amila Sijaria - PutopisiZapisana ljepota usmenosti Nikada nisam mogao bez uzbuenja stajati na ljudskom rukom obraenom i od upotrebe izlizanom kamenju nekadanjih gradova i zdanja. Od tog oborenog, toplog kamena sa bivih graevina, pod suncem koje je isto, u mene je uvek ulazila uzbudljiva vizija ivota pomrlih ljudi i narataja, njihovih potreba, strasti, verovanja i zabluda, sudara, privlaenja i odbijanja, veitog talasanja ljudskog mora na tvrdoj i neprolaznoj zemlji. (Ivo Andri: Staze, lica, predeli.)

Putopisi sabrani u etiri knjige pod naslovima Zapisi o gradovima I i II, Osloboeni Jasenovac i Herceg-Bosno i tvoji gradovi sastavni su dio jednog obimnog knjievnog djela, jednog burnog ivota i stvaralake svestranosti amila Sijaria. Poetiku njegovog knjievnog djela teko je omeiti jednom odrednicom, ali ne samo njenu sveobuhvatnost, nego i svaku njegovu pripovijetku ili roman. Oni su sazdani od niza poetika, saimaju tradiciju i modernost, i prozu i poeziju; oni su sinteza realizma, magijskog realizma, naturalizma, psihologizma, egzistencijalizma, simbolizma i drugih izama; oni su iskustvo, neosporni talenat i ogromno znanje, koje je mogla poroditi samo jedna knjievna gromada oliena u amilu Sijariu. Na osnovu ove kompleksnosti njegovih proznih djela (pripovjedaka i romana), govoriti o poetici njegovih putopisa jo je vei zadatak, s obzirom na samu kompleksnost putopisa kao anra, a o emu je bilo rijei u prethodnom poglavlju.Historija kao vjena tema knjievnih djela, posebno romana i pripovjedaka, svog je batinika imala i u ovom naem piscu. Knjievnohistorijski tekstovi su tu injenicu davno ve utvrdili, kao i to da je, uz Andria i Suia, Sijari jedan od pisaca koji se historiji najradije i najee vraao. A i gdje e drugo historija ostaviti duboke korijene u knjievnosti ako nee u putopisu, jer putopis i jeste pievo putovanje i jeziko prikazivanje stvarnih gradova, mjesta i predjela. Sijaria, dakle, ne zanima geografija, poloaj ili prirodne ljepote, ili srastanje ovjeka i prirode kao recimo kod Alije Isakovia, nego historija tog mjesta ljudi, dogaaji i vrijeme. Zato je putopis vrlo esto uziman i kao vjerodostojan historiografski izvor. A ta je drugo zanimljivo u toj historiji, nego pria. Sijari je do svoje smrti pisao prie o sudbini ovjekovoj, "stvarne" (historijske) i izmiljene, te slino Ivi Andriu smatrao da je potreba za priom iskonska i da joj kraja nema. Kad bi mrtvi mogli da se kajemo to ivi nismo uinili, to bi bilo to nismo priali. (...) Zato neka se ne gubi vrijeme dok je ovjek ovamo... Nije vano je li ono to se pria istina da poui, ili izmiljeno da zabavi, nego da se priajui i sluajui dva puta ivi.[footnoteRef:2] [2: amil Sijari, Miris lia orahova, Preporod, Sarajevo, 2004. ]

A vremena je uvijek malo, na to se i amil Sijari gorko jadao u svom intervjuu to ga je dao dr. Hasniji Muratagi-Tuni: Tamo gdje se teko ivi lijepo se govori, ili: Eh, to se ne ivi bar dvjesta godina pa da se lijepo ispriamo. A zaista, amil Sijari je ivio samo onda kad je priao. Mislim da se amil Sijari plaio ivota i da se od svih njegovih surovosti i nesigurnih mijena sklanjao u priu. Samo mu je tu bilo najbezbjednije i samo je tu bio svoj na svome, suveren gospodar, i to u mati, a stvarnost ga je ugroavala. (Nenad Radanovi)

