8/XVI.E. R. Bevan, Syria and the Jews, The Cambridge Ancient History, vol. VIII, Rome and the Mediterranean 218 - 133 B.C., Cambridge, 1954, 495-533.

SIRIJA I ŽIDOVI

495I. SIRIJA POD SELEUKOM IV.

Područje koje je naslijedio Seleuk IV. Filopator, kao čovjek u svojim tridesetim godinama, 187. BC više nije bilo veliki imperij kakvim je vladao njegov otac prije rata s Rimljanima. Ali obuhvaćalo je cijelu Siriju i Palestinu, s Cilicijom još uvijek priključenom na zapadu, Mezopotamijom, Babilonijom i bližim iranskim regijama na istoku. Pažljiva vlast je reorganiziranjem ovako smanjenog dominiona još uvijek mogla stvoriti znatnu silu, jednom kada se poprave učinci uništavajućeg rata protiv Rima. Ali za sada jedina je razumna politika bilo suzdržavanje od skupih avantura, te određivanje poreznog sustava u državi koji će omogućiti isplatu ogromne ratne odštete Rimu. Koliko smo u stanju sagledati, Seleuk IV. je u ovoj situaciji postupio sramežljivo. Ukoliko je kraljevstvo željelo povratiti moć i prestiž, tada je jedan takav manje slavan period smirivanja i obnove bio nužan prvi korak. S resursima koji su još uvijek ostali na raspolaganju kući Seleukida, još uvijek nije bilo kasno za izgraditi solidnu silu, pod uvjetom da vlast u tome može nastupiti slobodnih ruku i bez uznemirivanja. Taj uvjet neće biti ispunjen. Vladavina samog Seleuka IV. skraćena je atentatom. Nakon tog pogoršanja još uvijek su trebali doći sposobni i djelatni kraljevi - Antioh Epifan, Demetrije I., Antioh VII. Sidet - ali svako novo započinjanje restauracije bilo je ometeno novim neredima, te nakon prerane smrti Antioha VII. kraljevstvu više nije bilo spasa. Neprestano ponavljajući nered doveo je do sukoba unutar kraljevstva - unutar same vladarske porodice - zametnut i podržavan od stranih sila, Egipta i Pergama, dok je u pozadini uvijek stajala zloslutna figura Rima, uvijek spremnog podržati elemente koji dovode do nemira.

Glavni zadatak Seleuka IV., kako je upravo rečeno, bio je napuniti kraljevsku riznicu unatoč ogromnim troškovima za isplatu ratne odštete Rimu. Zbog toga su njegovi podanici zadržali uspomenu na vlast “utjerivača” koju su povezivali s vremenom njegove vladavine (Danijel XI., 20). Ali očito se nastavio informirati o onome što se događalo u drugim državama helenističkog istoka, održavajući prijateljske odnose s Ahejskom Ligom, te dao svoju kći za ženu Perzeju, kralju Makedonije (177. BC), a u jednom trenutku, kako nam kažu, čak je i poveo vojsku preko Taurusa da bi započeo rat u Maloj Aziji, ali je mudro od toga odustao. Jedno od njegovih značajnih djela bilo je inovacija u kraljevskom nazivlju. Svoga je sina nazvao Demetrije. Dinastička tradicija koja je do sada vladala po tom pitanju donijela bi njegovu najstarijem sinu ime Antioh, a drugom po redu sinu ime Seleuk. Po mišljenju koje se preuzima u ovom poglavlju, Demetrije je bio najstariji sin Seleuka IV.; a mlađi je sin nazvan Antioh. Ime Demetrije bilo je jedno od imena koja su se javljala u kraljevskoj kući Antigonida. To je, u stvari, bilo ime mogućeg nasljednika makedonskog trona u vrijeme kada se Seleuku rodio sin 186./7. BC. Uvođenje ovog imena u seleukidsku dinastiju nesumnjivo je značilo objavu da seleukidska kuća ima antigonidske krvi i mogla je, u slučaju pada Filipa V., zatražiti pravo na makedonsko nasljeđe. Kako je Demetrije, Filipov sin, ubijen 181., a Filipov stariji sin Perzej potjecao od neplemenite majke, ovo je ime moglo biti dano malom seleukidskom princu, kao zamjena za neko drugo koje je do tada nosio, u trenutku kada je Filip shvatio da više nema pravog kvalificiranog nasljednika. U svakom slučaju, Demetrije je kao dijete bio poslan za taoca u Rim, umjesto kraljevog brata Antioha, koji je kao talac zamijenio svoga oca Antioha III. Upravo kao što je i makedonski Demetrije, antigonidski princ najplavije krvi, bio talac u Rimu za svoga oca 194. Kada se ova zamjena talaca dogodila nije nam poznato; jedino je sigurno da je u trenutku Seleukovog ubojstva 175., mali Demetrije bio u Rimu, a Antioh, dječakov stric, je živio u Ateni gdje mu je tada bila povjerena dužnost zapovjednika hoplita.

Uvijek je postojala mogućnost nevolja s Egiptom sve dok je Ptolomej Epifan živ, jer je stranka koja je vladala na ptolomejskom dvoru uvijek bila stava da Egipat mora razriješiti otvorena pitanja sa Seleukidima na bojnom polju, kako bi povratio Koala-Siriju, čim se za to pojavi povoljna prilika. Ali kada je Ptolomej Epifan umro u 25. godini, tj. 181. BC - od otrova - vlast nad Egiptom prešla je u ruke

1

Seleukove sestre, Kleopatre I., kao kraljice - regenta za malodobnog sina, Ptolomeja VI. Filometora, pa je na vlast u Aleksandriji došla stranka koja je bila naklonjena miru sa Sirijom, sve do kraja Seleukove vlasti.

Seleuka Filopatora je 175. BC ubio njegov prvi ministar Heliodor. Ovaj je čovjek vjerojatno pripadao nekoj od velikih grčko - makedonskih porodica iz seleukidskog kraljevstva, jer je bio kraljev syntrophos,1 tj. bio je jedan od dječaka koji su odgajani na dvoru zajedno s kraljevskom djecom. Da je kao ministar nastojao na ekonomskom prosperitetu kraljevstva vidi se po spomeniku koji je skupina trgovaca iz sirijske Laodiceje (Latakieh) njemu u čast podigla na Delosu (O.G.I.S. 247).

497II. ANTIOH EPIFAN

Kada je Seleuk bio ubijen postojala su tri princa iz kraljevske kuće koji su mogli polagati pravo na dijademu. To je bio legitimni nasljednik, Seleukov najstariji sin, dječak Demetrije, koji je u Rimu držan kao talac; postojao je i mlađi sin Antioh, koji je još bio beba i nalazio se u Siriji, a bio je i brat pokojnog kralja, Antioh, sada star vjerojatno oko 40 godina, koji je živio u Ateni. Heliodorov plan očito je bio proglasiti kraljem bebu Antioha i sam vladati u djetetovo ime. To bi mu dalo dovoljnu vlast bez potrebe za provociranjem osjećaja naroda do čega bi vjerojatno došlo ukoliko bi sam preuzeo dijademu. Ali čim su vijesti o Seleukovoj smrti došle do Atene, Antioh, djetetov stric, proglasio se spremnim preuzeti nasljedstvo. Bez ikakve vojne sile na raspolaganju moglo bi mu se pokazati nemogućim zbaciti uzurpatora na prijestolju, da toga trenutka nije istupio kralj Pergama i otpratio ga do Sirije s pergamskom vojskom. Eumen II. mogao je misliti kako je to pametan potez u političkoj igri, u trenutku kada je Rim postajao neprijateljski nastrojen prema njemu, staviti na tron u susjednom seleukidskom kraljevstvu kralja kod kojega će uživati naklonost. A moguće je da je Eumenu stigao i mig iz Rima, jer je Antioh, svojim dugim boravkom u Rimu kao talac, stekao prijatelje među rimskim aristokratima koji su mogli vjerovati da će Antioh kao kralj Sirije odgovarati njihovim interesima. Fragmentarni natpis pronađen u Pergamu (O.G.I.S. 248) je vjerojatno kopija dekreta koji je donio narod Atene, kojim se zahvaljuje Eumenu što je pomogao da se njihov bivši vojskovođa postavi na tron svog oca.

Očevidno, čim se Antioh u Siriji pojavio praćen pergamskom vojskom, zemlja mu je odmah i pripala. Heliodor vjerojatno nije imao veliku podršku i nestao je. Nije nam rečeno da ga je Antioh pogubio. U stvari, postojala je pretpostavka, na osnovu jednog odlomka kod Ateneja, da je Heliodor kasnije godine proveo u priličnom luksuzu u nekom grčkom gradu i da je svijetu ostavio svoje memoare. 2

Daleko opasnija opozicija s kojim se Antioh morao suočiti bila je vjerojatno od onih koji su smatrali da beba Antioh, ili dječak Demetrije, imaju veće pravo na tron i bili su spremni na njihovog strica gledati kao na uzurpatora. Način na koji se o njemu govori u knjizi o Danijelu - "prezira vrijedna osoba kojoj nije bilo dano kraljevsko veličanstvo", koji će "doći neopaženo i preuzeti kraljevski naslov prijevarom" (XI., 21)- vjerojatno nije u cijelosti posljedica nenaklonosti koja se manifestirala i kasnije zbog Antiohovog napada na židovsku religiju, već reflektira stvari koje su u Koala-Siriji vjerojatno govorene već u vrijeme njegove vlasti. Moguće je da je u toj regiji nenaklonost prema njemu pojačana kroz djelovanje pokreta koji su željeli vratiti ptolomejsku vlast nad tom regijom.3 Naši necjeloviti podaci pokazuju da je Antioh morao pokazati prilično vještine i intriga kako bi uspostavio svoj položaj u Siriji, ali da je ipak uspio nadvladati one koji su mu se protivili. Po mišljenju koje je preuzeto u ovom poglavlju, on nije odmah razvlastio svoga nećaka, bebu Antioha, već je uz njega zauzeo položaj kralja - regenta, nalik onom kojega je u Makedoniji bio preuzeo Antigon Doson pored malodobnog Filipa V.4 Novci koji nose natpis "Kralja Antioha" i prikazuju portret djeteta, naizgled ne starijeg od 4 ili 5 godina, čija je sličnost Seleuku vrlo napadna, mogu se smatrati otkovima iz prvih nekoliko godina nove vlasti.5 Klinastopisni dokumenti od prve godine Antiohove vlasti do godine 169. datiraju se formulom "Antioh i Antioh kraljevi".

1 Ipak, treba primijetiti da je suvremenik Aristonik zvan syntrophos Ptolomeja V., iako je bio eunuh, tj. bivši rob.2 Vidi Otto in P.W. s.v. Heliodorus (6).3 Vidi Jerome u Daniel XI., 21: cf. Bouché - Leclercq, Histoire des Séleucides, I., str. 241.4 Vidi bilj. 5 na kraju sveska.5 Vidi Volume of Plates III., 12, f.

2

Mnogi su pokušali opisati jedinstveni karakter Antioha IV., tako da ovdje o tome ne treba puno govoriti. Može se vidjeti energija i sposobnost, možda i neki posebni šarm u ponašanju, ali i bonhomie koji najčešće uz sebe povezuje neprijateljske planove, boemsku znatiželju prema životnim iskustvima različite vrste, nekonvencionalnu familijarnost koja se iskazivala pravljenjem šala na račun uvaženih odličnika, te sklonost intelektualnoj raspravi, koja je od Antioha učinila spremnim sljedbenikom stoičke filozofije na početku njegove vladavine, ali i obećavajućim konvertitom na stranu epikurejskog filozofa Filonide iz Laodike u kasnijim godinama. Iznad svega, jako je naglašena sklonost teatralnosti: Antioh IV. volio je svečane parade i nametanje vanjštine stvari. Njemu je najvećom zabavom bilo u Antiohiji uspostaviti službu koja je bila vjerna kopija edila u Rimu i sam igrati ulogu edila sa svim popratnim sadržajima. Ne možemo reći do koje je mjere njegova filohelenska pasioniranost bila ozbiljnom primjenom onoga što je bilo vrijedno u grčkoj kulturi, a koliko oduševljenost njezinom ugodnom vanjštinom. Možemo vjerovati da je, u stalnom povođenju za svojim kapricima, za svojom neuviđavnom potrebom za kontrolom, u osnovi bio tiranin unatoč svoj svojoj republikanskoj slobodi ponašanja. Nesumnjivo je njegova sklonost teatralnosti bila odgovorna što je nalazio zadovoljstvo u tome što su ga priznali bogom. Njegovo ime na novcima iz kasnijih godina vladavine ima uz sebe naslov - što je novina na seleukidskim novcima: opisan je kao Epifanes ili Theos Epifanes, "Bog Objave", što je bila titula koja je u Egiptu dana njegovom šogoru Ptolomeju V. Ipak, njegova politika unifikacije kraljevstva kroz promoviranje zajedničke helenističke kulture nije bila bez razloga. Čovjek ovdje može primijetiti kako su se novi vjetrovi u građanskom životu unutar kraljevstva pokazivali brončanim novcima koje su mnogi gradovi sada počeli izdavati, s kraljevom glavom uz koju je dodano njihovo novo ime, Antiochia, Seleuceia ili Epifanea.1

499III. ŽIDOVSKE FRAKCIJE

Kada je Koala-Sirija 200. BC prešla iz posjeda Ptolomejevića u posjed Seleukida (str. 179 i d), mala židovska država na brdima Judeje dobila je novu važnost zbog svog geografskog položaja. Sada je bila u blizini granice dvaju vladarskih područja, baš iznad priobalne ceste koja je bila glavna komunikacija između Sirije i Egipta. Za seleukidskog kralja to je bilo istovremeno i važno mjesto za obranu, ali i slabo mjesto ukoliko se Židove uspije, sjećanjima na stara vremena ili friškim intrigama, privući na Ptolomejevu stranu.

