povuče, iako su je spuštali u rupu do same vode. Neko naredi da se donese kakvi sid i napuni crijevo da bi povukla ali se ispostavi da niko nije mislio na sitnice kao što je sid, te poče kolektivno i konstruktivno češanje glava sve dok se Boro ne sjeti da izuje gumenu čizmu i njome vodom napuni ono ojađelo crijevo, nakon čega pumpa povuče vodu i onu rupu učas isprazni ali ostade u pogonu jer je voda i dalje doticala. Nakon izvjesnog vremena na vodovodnoj cijevi se ukaza rupa veličine toliko da se mogao provudi palac od ruke, koju Boro učas obuhvati manšetom koju čvrsto zašrafi i time pobjednički okonča veličanstvenu akciju, jednu od najblistavijih u postzemljotresnom Cetinju, time pokazujudi koliko je važna opštenarodna obuka po sistemu ONO i DSZ, ustanovljenih na tenkovinama i tradiciji NOB-a i Samoupravnog Socijalizma... Pred samu zoru, dugačka kolona se pobjedonosno vratila na Cetinje i baš je šteta da u ta doba nodi nije bilo nikoga da je dostojno dočeka... Prije neki dan, ođe u Berlinu, na ulici sretoh kola kojima se razvozi pivo u bačvama a u koja bejahu upregnuta dva ogromna konja ovdašnje rase. Ovo ne bi bilo čudno da me ovi konji na tajanstven i neobjašnjiv način ne potsjetiše na izvjestan dogadjaj iz onih davnjih poslijeratnih godina (1948.), kada su se Cetinjem motale raznorazne vojske; saveznička engleska, partizani pobjednici i njemački zarobljenici na koje niko nije pazio te su se, izgladnjeli i u grupama, besciljno motali gradom. Ipak, ovi rasni konji me potsjetiše na jedno posebno žensko čeljade, njemačku bolničarku kose boje rdje, upletene u debele pletenice koje su uokvirivale mrgodno pjegavo lice, dok je ona, obučena u široku pelerinu zelene boje i nogama obuvenim u vojničke cokule, marševskim korakom stupala gradskom pjacom. Ovo ne bi bilo neobično da se Balšida pazarom nije motalo njeno troje djece; blizanci Klaus i brat mu Hans (čini mi se) i njihova mlađa sestra Gizela, nalik na majku no ipak jedno veoma slatko dijete. Jednoga dana dođoh na pomisao da ovu đecu i pobliže upoznadem te se upustih u razgovor sa njima ali oni ne pokazaše veliku volju... Naprotiv, jer dok sam ja pokušavao da zađenem priču sa (čini mi se) Klausom, onaj drugi mi je je zađe iza leđa i bez ikakve najave opiči nekakvim matrakom po glavi, tako da sam vidio zvijezde. Ljutito se okrenuh i oteh oni matrak ali prije nego i zamahnuh, oni zajednički nasrnuše na mene i to tako žestoko da mi nije preostalo bez da što prije zbrišem sa „lica mjesta“, što učinjeh hitro i bez oklijevanja... Dugo nakon toga, postiđeno sam izbjegavao susret sa njima sve dok jednoga dana ne čuh (danas pokojnog) Miška Radunovida kako, stojedi u grupi svojih vršnjaka, ozbiljnim glasom objašnjava...: -„- Ma pobio bi se ja s bilo kime, ali je sasvim drugo s onijem poganim Klausom, pošto on umije da se „udvostruči“ pa ti ne preostaje drugo bez da zbrišeš i to što prije i bez oklijevanja...“ Nakon ove njegove priče bilo mi je itekako lakše te se više nijesam postiđeno šunjao po Balšida pazaru...

Cetinje je grad heroja… A jedan je Mandid Joja...

Imao sam (hm!) privilegiju da lično upoznam nekoliko, što ratnih što mirnodopskih heroja, a što tada i nije bilo neobično, jer ih je u maloj ali drčnoj Crnoj Gori bio popriličan broj... Jednoga od njih, o kome se i danas priča sa strahopoštovanjem – Petra Vojvodida – upoznao sam neđe početkom šegdesetih godina prošloga vijeka u Baru, koji je tada bio u izgradnji a mene zapalo da dovedem vodu iz pitomog Zaljeva do na Pristan. U to vrijeme, Bar je bio jedna pitoma pustopoljina sa dvije veoma lijepe i otmene građevine; dvorcem Kralja Nikole i hotelom „Rumija“ u kome sam stanovao u zimskom periodu. U hotelu su se, uglavnom, sastajali i družili kadrovi od imena i ranga, tako da sam ubrzo upoznao sve važnije „faktore“ razvojne politike. Jedne večeri, prije nego se odlučih da legnem, začuh nekakvu pucnjavu, pa se, misledi da je došlo do kakvoga obračuna, stuštih u hotelski restoran da vidim što se događa. Bio sam ne malo iznenađen prizorom koji tamo zatekoh, te neodlučno ostadoh u vratima, zagledan u gomilu uglavnom

muškog naroda među kojim su, u pročelju sastavljenih stolova, sjeđeli; Petar i njegova gospođa sa đetetom od svega koju neđelju dana, koja nije skrivala na koje muke je stavljena ovim neobičnim slavljem. U jednom momentu Petar podiže kažiprst uvis, na što kod muzike (dvije lijepe i mlade žene i muž od jedne) nastade nekakvo komešanje jer je pjevačica odbijala da po sedamnaesti! put, za to veče, otpjeva naručenu pjesmu:“Pod Lovdenom zeleni se trava“. No šef sale nije popuštao te ona, jadnica, morade tu pjesmu otpjevati; šdela ne šdela, na što se Petar razgali, izvadi levor i opali dva metka u tavanicu. Nakon ovoga pucanja, šef sale dotrča i Petru šapnu nešto nakon čega se on uozbilji a onda, kroz otvorena vrata izađe na terasu i zapuca na svjetlede kugle od kojih se neke rasprsnuše u paramparčad. Ovaj događaj mi je ostao u pamdenju kao jedan od onih koji su kod mene izazvali prvu nedoumicu glede zasluga i njihovog vrednovanja, jer me ona (muška) bulumenta koja je, u nekoj grotesknoj smjernosti, stisnutih koljena i glava uvučenih u ramena, sjeđela oko slavljeničke trpeze, cijelom događaju dajudi nekakav posuvradeni značaj i legimitet iako je on, tada, čak i po naprednim socijalističkim zakonima u potpunosti predstavljao ozbiljan prekršaj... S opjevanim Jojom sam, u okrugu „Vatrogasne“, dijelio mučno, glibavo i gladno odrastanje, kada se on isticao jedino svojim gromkim glasom, dok se u drugome, onako tamnoput i štrkljast, nije mnogo razlikovao od ostale đece. Prošle su godine a mi razbježali po raznoraznim školama i zanatima, širom naše zemlje ponosne... Tako se dogodilo da se sretnemo u Pedi sa kojim je cetinjska „Tara“ održavala stalnu autobusku liniju, te je trebalo prekonačiti kako bi ranim jutrom nastavili put za Cetinje. Za stolom se, osim nas dvojice, bjehu zatekli šofer i kondukter autobusa i skupa s nama čekali da posluga donese jelo ali se tada dogodi nešto sa čime nijesam računao, jer se Joja nagnu nad onijem pjatom, na kome se viđela pogolema krmenadla zasuta gomilom sjeckanog luka, na što on podiže glavu i zagrmi onijem svojim razornim glasom i to tako da svi poskočismo od iznenađenja: - „Ma što je ovo oca mu jebem... Miči, miči, miči ali ste krenuli da me trujete...!!!“ Šef sale hitro dotrča i lomedi ruke, stade da se izvinjava, na što se Joja nije mnogo obazirao, čak i kad ga ja, kao stariji, opomenuh da ne graje toliko. Danas me stid kad se sjetim koliko mi je tada ovaj njegov (junački) gest imponovao, jer sam tek kasnije shvatio da je ovaj njegov ispad, u stvari, bio gest jednog sirovog nevaspitanja i prostaštva a sve po mjeri ondašnje UDBE, koja je momke posebnih osobina smatrala svojim referentima za dobar izgled i gromki glas.... Neđe pred sam početak „Rata za mir“ Joju zatekoh kako na Svetom Stefanu prodaje slike nečesovog (hm) naivnog slikara i prilično se iznenadih njegovim izgledom i držanjem jer u međuvremenu bješe posijedio i oronuo u toj mjeri da mi ga bi žao, te se stadoh raspitivati o njegovom životu i postanju. Tiho i kao da se izvinjava, ispriča mi da od porodice ima jedno (mislim žensko) dijete sa nekakvom spikerkom koja je brak i porodicu više smatrala udesom nego nečim čemu bi žrtvovala mladost i svoju ljepotu. Nakon toga ga više nijesam vidio jer je uskoro umaro, tako da je Cetinje ostalo bez svoga heroja, koji je, u stvari, više bio žrtva zloupotrebe njegovih (junačkih!) osobina, poput nekadašnjih perjanika koje je „razjedala rđa“ prolaznosti... Vjerovatno de se mnozina sjetiti nekadadnjeg herojskog oslovljavanja, jer su osim priznatih ratnih i mirnodobskih heroja (rada, zasluga za Narod i sl.)postojali heroji npr. Cetinjske pljace, od kojih su svojevremeno najpriznatiji bili, danas pokojni; Boro Plamenac i Ruso Đurovid, o kojima su se, po cetinjskim kafanama ispredale, ne samo priče ved i – legende... Bora Plamenca sam poznavao iz viđenja sve do onoga dana, u godišnjeodmorskoj Budvi, đe je Boro „radio“ kao izbacivač iz hobija, mahom kod udbaških ugostitelja, kad se zatekoh ispred lokala iz koga on, na izvjestan „bokserski“ način, izagna nekoliko momaka koji junačkom hitrinom zdimiše u jednu od uskih ulica staroga grada. U strahu da bi mogao mene nasrnuti i na, pozvah ga po imenu, na što on, iznenada, „namjesti“ svoj bojevi gard i ljutito obrecnu na mene riječima: - „A okle me, pa ti poznaješ.., kurče lipovi...?“