Besmislu ivota i njegovoj efemernosti suprotstavlja se samo umjetnost, poentirao je u jednom od svojih brojnih eseja i ogleda Mea Selimovi. Sijariev pogled na ivot i egzistencijalnu dramu moe se saeti ovom maksimom naega velikog romanopisca, to pokazuju i njegove pripovijetke u kojima on iznosi osnove svoje poetike: Bunar, Hasan, sin Huseinov, Sablja i druge; ali od umjetnosti za Sijaria je to, prije svega, pria, usmena ili pisana, historijski utmeljena ili plod mate, svejedno. Ona je "ivi palimpsest njegove duhovne obnove". A i putovanje je, kao i pria, ljudska potreba i smisao ljudske egzistencije. Putopis je, dakle, sinteza putovanja i prie, stvaralaka vatra koja trai, a ne moe pronai svoj cilj. Zapravo, kad bi putovanje imalo cilja, ljudi bi ga davno nali i skrasili. Zaista.[footnoteRef:3] Upravo u tom besciljnom tumaranju i stalnom, ciklinom putovanju i prianju po sadanjosti, budunosti i prolosti ljudske historije je i dra ovog anra, kao spoja dva nasuna elementa ljudske egzistencije. [3: Fahrudin Rizvanbegovi, Antologija bonjakog putopisa XX vijeka, Alef, Sarajevo, 1997.]

Prie o vodi i kamenu, ili prie koje i danas prate tok svake rijeke, potoka i sl.; samo su neke od onih iskonskih od poetaka ljudske civilizacije; prie koje su sastavni dio svake usmenoknjievne tradicije. amil Sijari, roeni Sandaklija, u ijem je proznom djelu progovorio svaki kamen ovog kraja, svaki potok, rijeka, izvor, svaka kap na suhom Peterskom polju, doprinio je da se za ovaj kraj uje irom svijeta jer je na osnovu malih ljudskih pria, drama koje su se deavale u nekom zabaeom mjestu Sandaka, ili drama nutrine, gradio univerzalne ljudske sudbine. Kult vode je jako prisutan, osim u pripovijetkama i romanima, i u njegovim putopisima. Posebno je to izraeno u putopisu Voda ne stari, star je samo Ohrid, Stoj vodo Drino, stoj, Ljudi, vode i rode, Na Neretvi Poitelj i dr., u kojima na samo njemu svojstven nain jeziki biranim sredstvima govori o dvije ivotne potrebe ovjeka - vodi i kamenu. I cio grad je kao jedna kutija, iskovana od stara srebra, isprana vodama svoga jezera. Ohrid i treba gledati zajedno s jezerom, jer tek onda jedna su cjelina. Jedno bez drugog nezamislivo je. Pa zbog toga i jesu jedno uz drugo. Grad i Jezero. Kao jednom rukom nainjeno oboje. Jednim kistom islikani, jednim perom ispisani.[footnoteRef:4] [4: amil Sijari, Zapisi o gradovima, u: Izabrana djela I X, knjiga 9 (Zapisi), Veselin Maslea, Sarajevo, 1991.]

Veliki nedostatak za Sijaria je da grad nema rijeku ili jezero, ili drugu vodenu povrinu dostojnu svoje veliine, u kojoj e se umivati i ogledati njegovo lice. Zato e recimo za Bukuret rei: I ao ti je samo jedno to ovaj grad nema rijeku; ima nekakvu, ali malu jedva da se rijekom moe i nazvati; i kad bi mogao neto da mu doda, to bi upravo bila rijeka.[footnoteRef:5] I gotovo veina gradova, starih utvrda rimskih, srednjovjekovnih ili ilirskih, ovisno koliko je duboko zaorao u historiju nekog od njih Sijari, te kasnije kasabe i arije koje su oko njih nastajale u Osmanskom ili Austro-Ugarskom periodu, imaju svoju vodu uz koju su se privile i rasle uz nju. Neki potok, neki rijeku, neki jezero, a neki i more. Jer voda je dua svakog grada i treba se poviti uz tu duu.[footnoteRef:6] [5: Isto.] [6: Isto.]

Grad i pria

U zbirci putopisa pod naslovom Zapisi o gradovima, zabiljeene su prie iz prolosti gradova Europe i Azije, od Lenjingrada, Rima i Estragona do Bagdada i Mosula. Od prahistorijskih Mesopotamije, izmeu Eufrata i Tigrisa, Babilonije i Asirije, slavnog Nabukodonosora, preko antike i Rima, Ilirije, najezde Slavena, Avara i Huna, osvajanja Turaka, do deavanja u Drugom svjetskom ratu, kojem je i sam autor bio svjedokom. O svakom gradu reeno je ono najvanije, to se piscu, kulturnom radniku i putniku u vremenu inilo zanimljivim: poloaj, nastanak, naziv grada, glavni historijski dogaaji, poznate linosti koje su tu ivjele i djelovale, materijalni ostaci, razvoj grada, glavne zanatske i industrijske grane, kulturna batina, usmena pjesma i pria, jezik i ljudi. Sve ono to spada u elemente poetike njegovog putopisa svojevrsna geografija, historija i etnografija nekog grada. Sami naslovi zbirki njegovih putopisa (Zapisi o gradovima, Herceg-Bosno i tvoji gradovi) upuuju da na to da je Sijari smtrao da samo grad (kamen) ima historiju, za razliku od Alije Isakovia koji je crpio sokove pria iz geolokog tla nekog podruja, a po Sijariu ljudi su bili i proli, a kamen ostao. Kamen ostao kao stepenica, da na nju stane neko novo vrijeme. A pod nogom toga novog vremena i kamen se lomio.[footnoteRef:7] [7: Isto.]