Vladavini Seleuka Filopatora pripada prvi incident u kojemu čujemo o sukobima između Židova i seleukidske vlasti, a u njemu glavnu ulogu igra Heliodor. Povezan je s financijskim utjerivanjima koja su obilježila njegovu vladavinu. Heliodor je osobno posjetio Jeruzalem i pokušao je ući u Svetinju nad Svetinjama i konfiscirati neka blaga koja su se nalazila pohranjena u Hramu. Pokušaj je bio osujećen. Jedina bilješka o tome koja je došla do nas potječe iz Druge knjige Makabeja, koja objavljuje da su Heliodora u Hramu zaustavili anđeli koji su ga okrutno izbičevali i izbacili ga van. Ovu priču je lako racionalizirati, ukoliko je to uopće vrijedno učiniti. U stvari, racionalizacija je počela već u to vrijeme, jer su protivnici Vrhovnog svećenika izjavili vlastima da je to njegova podvala kojom bi izbjegao izvršiti zahtjeve vladara.

Ukoliko je vjerska i nacionalistička pobuna u Judeji bila izazvana miješanjem seleukidske vlasti, to miješanje u događaje unutar židovske svećeničke države mi nismo u stanju u potpunosti pratiti. Tamo su se odvijale razne vrste sukoba. Vrhovni svećenik bio je Honya III., kojega su Grci zvali Onias. "Izvjesni Simon" govori nam II. Makabejeva " iz plemena Benjamin, koje je obnašalo službu prostates u Hramu, sukobljavao se s Vrhovnim svećenikom oko kontrole nad gradskom tržnicom". Nitko ne zna što je spadalo u dužnost prostates Hrama, iako znanstvenici s velikom vjerojatnošću pretpostavljaju da je imala neke veze s hramskom riznicom. U ove sukobe bila je umiješana i jedna od najmoćnijih židovskih porodica, kuća Tobiah. O Tobijasima u Jeruzalemu čujemo još u 5. st. Neheimah ga naziva "Amonitom" (IV., 3), no on je u savezništvu s Eliashibom, Vrhovnim svećenikom i ima u Hramu

1 Za općeniti karakter seleukidske vladavine u to vrijeme vidi vol. VII., pogl. V. U Ciliciji je Adana postala Antiohija, Oeniandus postaje Epifaneija, Mopsu - Hestia postaje Seleuceija; u Siriji, Hamath postaje Epifaneija, Gadara mijenja dva imena Antiohija i Seleuceija, Ptolomais postaje Antiohija. Tarz je već u 3. st. prozvan Antiohijom (Fouilles de Delphes, III., 2, br. 208; vidi Rousselove bilješke o I.G. XI., 4, 822).

3

rezerviranu posebnu prostoriju za svoje potrebe (XIII., 4, 5). U 3. i 2. st. pripadnike ove porodice nalazimo na položaju poglavica u amonitskoj zemlji, pa se može pretpostaviti da je porodica tamo imala posjede već u doba Nehemiaha, te da je to bilo ono što je sklonilo Nehemiaha da svom protivniku prišije naziv "Amonit". Tobiah je očito u to vrijeme među jeruzalemskom aristokracijom bio smatran uvaženim pripadnikom židovskog društva, a njegovo ime je potpuno židovsko ("Jahve je bog"). Naravno, moguće je da je Tobiah imao primjesu amonitske krvi ili da je bio obraćenićkog porijekla.

Zeno papirus nam otkriva da je "Tubias" vladar u amonitskoj zemlji za Ptolomeja II., oko stotinu godina prije vremena kojim se sada bavimo. Galerije i prostorije izdubljene u stijeni još se uvijek mogu vidjeti u Transjordaniji, a iznad jedne od njih hebrejskim je slovima zapisano "Tobiah". 1 To nam pokazuje uporište kuće Tobiah u helenističkim vremenima: to bi moglo biti mjesto spomenuto na jednom od papirusa pod imenom "Birta Ammanitis" (birta je aramaička riječ za "tvrđava"); ili bi moglo biti uporište koje Josip (Ant. XII., 230) naziva baris, čime očevidno grecizira tu istu aramaičku riječ. U drugoj polovini 3. st. jedan je od pripadnika Tobijadske porodice, imenom Josip, sakupio ogromno bogatstvo kao sakupljač poreza za ptolomejsku vlast Palestine (vol. VII., str. 193). U vrijeme Seleuka IV. i sama je ova porodica bila iznutra razdijeljena svađama; njezin mladi pripadnik, ambiciozan i nasilan, imenom Hirkan, sa svojom se braćom potukao bodežima. Josip (Ant. XII., 239) nam kaže da su "sinovi Tobijasa" bili branitelji Menelaja (brata od Simona koji je bio prostates), a u Ratovima 1, 31 pripisuje im akciju koju Antiquitates i II. Makabejeva pripisuju Menelaju. To je neke znanstvenike navelo na pretpostavku da su Simon i Menelaj i sami pripadali tobijadskoj kući , iako je raspoloživi tekst protivan takvoj pretpostavci.

Onijasov otac, prethodni Vrhovni svećenik Simon II., se po Josipovim riječima (Ant. XII., 229) udružio sa starijim sinovima Josipa Tobijada protiv Hirkana. Hirkan se povukao u amonitsku zemlju i ovdje uspostavio svoju vlast pljačkajući Arape. On je sagradio tvrđavu u stijeni koju Josip, kako smo vidjeli, naziva baris. Čovjek bi pretpostavio da je kopirao ili povećao tvrđavu svog prethodnika Tobiaha koji je živio u ovom području. Ipak, deponirao je velike sume novca (II. Macc. III., 11) u Hramu u Jeruzalemu na čuvanje, a Onias se pokazao poštenim zaštićujući taj depozit od pljačkanja. Zato bi sada Vrhovni svećenik izgledao kao Hirkanov pristaša i protivnik Tobiadske porodice. Po Josipu,2 Onias je "Tobiahove sinove otjerao iz Grada". Po II. Makabejevoj, upravo je Simon prostates bio onaj koji je potaknuo seleukidsku vlast, iako, istina, na poticaj Apolonija, upravitelja Koala-Sirije, da posegne za hramskim blagom, što je dovelo do Heliodorove posjete.

Nakon što je Antioh Epifan preuzeo tron, intervencija seleukidske vlasti u Jeruzalemu ponovo je dovela do nezadovoljstava koja su podijelila židovski narod. Osobni sukob među vođama sada je bio zakompliciran vjerskim sukobima među onima koji su željeli uvesti helenističku kulturu i onih koji su ostajali pri tradicionalnim običajima i zakonima. Inicijativa za pokušaj helenizacije Jeruzalema nije bila Antiohova; nju su pokrenuli neki krugovi među samim Židovima, a Antiohovo miješanje bilo je samo pokušaj da se do kraja provede proces koji je već započeo. Vjerojatno je ovdje postojala i treća vrsta sukoba, onaj između pristalica seleukidskog kralja i pristalica Ptolomejevića. Još uvijek su postojali oni koji su žalili za prethodnom vlašću i svoje položaje dugovali Egiptu. Kako su svi ovi različiti sukobi djelovali izmiješani zajedno, ne možemo precizno reći; izgleda kao da su oni koji su bili vjerni starim vjerovanjima većinom bili u pro-egipatskom i protu-tobaidskom taboru i smatrali Vrhovnog svećenika svojim predvodnikom.

Nakon smrti Seleuka IV. više ne čujemo za Simona prostatesa. Onias sada ima drugog protivnika - vlastitog brata, Jasona, čija grčka transkripcija imena vjerojatno predstavlja hebrejsko ime Yeshua (Isus). Jason je prešao u tabor zastupnika helenizacije i ubrzo se povezao s Menelajevim bratom Simonom. Obećanjem isplate velikog poreza nagovorio je seleukidsku vlast da ga imenuje Vrhovnim svećenikom umjesto brata. Antioh je nesumnjivo nastojao uslišati želje židovskih helenizatora Pod Jasonom je Jeruzalem pretvoren u grčki grad. Njegovi su građani bili registrirani "kao Antiohejani" (II. Macc. IV., 9), što zasigurno ne znači da su dobili građanstvo glavnog grada Antiohije, već da je sam

1 U Araq el-Amir: vidi opis kojega donosi Butler, Princeton Expedition, Division II., A 1 i d.2 Ratovi 1, 31. Tvrdnja je možda preuzeta od Nikole iz Damaska: vidi Hölscher, P.W. s.v. Josephus.

4

Jeruzalem prozvan još jednom od brojnih Antiohija. Najveći horor za pravovjerne bilo je uvođenje gimnazija, bitnog sastavnog dijela svakog grčkog grada, gdje su mladići, čak i svećenici, vježbali goli i dijelili se su skupine efeboi koji su nosili grčke kape. Kako bismo na ispravan način shvatili stav pravovjernih, moramo se podsjetiti da kada se tradicija, poput one židovskog naroda, kombinira s elementima od velike duhovne i moralne vrijednosti s otvrdnulim običajima i zabranama, za suvremenike nije lako razlikovati stvarno vrijedne elemente od onih konvencionalnih. Tradicija je predstavljena kao jedinstvena struktura i ukoliko se iz nje odbaci vrijednost konvencionalnih dijelova, postoji stvarna opasnost da će i vrijedni dijelovi time biti oslabljeni. Zanimljivo je da su današnji Istočnjaci, ortodoksni Muhamedanci, sve do nedavno veliku važnost pripisivali nošenju tradicionalnog pokrivala za glavu, a prema europskim kapama odnosili su se s gađenjem. Današnji Turci, kao i židovski helenizatori iz 175. BC, odbacili su sve one dijelove islamske tradicije koji su se činili nepotrebnim konvencijama, odbacujući i fes: preostaje nam vidjeti do koje će mjere preostali dio islamske tradicije nastaviti postojati nepromijenjen. Izgleda nevjerojatno da su poganska obožavanja bila dozvoljena u Jeruzalemu, čak i u Jasonovo vrijeme; ali sveto izaslanstvo Židova je bilo poslano na Heraklov (Melkart) pentateterički festival u Tir.

Antioh IV. je svoju pažnju ubrzo usmjerio južnim granicama. Prije 172. umrla je njegova sestra Kleopatra I., kraljica - regent Egipta, a vlast su osvojile dvije dvorske kreature, Eulej i Lenej, obojica barbari i potomci robova. Napuštena je Kleopatrina miroljubiva politika i ratoborna stranka je u Aleksandriji dobivala sve više sljedbenika, stranka koja je željela ratom povratiti Koala-Siriju. Antiohov izaslanik, Apolonije, poslan u Aleksandriju da ga zastupa na krunidbenoj ceremoniji mladog kralja Ptolomeja VI. Filometora, koji je sada imao 14 ili 15 godina, vratio se s izvješćem o planovima skovanim na egipatskom dvoru koji su bili toliko uznemirujući da je Antioh odmah vojskom krenuo na jug sve do Jope kako bi dočekao moguću invaziju. Iz Jope je posjetio Jeruzalem gdje ga je dočekao Vrhovni svećenik Jason, priredivši mu bakljadu. Tada još nije došlo do stvarnog rata između Sirije i Egipta, pa se Antioh vratio na jug.

U Jeruzalemu se dogodio novi sukob - osobno rivalstvo unutar dominantne helenističke stranke. Menelaj, brat Simona prostata, intrigirao je na dvoru i uspio kraljevskim dekretom biti postavljen za novog Vrhovnog svećenika, umjesto Jasona (179./169. BC). Jason se sklonio u amonitsku zemlju u kojoj više nije vladao Hirkan Tobiad. Ubrzo nakon preuzimanja vlasti Antioha IV., Hirkan je shvatio da se nalazi u očajnoj situaciji - nova vlast neće tolerirati neovisnu agresivnu vlast u Transjordaniji - te je počinio samoubojstvo. Sudeći pod II. Makabejskoj, Menelaj nije čak niti pripadao plemenu Levi; on je bio, kako smo vidjeli, iz plemena Benjamin. Njegovo postavljanje na položaj Vrhovnog svećenika bilo je flagrantno kršenje zakona. Jedan grčki oficir s malim odredom vojske bio je stacioniran u citadeli (akropolis) Jeruzalema sjeverno od Hrama (II. Macc. IV., 28).1

U zimu 170.- 69. Antioh je bio u Ciliciji, gdje su izbile nevolje zato što su gradovi Tarz i Malus odbili biti pripisani kao apanaža kraljevoj konkubini Antiohiji. U njegovoj odsutnosti upravljanje Sirijom bilo je prepušteno izvjesnom Androniku, koji je, nesumnjivo, bio zadužen i za dječaka - kralja Antioha, sina Seleuka IV. Andronik ga je sada, očito, uklonio. Taj je zločin prouzročio veliko zgražanje naroda u Antiohiji, pa je njegov stric po povratku izjavio da u tome nije sudjelovao. Pogubio je Andronika. Izgleda pouzdanim da Andronik ne bi ni počinio taj zločin da nije vjerovao kako time Antiohu čini uslugu koja će mu donijeti njegovu naklonost.

U bilješkama o egzekuciji Andronika nakon Antiohovog povratka iz Cilicije koje donosi II. Makabejska, ni riječi se ne kaže o malodobnom kralju. Andronikov zločin, zbog kojega se narod sa zgražanjem pobunio i Antioh prolio suze žalosnice, bilo je ubojstvo Vrhovnog svećenika Oniasa III. Nemamo razloga sumnjati da je Andronik prouzročio ubojstvo Oniasa otprilike u isto vrijeme kada je ubio malodobnog kralja; ali židovski pisac, što se sada općenito priznaje, pripisuje Oniasovom ubojstvu osjećaje, ili iskazivanje osjećaja, koje je narod i Antioh IV. stvarno pokazivao zbog ubojstva kraljevskog dječaka (Diodorus XXX., 7, 2; Johannes Antioc. frag. 58).

1 Ne treba ju identificirati s akrom o kojoj se kasnije govori: vidi E. Schürer, Gesch. der Volkes Izrael, vol. I., 4th ed., str. 198.

