Broj: X –KR -05/161

Sarajevo, 16. februar 2007. godine

U IME BOSNE I HERCEGOVINE

Sud Bosne i Hercegovine, Odjel I za ratne zločine, u vijeću sastavljenom od sudije

Zorice Gogala kao predsjednice vijeća, te sudija Rolanda Dekkersa i Tore Lindsetha

kao članova vijeća, uz učešće pravnog saradnika Amele Skrobo u svojstvu

zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženog Gojka Jankovića, zbog krivičnog

djela zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stava 1. tačaka a), d), e), f) i g) Krivičnog

zakona Bosne i Hercegovine, po optužnici Tužilaštva Bosne i Hercegovine broj: KT–

RZ 163/05 od 14. februara 2006.godine koja je izmijenjena dana 22. decembra 2006.

godine, te optužnici broj: KT–RZ 43/06 od 27. juna 2006. godine, nakon održanog

glavnog pretresa sa kojeg je dijelom bila isključena javnost, donio je i u prisustvu

optuženog Gojka Jankovića i njegovog branioca – advokata Milana Trbojevića, te

tužioca Tužilaštva BiH – Philip King Alcock-a, dana 16. februara 2007. godine javno

objavio slijedeću

P R E S U D U

OPTUŽENI: GOJKO JANKOVIĆ, sin Danila i majke Radojke, rođene Salamadija,

rođen 31. oktobra 1954. godine u selu Trbušće u opštini Foča., stalno nastanjen u .... u

Ulici ..., sa posljednjom prijavljenom adresom u T..., ..., državljanin ..., ..., oženjen,

otac troje djece, pismen sa završenom srednjom školom, ranije neosuđivan, vojni rok

odslužio u Kraljevu 1973. godine, sa činom poručnika, odlikovan ordenom „Miloš

Obilić“ 1993. godine, JMB ..., koji se predao vlastima Republike Srpske 13. marta

2005. godine, nakon čega je 14. marta 2005. godine prebačen u Međunarodni krivični

sud za bivšu Jugoslaviju (u daljem tekstu: MKSJ), a potom 8. decembra 2005. godine

u Pritvorsku jedinicu Suda BiH, gdje se trenutno nalazi u pritvoru,

I

KRIV JE

ŠTO JE:

U periodu između aprila 1992. godine i novembra 1993. godine, na području opštine

Foča, kao vođa vojne jedinice koja je djelovala u okviru Fočanske brigade Vojske

Srpske Republike Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu “Vojska”), učestvovao u

širokom ili sistematskom napadu Vojske, policije i paravojnih formacija na nesrpsko

civilno stanovništvo na širem području opštine Foča, u kojem su ti civili sistematski

zarobljavani, fizički zlostavljani i ubijani, razdvajani prema spolu i zatvarani u

nekoliko objekata, uključujući i Kazneno popravni dom u Foči, u kojem su zatvarani

muškarci, te Buk Bijelu, Srednjoškolski centar u Foči, Sportsku dvoranu Partizan,

kuću u Ulici Osmana Đikića br.16, kuću u Miljevini poznatu kao Karamanova kuća,

kuću u Trnovači i druga mjesta gdje su žene i djevojke držane u teškim uslovima i

gdje su bile izložene fizičkom, psihičkom i seksualnom nasilju od strane lica koja su

ih zarobila, dok su muslimanske kuće i stanovi u Foči i susjednim opštinama

pljačkani, uništavani i spaljivani kako je preciznije navedeno u daljem tekstu:

1. Dana 14. aprila 1992. godine, optuženi Gojko Janković komandovao je grupom

vojnika koja je napala zaseok Brežine/Zubovići u kojem su živjeli civili muslimanske

nacionalnosti, naredivši grupi kojom je komandovao nezakonito hapšenje i odvođenje

Enesa Hrnjičića, Halida Konje, Halima Konje, Enesa Uzunovića, Esada Mezbura,

Osmana Ramića, Osmana Dedovića i Hase Glušca, koji su potom od strane drugih

vojnika prisilno odvedeni u zatočeništvo u Brod, gdje su ispitivani i pretučeni, a

potom sprovedeni u logor KPD u Foči.

2. Dana 3. jula 1992. godine, Gojko Janković je komandovao grupom vojnika koja je

izvršila napad na muslimansko civilno stanovništvo koje se krilo u šumi na brdu

Kremenik, pri kom napadu su neki od njih ranjeni, a neki ubijeni i to Fadila Odobašić,

Selima Pekaz i Izet Čolo, pri čemu je zarobljeno oko 30 žena i djece i sedam

muškaraca i to: Husein Barlov, Zijad Barlov, Meho Barlov, Armin Pekaz, Mujo

Pekaz, Adem Čolo i Sifet Čolo; ovi zarobljenici, posebno muškarci su ispitivani i

brutalno pretučeni, a zatim izvedeni na jednu čistinu gdje ih je čekao Gojko Janković;

premlaćivanje je nastavljeno, a onda su žene odvedene, dok su Gojko Janković i još

nekoliko njegovih vojnika ostali sa sedmoricom zarobljenika, koji su potom iz

vatrenog oružja pucali u njih, usljed čega su im nanesene prostrijelne rane pretežno u

predjelu glave i to: Sifetu Čoli smrskane su kosti krova i baze lobanje, Arminu Pekazu

fraktura kostiju krova i baze lobanje, gornje i donje vilice, desne nadlaktice, desne

lopatice, desne butne kosti, Zijadu Barlovu fraktura kostiju krova i baze lobanje,

gornje vilice, desne butne kosti, desne ključne kosti, desne stidne kosti kao i povreda

glavice desne nadlaktice, Mehi Barlovu fraktura krova i baze lobanje, Huseinu

Barlovu fraktura kostiju i baze lobanje, Ademu Čoli povreda glave sa frakturom

kostiju lobanje i Muji Pekazu povreda glave sa frakturom sljepoočno-tjemene kosti,

što je za posljedicu imalo smrt svih sedam zarobljenih muškaraca, a sva ta djela su dio

učešća Gojka Jankovića u napadu širih razmjera na sela Trošanj i Mješaje koji je tog

dana pokrenula vojska, u okviru kojeg su vršena ubistva muslimanskih civila i

pustošenje i spaljivanje njihovih kuća.

3. Istoga dana zarobljene žene i djeca su prisiljeni da u pratnji nekoliko vojnika Gojka

Jankovića pješače do Buk Bijele, privremenog centra za zatvaranje i ispitivanje, a

optuženi Gojko Janković je sa ostatkom svoje grupe tamo stigao nešto kasnije, gdje su

ispitivali zarobljene žene. Optuženi je zajedno sa Draganom Zelenovićem i Jankom

Janjićem ispitivao zatočenicu FWS-75 i Gojko Janković joj je prijetio da će biti

izložena grupnom silovanju ukoliko ne bude govorila istinu, nakon čega je omogućio

jednom vojniku da tu zatočenicu odvede u drugu baraku gdje ju je silovalo najmanje

10 neidentifikovanih vojnika, usljed čega je ona izgubila svijest.

4. U periodu od sredine jula do sredine avgusta 1992. godine, u Sportskoj dvorani

“Partizan” u Foči, mnogi muslimanski civili su držani u nehumanim uslovima,

uključujući i zatočenice FWS-87, FWS-95, FWS-48, FWS-105:

- optuženi Gojko Janković je u tom periodu, zajedno sa još jednim neidentifikovanim vojnikom, odveo FWS-95 i FWS-48 iz Sportske

dvorane “Partizan” u jednu kuću u Gornjem Polju gdje je optuženi

vaginalno silovao FWS-95;

- nekoliko dana nakon silovanja koje opisano u gornjem tekstu, optuženi Gojko Janković je ponovo došao u Sportsku dvoranu “Partizan” sa još

trojicom neidentifikovanih vojnika, te su prisilili FWS-95 i još tri zatočene

Bošnjakinje da odu u neke prostorije u Foči gdje im je naređeno da se

skinu i operu i gdje je optuženi vaginalno silovao FWS-95 ;

- nepoznatog datuma krajem jula ili na samom početku avgusta 1992. godine optuženi Gojko Janković i Beban Vasiljević odvezli su FWS-95 i

FWS-87 iz Sportske dvorane “Partizan” u jednu kuću na Trnovači gdje je

Gojko Janković vaginalno silovao i FWS-95 i FWS-87, a Beban Vasiljević

je vaginalno silovao FWS-87.

5. Neutvrđenog dana krajem jula mjeseca ili početkom avgusta 1992. godine, optuženi

Gojko Janković zajedno sa Bebanom Vasiljevićem odveo je zatočenice FWS-105 i

D.B. iz zatočeničkog centra Sportske dvorane “Partizan” u jednu kuću u selu

Trnovača u opštini Foča, gdje je optuženi Gojko Janković cijelu noć proveo sa

zatočenicom FWS-105 silovavši je dva puta, a Beban Vasiljević je silovao zatočenicu

D.B. da bi ih ujutro Beban Vasiljević, po naredbi optuženog, vratio u zatočenički

centar „Partizan“.

6. Dana 2. avgusta 1992. godine, Gojko Janković zajedno sa Dragoljubom Kunarcem

i Dragutinom Vukovićem zvanim “Gaga” izveo je zatočene maloljetnice FWS-186,

FWS-191 i J.G. iz jedne kuće u Aladži i odveo ih u jednu privatnu kuću u selu

Trnovača, koju je koristio Gojko Janković, gdje je zatočenica J.G. ostala samo

nekoliko dana, ali zatočenice FWS-186 i FWS-191 su tu držane do kraja januara

1993. godine, i tokom cijelog tog perioda Gojko Janković je mnogo puta silovao

zatočenicu FWS-186, Dragoljub Kunarac je u toku prva dva mjeseca mnogo puta

silovao zatočenicu FWS-191, a Gojko Janković je također u tom periodu jedanput

silovao zatočenicu FWS-191, a kada su zatočenice FWS-186 i FWS-191 prebačene u

drugi stan u januaru 1993. godine, Gojko Janković je tu nastavio da siluje zatočenicu

FWS-186 do kraja novembra 1993. godine; Gojko Janković i Dragoljub Kunarac su

koristili zatočenice FWS-186 i FWS-191 kao seksualno roblje i kao roblje za druge

svrhe u kući u Trnovači, postupajući prema njima kao da su stvari i lična imovina, i

imali su potpunu kontrolu nad njihovim životima.

7. Krajem oktobra ili početkom novembra mjeseca 1992. godine, optuženi Gojko

Janković zajedno sa Draganom Zelenovićem i Jankom Janjićem iz zatočeničkog

centra poznatog kao “Karamanova kuća” u Miljevini, izveo je zatočenice FWS-75,

FWS-87, A.S. i dvanaestogodišnju A.B., nakon čega su ih autom odveli u jedan stan u

Foči, u blizini ribljeg restorana, gdje je Janko Janjić naredio zatočenicama FWS-75 i

A.B. da okupaju optuženog Gojka Jankovića, koji je potom u kupatilu silovao

zatočenicu malodobnu A.B., dok je Dragan Zelenović silovao zatočenicu FWS-87, a

Janko Janjić silovao zatočenicu FWS-75.

Dakle, da je

u sklopu široko rasprostranjenog ili sistematskog napada usmjerenog protiv

bošnjačkog civilnog stanovništva na području opštine Foča, znajući za takav napad i

svjesno svojim radnjama učestvujući u njemu, počinio radnje opisane u tačkama 1. do

7. izreke osuđujućeg dijela ove presude,

Čime je,

počinio krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. Krivičnog zakona

Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: KZ BiH) , i to kako slijedi:

U odnosu na tačku 1. počinio: prisilno preseljenje stanovništva i zatvaranje, iz člana

172. stav 1. tačke d) i e) a u vezi sa članom 29. KZ BiH.

U odnosu na tačku 2. počinio: ubistva, mučenja i prisilno preseljenje stanovništva, iz

člana 172. stava 1. tačke a), f) i d) a u vezi sa članom 29. sve KZ BIH.

U odnosu na tačku 3. počinio: mučenje i silovanje iz člana 172. stava 1. tačke f) i g)

a u vezi sa članom 29. KZ BiH.