Reklo bi se da je u ovim putopisima ak istorija vie prisutna nego i sama geografija: to, naravno, nije zamerka nego upuivanje na paradoks kojim se objanjava njihova knjievna vrednost jer istorija, razumljivo, prua piscu vie mogunosti da oivi svoj tekst, da ga uini literarnim, nego geografija.[footnoteRef:8] [8: Tvrtko Kulenovi, Putnik u vremenu amil Sijari, predgovor u: amil Sijari, Zapisi, Veselin Maslea, Sarajevo, 1991.]

U ovim njegovim zapisima mijeaju se historiografski podaci i zapisi linih dnevnika sa usmenom predajom, priom i legendom; mijea se dokumentarnost i pieva mata oblikovanja, a to je svojstveno i njegovom cjelokupnom pripovjedakom djelu. Usmena kazivanja, pjesme, anegdote, izreke i vjerovanja su plod njegovih putovanja u te gradove u kojima je susretao razliite kazivae tih umotvorina, dok se veina ostalih podataka moe nai i u historiografiji. A ono to je ovdje moe da se proita i to je napisala aka ruka, nije bio zadatak nego je to jedno pismo od uasa. Pod taj se uas potpisala Tanja. Bila je uenica. I to to je stigla da napie jedna uenica, itamo danas kao knjigu... A knjiga nije nego svega nekoliko rijei koje je ae stavilo na papir. A tih nekoliko stranih rijei itava su hronika o Saviima. Savii su bili porodica, a Tanja je bila najmlaa. Bila je njihova uenica. I na listu iskinutom iz teke ostale su ovakve njene rijei:"enja umrla 28. decembra u 12 asova i 30 minuta izjutra 1941. godine.Babuka umrla 25. januara u 3 asa izjutra 1942.godine.Leka umrla 17. marta u 6 asova izjutra 1942. godine.Deda Vasja umro 13. aprila u 2 asa nou 1942. godine.Deda Ljea 10. maja u 4 asa 1942. godine.Mama 13. maja u 7 asova i 30 minuta izjutra 1942. godine.Savievi umrli. Umrli svi. Ostala jedina Tanja." [footnoteRef:9] [9: amil Sijari, Zapisi o gradovima, u: Izabrana djela I X, knjiga 9 (Zapisi), Veselin Maslea, Sarajevo, 1991. ]

Kao trag toga bugarskoga carstva i austrijskih careva danas je u Sofiji ostao samo carski dvorac, jedna obina zgrada u baroku, sa ijeg je balkona, da trijumf bude velianstveniji Bugarska proglaena republikom. Tako Sofija nije postala Be na Balkanu, kao to je Bukuret postao "Mali Pariz", ali je ona dobila i lijepe kue, i iroke ulice, i izgraena je mjerom metra i ukusa. uo sam jednu udnu priu kako je dolo do njene gradnje. Bio je u njoj neki naelnik vrlo strog. Bio je strah i trepet za grad. I taj takav naelnik pozvao je k sebi inenjere i rekao im: ja hou da vas povjeam. Muvate se tuda i jedete dabe hljeb, a ne palite ovaj grad. Ja hou da spalite ovaj grad. I na kraju im objasnio o emu se radi. (...)[footnoteRef:10] [10: Isto.]