Sve ovo se moga završiti na mučan način da se nađoh u društvu takođe bivšeg boksera, sa istim imenom – Boro – (Bulatovid) koji se, više slučajno no namjerno, ispriječi između nas, te sve prođe bez velike gužve i nepredviđenih posljedica... Ovoga drugog heroja cetinjske pljace – Rusa Đurovida - upoznao sam slučajno i na otstojanju, jednoga lijepog ljetnjeg dana, kad sam spokojno sjedio u ugodnoj hladovini bašte gradske kafane, ne slutedi da bi se išta posebno moglo dogoditi. Osvrdudi se za nekim poznatim, zapazih neobrijanog čovjeka odmaklih godina kako u neobičnom (bojevom) stavu sjedi za stolom ne baš daleko od moga, time privlačedi moju pažnju više od ostalih gostiju. Utoliko za susjedni sto dođoše dva momka koji pozdraviše, prvo njega a onda i konobara koji se zaputi k njima da primi narudžbu, no tada se dogodi nešto neočekivano, jer onaj čovjek (Ruso) iz onog prežedeg stava hitro skoči na onoga konobara, koji na to odgovori munjevitim trzajem svoje desnice kojom kukavoga Rusa drmnu u lice i to tako žestoko da se on strovali na stolicu, ali ovoga puta nemodno ostajudi da visi o njenom naslonu... Na ovo se ona dva momka ogorčeno digoše a jedan od njih na povika na sav glas: -„ A što to činiš.., jadan – pa onda s gorčinom dodade – ajde bježmo odolen...!!!“ Na ovo se onaj hitri konobar osjeti obavezan da odgovori, što i učinje, širedi ruke u pokušaju da opravda svoj postupak... - „ A što ja mogu, kad me on, evo po cipancijeli dan preži iz ovoga doška...“ Oni momci mu ovo opravdanje ne prihvatiše ved ogorčeno i bez riječi napustiše mjesto događanja, nakon čega se muklim glasom javi, niko drugi do Ruso kome je krv kapala iz razbijenog nosa, riječima... - „ Ma, vala deš znati koga danas tako junački nokautira, ja ti jemac...“ Na to onaj konobar samo slegnu ramenima i ode da rabota svoj posao... Tek kad čoek vidi sve one nemaštovite paljevine zastava, među kojima prednjače izraelska i, posebno, američka, dovoljno mu je da se osvrne na herojsku prošlost Crne Gore kako bi shvatio koju nesludenu kreativnost iskazuju CG medijski heroji, od onoga kad prekrste ruke i noge dok se svira himna sopstvene države pa sve do raskubanja kojekakvih partijskih i državnih simbola. No sve je ovo ništa pri onome, kada su skoro svi (bjelosvjetski) mediji, među kojima je prednjačila globalna CNN-agencija, na svojim ekranima i to u trajanju više od dvije neđelje, objavila jedno - Runjato, Debelo, Rasjeđelo i Ožvalo Prkno - CG imena a srpskog prezimena, zakideno američkom zastavom. Neki od onih koji su viđeli ovaj historijski snimak vele da je nečija jednako runjata ruka činjela pokrete kao da ovom zastavom ono debelo, rasjeđelo i ožvalo prkno, briše, no pošto su nakon ovog herojskog uslijedila uobičajena priznanja i privilegije, izgleda da im se samo pričinjelo... Svejedno, iza ovoga svjetski poznatog (hm!) lika i (ne)djela, kao iza svakog drugog, krije se izvjesna istorijska ličnost a do mene je doprlo jedino da nosi baš junačko ime – Vuk – te ne mogu zaključiti ovu temu o cetinjskim herojima a da ga ovdje ne pomenem i odam dužno priznanje u pogledu ovog, kreativnog herojskog čina... Jedan drugi original, u Cetinju poznat po nadimku – Pero Miš – meni je ostao u sjedanju poznat kao – Pero Šnjaga – jer mu ga je narod nadio zbog toga što je, neđe, počeo tudi čeljad po kudi a kad su neki dotrčali da ga smire ili da ih razdvoje onda je on, u svojoj neizmjernoj jarosti, zavikao; -„Puštite me, došla mi je šnjaga!!!“ Njega se posebno dobro sjedam, jer je bio jedan od rijetkih Cetinjana koga sam svaki put zapažao u nekakvoj napornoj raboti, koju je dospijevao tromo ali i veoma savjesno a ne sjedam se da sam ga u kafani ikad vidio... O njemu je ostala i ona poznata anegdota koju je možebiti izmislila

dežurna cetinjska fukara, kad se on na nekom od čestih cetinjskih „pokajanja“ spremao da pokojnika lelekne a onda je neki od dežurne fukare, onako iz zasjede, doviknuo – Pero Miš – na što je on iz pola leleka odgovorio: -„..... oooo, da ti oca očinskoga jebem, od danas za navijeeek....!“ Vjerovatno je malo onih koji se još mogu sjetiti redova za nekadašnja trebovanja, kad je izgladnjeli narod strpljivo čekao u promrzlim redovima da mu se udijeli kakva propisana „crkavica“, da bi nekako preživio do svijetle bududnosti koju su mogli nazrijeti u tzv. „diplomatskim magazinima“, u stvari svojevrsnim demagoškim izlozim svijetle bududnosti, momentalno rezervisanim, tada, vladajudoj nomenklaturi. Prva koje je gubila strpljenje u tom besmislenom čekanju, bila je kršna, obla i plavokosa – Nafija – koja bi odjednom iskočila iz rezigniranog „reda“ i pomamljeno, stala da graje i sramoti prisutne, pritom vrtedi (lijepom) glavom i mlatedi svojom debelom pletenicom, nalik na pendrek, po svojim oblim ramenima. Sve to joj nimalo nije pomoglo da bilo koga naždene kako bi joj se pridružo u njenom nemodnom i besmislenom protestu. Svejedno, bila je i (hm!) ostala jedino žensko čeljade o kome se, doduše sa podsmjehom ali i sa velikim poštovanjem, pričalo po Cetinju. No meni je mnogo upečatljivije u uspomeni ostao njen brat – Osman – koji se svojm, na nulu ošišanom, okruglom glavonm, služio kao topuzom, kojim nas je naprosto „obarao s nogu“ tako da smo se uglavnom izmicali kad vidimo kad njom (njim) zama'hne . Kasnije, na „Trulom Zapadu“, kad god bih se susreo s pojmom – korida – vazda bih se sjetio njega i momenata kad sam, spretnim izvijanjem, uspio da izbjegnem njegov razorni nasrtaj... Kao jedna od rijetkih ženskih cetinjskih originala, u sjedanju mi je ostala jedna veoma neobična žena, koju je Cetinje znalo pod neobičnim imenom - Joše Crna – sa svojom brojnom porodicom... Prema njoj sam, kao đetid od nekih desetak godina, osjedao neobičnu bojazan i čudno poštovanje, može biti i radi njenog dubokog i tamnog pogleda, iz koga je tajanstveno zračila neka neizmjerna tuga osjenčena harizmom nekog ko nema što da izgubi a čime svaki, pa i nenamjerni dar, postaje velik i čist dobitak. Za ta vremena gladi i nemaštine, bila je neobično (sumnjivo) gojazna, no i pored toga veoma brza i okretna. Od njene đece najbolje sam poznavao onu mojih godina i mlađeg sina koga smo, onako cetinjski nježno, zvali – Mili „Šlinota“ – što je bar meni bilo čudno, jer smo tada svi bili, ne samo šlinavi, no i tranjavi, glibavi i srabavi, osim ono nekoliko udbaških potomaka koji se ionako nijesu miješali s nama, niti bi im to dozvolile, naprečac i nesviklo napirlitane, ondulirane i namirisane majke. Osim toga, dežurna cetinjska fukara u to vrijeme bješe po Cetinju prosula neobičnu pjesmu, koju su po doškova promuklo pjevali ili recitovali njen tekst, koji je glasio: - „Joše Crna i Danilo bijeli, Zajedno su s prasadima jeli...“ Ova pjesma je mene posebno zbunjivala pošto je, tada, ved bilo zabranjeno držati svinje u gradu, te sam tada prvi put posumnjao da se, dežurna cetinjska fukara, kojoj se inače vjerovalo na riječ, ovoga puta - napamet - ruga, krevelji i dobačuje iza doškova. No, prošlo je vrijeme i dosta nesviklo odraslo i svak krenuo svojim putem u svijetlu bududnost, te se i ja zatekoh u jednom od glavnih, iako pokrajinskih, gradova našeg nam Se-Fe-Re-Jota. Bio sam smješten u internatu u kome je bilo omladine sa sviju strana tako da se ne iznenadih kad mi rekoše e me traži nekakav novodošli Cetinjanin kako bi se vidio samnom. Ubrzo potom pojavi se povisok momak sportskog izgleda i veoma otvorenog ponašanja koji me srdačno pozdravi. U njemu prepoznadoh jednog od sinova Joše Crne, mislim po imenu Gojka(?)- Mirjanida, rijetkog prezimena sa ženskom osnovom (Mirjana). Ovaj susret me je mnogo obradovao baš zato jer sam vidio koliko se i na koji način mijenjaju ljudi. Nije bilo dugo kad mi je, u vozu Beograd – Ped – ( pruge za Bar nije bilo ni u primislima), prišao jedan veoma zgodan i elegantno obučen mladid srednjega rasta i veoma uljudno predstavio kao –

Mili – a meni, pri pogledu na ovog ljepotana sanjalačkog izgleda, ono nekadašnje – „Šlinota“ – tako neugodno visilo u sjedanju da sam imao neodoljivu potrebu da se – oseknem... No tek kad se osvrnem na moju plodonosnu skitnju po ovom okršnjem svijetu, shvatim koju privilegiju sam imao odrasti u ovom gradu u kome je mašta bila na vlasti mnogu prije nego su taj zahtjev „podnijeli“ pobunjeni pariski studenti onih davnjih šegdesetih godina prošloga vijeka. Jer.., ... da me podobna cetinjska fukara nije lepetnula na „Truli Zapad“ nikad ne bih shvatio da je grad Cetinje moga djetinjstva imao poštu koja je u potpunosti odgovarala revolucionarnoj paroli: „Maštu na vlast!“. A malo ko se, danas, još može sjetiti jedinstvene – usmene – pošte koju je cetinjski narod uspostavio na, njemu svojstven stvaralački način, a njen pretstavnik bio poznati cetinjski poštar po značajnom imenu – Novica - čijeg se prezimena ne mogu sjetiti, što i ne mora biti od neke važnosti... I danas se dobro sjedam kako je onako vižljast i brzonog, sa mastiljavom olovkom iza uha, hitro odmicao Ivanbegovom ulicom, dok su mu podbočene žene naslonjene na dovratke oniskih kuda, dovikivale poruke koje je on, savjesno, isporučivao na datu- „adresu“. No nije on prenosio uobičajenu – usmenu – poštu tako primjerenu gradu u kome je bilo dosta nepismenog naroda, ved i dnevne vijesti o tome ko je umaro ili kome se rodilo dijete... Siguran sam da i dan današnji neki od cetinjskih poštara, pored pisama i ostalih pošiljki isporučuju i – usmene – poruke ali vjerovatno ne na onaj način kako je to činio nezaboravni – Novica. Svaki put kad se suočim sa onom latinskom: VOX POPULI VOX DEI (Glas naroda glas Boga), sjetim se svog odrastanja u Cetinju i osluškivanja, ne samo što priča narod ved mnogo više o čemu pjeva ali mimo gusala i za svoju dušu... Zato ne treba da čudi e ċu navesti jednu od opštenarodnih pjesmica koje su, skoro uvijek, u krajnoj opoziciji sa epskim pjesmama koje se i uz gusle pjevaju.I danas se dobro se sjedam jednog desetogodišnjeg đetida koji je, vidno usplahiren, dotrčao doma kako bi pitao svoju babu je li tačno, što neki pjevaju po cetinjskijeh doškova, da je: - „Kralj Nikola ukra vola.., Pa uteka pre`o mora...“ Mudra baba se na to nije mnogo uzbudila ved mu samo blago, ali i odlučno odgovorila: - „Jes ka što ti je i đed...“ Ovaj lakonski (spartanski) odgovor, bio je sasvim dovoljan da ovoga đetida naždene da razmisli svojom glavom i sam zaključi da fukari ionako ništa nije sveto i da za nju, u potpunosti, važi ono Njegoševsko, da su „ u fukare oči od splačine...“ No evo neko vrijeme na njemačkoj televiziji, htio ne htio, pratim spektakl o ženidbi kneza od Luxemburga sa nekakvom groficom iz Belgije. No, iako ovo dvoje mladih ljudi izgleda stvarno gospostveno, sva pozlata i dekor se kredu ivicom kiča pri čemu se nasluduje medijska namjera da zasjeni prostotu potrošača Evrope i Svijeta. Tada se sjetim Cetinja i njegove osvjedočene kraljevske prošlosti (Balšida, Crnojevida, Petrovida), koja sve posjetioce Cetinja zna da zasjeni gospostvenom skromnošdu svojih vladara i dinastija, da bi se na kraju sve svelo na, ništa manje, no na jednog ukradenog vola... Ipak imam jedinstvenu privilegiju da o našoj vlasteli ne moram pisati napamet, jer sam imao priliku jednog od potomaka svetorodne dinastije Petrovid – Nikolu II – upoznati i družiti se s njim prilikom susreta CG-dijaspore u bavarskom gradidu Schnayu tamo 2000 i neke godine. Istom prilikom sam imao i lično iskustvo pomenuto u nekom od ranijih postova o tumaču kao doušniku (izdajniku) jer smo se nas dvojica; Nikola i ja, našli za istim stolom sa potpredsjednikom B. Gvozdenovidem i tada glavnim od CG-policije, Milutinovidem, sve se čudedi kako to da jedan tako pitom čovjek zauzme jednu tako ostrvljenu opštenarodnu funkciju. Bududi da se potpr. B. Gvozdenovid neobično napadački ( agresivno) odnosio prema nama, nas dvojica smo priješli na francuski, što ga je, izgleda, potaklo da nam se obrada sa još i više naboja, te sam se tek tada sjetio one latinske o tumaču kao doušniku (tradutore = tradittore) i po tome