5

Stari Vrhovni svećenik boravio je u Antiohiji, vjerojatno od vremena smjenjivanja Jasona. Očito je postojao rizik da ga u Antiohiji ubiju Židovi iz suprotne frakcije, jer je izvršio žrtvovanje u proročištu Apolona u Dafni. Kada je Menelaj došao u Antiohiju u zimu 170./69., tijekom kraljevog odsustva u Ciliciji, kako bi objasnio zašto ne stiže povećani porez koji je obećao, uspio je ubijediti Andronika da Oniasa treba ukloniti. Vrhovni svećenik bio je naveden da izađe iz svetišta i bio je na mjestu ubijen. Za pravovjerne bio je istinski Pomazanik Božji, "Mesija" koji je sasječen (Danijel IX., 26). Poslovi oko tributa iz Jeruzalema načinili su nevolje. Menelaj je da bi nadlicitirao Jasona ponudio više nego je mogao prikupiti bez pljačkanja Hrama. Dok je bio odsutan u Antiohiji, njegov brat Lizimah, kojega je ostavio da vodi poslove, stavio je ruke na dio zlatnog namještaja Hrama. To je prouzročilo ulične nerede u kojima je Lizimah ubijen. Dvor je bio sklon Menelaja smatrati odgovornim za nerede, a pobunjeni narod poslao je izaslanike koji su optužili Menelaja pred kraljem dok se ovaj nalazio u Tiru. Ali Menelaj je uspio poslati mu glasnika, Ptolomeja sina Dorimenesovog, kojega je kralj saslušao. Tako je Menelaj kraljevskom voljom bio potvrđen na svojoj funkciji.

505IV. EGIPATSKI RAT I MAKABEJSKI USTANAK

U ljeto 169. stvarno je došlo do rata između Sirije i Egipta. Pod lakoumnim rukovodstvom Euleja i Leneja sakupljena je vojska za invaziju Palestine. Tada je Antioh, koji je dobivao obavijesti o svemu što se sprema, udario prvi. Već je poslao svog ministra financija, odvratnog Herakleida, da podmićivanjem ubijedi Senat kako je Egipat agresor, što je stvarno i bio. Herakleid se morao pojaviti u Rimu početkom ljeta 169.;1 Rim je trenutačno imao pune ruke posla oko makedonskog rata; time je Antioh imao nade za samostalnu vojnu akciju protiv Egipta. Susreo je egipatsku vojsku prije nego je ona prešla pustinju koja razdvaja Egipat i Siriju i odbacio je nazad istim putem. Nakon toga je Antioh upao u Egipat. Aleksandrovi veliki vojskovođe Perdika i Antigon, nisu uspjeli u pokušaju proboja kroz prednju obranu Egipta; Antioha Velikog potukao je Ptolomej Filopator na sirijskom kraju pustinje; niti jedan vojskovođa nije napao Egipat iz Sirije nakon što je to učinio Aleksandar prije 163 godine. Antioh se dokopao granične tvrđave Peluzij nekom varkom koju Polibije (XXVIII., 18) smatra nedostojnom. Tada je krenuo prema Nilu do Memfisa, što je prirodni put za invazora. Dvor u Aleksandriji tresao se u panici, a mladi je Ptolomej pokušao pobjeći morem. Antioh je imao sreće i zarobio ga. Stanovnici Aleksandrije pokazali su nešto duha u ovoj krizi. Postavili su kraljevog mlađeg brata, koji će 24 godine kasnije postati poznat kao Ptolomej Euerget II., na tron i dali mu ministre učinkovitije nego su to bili bivši robovi iz prethodne vlasti. To je Antiohu dalo šansu da se postavi kao branitelj prava legitimnog kralja, kojega je držao zarobljenim u Memfisu. Jerom, koji slijedi Porfirija, kaže nam da se Antioh u Memfisu sam okrunio za faraona po tradicionalnim egipatskim ritualima. To bi bili proturječno tvrdnjama o podršci pravima Ptolomeja Filometora. Bilo bi i opasna provokacija Rimu, koji bi teško pristao vidjeti Egipat i Siriju ujedinjene pod Seleukidima. Ipak, za čovjeka Antiohovog karaktera izazov sudjelovanja u prastarim i mističnim ritualima faraonske krunidbe dok je u Memfisu kao njegov osvajač, mogao je biti previše veliki da bi se imalo obzira prema strahovima od rimskog mišljenja.

Iz Memfisa je Antioh krenuo na Aleksandriju, a grad je pripremao obranu. Poslanici iz Atene, Ahejske Lige i raznih grčkih država, koji su se u to vrijeme zatekli u Aleksandriji, susreli su Antioha nedaleko Saisa i nastojali posredovati. Ubrzo je sirijska vojska odsjekla Aleksandriju od ostatka Egipta, ali su njene komunikacije morem još uvijek ostale otvorene. Došlo je novo poslanstvo s Rodosa kako bi pokušalo još jedno posredovanje. U svjetlu opasnosti koju je svim helenskim i helenističkim državama predstavljao Rim, osjećalo se poželjnim zaustaviti sukobe između Sirije i Egipta. Antioh se gradio spremnim prihvatiti mir čim Aleksandrijci ponovo prihvate zakonitog kralja Egipta, Ptolomeja Filometora. Nije nastavio zaokruživati opsadu Aleksandrije. Pred kraj 169. povukao se iz Egipta , ostavljajući Ptolomeja Filometora kraljem u Memfisu i mlađeg Ptolomeja kraljem u Aleksandriji. Ovo povlačenje u trenutku kada se učinio gospodarom Egipta i kada je Aleksandrija počela osjećati nestašice zbog opsade, čini se čudnim. Ali se zasigurno nadao da će Egipat ostati paraliziran zbog rivalstva među dvojicom kraljevske braće. Zadržao je garnizon u Peluziju.

1 W. Kolbe, Beiträge zur syrischen und jüdischen Gescichte, str. 34.

6

Dok je Antioh bio u Egiptu, u Jeruzalemu su se dogodile nove nevolje. Palestinom je proletjela lažna glasina da je Antioh mrtav. Jason se odmah vratio iz Transjordanije s grupom sljedbenika, provalio u Jeruzalem i počeo Menelajeve sljedbenike nabijati na mač. Nesumnjivo je na svojoj strani imao veliki dio naroda, no Menelaj je, vjerojatno uz pomoć vladinih trupa koje su iz citadele nadgledale Hram, na kraju uspio suzbiti nemire. Za Antioha je to, prirodno, značilo da je stanovništvo Jeruzalema, vitalne točke njegove granične obrane, bilo na strani Ptolomeja. Po povratku iz Egipta, u drugoj polovini 169., krenuo je suzbiti nezadovoljni narod pod Vrhovnim svećenikom kojega je sam imenovao. Nešto je krvi poteklo ulicama, ali nečuveni zločin koji je većina pravovjernih uzela srcu je Antiohov ulazak u Svetinju nad Svetinjama, te iznošenje velike količine zlatnih i srebrnih posuda iz Hrama. Ovoga puta se nisu pojavili nikakvi anđeli da bi zaštitili Kuću Božju.

Tijekom slijedeće godine Antioh se suočio s problemima. Dvojica braće u Egiptu su se dogovorili ujediniti protiv svog ujaka. Filometor se vratio u Aleksandriju i dogovoreno je da će vladati Egiptom zajednički kao sukraljevi. To je neizbježno ponovo donijelo Antioha i sirijsku vojsku nazad u Egipat u proljeće 168. Ptolomejsko kraljevstvo nije moglo ponuditi učinkoviti otpor. Ptolomej Makron, upravitelj Cipra, prešao je na stranu Antioha i zadržao svoje snage na otoku. Izaslanici dvojice kraljeva uzaludno su pokušavali doći do sporazuma s Antiohom prije nego je prešao granicu. Zahtijevao je formalno pripajanje Peluzija i Cipra seleukidskoj kući. Njegova je vojska još jednom marširala od granice do Memfisa i zatim na Aleksandriju. Tada je došlo do čuvene scene u kojoj je u Eleuzisu, predgrađu Aleksandrije, Antioh susreo Popilija Lenasa, predstavnika Rima (str. 284). Osvajanje Makedonije konačno je oslobodilo Rim. Antioh se morao u potpunosti povući iz Egipta i Cipra. "Brodovi Kittim krenuli su na njega i on je bio ožalošćen i vraćen" (Danijel XI., 30).

Ukoliko je Antioh ponovo morao vidjeti Egipat kao nezavisnu silu, tim je još važnije postalo Palestinu organizirati kao seleukidsku provinciju. Godine 167. poduzeo je čuveni korak kojim je pokušao suzbiti vjersku osobitost Židova i njihove forme obožavanja preobratiti na grčki način. Vjerojatno mu je izgledalo da, ukoliko je stranka unutar Židovstva koja je bila najtvrdoglavije odana židovskim vjerskim ekscentričnostima ujedno i stranka koja podržava ptolomejsku kuću, tada će provođenjem helenizacije do kraja u Jeruzalemu doći do uspostave vlasti onih koji su odani seleukidskoj vlasti. Naravno, on nije imao nikakvog saznanja o stvarnom značaju hebrejske religije: nije imao pojma u što se upustio.

Antiohova politika unifikacije svog kraljevstva na osnovama zajedničke helenske kulture u Jeruzalemu se sukobila s drugom tradicijom različitom od bilo koje druge na svijetu. Još od vremena Jasona Jeruzalem je bio nazvan Antiohijom i dobio je mnoge karakteristike grčkog grada. Ali stari vjerski rituali i dalje su se obavljali u Hramu i nikakav se bog ovdje nije nastanio osim Jahve. Do te je točke helenizacija vršena dobrovoljno od strane dijela židovskog naroda: nastavak ovog procesa koji je zamijenio Jahvu Zeusom Olimpijskim i Dionizijem bio je nametnut Židovima od Antioha. Prvi korak bio je kada se Apolonije, zapovjednik mizijskih plaćenika, pojavio sa svojom vojskom ispred grada, ali je skrivao svoje neprijateljske namjere sve dok nije osigurao bazu unutar grada, nakon čega je na Sabbath bacio vojsku na gomilu. Mnoštvo stanovnika je odvedeno u roblje. Sagrađena je nova tvrđava koja je držala Jeruzalem u šahu. Lokacija koja je izabrana za nju bila je na mjestu starog "grada Davidovog", južno od Hramskog brda, koje je u to vrijeme još uvijek od njega bilo odvojeno depresijom, iako kasnije promjene ovu razliku u visini nisu ostavile vidljivom do današnjeg dana. Izgrađene su moćne fortifikacije i znatna sila nežidovskih vojnika postavljena je kao stalni garnizon. To je tvrđava koju grčki izvori nazivaju akra.

Nakon toga je helenizacija javne religije bila izvršena silom. Jahve je vjerojatno identificiran s Dionizijem; u svakom slučaju Hram je bio sada posvećen Zeusu Olimpijskom. Slične mjere su poduzete i prema Samaritancima; hram Jahve na brdu Gerizim također je proglašen hramom Zeusa Kseniosa (II. Macc. VI., 2) ili Zeusa Heleniosa (Josip, Ant. XII., 263). Židovske knjige prikazuju Samaritance kao da su se radosno priklonili kraljevoj politici, a Josip donosi nešto što bi mogla biti peticija Samaritanaca Antiohu kojom su oni sami tražili konverziju svog hrama. To bi mogao biti, kako neki pretpostavljaju,1 židovski falsifikat, ali čovjek lako može zamisliti postojanje helenizatorske

1 E. Meyer, Ursprung und Anfänge des Christentums, vol. II., str. 154, bilj. 3. Vidi vol. VII., str. 191 i d.

7

stranke među Samaritancima, kao što je postojala i među Židovima. Ukoliko je među Samaritancima također postojala skupina pravovjernih, tada nam naši židovski izvori ne dozvoljavaju da čujemo ništa o njima. U Jeruzalemu je jedan prikaz Zeusa Olimpijskog postavljen u Hramu, koji je, može se pretpostaviti, izrađen po liku samog Antioha sakrivenog iza brade.1 Židovima je na njihovom vlastitom jeziku objašnjeno da je to Baal Shamin, "Gospodar Nebesa". Kraljevske uredbe učinile su kažnjivim provoditi Zakon, obrezivati djecu, posjedovati knjige Zakona, odbijati jesti svinjetinu. 25. prosinca 167. BC, na poganski festival "svjetla" koji slavi ponovno rađanje sunca, podignut je grčki žrtvenik na mjestu starog oltara u hramskom dvorištu (možda "gnušanje od pustoši", Danijel IX., 27). "Žrtvovanje i prinošenje" koje je svakoga dana održavalo vezu između Jahve i njegovog naroda, prestalo je.

Sada imamo ono što do sada nikada nije bilo, progoni u potpunosti na vjerskoj osnovi. U prvoj fazi ovih progona pravovjerni su trpjeli mučeništvo. Ukoliko bi ih vladine snage napale na Sabbath, ne bi pružali nikakav otpor. Priča o Sedmorici Subraće koji su pretrpjeli mučeništvo zbog svoje vjere, postala je kasnije osnovom martirologije kršćanske Crkve. Druga faza otpočela je kada su se grupe pravovjernih počele udruživati i vršiti protunapade i odlučile da će se braniti čak i na Sabbath. Ovu fazu pokrenuo je svećenik Matatija iz kuće Hašmon, čiji su se obiteljski posjedi nalazili u malom gradu Modiin. Matatija je posjekao preobraćenog Židova koji se spremao izvršiti žrtvovanje ispred kraljevog službenika u Modiinu, a ubio je i samog službenika. Nakon toga je sa svojih pet sinova pobjegao u divljinu, gdje su formirali jezgro grupe koja je izbjegavala hapšenje, sakupljala sljedbenike po gradovima i selima u unutrašnjosti i ubijala helenizirane Židove. Mala skupina je neprestano rasla kako su joj se priključivali "božanski" (Chasidim). Sam Matatija je umro ubrzo nakon otpočinjanja nove faze (166./5. BC); ali njegovi sinovi, petorica braće iz kuće Hašmon (Hasmonejska porodica, kako ju najčešće nazivaju), nastavili su predvoditi nacionalističke skupine. Treći brat, Juda (Judas), bio je najbolji vojnik među njima i dobio je vojno zapovjedništvo. Njegov nadimak Makabej (Maccabaeus) obično se objašnjava kao da znači "čekić" (makkabah), ali oko ove pretpostavke postoje neke lingvističke poteškoće. Nedavno je izneseno mišljenje da je ovo ime aluzija na Isaiju LXII., 2, i da znači "imenovanje Božje".2