Ima jedno staro vjerovanje: da je s Rimom zapoeo svijet i da e se s Rimom i svriti! Tako je i sa priom, sa njom je nastao svijet sa njom e se i zavriti. Svaki dobar putopisac mora poznavati i druge discipline osim svoga spisateljskog zanata. To se prije svega odnosi na onomastiku, etnologiju, historiju, geografiju i druge nauke i znanja koja e doprinijeti da se ne prave materijalne greke, a literarni nain oblikovanja samo je onaj sloj koji te historijske injenice uzdie na knjievnoumjetniki nivo. Jedno ogromno znanje i erudiciju pokazao je Sijari u ovim putopisima; imena, linosti i historijske dogaaje koja vas naprosto okiraju u harmoninom putopisnom narativu. Od Romula i Rema, Pompeja u putovanjima po Italiji, do Aleksandra makedonskog, irila i Metodija, Svetog Save, ura Brankovia, kralja Milutina, te Osmanlijama sultana Mehmeda Fatiha, sultana Sulejmana, cara Murata Drugog i inih poznatih imena svjetske historije. Svi su oni ostavili traga u gradovima koje je Sijari posjeivao. Najee kao njihovi osvajai, a zatim i kao utemeljitelji, graditelji i prosvjetitelji. Na Vardaru upriju izgradio je sultan Murat Drugi polovinom 16. vijeka, i sigurno je da je to bila jedna od najveih graevina na vodi na cijelom tadanjem Balkanu. Izdrala je mnoge zemljotrese, zatim napade i ruenja mnogih stranih zavojevaa. [footnoteRef:11] [11: Isto.]

Posebno su literarno uspjeli putopisi o mjestima u kojima su ivjeli i svoja djela stvarali knjievnici (pisci i pjesnici), tako da predstvaljaju jedan uspjeli esej o njihovom ivotu i djelu. To se prije svega odnosi na putopise Nesreni pjesnik Ovidije, gdje se Sijari pod njegovim spomenikom sjea tekog pjesnikovog ivota u izgnanstvu i njegovih bolno intoniranih elegija; Pria o Leskovcu, rodnom gradu srpskog pisca, utemeljitelja satire Radoja Domanovia; te putopisu Na Savi stari grad abac, u kojem je putopisac proetao ulicama Avde Karabegovia i Vuka Karadia.

Osim legendi o nastanku naziva nekog mjesta, postoje i isto lingvistika, odnosno toponomastika objanjenja. Tako recimo za Crnu Goru iznose se rimski naziv Dokleu, srednjovjekovni Duklja, a malo kasnije dobila je i naziv Zeta; Struga od slavenske rijei struga to znai vratnica na ovijem toru; Skoplje je slavenska izvedenica od naziva rimskog grada Skupi; Kalimegdan prevedeno sa turskog znai: tvrava za dvoboj itd.

Grad i pjesma

Vrijeme je ispisalo divnu pjesmu po naoj zemlji. Njene stihove itamo kad vozovima putujemo, kad se s bregovima sputamo u doline, kad mostove, gradove i krajeve prelazimo. (. Sijari: Na Neretvi Poitelj)

U jednoj od svojih najboljih putopisnih zbirki pod naslovom Herceg-Bosno i tvoji gradovi, Sijari je pored onog historijskog, epskog elementa proetog usmenim kazivanjima legendama i priama, svoje prie zainio i lirskim elementom, jer nije daba ona narodna izreka: Kroz Bosnu ne pjevaj! Ako je, dakle, u putopisima iz zbirke Zapisi o gradovima dominirao epski narativ usmenih proznih vrsta, ovi putopisi, putopisi o Herceg-Bosni i njenim gradovima puni su narodne pjesme, pjesme sevdalinke. amil Sijari je sada na svom terenu, zemlji i ljudima koji su obiljeili njegov ivot i djelo, i kojima se on uvijek sa ponosom vraao. Znao je on historiju i mentalitet ljudi ovoga kraja, ali eto da se to i zapie, jer zaborav ne eka. Opisao je Sijari najstarija vremena bosanske dravnosti, najznaajnija mjesta njenog nastanka i moi poput Jajca, najbosanskijeg mjesta u Bosni; Bobovca, stolnog mjesta kraljevine Kotromania, Srebrenicu, po emu se i cijela zemlja zvala "Bosna Srebrena"; Sarajevo grad za pjesmu i grad od ponosa; Banja Luku i pjesmu koja je opisuje: "Kolika je eher Banjaluka, s kraja na kraj puna djevojaka"; Stari most u Mostaru, vjenu inspiraciju za umjetnike i uenje za putnike namjernike; te manja ali isto tako znaajna mjesta kao to su Zvornik, Sutjeska, Poitelj, Rudo, Graanicu itd.Usmena knjievnost Bonjaka imala je veliki uticaj na pisanu (umjetniku) knjievnost, posebno se to odnosi na sevdalinku, a bonjaka je lirika i nastala na njenim osnovama, a i danas se ta njena nit moe vidjeti u poeziji savremenika. Oito da i putopis nije mogao da se otrgne toj bujici lirinosti, pa je i ova zbirka Herceg-Bosno i tvoji gradovi upravo jedna zbirka sevdalinki u prozi. Sam naziv zbirke, ali i naslovi pojedinanih putopisa, najee nisu toponimi, odnosno nazivi mjesta kroz koje je putovao, nego dijelovi stihova narodnih pjesama: Herceg-Bosno i tvoji gradovi, Stoj, vodo Drino, stoj, Koliko mi niz Bosnu gradova, Gacko polje, ravno ti si itd.Ambijent bosanske mahale i uskih sokaka, zaahurene privatnosti koje simboliu visoki zidovi iz kojih se uje pjesma djevojaka puna derta i enje za dragim, najbolje se moe vidjeti u putopisu o Sarajevu pod naslovom Grad za rije i sliku. Sarajevo kakav je to grad? To vam je jedna dugaka kua na kat sa puno prozora redom i iza svakog prozora po djevojka sjedi tu i pjeva.Sarajevo i jeste grad pjesme, ali i grad koga je pjesma proslavila i opjevala. Osim pjesme, burna je i prolost njegova, u kojoj se uvijek prepoznavao ponos i junatvo bosanskog naroda. Za ilustraciju te nepokorivosti, Sijari biljei stihove nekoliko pjesama: "Bojiiu boji li se boga? Boga malo, a cara nimalo, a vezira ko dorata moga". Ili trenutak koji opisuje dolazak austrijske vlasti kada je u Sarajevu pruen otpor ba iz ponosa: "Znamo mi da od nae smrti nema fajde narodu, ali neka Jevropa zna da smo i mi narod i da nismo njena prija kojom e ona podmirivati svoje kusure".