shvatio da se ne radi o nekom uzgrednom ved o uobičajenom informativnom „razgovoru“ sveprisutne i neprolazne – SLUŽBE ! –koja još uvijek neprikosnoveno vlada našim sudbinama... Ovo saznanje me je nagnalo da se zainatim i na našem jeziku Nikoli objavim (ne samo rečem) e de mu jednog skorog dana vratiti, ne samo imovinu Petrovida, ved i krunu koju je dinastija krvavo zaslužila tokom dva vijeka CG-istorije... Razumije se po sebi, da ni ja sam u ovo nijesam vjerovao a najmanje ni sam Nikola ali je zato bilo posve u smislu; toga nema ali je lijepo čuti i zamisliti... Kada su, kasnije, izvjesni događaji potvrdili neke od mojih pretpostavki, uglavnom sam slušao mrzovoljne komentare po sistemu; da se mene pita ne bih mu da ništa ili neka se makne i ide okle je doša onako pravoslavno-katoličko-jevrejski kariran... i tako dalje i tome slično... Tada mi se ponovo javio onaj VOX POPULI VOX DEI, koji me uvjerio da CG –fukara, onoga (izmišljenog) vola Kralja Nikole, možebiti oprašta ali - zaboravit – ne može...

Cetinjski heroji negativnog predznaka... Opštepoznato je da se, posebno bosanski vicevi, odlikuju "razornim" humorom istočnjačke provinencije, posebno kad je riječ o muško-ženskim odnosima i rabotama. Tako je i došlo do priče kako su neke kurve pošle da usitne novčanice od 100 (i slovima: sto eura) ali im na kasi rekoše da su novčanice falsifikat te im ne preostade drugo bez da banku napuste prije no ih neko pripita odakle im... Prije no što zamakoše iza doška, jedna od njih ogorčeno prosikta onoj drugoj na uho...: -"Auuuuu, sunce ti, pa mi smo silovane..." Ova, više no duhovita konstatacija, potsjeti me na jedog starog znanca iz pariskih vremena, u Cetinju nekad poznatog po imenu Blažo (Vučevid), zvanog - Klistir - koga sam upoznao po dolasku u Pariz šegdesetih... Uglavnog sam ga zaticao u malom bistrou na došku stmoglave ulice koja vodi do na trg od Monmartra a čini mi se da se zvao - la maison rose (ružičasta kuda) u kojem sam ga zaticao uglavnom kad nije imao novca a koji, ionako, nije sticao nekom rabotom, jer mi se... ..ne jednom, hvalio kako je povremeno odlazio u Belgiju đe bi kurvama uvaljivao nekakve nevažede (alžirske?) dinare i to s takvom sigurnošdu i lakodom, da su mu one vradale kusur u, tada, veoma vrijednim novim francima koji bejahu jači no danas euri... To mu vjerovatno ne bi uspjelo bez onog njegovog zavodničkog izgleda i razornog šarma, što mu konačno nije donijelo spokoj i siguran život te je na kraju dospio u Senegal đe je u casino-u radio, prvo kao croupier a onda kao manager da bi dosta rano i bez poroda - umro.

Rako Dilinger (Stanišid) tragični cetinjski heroj... Normalno je da, kad se matuf prisjeti Cetinja, potone u uspomene iz vremena svojih "najboljih godina" koje je proveo u gradu svjetlosti - Parizu - u najzanimljivijim godinama (1965-71) prošloga vijeka. Bududi da su tada granice bivše YU bile otvorene po sistemu kud koji... u tim vremenima se po Parizu motalo sve ono što nije nalazilo smisla u udarništvu socijalističkog rada. Zbog toga sam i bio veoma izbirljiv u kojem društvu du provesti neko veče, te sam onako uzgred zavirivau u "Le dome" kafani na došku Bld. Raspail-a i Montparnasse-a, gdje je, danas pokojni ali tada veoma uglađeni, Dragoš Kalajid vodio patriotski kružok kome su uglavnom prisustvovali patriote sa ekskluzivnim bradama. Tada sam, uglavnom gledao da se sretnem sa Urošem Toškovidem koji je bio poznat po svojoj ciničnoj namjeri da u Pelevu Brijegu podigne spomenik legendarnom Vladimiru Iljiču - Lenjinu. Vedinom sam ga zaticao u cafe-bar-american-u "Select" a ako ga ne bih tamo i zatekao, potražio bih ga u "Cosmosu", preko puta ulice (rue) Vavin, gdje su se uglavnom skupljale kurve i lupeži.

Ponekad bi se nas dvojica našli u veoma šarenom društvu u kome se obrađivala veoma iznenađujuda politička tematika sa osvrtom na vremena koja dolaze, pri čemu se vrlo često pominjalo ime - Raka Dilingera - koga u to vrijeme nijesam uspio sresti ali mi je njegovo ime ostalo u sjedanju. Upoznao sam ga jedne od zadnjih godina prije velikog poloma (1988-89) u godišnjeodmorskoj Budvi a potom srijetao i viđao na zapadnoj plaži Sv. Stefana, tojest na terasi onog ugodnog malog restorana odakle polazi staza za kraljičinu plažu i Miločer. Tada sam upoznao i njegovu ženu - plavokosu i vitku francuskinju i dvoipogodišnjeg sina, kome se ved viđaše da je na oca... Ona mi se požali na Raka e je nagoni da se sama vrati u Pariz jer ima dosta toga neodložnog da sredi pa mora da ostane koji dan duže. Prilikom jednog naknadnog susreta upitah Raka kakve ga to neodložne rabote ometaju da se sa fameljom vrati u Francusku, on samo odmahnu rukom, no nakon uvida da ja nedu popustiti u namjeri da saznam, on širokim pokretom pokaza na buljuke razgolidenih ljepotica i gromkim glasom izjavi: -"A vidiš li jadan koliko se ove uspaljene ljepote, mota ovudijen, navaljuje i gleda...?" -"Pa što onda..?" - upitah... -"Kako što, jadan, pa to treba izjebat a kad du ako ne sad..." -"E moj Rako, đetidu moj dobri, nije to sve kako izgleda jer te sve te ljepotice ne gledaju zato što si neodoljiv, no jedino zato da tvoju ženu učine ljubomornom i to samo zato što su i same ljubomorne na nju... Evo da se kladimo da je tako a viđedeš i sam čim žene uz tebe ne budne..." Nakon toga se nijesmo viđali do jednom, tj. zadnji put, kad sam ga vidio na uobičajenom mjestu đe je sjedio u društvu i tada je samo mahnuo rukom i podigao palac uvis kako bi mi time potvredio da sam bio u pravu. Od tada ga više nikad nijesam sreo i vidio ali sam zato, u zlim vremenima koja su ubrzo došla, mnogo toga čuo i pročitao sve do onog dana kada su ga, iz zasjede, na terasi hotela "Mogren" kreatori mračne "kadrovske politike" jednim rafalom iz Kalašnjikova "izbrisali" iz onih njihovih poganskih spiskova. Mene nije začudilo da je, smrtno pogođen, imao dovoljno skoposti i snage da se okrene i na smrtonosni rafal odgovori sa nekoliko hitaca iz svog pištolja. Pošto znam i to sa velikom sigurnošdu, da niko, ovom pametnom momku tragične sudbine, nede posvetiti niti jednu riječ razumijevanja i priznanja, preuzimam na sebe da prihvatim i obznanim njegovu tragičnu sudbinu, koja bi ga u prošlim hajdučkim vremenima, ovjenčala slavom hrabrog i junačkog - harambaše... Ni slutio nijesam da du ovu potonju, uzgrednu konstataciju o Cetinju kao nekropoli, ubrzo na tragičan način potvrditi sopstvenim iskustvom o kome sam se dosta dugo ustručavao da bilo što napišem a to baš zbog sveg onog uljudnog, susretljivog i lijepog – ženskog naroda – koji savjesno radi u Pogrebnom Preduzedu, jedinom uspješnom preduzedu cetinjskom. Zato de se ovaj dopis i baviti jedino „izvršnim“ kadrovima i njihovom „razornom“ poslovnošdu, kojoj nesumnjivo pripada „svijetla“ bududnost. No da krenem od (tragičnog) početka, odnosno onog dana kada mi je dojavljeno da mi je mlađi brat na samrti te sam istoga dana avionom sletio u PG i unajmljenim autom stigao na Cetinje da bi se od njega oprostitio i pobrinuo o svemu što slijedi. Bududi da ved godinama živim na „Trulom Zapadu“ i nijesam baš ni očekivao vrhunske usluge ovog komunalnog preduzeda no sam, svejedno, itekako neprijatno bio zatečen kad su me zaduženi upozorili da u ponudi svojih usluga nemaju baš onu koja je na prvom mjestu svake ozbiljne pogrebne institucije – obuku mrca – ved da se za nju moram obratiti privatniku. Kako je zimska nod ved bješe pala, krenu hitna potraga za ovim (privatnim) kadrom, što ipak ne potraja dugo jer se on ubrzo pojavi i ovu mučnu uslugu, uz svesrdnu podršku svih koji se tu bejahu zatekli, ispuni onako kako tome sljeduje. No, prije no što dođoh u priliku da ovu uslugu i podmirim, čuh kako se ovaj stučnjak kod okolnih raspituje „đe radi ovaj čoek“, da bi se nakon odgovora „u Njemačku“ okrenuo i, kao u igri pokera, zavrnuo me za „honorar“ u visini trocifrenog broja, koga sam mu bez riječi uručio jer prethodne pogodbe o cijeni ove usluge nije bilo... Sljededeg dana je trebalo podmiriti i grobnicu, koje

ovo preduzede nudi kao tipske objekte postrojene poput vojničkog stroja, što me nije mnogo brkalo, dok me glavni kadar, kalibra jednog Draga Jovovida, ne upozori da za mene važi dupla tarifa koja važi za sve one koji nijesu prijavljeni u Cetinju. Napomenuh da je ne kupujem za mene nego pokojnika koji je prijavljen u Cetinju, na što on samo odmahnu rukom i energično ispostavi dvostruki račun koji platih bez pogovora. Ipak, ovo dosad navedeno ni u kom slučaju ne bi bili dostojni razlog ovog napisa, da se nije bilo običajnog – tredeg jutra – koje me je na veoma mučan način uputilo na „poslovnost“ ovog perspektivnog preduzeda od opštenarodne važnosti. Pošto se grobnica nalazi na samom rubu groblja, pristup je bio slobodan sa dvije strane i ved poizdalje mi je izgledalo čudno kako se mnogobrojni buketi cvijeda nalaze u upadljivomm neredu. Kad sam prišao bliže, bio sam preneražen činjenicom da je cvijede u saksijama ležalo pod bez reda nabačenim buketima od kojih je bilo i nekoliko razbacanih oko grobnice. Nije bila potrebna velika maštovitost da bi se zaključilo kako je osoblje ovoga preduzeda, po kratkom postupku i sa udbaškim prezirom, svo to cvijede nabacala direktno iz kombija, kako se ne bi bavila ovom obavezom – više no je to potrebno... Kome?