Sukobi između nacionalističkih skupina i lokalnih snaga seleukidske vlasti bili su uspješni za nacionaliste. To se oslikava u bitkama koje je Juda vodio protiv Apolonija i protiv Serona (I. Macc. III., 10 - 25). Povijest židovskog rata za nezavisnost nesumnjivo pokazuje da kada je god snaga seleukidskog imperija ozbiljno bačena protiv židovskih bandi, ona bi bila razbijena u sukobu. Stvarno ne smijemo zamišljati Židove toga vremena poput Židova iz srednjovjekovne Europe, kao neratoboran narod koji je podvrgnut stalnim progonima i koji se bavi novčarstvom. Politika kršćanskog Rimskog Carstva bila je ta koja je zabranila Židovima nošenje oružja i proizvela onaj tip koji je kasnije bio uobičajeno smatran židovskim. Židovi iz Palestine u 2. st. BC nisu se razlikovali ni po kakvoj većoj sklonosti prema trgovini i financijama. Čak i pred kraj 1. st. AD Josip je mogao napisati "Mi nismo narod trgovaca" (Contra Apion. I., 60). U Palestini je glavno zanimanje Židova bila poljoprivreda i stočarstvo. Židovi su bili traženi i kao dobri vojnici; čujemo za židovske garnizone u gornjem Egiptu u 5. st. BC: Ptolomejevići su židovskim vojnicima dodjeljivali parcele i naseljavali ih u različitim dijelovima zemlje; Antioh III. je činio isto u Maloj Aziji. Ptolomej Filometor i Kleopatra III. su, kasnije, imali vojske kojima su zapovijedali židovski vojskovođe. Da bi si dočarali grupe pod Judom Makabejcem ne smijemo zamišljati Židove iz srednjovjekovnih ili današnjih vremena, već narod više nalik na strašne monoteističke ghazis na granicama Indije - Afganistance i Pakistance. Protiv takvih očajničkih boraca, ispunjenih plamenom vjerskog zanosa, može biti da su vladine trupe, regrutirane među heleniziranim sirijcima ili polumakedoncima iz seleukidskog imperija, bile često slomljene, čak i tada kada su imale znatnu brojčanu nadmoć. No, vladini resursi u brojevima i opremi bili su toliki da se židovske bande nisu mogle suprotstaviti kraljevskim snagama kada je jednom velika vojska izašla na bojno polje. Juda je predstavljen (I. Macc. III., 18) kako govori svojim sljedbenicima "Nebu je to svejedno, biti izbavljen od mnoštva ili od nekolicine". No, ukoliko je netko trebao dobiti pobjedu u bici na osnovu božanske naklonosti, mora se primijetiti da je u Palestini u 2. st. BC, kao i najčešće na drugim mjestima, nebo bilo na strani velikih i dobro opremljenih bataljuna.

1 Antioh se na ovaj način pojavljuje kao Zeus na nekim novcima. Vidi Volume of Plates III., 12, i.2 A.A. Bevan u Journal of Theol. Studies, XXX., 1929., str. 191 i d.

8

510V. KNJIGA DANIJELOVA

Vjerojatno je 166. BC, kada su "božanski" još uvijek morali gledati kako se potire njihova vjera, kada su još uvijek bili u nemogućnosti svoj Hram izbaviti od zlouporaba koje su ga zagadile, kada su se dani nemira i tame još uvijek nastavljali, čak iako su neki zeloti među narodom uzeli mač u ruke i njime odbacivali vlast koja ih je pritiskala, vjerojatno je tada izdana Knjiga Danijelova. Njene kopije počele su prelaziti iz ruke u ruku među "božanskima". Vjerovali su da je to djelo proroka koji je živio u Babiloniji prije nekih 370 godina. Tko je bio taj čovjek za kojega nitko nije čuo sve do sada? Samo pismo daje odgovor: ono je bilo skriveno po Božanskoj zapovijedi sve do kritičnog momenta kada njegova poruka bude bila potrebna. Prvi dio knjige, koji se sastoji od serije priča koje prikazuju Danijela i njegove pratioce vjernima svojoj religiji unatoč moćnim omrznutim kraljevima, možda je bio i ranije u opticaju; te su priče, u svakom slučaju, mogle cirkulirati i prije Antiohovog vremena; ali drugi dio, koji se sastoji od vizija o putu kroz koji svijet prolazi, bar onoliko koliko se tiče Izraela, sastavljen u simboličnoj imaginaciji ili u govornoj praktičnosti anđeoskih interpretatora, po svom se sadržaju stavlja malo prije perioda početka vjerskih progona i vraćanja Hrama.

Ona oslikava grčku vlast kao četvrtu pogansku vlast kojoj je božji narod podvrgnut još od Babilonskog sužanjstva. Vjerojatno je iz nekih tradicionalnih razloga stvorena shema o četiri kraljevstva. Jer su, u stvari, postojala samo tri - babilonsko, perzijsko i grčko - makedonsko - pa je perzijsko podijeljeno u dva, medijsko i samo perzijsko, iako autor u poglavlju VIII. pokazuje da je svjestan njihove praktične jedinstvenosti kada Mediju i Perziju obilježava istim životinjskim amblemom, dvoglavim ovnom. Grčko kraljevstvo sa svojom moći razaranja i uništavanja je najstrašnije od svih, što možemo vrlo lako razumjeti sa stajališta "božanskih" koji su vidjeli kako helenizam razara stare nacionalne tradicije na način na koji to niti Babilon ili Perzija nisu činili. A u grčkom kraljevstvu zlo je koncentrirano u sotonskoj figuri Antioha Epifana, "malog roga", koji je svojom tvrdnjom da je sam božanstvo usporedio sebe s Bogom nad bogovima, prouzročio je da žrtvovanje i prinošenje prestane i u Hramu je postavio sliku Baal Shamina, čije ime autor predstavlja frazom u kojoj "Baal" zamjenjuje s "Gnušanje", a Shamin, Shomem s "Pustoš".

Ali knjiga je umirujuća u toj mjeri što "božanskima" govori da sve što se dogodilo spada u božanski plan, da je sve zacrtano davno prije, da taj plan predviđa brzo oslobađanje. Nemiri trebaju potrajati samo tri i po godine, "vrijeme, vremena i podijeljeno vrijeme". U jedanaestom poglavlju istražuje se suvremena povijest, u onoj mjeri u kojoj se tiče Židova, od vremena Aleksandra do sadašnjeg vremena. Šira primjenjivost je postignuta time što nisu davana nikakva imena: seleukidski kraljevi naznačeni su terminom "kralj sa sjevera ", a Ptolomejevići terminom "kralj s juga ", ali događaji su opisani s dovoljno pojedinosti da bi ih se moglo s lakoćom prepoznati. Sve do točke kada "kralj sa sjevera" uvodi obožavanje stranog boga i postavlja poganski garnizon u akri, bilješke slijede stvarnu povijest; nakon toga prelazi na priču, onakvu kakvu autor zamišlja da će biti, proročanstvo koje nikakav stvaran tijek događaja nije slijedio, osim u tome što je okončanje vjerskih nemira stvarno došlo brzo, a staro obožavanje u Hramu obnovljeno. Autor predviđa da će Ptolomej započeti novi osvetnički rat i da će Antioh još jednom doći na jug s nebrojenom silom, mornaričkom i kopnenom. Seleukidska vojska će proći preko južne Palestine, preko Judeje, kroz Edomite i narodi Transjordanije će izbjeći potpuno uništenje. Antioh će još jednom pregaziti Egipat i nakupiti se ogromnog plijena. "Ali vijesti sa istoka i sjevera će ga uznemiriti" - partska opasnost. Vratit će se u Palestinu da bi susreo novog neprijatelja, koljući kako napreduje. "I pobost će šatore svog logora između mora i svete planine Radosti", i ovdje, negdje u filistejskoj ravnici, sjeverno od Gaze, "konačno će naći svoj kraj i neće biti nikoga da mu pomogne". Njegov kraj biti će natprirodno božje djelo: "bez ruke", kako autor kaže na ranijem mjestu (VIII., 25), "biti će slomljen".

Izgleda da je knjiga napisana nakon što su privi uspjesi hasmonejske braće donijeli ohrabrenje. Pravovjerni su još uvijek patili "od mača i od plamena, od zarobljavanja i od pljačke", ali Danijel je predstavljen da je prorekao kako će "oni dobiti malo pomoći; a mnogi će se sami pridružiti na

9

prijevaru" (XI., 34). Ova posljednja fraza se možda odnosi na one koji su pred strahom od hasmonejskih bandi neiskreno izjavljivali podršku "božanskima".

Knjiga Danijelova je možda najraniji dokument1 ove vrlo široke "apokaliptičke" literature koju su Židovi nastavili stvarati kroz slijedeća tri stoljeća, a nakon toga kršćani. Židovski apokaliptici se svi javljaju pod pseudonimima: tvrde da su djelo nekog proroka iz daleke prošlosti, koje je bilo skriveno do pravog trenutka. Razlikuju se od prijašnjih hebrejskih proročanstava po davanju formalne skice svjetske povijesti: slijed epoha se razlikuje po borbi između dobra i zla sve do konačnog trijumfa dobra i dolaska kraljevstva Božjeg. Moguće je da se ovdje može vidjeti utjecaj perzijskog zoroastrizma. Glavna važnost ove literature je u razvoju hebrejske vjere je u tome što je među Židovima proširila nova vjerovanja u zagrobni život pojedinca - bilo da je taj život smatran duhovnim postojanjem ili uskrsnućem tijela ili kombinacijom oba - i u božanski kozmički plan koji stvara ljudsku povijest. Rabinski judaizam, koji je obraćao malo pažnje na apokaliptičku literaturu, preuzeo je iz te literature čvrsto vjerovanje u besmrtnost osobe i u "svijet koji će doći", dok je kršćanski stav prema svijetu u osnovi označen nadom. Teško možemo sumnjati da su upravo mučeništva za progona Antioha Epifana bila ta koja su među Židovima živima i važnima učinila vjerovanja o budućem životu. U Danijelu, gdje još nema najave općeg uskrsnuća, izraženo je vjerovanje da će mučenici koji nisu primili svoju nagradu na ovom svijetu, te grješnici koji nisu bili pravedno kažnjeni, posljednjeg dana ponovo biti uskrsnuti zbog nagrade ili patnje. "Mnogi od onih koji spavaju u prašini zemlje će se probuditi, neki za vječni život, a neki za sramotu i vječni prezir. A oni koji budu mudri sjati će kao svjetlost nebeskog svoda; a oni koji su mnoge okrenuli na pravu stranu kao zvijezde na vijeke vjekova" (XII., 2, 3). Ni u jednom ranijem hebrejskom spisu vjerovanje u budući život nije bilo toliko jasno ustvrđeno.

513VI. ANTIOH NA ISTOKU, HASMONEJCI

Antioh Epifan u proljeće 165. nije pokrenuo nikakvu znatnu silu protiv židovskih grupa. Pripremao se iskoristiti svoju vojnu snagu u drugom pravcu. Od kada je njegov otac povratio istočne provincije prije nekih 40 godina, partska je moć izrasla do opasnih razmjera.2 Vjerojatno se već i Perzija odvojila iz seleukidskog posjeda i bila pod domaćim vladarima. Partijom je u to vrijeme vladalo šest Arsacesa i Mitridat I. (171. do 138. BC). On je osvojio sjeverno područje Medije oko Rhage, iako je južnu Mediju, zajedno s kraljevskom prijestolnicom, Ekbatanom, držao Miležanin Timarh kao upravitelj seleukidskih kraljeva. Ne čujemo ni o kakvoj neposrednoj opasnosti od partskog napada: Mitridat je vjerojatno bio zaposleniji na istoku, osvajajući područja grčkog vladara Baktrije. Ali bilo je očito da izrastanje takve sile u Iranu od seleukidskog kraljevstva traži ojačavanje u istočnim graničnim provincijama. Zato se u proljeće 165. Antioh s glavninom vojske svog kraljevstva uputio u područja iza Eufrata i Tigrisa. Ostavio je Judeju u lošem stanju. Sam Jeruzalem je nesumnjivo izgledao siguran, a Menelaj je vjerojatno nastavio obnašati dužnost Vrhovnog svećenika u heleniziranom Hramu. Ali grupe pobunjenika pod vodstvom hasmonejske braće bile su sve jače i suradnici vlasti u udaljenijim mjestima mogli su u svakom trenutku biti iznenada pregaženi od divljih boraca, nabijenih vjerskim zanosom, koji bi se na njih bacali iz divljine.

Antiohu je židovski problem vjerojatno izgledao previše malim uznemiravanjem u usporedbi s ogromnom partskom opasnošću na istoku. Neki današnji znanstvenici govore sarkastično o židovskim knjigama koje stvari u Judeji predstavljaju kao najvažnije stvari na svijetu i smatraju da je glavna Antiohova preokupacija bila oko slabog uspjeha njegovih snaga u obračunima sa židovskim bandama. Nesumnjivo, s Antiohovog gledišta židovske knjige uvelike pretjeruju u važnosti događaja u Judeji, kao i što s gledišta perzijskog kralja grčke knjige prilično preuveličavaju važnost bitke kod Maratona. Što se tiče utjecaja koji će sve to imati na buduću povijest čovječanstva, i grčke i židovske knjige su u pravu. Jer od svega što se dogodilo u Antiohovom kraljevstvu, događaji u Judeji su daleko najvažniji po svojim učincima na um čovjeka iz budućih vremena.

1 R.H. Charles smatra da su neki dijelovi knjige Enokha raniji od Danijela (Pseudepigraphia, str. 170, 171).2 O partskom imperiju vidi slijedeći svezak IX.