Osim to zna da pria, voda po Sijariu zna i da pjeva. Tako u putopisu pod simolikim naslovom Stoj, vodo Drino stoj, u kojem biljei svoje putovanje po gradovima niz Drinu: Fou, Gorade, Viegrad i Zvornik, burne historijske dogaaje prati i pjesma koja i danas mlada i lijepa kao i voda Drina. ivot ide dalje, ljudi, dogaaji i vladari se mijenjaju, a Drina uvijek ista, valovita i ponosna na vratima Bosne, nee da stane i da zaustavi vrijeme.Kad pregazi Drinu valovitu, stade gazit Bosnu kalovitu.[footnoteRef:12] [12: amil Sijari, Zapisi o gradovima, u: Izabrana djela I X, knjiga 9 (Zapisi), Veselin Maslea, Sarajevo, 1991. ]

(...)

Kolko joj mladoj zazor bilo, Sveza oi pa u Drinu skoi.[footnoteRef:13] [13: Isto.]

A gradovi se grade i propadaju, kako to i narodna pjesma kae: "Zeman kule po enaru gradi, zeman gradi, zeman razgrauje", a ostaju samo tragovi koje itamo, kamen kao rije, zid kao reenica, a kula kao tekst, grad kao knjiga. Jedna od tih knjiga svakako je i Poitelj, grad koji nikad nije prestao zanimati umjetnike, a danas je postao i mjesto u kojem ive i rade samo umjetnici, grad-likovna kolonija, grad umjetnosti. Sijari je po mnogo emu slian Andriu u poetikim karakteristikama, a oba ova naa knjievnika privukao je i Poitelj, pa je Andri napisao putopis Na kamenu, u Poitelju, a Sijari Na Neretvi Poitelj. Isti predmet slikanje, a dva razliita autora i naravno dvije razliite slike. Sijariev ne moe bez prie, pa bila ona i historijska, dobro znana svima, ali treba je ispriati, svako na svoj nain. To je pria o prolosti ovoga malog mjesta, iji je smisao bio oduvek u tom da je utvreno, a naselje je samo po nudi i uzgred. Pomenuo je Sijari i hercega Stjepana, i Matiju Korvina, i Maare i Turke i sve one koji su gradili, pustoili, obnavljali i ruili ovaj grad. Andri na jedan esejistian nain impresioniran njegovom trajnou u vremenu, pa njegovu panju odvlae i smokva u pukotini tvravskog zida i buljuk avki i malobrojni ljudi. Nema prie, jer tu je vrijeme davno stalo i isprialo svoju priu. A ta pria i slika je sam Poitelj. SkretniceMuslimanka sa juga, valjda Hercegovka (Fatima), glavna junakinja romana Skretnice ivi u zabiti Bosne sa muem (Nezir) eljeznikim slubenikom, u znaku vozova, pruge, i ''skretnica'' (odatle osnova za naslov romana, koji se odmah uzdie do figurativnosti i dublje znakovitosti). Na fonu vremena izmeu dva svjetska rata i pred drugi svjetski rat, ona je prikazana kao relativno emancipovana u odnosu na prosjek sredine u kojoj ivi: ona ne nosi zar, modernizuje i urbanizuje svoje ivljenjena mikroplanu svoje kue i svoje porodice. (Hanifa Kapidi-Osmanagi)Na poetku romana Fatima je prikazana kako hoda po svojoj maloj kui koja se nalazi negdje u nekoj zabiti, jer je mu dobio premjetaj radnog mjesta. Radi kao eljezniar, a cijeli roman u znaku je vozova, pruga, preseljavanja i slino. Fatima je trudna. Njen prvi sin Beir ima problema sa uima, i njena je jedina elja da trenutno dijete koje nosi ne rodiu jazbini i zabiti, te razmilja da ode svojima u Hercegovinu i tu se porodi. Ubrzo u kuu dolazi Fatimin brat Ibahim koji je zbog politikih uvjerenja ostao bez posla. Sestra odluuje otii u Sarajevo u direkciju i zamoliti Jukia da njenom bratu da posao te da njoj pomogne i ponudi joj bolji smjetaj, jer joj je u onoj zabiti i umi nemogue ivjeti. On joj obeava zaposliti brata zajedno s njenim muem kao mainovou. Nakon toga odlazi kod porodice engia