Majstori nad majstorima... Neđe krajem onih davnjih samoupravnih godina, vidijedi komšije u nekoj velikoj i važnoj raboti oko kude, pođoh da vidim i da pomognem ako treba, kad mi ususret istrča jedno žensko čeljade koje me smrknuto upozori: - "Nemoj, slučajno, redi što majstoru, e de ni pobjed... A jedva smo ga našli..." Klimnuh glavom i priđoh gradilištu koje se sastojalo od podugačke betonske ploče koja je trebala da posluži kao taraca ispred kude a i da se ispod nje osigura i malo suvote za raznovrsne potrebe seoskog domadinstva. Pristojno i nenametljivo priđoh gradlištu po kome je majstor uz pomod brojne mobe sređivao armaturu solidne gustine. Vjerovatno je bio upuden da sam od građevinske struke, jer kad me opazi pomalo izazivački me upita: - " Kako ti se ~ini ova rabota... inžinijeru..?" Iako nevoljno, potvrdno klimnuh glavom pa tek onda pomno osmotrih podugačku taracu, sa nelagodom zaključivši da je ovaj majstor previdio ono najosnovnije; da jedna vanjska betonska ploča dužine preko pet metara, zbog ogromnih razlika u temperaturi (+ 60 do -15 stepeni C), ne smije biti čvrsto vezana osim sa najkradom potporom (a ne sa sve tri) kako bi se ploči omogudila tzv. dilatacija. No ja, dramatično opomenut da ne zadijevam majstora, kukavički predutah ovu konstruktivnu činjenicu, tako da ploča bi, udarnički, završena po instrukcijama ovog visokopoštovanog majstora, da bi nakon dvije godine pukla uzduž i poprijeko, te od očekivane suvote ne bi ništa. Nakon toga su došli da me pitaju kako da je zakrpe, na što sam im odgovorio da je najbolje razvaliti pa - "Jovo nanovo!" i potpuno je prirodno da su pomislili kako ih zajebajem, ali se danas mogu vidjeti naslage krpljavina ka oni koluti na oklopu kornjače...

Majstori nad majstorima - čin drugi... Ovo sa majstorima me potsjeti na onu opštenarodnu priču o "mečki koja umije zaigrati pred svačijom kudom..." te me nije iznenadilo kad pred roditeljskom domom zatekoh popriličnu mobu - sve sam majstor nad majstorom - kako šaluju, armiraju i za betoniranje pripremaju nekakve ojađele skale sa tarace do ispod nje. Prođoh naokolo da vidim kako de izgledati, sve se čudedi što de betonski stub ispod podesta koji je imao dovoljan oslonac u taraci, no ipak pomislih da nije zgoreg kako se naknadno pokazalo...

Izgleda da se ova moja radoznalost majstorima nikako nije dopadala jer kad ih upozorih da armatura nije pravilno ugrađena, jedan od njih se ljutito okrenu i strojevim korakom dođe do moga brata koji je skale naručio i smrknuto mu poruči: - "Ako ni ovoga tvoga brata ne makneš..., ovi isti čas demo bataliti rabotu..." Nakon toga se sve dogodilo po onoj opštenarodnoj da "pametniji popušta..." ali bez onog naravoučenija da ne popušta pametni nego - kukavica sinja - (ka što sam ja...) i svi oni koji nemaju hrabrosti da se zamjere na sopstvenu i opštu korist. No, nije zaludu veliki junak, vojvoda i pametar Marko Miljanov rekao: " Mudrost bez junaštva (smjelosti) ništa ne valja ..." zato sam prošao na način kako to one mudre babe cetinjske znavahu redi: "Jes, vala, pametniji popušta pa se obojica nađu u - dubokijem gomnima...!" Ove izreke sam se sjetio kad godinu dana kasnije dođoh u roditeljski dom i zbog neke potrebe zaputih onim skalama, no one se, čim stupih njima, opasno "zagingaše" a pošto nije bilo ograde (gelendera) jedva održah ravnotežu da se ne suturam niz njih. tek tada vidjeh da su skale odvojene od podesta i labavo vise o pogrešno postavljenim žicama armature. Ovoga puta dobro dođe onaj stub na kome izbetonirah jak oslonac nakon što sam one skale podigao kamionskom dizalicom. Ovo iskustvo sa majstorima nad majstorima, uveliko mi je pomoglo da shvatim poziciju i važnost preosvedenog vladike Amfilohija Radovida, koji s punim pravom stoluje na prijestolu svetorodne kude Petrovida, jer su i njegove nesumnjive kvalifikacije - duhovnog majstora nad majstorima - s jednako nepodnošljivom lakodom prihvadene od strane njegove - pastve - kao što su i ostali majstori prihvadeni od strane čojskog i junačkog naroda... grada heroja!? Amin čoče...

Ironija se na Cetinju shvata veoma ozbiljno! Na ovu konstataciju me je naveo poznati aforizam poljskog satiričara (filosofa!) Stanislava Jirži – Leca koji veli: - „Mnogo više toga bih shvatio, da mi nijesu objašnjavali...“ Ironija (moje) sudbine se, u svijetlu ovog aforizma, iskazala na posebno dramatičan način, jer sam odrastao u ratno vrijeme kada je najvažnije bilo preživjeti. Vremenom su se ove ekstremne okolnosti pokazale kao izvjesna privilegija na koju ovaj, gore navedeni aforizam i upuduje, jer sam o svemo morao donijeti sopstveni sud, pri čemu mi je priroda mogla biti od izvjesne pomodi. Dobro se sjedam kojom upornošdu sam posmatrao sve ono što se oko mene događa, pritom pokušavajudi sebi da objasnim, ved unaprijed siguran da to nede ili ne može niko drugi. Zbog toga mi se i škola koju sam uskoro, sa ostalom đecom, počeo pohađati, učinjela kao prava „Ali-Babina pedina“ do tada nesludenih otkrida i saznanja. Iza mene je zauvijek ostala sva ona zapitanost o tome; kako to da Sunce svaki dan, iznova izlazi na istoj strani svijeta ili se ono, možebiti, svakog jutra ponovo „rađa“ i krede nebeskim prostranstvom, sve dok ne zađe iza nekih dalekih brda koja su se, u mom shvatanju prostora, uvijek iznova, u nedogled prostirala... Prostirala bez kraja i konca. Pomišljao sam da se to isto Sunce, kad zađe iza nekih dalekih brda, ponovo vrada na istok, kako bi se iznova vinulo u nebesko plavetnilo, ali sam ovu mogudnost odbacio, smatrajudi da se nešto (neko), danju sposoban da nebeskim prostranstvom lebdi na tako dostojanstven način, nodu lupeški šunja kako bi se vratio na mjesto polaska. Onda nije čudo što su saznanja u osnovnoj školi za mene, svojom elegantnom jednostavnošdu bila i ostala na visini otkrovenja. Tako je bilo i na jednom od časova „Poznavanja prirode“, kada nam je nastavnica, Nasta Prlja, objašnjavala, tada važedu Kant-Laplasovu (Kant-Laplace) teoriju o nastanku planete Zemlje i drugih planeta, tumačenjem da su nastale tako što su se odvojili užareni komadi Sunca a koji su nastavili da

se okredu oko sunca i pritom hlade i smanjuju, nabirajudi se po površini poput pečenih jabuka, što je nama posebno bilo uočljivo na kamenjaru koji se protezao svuda oko nas. U daljem izlaganju neumitno se nametnulo i pitanje i o - kraju - na što nam je ona, svojim šuškavim glasom objasnila, da sve što postoji neumitno ima - kraj - te je ista rabota i sa našim svijetom, koliko god on izgledao vječan i beskrajan. Par trenutaka je u utihnuloj učionici vladao duboki muk, dok neđe u nekoj od prednjih klupa ne ustade (danas pokojni) Sidža (Ilija Stojanovid) i nastavnici postavi krucijalno pitanje: - „A što biva poslije toga kraja...?“ No i prije no se nastavnica prenu iz svojih kosmičkih misli, Krsto Popovid (ili Peroviċ), koga smo zvali – Ajkula - zbog dva reda proniklih zuba, zloslutno i bez pogovora svojim unjkavim glasom prosikta: - „Ne serinjaj!“ Hm, izgleda ovaj njegov ljutiti povik i mene obavezuje na neki način, jer potežem slična, ako ne i ista pitanja... zato me nede čuditti ako mnozina na ovo, razočarano odmahnu rukom i okrenu nečem pametnijem. No ipak de oni to morati da učine na - svoju odgovornost.

