Carlo Goldoni i njegova kazališna reforma

Carlo Goldoni rodio se 1707. godine u Mlecima, u ne odveć bogatoj građanskoj obitelji. Već kao četrnaestogodišnjak, za vrijeme boravka u Riminiu, gdje je učio skolastičku filozofiju, upoznaje neku kazališnu družinu s kojom bježi i dolazi do Chioggie, gdje mu je otac radio kao liječnik. Ta njegova rana i pustolovna opčinjenost glumištem očituje se ponovno u Pavii, odakle kao student prava biva izbačen zbog jedne satire koju je ondje napisao. Ubrzo se nakon očeve smrti, zajedno sa svojom majkom i diplomom sveučilišta u Padovi vraća u Mletke gdje je imenovan „mletačkim odvjetnikom“. No, uskoro opet odlazi na put, najprije u Milano, Veronu, zatim u Genovu (gdje će se i oženiti) te pritom surađuje s mnogim kazališnim družinama. Unatoč takvom lutalačkom životu, kao mladi autor piše niz intermeca (međuigara), libreta za melodrame i tragikomedija. Po povratku u rodne Mletke doživljava prvi uspjeh s komedijom Lukava udovica. Nedugo zatim, zbog oklade, sastavlja 16 novih komedija za poznatu Medebachovu kazališnu družinu i postiže svoj najviši rekord. Među tim novonapisanim komedijama najinovativnija bila je Komično kazalište, čije scensko uprizorenje najavljuje i tumači novu poetiku Goldonijeve kazališne reforme. Ubrzo je zbog svojeg uspjeha Goldoni bio izložen zavisti suparnika, brojnim spletkama, napadima i polemikama, zbog čega odlazi u Pariz. Nekoliko prvih godina Goldoni je primoran izmišljati brojne ''scenarije'' za Comedie Italienne, kojima se kritički usprotivio u svojoj kazališnoj reformi i praksi, pa možemo reći da je to bio umjetnički korak unatrag za samosvjesna i proslavljena komediografa. Naime, iako mu je čak i Voltaire posvetio hvalospjev,radni uvjeti tih prvih godina u Parizu za Goldonija nisu bili najsjajniji. Namirivši sve svoje obaveze prema pariškoj komediji dell'arte, seli se u Versailles gdje postaje učitelj talijanskog kćerki Luja XV. U Versaillesu piše Namrgođenog dobričinu, komediju na francuskom, kojom opet postiže veliki uspjeh. No, budući da mu nije odgovarala uloga dvorjanina, vraća se u Pariz, gdje potisnut neimaštinom mora prodati svoju kazališnu biblioteku. Prije svoje smrti 1793. godine, na francuskom je sastavio Memoare, zapise o uspomenama na svoj raznoliki, kazalištu posvećen život. Goldoni je zahvaljujući svojem geniju, velikoj razboritosti, upornosti, optimizmu i velikodušnoj naravi za života ostvario veliku slavu, a njegove komedije se i danas izvode u kazalištima širom svijeta. Neke od najpoznatijih su: Gositoničarka Mirandolina, Grubijani, Kavana, Ribarske svađe, Poljana, Zaljubljenici, Lažac i Lukava udovica.