u posjetu, to je takoer bila porodica eljezniara. Razgovaraju o njenom i Nezirovom ivotu, ona govori kako je krenula roditeljima da se tu porodi, a gore je ve njen najstariji sin Beir koji ide u kolu.Napokon se doseljavaju u mjesto blizu grada. U roditeljskoj kui rodila je kerku, pa opet sina i sada kerku. Sa etvero djece njeni dani su slini, ali ovaj put vidimo je zadovoljniju, jer kako ona kae, kuhinja vie ne slii vagonu. Cijeli dan provodi sa djecom u kunim poslovima, naveer im grije vodu, kupa ih, uspavljuje zajedno sa najstarijim Beom. Vrlo esto osamljena sjeala bi se rodne kue i svog djetinstva, u mislima bi razgovarala sa svojim babom, oni su bili begovska porodice, ali uskoro su osiromaili, te se ona esto u tim razgovorima sa babom prisjeala kako je njemu sad teko i kako je nekada bilo. Sjeala se Dzenete , koja je u sklepanoj baraci koju su zvali kua uvala mlau polustestru, a im bi ova zaspala istravala i dolazila Fatimi, pa su tako jednom pobjegle, pretravale rijeku i zavirivale u tue domove, tako jednom su se nale i ispred vile doktora Lukatelija. Skrivale su se u iblju i gledale... Dzenetu je otac dao za andara.Fatima je ponovo trudna. Nezira nema ve mjesec dana, ostavio ju je nakon strane svae. Ostala je sama sa djevojicama Selmom, Nizamom, Tarikom i Beirom. Fatima je otkako nema Nezira dok djeca spavaju leala dugo u vruoj vodi i parila se ne bi li pobacila, jer nije eljela ponovo roditi. Uskoro jedno jutro Fatimi dolazi u posjetu babo. Tac joj govori da je Nezir dolazio kod njih kui i rekao mu da doe po nju, da vodi svoju ker jer eli rastavu. Fatima sva bjesna na babu i Nezira govori mu zato je dolo do svae, a razlog je druga ena.Meutim, od skandala rastave i odlaska od djece nije bilo nta, Nezir se ipak vraa eni i sve se vraa u normalu. Da mu vrati za to, Fatima mu govori da je odvede da abortira, i to joj uspijeva.Nakon toga Nezir dovodi djeci malo ue. Na stanici se uje komeanje i nadzornik prozbori starnu rijeenicu: Rat! Uvedite djecu u kuu. U kuu.Nakon toga se svi skamenie. Rat je postao svakodnevnica, prolazili su vozovi puni vojnik i oruja. Uskoro se u Fatiminu kuu naseljava momak Zeir, Hamidin sin, kako bi vozario do grada i kolovao se. Fatima se stalno pita zato Ragib, kome je Zeir sinovac plaa njegovu hranu i kolovanje, i to onakav Ragib, kakvu ce korist dobiti od toga. Fatima se sjea Zeirove majke Hamide i njenog mua Salke koji je lijepo pjevao. Za Hamidu se priao kako lijepo pria. Salko je njoj lijepo pjevao, Hamida njemu lijepo priala. Zeir je od oca naslijedio taj lijepi glas.Iz voza su stalno izlazli vojnici, stalno je vladala guva kako je rat. Fatima je imala jutarnji ritual koji je Nezir esto posmatrao sa prozora: kuhala je hljeb i dijelila vojnicima, pomagala koliko je mogla. Dok su drugi nemilice kupovali namirnice i brano, ona je irokom rukom dijelila. Onda je dolo vrijeme kada vie nije dijelila. Njemci su se poeli naseljavatiu neke od staninih kancelarija, uspostavljen je novi red. Nezir ih je gledao kako ulaze u stanine kancelarije kao da se vraaju u svoju kuu. Fatima JE Osjeala da je prvi nalet rata prohujao mimo njene kue. Zeir i Beir su zajedno vozarili do kole, a Nezir je posebno uivao u njegovoj pjesmi kada bi pustio glas. Ukuani bi se skupili i sjedili zajedno, a Fatima je bila posebno zadvoljna to ih je uspjela sauvati na okupu. Uskoro e se sve promijeniti. Nakon veernjeg pranja djece prije