U odnosu na tačku 4. počinio: mučenje i silovanje oštećenih FWS-95 i FWS-87, iz

člana 172. stava 1. tačke f) i g) KZ BiH, te pomogao u mučenju i silovanju oštećene

FWS-87, iz člana 172. stava 1. tačke f) i g) a u vezi sa članom 180. stavom 1. KZ

BiH.

U odnosu na tačku 5. počinio: mučenje i silovanje oštećene FWS-105, iz člana 172.

stava 1. tačke f) i g) KZ BiH, te pomagao u mučenju i silovanju oštećene D.B., iz

člana 172. stava 1. tačke f) i g) a u vezi sa članom 180. stavom 1. sve KZ BiH.

U odnosu na tačku 6. počinio: mučenje i seksualno ropstvo oštećenih FWS-186 i

FWS-191, iz člana 172. stava 1. tačke f) i g) a u vezi sa članom 29. KZ BiH.

U odnosu na tačku 7. počinio: silovanje i mučenje oštećene A.B., iz člana 172. stava

1. tačke g) i f) KZ BiH, te pomagao u mučenju i silovanju oštećenih FWS-75 i FWS-

87, iz člana 172. stava 1. tačke f) i g) a u vezi sa članom 180. stavom 1. KZ BiH.

Pa ga Sud, na osnovu navedenih zakonskih propisa a u vezi sa odredbama člana

39, 42. stav 2. i člana 48. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine,

O S U Đ U J E

NA KAZNU DUGOTRAJNOG ZATVORA U TRAJANJU OD

34 (tridesetičetiri) GODINE

Na osnovu člana 56. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, optuženom će se u

izrečenu kaznu zatvora uračunati vrijeme koje je proveo u pritvoru, počev od 14.

marta 2005. godine.

Na osnovu člana 188. stava 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine,

optuženi je dužan naknaditi troškove postupka, o čemu će Sud donijeti posebno

rješenje.

Na osnovu člana 198. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine,

oštećeni se sa imovinsko – pravnim zahtjevima upućuju na parnicu.

II

Nasuprot tome, a temeljem odredbe člana 284. tačke c) Zakona o krivičnom postupku

Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: ZKP BiH) ,

optuženi Gojko Janković

OSLOBAĐA SE OD OPTUŽBE

Da je:

U periodu između aprila 1992. godine i novembra 1993. godine, na području opštine

Foča, kao vođa interventne jedinice koja je djelovala u okviru Fočanske brigade

Vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu “Vojska”),

učestvovao u širokom ili sistematskom napadu Vojske, pripadnika policije i

paravojnih formacija na nesrpsko civilno stanovništvo na širem području opštine

Foča, u kojem su ti civili sistematski zarobljavani, često fizički zlostavljani i ubijani,

razdvajani prema spolu i zatvarani u nekoliko objekata uključujući Kazneno popravni

dom u Foči, u kojem su zatvarani muškarci, te Buk Bijelu, Srednjoškolski centar u

Foči, Sportsku dvoranu Partizan, kuću u Ulici Osmana Đikića br.16, kuću u Miljevini

poznatu kao Karamanova kuća, kuću u Trnovači i druga mjesta gdje su žene i

djevojke držane u teškim uslovima i gdje su bile izložene fizičkom, psihičkom i

seksualnom nasilju od strane lica koja su ih zarobila, dok su muslimanske kuće i

stanovi u Foči i susjednim opštinama pljačkani, uništavani i spaljivani kako je

preciznije navedeno u daljem tekstu:

1. Dana 3. jula 1992.godine, više vojnika koji su bili pod komandom optuženog Gojka

Jankovića su zarobljenog starijeg muškarca Redžu Pekaza iz sela Trošanj doveli

ispred baraka u Buk Bijeloj, gdje su ga tukli, a ostali zatočenici i sam optuženi Gojko

Janković su mogli čuti njegove jauke, a zatim su ga odveli blizu obale rijeke Drine i

ubili ga hicima iz vatrenog oružja.

2. U periodu između 7.aprila 1992. godine i početka maja 1992.godine, zajedno sa

Jankom Janjićem, Ljubanom Kalajdžićem i jednim neidentifikovanim vojnikom,

Gojko Janković je došao u muslimansku kuću u kojoj je živjela zaštićena svjedokinja

E, gdje su je prinudili na seksualni odnos, na način da su je Gojko Janković i

neidentifikovani vojnik držali dok ju je Janko Janjić silovao; a zatim u periodu od 10

do 15 neutvrđenih, ali vremenski bliskih datuma od kraja aprila pa do kraja maja

1992.godine, optuženi Gojko Janković, Janko Janjić i neidentifikovani vojnik su

ponovo dolazili u njenu kuću gdje je optuženi svaki put silovao zaštićenu svjedokinju

E, koja je takođe u brojnim prilikama bila silovana i od strane Janka Janjića ili

neidentifikovanog vojnika, ili od strane njih obojice; a krajem maja 1992.godine

Gojko Janković, Janko Janjić i neidentifikovani vojnik lišili su zaštićenu svjedokinju

E slobode tako što su je na silu odveli u Sportsku dvoranu Partizan u Foči, gdje je

ostala u pritvoru nekoliko sedmica zajedno sa drugim ženama uključujući i

svjedokinju J, i gdje je u nekoliko navrata vidjela Gojka Jankovića, i gdje je takođe

jednom bila silovana od strane vojnika kojeg nije poznavala.

Čime bi počinio krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. stava 1. KZ

BiH i to u odnosu na tačku 1. oslobađajućeg dijela izreke, tačke a) i f) u vezi sa

članom 180. stavom 1. sve KZ BiH, a u odnosu na tačku 2. izreke tačke e), f) i g) u

vezi sa članom 180. stavom 2. KZ BiH.

Obrazloženje

1. Ustupanje predmeta iz MKSJ

Izmijenjenom optužnicom Međunarodnog krivičnog tribunala za zločine počinjene na

teritoriji bivše Jugoslavije (MKSJ) predmet broj IT-96-23/2-I od 5.oktobra 1999.

godine, Gojko Janković je optužen za zločine protiv čovječnosti iz člana 5. tačka f)

Statuta Tribunala i povredu zakona i običaja ratovanja iz člana 3. stava 1. tačke a)

Ženevske konvencije, koje je, prema navodima optužnice, počinio na području opštine

Foča. Dana 13.marta 2005.godine on se dobrovoljno predao vlastima Republike

Srpske, nakon čega je dana 14.marta 2005. godine prebačen u pritvorsku jedinicu

MKSJ.

Dana 22. jula 2005. godine, Vijeće za ustupanje predmeta MKSJ-a je, u skladu sa

pravilom 11 bis Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ, odlučilo da se predmet

protiv optuženog ustupi vlastima države Bosne i Hercegovine. Dana 15. novembra

2005. godine ova odluka je potvrđena, te je optuženi Janković 8. decembra

2005.godine prebačen u Bosnu i Hercegovinu.

Dana 8. decembra 2005. godine Tužilaštvo je Sudu podnijelo prijedlog za određivanje

pritvora protiv optuženog u skladu sa članom 135. stav 1. ZKP BiH u vezi sa članom

132. stav 1. tačke a), b) i d) ZKP BiH. U svom Rješenju od 8. decembra 2005.godine

sudija za prethodno saslušanje ovog suda nije prihvatio prijedlog za određivanje

pritvora i odlučio je da pritvor koji je protiv optuženog odredilo pretresno vijeće

MKSJ, a koji je otpočeo 14. marta 2005. godine, ostaje na snazi do donošenja rješenja

Suda BiH o prihvatanju prilagođene optužnice Tužilaštva Bosne i Hercegovine.

Tužilaštvo BiH je, u sprovođenju ove odluke, a temeljem odredbe člana 2. stav 1. i 2.

Zakona o ustupanju predmeta od strane MKSJ Tužilaštvu BiH i korištenju dokaza

pribavljenih od MKSJ u postupcima pred sudovima BiH (Zakon o ustupanju

predmeta), te odredbe člana 35. stav 2. tačka h), člana 226. stav 1. i 227. Zakona o

krivičnom postupku BiH, u skladu sa tačkama izmijenjene optužnice MKSJ, te

činjenicama navedenim u istoj, dana 14.februara 2006.godine podnijelo prilagođenu i

u odnosu na tačke 1., 2., 4., 7. i 8. proširenu optužnicu.

Prilagođenom i proširenom optužnicom broj KT-R3-163/05 od 14.februara

2006.godine, Tužilaštvo BiH, Odjel I za ratne zločine, optužilo je Gojka Jankovića

zbog izvršenja krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačke a),

c), d), e), f), i g) a u vezi sa članom 180. stavom 1. i 2. Krivičnog zakona Bosne i

Hercegovine, počinjenog u vrijeme i na način pobliže opisan u podnesenoj optužnici, i

to u tačkama od 1. do 9.

Odlučujući o podnesenoj optužnici, sudija za prethodno saslušanje Suda BiH je dana

20.februara 2006.godine prihvatio tačke 3., 5., 6. i 9. optužnice, a tačke 1.,2.,4.,7. i 8.

potvrdio.

Optuženi se dana 16. marta 2006. godine izjasnio da nije kriv ni po jednoj tački

optužnice.

Dana 27.juna 2006. godine, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je pod brojem KT–RZ

43/06 podiglo još jednu optužnicu protiv optuženog Gojka Jankovića, optuživši ga

takođe za zločin protiv čovječnosti iz člana 172. KZ BiH i to mučenje i silovanje koje

se desilo takođe u već navedenom inkriminisanom periodu i mjestu, propisano

tačkama f) i g) stava 1. člana 172. KZ BiH.

Sudija za prethodno saslušanje Suda BiH je dana 4.jula 2006.godine potvrdio ovu

optužnicu. Dana 18. jula 2006. godine, optuženi Gojko Janković je izjavio da se ne

osjeća krivim ni po ovoj optužbi.

Odlučujući o prijedlogu Tužilaštva BiH da se postupci po ove dvije optužnice spoje,

Sud je dana 3.avgusta 2006. godine, nakon saslušanja stranaka, donio odluku o

spajanju postupka, nakon čega se postupak protiv optuženog Gojka Jankovića

nastavio zajedno po obje optužnice.

Ovakvu odluku Sud je donio imajući u vidu odredbu člana 25. ZKP BiH, prvenstveno

razloge ekonomičnosti vođenja postupka, pravo optuženog na suđenje u razumnom

roku i činjenicu da se optuženi nije protivio spajanju postupaka.

2. IZVEDENI DOKAZI

Tokom glavnog pretresa izvedeni su dokazi Tužilaštva, odbrane ali i dokazi čije je

izvođenje naredio Sud.

Po prijedlogu Tužilaštva, pored svjedoka čiji je identitet bio obznanjen ispitani su i

svjedoci sa određenim mjerama zaštite identiteta, te se oni u ovoj presudi spominju

pod pseudonimima. Tužilaštvo je izvelo i materijalne dokaze, čije je uvođenje u

dokazni materijal Sud cijenio za svaki dokaz pojedinačno.

Ispitani su slijedeći svjedoci: svjedoci pod pseudonimima FWS-75, FWS-74, FWS-

87, FWS-96, FWS-88, FWS-95, FWS-191, FWS-175, FWS-190, FWS-192, D.B., B,

C, D, E i J te svjedoci Enes Hrnjičić, Gordana Igrić, Jusuf Čolpa, Ferida Glušac,

Habiba Musić, ZDž, dr.Nuredin Aščerić, a u svojstvu vještaka i svjedoka dr. Marija

KOMŠIĆ, te dr. Alma Bravo Mehmedbašić kao vještak.

Odlučujući o prijedlogu Tužilaštva za izuzimanje od neposrednog izvođenja dokaza

čitanjem izjava svjedoka FWS 132, FWS 105, FWS 186, AS te svjedokinje Zade

Čedić, Sud je, nakon izjašnjenja odbrane, na temelju odredbe člana 273. stava 2. ZKP

BiH odlučio da se, osim iskaza AS, pojedini iskazi ovih svjedoka pročitaju, što će biti

obrazloženo u dijelu koji se odnosi na procesne odluke Suda.