MEDOVINA – strmoglavo cetinjsko predgrađe Vjerovatno ne bih ni ja, poput vedine Cetinjana , ni slučajno prošao njegovim predgrađem skrivenim iza impozantne zgrade nekadašnjeg parlamenta zvanog – VLADIN DOM – da me svojevremeno nije derala gomila razjarene bosonoge đece kojoj sam, ka vazda, nešto posebno bio skrivio. U takvim slučajevima sam, za bjekstvo, instiktivno i od oka, birao pravac ka Medovini, jer sam unaprijed znao da uvijek mogu uhvatiti busiju, skriti se iza ruševnih međa ili zavudi u neku od napuštenih kamenih kudica u kojima su utočište nalazili vedinom svi oni koji su vazda odili nekom potonjom granicom života. I stvarno, u ovo neobično predgrađe, prisutno više u pričama grada nego li u njegovoj svakodnevici, namjernik ne može „naljedi“ osim slučajno, jer se i ono samo „slučajno“ našlo tamo gdje se rijetko ili nikako ne prolazi... Osim ako se ne mora. Tako sam i ovoga puta a poslije toliko godina, sasvim nenamjerno, prošao ovim stmoglavim kamenim predgrađem, jer sam, prije povratka u Njemačku još jednom želio baciti pogled na grad Cetinje. Nakon što polako i zadihano izidoh uz isprani šoder – Nove Džade – pogled mi zatvori jedna napirlitana višespratnica, sagrađena „vrh timora“, kao da i ona ima namjeru da ovo neugledno predgrađe sakrije i zakloni kako mu se niko ni „iza leđa“ ne bi mogao neopaženo prišunjati. I stvarno, ono je nekad davno, izgledalo poput seoceta, postiđeno skupljenog da ga niko ne vidi a i njegove kudice su bile mnogo manje nego li u bilo kojem selu iz gradske okoline. U te male i neudobne kamene kudice „nužni smještaj“ su nalazili mnogi koji su se u svom nesviklom životu teško ili nikako nijesu mogli snadi, te bi neku od ovih kudica, poput rakova samotnjaka, „prtili“ i ostajali u svome beznađu i bezizlazu... Jedan od stanovnika Medovine nije samo meni bio dobro poznat ved i svakom Cetinjaninu, jer je on, na poseban način, bio „sveprisutan“ u ovome gradu a uz to važio za čoeka najčistije savjesti. Bio je to Dobro Živid, veseo čovječuljak, prigodnog imena i sumorne sudbine koji je na Cetinje dospio skoro sasvim slučajno a u Medovinu sasvim prirodno, đe sam ga ponekad nesigurno pratio ako bi zakasnio u obilasku cetinjske pljace, jer je u kafane rijetko zalazio... Osim njega, u ovom predgrađu je stanovao i moj školski drug – Dano Radunovid – uspješan sportista (bokser) kome je sport pomogao da se „iskube“ iz ovoga predgrađa i sa brojnom familijom useli u jednu od novogradnji za zaslužne ... Za ovo predgrađe me veže i jedno poznanstvo koje je, u međuvremenu, postalo i više od toga, pošto smo ja i Mitar Drecun zajedno služili JNA i to počev od one pustolovne vožnje autobusom „Tare“ pa onda čađavim „dirom“ preko Nikšida, Mostara i Sarajeva, sve do Slavonskog Broda. Osim toga, Mitar je i jedini koji je od mene tražio plan da bi

izgradio kudu baš kod zadnje krivine „Nove Džade“, tamo iza one napirlitane novogradnje đe doskora nije bilo ničeg osim drače i kamena. Kad sam vidio sure stijene uz koje Mitar bješe odlučio da gradi, isprva posumnjah da li je to uopšte mogude, te mu posavjetovah da prvo izlije solidan potporni zid od jakog betona a onda gradi prema svom nahođenju, jer de sam najbolje znati – kako. Tako je i bilo, a ja sam, kasnijih godina, rado navradao da posjedim s njim i sa njegove tarace bacim pogled na grad. Ovoga puta se prijatno iznenadih pri pogledu na njegovu kudu, koja je u odnosu na onu napirlitanu višespratnicu ispred njega ostavljala utisak nenametljivo impozantnog zamka koji dominira ovim neobičnim predgrađem. Ovoga puta ne bjeh sam te ne svrnuh ved se zaputih niz predgrađe da vidim kako ono, sada, poslije više od pola vijeka, izgleda i što se sve promijenilo od tada. Sjedam se da sam prije par godina Mitra pitao ima li neko da izda kudu ili stan u komšiluku, pošto je kod njega bješe puno, na što me on uputi na prvog komšiju u čijoj kudici bješe pola slobodno i po veoma povoljnoj cijeni. Međutim, izvjesni događaji su me omeli u toj namjeri, što me ne spriječi da u tu kudicu zavirim i sa iznenađenjem zaključim da još nije useljena... Ili mi se samo tako učinjelo. Svoj silazak nastavih strmim betonskim skalama, izbetoniranim nekih kasnijih godina, pošto ih u mom ranom sjedanju nije bilo. Pri samom dnu predgrađa naiđosmo na neke momke koji iz žbunja izvukovahu i slagahu nekakva drva kako bi ih odvezli đe im treba te ih mi prolazu pozdravismo a kad htjedosmo nastaviti put iz jedne od novoizgrađenih kuda istrča Didko Đurovid i svrati na rakiju, što bi dobra prilika da se raspitam ima li neko od potomstva Vasa Prlje čija je kudica sa krovom od slame dugo bila prava atrakcija a osim toga i zakonom zaštidena što je u Cetinju više nego relativno. Na ovo strmoglavo cetinjsko predgrađe potsjetilo me je i splitsko - Velo Misto – koga je mudri Miljenko Smoje ovjekovječio u svom istoimenom romanu a koje sam upoznao početkom 60-tih godina prošloga vijeka, kada sam živio i radio u ovom lijepom primorskom gradu. Tih godina je Split bio jedan omanji mediteranski grad u kome je svak znao svakog sve dok gastarbajteri iz zaleđa nijesu svojim novcem pokupovali oronule kude i Split pretvorili u divlje gradilište. Pošto sam na poslu imao kolegu koji potiče iz „Velog Mista“ iz prve ruke sam dobio uvid u ovo naselje koje me je sa svojim kamenim kudama, oborima i međama iza kojih su virila magarad, neodoljivo potsjedalo na cetinjsku Medovinu, tim prije jer je se i ono nalazilo nadomak splitske Prefekture, dakle skoro u gradskom jezgru. Da ovakva predgrađa nijesu nikakva rjetkost najbolje de posvjedočiti favela u Rio de Žaneiru, koja se stmoglavo prostire niz brdo zvano Glava Šedera na kome se uzdiže ona impozantna statua Isusa Hrista a i Pariz ima svoju „Medovinu“ u liku svjetski poznatog predgrađa Montmartra, koje je tek u novije vrijeme postalo dio grada. Ovo o Montmartru navodim baš zbog toga što je jedan od potomaka Vasa Prlje, iz naše slavne Medovine, tu pronašao sebe ali čime je Cetinje i Crna Gora ostala siromašnija za još jednog slikara osim Dada. Malo ko se danas u Cetinju sjeda Vasa Prlje i njegove otmjene i skromne supruge, Vojvođanke njemačkog porijekla, koja je ostala da čami u samodi kamene kude sa slamenm krovom, danas pokrivene tiglom i zaraslom u drače i neprozirnu paučinu prolaznosti. Vasa Prlje se sjedam kao urednog i dutljivog čovjeka i jednog od rijetkih sa uredno vezanom kravatom. Ne znam baš sigurno čime se bavio ali slutim da je vozio nekog od glavara toga doba. U sjedanju mi je posebno ostala siva kačketa koju je nosio nakrivljenu preko, mislim, lijevoga uha vjerovatno zato što je, u ratu, bio ostao bez ušne školjke.

Pariski - carpe diem - Bata Prlje Odmah po svom dolasku u Grad Svjetlosti – Pariz - imao sam priliku da na ulici sretnem starijeg sina Vasa Prlje – Bata – koga i danas znam samo pd tim imenom iako je imao i ono „službeno“ pod kojim se vodio u knjigama i prepisci. Iako sam ga odmah prepoznao, sa nevjericom zastadoh pred ovim pledatim, zgodnim momkom plave kose i neodoljivo šarmantnog osmjeha, koji me pozdravi kao

da se viđamo svaki dan. U kasnijem razgovoru mi objasni da smo u neku ruku i rodbina jer je, prije dolaska u Pariz, imao vjerenicu od moga roda, što je bilo sasvim dovoljno da potvrdi ovaj status. Nakon ovog slučajnog susreta, naše druženje je postalo skoro svakodnevno i to bez ikakvih posebnih dogovora jer smo znali đe da se nađemo. No dok sam ja imao redovan posao u jednoj velikoj građevinskoj firmi, Bato je preživljavao radedi poslove kao što su; istovar, selidbe i đe je trebala sirova snaga, koje je on i stvarno imao. Kad sam ga pitao što ne nađe stalan posao, odgovorio mi je da je problem u – buđenju – jer jutrom nikako nije mogao da se probudi, što nije nikakvo čudo kad nikad ne legne prije 2 – 3 sata ujutro. Nije, veljaše, pomoglo ni to što je svoj poveliki budilnik stavljao u duboki limeni sid, nakon čije zvonjave bi se probudila cijela petospratnica a on, uprkos tome, nastavljao da, u svojoj mansardnoj sobici i dalje duboko sniva. Pošto bi svoje nadnice odmah trošio, rijetko je mogao skupiti novac za kiriju, iako ona nije bila Bog zna šta, te sam mu u tome bio od pomodi ali mi on tu pozajmicu nikad nije direktno vradao ved smo je zajedno trošili po Latinskom Kvartu. O svom dotadašnjem životu nije činio veliku priču ved samo uzgred napomenuo da je u Požarevcu imao vezu sa jednom ženom koja je ostala trudna te se zbog toga s njom i vjenčao a zatim zbrisao za Pariz. Kako je vrijeme prolazilo, bili smo sve bliži jedan drugom i zajedno lunjali uzavrelim Parizom kojim su se motali Hippici, studenti vježbali revoluciju a jebalo na sve strane. Dosta često smo odlazili u Klub Jugoslovena koji se nalazio u staroj YU-ambasadi nadomak trga Trocadero a đe je tada upravnik bio Petar Ivaniševid, u Cetinju poznat pod nadimkom – Pero Šopac, koji nas je vazda srdačno dočekivao i često dašdavao roštiljem koji je bio izvanredan. Jednoga dana Bato mi otkri jedan kafe đe su se, u potrazi za momcima, skupljale svježe i uspješno razvedene Amerikanke te se, brže-bolje, zaputismo tamo da to, na licu mjesta i provjerimo... I stvarno, kafe je bio pun žena u najboljim godinama, opušteno zavaljenih u udobne fotelje, iz čijih očiju nije vireo samo jedan – kurac! - no i čitav – buket...Za jednim stolom zamijetismo mi njih a one nas još bolje, te nije ostalo bez da se odlučimo ko sa kojom, ali se ispostavi da bi Bato baš s onom koja bi htjela samnom… Ili tako nekako… Poslije toga, po svom pravu, e sam mu je ustupio, upitah ga kako se jebe na što mi on odgovori: - „Ma, ka lokomotiva, brate...“ Ovaj odgovor mi nije mnogo pomogao te sam dugo nakon toga stalno zamišljau nekakvu vrelu lokomotivu obavijenu parom. No bilo je i drugih slučajeva koji su iziskivali isto pitanje, na koje mi je Bato dao jedan veoma zamišljen odgovor, da se osjeda ka da je cijelu nod prevrtao i okretao prasicu od – sto oka... Kako je vrijeme prolazilo, Batu je život bio sve teži i neizvjesniji, te je na kraju za život zarađivao time što je radio za nekog sitnog transportnog preduzetnika, vozedi jedan citroenov raspali kombi u kome je i konačio, nakon što mu je gazdarica otkazala sobu. U međuvremenu sam ja nekoliko puta dolazio u YU-CG i navradao da njegovoj majci donesem vijesti od njega, jer njemu nije, ni slu~ajno, padalo na pamet da joj što napiše ili poruči. Kako je vrijeme prolazilo, Bato je bio sve bliže konačnom bezizlazu koji je neumitno vodio u klošarski milje Pariza... Ali ovo za Bata nije važilo, jer je on ipak živio i uživao u svakom danu neizvjesnosti, te se tako našao na Montmartru đe je isprva nekom od nadri-umjetnika preko nodi čuvao mjesto a pošto se, izgleda, sa istim oko zarade nije mogao nagoditi, vjerovatno ga je išklepao, zatim zauzeo njegovo mjesto, kupio štafelaj i boje a potom otpočeo svoju (uspješnu) slikarsku karijeru po sistemu; što može on – mogu i ja. Od tog momenta krenulo mu je i on otpočeo svoj kreativni život ali onako kako je jedino umio – carpe diem – radedi nešto što voli a za što dobija novac kojim je sebi omogudio da ljeti slika u San Tropeu (Saint Tropez) a zimi u Chamonix (Šamoni) što mu je uspijevalo uz pomod jednog luksuznog mobilnog autobusa u kojem je imao sav komfor. Bududi da sam u to vrijeme ved bio otišao iz Pariza, naknadne vijesti, o Batu, dobijao sam tek iz druge ruke, jer me Bato ionako ne bi udostojio neposrednim obavijestima, jednako kao što nije ni svoju rodbinu i roditelje. Kasnije mi, stariji brat koji