spavanja zaula je snano udaranje o vrata. Naime, prialo se seokolo motaju etnike bande. Na vratima se pojavio Ibrahim, Fatimin brat, plakao je i tresao se. Fatima je jedva progovarala, a Ibrahim je samo viknuo: Ustae. Traio je Nezirovu odjeu i istrao iz kue govorei joj da uva djecu. Fatima je sila u podrum da natoi rakije, zatim je vrisnula, upalila svjetlo i na stolu nala raskomadano meso. Znala je da Ragib ima veze s tim, popela se i pitala Zeira zna li mu mati za ovo. Oito je da ga je Ragib natjerao na polove oko vercanja robe. Zatim je vrisnula na Nezira, jer dijete je oito poslualo starije. Vikala je na njega to raznosi meso po gradu i krije u njenoj kui. Zeir je potom ustao, otovrio vrata i viknuo joj da e on to sa Ragibom zavriti. Uskoro se uslijedile i druge nesree u Ftiminom ivotu. Otpravnik i jo jedan ovjek uli su u njenu kuu. Otpravnik joj je pokazao nalog o ponovnom preseljenju, znai u njenu trenutnu kuu treba se useliti nova porodica. Umjesto da plae i istjeruje ljude iz kue, Fatima je postpila suprotno, ona poziva ljude u kuu i kuha im kafu, jer je svjesna da drugaije ne moe postii. Njenu porodicu ponovo alju u ''jazbinu'' kkao je ona nazivala kuu u kojoj je prije ivjela. Uskoro je njena kua postala skrovite od najezde etnika. U trenucima tiine sjeala se djetinjstva i rodne kue. Uskoro je Fatima imala i operaciju, otkrili su joj cistu, ali je preivjela.Proulo se da je Zeir obukao ustaku uniformu, Fatima se osjealakrivom jer je to vjerovatno cijena koju je platio Ragibu. Ibrahim je vjerovatno iv, jer ga nisu zatekli u hrpi ubijenih muslimana. Hamida kune brata Ragiba. Fatima je pripitomila sa djecom dio niije zemlje i usredsredila se na njega. Na toj zemlji nala je mir i zaklon. Izbjegavala je kuu i ureivala zemlju, eprkala batu. Njene ruke vie nisu kao to su bile, ostao je jo samo tanak djevojaki prsten sa crvenim kamenom. Ostali nakit zakopala je u zemlju.Slijedi dio u kome se opisuje kako su zaklali amila: Iz razrezanog grkljana ikljalo je nebo. Nisu ga onako izrezanog sklonili u kuu da bi sve porodice to vidjele i zapamtile. Mukarci dre glave u akama, uj se muk i tihi pla. Niko ne uspijeva sam svoju glavu dri. Pitali su se zato su ubili ba njega iz sveg sela, tako krvniki i isvetniki, te ega je to znak. Fatimu je taj prizor dotukao, time je poelo njeno istinsko bunilo. Ponovo pria sa babom, zna da je bolestan i da vie ne moe da dri porodicu. Pita se kada e se ova klaonica okonati, govori mu da ludi.Oni su sada muhadiri tako pria Fatima. Sa njima je i muhadere s njima. Mala Selma uvala je djecu kada je Gestapo doao po Nezira, ali ga nisu nali u kui. Selma je prije njih iskoila kroz prozor, dola do oca, prugom su doli po Fatimu. Brzo se presvukao i rekao da e otii po Beira u kolu. Od tada ih vie nije vidjela. Kui su se vratile samo njih dvije. Sada je Gestapo u kui. Muhadere su zatvorili u posebnu sobu da togod od nje saznaju, ali ona ni Fatimi nije rekla ija je nakon to su joj roditelje poubijali. Nisu ih muili, pitali su za Nezira i potom otili. U Fatiminoj kui su se opet svi krili od ustaa. Spavalo se svuda i jelo na smjene. Fatima ubrzo postaje sluavka seoskog gazde i uitelja. Njegov sin ih je primio i jedini znao ko su. isti talu, uva kravu, posluuje. Sigurna je da su joj brata Ibrahima ubili. Jednog jutra kad su djeca otila u umu po drva ostala je sama umjesto domaice da sreuje kuu. Domaica je leala bolesna. Saznaje