Predloženi su i tokom glavnog pretresa prezentovani slijedeći materijalni dokazi

Tužilaštva: set od 4 fotografije kuće u Brežinama, Lista zatvorenika u KPD Foča,

Dopis Federalne komisije za traženje nestalih broj: 01-41-2106/2006 od 3.maja

2006.godine, Dopis Federalne komisije za traženje nestalih broj: 01-41-2126/2006 od

5.maja 2006.godine, Dopis Federalne komisije za traženje nestalih broj: 01-41-

2020/2006 od 27.aprila 2006.godine, Dopis Ministarstva odbrane Bosne i

Hercegovine broj: 08-04-360-5/06 od 3.marta 2006. godine, Kopija vojne knjižice

Gojka Jankovića, službena zabilješka istražitelja Tužilašva BiH broj: KTA–RZ-

163/05 od 3.maja 2006.godine, Popis stanovništva BiH od 1991. godine – Izvod iz

Federalnog zavoda za statistiku, Zapisnici o saslušanju Enesa Hrnjičića od 23.avgusta

2005. i 6.januara 2006.godine, Zapisnici o saslušanju svjedoka B od 10.avgusta

2005.godine i 6.januara 2006.godine, BBC panorama video, fotografija Buk Bijele

označena od svjedoka FWS-75, Zapisnici o saslušanju svjedoka FWS-75 od

18.novembra 1995. godine, 6.marta 1998. godine, 22.oktobra 2003. godine,

30.decembra 2005. godine, te transkript svjedočenja ovog svjedoka pred MKSJ,

Zapisnik o saslušanju svjedoka FWS-88 od 21.januara 1996. godine, članak iz lista

Oslobođenje pod nazivom „Dan kada je pao Trošanj“, Zapisnik o saslušanju svjedoka

C od 11.januara 2006. godine, Zapisnik o saslušanju svjedoka D od 11.januara 2006.

godine, Dopis Federalne komisije za traženje nestalih osoba, broj: 01-41-55/2006 od

13.januara 2006. godine, o ekshumaciji izvršenoj u Trošnju dana 2.juna 2001.godine,

Zapisnici o ekshumaciji – dopis Kantonalnog Suda u Sarajevu broj: 009-0-Su-06-

000108 od 25.januara 2006.godine, Fotodokumentacija broj: 17-13/1-7-02/06

sačinjena od SIPA-e dana 18.januara 2006.godine, Fotografije brda Kremenik, MKSJ

interni memorandum od 22.marta 2000.godine – Službena zabilješka o razgovoru sa

svjedokom DB, Zapisnik o saslušanju svjedoka DB od 11. do 15.oktobra i

6.decembra 2003. godine, Transkripti svjedočenja svjedoka DB pred MKSJ,

fotografije Buk Bijele, 3 fotografije kuće u Trnovači, Zapisnik o saslušanju svjedoka

FWS-192 od 4.maja 2000. godine, list papira na kojem su napisana imena supruga i

sinova svjedoka FWS-96, Fotografija Gojka Jankovića potpisana od svjedoka 96 u

MKSJ, list papira na kom su napisana imena 6 muškaraca ubijenih na livadi,

fotografija Buk Bijele označena od svjedoka FWS-96, Dozvola za izlazak iz Foče

izdata na ime svjedoka FWS-96, Zapisnik o saslušanju svjedoka FWS 96 od 12. i

13.februara 1996.godine, Transkript svjedočenja svjedoka FWS-96 pred MKSJ od

27.aprila 2000. godine, Zapisnik o saslušanju svjedoka FWS-190 od 7. i 8.juna 1998.

godine, Transkript svjedočenja svjedoka FWS-190 od 16. i 17.maja 2000. godine pred

MKSJ, Dopis Federalne komisije za traženje nestalih osoba od 5.maja 2006.godine –

obavijest o Redži Pekazu, Zapisnik o saslušanju svjedoka FWS 175 od 21.avgusta

1997. godine, Transkript svjedočenja svjedoka FWS-175 pred MKSJ od 18. i 22.maja

2000. godine, članak iz magazina NIN pod nazivom „Momci sa Haške liste“ autora

Gordane Igrić, od 23.avgusta 1996. godine, audio kaseta - intervjua Gordane Igrić sa

Gojkom Jankovićem, nacrt–tlocrt kuće u Trnovači sačinjen od strane svjedoka FWS-

191, slika svjedoka FWS-191, pismo svjedoka FWS-92 upućeno svjedoku FWS-191,

pano sa fotografijama označen od strane svjedoka FWS-95, Zapisnik o saslušanju

svjedoka FWS-191 od 23.septembra 1998.godine, Interni memorandum MKSJ od

15.juna 1998.godine, Transkripti svjedočenja svjedoka FWS 191 od 15. i 16.maja

2000.godine, Zapisnik o saslušanju svjedoka FWS 95 od 9. do 11.februara

1996.godine, List papira na kom je od strane svjedoka FWS-95 napisano ime osobe

koja je prepoznala optuženog u Buk Bijeloj, list papira na kom je od strane svjedoka

FWS-95 napisano ime osobe koja je bila odvedena na stadion 12.avgusta

1992.godine, Transkript svjedočenja svjedoka FWS-95 pred MKSJ od 25.aprila 2000.

godine, Zapisnik o saslušanju svjedoka FWS-74 od 15.novembra 1995. godine,

Zapisnici o saslušanju svjedoka 87 od 19. i 20.januara 1996. godine te 5.decembra

2003. godine, Transkripti svjedočenja svjedoka FWS-87 od 4. i 5.aprila 2000. godine,

Pano sa 12 fotografija korišten u procesu prepoznavanja, potpisan od strane svjedoka

E, List papira na kom je od strane svjedoka E napisano ime druge osobe koja je bila u

sportskoj sali „Partizan“, Zapisnik o saslušanju svjedoka E od 27.marta 2006. godine,

Zapisnik o ispitivanju svjedoka E - identifikacioni postupak, od 27.marta

2006.godine, Zapisnik o saslušanju svjedoka J od 12. juna 2006.godine, Zapisnik o

ispitivanju osumnjičenog Gojka Jankovića, broj: KT–RZ -163/05 od 2.februara 2006.

godine sačinjen u prostorijama Tužlaštva BiH, optužnica MKSJ protiv optuženog

Gojka Jankovića, Presuda pretresnog i presuda apelacionog vijeća u predmetu MKSJ

protiv Dragoljuba Kunarca i dr. broj: IT-96-23-T i IT–96-23/1-T od 22.februara 2001.

godine odnosno 12.juna 2001. godine, Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog Gojka

Jankovića, broj: KT–RZ-43/06 od 17.aprila 2006. godine, sačinjen u prostorijama

Tužilaštva BiH, Dopis kojim se predlaže imenovanje Gojka Jankovića za „Vojvodu“

broj: 01/705-1 od 13.avgusta 1993.godine, Video zapis intervjua sa Miroslavom

Stanićem i transkript zapisa, Informativni izvještaj o aktivnostima policijske stanice u

Srbinju u periodu od aprila 1992. godine do aprila 1994.godine, sačinjen juna 1994.

godine, ovjereni izvodi iz evidencije Ministarstva rada i boračkih pitanja Republike

Srpske, Zapisnici o ekshumaciji i obdukciji Redže Pekaza, Naredba VP 7141 Foča od

28.oktobra 1992.godine, Naredba Komande Taktičke grupe Foča od 30.juna

1993.godine, list papira na kom je napisano djevojačko prezime svjedoka E,

fotografija kafane kojom je tokom rata upravljao Gojko Janković, članak magazina

VINS, Dopis Vrhovnog Tužilaštva Republike Crne Gore broj: KRZ:2/06 od

15.decembra 2006.godine – Potvrda Opšte bolnice u Kotoru, Izjava Milice Janković

data u stanici javne bezbjednosti u Foči/Srbinju dana 13.decembra 2004.godine pod

brojem: 13-1-8(4)/02-230, izjava svjedoka FWS-105 data dr. Aščeriću, izjava

svjedoka ZDž data Sandžačkom komitetu za ljudska prava, izjava svjedoka FWS-48

data Sandžačkom komitetu za ljudska prava, fotografija „Fočanske grupe“ pacijenata

dr.Aščerića, fotografija dr.Aščerića sa kolegama, izjava dr. Aščerića, Odluka SJB

Foča od 26.juna 1992.godine da svjedokinja Zada Čedić napusti Foču, zapisnik o

saslušanju svjedoka Habibe Musić, broj: KT–RZ-163/05 od 22.decembra 2006.

godine, nalaz o vještačenju i mišljenju dr. Alme Bravo Mehmedbašić, Izjava svjedoka

Feride Glušac data pred MKSJ, izvještaj P. Koulischer, izjava svjedoka FWS-96 –

izvadak iz izvještaja P. Koulischer, vojna evidencija za optuženog Gojka Jankovića,

sporazum o priznanju krivnje sklopljen između Dragana Zelenovića i Tužilaštva

MKSJ, ispitivanje Dragoljuba Kunarca pred MKSJ, transkript svjedočenja Dragoljuba

Kunarca pred MKSJ, dopis Odjeljenja za opštu upravu opštine Foča broj: 04-835/4 od

22.januara 2007.godine.

Odbrana je predložila, te su tokom glavnog pretresa ispitani slijedeći svjedoci:

Papović Ljubinka, Papović Milomir, Paprica Anđa, Paprica Miloš, Paprica Milenko,

Pavlović Zoran, Šušnjević Radmila, Pavković Branka, Kulić Sanja, Todorović

Mirjana, Živanović Zorica, Kalajdžić Ljubomir, Miletić Ljubomir, Šipčić Mitar,

Pavlović Bogdan, Elezović Stevo, Partalo Boško, Arsenić Savo, Kovačević Soniboj,

Dostić Ljubomir, Smrekić Zoran, Milomir Aćimović, Petar Aćimović, Lazarević

Mladen, Ćalasan Ilija, Paprica Dragan, Tomović Radmilo, Pljevaljčić Milan,

Rangelov Stamen, te supruga optuženog – Milica Janković.

Takođe su izvedeni i materijalni dokazi odbrane i to: zapisnici o saslušanju svjedoka

sačinjeni od strane branioca optuženog – advokata Milana Trbojevića kako slijedi:

izjava Branke Pavković od 24.jula 2006. godine, Sanje Kulić od 26.jula 2006. godine,

Milomira Aćimovića od 08.januara 2007. godine, Ljubomira Dostića od 28.oktobra

2006. godine, Mirjane Todorović od 28.oktobra 2006. godine, Zorana Smrekića od

24.jula 2006. godine, Milana Pljevaljčića od 24.jula 2006. godine, Zorice Živanović

od 29.oktobra 2006. godine, Dragana Paprice od 10.decembra 2006. godine, Radmila

Tomovića od 10.decembra 2006. godine, Milenka Paprice od 10.decembra 2006.

godine, Ilije Ćalasana od 24.jula 2006. godine, Bogdana Pavlovića od 25.jula 2006.

godine, Stamena Rangelova od 28.oktobra 2006. godine, Boška Partala od 24.jula

2006. godine, Ljubomira Kalajdžića od 26.jula 2006. godine, Mitra Šipčića od 26.jula

2006. godine, Steve Elezovića od 25.jula 2006. godine, Save Arsenića od 24.jula

2006. godine, te Milice Janković od 27.decembra 2006. godine, kao i Rješenje za

Milenka Papricu, broj: 04-589-625/01 od 17.jula 2002. godine, kopija vojne knjižice

Gojka Jankovića, Dopis Ministarstva odbrane broj: 08-04-188-1/06 od 1.novembra

2006. godine, Izvod iz matične knjige rođenih za Marka Papricu, Uvjerenje za

Slobodana Jankovića od 2.novembra 1992. godine, Dopis Osnovnog suda u Herceg

Novom broj: Su -23/06 od 14.septemebra 2006. godine, uz koji je dostavljena kopija

dijela krivičnog spisa, Uvjerenje za Radivoja Vasiljevića, broj: 05-1/365 od 11.aprila

1993. godine, Uvjerenje za Milenka Jojića, broj: 05-1/366 od 11.aprila 1993. godine,

Rješenje o stalnom prestanku rada STR minimarket „Lala“ broj: 02-Up/1-570-92 od

6.jula 1992. godine, izdato od nadležne opštinske službe Herceg Novi, Otpusna lista

za Gojka Jankovića broj: 2505/780, Dopis Boračke organizacije broj: 01-70/06 od

21.decembra 2006. godine, nalaz ljekara specijaliste kardiologa i grudnog hirurga,

izdat na ime Gojka Jankovića dana 7.oktobra 1996.godine, Potvrda o invaliditetu broj:

03-2-560-354-1/99 od 19.juna 2001.godine.