Da bi shvatili bitna obilježja i ciljeve Goldonijeve kazališne reforme, valja nam se nakratko osvrnuti na kazališnu tradiciju iz koje ona dobrim dijelom ishodi i protiv koje se naposlijetku okreće. Riječ je prije svega o umjetnosti komedije dell'arte, koja je u vrijeme Goldonijevog teatarskog naukovanja stara već gotovo dva stoljeća te se nalazi u fazi uvenuća. Naime, kako je svoj procvat doživjela u prethodnom 17. stoljeću, usporedice s barokom – kada se zbilja i cijeli svijet smatraju prividom, iluzijom i raskošnom obmanom – komedija dell'arte se više ne može ravnopravno nositi s novim prosvjetiteljskim svjetonazorom Goldonijeva vremena. No, budući da je Goldoni bio svjestan koliko duguje toj umjetničkoj tradiciji, ne samo on, već europski teatar u cijelosti, zalagao se za postupnu reformu, a ne revolucionarno svrgnuće njezinog bogatog nasljeđa. Upravo je Goldoni i osmislio naziv komedije dell'arte, rabeći ga u pogrdnom smislu, ali on sažeto upućuje na njezina glavna obilježja. Dakle, prije no što se glumačko umijeće degradiralo u zanat, ona se zvala commedia all' improviso (komedija na neočekivani, nepredviđeni način), odnosno a soggetto (samo na zadanu temu ili sadržaj), ili pak commedie delle Maschere (komedije u kojima su glumci određene uloge-tipove igrali pod maskama), a postojao je još i naziv commedie di zanni (Zanije su naime, bile sluge bez kojih su ondobne komedije bile nezamislive). Sva ta imena zajedno ističu glavne karakteristike komedije

dell'arte: riječ je o predstavama na zadanu temu, stvaranim na nepredviđeni način, s glumcima pod maskama. Kazališna predstava se dakle ne gradi na unaprijed zadanom komadu, nego se oslanja samo na scenarij (canovaccio) – zacrtani kostur radnje, tj. zapleta – te se oblikuje kolektivnom kreacijom glumaca. Umjesto jednog cjelovitog komada i jednog piščevog autoriteta, uspostavlja se tako zajedništvo glumačke dramaturgije, u kojoj se improvizacija ne suprotstavlja književnosti već komadu napisanom od riječi-do riječi. Ta velika novost spram učene komedije (commedie erudite), ne bi bila moguća bez istodobne pojave prvih profesionalnih kazališnih družina , koje se za razliku od diletantskih svečanosti aristokratskog i akademskog teatra okreću široj publici, građanima i puku te naplaćuju ulaznice za svoje predstave. Kako bi osigurala uspjeh, komedija dell'arte tako mora glumu razviti u zvanje i prilagoditi se ukusu publike. Da bi to postigla, usvaja oblike koji su nastali iz karnevalskih obreda , priredaba sajmišnih lakrdijaša i dostignuća renesansnog teatra. Kako asimiliranje tako različitih sastavnica, uz to, namijenjenih improvizaciji ne bi urodilo zbrkom i anarhijom, komedija dell'arte priklanja se glumačkoj sepcijalizaciji, tj. komediji tipova., te razvija samosvojne strukturne konstante i scenski (govorni, mimički, gestualni) jezik. O tome jedan talijanski teatrolog govori na sljedeći način: „Ovdje se cijelo umjeće sastoji u tome što ga znaju sakriti, upravo to izazivlje čuđenje i draž.“ Tako se iza površnog dojma neočekivanosti, spontanosti krije zahtjevan kazališni kod. Komedija dell'arte usredotočila se svojom poetikom razonode na domišljato ismjehivanje i porugu, smatrajući da smjeh dovoljno 'kažnjava' ljudske mane, poroke, ružne običaje i nedolične nagone. Goldonijevo stoljeće, međutim, umjetnosti određuje ponovno odgojno-moralnu funkciju – smijeh više ne smije biti samom sebi svrha, poželjno je da on odsad prosvjećuje i da zabava bude pedagoška. S vremenom se tako sve više produbljuje jaz između već stereotipne i posustale komedije dell'arte (unatoč promjenama koje je u međuvremenu doživjela u dodiru s različnim kulturnim i nacionalnim sredinama) i sve izraženije težnje tog racionalnog stoljeća za što vjernijim oponašanjem prirode, običaja i ljudskih karaktera. Novi ideali naprednih mislioca (poput J.J.Rousseaua) potiču bitnu i formalnu preobrazbu kazališta, za koju valja preodgojiti i ukus pubike. Novo viđenje stvarnosti, ljudskog društva i svijeta Goldoni stoga prevodi u kazališnu fikciju. Od prve komedije napisane od riječi-do riječi (Poštena žena) i prve igrane bez maski (Pamela) do ogledno-teorijskog komada Komično kazalište, očigledan nam je njegov reformatorski naum. Goldoni slijedi staro Horacijevo načelo da se zabavljajući najbolje podučava, a da se istina ponajbolje izriče kroz smijeh. Prosvjetiteljsku obvezu Goldoni prihvaća na način da realistično slika karaktere i donosi istančanu psihoanalizu ljudskih naravi te se opredjeljuje za teatar otkrivenih lica. O svom kazališnom radu govori na sljedeći način: „Uz uvjet da se udahnjuje poštenje, nije li možda bolje osvajati srca dražima vrline nego li grozotom poroka?“ I na drugom mjestu: „Komedija je samo oponašanje naravi, ona ne odbija kreposna i ganutljiva čuvstva, uz uvjet da sebe ne lišava onih komičnih i peckavih crta koje tvore temelj njezina postojanja.“