da su se Beir i Nezir razdvojili. Nezir je u jajcu i sa bratom Mehmedom odrava prugu, Beir je u Fojnici. Ona je sama u selu sa djecom gdje ju je advokat Kaknjo preko tajne organizacije u Gajretu preveo ovamo kao muhadere. Prvo ih je uvao u stanu kod jednog doktora i predstavljao ih kao roake. ena mu je bila prava namigua, priala joj je o Neziru kao o velikom bekriji, a Fatima je samo utjela i pravila se da ne razumije. Doktor je utio veinom i sve im je prenosio preko Kaknje. Onda su Fatimu i Kaknju raspodijelili u razliita sela. Tako je dospjela u kuu seoskog uitelja. Uskoro su avioni poeli sa bombardovanjem U podrumu se nalo puno svijeta, aona je trala i traila djecu. Kad je uletjela u podrum momak kovrdave kose nije spustao pogleda s njih. Kada se stialo izali su. Pred kuom je zatekla stanodavca i kovrdavog momka. Za veerom su zajednim stolom sjedili oni, potom oni muhaeri. Mislila je da oni misle da je nezahvalna to joj spasavaju djecu i nju krijuci ih u svojoj kuci. Kad su djeca legla, gazde su je zovnule. Gazda joj u lice baci istinu: Ti nisi muhadzerka? Ona je isprva utjela, a njegova zena prebirala tespih meu prstima. Govori joj da su je prepoznali, da je da je nadzornikovica gospoa. Fatima je pitala ko ju je prepoznao. Zena povika na nju, ali je on preduhitri i baci joj tespih u cosak sobe. Potom su svi zasutjeli. Fatima potom rece da je ona to sto jeste, da ju je njihov sin njima doveo. Potom je izvukla svo zlato koje je nekada zakopala u zemlju, i rekla da od toga zgotove veceru i pozovu onog sto ju je prepoznao sutra na veceru. Bez zazora je izvukla svo svoje blago pred njih.Sutradan su obje pripremale kuu i jela. Na veceru je stigao onaj mladi. Potpuno opusteno i bez zastoja Fatima mu se na veceri obratila recenicom o tome kako ju je preoznao i upozorio druge na njenu opasnost. On se trgao i tijelo naslonio na jastuke. Dugo su se gledali a on je onda rekao da nije nista ruzno mislio. Pitao ju je zasto ga je pozvala. Ona je kitnjasto nastavljala i rekla da neko tajno vodi brigu o njoj i njenoj djeci, te da im ne smije faliti ni dlaka s glave, te da je za njihovu brigu sada obavezan i on. Zanijemio je i zaklinjao se da nista ruzno nije msilio, da ga ucitelj zna da je iz drugog sela. Prepoznao ih je i rekao mu da mu je drago sto tako ugledne ljude drzi kod sebe. Potom je cak predlozio da preu kod njega jer je jedinac i ima praznu kucu. Ucitelj govori da ce ostati kod njih. Slijedi scena u kojoj ulazi uciteljeva zena koja ju je uvijek potajno osjecala prijetnjom i na neki nacin mrzila. Ocistila ju je prepunu pepeljaru dok je Fatima sjedila s dvojicom muskaraca. Fatima je bila iznad nje, ceptila je od radosti i pobjedonosno je gledala. Sjeca se dugo te slasti. Kasnije je zaspala sa svjom i njihovom djecom, izmjesano, jer djeca ne trpe hijerarhije. Nakon dugo vremena zaspala je samozadovoljna. Doslo je i vrijeme oslobaanja, vozom su ih vratili u njihovu kucu nazad. U stanu je bila grupa partizana, djeca su sve poznala po kuci. U zavrsnoj sceni djeca gledaju kroz prozor gdje nailazi covjek koji prodaje maslo. Fatima sprema pogacu. Zadnji komad nakita, minuse skida sa usiju i daje ih prodavacu za komad masla, samo da pogleda djecu zadovoljnu i sretnu. Seljak odlazi. Fatima ostaje s djecom, jedu halapljivo i snazno, masno i vruce. Ona stoji sa strane i gleda ih kako lome pogacu sa njima i muhadzerce. Rat se tako zavrsio.