Temeljem ovlasti propisanih članom 239. stavom 2. a u vezi sa članom 261. stavom 1.

tačka e) ZKP BiH, Sud je tokom glavnog pretresa naredio izvođenje slijedećih

materijalnih dokaza: Spisak lica koja su u avgustu 1992.godine napustila opštinu Foča

u mjestu Osanica – 61 odrasla osoba i 17 djece, kopija vojne knjižice svjedoka

Milomira Aćimovića, sveska evidencije iz SŠC u Foči koju je vodio svjedok Šipčić

Mitar, kopija vojne knjižice Petra Aćimovića, dopis koji je dana 22.januara

2007.godine upućen bolnici u Kotoru – Crna Gora.

3. ZAVRŠNE RIJEČI , sažetak

a. Tužilaštvo

Tužilaštvo (tekst završnih riječi nalazi se u spisu) je smatralo da je postojao širok ili

sistematičan napad Vojske, pripadnika Policije i paravojnih formacija usmjeren protiv

nesrpskog civilnog stanovništva u širem području opštine Foča u vrijeme na koje se

odnosi optužnica. To proizilazi iz činjenica presuđenih u presudama Haškog tribunala

koje je ovaj Sud prihvatio svojom odlukom od 4. avgusta 2006. godine, a potvrđeno je

i iskazima pred Sudom. Tužilaštvo smatra da je dokazano da je optuženi imao

saznanja o postojanju širokog ili sistematičnog napada pošto se vidi iz dokaza da je

optuženi bio vođa voda u Fočanskoj brigadi Vojske Srpske Republike Bosne i

Hercegovine, te je u tom svojstvu skoro svakodnevno prisustvovao sastancima

Kriznog štaba, iz čega proizilazi da je morao biti u potpunosti upoznat o postojanju

napada. Nadalje, tužilac je naveo da su djela optuženog bila dio tog napada i da je on

znao da su njegova djela dio tog napada, pošto je očigledno da djela optuženog prema

svojoj prirodi, izboru žrtava i prema posljedicama po žrtve objektivno predstavljaju

neodvojiv dio šireg napada.

Prije osvrta na svaku tačku optužnice pojedinačno, tužilac se prvo osvrnuo na

nekoliko tvrdnji koje su proizišle iz svjedočenja svjedoka odbrane, objasnivši zašto su

te tvrdnje „neistine“: vojnik-svjedok koji je tvrdio da je Janković postao komandir

njegove jedinice tek nakon što je otišao gospodin Babić; tvrdnja da je Gojko Janković

otišao automobilom u Crnu Goru 3.jula 1992. godine u 7 sati ujutro, i da jedinica

optuženog nikad nije bila u Trošnju nego da je samo čekala na obližnjem brdu i da su

čuli samo pucnje u daljini; stražari koje je pozvala odbrana da pruže alibi Gojku

Jankoviću da nije ulazio niti bio umiješan u aktivnosti u sportskoj dvorani Partizan;

tvrdnja da je izvjesni Sretko Đajić zauzimao „kuću u Trnovači“ tokom proljeća, ljeta i

jeseni 1992. godine.

Tužilac je ustanovio da se priče isuviše dobro poklapaju, da su se svjedoci sjećali istih

stvari, da su pojedine laži kolektivno dogovorene i da ih je u dogovoru izreklo više

svjedoka, te je stoga zaključio da je (većina) svjedoka odbrane potpuno nepouzdana.

Tužilac je dalje istakao pojedine materijalne dokaze koji potvrđuju njegov stav o

iskazima svjedoka odbrane. Osim toga, tužilac je ustanovio da iskazi Radmile

Šušnjević, Branke Pavković, Sanje Kulić, Mirjane Todorović i Zorice Živanović ne

opovrgavaju iskaz svjedoka FWS-191.

Vezano za tačku 1. optužnice, Tužilaštvo je navelo da je na osnovu dobrih i

ubjedljivih svjedočenja Enesa Hrnjičića, Ferida Glušca i svjedoka B izvan razumne

sumnje dokazano da je optuženi 14. aprila 1992. godine, zajedno sa svojim vodom

nezakonito uhapsio i odveo 8 muškaraca Bošnjaka, čime je počinio krivično djelo

„zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno osnovnim pravilima

međunarodnog prava” kao i „prisilni premještaj stanovništva” kao saizvršilac prema

članu 29. KZ BiH. Hapšenje i odvođenje osam Bošnjaka su izvršila lica pod

zapovjedništvom optuženog postupajući prema njegovim direktnim naredbama. Tako

je on imao odlučujuću ulogu u zajedničkom izvršenju krivičnog djela. Ovom jednom

radnjom optuženi je prekršio dvije zakonske odredbe, što je moguće s obzirom da se

radi o idealnom sticaju, što znači da te odredbe sadrže suštinski različite elemente i

štite različite vrijednosti.

Vezano za događanje od 3.jula 1992. godine na Kremeniku navedene u tački 2.

optužnice, tužilac je naveo da sam broj svjedoka koji su optuženog vidjeli na brdu

Kremenik i događaji koji su uslijedili isključuju mogućnost greške kad se radi o

njegovom prisustvu i identititetu. Vezano za događaje na brdu Kremenik, zbog

dosljednih i nepobitnih dokaza protiv optuženog nije neophodno ponavljati ova

svjedočenja u odnosu na ono što se desilo na brdu Kremenik. Zbog svojih radnji

optuženi je kriv kao saizvršilac prema članu 29. ZKP BiH pošto je jasno da je

optuženi u najmanju ruku imao de facto komandu i kontrolu nad ljudima koji su vršili

zločine, te je tako svojim radnjama i nečinjenjem odigrao ključnu ulogu u izvršenju

krivičnih djela na Kremeniku, te da je kriv za ubistvo, mučenje i prinudno preseljenje

stanovništva. Kao dopunu svog stava, Tužilaštvo je navelo da je optuženi svojim

radnjama i propustima dao podršku i podsticaj od značajnog uticaja na vršenje

krivičnog djela, te da je stoga odgovoran kao pomagač prema članu 180. stav 1. ZKP

BiH.

Vezano za silovanja u Buk Bijeloj dana 3. jula 1992. godine iz tačke 3. optužnice,

tužilac je naveo da se zaključak o njegovom prisustvu i radnjama može izvesti na

osnovu svjedočenja FWS-74 i FWS-75, a potvrđeno je i sporazumom o priznanju

krivice koji je potpisao Dragan Zelenović. Prema riječima tužioca, u skladu sa članom

29. KZ BiH, optuženi je u svojstvu saizvršioca odgovoran za grupno silovanje FWS-

75 s obzirom da je dao odlučujući doprinos izvršenju djela grupnog silovanja jer je

svjedokinju FWS-75 predao neidentifikovanom vojniku uz saglasnost da će biti

silovana nakon što je svjedokinji FWS-75 prijetio grupnim silovanjem. Kao dopunu

svog stava, tužilaštvo je utvrdilo da je optuženi pružio praktičnu pomoć i podsticaj

koji je bio od značajnog uticaja na izvršenje krivičnog djela, te snosi odgovornost kao

pomagač u smislu člana 180. stav 1. KZ BiH. Optuženi se tereti da je bio i podstrekač

shodno članu 180. ZKP BiH u silovanju svjedokinje FWS-87 od strane Dragana

Zelenovića i u silovanju svjedokinje FWS-74 od strane Janka Janjića u Buk Bijeloj

pošto je, s obzirom na svoja ovlaštenja, te svojim riječima i radnjama u odnosu na

svjedokinju FWS-75, prisutnim Zelenoviću i Janjiću uputio direktni poziv da vrše

slična krivična djela.

Što se tiče premlaćivanja i ubistva jedinog muškarca žrtve u Buk Bijeloj dana 3.jula

1992. godine, tužilac je izjavio da je izvan svake sumnje da je Redžo Pekaz premlaćen

i pogubljen od strane vojnika u Buk Bijeloj i da je optuženom bilo poznato da se ovo

dešava. Iako je bio upoznat optuženi nije preduzeo ništa da zaustavi zlostavljanje.

Njegov propust da nešto preduzme iako je bio na licu mjestu, uz činjenicu da je imao

ovlaštenja kao vođa voda, dalo je podsticaja i moralnu podršku izvršiocima, koja je

bila od značajnog uticaja na vršenje krivičnog djela. Optuženi je morao znati da

svojim nečinjenjem podržava izvršioce, te je stoga odgovoran za krivično djelo

pomaganja u mučenju i ubistvu Redže Pekaza prema članu 180. stav 1. KZ BiH.

Vezano za tačku 5. optužnice prema kojoj se optuženi tereti da je, između ostalih, iz

sportske dvorane Partizan tri puta izvodio svjedokinju FWS-95 i silovao je, tužilac

navodi da je iskaz svjedokinje FWS-95 pouzdan. Osim toga, ona je uspjela

identifikovati optuženog na tabli sa fotografijama MKSJ kao osobu koja ju je tri puta

silovala. Treći slučaj silovanja koji se desio u kući u Trnovači je uz to potvrđen i od

strane svjedoka FWS-87.

Tačka 6. tereti optuženog da je zajedno sa Bebanom Vasiljevićem odveo FWS-105 i

D.B. iz sportske sale Partizan u kuću u Trnovači u opštini Foča gdje je optuženi

silovao svjedokinju FWS-105 dva puta, a Beban Vasiljević je silovao zatočenicu D.B.

Tužilac je naveo da je ova tačka optužnice dokazana iako svjedokinja FWS-105 nije

saslušana pred sudom nego je samo pročitana njena izjava u skladu sa članom 273.

stav 2. ZKP BiH. Tačka 8. optužnice se uglavnom oslanja na svjedočenja FWS-87 i

FWS-75, i obje se sjećaju da su zajedno za AS i dvanaestogodišnjom AB bile

odvedene iz Karamanove kuće. FWS-75 i 87 su svjedočile da su silovane - da je

svjedokinju FWS-75 silovao Janjić, a svjedokinju FWS-87 Zelenović. Na osnovu ovih

izjava, naročito izjave FWS-75 Tužilaštvo smatra da je dokazalo da je optuženi

silovao AB. Vezano za silovanje AS od strane optuženog, tužilac se slaže da postoji

razumna sumnja u vezi sa AS.

Tužilac se zajedno bavio pravnom kvalifikacijom i odgovornošću optuženog po

tačkama 5., 6. i 8., pošto se prema svim ovim tačkama optuženi lično tereti za

silovanja, i to da je silovao FWS-95, FWS-87, FWS-105, A.B. i A.S. Prema ovim

tačkama optuženi se nadalje tereti za saučešništvo u silovanjima FWS-87 i D.B. koja

je fizički počinio Beban Vasiljević, silovanju FWS-87 od strane Dragana Zelenovića,

i silovanju FWS-75 od strane Janka Janjića. Što se tiče silovanja koja su fizički

izvršila druga lica, tužilac navodi da je u svim tim situacijama optuženi učestvovao u

izboru djevojaka i njihovom transportu na lokacije na kojima ih je silovao zajedno sa

drugim saizvršiocima. Prema riječima tužioca, usaglašeno djelovanje saizvršilaca

govori da je postojao uzajamni sporazum da će svaki od njih silovati jednu ili više

djevojaka. Osim toga, optuženi je imao viši položaj u odnosu na druge izvršioce što

još više otežava njegovu ulogu u ovim zločinima. Što se tiče silovanja koja je počinio

Beban Vasiljević, optuženi je uzeo učešće tako što je stavio na raspolaganje kuću

Halima Čedića (odnosno kuća u Trnovači) koju je on u to vrijeme zauzimao. Prema

riječima tužioca, to znači da optuženi snosi odgovornost kao saizvršilac prema članu

29. KZ BiH u silovanjima koja su izvršili drugi muškarci. Kao alternativan stav,

tužilac izjavljuje da je optuženi bio pomagač u silovanjima u smislu člana 180. stav 1.

KZ BiH. Sve radnje silovanja iz ovih tačaka uključuju i mučenje. Po svim navodima

optuženi se tereti kako za silovanje tako i za mučenje (idealni sticaj).