10

Kada je krenuo na istok, Antioh je svog malodobnog sina, Antioha, ostavio u Siriji. Izvjesni Lizijas, koji je imao rang Rođaka, trebao je kralja zamjenjivati u Siriji tijekom njegova odsustva i nesumnjivo je bio zadužen i za malog princa. O Kampanji Antioha IV. na istoku imamo samo djelomična saznanja. Izgleda da je otpočeo napredovanjem u Armeniju, kojom je za njegova oca upravljao Artaksijas (koji je vjerojatno porijeklom bio Perzijanac) kao satrap seleukidskog kralja (str. 140, bilj. 1). Nakon Magnezije Artaksijas se proglasio neovisnim. Sada se Artaksijas još jednom pognuo pred seleukidskom silom i nakon podvrgavanja nastavio je upravljati Armenijom. Pretpostavka je da davanje imena Epifaneia za Ekbatanu indicira privremenu Antiohovu prisutnost u glavnom gradu Medije. O njemu čujemo i u Babiloniji gdje je jedan stariji grčki grad, jedna od Aleksandrija, bio obnovljen kao još jedna od Antiohija. Možda je upravo tada satrap Numerin, koji je za Seleukide upravljao Mesenom (Basra), vodio bitku protiv Perzijanaca (Plin., N.H. VI., 152). Nakon toga o njemu čujemo u Elimaisu, brdovitom području Kuzastana, gdje je njegov otac zaglavio pri pokušaju pljačkanja lokalnog hrama. Antioh Epifan je na isti način u ovoj pokrajini pokušao popljačkati hram Nanaije (vol. VII., 163 i d). Domoroci su ga odbacili, ali za razliku od svog oca uspio je spasiti goli život. Izgleda da je nakon ovoga dobio neku bolest koja mu je djelovala na mozak. Polibije spominje priču da je kao kaznu za sramotu koju je nanio božici natprirodnom silom bio poremećen. Kod Gabe u Mediji (Ispahan) umro je usred ostvarivanja svojih planova, u proljeće ili ljeto 163. BC. Prije smrti, prema I. Makabejskoj, imenovao je čovjeka od povjerenja, Filipa, regentom tijekom malodobnosti Antioha V. Ukoliko je to istina, tada je morao biti razočaran Lizijasom i namjeravao ga je zamijeniti.

Dok se Antioh nalazio na istoku, Lizijas je pokušao, među drugim stvarima, potisnuti židovske skupine. U ljeto 165. (?)1 nešto je veća vojska, pod zapovjedništvom Nikanora i Gorgiasa, podređenih upravitelju Koala-Sirije i Fenicije, koji je tada bio Ptolomej sin Dorimenov, došla do filistejske obale kako bi ušla u Judeju sa zapada. No, dok se odred pod Gorgiasom kretao uzbrdo kroz brda, Juda Makabejac napao je njegov logor u Emausu i oba odjela vladine vojske natjerao u bijeg. Očito je da su židovske bande, pod sposobnim gerilskim zapovjednikom kakav je bio Juda, bile opasniji neprijatelj nego je to Antiohov dvor pretpostavljao. Slijedeće godine (ljeto, 164.) Lizijas je osobno došao s vojskom kako bi osigurao sve što situacija zahtjeva. Zaobišao je južno od Jeruzalema, do Bethsura, odakle je prilaz gradu bio otvoreniji i lakši, te je ubrzo ustanovio da je potrebna velika vojska kako bi se Judeja očistila od bandi. Njegova ekspedicija bila je više u cilju snimanja stanja nego stvarnog napada, ali njegovo hvatanje u Beth-suru u nacionalnom sjećanju je ostalo kao još jedna velika pobjeda, "sam Lizijas je pobjegao sramotnim bijegom" (II. Macc. XI., 12).

Rezultati izviđanja donijeli su promjene u politici dvora. Izgledalo je moguće izbjeći zamoran posao uništavanja bandi, što je seleukidski dvor mogao postići ukoliko bi za to upotrijebio svoju punu vojnu snagu, ukoliko dvor pristane na kompromis: da Menelaj ostane Vrhovni svećenik, ali da se pravovjernima dozvoli naseljavanje u Jeruzalemu zajedno s helenizatorima, a da se Hram vrati obožavanju Jahve po tradicionalnom Zakonu: nema više vjerskih progona. Tako je hasmonejskoj braći i njihovim skupinama bilo dozvoljeno ponovo ući u grad. Oznake poganskog kulta bile su uklonjene iz Hrama; bio je pročišćen; izgrađen je novi kameni oltar na mjestu onog poganskog. Na dan 25. prosinca 164. BC Jahvina kuća je ponovo posvećena - na isti dan na koji je prije tri godine uvedeno pogansko obožavanje. Na ovaj dan, kako smo rekli, bio je poganski praznik kojim se obilježavalo trenutak kada se danje svjetlo ponovo počinje povećavati; pa su Židovi s vremena na vrijeme nastavili poštivati ovaj praznik, ali s novim značenjem - "Praznik Posvete Kuće", "Chanukkath hab-bayith", "Encaenia" (Ivan, X., 22). No, Židovi koji su govorili Grčki i dalje su za njega zadržali staro ime "praznik svjetla" (Josip, Ant. XII., 325) i učinili su paljenje svjetiljki dijelom njegova obilježavanja, koje su izvorno bile namijenjene pojačavanju dnevne svjetlosti nakon najkraćeg dana.

Danijelovo proročanstvo da će nemiri potrajati tri i pol godine na taj je način znatno izmijenjeno. "Božanski" su sada u Jeruzalemu dobili ono za što su se borili - toleriranje svoje religije. Kompromis je zahtijevao da oni sa svoje strane pokažu toleranciju prema helenizatorima u Jeruzalemu. To oni neće učiniti. Osim toga, još uvijek nisu osigurali toleranciju za raštrkane koloniste svog porijekla u nežidovskim gradovima Idumeje i Transjordanije, koji su bili izloženi neprijateljstvima od strane 1 U Kolbeovoj shemi ljeto 164.: ali Kolbe eliminira kao izmišljenu prvu Lizijasovu ekspediciju koju I. Makabejska stavlja u 164./3., "godinu koja je uslijedila" nakon ekspedicije Nikanora i Gorgiasa. Ukoliko je Lizijas stvarno organizirao ekspediciju u ljeto 164., tada moramo pomaknuti unazad ekspediciju Nikanora i Gorgiasa u ljeto 165.

11

poganskog stanovništva. Tako su hasmonejske skupine još uvijek bile aktivne 163., ali njihov je zadatak sada bio jurišati na gradove u kojima su progonjene izolirane grupe Židova, masakrirati pogansko stanovništvo i spašene Židove trijumfalno dovoditi u Jeruzalem. Psalm LXVIII. je vjerojatno pjesma komponirana za jedan takav trijumfalni Judin povratak iz Transjordanije: "Ti imaš podršku sa visina. Ti si poveo kolonu zarobljenika ... Gospodin je rekao 'ponovo ću ih dovesti iz Bašana, ponovo ću ih dovesti iz dubina mora, da tvoje veličanstvo umoči svoje noge u krvi, da jezici tvojih pasa od nje mogu biti crveni'".1

U Jeruzalemu je između dviju stranaka bilo svega osim mira. Hasmonejci su se utvrdili na "brdu Cion" (tj. na Hramskom brdu sa starom citadelom sjeverno od Hrama) načinivši zidove i kule kao na tvrđavi nasuprot akre, u kojoj je vladin garnizon nastavio biti pribježištem za helenizatore.2 To nije bilo stanje kojemu su Seleukidi mogli dozvoliti da potraje. Nakon toga je došla iznenadna smrt Antioha Epifana 163. To je osiguralo predah židovskim nacionalistima. Odjednom je izbilo pitanje može li Lizijas zadržati svoj položaj regenta mladog kralja, Antioha V. Eupatora, nasuprot Filipu, kojega je Antioh imenovao na samrtnoj postelji i koji se trenutno mogao vratiti u Siriju na čelu vojske. Tako je Lizijas morao na neko vrijeme ostaviti Židove na miru. Osim toga, sadašnji upravitelj Koala-Sirije, Ptolomej Makron, čovjek koji je 168. upravljao Ciprom u ime kralja Prolomeja, za razliku od prethodnog upravitelja, Ptolomeja sina Dorimenovog, bio je prijateljski nastrojen prema Židovima i zagovarao je politiku pomirenja (II. Macc. X., 12 i d).

Ali 162. garnizon u akri bio je pod jakim pritiskom, a helenizatori su Antiohu poslali ogorčeni poziv za izbavljenje od netolerancije "božanskih". Lizijas je morao nešto učiniti, pa je na Judeju poslao dosta jake snage, opremljene slonovima, koje je vodio on sam zajedno s kraljem - dječakom. Vojska je ponovo zaobišla Judeju i prišla joj s juga. Hasmonejci su utvrdili i posjeli Beth-sur kako bi držali cestu. Lizijas ju je ostavio opsjednutom i nastavio da bi napao sam Jeruzalem. Judine skupine su se uzaludno bacale na kraljevsku vojsku: kod Beth-zachariaha bile su odlučno odbačene. Beth-sur je morao kapitulirati. Samo je činjenica da je Filip konačno prešao preko granice Sirije spasila nacionaliste od konačnog pokoravanja. Dogovoren je novi kompromisni mir. Stara religija mogla se neometano nastaviti, a hasmonejskoj braći je dana amnestija; ali tvrđava nacionalista na Hramskom brdu bila je srušena; vladin garnizon nastavio je držati akru; bio je imenovan novi vojni upravitelj za južnu Palestinu, Hegemonid, a ritual u Hramu trebao je sadržavati i žrtve paljenice za seleukidskog kralja. Menelaj je bio smijenjen kako bi mu se sudilo u sjevernoj Siriji i tu je bio pogubljen. Sada je, vjerojatno, Vrhovno svećenstvo povjerenu čovjeku pravog aronskog porijekla, Eliakimu, koji je ipak pripadao stranci helenizatora i počinio je onečišćenje poganskim ritualima u zabranjenim danima. Uz svoje hebrejsko ime, nosio je i grčko, Alkim, koje je i zvučalo slično. Ukoliko je on sada bio imenovan, hasmonejski vođe su ga ubrzo morali udaljiti od dužnosti. Moglo bi biti da je sada i sin Oniasa III., i sam zvan Onias, koji je prema Josipu (Ant. XII., 237) u vrijeme očeve smrti bio još dijete, pobjegao u Egipat, gdje je dozvolio Ptolomeju izgraditi Hram i uspostaviti kult Jahve u Leontopolisu, načinjene na osnovu Hrama i kulta u Jeruzalemu, koji je postojao sve do 73. AD.

Po Lizijasovom povratku u sjevernu Siriju, on je ovdje našao snage koje je Filip sobom doveo s istoka, spreman boriti se za vrhovnu vlast u kraljevstvu. U sukobu je Lizijas bolje prošao, pa je Filip pobjegao Ptolomeju Filometoru u Egipat. Lizijas, kao regent Antioha Eupatora, osigurao je svoj položaj od neposredne opasnosti; ali još uvijek su postojale okolnosti koje su mu stvarale nelagodu. Mnogi su se još sijećali da je legitimni nasljednik trona bio mladi Demetrije, koji se nalazio u dalekom Rimu. Tetka Demetrija i Antioha Eupatora istovremeno je boravila u Antiohiji sa svojom kćerkom. Ona je bila supruga Ariarata IV., kralja Kapadokije, i bila je (navodno) majka vladajućeg kralja Ariarata V. I nju je, iz nekog razloga, Lizijas smatrao opasnom za svoju vlast i dao je obje ubiti, i majku i kćer. Ubrzo nakon njegova povratka iz Judeje u Antiohiju 162., u Siriju je stiglo izaslanstvo iz Rima kako bi uredilo poslove na istoku, kojemu je predsjedao Gnej Oktavije. Ono je došlo preko Kapadokije, gdje je, naravno, kralj Ariarat tražio da se istraži ubojstvo njegove majke. Kako je to ispričano na drugom mjestu, Oktavija je u Laodiceji ubio neki sirijski Grk u izljevu fanatičnog patriotizma. (str. 285).

1 Vidi R.H. Kennett, Old Testament Essays, str. 175.2 "Cion" iz I. Makabejske tako ne treba identificirati s "gradom Davidovim", koji je akra. Kako je "grad Davidov" onaj kojemu je ime Cion izvorno pripadalo (II. Sam. V., 7), lako može doći do zabune ukoliko se ne razumije promjena u korištenju imena.

12

Lizijas je potom učinio sve što je mogao, priređujući Oktaviju posmrtne počasti i poslavši izaslanike u Rim kako bi ublažio nezadovoljstvo Rimljana. Rim se odlučio. Kada je Demetrije, sada mladić od 25 godina, zamolio Senat da mu dozvoli povratak u Siriju i potvrdi mu pravo na tron, Senat je to odbio. Nakon toga, bez dozvole Senata, uz pomoć svog iskusnog prijatelja, povjesničara Polibija, Demetrije je pobjegao iz Rima i preko Likije stigao u Siriju. Izgleda vjerojatno da iako Senat kao cjelina nije imao saznanja o Demetrijevom odlasku, Polibije je imao razloga vjerovati kako to nije protivno interesima nekih od njegovih moćnih prijatelja unutar rimske aristokracije, iako ga je diskrecija navela da ih prešuti kada kasnije bude pisao bilješke o tom događaju.1

518VII. DEMETRIJE SOTER

Demetrije se iskrcao u feničkom Tripolisu, vjerojatno početkom jeseni 162. Stanovništvo Sirije brzo je prelazilo na njegovu stranu. Vojska je odbila braniti interese Lizijasa i Antioha Eupatora, te ubila kralja - dječaka na Demetrijev mig, prije nego je novi kralj susreo svog nesretnog rođaka. Ali iza Eufrata se Timarkh, pristaša Antioha Epifana, proglasio neovisnim i preuzeo naslov Velikog Kralja Babilonije i Medije.2 Za Demetrija je bilo važno navesti Rim na prihvaćanje fait accompli i priznavanje njega kao kralja. Istovremeno je i Timarkh bio zaposlen u Rimu kako bi dobio priznanje za svoje zahtjeve.3 Rim se oklijevao obavezivati. Još uvijek nije bio spreman priznati Demetrija, jer je bio željan vidjeti slabljenje sirijskog trona, a Demetrije je bio neuobičajeno sposoban i poduzetan: Timarkhu je dao verbalno priznanje, ali nikakvu materijalnu pomoć. Ali rimsko neodobravanje nanijelo je priličnu štetu Demetriju. Ono je sklonilo kralja Kapadokije, Ariarata V. da odbije ruku Demetrijeve sestre, tako da su umjesto prijašnjeg savezništva dvaju dvorova, oni sada postali neprijateljski.