Duh Godonijeve reforme najbolje ćemo približiti podrobnijom analizom Gostioničarke Mirandoline, jer se upravo ta komedija ubraja među njezina zrela i najvrsnija utjelovljenja. U predgovoru Miranodline, Goldoni nam se obraća na sljedeći način: „Među svim komedijama što ih dosad napisah rekao bih da je ovo najćudorednija, najkorisnija, najpoučnija. Učinit će se to paradoksom onome tko bude voljan ograničiti se samo na promatranje karaktera (gostioničarke) Mirandoline, te će kazati štoviše da nigdje drugdje nisam naslikao laskaviju i opasniju ženu od ove. Ali tko bude razmišljao o Vitezovu karakteru i njegovim zgodama, otkrit će vrlo živ primjer poništene preuzetnosti i školu koja ga uči kako izbjeći opasnost da ne bi podlegao padu.“ Glavna junakinja komedije, gostioničarka Mirandolina je naime, samosvjesna i samostalna mlada žena , koja sama po sebi nije komičan lik nego

je glavni pokretač zapleta u koji se zapleću njezini više-manje smiješni obožavatelji, odnosno udvarači. Među otmjenijim gostima koji odsjedaju u njezinoj gostionici i redovito se u nju zaljubljuju ,a neki ju obasipaju i skupocjenim darovima, postoji izuzetak. To je zadrti ženomrzac, Vitez di Ripafratta koji se jedini prema Mirandolini isprva ponaša prezirno i bahato. Dok drugu dvojicu obožavatelja, Markiza di Forlipopolija i Kontea d'Albafioritea drži na uglađenoj distanci, Mirandolinu vrijeđa Vitezovo omalovažanje. Tako se zbog samoljublja i ponosa, ali i zbog časti ženskog roda (u čemi se reflektira Goldonijev feminizam), ona odlučuje osvetiti uobraženom, a neiskrenom ženomrscu. Pretvaranjem, laskavim podilaženjem Vitezovim uvjerenjima i lukavim lažima Mirandolina stječe njegovo povjerenje i poštovanje, a kada se on ludo zaljubi u nju, osvećuje mu se tako da ga ponizuje i tjera u očaj. Ubrzo se kaje zbog vlastitih postupaka, te da sebe zaštiti od budućih kušnji, udaje se za običnog, ali odanog konobara Fabricija. Tako na kraju razum ipak pobjeđuje, a Goldonijev 'feminizam' ne prekoračuje granice 18. stoljeća. Ostale osobe u komediji (sluge, konobar i glumice) imaju manje izražen i kompleksan karakter, njihove mane i vrline oslikane su s blagom ironijom te nikakvo pretjerivanje ne kvari njihovu prirodnu komičnost i uvjerljivost. Sporedni likovi glumica koje stižu u gostionicu, svojim pretvaranjem u dame iz uglednog društva, tvore aluziju na onu komedijašku teatralnost kojoj se Goldoni izruguje. U Mirandolini se poštuju aristotelovska jedinstva mjesta, radnje i vremena, a komika je lišena lakrdijaških primjesa komedije dell'arte, kao i scenskih dosjetki i šala, gestualnih i mimičkih gegova, akrobacija i slično, kojima su glumci dell'arte oduševljavali gledatelje i svojedobno ljutili ćudorednu cenzuru. Goldoni to objašnjava na sljedeći način: „Iznad svega se osvjedočih da u čovječjem srcu jednostavno i prirodno likuju nad čudesnim.“