živi u Parizu, reče da se Batu pridružio onaj sin zbog koga se vjenčao i da zajedno rade i putuju po Francuskoj. Ovo pišem kako bih Batu učinio jedini mogudi omaž (hommage) jer on za drugi ionako ne bi mario, iskreno se nadajudi da ovo ne ispane kakav nenamjerni – in memoriam – jer ne znam što se u međuvremenu sve zbilo i zbivalo... Na ovo me navela priča koju mi ispriča Didko Đurovid, pominjudi hudu sudbinu Batovog sina koji se jednog dana pojavio na Cetinju, lijep i šarmantan poput svog oca, da bi svoj mladi život okončao na mjestu koga se njegov otac tako neopozivo – odrekao…

Opštenarodni pjesnik Đorđije Vujovid zvani - Đoko Leca... (ili Leza?) Davno je to bilo kad sam zadnji put srio Đoka, nakon čega smo brdsko-brzinski ušli u nekadašnju poslastičarnicu preko puta „Elektrona“, pošto je Đoko nerado ulazio u kafane. Sjeli smo za jedan od onih malih stolova, kojom prilikom sam svoju malu tašnu stavio na samu ivicu stola i pripremio da čujem Đokovu priču... Neđutim on je sjedio napet kao na skok i stalno gledao u onu tašnu a onda se, prije no ga bilo što upitah, nervozno izgraja na mene: - „Makni tu ojađelu tašnu...! Uzmi je na skut ili stavi na sred stola pošto sam ti ja žestoki neurotik pa mi se sve čini e de panut i obalit planetu“ Naravno da sam onu tašnu odmah uzeo i smjestio u skut, te smo se mogli lijepo ispričati o svemu što se u međuvremenu dogodilo... No ovaj Đokov istup me je uveliko naveo da se zamislim nad mnogim pričama koje su ga pratile po cetinjskoj pjaci, počevo od one kako su ga zatekli đe jedne nodi bonsekom šega stub novopostavljenog semafora „kod Vile“, u neposrednoj blizini sobice u kojoj je stanovao a u koju ga je, svojevremeno, smjestilo socijalno uz čiju pomod je i preživljavao. Ovaj svoj postupak je objasnio time da mu ono neprestano „žmiganje“ semafora ne da zaspati, pa nije znao što da čini. Đoka znam još iz onih vremena kad smo zajedno išli u 7. i 8. Razred novoosnovane „Osmogodišnje Škole – Njegoš“, gdje su, ved tada, njegovi postupci i ponašanje ukazivali na izvjesnu posebnost karaktera. Jedan događaj mi je ostao u sjedanju, kad je Đoko nekom svečanom prilikom održao nekakav vatren patriotski govor, koga niko nije razumio ali su zato svi nesputano zapljeskali. Kako se u životu teško ili boljeredi nikako nije snalazio, brigu o njemu je vodilo maltene cijelo Cetinje, te je uz svenarodnu podršku nekako odživio, ma kakvi odživio – naprosto odbolovao svoj kratak život iza koga je ostala jedna skromna pjesnička zbirka, koja mu je obezbijedila dostojno mjestu u hronici Cetinja. U svom nesređenom životu nije moglo prodi a da se nekome ne zamjeri, te mu se dogodio problem sa svemodnom i sveprisutnom – SLUŽBOM – đe ga je jedan njen Pripadnik posebno temeljito „obradio“ su čim se Đoko nikako nije mogao pomiriti... Oni koji ga bolje znaju, pričali su kako je mjesecima, ispred povelikog ogledala, nekakvim teškim željeznim lancem tukao nekakvu vredu, ispunjenu jal´ slamom jal´ šegotinom, pritom svaki put "samurajski" uzvikujudi:“E ovako du ga...!" se dok taj borbeni zahvat nije potpuno izvježbao a onda zaputio u lokal đe je, u međuvremenu penzionisani Udbaš, provodio dane i tamo ga, onako, ka neradedi i iz ubaha, onijem lancem tako temeljito - „složio“ - da se jedva digao.... Evo nekoliko godina e sam kupio, veoma obiman "Roman o Cetinju" izvjesnog Veselina MIŠNID-a, koji ovaj unikatni grad prikazuje kroz ličnost Đoka Leze (Vujovida) sa kojm sam išao u osmogodišnju školu - Njegoš, sve do polumature. Nakon toga smo imali samo uzgredne susrete, u kojima smo se površno raspitivali jedan o drugome. Međutim u ovom je romanu se, od samog početka, namede dilema da li je roman u stvari zaga o Ɖoku ili baš o ovom jedinstvenom (unikatnom) gradu, te čoek počinje da se pita što je pisac u stvari htio da kaže. Da ovu dilemu nekako razriješim, pomoglo mi je to što mi je ličnost iz romana bila dosta poznata, te sam shvatio da je pisac kroz nju (ličnost Đoka Leze) i stvarno uspio da grad Cetinje učini jedinstvenim jer kad je Đoko iz njega otišao u Herceg-Novi, naprosto je potonuo u pitomu

anonimnost ovog primorskog grada a potom i stvarno utopio, kako bi svoju sudbinu opravdao u potpunosti. Jer je Đoko Leza samo je u Cetinju mogao biti - Đoko Leza - pošto ga je ono stvorilo i omogudilo mu da preboli svoj mučni život u kome je pola grada htjelo da mu navuče ludačku košulju, dok se druga polovina brinula o njemu kao svom najbližem, slutedi koji ga stvaralački grčevi muče dok nesviklo pokušava da odživi svoj život.

"Tursko groblje“ Nakon svake posjete u CG đe se uglavnom bavim popravkama kude i oko nje, ne dospijevam da se prošetam po Cetinju onoliko koliko sam želio, te sve odlažem za neku drugu priliku…. Jednom, prilikom svojih rijetkih izlazaka u grad, nabasah na jednu baš lijepu i zanimljivu knjigu M. Popovida naslovljenu sa – KARNERA – koju kupih i pročitah na dušak i sa velikim zadovoljstvom jer sam iz nje dobio uvid na sve one koji su samnom odrastali u ovom jedinstvenom gradu... Sjedam se kako sam se svojevremeno pitao đe nestade moj stari drug i prijatelj Danilo Kozina te sa sjetom u ovoj knjizi pročitah kako je skončao u „Milušinoj Pedini“ sa glavom na kafanskom stolu, đe ga ni posluga, do fajronta, nije dirala misledi da je zaspao... U ovoj knjizi pisac pominje kafanu-restoran „Tursko Groblje“ uz napomenu da ne zna porijeklo toga opštenarodnog naziva, jer službeni „KORZO“ skoro niko nije upotrebljavao. No pošto sam u prilici da ga dopunim, osvrnudu se da mlađim Cetinjanima poručim kako je do ovog naziva došlo jer još malo ko zna otkuda je... Ne mogu da se sjetim godine, kad je ova kafana-restoran bila preuređena, jer se ona zvala „KORZO“ i prije Drugog Svjeckog ali mi se čini da je to bilo krajem pedesetih (50), kojom prilikom je kafana dobila veoma čudan namještaj od bukovog drveta a po zidovima bili izloženi komadi oružja (sablje, bajoneti, handžari i levori) postavljeni ravno ili ukoso na nekakve kuke. No sve bi bilo potaman da nasloni onijeh stolica nijesu neodoljivo potsjedali na nadrgobne nišane koji se mogu vidjeti na muslimanskom (turskom) groblju, jer su se na njima nalazile nataknute okrugle ploče od pedu promjera na kojima je bio otisnut krst sa 4 ocila, slično kao, tada, i na crnogorskim kapama.

Eto zbog toga je ovaj lokal i prozvan „Tursko groblje“ jer je s večeri kad se upale svijetla i pogleda sa ulice baš bilo nalik na groblje prekriveno „nišanima“. No nije dugo potrajalo dok su se nekolicina, od one momčadi koja se tamo okupljala, nakon čestih rasprava i poprilične količine pida, dohvatila onih handžara i sabalja i stala bjesomučno sjedi i cijepati „turske glave“ koje su vidjeli oslikane u onim okruglim pločama, što je tadašnjem upravniku itekako dobrodošlo da one ploče odšega a ono oružje zavida za zid kako se više nebi zlouptrebljavalo. Od toga vremena nje ništa drugo ostalo osim imena a evo i njemu polako rok prolazi...

Sise i bicepsi

Da bi nekome ispostavio jednu od dilema okašnjelog matufa, dovoljno de biti da, posebno mlađe opdinstvo Cetinja, podśetim, kako se vremena i običaji znaju mijenjati na veoma dramatičan način. Naprimjer; još uvijek se jasno sjedam, koliko sam se, u svojim ranim godinama, stidio svojih raskubenih gada, te nije čudo e sam trenutno itekako zatečen činjenicom, da razbucane gade, danas, predstavljaju osvjedočeni objekt visoke mode. Ova dilema mi se posebno namede prilikom mojih neobaveznih šetnji Berlinom, đe svuda zatičem ljude različitog doba i uzrasta, kako opušteno sjede po kafanama i pločnicima, dok im kroz raskubene gade ponosno ispadaju koljena, prkna ili neki drugi djelovi tijela. Pošto sve češde dolazim u Crnu Goru, jasno je da znake u vremenu pratim na veoma intezivan način, pri tome zapažajudi mnogo toga starog, koje se ponavlja na moderan način. Pri tome sam otvoren za sve priče, viceve i sugestije kojih je na Cetinju bilo u svako vrijeme a vazda se isticale svojom originalnošdu. Onda nije ni čudo što me se jedan cetinjski vic veoma dojmio; onaj đe jedan momak pita neku curu:

- „Mala, imaš li ti sise? - „Imam!“ - „Pa što ih ne nosiš?“ Koliko god ovaj cetinjski vic izgledao zabavan, on je mnogo više od toga jer predstavlja izvjestan znak u vremenu koga je teško previđeti, bez ako čoek nede da vidi ili mu nije ni bitno. Mene je ovaj vic uputio da malo osvrnem oko sebe i bolje razmislim o skrivenoj poruci ove šale, jer novovremene mogudnosti jasno ukazuju da ako ih neka cura i stvarno nema, bez problema može da sise - po mjeri – na brzaka, dobavi u Podgorici ili Kotoru, pod uslovom da ima dovoljno sitnoga novca ili solidnog sponzora. Međutim, moje pogane opservacije ovđe ne prestaju ved se protežu i na muški naraštaj prijestonice, što se nametljivo kurči svojim nadrkanim bicepsima (mišicama), stečenim veoma napornom „obradom“ u onoj fitnes radionici nadomak cetinjske Autobusne Stanice, istima pridajudi vrhunsku opštu i moralnu vrijednost, jer se na sve drugo osvrdu sa prezirom i nipodaštavanjem. Ovo zadnje mi je posebno teško padalo, pošto sam odgojen na starinski način i smatrao da s poštovanjem treba prihvatiti ruku koju pruža stariji, te sam dosta često bio neugodno iznenađen, kad bi ovi mlađahni atlete moju ruku prihvatali s vidnom nelagodom ili „preo kurca“ te sam ubrzo prestao da se zalijedem... Poseban dojam je na mene ostavilo to, da je kod ovog mladog naraštaja lični izgled postavljen visoko iznad ostalih amaneta i vrijednosti, što oni potvrđuju svojim napornim vježbama koje ih koštaju vremena i novca. No, neko de se zapitati čemu sva ova priča jednog matufa izgubljenog u vremenu i prostoru a na što nije teško dati odgovor; da je ovo, sa bicepsima (mišicama), u stvari smisaona paralela sa, gore navedenim vicem o sisama, koje neke cure imaju ali ih ne nose a mogu dobaviti ako treba, dok se „iz priloženog“ sasvim jasno može zaključiti da je slično i sa muškim naraštajem Cetinja, koji svoje bicepse nose na način da se slobodno mogu smatrati muškim – sisama – koje oni itekako - ponosno - nose i daju na uvid . Ova konstatacija se meni neodoljivo nametnula, kada sam pročitao dnevnu vijest da se na Cetinju ne može nadi čoek koji bi starijim čeljadima iscijepao drva u zimskom periodu, što samo potvrđuje ovu moju teoriju o – muškim "sisama" – koje su tu da se nose a ne da služe za cijepanje drva i slične rabote...