Vezano za tačku 7. optužnice tužilac je naveo da je iskaz svjedoka FWS-191 izuzetno

kvalitetan i da je potvrdio transkripte izjava svjedoka FWS-186 čije uvođenje u

dokaze je dozvolio Sud u skladu sa članom 273. stav 2. ZKP BiH. Svjedok FWS-186

nije mogla svjedočiti pred sudom. Izjave FWS-191 i FWS-186 su osim toga

potkrijepljene izjavama drugih svjedoka. Kako je kazao tužilac, tačku 7. optužnice

treba posmatrati u tri dijela. Prvo, seksualno ropstvo GJ, FWS-191 i FWS-186 u kući

u Trnovači, koje predstavlja krivično djelo seksualno ropstvo i mučenje (idealni

sticaj) iz člana 172. stav 1. tačke f) i g) KZ BiH. Pošto je optuženi dobrovoljno

učestvovao u zajedničkom vršenju krivičnih djela držanje u seksualnom ropstvu i

mučenje JG, FWS-191 i FWS-186 u kući u Trnovači, smatra se odgovornim u

svojstvu saizvršioca prema članu 29. KZ BiH. Drugo, silovanje FWS-191 u kući u

Trnovači predstavlja silovanje iz člana 172. stav 1. tačka g) KZ BiH. Vezano za ovaj

događaj, tužilac je rekao da tu možda nedostaje element zabranjene svrhe koji je

neophodan da bi se to silovanje okvalifikovalo kao mučenje, te se optuženi ne tereti i

za mučenje. Na kraju, silovanja FWS-186 u Ribarskom naselju 95 jesu silovanja iz

člana 172. stav 1. tačka g) KZ BiH gdje opet možda ne postoji element nedozvoljene

svrhe.

Vezano za drugu optužnicu, tužilac je rekao da dokazi, ako im se pokloni vjera,

pokazuju da su jedne noći u periodu od 10. do 15. aprila 1992. godine optuženi, Janko

Janjić, Ljuban Kalajdžić i još jedan nepoznati vojnik provalili u kuću svjedokinje E i

prisilili je da se skine. Potom ju je silovao Janko Janjić, a optuženi i nepoznati vojnik

su je držali. Nakon ove noći optuženi, Janko Janjić i nepoznati vojnik su dolazili kući

svjedokinje E svake noći u narednih desetak dana i svaki put je silovali. Nakon toga

su optuženi, Janko Janjić i nepoznati muškarac prisilili svjedokinju E da uđe u

automobil i odvezli su je u sportsku dvoranu Partizan. U Partizanu je bila zatočena

duže od mjesec dana sve dok nije uspjela pobjeći uz pomoć zeta Ljubiše Militića.

Optuženi ju je silovao u svakoj ili gotovo svakoj pomenutoj prilici. Stoga bi optuženi

bio kriv za silovanje i mučenje (idealni sticaj) svjedokinje E a takođe kriv i kao

saizvršilac prema članu 29. KZ BiH zbog svoje ključne uloge u silovanjima

svjedokinje E od strane Janka Janjića i nepoznatog vojnika. Kao alternativan stav,

optuženi je kriv prema članu 180. KZ BiH što je pomagao u izvršenju krivičnih djela

silovanja koja on sam nije učinio. Osim toga, optuženi bi bio kriv prema članu 29. KZ

BiH za saučešništvo u zatvaranju svjedokinje E prema članu 172. stav 1. tačka e) KZ

BiH. Tužilac je naveo da bi ponašanje svjedokinje E u toku unakrsnog ispitivanja kao

i njeno priznanje da, kako je tužilac naveo tokom glavnog pretresa kada ju je zamolio

da se suoči sa svjedocima odbrane Militićem i Kalajdžićem, nije bila sigurna u

pogledu prepoznavanja Militića i Kalajdžića, moglo dovesti Sud u sumnju u pogledu

druge optužnice. S druge strane, prema mišljenju tužioca, pobijajuće svjedočenje

Jusufa Čolpe u suprotnosti je sa dijelovima iskaza svjedoka odbrane i potvrđuje iskaz

svjedokinje E.

Tužilac je završio prijedlogom za izricanje dugotrajne kazne zatvora u trajanju od

najmanje 30 godina imajući u vidu da je optuženi predvodio vod, eskalaciju zločina

koje je počinio optuženi, diskriminatorne motive, dob žrtava, posljedice njegovih

radnji te okolnosti pod kojima su počinjena krivična djela.

b. Odbrana

Branilac je počeo svoju završnu riječ ističući prigovore na vođenje krivičnog postupka

protiv optuženog pred ovim Sudom, prvenstveno navodeći da se prema optuženom

nije jednako postupalo vis a vis prava tužioca (tekst završnih riječi u cjelosti je dat u

spisu).

Branilac se usprotivio primjeni KZ BiH ističući da se treba primijeniti Krivični zakon

Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (KZ SFRJ), koji je bio na snazi u

vrijeme datih događaja, budući da je jasno da je u vrijeme kada su se desili događaji

obuhvaćeni optužnicom na snazi bio KZ SFRJ i budući da je svima jasno da su kazne

propisane KZ SFRJ blaže po počinioca nego kazne propisane postojećim KZ BiH.

Prema riječima branioca, primjena bilo kog drugog zakona osim KZ SFRJ predstavlja

kršenje načela zakonitosti. Branilac se pozvao na član 7. stav 1. Evropske konvencije

o ljudskim pravima (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i član 15. stav 1.

Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Primjenom Zakona o

ustupanju predmeta MKSJ Tužilaštvu BiH i Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom

i ugroženih svjedoka (u daljem tekstu: Zakon o zaštiti svjedoka), ovo suđenje je kao i

mnoga druga suđenja vođeno u skladu sa propisima koji nisu bili ni usvojeni prije

vršenja krivičnih djela, čime se prava optuženog drastično krše čak i prema

odredbama važećeg ZKP BiH. Nadalje, tužilac je koristio sve zakonske prednosti na

štetu optuženog ispitujući svjedoke putem video linka, čitanjem izjava svjedoka koji

su odbili da se pojave pred sudom, onemogućivši tako odbrani da unakrsno ispita

svjedoke, predlažući da se prihvate kao dokazane činjenice presuđene u drugim

pravosnažnim presudama, te čitanjem izjava svjedoka koje su date u postupcima

protiv drugih lica.

Vezano za izvedene dokaze uopšte, odbrana je navela da dokazi koje je izveo tužilac

nisu pouzdani, da su iskonstruisani i krivotvoreni. Osim toga, tužilac je svjedocima

odbrane prijetio krivičnim gonjenjem za ratne zločine i za davanje lažnog iskaza,

nazivajući njihova svjedočenja glupostima itd., zastrašivao ih je, proširivao je predmet

svjedočenja izvan domena direktnog ispitivanja, a što je bilo štetno po odbranu i

nezakonito. Budući da je optuženi bio samo običan vojnik, on nije mogao izdavati

naredbe za prisilno preseljenje civila, a tužilac nije dokazao da je on lično izdao

naredbu za otvaranje vatre ili bilo čije pogubljenje. U pogledu optužbi za silovanja,

nije moguće utvrditi na pouzdanim osnovama odgovornost optuženog.

U pogledu druge optužnice, odbrana smatra da ne postoje dokazi da je optuženi

počinio ovo krivično djelo. Odbrana je navela i detaljno obrazložila zašto se svjedoci

E i J na čijim izjavama se zasniva druga optužnica, ne mogu smatrati pouzdanim.

Njihove izjave nisu u skladu jedna s drugom i u suprotnosti su sa izjavama svjedoka

odbrane.

Vezano za tačku 1. odbrana smatra da optuženi nije imao nikakvu komandnu poziciju,

nije naredio otvaranje vatre, nije donio odluku niti učestvovao u hapšenju mještana

zaseoka Brezine - koji su tu bili, nije učestvovao u vraćanju nekih od njih te

ponovnom odvođenju, nije odgovoran za progon i zatvaranje mještana zaseoka

Brezine kako je navedeno u optužnici. Svi pripadnici jedinice, koja je kasnije bila pod

komandom optuženog, jednoglasno su naveli da je grupa vojnika odgovornih za

napad na zaseok Brezine bila pod komandom izvjesnog Radmila Babića, a ne

optuženog, u periodu koji obuhvata događaje od 14. aprila 1992. godine. Prema tome,

tužilac nije dokazao ovu tačku optužnice.

U pogledu tačke 2. odbrana smatra da, iako je nesporno da je postojao široko

rasprostranjeni napad na sela Trošanj i Mješaje 3.jula 1992. godine i da je optuženi

komandovao grupom od oko 20 vojnika, nema dokaza da je ova grupa otvorila vartu

na mještane; nema dokaza da je ova grupa vojnika ubila sedam mještana vatrenim

oružjem i nema dokaza da je optuženi prisustvovao pogubljenju. Nadalje, iz

svjedočenja vojnika proizilazi da je optuženi rano ujutro otišao u Herceg Novi, što je

potvrdila njegova žena koja je svjedočila pred sudom, a što je potvrdio i njegov zet

Milenko Paprica, kao i Ljubinka Popović koja je ubjedljivo opisala da je zatekla

optuženog u stanu njegove sestre Borke koja je bila pred porođajem. Nadalje, nema

dokaza da su Izeta Čolu, Fadilu Odobašić i Selimu Pelaz, koji su ubijeni za vrijeme

operacije dok su se krili u šumi, ubili optuženi ili njegovi vojnici dejstvom iz vatrenog

oružja, niti postoje dokazi da su oni bili baš na tom pravcu djelovanja. Svjedočenja

svjedoka Tužilaštva FWS-132, FWS-75, FWS-74 i FWS-96 su nepouzdana, posebno

ako se uzmu o obzir svjedoci odbrane, svi pripadnici jedinice optuženog, koji su

potvrdili da je toga jutra glavnina jedinice otišla kombijem, da je vozač bio Milomir

Aćimović i da su zauzeli položaje na terenu rano ujutro ne približavajući se mjestu sa

kog je otvorena vatra. Odbrana je navela da je operacija od 3.jula 1992. godine bila

opsežna, što implicira da je makar nekoliko jedinica moralo učestvovati budući da

optuženi nije imao nikakav čin.

U pogledu tačke 3. odbrana smatra da se ova tačka ne može dokazati. Događaji

opisani u tački 3. optužnice su se desili istog dana, odnosno 3.jula 1992. godine.

Odbrana je navela da je tog dana rano ujutro optuženi otišao u Herceg Novi odmah

nakon što se vratio iz područja sela Trošanj i Mješaje, te tako nije mogao biti u Buk

Bijeloj. Nadalje, nije dokazano da su pomenuti „neidentifikovani vojnici“ bili pod

stvarnom kontrolom optuženog. Osim toga, iskaz svjedoka FWS-74 bio je nepouzdan.

Ni na svjedočenje svjedoka FWS-87 u odnosu na ovu tačku optužnice se ne može

osloniti, između ostalog zato što je u to vrijeme imala 15 godina, zbog čega je

potrebno obratiti naročitu pažnju na ono čega se ona navodno sjeća. Osim toga,

svjedokinja je izjavila da je bila silovana u Buk Bijeloj i da su joj noge bile krvave

dok je hodala prema autobusu, ali ovo nije pomenula njena majka koja ju je čekala,

niti je to pomenuo iko od ostalih svjedoka.

U pogledu tačke 4. optužnice odbrana smatra da nema dokaza kojima se potkrepljuje

da su vojnici pod komandom optuženog ubili Redžu Pekaza 3. jula 1992. godine u

Buk Bijeloj, isto kao što nema dokaza kojima se potkrepljuje da je optuženi uopšte bio

prisutan, i da je bilo koji način znao za taj događaj, niti postoje dokazi o načinu na

koji je Redžo Pekaz lišen života. Svjedočenje svjedokinje FWS-75, koja je tvrdila da

ju je opuženi ispitivao u Buk Bijeloj, te njegovo prisustvo tamo 3. jula 1992. godine,

nepouzdano je, posebno zato što nije potkrijepljeno svjedočenjima svjedoka: FWS-74,

FWS-87, FWS-88, FWS-48, FWS-90, FWS-96, D.B. i FWS-105.