Demetrije se brzo morao pozabaviti trnovitim židovskim problemom. U proljeće 161. delegacija heleniziranih Židova, koju je predvodio Alkim, došla je na dvor i ponovo tražila zaštitu od Hasmonejaca. Alkim je za sebe tražio Vrhovno svećenstvo koje je neko vrijeme obnašao prethodne godine. Hasmonejci su, sa svoje strane, smatrali kako zlovolju Rimljana prema Demetriju mogu iskoristiti za svoj račun. Godine 161. po prvi su puta ušli u diplomatske odnose s ovom zapadnom silom. Jedno je izaslanstvo iz Jeruzalema poslano u Rim i sa Senatom zaključilo sporazum kojim su dobili kvalificirano obećanje rimske pomoći i prijateljstva u slučaju da ih napadne neka vanjska sila.4

Sporazum je bio jedan od onih koje je sklopio Senat bez ratifikacije od strane Naroda, pa zato manje obavezujući. Stavljene su neke sumnje na njegovo postojanje na osnovi da bi priznavanje židovske države kao nezavisne sile bilo casus belli između Rima i Demetrija i da je činjenica da su Rimljani dozvolili Demetriju slamanje Hasmonejaca bez da su im pomogli. Ove primjedbe nemaju snagu u činjenici da se Rim na isti način ponašao prema pobunjenom Timarkhu. Priznao ga je kraljem, ali je isto tako dozvolio da ga Demetrije slomi bez ikakve rimske pomoći. Senat stvarno nije imao nikakve namjere intervenirati oružanom silom u Siriji: želio je samo uznemiriti Demetrija, a to je učinio dajući svoju naklonost njegovim neprijateljima.

Demetrije nije bio čovjek koji bi postupao mlitavo. Njegov vojskovođa Bakhid5 na čelu jake vojske postavio je Alkima za Vrhovnog svećenika u Jeruzalemu i ostavio trupe u zemlji koje će podržati njegovu vlast. Alkima su "božanski" najprije dobro dočekali, kao čovjeka iz kuće Aaron, iako protivniku hasmonejske braće i njihovih sljedbenika. Ukoliko su tijekom zadnjih pet godina nazivi

1 H. Volkmann u Klio, XIX., 1925., str. 382 i d.2 Izdavao je i novac sa svojim portretom. Vidi Volume of Plates III., 14, a.3 Diod. XXXI., 27a, kaže da je Timarkh osobno išao u Rim. E. Meyer smatra to nemogućim. Zasigurno izgleda teško zamisliti Timarkha koji se udaljio iz svoje provincije u takvoj krizi na vrijeme koje mu je bilo potrebno za putovanje u Rim i natrag, posebno zato što nije mogao putovati kroz Siriju, u kojoj je vladao Demetrije, već je vjerojatno morao ići zaobilazno preko Kapadokije, Armenije i pergamskog kraljevstva.4 Za datum ovog ugovora vidi Kolbe, op. cit., str. 36 i d, a za njegov sadržaj E. Täubler, Imperium Romanum, I., str. 240 i d. Michel S. Ginsburg, Rome et la Judée, str. 34 i d.5 On je u I. Macc. VII., 8 opisan kao kurieÚwn ™n tù pšran toà potamoà. Nije sigurno da li to znači da je Bakhid bio upravitelj Mezopotamije ili Koala-Sirije, koja je u aramaičkoj frazeologiji o nekadašnjem perzijskom carstvu činila dio provincije "iza Rijeke". Nema dokaza da je to ime u to vrijeme još uvijek korišteno za Koala-Siriju.

13

Hasmonejac i Chasidim ("božanski") imali isto značenje u primjeni, od sada nadalje između njih se javlja procjep. No, Alkim je ubrzo svojim ponašanjem iznevjerio očekivanja "božanskih" i hasmonejske bande ponovo su pregazile zemlju, nabijajući helenizatore na mač.

Dok je Bakhid vodio operacije u Judeji, Timarkh je počeo napredovati s istoka. Ušao je u savezništvo s Artaksijasom od Armenije, koji je ponovo iznevjerio svoje savezništvo sa Seleukidima. U zimu 161./0., Demetrije je krenuo na istok da bi se obračunao s pobunjenicima. Grčki gradovi iza Eufrata su ga žučljivo podržavali. Timarkh se učinio omrznutim i pred zakonitim kraljem iz stare porodice njegova se snaga raspala. Bio je uhvaćen i podvrgnut pobunjeničkoj smrti. Glavni grad Babilonije, Seleuceja na Tigrisu, dočekao je pobjednika aklamacijama Demetriju Soteru, "Spasitelju". U ljeto 160. Demetrijevi izaslanici su na Rodosu susreli rimsko poslanstvo pod Tiberijem Sempronijem Grakhom, koje je bilo poslano na istok. Grakho je, zbog starog poznanstva iz Rima, bio naklonjen Demetriju i priznao ga je kraljem. Nakon toga Senatu je bilo teško odbiti isto priznanje, tako da kada se u jesen 160. novo sirijsko poslanstvo pojavilo u Rimu, dovodeći sobom Oktavijevog ubojicu i zlatnu krunu, konačno je dobilo formalno priznanje.

Iste godine (160.) bila je poslana nova vojska suzbiti židovski ustanak, pod Nikanorom, zapovjednikom odreda slonova. No, Nikanor je dozvolio da ga Juda iznenadi kod Adase, nedaleko Beth-horona, na 13. adara (ožujak 160.) i poginuo je u bliskoj borbi. Od tada nadalje Židovi su slavili "Nikanorov dan" kao godišnji praznik radosti; Nikanorova glava bila je odsječena i obješena u Hramu. To je bila posljednja Judina pobjeda.

S Demetrijem na prijestolju takva je pobjeda bila samo prolazna. Mjesec dana kasnije Bakhid je ponovo bio u Judeji s vojskom koja je svaki otpor činila beznadnim. Juda je sa šačicom zelota pokušao očajničku borbu i poginuo je u bici (bitka kod Elase, travanj 160.). To je mogao biti kraj židovske pobune, da je seleukidska vlast ostala u čvrstim rukama. Stvari su se izgleda vratile na status quo. Sa strane vlasti dana je ista tolerancija prema židovskoj religiji kakva je bila prije glupih pokušaja Antioha IV., ali politički je židovska država postala podanikom nežidovske vlasti. Alkim je nastavio biti Vrhovni svećenik, što je značilo i toleranciju prema helenizatorima. Nežidovski garnizon je još uvijek držao akru, a unutrašnjost je održavana mirnom sustavom tvrđava. No, Bakhid nije uspio zarobiti trojicu preživjelih od hasmonejske braće, koji su pobjegli u divljinu s dijelom sljedbenika. Najstariji, Ivan, ubrzo je pao u ruke arapskog plemena, koje ga je pogubilo: tako su preostali drugi brat, Simon i najmlađi, Jonatan.

Godinu dana nakon bitke kod Elase, Alkim je umro od moždanog udara, pa je izgleda na neko vrijeme mjesto Vrhovnog svećenika bilo upražnjeno. Godine 157./6. BC Bakhid je pokušao pronaći dvojicu preostale hasmonejske braće iza Jordana. Kada su na ovom pothvatu nastupile poteškoće, napustili su ga helenizatorski Židovi koji su ga i nagovarali na to, pa je došao do zaključka da će biti bolje ako stvori modus vivendi s hasmonejskom braćom koji bi im dozvolio da ostanu u Judeji, iako ne u samom Jeruzalemu. Tako se Jonatan uz vladinu dozvolu uspostavio u Mikhmašu. To je bilo popuštanje stiska seleukidske vlasti - prva koncesija nakon drastičnih mjera iz 160.; a hasmonejskoj braći je pružila priliku za novi početak nakon pretrpljenih udaraca. Od ove točke hasmonejska moć je nastavila rasti, malo po malo, sve dok Judeja nije postala nezavisna kneževina pod hasmonejskim Vrhovnim svećenikom. To slabljenje pritiska nastalo je zasigurno zbog sve većih nevolja koje su okruživale Demetrija tijekom njegove vladavine. Tijekom njene druge polovine Jonatan je, kako nam kažu (I. Macc. IX., 73), iz svoje baze u Mikhmašu "izgonio bezbožnike van Izraela"; drugim riječima, to znači da je tolerancija prema helenizatorima u unutrašnjim gradovima nestala i da su hasmonejske bande ponovo počele dominirati Judejom izvan Jeruzalema, nesumnjivo uz odobravanje velike većine stanovništva.

Demetrije Soter očito je imao neke kvalitete velikog vladara - energiju i veliku hrabrost. Ali izgleda da je bio uskraćen dara za ubjeđivanje ljudi. Do koje je mjere njegova greška to što su mu do 150. BC trojica susjednih kraljeva postali neprijateljima - Atal III. iz Pergama, Ariarat V. iz Kapadokije i Ptolomej Filometor iz Egipta - ne možemo biti sigurni. Moguće je da bi svaki snažni vladar u Siriji izazvao nenaklonost svake od ovih triju sila, kao i onu u Rimu. Pergamski dvor je postavio Antioha Epifana na tron i vjerojatno svoje interese smatrao ugroženima kada je porodicu Antioha Epifana

14

zamijenio predstavnik starije linije. Bio je osjetljiv i na svaki pokušaj sirijskog kralja za povraćanjem utjecaja u Maloj Aziji koji je njegova kuća izgubila nakon Magnezije, a to je izgleda upravo ono što je Demetrije pokušavao kada se umiješao u sukobe između Ariarata V. i njegova brata Oroferna za kapadokijsko prijestolje. Kako je Demetrijev kandidat izbačen iz igre 156. i morao je izbjeći u Antiohiju, kralj Kapadokije postao je Demetrijevim neprijateljem. Demetrije čak nije uspio uz sebe vezati ni Oroferna; nije dugo bio prognanik u Siriji kada je pokušao stvoriti, ili iskoristiti, narodno nezadovoljstvo kako bi izbacio Demetrija s trona: on je, preko majke, bio unuk Antioha Velikog. Nakon toga Demetrije ga je internirao u Seleuceju: još uvijek je mogao biti koristan za uznemiravanje Ariarata. Ptolomej Filometor je prijateljevao s Demetrijem u Rimu, ali kada je 155./4. Demetrije pokušao preoteti Cipar i Ptolomej je postao njegovim neprijateljem.

Demetrije nije bio uspješniji ni u ubjeđivanju vlastitih podanika u Siriji. Postao je omrznut među stanovništvom Antiohije. Niti ovdje greška ne mora biti u potpunosti njegova. Grčko ili helenizirano stanovništvo Sirije bilo je poprilično degenerirano: možda je Demetrije imao dovoljno razloga za prezir prema njima, a njegovo je nezadovoljstvo moralo biti time gore što su njegovi planovi za obnavljanje kraljevstva više tražili kvalitetni ljudski materijal i što je više vidio kako oni propadaju zbog ljudskog faktora. U svakom slučaju, on nije uspijevao sakrivati svoj prezir, a njegovi su ga podanici zbog toga mrzili. Demetrije se povukao iz dodira s njima u samoću dvorca koji je sam izgradio nedaleko Antiohije. Sve više je bijeg od gorčine u duši tražio u vinu. Ali još je uvijek mogao održavati intelektualni interes s odabranim suradnicima: filozofom Filonidom iz Laodiceje, koji je Antioha Epifana preobratio na epikurejstvo i od Demetrija je nastavio primati značajnu pažnju.

Nevolja je bila u tome što su sve susjedne sile i Rim željele vidjeti nekog prezira vrijednog na sirijskom prijestolju. I kralj Pergama je ingeniozno proizveo prezira vrijednu osobu kakva se tražila - mladića imenom Balas kojega je pronašao u Smirni i koji je izvanredno sličio Antiohu Epifanu. Atal je ustvrdio da je ovaj u stvari sin pokojnog kralja. Dano mu je ime Aleksandar i negdje između 158. i 153. Atal ga je smjestio blizu sirijske granice u Ciliciju, kao prijetnju Demetriju. Heraklid, ministar financija Antioha Epifana, sada je izbjegao u Malu Aziju i poveo Aleksandra u Rim. Heraklid je imao osvetiti smrt svog brata Timarkha i to je nakanio učiniti podmićivanjem rimskih senatora. Senat, željan koliko i Atal vidjeti slabljenje sirijske vlasti, je u zimu 153./2. priznao Aleksandra. Prije isteka ljeta 152. Aleksandar je već bio na bojnom i stekao bazu u Ptolemaisu, gdje je imao Ptolomejevu podršku pri ruci i mogao Demetriju zaprijetiti iz nemirne regije Palestine.

Demetrije je sada bio stvarno gadno pritisnut. Bilo mu je žurno pridobiti na svoju stranu koga god može. Hasmonejska braća bila su u položaju osigurati si veliku prednost, ne nekim vlastitim naporom ili novom pobjedom, već preko potreba dvojice suparnika za sirijski tron koji su nastojali nadlicitirati jedan drugoga za njihovu podršku. Demetrije je počeo zapoviješću da se vrate taoci koje mu je dao Jonatan i odobravajući Jonatanu novačenje trupa kao kraljevskom savezniku. Utvrđeni položaji koje je po cijeloj Judeji uspostavio Bakhid bili su napušteni, uz iznimku Beth-sura, koji je postao sklonište za helenizatorske Židove. Jonatan je u potpunosti iskoristio sve prednosti koje mu je davala ova kraljeva odluka, ali nije smatrao da mu duguje nikakvu lojalnost ukoliko mu Aleksandar ponudi nešto više. To je Aleksandar ubrzo i učinio proglasivši Jonatana Vrhovnim svećenikom s titulom "Prijatelja". Na praznik Tabernakula u listopadu 152., Jonatan je počeo prvi puta u Jeruzalemu služiti kao Vrhovni svećenik - kako ga Wellhausen naziva "Vrhovni svećenik milošću Balasovom". Nakon toga je Demetrije nastojao nadlicitirati Aleksandra većim ustupcima. No, ono što nam o njima donosi I. Makabejska X., koja tvrdi da opisuje te ustupke, teško da može biti prijevodom bilo kakvog stvarnog dokumenta, tako da nismo u položaju išta precizno reći o čemu se točno radilo. U svakom slučaju, Jonatan je smatrao dobrom politikom prikloniti se Aleksandru. Iako je on stvarno i mogao biti sin Antioha Epifana, Židovima bi u svakom slučaju bilo bolje pod bezvrijednom kreaturom od kralja nego pod Demetrijem čiju su tešku ruku dobro osjetili.