U Hrvatkskoj je prva adaptacija Gostioničarke Mirandoline prikazana 1862. godine u zagrebačkom HNK. Uprizorio ju je M. Gršković, pod pohrvaćenim nazivom Anica Krčmarica. Kako bi se bolje približila zagrebačkoj publici, radnja Anice krčmarice zbivala se umjesto u Firenci u nekom hrvatskom gradu, a tri muška lika bila su preimenovana u Šumogorskog, Škrticu Triglavskog i Mudrakovića Nevenskog. Takav prevodilački pristup stranom klasičnom djelu nije zadovoljio hrvatsku Modernu, pa se 1897. Mirandolina izvodi u novom prijevodu Milana Begovića, a nakon drugog svjetskog rata i u prijevodu Drage Ivaniševića.

Goldoni se u svom bogatom dramskom opusu pozabavio i hrvatskim temama, a posebno mjesto među njima zauzima tragikomedija Dalmatinka, čiji prijevod i popratne studije potpisuje Frano Čale, cijenjeni hrvatski književni kritičar, povjesničar, teatrolog i prevoditelj. Svojom temom, likovima i mjestom radnje, pisana martelijanskim stihom u pet činova, Dalmatinka pripada Goldonijevim tzv. „egzotičnim“ ili „orijentalnim“ pričama. U središte radnje Goldoni postavlja Dalmatinku Zandiru, ilirsku ženu koja se svojom ljepotom, hrabrošću, rodoljubljem, te vjernošću ističe među ropkinjama u Tetuanu u Maroku, gdje je smještena radnja tragikomedje. Iz hrvatske, odnosno, Goldonijevim riječima „ilirske zemlje glasovite u svijetu“ dolazi u Tetuan kapetan Radović da otkupi Zandiru. Ona ga moli da spasi i mladog Lisaura, Grka koji je pridobio njezinu naklonost, a koji se pred kapetanom Radovićem predstavlja kao Stijepo Kalabrović iz Splita, glavnog grada mletačke Dalmacije. Tragikomedija ima sretan završetak; Zandira primjećuje vrijednost kapetana Radovića, a on otkupljuje sve Grke jer sve podanike mletačke Dalmacije smatra svojom braćom. (?)Dalmatinka je prvi put izvedena 1758. godine u Teatru San Luca, gdje je izvrsno primljena od Dalmatinaca Čak se i sam Goldoni u svojim Memoarima, u prijevodu Frane Čale, osvrće na oduševljenje Dalmatinaca izvedbom, što opisuje na sljedeći način: „Taj dan je dvorana bila puna Dalmatinaca. Bili su toliko zadovoljni da su me obasuli pohvalama i darovima. Ali više od svega mi je polaskalo da se predstava svidjela mome

prijatelju Stijepu Šuljagi Grmoljezu kojim se diči taj slavan narod.“ Po broju izvedbi Dalmatinka inače pripada najizvođenijim predstavam u drugoj polovici 18. st. Promatrajući njen nastavak u povijesnom kontekstu te geopolitičku situaciju Dalmacije i Venecije, Goldoni je s pravom izabrao lik Dalmatinke kako bi njezinu narodu odao počast i slavu, jer su Dalmacija i dalmatinski narod bili ključni u obrani Venecije od Turaka, a u svojim Memoarima to objašnjava na sljedeći način: „Mlečani mnogo cijene Dalmatince koji braneći svoju zemlju od Turaka s kojima graniče, istodobno jamče prava svojih suverena. Oni Republici daju elitne jedinice, a među ženama tog hrabrog naroda izabrao sam junakinju za svoju dramu.“