Vje~ni ćutuci u vje~nome gradu Bješe to neđe zadnjih godina (75.-80) blagoslovenog samoupravnog poretka, kad se zatekoh u prepunom restoranu manstira Morače, baš kad u njega stupiše neke strane gospođe sa omanjim kučetom na lancu, kojom prilikom se, ne samo posluga i šef sale ved, čini mi se i dežurni kuvar, svi ka jedan, stuštiše da im na znanje daju e je zabranjeno kučad uvoditi u ovu ustanovu od posebnog društvenog značaja. Ili tako nekako... Od tada prođoše godine, dok ne dođoh u priliku da ovaj događaj ispričam jednom ugostiteljskom radniku u penziji, koji me tada podsjeti na ondašnju praksu ugostiteljskih preduzeda da svoje osoblje jednom godišnje odvede na pladeno studijsko putovanje po - "Trulom Zapadu" - kako bi, takoredi "na djelu", mogli da vide na koji način način oni izlaze sa problemima koje namede turizam. Ovaj zaslužni ugostiteljski radnik mi potanko ispriča kako su obišli Njemačku, Francusku i konačno se obreli u vječnom gradu - Rimu - i bili smješteni u jednom lijepom i udobnom hotelu đe su i večerali a pritom imali priliku da vide jednog pogolemog kučka, po svoj prilici Bernandinca, kako se izležava na jednoj sediji u uglu prostranog hotelskog restorana. Sjutradan su ovi visokosvjesni samoupravljači grupno krenuli u razgledanje izloga vječnoga grada Rima, da bi s u podne sastali u restoranu hotela gdje ih je čekao pladeni ručak. Onako izgladnjeli navališe na pune pjate dok, neočekivano, jedan posebno svjestan samoupravni kadar ustade i značajnim glasom postavi dramatično pitanje: - "Ma đe je onaj kučak od sinod.., da mi je samo znat?"

- "Eto ti ga na pjat!" - opušteno dodade neko od turbosvjesnih samoupravljača. Izgleda da više i nije trebalo bilo kakve priče, jer se, na ovo krucijalno pitanje, cijela ona samoupravna ordija diže i u, neviđeno bezobzirnom stampedu, zaglavi vrata hotelskog restorabna da bi kasnije, za skupe pare, po okolnim prčvarnicama kupovala sangvide e da bi utolila glad, ni slučajno ne dovodedi u pitanje više nego značajnu primjedbu onoga svjesnog kadra e su im - Latini, stare varalice - za ručak sigurno uvalili onoga kučka. Aferim!

Odjeci i reagovanja.... Na nekom od brojnih rođendana, dobih na poklon mali SONY radioprijemnik sa slušalicama koji od tada redovno koristim kao uspavljujude "sredstvo" ali i kao budilnik u rane sate. Ovaj prijemnik, ne vedi od kutije šibica, mogude je programirati da se sam istuli nakon određenog vremena, te nije bilo potrebe da "dežuram" po tom pitanju. Uglavnom sam slušao RADIO CRNE GORE koji ima izvanredan nodni program sa probranim muzičkim prilozima ali zato sa turbo "patriotskim" budnicama prepunih refrena u kojima se pominje naša lijepa Crna Gora. U tim nadahnutim "narodnjacima" se pominju - golubovi bijeli - ali i dežurni - sokolovi - čiji je zadatak da pozdravljaju stare roditelje i pouzdane prijatelje,od Lovdena do Komova pa i dalje ako treba. Bududi da se ovaj budilnički "patriotizam" ponavljao svakoga jutra, posebnu pažnju mi je privukla pjesma koju je ova radiostanica najčešde emitovala u ranim časovima a od koje mi je u sjedanju ostao stih koji glasi: - " Crnom Gorom odjekuje, da se nova ljubav kuje, za nas dvoje..., za nas dvoje....“ E onda i nije nikakvo čudo, što jednoga dana "ufatih" sebe kako se šunjam oko kovačnice Bogdana Marcana, iz prikrajka prežedi da vidim da kojim slučajem nije on uzeo da kuje tu visoko nadahnuto - opjevanu ljubav... I za koga? Kad gođ stupim na, freško popločan Dvorski Trg, vazda me obuzme izvjesna nelagoda pri pogledu na onu kovačnicu Bogdana Marcana iz koje, osim čekida odijeca i probrana muzika pri kojoj Bogdan, ponekad mahne svetačkom bradom, i neočekivano - takoreći iz - „zaśede“ - neko od jedrih ženskih čeljadi u prolazu, „pozove“ na ples. Prilikom zadnjeg boravka navratih u njegovu butigu da mu izjavim saučešde za ujakom Baronom a i da pogledam njegovu ponudu suvenira, koja u odnosu na sav onaj kineski kič, predstavlja pravo osvježenje. Pošto me ona standardna ponuda nije mnogo zanimala, upitah Bogdana ima li onijeh starih crnogorskih čaša za rakiju – sa stopom – iz kojih se nekad pilo i nazdravljalo, mnogo prije nego je počelo da se bjesomučno – loče! Ovo moje pitanje ga iznenadi ali i potsjeti na ovaj jedinstveni CG-„brend“ koji je, u starim vremenima, pretstavljao jedini „kristal“ u sirotinjski otmjenim domadinstvima Cetinja i okolnih sela. Bile su to čaše od masivnog stakla pizmatično presovanog i postavljenog na masivnu okruglu stopu. Dok sam boravio u Francuskoj, na ovu našu čašu sa stopom me je potsjedala njihova čaša za jabukovaču (Calvados) samo što je ona bila glatka i izvijena ali i male zapremine, koja jedva da bi stala i u - naprstak. Sjetih se i starostavnih obi~aja koje mi je svojevremeno prenio moj stric Miloš Todorov, kad mi je iscitirao obi~aje da je: -„Jedna ~aša rakije – taman!“

-„ Dvije ~aše rakije – dosta!“ -Tri ~aše rakije – malo!“ Prilikom posjeta u preostalim seoskim domadinstvima, primijetio sam da ove čaše zauzimaju „muzejsko“ mjesto među ostalim posuđem i više ne služe da bi se gost njima častio, jer se smatra da bi ponuđena količina mogla biti uvredljiva za sadašnje vrijeme i navike kad se pije na litre ali i dalje umire od – kapi. Bogdan mi napomenu ono što sam i sam znao, da ovih čaša nema u prodaji skoro četrdeset godina, no ne bi bio nikakav problem uzeti jednu kao model i naručiti ih kod neke fabrike stakla, jer bi sigurno našle prođu a i red bi bilo da i one nađu dostojno mjesto među svim onim šoljama CG-zapovijesti, prevedenih na sve evropske jezike. U ostalom gledadu i sam da poručim ove čaše iz kojih se pilo i nazdravljalo sa mjerom i otmjenošdu.

Razorni komplimenti Kad pomislim na sve cetinjske mamine i tatine „kuronjice“ koji, bez svoje krivice, odrastaju u „staklenim baštama“ dječjih vrtiċa i (ili) u udobnnim „samicama“ roditeljskih kuċa i porodičnih stanova, ne mogu a da ne napišem poneku od svojih „požuċelih“ uspomena na vremena kad su slične moguċnosti, za đecu iz vremena tadanje „Obnove i Izgradnje“, odnosno, 70 ( i slovima; sedamdeset godina) prije današnje tzv. tranzicione ere, u potpunosti pedstavljale jednu od mislenih - imenica. Zbog toga se, uprkos (ili bas zbog) odmaklih godina, iznova vraċam njihovome forumu, kako bi im mogao predočiti mnogo toga čega su sve poštedeni u vremenima tzv. „tranzicije“ i uputio na moguċnosti koje ona nude. U tom pogledu bi moglo biti dovoljno, da im opišem svoj subotnji odlazak na „Ivanov Pazar“ , kako je tada narod zvao današnju Rijeku Crnojeviċa, koja je u to vrijeme, za narod Riječke Nahije bila, ne samo administrativni nego i centar od životne važnosti. Bio je to jedinstven ugodjaj, u kasno jutro stupiti na užareni šoder glavne ceste, koji je me je, bez milosti, nabijao kroz tanku kožu opanaka iz „domaċe radinosti“, dok užareni vazduh treperi nad rasušenim kamenjarom bez imalo zelenila. A onda se, poput kakvog broda za spasavanje, u oblaku prašine, pojavi i lijeno zaustavi raskutarena „pruga“ (autobus) cetinjske „Tare“. Kondukteru, uokvirenom vratima, hitro doviknem da nemam para, na što me on pozove da ipak uđem, uz napomenu, da se hitro smjestim u „prkno“ atobusa koje je, ionako, vazda prazno. Bilo je to, u stvari, kao da me je uputio na galeriju pozorišta, jer se u autobusu odvijao uobičajeni „program“ koji se sastojao od „pjesme“ uspaljenih djilkoša i dovikivanja svih onih kojima pazar i nije bio od potrebe, no su krenuli kako bi im „guzica viđela put“. Pa da li je onda uopšte čudno da me forum cetinjske omladineneodoljivo podsjeća na putovanje autobusom „Tare“ sa stanicom ispred nekadašnjeg hotela „Obod“, danas u ruševinama, na čijoj je udobnoj terasi smještenoj nad samom rijekom, veselo nastavljan jednako uzbudljiv – podforum… Koliko je ovaj forum „Tare“ uticao na moje shvatanje stvarnosti, dovoljno je da podsjetim opċinstvo koje zalazi na ovaj forum, na moj često upotrebljavani pojam – razornog – komplimenta, koji ponekad upotrijebim, kako bih ukazao, da kompliment nije drugo do podmuklo lažinjanje e da bi se došlo do nekog (sumnjivog) cilja. U neposredno iskustvo koje se tiče „razornog“ komplimenta, uputio me je moj voljeni stric - Panjo Mrgudov - koji mi ispriča kako je jednom prilikom od Rvaša putovao jednim od autobusa „Tare“ a slučilo se da śedne prekoputa jedne mlade i kršne nevjeste, pa kako nije znao kakvu priču da s njom otpočne dođe na pomisao da joj, onako, iz zajebancije, učini ništa manje no – kompliment – da tako lijepe oči poput njenih, ne samo da nikad do tada nije vidio, no da do ovog momenta nije čak ni znao da tako čudesne oči uopšte i - postoje. Kako striko Panjo napomenu, posljedica ovog (razornog) komplimenta se iskaza u tome, da ona nevjesta, prvo porumeni, pa onda svoje hvaljene oči razrogači da bi se, onda, otvorenih ustiju zagledala u njega, onda ih nenadno prevrnula, da bi tada, ispod njenog (drvenog) sjedišta, odjednom nastala povelika lokva, nakon čega je, striko Panjo, unezvjereno i uspani~eno uzviknuo:

-„Au jadna, ti se popiša..!?“ Prije nego što „dežurni“ autobusa i neki od svjesnih putnika sunuše na ovu nesretnu nevjestu, striko Panjo ustade i ispriječi pred njima, da bi nakon toga glasno i odlučno podviknuo: -„Puštite je na mir, jer ona ništa nije kriva no ja, ċutuk, koji sam u nevakat krenuo da kupim gomna…“

Nomeni i nadimci Niđe ka na Cetinju ne važi ona latinska: „nomen ist omen“ (ime to je sudbina), a to posebno i u pogledu nadimaka, pod kojima mnozina na Cetinju „odživi“ svoj `ivot. Ima nadimaka koji nastanu nekako „ostrčke“, time ponekad potvrdujuċi ono - omen – takoreċi u potpunosti. Dobro se sjeċam kad je za vrijeme jdnoga časa ruskog jezika, koji nam je predavala ruskinja iz plejade onih te na Cetinje nijesu donijeli ništa drugo do svog gospodstva. Na tome času se dogodilo da ona prozove baš kukavoga Mila Rajkoviċa, kako bi sa ruskoga preveo: -„Milo sero a moet belo…“ (Sapun je siv ma pere bijelo) Potpuno zbunjen, kukavi Milo ustade, dok smo se mi naprosto razvaljivali od zluradog smijeha a nastavnica čudila, te on kukavac, brže-bolje prevede ovu rečenicu, no svima bi jasno da je Milo, ovoga puta, zaradio nadimak koji mu je pretskazao sudbinu. jer je kasnije i sam postao nastavnik. Osim Mila i jedan veoma viđeni hirurg je, isto tako, na času ruskog zaradio svoj nadimak po kome je ostao poznat u Cetinju. Radi se o Voju Ražnatoviċu, koji je ostao u sjeċanju po svom neobičnom nadimku – Sapagan – i to samo zbog toga što je, na pitanje iz ruskog: -„Ҷto rastёt na golove? (što to raste na glavi?) .. pokušao odgovoriti ali se nije mogao sjetiti kako se na ruskom kaze – kosa – i krenuo sa mucavim odgovorom: -„Na golove rastёt….“ ... i pokušavajuċi da se sjeti, grčevito okretao u očekivanju da mu neko došapne, što se i dogodilo kad mu je neko iz ċoska došapnuo: -„Sapagi“ (čizme na ruskom) No na nesreċu pravi odgovor je trebao biti: volosi (vlasi odnosno – kosa)…te je i s Vojom nastala sprdnja a on zaradio dozivotni nadimak - Sapagan Tako su ova dva pomenuta i videna Cetinjanina zaradila svoje nadimke, time potvrđuju da svak u svom imenu i, posebno – nadimku – može naslutiti i svoj – omen…

Jedan od zadnjih autobusa za Katangu (Cetinje) Pri prebiranju po uspomenama iz onih vremena kad je Cetinje živjelo životom jedne familije, š navelo da forume uporedim sa nekadašnjim rastrakularenim autobusima cetinjske „TARE“, tada jedinim sredstvom kojim se moglo otiċi u svijet. Od tada se dogodilo mnogo toga, čak i jedan rat u koji su mnozina veselo otišli da bi se otuda grdni vrnuli.

Baš u ta mutna i olovna vremena, zapala me je obaveza da, zbog porodičnih obaveza dođem u Crnu Goru u čemu mi je od pomoċi bila novouvedeni „Montenegroairlines“ kojim sam udobno stigao na aerodrom Golubovci no kako se tada rent-a-car nije mogao unajmiti ka danas, bjeh upuċen na taxi-fukaru i javni prevoz koji jedva da je bio bolji. Nekako sam se dogovorio sa jednim od njih i na vrijeme stigao da ufatim zadnji autobus za Katangu, pardon – Cetinje - na brzaka kupio kartu na šalteru i radosno dotrčao do autobusa koji je nervozno dahtao spreman da krene, pa ako treba i bez mene. Kad uđoh u autobus, viđeh da je pun do zadnjeg mjesta i to isključivo (mlađeg) muškog naroda, te zbunjeno stadoh u prolazu između sjedišta tražeċi ono zapisano na biljetu kupljenom na određenom šalteru. Kad nađoh sjedište, momak koji bješe zasjeo u njega, na moj zahtjev da ga ustupi stade da se osvrċe ka da me ne shvata, što me nagna da se obratim dežurnom kondukteru, kojem, da bih svom zahtjevu dao poseban značaj, izjavih da sam srčani bolesnik i da mi je vožnju teško odstojati. Umjesto da se pobrine i oslobodi sjedište on se krajnje neotesano oseknu na mene riječima: „ Slušaj đede, što se mene tiče mo`š ovoga momenta opičit ( lipsati / crċi) na to isto mjesto đe si se poperio…“ No utoliko autobus krenu a ja ostadoh da stojim u prolazu između sjedišta, opušteno razmišljajuċi o neugodnom položaju u kome sam se našao, jer niko od tih mladih ljudi ne pokuša da ustane i da mi ustupi mjesto, kao da se radi o nekom novouvedenom običaju. Prisjetih se i svojih mladih godina kad mi nikako po volji nije bilo slušat pomamljene đedove sa njihovim ijetkim pridikama, te pomislih kako da postupim s ovom omladinom i pritom nenamjerno sjetih Sloba Dariċa, koji je svoje odnose sa okolinom rješavao humorom, po kome je i ostao u dubokom sjeċanju grada Cetinja. Dovoljno je da se osvrnem na anegdotu kada je stopom odio u Titograd/ Podgoricu a momak koji ga je primio u svoje vozilo „jakao" na tako pogibeljan način, da Slobo nije mogao a da ga ne opomene i to učinio na svoj nezaboravan način, ovome neobuzdanom đetiċu preporučujuċi: -„Daj gas, čoče, dako na vrijeme stiglemo na dnevnik u pola osam..!“ ( u rubriku pogibija) Je li ovaj momak shvatio ovu poruku ili nije, ostaje otvoreno ali je Slobo ovim ostao dosljedan sebi. Ova uspomena me potaknu da se na sličan način obratim ovom mladom narodu, jer saam osjeċao da im je ovo pnašanje nametnuto, te demostrativno prođoh kroz prolaz između sjedišta a kad se nađoh iza konduktera koji je razvaljeno sjedio u svom pokretnom sjedištu, odlučno obratih opċinstvu: -„ E bogomi je baš velika rabota, gledat momke kojima se bez problema digne – kad hoċe i kad neċe - kako razvaljeno sjede u svojim sjedištima i gledaju matufa kome se ne diže kome ostaje da bespomoċno stoji u ovome sramotnome prolazu…“ Kako sam i očekivao, ne samo da su mi – jedanak – ustupili mjesto no su odmah samnom otpočeli priču koja je trajala dok nijeasam izašao u mrak jedne od usputnih autobuskih stanica na modernoj cesti od Podgorice (Titograda) do Cetinja…. Sli~na dilema, potsjetila me je i na moje naivne pokušaje da prisutnim matufima u cafe baru „Balšida Pazar“ ispostavim neku od mojih vizija bliže i dalje bududnosti. Pošto smo kao uvijek po lijepom i sunčanom vremenu śeđeli na terasi ispod lipe, danima smo gledali krš od jedne raspale "zastave 101" izložene na prodaju za, ništa manje no; 700 eura! Začuđen cijenom, pođoh do ove olupine, računajudi da može biti ima nešto unutra što može opravdati ovu cijenu ali ovaj uvid ispade još gori kad viđeh razvaljena sjedišta i raskubeni kokpit.

Od tog momenta mi se ovaj krš, poput kakve opštenarodne zagonetke, neprestano motao po glavi sve dok nakon nekoliko sdiskusija sa poznavaocima gradske scene, nijesam i konačno shvatio da nije to auto koji je na prodaju ved njegova registracija pa ko je kupi može auto dobiti mnogo jeftinije ako ne i – džabe. Ovo me potsjeti na jednu opštenarodnu izreku, koja se veoma često može čuti na gradskoj pljaci: - „E ne, valan, pa da mi ga džabe daje...!“ Nakon toga se usudih da dežurnim matufima iznesem neku od svojih uvrnutih vizija bududnosti, kao što je, naprimjer, ova: - „Evo viđite ovi krš – rekoh ukazaujudi na pomenutu olupinu –… nede mogo prod kad će više od pola cetinjskog „groblja automobila“ izgledati ovako, te de ih neka nova, pametna gradska vlast, na neki način morat odstranit... „ - „E pa što onda...?“ – preko volje se oglasi neko. - „ E onda de oni koji steknu koju paru, kupovat pametna auta sa automatskim vozačem, te nede imat potrebe da se otimaju o parking, no de im trebati samo da ih njihov auto doveze pred kafanu, nakon čega je dovoljno da auto „mršiknu“ da ide doma, što de taj on bez pogovora i učinjet. A kad bude trebalo da pođe na pljacu ili neko pokajanje, samo ga „zivnu“ i ono dođe za njega, stane pred kafanu i svirne u znak da je spremno...“ Jasno je da su se poslije ovog mog pledoajea, dežurni matufi stali pogledivati a poneki zabrinuto odmahivati sijedim glavama... Dugo je trebalo dok se neki od njih ne usudiše da me priupitaju znam li još kakvu „izmislicu“ što nas, ma kakvi nas, no ovu mladost te svijet gleda kroz ekran smartfona, čeka u bliskoj bududnosti? Odgovorih im da se sjete da su izvjesna (tehnička) otkrida uslovila današnji način života i to: elektricitet i nuklearna energija. Onda navedoh svoju viziju o jednom otkridu koje bi planetu moglo uvesti u kosmičku evolutivnu fazu – otkride suštine međusobnog privlačenja masa, odnosno krade rečeno otkride tajni sveprisutne - gravitacije. Njihov zbunjeni komentar je bio: - „A koji matrak, bi nam još i to trebalo...“ - „ A što, čoče, ali ti električna struja nije od potrebe" – odgovorih pitanjem. - „Aaaa, to je ved nešto drugo, no ti nama reci, što bi se korisno moglo učinjeti tom đaoljom – gravitacijom? - „E koliko toga korisnog bi se moglo postidi korišdenjem gravitacije, pa ti više ne bi trebali ovakvi krševi da svoje prkno premjestiš sa tačke A na taču B, no bi se motor mogao direktno „ugraditi“ u tvoje rasjeđelo i o`valo prkno, kako bi u svaku cetinjsku kafanu mogao da stid kad god ti se digne..., pardon, kad ti pane na´m“