U odnosu na tačku 5. optužnice odbrana smatra da nema dovoljno dokaza za optužbu

da je optuženi, u nekoliko navrata, silovao FWS-95, u periodu između 13. jula i 13.

avgusta 1992. godine, koju je izveo iz sportske dvorane Partizan. Ova svjedokinja je

nepouzdana jer je svoje svjedočenje izmijenila u poređenju sa ranijom izjavom u

tolikoj mjeri da se to ničim ne može opravdati. Isto tako, prema opisu sudskog

vještaka, neuroproshijatra, činjenica je da je zdravstveno stanje ove svjedokinje takvo

da se ne može iskoristiti za bilo kakvo ozbiljno utvrđivanje činjenica.

Vezano za tačku 6. optužnice odbrana je navela da nema dokaza da je optuženi

silovao svjedokinju FWS-105 u kući u Trnovači krajem jula ili početkom avgusta

1992. godine. Svjedokinja FWS-105 nije saslušana na pretresu, i kao što se može

zaključiti iz završne riječi, Sud bi trebao odbaciti zapisnik o saslušanju FWS-105 u

Tužilaštvu BiH, kao i transkript njenog svjedočenja pred MKSJ. Čitanje izjava ove

svjedokinje na pretresu predstavljalo je kršenje ljudskih prava optuženog.

Vezano za tačku 7. optužnice, odbrana smatra da optuženi nije učestvovao u silovanju

svjedokinja FWS-186 i FWS-191, niti da ih je držao u zatočeništvu. Naprotiv, one su

ga molile da ostanu pod njegovom zaštitom. Nadalje, nema dokaza da je optuženi bio

lice koje je naredilo, ili na bilo koji drugi način zahtijevalo, da ove dvije svjedokinje

koriste imena koja nisu muslimanska. Nekoliko svjedokinja koje je odbrana predložila

Sudu ukazuju na činjenicu da njih optuženi nije silovao. Svjedokinja FWS-186 nije

saslušana u toku postupka, a pošto za to nije bilo opravdanja , njena izjava data

istražiteljima MKSJ 9. maja 1998. godine ne može biti upotrijebljena za utvrđivanje

činjenica. Činjenica da na ovoj izjavi nema potpisa čini tu izjavu neprihvatljivom kao

pouzdan dokaz. Nadalje, tvrdnja svjedokinje FWS-191 da ju je optuženi silovao nije

nimalo realna.

Vezano za tačku 8. optužnice, odbrana smatra da nema dokaza za navode da je

optuženi jedne večeri krajem oktobra ili početkom novembra 1992. godine silovao

maloljetnu A.B. i zatvorenicu A.S. Naprotiv, dokazom odbrane jasno je dokazano da

optuženi uopšte nije bio u Foči ili njenoj okolini „krajem oktobra ili početkom

novembra 1992. godine“. U pogledu navoda iz optužnice, izjave svjedoka FWS-75 i

FWS-87 su nepouzdane.

4. PROCESNE ODLUKE

Polazeći od činjenice da je predmet protiv optuženog Gojka Jankovića na osnovu

odredbi Zakona o ustupanju predmeta ustupljen Tužilaštvu Bosne i Hercegovine, to se

neke procesne odluke pretresnog vijeća vežu direktno za odluke donesene tokom

postupka vođenog protiv optuženog pred MKSJ. Zbog toga će Sud obrazlaganje

svojih procesnih odluka započeti tako što će prvo obrazložiti odluku o načinu

ispitivanja i daljoj zaštiti svjedoka, od kojih je MKSJ većini ranije odredio mjere

zaštite identiteta.

a) Način ispitivanja i dalja zaštita svjedoka kojima su već određene mjere zaštite

identiteta

Odlučujući o prijedlogu Tužilaštva BiH, sudija za prethodno saslušanje Suda BiH je

dana 30.januara 2006.godine donio rješenje kojim se proglašavaju tajnim svi lični

podaci svjedoka koji su već identifikovani u drugim predmetima pred MKSJ, čime su

obuhvaćeni i slijedeći svjedocie: D.B., FWS-75, FWS-87, FWS-132, FWS-175, FWS-

190 i FWS-191 identifikovani u predmetu MKSJ, Tužilaštvo protiv Stankovića broj

IT-96-23/2 PT te svjedoci FWS-74, FWS-88, FWS-90, FWS-95, FWS-96, FWS-105,

FWS-186 i FWS-192 identifikovani u predmetu MKSJ Tužilaštvo protiv Kunarca,

broj IT-96-23 i IT-96-23/1).

Lične podatke svjedoka A, B, C i D, Sud je proglasio tajnima rješenjem od 3.februara

2006.godine. O zaštiti ličnih podataka svjedoka E Sud je odlučio rješenjem od 19.

aprila 2006.godine a svjedoka J rješenjem od 19.juna 2006.godine.

Sud je u navedenim rješenjima Tužilaštvu naložio da ima u vidu svoje obaveze

predviđene odredbom člana 12. stav 8. Zakona o zaštiti svjedoka. Odbrana je o

identitetu svih svjedoka navedenih u ovim rješenjima, osim svjedoka J, bila

obaviještena u roku od najmanje 30 dana prije davanja iskaza svjedoka na glavnom

pretresu. Iako u nešto manjem vremenskom razmaku, odbrana je ipak bila

obaviještena i o identitetu svjedoka J i to u roku od 15 dana prije davanja iskaza na

glavnom pretresu.

Sud smatra da je odbrana, kao što je gore navedeno, bila upoznata sa identitetom i

mjerama zaštite navedenih svjedoka.

Nastojeći ipak obezbijediti i zaštitu lika ovih svjedoka, tužilac je podnio prijedlog da

se svjedoci saslušavaju iza paravana koji bi omogućio da stranke i branilac, te

pretresno vijeće, vide svjedoka, dok bi on ostao van vidokruga javnosti. Ovakvom

prijedlogu Tužilaštva odbrana se nije protivila te je Sud i odlučio u skladu sa

ovlastima predviđenim odredbom člana 13. stava 2. Zakona o zaštiti svjedoka.

Tok postupka i svjedočenja navedenih svjedoka u potpunosti su opravdali određivanje

ovakvih mjera zaštite koje su u odnosu na ove svjedoke uveliko doprinijele osjećaju

sigurnosti a istovremeno im omogućile situaciju u kojoj su slobodno svjedočili o

svemu što im se desilo u odnosu na optuženog Gojka Jankovića, što su i učinili.

Imajući u vidu sve navedeno, posebno držanje svjedoka tokom davanja iskaza, ali i

zahtjeve mnogih od njih upućene direktno, Sud je na prijedlog tužioca odlučio u

skladu sa ovlastima iz člana 13. stav 2. Zakona o zaštiti svjedoka.

Sud smatra da je ovakvim načinom ispitivanja svjedoka u potpunosti postignuta svrha

njihove zaštite, ali istovremeno i ispoštovano je pravo optuženog da ispituje svjedoke

čiji iskazi ga terete. Svi svjedoci, osim onih navedenih u daljem tekstu, svjedočili su

jasno i nesmetano u prisustvu optuženog, a izuzeci su napravljeni samo u odnosu na

svjedoke E i J, što će biti obrazloženo u daljem tekstu pod tačkom d), dok je svjedok

ZDŽ svjedočio putem video linka i na taj način, iako posredstvom tehničkih uređaja,

tokom davanja svog iskaza ipak imao direktan kontakt sa optuženim.

Sud je ocijenio da postoji opravdana bojazan da bi otkrivanje svih ili nekih ličnih

podataka svjedoka moglo ugroziti sigurnost svjedoka ili njihovih porodica, čak i

nakon davanja iskaza pred Sudom. Sud je uzeo u obzir napore koji su poduzeti kako

bi se ovi zaštićeni svjedoci uopće pojavili pred Sudom, a posebno činjenicu da svako

novo svjedočenje za njih predstavlja novu traumu i vraćanje u život i svijet iz kojeg

pokušavaju pobjeći. Imajući to na umu, Sud je odlučio da se njihovi lični podaci ne

otkrivaju ni nakon 15 godina od pravomoćnosti presude.

b) Utvrđene činjenice

Dana 4. avgusta 2006. godine, Sud je djelimično prihvatio Prijedlog Tužilaštva Bosne

i Hercegovine za prihvatanje kao dokazanih činjenica utvrđenih pred MKSJ, broj KT-

RZ-163/05 od 25.aprila 2006. godine, u skladu sa članom 4. Zakona o ustupanju

predmeta. Ova odluka je detaljnije obrazložena u pisanom otpravku Rješenja od 4.

avgusta 2006. godine.

Tužilaštvo je Sudu podnijelo prijedlog da prihvati kao dokazane činjenice utvrđene u

pravosnažnim odlukama MKSJ-a, u presudama u predmetima broj IT-96-23-T i IT-

96-23/1-T, (Tužilac protiv Dragoljuba Kunarca i dr., Presuda Pretresnog vijeća od 12.

juna 2002. godine, stav 567, 568, 570 do 577, 724, 759, 761, 765, 780); predmet broj

IT-96-23 i IT-96-23/1-A (Tužilac protiv Kunarca i dr, Presuda Žalbenog vijeća od 22.

februara 2001. godine, stav 2-3) i predmet broj IT-97-25-T (Tužilac protiv Milorada

Krnojelca, Presuda Pretresnog vijeća od 15. marta 2002. godine, stav 116., 118. do

121).

Tužilaštvo je podnijelo prijedlog Sudu da prihvati kao dokazane ukupno 22 činjenice

koje su utvrđene u gore navedenim presudama. Strane su se izjasnile na ročištu

održanom dana 16. maja 2006. godine. Na ovom ročištu, odbrana je usmeno izložila

da se protivi prijedlogu jer ga smatra neosnovanim. Sud je prihvatio kao dokazane 15

činjenica koje su utvrđene u MKSJ. Odluka Suda može se sažeti na slijedeći način:

U periodu od 8. aprila 1992. godine pa najmanje do februara 1993. godine, vodio se

oružani sukob između bosanskih Srba i bosanskih Muslimana na području opštine

Foča. Nesrpsko civilno stanovništvo bilo je ubijano, silovano ili na drugi način

zlostavljano, što je bio direktan rezultat oružanog sukoba. Sukob je obuhvatao

sistematski napad Vojske bosanskih Srba i paravojnih grupacija na civilno

stanovništvo u širem području opštine Foča. Kampanja s ciljem “čišćenja” teritorije

Foče od nesrpskog stanovništva bila je uspješno provedena. Jedan od konkretnih

ciljeva napada bile su Muslimanke, koje su bile zatvorene u nepodnošljivo lošim

higijenskim uslovima na mjestima kao što su škola u Kalinoviku, srednja škola u Foči

i sportska dvorana Partizan, gdje su zlostavljane na brojne načine, uključujući

višestruka silovanja. Puni tekst paragrafa koje je Sud prihvatio nalazi se u spisu.

U skladu sa članom 4. Zakona o ustupanju, Sud može, na zahtjev stranke ili proprio

motu, odlučiti da prihvati kao dokazane činjenice utvrđene u pravomoćnim presudama

u postupcima pred MKSJ. Sud je ove činjenice prihvatio koristeći kao smjernicu,

između ostalog, sudsku praksu MKSJ-a u vezi sa primjenom Pravila 94(B) Pravilnika

o postupku i dokazima. (vidi npr. MKSJ, Pretresno vijeće, predmet Tužilac protiv

Momčila Krajišnika, IT-00-39-T, Odluka o trećem i četvrtom prijedlogu Tužilaštva za

formalno primanje na znanje presuđenih činjenica od 24. marta 2005. godine, str.8;

MKSJ, Žalbeno vijeće, predmet Tužilac protiv Zorana Kupreškića i drugi, IT-95-16-

A, Odluka o prijedlozima Drage Josipovića, Zorana Kupreškića i Vlatka Kupreškića

za prihvatanje dodatnih dokaza u skladu sa članom 115. i za formalno primanje na

znanje u skladu sa Pravilom 94(B). Sud je smatrao da su prihvaćene činjenice

konkretne i da se mogu utvrditi, da su uopštene po svojoj prirodi i da ne potvrđuju

individualnu krivičnu odgovornost optuženog. Takođe, te činjenice su bile relevantne

u predmetu protiv Gojka Jankovića s obzirom da se, u krivičnom predmetu protiv

optuženog koji je vođen pred Sudom BiH, optuženi teretio za krivična djela koja su

zaista počinjena u okviru široko rasprostranjenog ili sistematskog napada Vojske

Srpske Republike Bosne i Hercegovine, policijskih snaga i paravojnih formacija

usmjerenog protiv nesrpskog civilnog stanovništva na široj teritoriji opštine Foča.