Prebježništvo Židova izručilo je Palestinu Aleksandru. Demetrije se borio do kraja. Dvojicu svojih sinova, Demetrija i Antioha, poslao je u Knid kako bi ih sklonio od opasnosti. Ptolomej je u podršku Aleksandru uputio odred pod atamanijskim princem, Galestom. Vjerojatno su pergamske i kapadokijske snage provalile u Siriju sa sjevera. Neki od Demetrijevih vojskovođa prešli su na stranu neprijatelja. Stanovništvo Antiohije pobunilo se protiv njega. U konačnoj bici Demetrije je poginuo,

15

boreći se do posljednjeg daha, proboden mnogim ranama (ljeto 150.). Aleksandar Balas postao je kraljem Sirije i Babilonije.

524VIII. ALEKSANDAR BALAS I EGIPAT

Znak pokoravanja Egiptu, koji označava novo stanje stvari u Siriji, bio je i to što je Aleksandar više boravio u Ptolemaisu nego u Antiohiji. Ptolomej Filometor dao mu je za ženu svoju kćerku Kleopatru. (Ova se među brojnim Kleopatrama razlikuje kao Kleopatra Thea). Organizirano je veliko vjenčanje u Ptolemaisu (150./49.) na kojemu je egipatski kralj bio osobno prisutan. Među počasnim gostima bio je Vrhovni svećenik Jonatan, obučen u purpur koji mu je povjerio nežidovski kralj. Bio je unaprijeđen u viši rang - od onoga "Prijatelja" u onaj "Prvog Prijatelja". Također je postao strategos i meridarches Judeje, upravitelj zemlje u kraljevoj službi. Helenizatorski židovi mogli su urlati do neba da ih je vlast iznevjerila - njih koji su pod kraljevim ocem bili ona stranka koja je bila lojalna dvoru i zbog toga trpjeli progone od svojih sunarodnjaka. To su stvarno i bili: kuća Hašmon postala je zauvijek dominantnom snagom u židovskoj državi.

Kleopatra Thea rodila je Aleksandru sina koji je dobio ime Antioh. Kao kralj, Aleksandar se pokazao beznadežno površan i nekompetentan. Upravljanje kraljevstvom bilo je uglavnom prepušteno njegovom ministru Amoniju. U Antiohiji, za kraljevog odsustva, vlast je bila u rukama dvojice vojnih zapovjednika koji su bili dezertirali od Demetrija, Diodot i Hieraks. Demetrijev sin koji je ostao u Siriji, Antigon, bio je ubijen.1 Imamo naznake kako su se sve većim slabljenjem kraljevske snage u Siriji, grčki gradovi sve više počinjali ponašati kao nezavisne države.

Vjerojatno u proljeće 147. postalo je poznato da se Demetrije iskrcao u sjevernoj Siriji ili Ciliciji s vojskom od kretskih plaćenika pod Krećaninom Lasthenom. Kako je Demetrije u najboljem slučaju bio star tek 14 godina, Lasthen je morao biti pravim vođom operacije. Aleksandar je morao krenuti na sjever kako bi branio Antiohiju od legitimnog kralja. Na jugu kraljevstva izbili su novi neredi. Novi upravitelj Koala-Sirije, Apolonije, proglasio se upraviteljem u ime kralja Demetrija. Zbog toga je odmah došlo do borbi između Apolonija, koji je držao obalu i Vrhovnog svećenika u Jeruzalemu. Jonatan je zauzeo Jopu, Azot (Ashdod) i Askalon. U Azotu je spalio hram Zmaja iznad glava bjegunaca koji su se sklonili u njega. Aleksandar, čuvši za ove uspjehe, podigao je Jonatana u najviši red, onaj "Rođaka" i doznačio mu grad Ekron kao osobni posjed.

Ptolomej Filometor pomislio je kako je to trenutak za intervenciju. Došao je s juga s velikom vojskom, ostavljajući garnizone u svim gradovima kroz koje je prošao. Diodor i Josip (možda prepisujući od Polibija) kažu da je njegova prvotna namjera bila podržati svog zeta protiv Demetrija; I. Makabejska kaže da je došao s namjerom zbacivanja Aleksandra. Vrlo je vjerojatno da nije otkrivao svoje namjere i da je želio odlučivati o postupcima iz razvoja događaja.. Gotovo sigurno je da je u svakom slučaju imao namjeru povratiti Koala-Siriju u vlasništvo svoje porodice. Kada je Ptolomej u svojim rukama imao sve priobalne gradove do Seleuceje, izjasnio se protiv Aleksandra, kojega je optužio da je kovao urotu za njegovo ubojstvo. Ruku Kleopatre (koja je sada bila s njim) ponudio je Demetriju. Aleksandar je pobjegao u Ciliciju, a Ptolomej je ušao u Antiohiju. Da je poštovao želju stanovništva Antiohije, sada bi sam preuzeo dijademu Sirije, zajedno s onom Egipta; ali bio je previše mudar da bi uputio takvu provokaciju Rimu. Ubijedio je stanovnike Antiohije da prime dječaka Demetrija za kralja. Aleksandar je u međuvremenu sakupio vojsku u Ciliciji i ponovo se vratio u sjevernu Siriju. Ujedinjene snage Ptolomeja i Demetrija ušle su u bitku protiv njega na rijeci Enoparas. Izvojevale su potpunu pobjedu, ali Ptolomej je zadobio ranu od koje je umro nekoliko dana kasnije – ipak ne prije nego mu je pokazana odsječena glava njegova bivšeg zeta (početak proljeća 145.).

1 Nije nam rečeno da li je Antigon bio stariji ili mlađi od braće Demetrija i Antioha. Razlog iz kojega se pretpostavlja da je bio stariji je u tome što nije bila uobičajena praksa u seleukidskoj dinastiji da se najstarijem sinu daje ime njegova oca. Drugi je sin obično bio onaj koji je nosio očevo ime. Čovjek bi očekivao da će Demetrije I. svom najstarijem sinu dati ime Seleuk; ukoliko ga je nazvao Antigon to je očiti značilo nastavak iste politike koja je i njemu donijela ime, naglašavanje seleukidskog prava na nasljeđe izumrle kuće Antigonida (vidi gore, str. 496).

16

Ptolomejevom smrću završila je i egipatska okupacija. Demetrije II. je vladao kao Demetrius Nicator Theos Filadelfus. Ali dječak nikako nije bio u stanju povratiti red u razjedinjeno kraljevstvo. Njegovi kretski vojnici dovodili su sirijske Grke do očaja. Jonatan je uočio priliku za nove dobitke. Kada je Demetrije došao na jug, Jonatan mu se predstavio u Ptolemaisu. Demetrije je pristao prihvatiti 300 talenata kao isplatu za godišnji tribut Judeje i dozvolio je Židovima okupirati tri toparhije na sjeveru koje su pripadale Samariji. Jonatan je stavljen u red “Prvih Prijatelja” novog kralja. Kraljev garnizon još uvijek je ostao u akri. Vjerojatno je Demetrijev uvjet bio da Židovi prestanu provoditi njegovu opsadu. Za trenutak su odnosi između Židova i Demetrija bili prijateljski. Židovski vojnici počeli su sačinjavati dio kraljevske garde u Antiohiji i pomogli su masakrirati njeno stanovništvo kada se ono pobunilo protiv tiranije Krećana.

Pobuna sirijskih Grka protiv Demetrija II. izbila je nekoliko mjeseci nakon njegova preuzimanja vlasti i svog je predvodnika našla u Diodotu iz Apameje, kojega smo već spominjali kao vojnog zapovjednika. Diodot je maloljetnog Aleksandrovog sina proglasio kraljem (prije listopada 143.) s titulom Antioh Theos Epifan Dioniz (Antioh VI.). Sam Diodot uzeo je ime Trifon. Ubrzo je s dječakom trijumfalno ušao u Antiohiju. Kraljevstvom je sada djelomično vladao Trifon, a dijelom Demetrije – Trifon koji je imao štab u Antiohiji i gospodario dolinom Oronta, te Demetrije sa štabom u Seleuceji koji je vladao većinom primorskih provincija i provincijama iza Eufrata. Ova je podjela dala novu šansu Židovima. Jonatan je svoju vjernost prebacio na Antioha Dioniza: učinjen je “Rođakom”, a njegov stariji brat Simon postao je kraljev strategos za cijelu Koala-Siriju bez Fenikije. To je hasmonejskom poglavaru omogućilo korištenje vladinih snaga za ojačavanje vlastite porodice. Zamijenio je vladin garnizon u Beth-suru židovskim i utvrdio Adidu, koja je dominirala cestom od Jope prema judejskom gorju. Nema razloga sumnjati u navode I. Makabejske da je Jonatan oko ovog vremena poslao novo izaslanstvo u Rim kako bi obnovio prijateljstvo koje je bilo ugovoreno pod Judom. Iskustvo mu je moglo pokazati da se ne treba nadati materijalnoj pomoći, ali prijateljstvo s Rimom imalo je vrijednost za pojačavanje prestiža unutar Sirije. Trifon je planirao iznenadnim udarom zaustaviti rast hasmonejske moći. Kada je Jonatan bio u Ptolemaisu, odvojen od glavnine svoje vojske, Tifon ga je uhitio. Simon je odmah preuzeo zapovjedništvo u Jeruzalemu, a Židovi su izbacili nežidovsko stanovništvo iz Jope, na njihova mjesta naseljavajući židovske porodice. Trifon nije imao snage koje bi mu omogućile prodor u gorje i deblokiranje garnizona u akri, koji je sada došao blizu gladovanja. Ali, držao je Jonatana blizu sebe, i kako je stigao istočno od Jordana, ovdje ga je pogubio (143./2.?).

527IX. NOVA ŽIDOVSKA DRŽAVA

Godine 142. Trifon je poduzeo korake za detronizaciju mladog kralja Antioha Dioniza, kako bi sebe uspostavio suverenom i potpuno isključio porodicu Seleukida. Preuzeo je naslov basileus autokrator i pokrenuo novu eru na svom novcu.1 Ubojstvo Jonatana je Židove učinilo njegovim neprijateljima, pa je Simon sada Demetriju ponudio podršku židovskih snaga. Demetrije je bio dovoljno obradovan da bi to popratio novim ustupcima. U ime seleukidske monarhije se odrekao svakog potraživanja zaostalog tributa i prava na tribut u budućnosti. Židovima je trebalo biti dozvoljeno utvrđivati svoj grad. Za kompletiranje njihove nezavisnosti preostalo je još samo izbacivanje garnizona iz akre. A taj se garnizon na kraju predao. U svibnju 141. BC židovski su nacionalisti ušli u akru “uz zahvalnice i palmine grane, i uz harfe i cimbala i s violama i s pjesmama i uz himne i uz pjesme”. “Poganski jaram bio je skinut s Izraela”.

Već u prethodnoj godini (travanj 142. do ožujka 141.) židovska je država počela računati novu eru kao nezavisna država. Simon je vladao kao Vrhovni svećenik, ali su religiozni osjećali da njegovoj tituli nedostaje onaj božanski autoritet koji je imala stara linija završena s Oniasom III. Nije bilo proroka koji bi objavio volju Božju. Teško da je to ikako moglo zamijeniti što je Simonov brat bio postavljen od kralja Aleksandra Balasa. Najbolja slijedeća stvar moglo se činiti javno imenovanje od naroda okupljenog na skupštini u Jeruzalemu. To se odigralo u rujnu 140. Vrhovno svečeništvo privremeno je povjereno kući Hašmon – “dok se ne pojavi pouzdani prorok”. Izgleda da je Simonov službeni naslov

1 Za novce kralja – dječaka Antioha i Trifona vidi Volume of Plates III., 14, b, c.

17

bio “Vrhovni svećenik i Vojskovođa (hebrejski sagan, a grčki strategos) i Princ Naroda Božjeg (hebrejski sar am, grčki ethnarches)”.

Kada je 145. BC Demetrije dozvolio Židovima anektirati tri toparhije Samarije, otpočeo je novi pokret ekspanzije. U doba Jude problem je bio koncentrirati raštrkane kolonije Židova u Jeruzalemu: sada je došao problem proširivanja granica židovskog dominiona. Simon je, kako smo vidjeli, zauzeo Jopu, a nekoliko mjeseci kasnije isto ono što je učinjeno u Jopi, učinjeno je i u Gazari (Gezer). Početkom svoje vladavine, sudeći po I. Makabejskoj, Simon je u Rim poslao i treće izaslanstvo, koje je nosilo zlatni štit.1 Rim je još uvijek bio voljan Židovima dati sav svoj autoritet na istoku, koji ne bi morao biti praćen vojnom pomoći. I. Makabejska umeće i pismo čija je svrha trebala biti izjava naklonosti koja je poslana glavnim monarsima gradova-država na istoku.2

Izrastanje židovske moći ovisilo je o okolnostima u njihovu okruženju. Kroz slabljenje seleukidske vlasti od zadnjih dana Demetrija I., židovska je država neprestano napredovala: sada je novi jaki kralj preuzeo seleukidsko naslijeđe i židovska država je ponovo pala pod potpuno podvrgavanje. Kako smo vidjeli, Trifon nije u Babiloniji uspio zamijeniti staru kraljevsku kuću: tamo su za kralja priznavali Demetrija II. Ali 141. ove su provincije bile otete od daleko jačeg protivnika – Parta. Klinastopisni dokument3 opisuje Mitridata I. kako trijumfalno ulazi u prijestolnicu Babilonije, Seleuceju na Tigrisu, u prvim danima srpnja 141. Ekspedicija Demetrija II. na istok, koja izgleda prilično čudno kada je još dobar dio Sirije bio u Trifonovim rukama, objašnjena je nužnošću vraćanja istočnih provincija koje su bile bitni dio seleukidske moći. Godine 140. Demetrije je prešao Eufrat kako bi se suprotstavio partskim invazorima. Izgleda da je bio uspješan u njihovu istjerivanju iz provincije. No, kada je slijedeće godine (139.) prisilio Parte na povlačenje i prešao na iranski plato, Mitridat ga je zarobio. Iako ga je držao u zatočeništvu, bio je tretiran kao princ i dobio je kćerku partskog kralja za ženu. Mitridatu je bilo zgodno imati legitimnog kralja Sirije u svojim rukama, kao figuru koju može odigrati ukoliko se za to ukaže prilika.