Sud je smatrao da se prihvatanjem činjenica utvrđenih u presudama MKSJ-a postiže

ekonomičnost suđenja. Takva svrha je u skladu sa pravom optuženog na suđenje bez

odlaganja iz člana 13. ZKP BiH i člana 6., stav 1. Evropske konvencije o ljudskim

pravima. Ipak, ova svrha se mora usaglasiti sa principom pretpostavke nevinosti i

pravom optuženog na pravično suđenje u skladu sa članom 6. Evropske konvencije o

ljudskim pravima.

Što se tiče činjenica utvrđenih u presudama MKSJ-a koje nisu prihvaćene, Sud smatra

da su te činjenice previše konkretne i previše blisko vezane za individualne činjenične

navode protiv optuženog, te da se kao takve indirektno odnose na njegovu krivičnu

odgovornost. Iz tog razloga, te da ne bi došlo do kršenja prava optuženog na pravično

suđenje, Vijeće ne prihvata ove činjenice kao dokazane u skladu sa članom 4. Zakona

o ustupanju predmeta. Druge činjenice nisu prihvaćene kao dokazane s obzirom da se

ponavljaju i da su od manje važnosti za ovaj predmet.

c) Izuzetak od neposrednog sprovođenja dokaza

Dana 22. jula 2006. godine, tokom glavnog pretresa, Tužilaštvo je podnijelo usmeni

Zahtjev u skladu sa članom 273. stav 2. ZKP BiH, sa prijedlogom Sudu da se

pročitaju dijelovi izjave svjedoka FWS-132 od 14. juna 1996. godine. U prilog ovom

zahtjevu, tužilac je naveo da je ovaj svjedok svjedočio pred ovim Sudom u predmetu

protiv Neđe Samardžića (broj X-KR-05/49) što je dovelo do ozbiljnih emocionalnih

posljedica po nju. Uz to, tužilac je podnio dokument koji je potpisala dr. Fadila

Filipović-Mehmedbašić u kojem navodi da svjedok boluje od … te da je njeno stanje

bilo takvo da ovaj put nije mogla svjedočiti. Odbrana se nije protivila razlozima koje

je naveo tužilac u prilog čitanja izjave, međutim, uložila je prigovor na samo

djelimično čitanje izjave. Kada su se strane dogovorile o onome što žele da se čita kao

dokaz na glavnom pretresu, Sud je prihvatio ovaj zahtjev svojim rješenjem od 23. juna

2006. godine.

Dana 21. jula 2006. godine, tužilac je podnio Zahtjev za izuzeće od neposrednog

izvođenja dokaza u odnosu na svjedoke sa pseudonimima FWS-48, FWS-105, FWS-

186 i AS tako da se, kako se navodi u Zahtjevu, zapisnici iskaza datih u istrazi, kao i

zapisnici o vanpretresnim iskazima i transkripti svjedočenja pred MKSJ mogu

pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu.

Tužilaštvo je temeljilo svoj Zahtjev na članu 273. stav 2. ZKP BiH u vezi sa članom

11. Zakona o zaštiti svjedoka i članu 5. stav 1. i članu 7. Zakona o ustupanju

predmeta.

Dana 3.avgusta 2006. godine, odbrana je uložila prigovor na ovaj zahtjev navodeći da

član 6. stav 3. d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u

daljem tekstu: Evropska konvencija) ne dozvoljava da Tužilaštvo čita iskaze

zaštićenih svjedoka žrtava silovanja pred pretresnim vijećem. Odbrana insistira na

tome da oni imaju pravo da unakrsno ispitaju svjedoke na javnom ročištu da bi

osporili njihove izjave koje inkriminišu optuženog. Istog dana, Tužilaštvo je povuklo

Zahtjev u vezi sa svjedočenjem svjedokinje FWS-48.

U svom dopisu dostavljenom sudu dana 4. septembra 2006. godine, Tužilaštvo je

odgovorilo na prigovor odbrane.

Sud je, dana 27. septembra 2006. godine, usmeno donio odluku da djelimično odobri

Zahtjev iz slijedećih razloga.

Član 273. ZKP BiH predviđa mogućnost da se zapisnici o iskazima datim u istrazi

pročitaju ili koriste kao dokazi na glavnom pretresu bez obaveze saslušanja osoba

koje su dale izjave. Ovaj izuzetak od opšteg pravila o izvođenju dokaza može biti

odobren, između ostalog, ukoliko su osobe „umrle, duševno oboljele, ne mogu se

pronaći ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili je znatno otežan iz važnih razloga“

(stav 2.).

Ovu odredbu nadopunjava član 11. Zakona o zaštiti svjedoka koji propisuje da će sud,

pri odlučivanju da li da odobri izuzetak od neposrednog provođenja dokaza, „...takođe

uzeti u obzir potrebu da se osigura [...] zaštita svjedoka pod prijetnjom koji bi se

mogao izložiti značajnoj duševnoj boli ako bi se pojavio na glavnom pretresu.“

Nadalje, član 7. Zakona o ustupanju propisuje mogućnost čitanja zapisnika izjava

svjedoka datih istražiteljima MKSJ-a u istrazi. Član 5. stav 1. Zakona o ustupanju

propisuje mogućnost prihvatanja pred Sudom BiH transkripta svjedočenja svjedoka

pred MKSJ i zapisnika o vanpretresnom iskazu svjedoka sačinjenih pred MKSJ.

Međutim, odredbe ovog člana ne utiču na pravo optuženog da zahtijeva prisustvo tih

svjedoka u svrhu unakrsnog ispitivanja (stav 3.).

Iz sistematičnog čitanja zakona očito je da kada se ovi strani transkripti prihvate kao

dokazi u postupcima pred domaćim sudovima u BiH, oni moraju podlijegati istim

pravilima o dokazima koje propisuje ZKP BiH u smislu izuzetaka od neposrednog

izvođenja dokaza, član 273. stav 2. ZKP BiH.

Tužilaštvo je tražilo od Suda da odobri da se sljedeći zapisnici o svjedočenju i

transkripti svjedočenja pred MKSJ pročitaju i koriste kao dokazi na glavnom pretresu:

1) Izjava svjedokinje FWS-105 data istražiteljima MKSJ u dane 9. do 11.

februara 1996. godine, zapisnik o izjavi datoj Tužilaštvu BiH dana 16.

januara 2006. godine i transkript svjedočenja pred MKSJ u predmetu

protiv optuženog Dragoljuba Kunarca i drugih dana 13. juna 2000. godine.

U svom obrazloženju, Tužilaštvo navodi da svjedokinja FWS-105 nije

sposobna i ne želi da svjedoči na glavnom pretresu pošto je i dalje izuzetno

traumatizovana usljed zlostavljanja koje je pretrpjela tokom sukoba. Ona

boluje od ... i ide na psihijatrijsko liječenje. Takođe ima ....

U prilog tome Tužilaštvo je Sudu podnijelo medicinsku dokumetaciju broj

3516/06 doktora Senadina Ljubovića sa Kliničkog centra Univerziteta u

Sarajevu od 23. marta 2006. godine, kao i dva dopisa gđe. Jasmine Pušine i

Lucia-e Dighiero iz Službe za podršku svjedocima od 10.maja 2006.

godine, 21. i 29. septembra 2006. godine, a u vezi sa podacima o

svjedokinji.

(2) Izjava svjedokinje FWS-186 data istražiteljima MKSJ dana 9. maja

1998. godine i transkript drugog svjedočenja pred MKSJ u predmetu protiv

Dragoljuba Kunarca i drugih, od 4. maja 2000. godine.

U svom obrazloženju, Tužilaštvo navodi da je svjedokinja traumatizovana

usljed zlostavljanja koje je pretrpjela tokom konflikta. Ona boluje od ....

Njeno psihičko stanje je dijagnosticirano kao stabilno sve dok nije

primorana da priča o tim događajima. Tužilaštvo i Služba za podršku

svjedocima su ostvarili mnogobrojne kontakte (uključujući i ličnu posjetu

van BiH), međutim nisu uspjeli da ubijede svjedokinju da se pojavi pred

sudom i svjedoči.

U prilog tome Tužilaštvo je Sudu podnijelo medicinsku dokumentaciju od

25.aprila 2006. godine od Jane Otto, ljekara opšte prakse iz Odensea,

Danska, kao i izjavu u rukopisu od 8. jula 2006. godine u kojoj ona

obrazlaže svoje razloge zbog kojih neće svjedočiti.

3) Transkript svjedočenja svjedokinje AS u predmetu protiv Dragoljuba

Kunarca i drugih od 19.aprila 2000. godine, kao dokaz.

U svom obrazloženju, Tužilaštvo navodi da, usprkos mnogobrojnim

pokušajima i Tužilaštva i Službe za podršku svjedocima, nisu uspjeli da

stupe u kontakt sa svjedokinjom AS koja živi u drugoj zemlji. Pored toga,

članovi njene porodice nisu sarađivali sa Tužilaštvom prilikom pokušaja

da se sa njom stupi u kontakt i obavijestili su Tužilaštvo da je ona teško

bolesna.

Kao što se iz prethodnog može zaključiti, stav zauzet prema svjedokinji FWS-105

(koja boluje od …), svjedokinji FWS-186 (koja boluje od …) i AS (koju je nemoguće

pronaći) ispunjava opšte kriterije iz člana 273. stav 2. ZKP BiH. Zakon o ustupanju

predstavlja lex specialis i zamišljen je tako da otkloni opasnost da dokazi MKSJ-a, po

ZKP-u, postanu neupotrebljivi. Lex specialis predstavlja posebna pravila koja imaju

prednost u odnosu na ZKP u pogledu dokaza prikupljenih od strane MKSJ-a i na

Pravila o prihvatljivosti i korištenju. Kao lex specialis, u pogledu predmetnih

ponuđenih dokaza, Zakon o ustupanju ili odstupa od ZKP-a odnosno ima prednost u

odnosu na njega kada je gdje on nedosljedan ili se poziva na ZKP da obuhvati ona

pitanja kojima se Zakon o ustupanju posebno ne bavi (vidi Rješenje Suda BiH od 4.

decembra 2006. godine, u predmetu broj X-KR-05/24). Zakon o ustupanju, u skladu

sa zahtjevima iznesenim u njegovim odredbama, eksplicitno dozvoljava Sudu da

razmatra materijal prikupljen od strane MKSJ-a. Sve dok se ova pravila poštuju, Sud

može koristiti te dokaze kao da su oni ponuđeni u skladu sa ZKP BiH. Međutim, čak i

kada su dokazi dopušteni u skladu sa ZKP BiH ili Zakonom o ustupanju, oni i dalje

podliježu ocjeni suda u pogledu opravdanosti njihovog korištenja, pouzdanosti,

vjerodostojnosti, i ispravnosti kako je to utvrđeno zahtjevima Evropske konvencije

koji se kao prioritetni direktno primjenjuju na ovom Sudu.

Zadatak suda, u skladu sa Evropskom konvencijom, jeste da utvrdi da li je postupak u

svojoj cjelosti (uzet kao cjelina), uključujući i način pribavljanja dokaza, bio pravičan.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije koji garantuje pravo na pravično suđenje i član 6.

stav 3. iste Konvencije kojim se propisuje pravo na suočavanje i pravo na dovođenje

svjedoka su relevantne odredbe Evropske konvencije koje se odnose na prihvatanje

dokaza. Zakon o ustupanju ne oslobađa sud obaveze da optuženom osigura pošteno

suđenje. Član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije propisuje u svom relevantnom

dijelu da optuženi ima (minimalno) pravo da ispita svjedoka optužbe i da obezbijedi

prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima koji važe i za svjedoka

optužbe.

U praksi Evropskog suda za ljudska prava utvrđeno je da principi pravičnog suđenja

uključuju pravo optuženog da se suoči sa svjedocima i dokazima protiv njega na

javnom suđenju i istinsko pravo da osporava dokaze i unakrsno ispita svjedoke (vidi,

između ostalog, Barbera, Messegue i Jabargo protiv Španije, presuda od 6.decembra

1988. godine, serija A tom 146. stav 78, Asch protiv Austrije, presuda od 26.aprila

1991. godine, serija A br. 203, stavovi 26.-31, Ludi protiv Švicarske, presuda od

15.juna 1992. godine, serija A br. 238, stav 43.-50. i Luca protiv Italije, presuda od

27.februara 2001. godine, br. 33354/96, stav 39.-45.).

Kao što se u principu može zaključiti, svi dokazi na koje se Tužilaštvo oslanja moraju

u normalnim okolnostima biti izvedeni u prisustvu optuženog na javnom ročištu u

svrhu adversarne rasprave. Međutim, korištenje dokaza u vidu izjava pribavljenih u

fazi policijske istrage i pravosudne istrage (u istom predmetu) nije samo po sebi u

suprotnosti sa članom 6. stav 3. (d) Evropske konvencije, pod uslovom da su prava

odbrane ispoštovana.

Po pravilu, ova prava zahtijevaju da se optuženom pruži adekvatna i odgovarajuća

mogućnost da ospori i ispita svjedoka optužbe ili u vrijeme kada daje izjavu ili u

kasnijoj fazi postupka (vidi, između ostalog, Delta protiv Francuske, presuda od 19.

decembra 1990. godine, serija A br. 191, stav 36 i Windisch protiv Austrije, presuda

od 27.septembra 1990. godine, serija A br. 186, stav 26). Međutim, član 6. ne daje

optuženom neograničeno pravo da osigura pojavljivanje svjedoka pred sudom.

Problemi će se stoga pojaviti ukoliko Tužilaštvo uvede pismene izjave osobe koja se

ne pojavljuje kao svjedok, a odbrana želi da unakrsno ispita svjedoka. Samo u

izuzetnim okolnostima, Tužilaštvu će biti dopušteno da u dokaze uvede izjave

svjedoka koje optuženi nije bio u mogućnosti da unakrsno ispita. Opšti princip je

stoga da optuženim osobama mora biti dopušteno da pozovu ili ispitaju sve svjedoke

čije svjedočenje smatraju značajnim za svoj predmet i moraju biti u mogućnosti da

ispitaju sve svjedoke koje pozove Tužilac ili na čije se svjedočenje on oslanja.

Evropski sud će razmotriti da li je korištenjem dokaza čije prihvatanje predstavlja

kršenje prava optuženog on lišen prava na pravično suđenje. U slučaju kada je

presuda protiv optuženog isključivo ili u odlučujućoj mjeri zasnovana na iskazu

svjedoka, a optuženi ni u fazi istrage niti tokom suđenja nije bio u mogućnosti da

(unakrsno) ispita datog svjedoka, činjenica da nije bilo suočavanja znači da je njemu

na neki način uskraćeno pravično suđenje (između ostalog, Saidi protiv Francuske,

presuda od 20.septemebra 1993. godine, serija A br. 261-C, stav 44).

Član 3. stav 2. Zakona o ustupanju je u skladu sa sljedećim: „Sudovi ne mogu

zasnivati osuđujuću presudu isključivo ili u odlučujućoj mjeri na prethodnim izjavama

svjedoka koji nisu dali usmeni iskaz na glavnom pretresu“. Pismene izjave ili

transkripti svjedočenja svjedoka i vještaka, bez unakrsnog ispitivanja svjedoka od

strane optuženog u sudu, u najboljem slučaju mogu biti korišteni da potvrde druge

direktne dokaze krivnje.

Zakon o ustupanju prepušta sudu da odluči da li se svjedok treba pojaviti na

unakrsnom ispitivanju. Pred MKSJ, gdje se koriste pismene izjave ili transkripti

prethodnih svjedočenja svjedoka kao dokazi umjesto obavezivanja svjedoka da se

pojave na suđenju i usmeno svjedoče u skladu sa Pravilom 92bis Tribunalovog

Pravilnika o postupku i dokazima (Prihvatanje pismenih izjava i transkripata umjesto

usmenog svjedočenja; usvojen 1.decembra 2000. godine i 13.decembra 2000. godine i

izmijenjen 13.septembra 2006. godine), zahtjevi za unakrsno ispitivanje moraju biti

konkretni u pogledu određenih dijelova prethodnih svjedočenja ili izjava u vezi sa

kojima odbrana namjerava da izvrši unakrsno ispitivanje. Pravilo 92bis dozvoljava

prihvatanje transkripata iskaza svjedoka koji se pojavljuju pred drugim vijećima

MKSJ iako je prihvatanje svjedočenja jedino dozvoljeno ukoliko se ne odnosi na djela

i ponašanje optuženog za koja se tereti u optužnici. Iz Pravila 92ter slijedi da ukoliko

tužilac želi da podnese transkript iz drugog postupka vođenog pred MKSJ kojim se

„dokazuju djela i ponašanje optuženog za koja se on tereti u optužnici“ svjedok mora

biti prisutan u sudnici, svjedok mora biti na raspolaganju za unakrsno ispitivanje i

eventualno ispitivanje od strane sudija i svjedok mora potvrditi da pismena izjava ili

transkript tačno odražava ono što je on rekao u izjavi i što bi izjavio u slučaju

ispitivanja.

Sud dalje konstatuje da niti jedan dokaz koji je MKSJ prikupio ili koristio nije morao

biti u skladu sa Evropskim sudom za ljudska prava (vidjeti MKSJ, Tužilac protiv

Duška Tadića (IT-94-1), Odluka po zahtjevu tužioca za izricanje zaštitnih mjera za

žrtve i svjedoke, od 10.avgusta 1995. godine, stav 27.).

Tužilac je od suda tražio da u skladu sa članom 5. stav 1. Zakona o ustupanju, prihvati

transkripte svjedočenja svjedoka u postupcima pred MKSJ-om u kojima je optuženi

direktno optužen za djela iz optužnice, iako mogućnost unakrsnog ispitivanja nije

postojala. Čak i u skladu sa blažim standardima MKSJ-a, svjedok mora biti prisutan

zbog unakrsnog ispitivanja.

Da bi se optuženom omogućilo da unakrsno ispita svjedoke FWS-105, FWS-186 i

AS, čije su svjedočenje strane smatrale bitnim za predmet ili na čije se svjedočenje

oslanja tužilac, svjedoci su pozvani da se pojave pred sudom.

Dana 4. setpembra 2006. godine, svjedokinja FWS-105 pozvana je da se pojavi pred

sudom 26.septembra 2006. godine. Međutim, ona se nije pojavila. Dana 27.juna 2006.

godine, svjedokinja FWS-186 je pozvana da se pojavi pred sudom dana 19.jula 2006.

godine. Ovaj poziv joj je upućen diplomatskim kanalima preko stranih vlasti pošto

ona živi u drugoj zemlji. Ovi organi vlasti su obavijestili sud da je svjedokinja FWS-

186 primila poziv, ali se ona nije pojavila na suđenju da svjedoči. Dana 27.juna 2006.

godine, svjedokinja AS je pozvana da se pojavi pred sudom dana 3.avgusta 2006.

godine. Ona se nije pojavila, a sud nije dobio nikakvu informaciju od stranih organa

vlasti o tome da li joj je poziv uručen. Svi pokušaji Tužilaštva da stupi u kontakt s

ovom svjedokinjom su bili neuspješni. Osim toga, članovi njene porodice nisu

sarađivali sa tužiocem u pokušaju da sa njom stupi u kontakt.

Dakle u ovom slučaju usklađenost sa članom 6. stav 3. Evropske konvencije dolazi u

pitanje. Iz gore pomenute prakse Evropskog suda proizilazi da ukoliko bi izjava data u

istražnoj fazi postupka bila prihvaćena, sud prvo mora učiniti sve što je u njegovoj

moći da obezbijedi prisustvo svjedoka. To je i učinjeno. Ono što je takođe od ključne

važnosti u ovoj procjeni jeste pitanje da li će dato svjedočenje predstavljati jedini

dokaz za moguću osudu po određenoj tački optužnice. U pogledu svjedokinje AS, za

koju se tvrdi da ju je silovao optuženi, ovaj uslov nije ispunjen i stoga ovaj iskaz ne bi

trebao biti pročitan kao dokaz.

Sud dalje konstatuje da su činjenice u predmetu protiv optuženog jedinstvene u smislu

da tužilac želi da kao dokazi takođe budu prihvaćeni i zapisnici o iskazima, kao i

zapisnici o vanraspravnim iskazima i transkripti svjedočenja pred MKSJ u drugim

predmetima; predmet protiv Dragoljuba Kunarca i drugih (predmet broj IT-96-23-I).

Dana 26.juna 1996. godine, MKSJ je potvrdio optužnicu protiv Dragoljuba Kunarca,

Radomira Kovača, Zorana Vukovića, Dragana Gagovića, Dragana Zelenovića, Janka

Janjića, Radovana Stankovića i optuženog (predmet IT-96-23-I). Optužnica ih je

teretila za silovanje i mučenje kao zločin protiv čovječnosti, mučenje kao teško

kršenje i kao kršenje običaja i zakona rata i porobljavanje kao zločin protiv

čovječnosti.

Nakon smrti Dragana Gagovića, dana 30.jula 1999. godine, i Janka Janjića, tužilac je

povukao optužnicu protiv njih.

Kunarac je razdvojen od prvobitno optuženih u izmijenjenoj optužnici koja je

potvrđena dana 19.avgusta 1998. godine. Dana 3. septembra 1999. godine, potvrđena

je druga izmijenjena optužnica u kojoj su spojeni predmeti protiv Kunarca i Kovača

nakon što je ovom drugom određen pritvor. Treća izmijenjena optužnica je potvrđena

dana 1.decembra 1999. godine (IT-96-23). Dana 10. februara 2000. godine, Vuković

je tražio spajanje predmeta sa Kunarcem i Kovačom. Pretresno vijeće MKSJ-a je

odobrilo ovaj zahtjev dana 15. februara 2000. godine.

Stoga se može zaključiti da su iskazi dati prije 19.avgusta 1998. godine dati u

„istražnoj fazi“ predmeta protiv Dragoljuba Kunarca i drugih (uključujući i

optuženog). Drugim riječima, dokazi u vidu zapisnika o iskazima, kao i zapisnika o

vanpretresnim iskazima i transkripta svjedočenja pred MKSJ u predmetu protiv

Kunarca i ostalih poslije tog datuma moraju se tretirati kao da su dati u drugom

predmetu. Sud konstatuje da su u ovom predmetu (protiv Kunarca, Kovača i

Vukovića) djela za koja se oni terete tijesno povezana sa predmetom koji se pred

ovim sudom vodi protiv protiv Gojka Jankovića. Optuženi Kunarac, Kovač i Vuković

su de jure imali priliku za unakrsno ispitivanje svjedoka tokom njihovog svjedočenja

na glavnom pretresu pred MKSJ i možda su pokušali da sebe oslobode krivice i time

prebacili teret na ostale osobe koje su bile umiješane, između ostalog i optuženog

Gojka Jankovića. Ovo samo po sebi izaziva značajnu sumnju u pogledu pouzdanosti i

sveukupne pravičnosti, te predstavlja kršenje standarda Evropske konvencije. Nadalje,

dok se predmet takođe odnosio i na Gojka Jankovića, on je imao prava kao optuženi i

mogućnost da ospori izjave i iznese protudokaze. Isto tako, dokazi se odnose na

krivična djela samog optuženog i Sud će se na njih kao takve oslanjati, osim ako

prethodno ne budu stavljeni na provjeru u unakrsnom ispitivanju. Član 7. Zakona o

ustupanju to ne mijenja.

Iz gore navednog slijedi da transkripti svjedočenja svjedokinje FWS-105 pred MKSJ

u predmetu protiv optuženog Dragoljuba Kunarca i drugih od 13.juna 2000. godine;

transkript svjedočenja svjedokinje FWS-186 pred MKSJ u predmetu protiv

Dragoljuba Kunarca i drugih od 4.maja 2000. godine i transkript svjedočenja

svjedokinje AS u predmetu protiv Dragoljuba Kunarca i drugih dana 19. aprila 2000.

godine, ne mogu biti prihvaćeni kao dokazi.

Mutatis mutandis slijedi da se gore navedene izjave mogu s