To je Trifona na trenutak ostavilo jedinim kraljem u Siriji, ali na vijesti o zarobljavanju Demetrija, njegov se brat Antioh odmah pojavio u Siriji i na sebe preuzeo zadatak obnove seleukidske vlasti u zemlji.

Antioh VII. Euerget, s nadimkom Sidat, bio je zadnji jaki predstavnik stare kraljevske kuće. Početkom njegove vlasti (prije proljeća 138.) imao je samo oko 20 godina. Oženio je, kao njen treći muž, Kleopatru Theu, svoju zarobljenicu i bratovu suprugu. Trifonova moć se topila. Dječaka, Antioha VI., kojega je držao u rukama od detroniranja 142., dao je ubiti 138. Samo nakon mjesec ili dva i sam je pao u zarobljeništvo Antioha VII. i bio prisiljen izvršiti samoubojstvo.

Novi kralj ubrzo se posvetio židovskom pitanju. Po I. Makabejskoj pisao je Simonu, prije nego se iskrcao u kraljevstvu, potvrđujući mu već dobivene povlastice i dodajući pravo na kovanje novca.4

Kada se konačno uspostavio u Siriji počeo je regulirati židovski položaj. Nije ponovo tražio tribut koji je bio oprošten za teritorij koji su Židovi zauzimali sukladno odobrenju seleukidske vlasti – Judeju i tri samarijske toparhije – ali je tražio tribut za mjesta koja je Simon nasilno osvojio – Jopu i Gazaru, te za akru. To je dovelo do novih sukoba između seleukidskih snaga i Židova. Odred koji je Antioh 138. poslao da napadne Judeju bio je potučen od dvojice Simonovih sinova, Ivana Hirkana i Jude. Nakon toga, kroz nešto više od tri godine Antioh nije napadao Židove: nesumnjivo je imao dovoljno posla na drugim stranama. Tada je u veljači 134. Simon bio ubijen na proslavi, od strane svog zeta Ptolomeja,

1 Autoru ovog poglavlja izgleda da je glede ovog izaslanstva Willrich dobro postupio što je uzeo u obzir podatke koje donosi I. Makabejska koji govore o kasnijem izaslanstvu kojega je poslao Ivan Hirkan. To bi činilo vjerojatnim da je i Simon poslao izaslanstvo neke vrste. U svakom slučaju postoje poteškoće oko datuma, vidi Schürer, op. cit. I., str. 250: M.S. Ginsburg, op. cit. str. 56 i d. Sve što se može sa sigurnošću reći je da je kasnije pismo Senata, naslovljeno na Demetrija, bilo napisano, ukoliko nije krivotvorina, prije nego je Demetrijevu palaču u Siriji zauzeo Antioh VII.2 Senatus consultum, koji je donesen istom prilikom kao originalni dokument, osim I. Macc. XV., 16 – 24, vjerojatno donosi i Josip, Ant. XIV., 145 – 148, iako su problemi oko toga predmetom velikih rasprava.3 F.X. Kugler, Von Moses bis Paulus, str. 338 – 343. Vidi vol. IX., poglavlje o Partiji.4 Iako nikakav židovski srebrni novac iz ovog perioda nije preživio, novci od polovine i četvrtine šekela kovani od bronce pod Simonom priznati su kao prvi židovski otkovi. Vidi G.F. Hill, B.M. Cat. Coins of Palestine, str. XCIII., te Volume of Plates III., 14, d.

18

dok je ostarjeli Vrhovni svećenik bio poprilično naliven vinom. Ptolomej je namjeravao preuzeti vrhovnu vlast u židovskoj državi, ali ga je u tome spriječio Ivan Hirkan, koji je brzo zauzeo Jeruzalem i dao se postaviti za Vrhovnog svećenika u očevoj sobi.

Ivan je jedva ušao na dužnost kada je Antioh VII. zadao udarac koji se spremao još od 138. Ponovo se vidjelo da kada se seleukidska snaga koncentrira i odlučno upotrijebi, židovska država nije joj bila ravnom. Židovske skupine brzo su izbačene s bojnog polja. Jopu, Gazaru i sva druga područja nedavno osvojena od Židova, zauzele su seleukidske snage. Hirkan je uzaludno slao apel u Rim, Rim još uvijek nije bio spreman ponuditi ništa osim riječi. Senatus consultum koji je sačuvan kod Josipa (Ant. XIX., 260 i d) ponovo potvrđuje prijateljske odnose između Rima i Jeruzalema, te izjavljuje da Antioh ima povratiti sva mjesta koja je okupirao i da ne smije napadati židovski teritorij. Antioh je shvatio da je ova grmljavina bez groma. Nastavio je zanemarivati stav Rima. Jeruzalem je ubrzo bio podvrgnut pravoj opsadi. Proljeće i ljeto 135. pali su u sabatičku godinu, tako da je snabdijevanje žitom u gradu u 134. bilo manje nego u uobičajenim godinama. Nakon više od godinu dana opsade, tijekom kojih je Jeruzalem pretrpio ekstremnu glad, morao se predati. Mnogi kraljevi savjetnici sada su ga nagovarali da završi djelo svog prethodnika, Antioha Epifana, i istrijebi taj nepokorni narod. Antioh VII. je to odbio. Čak nije ni ponovo nametnuo tribut koji je bio oprošten. Židovima je vratio, vjerojatno da bi pokazao kako poštuje izraženu volju Rima, sva mjesta koja su osvojili preko granica Judeje – Jopu, Gazaru i ostalo. Ali je insistirao da Židovi plaćaju tribut za njih, kao i da mu isplate ratnu odštetu od 500 talenata. Vrhovni svećenik je morao predati taoce – jedan od njih bio je i njegov brat – a jeruzalemske fortifikacije su bile srušene. Antioh VII. bio je voljan dati Židovima znakove priznavanja njihove religije: tijekom opsade čak je slao u grad životinje za žrtvovanje za proslavu Tabernakula (listopad 134.). Ali politički su Židovi trebali biti, kao što su i prije bili, narod podvrgnut kući Seleukida. Na trenutak se moglo učiniti kako je zadnjih nekoliko godina nezavisnosti pod hasmonejskim Vrhovnim svećenikom bilo samo prolazna epizoda.

Nakon što je obnovio svoju vlast u Siriji, Antioh VII. se posvetio njenom obnavljanju i u istočnim provincijama. Pobjednička kampanja 130. ga je izgleda označila gospodarom u Babiloniji i Mediji. No, tijekom zime ili ranog proljeća 129., njegov su logor iznenada napali Parti i on je poginuo na bijegu. Posljednji pokušaj seleukidske kuće za obnavljanjem vlasti na ovom području je propao. Klinastopisni dokument iz 130.1 posljednji je koji imamo iz Babilonije koji se datira imenom seleukidskog kralja.

Ali 129. se Demetrije II. vratio u Siriju, jer su ga Parti kada su bili jako pritisnuti pustili na slobodu kako bi pravio diverzije u bratovoj pozadini. Demetrije nije bio u stanju nastaviti jaku vlast svog brata. Nakon smrti Antioha VII. otpočelo je konačno raspadanje kraljevstva. Demetrijeve svađe s Egiptom i svojim šogorom Ptolomejem VII., dovele su u Siriju njegova štićenika koji je tvrdio da je on Aleksandar, sin Aleksandra Balasa. On je bio prihvaćen u Antiohiji, dok je Demetrije izgleda zadržao Fenikiju i Palestinu. Kleopatra Thea bila je na vlasti u Ptolemaisu i nije bila raspoložena ponovo primiti svog drugog supriga umjesto Antioha VII. Nakon što je pretrpio poraz kod Damaska, koji je učinio nesigurnim čak i njegov položaj na jugu, Demetrije je pokušao pobjeći preko Tira, ali je bio ubijen na mjestu ukrcaja (126./5.).

Nakon toga gotovo u svakom vremenu postojali su suparnički kraljevi koji su se borili za prevlast nad onim što je preostalo od Sirije. Aleksandra II., kojemu su stanovnici Antiohije dali aramaički nadimak Zabinas, “Kupljeni”, izgurao je Antioh VIII. Grip, sin Demetrija II. i Kleopatre Thee 123./2.. Tada je sin Kleopatre Thee s Antiohom VII., Antioh IX., s nadimkom Cizicen, ušao na scenu i sukob među dvojicom prinčeva iz suparničkih grana kraljevske kuće bio je produžen i na slijedeću generaciju. Ovi ljudi koji su sebe nazivali kraljevima i nosili stara dinastička imena seleukidske kuće i antigonidske kuće – Seleuk, Antioh, Demetrije, Filip – bili su malo bolji od predvodnika bandi, dominirali su sad jednom regijom, sada drugom i otimali se oko nesretne zemlje. U tom raspadu kraljevske vlasti grčki su se gradovi Sirije sve više pojavljivali kao nezavisne države i ulazili u rat, ili u savezništvo, sa svakim od njih za vlastiti račun. Lokalni plemenski poglavice, sirijski ili arapski, uspostavili su svoju

1 Reisner, Sumerisch-babylonische Hymnen, br. 25 (Kugler, op. cit., str. 337).

19

vlast u manje heleniziranim područjima. Dva domorodačka naroda postali su znatnom silom – Nabatejci i Židovi.

Sve do smrti Antioha VII. njegovo novo pokoravanje Židova držalo se dobro. Židovski kontingent, kojim je zapovijedao Vrhovni svećenik, sačinjavao je dio vojske kojom je krenuo na istok. Ali kada je Antioh poginuo u Iranu, sav njegov rad u Judeji bio je srušen. Ivan Hirkan ponovo je preuzeo položaj nezavisnog vladara, kujući brončani novac koji je nosio legendu na hebrejskom “Jehohanan Vrhovni svećenik i Zajednica Židova”.1 Hirkan još nije uzeo titulu “Kralj”, što je učinio njegov sin Janej Aleksandar. Dva se procesa moraju trasirati u židovskoj državi od dobivanja nezavisnosti do kraja vladavine Janeja Aleksandra – jedan je rastuće otuđenje između vladajuće hasmonejske kuće i stranke striktne religije, a drugi je proces teritorijalne ekspanzije. Oba ova procesa počeli su prije Jonatanove smrti. Pod Ivanom Hirkanom došlo je do konačnog razmimoilaženja između hasmonejskog Vrhovnog svećenika i religiozne sekte koja se nazivala Chasidim u danima Jude Makabejca, ali koja je sada počela biti poznata pod imenom “Farizeji”, “oni koji se izdvajaju”. Razlog njihova raskida zamračen nam je u rabinskim legendama. Ali u židovskoj apokaliptičkoj literaturi mogu se vidjeti tragovi prezira s kojim su “božanski” počeli gledati hasmonejsko svećenstvo.

Drugi proces, onaj teritorijalne ekspanzije, koji je otpočeo dobivanjem triju samarijskih toparhija i zauzimanjem Jape i Gazare, Ivan Hirkan je nastavio na daleko ambicioznijem nivou. Pomaknuo je židovske granice na istok, sjever i jug. Preko Jordana osvojio je Medabu. Na sjeveru je pokorio Samaritance. Uništio je suparnički samaritanski hram na planini Gerizim: nikada nije bio obnovljen, samo je lokalitet ostao svetim i samaritanci su na Pashu svoju janjad nastavili klati na tom mjestu. Na jugu je Hirkan počeo pokoravati Idumejce i uzeo je Adoru i Marisu. U slučaju pokorenih Idumejaca poduzet je korak koji je, koliko je nama poznato, nešto potpuno novoga. Pogansko stanovništvo nije protjerivano, kao što je učinjeno u Jopi i Gazari, već prisiljeno na prihvaćanje Judaizma i na obrezivanje. Od sada nadalje Idumejci su počeli u vjerskom smislu sačinjavati jedinstveni narod sa Židovima; njihovo nasilno uključivanje je stoljeće kasnije dovelo do strašne osvete, kada je židovski narod bio podvrgnut željeznom despotizmu Idumejca Heroda. U zadnjim Hirkanovim danima Židovi su opsjeli grčki grad Samariju. Antioh IX. Cizicen, koji je imao nešto vojske u susjednoj regiji, pokušao ga je deblokirati. Na trenutak je pregazio židovski teritorij,2 ali je bio potučen od židovskih snaga pod zapovjedništvom dvojice sinova Vrhovnog svećenika (108.). Priča koja je došla do Josipa i koja je u neurednom obliku sadržana u rabinskim knjigama, kaže nam da dok je Hirkan obavljao vjersku ceremoniju u Hramu, dobio je natprirodnu informaciju o ovoj pobjedi, prije nego su vijesti o njoj stigle do Jeruzalema. Kada je Samarija pala, Židovi su vodeni tok skrenuli preko njenog položaja, kako bi izbrisali svaki trag na omrznuti grad. Kratko prije toga, još jedan važni grčki grad, Skitopolis (Beth-shan), koji je kontrolirao prolaz za Jordan južno od Galilejskog mora, dobrovoljnom je predajom prešao u židovske ruke.

Hirkan je umro 104. BC. Pod njegovim su sinom Janejom Aleksandrom dva procesa o kojima smo upravo govorili došli u svoju završnu fazu; Janejeva osvajanja učinila su židovsko kraljevstvo otprilike jednakim nekadašnjem Davidovom kraljevstvu, a netrpeljivost između hasmonejskog kralja i Farizeja dosegla je do divljaštva koje je uzrokovalo da Farizeji propate gore progone pod židovskim Vrhovnim svećenikom, pranećakom Jude Makabejca, nego su ih morali propatiti tijekom velikih nemira od ruke poganskog kralja Antioha Epifana.

1 Vidi Volume of Plates III., 14, e.2 Theodore Reinach, Revue d. études juvies, XXXVII., 1899., str. 161, iznio je mišljenje da je senatus consultum sadržan u dekretu grada Pergama (Josephus, Ant. XIV., 247 i d) pripada ovom trenutku. Kao odgovor na Hirkanov zahtjev, Senat je objavio da je kralj “Antioh sin Antiohov” dužan Židovima vratiti mjesta koja je zauzeo. Schürer smatra da on pripada vremenu Antioha Sidata, kao i drugi senatus consultum spomenut na str. 530, ali osim netočnosti u nazivanju Sidata “sin Antiohov”, dekret grada Pergama, kao rimskog saveznika, bez spominjanja kralja Pergama, nije vjerojatan prije 129. BC.

20