prosinac 2013.

BROJ 38GOD. XV.

Časopis učenika OŠ Ivana GundulićaZAD

NJA

KLU

PA

2

izdavač: OŠ Ivana GundulićaGundulićeva 23 a Z A G R E B

tel/fax: 01 / 4854 - 187glavni i odgovorni urednik:

Pavao Jerolimovuredništvo:

učitelji: Marcela Boban, Zoran Čorkalo, Hen-rieta Herjavec Rubčić, Pavao Jero-limov, Darija Odorčić Matijević i Iskra Osmančević.

učenici:Iva Šimunović (8.a), Nika Vrbanić (8.a), Konrad Kiss (7.a), Sara Su-pina (7.a) Heda Perić (6.a), Ana Žužul (6.a) i Lea Gelo (5.a).

likovna i računalna obrada: P. Jerolimov i učenici nov. grupegrafički urednik: P. Jerolimov

tisak: fotokopiranje (60 komada)broj 38, godina XV.

Zagreb, prosinac 2013.časopis izlazi jednom u

polugodištucijena: 10 kuna

e-mail:os-zagreb-001@skole.htnet.hr

web stranica:www. os-igundulica-zg.skole.hr

Riječ urednika .............................Tema brojaHealthy P.I.C.N.I.C. ..................Od razreda do razredaOd prve do zadnje klupe ..........Školski dopisnici javljaju ........Pročitali smo za vas ....................Učenici - putopisci .....................Književnici za djecu ...................Iz povijesti stripa ......................Glazba, film, kazalište ...............Slikopisi ......................................Tko pita ne skita .........................Male priče s maturalca .............Biserko ........................................

Obećavajući početakOve školske godine 2013./2014. bilježimo punih 15 godina

izlaženja Zadnje klupe. Kako samo vrijeme leti, jednostavno da ne povjeruješ. Kako vidite, nismo dirali naše stalne rubrike, sve su tu, još od prvog broja. Nadamo se da vam se izgled lista sviđa, a još je važnije da ste zadovoljni sadržajem. Znam, što god objavili, nije tako dobro zapisano kao u vašim srcima. No, budimo iskreni moramo i možemo bolje, pa zato tu godišnjicu nemojmo shvatiti kao razlog za slavlje već kao obvezu da nam naša Zadnja klupa bude još bolja i kvalitetnija.

Školska godina počela nam je više nego obećavajuće. Pr-vog dana dolaska u Školu razveselila nas je vijest kako smo uključeni u međunarodni Comenius multilateralni projekt ‘‘Healthy P.I.C.N.I.C.’’ Nije dugo trebalo čekati i doživjeli smo još jedno priznanje. Među brojnim likovnim radovima učenika svih zemalja sudionika toga projekta za logo je izabran rad našeg učenika Vala Horvatića. Čestitamo i zahvaljujemo Valu na tom uspjehu. Naglasimo kako će se taj logo nalaziti na svim dokumentima vezanim uz ovaj projekt sljedeće dvije godine!

Isto tako početkom školske godine obilježena su i dva desetljeća akcije čišćenja planinarskih staza i vodotoka PP Medvednice te je Hrvatski planinarski savez našoj profesorici Leli Zadražil i Školi dodijelilo zavidno i zasluženo priznanje jer naša škola u tome sudjeluje od prvog dana. Čestitamo!

Učenica 3. hrvatsko-mađarskog razreda Agata Habibović obdarila nas je još jednim hvale vrijednim priznanjem. Naime, 15. studenoga 2013. u Osnovnoj školi Lug (Baranja) održano je natjecanje učenika mađarskih osnovnih škola i učenika koji pohađaju njegovanje mađarskog jezika i kulture u izražajnom pričanju narodnih bajki. Naša je predstavnica Agata Habibović u konkurenciji od 16 učenika osvojila prvo mjesto očaravši i sam žiri svojom izvedbom šaljive bajke. Bravo Agata!

Dodamo li tome i tiskanje turističkog vodiča Donji grad u mom srcu za kojeg je Grad Zagreb, pa samim time i naša škola, dobio cijenjeno priznanje Središnjeg koordinacijskog odbora akcije Gradovi i općine - prijatelji djece za uzorno provede-nu naj-akciju 2013. pod nazivom: Zagreb - OŠ Ivana Gunduli-ća - Dječji turistički vodič ‘‘Donji grad u mom srcu’’ kojom je poboljšan i i uljepšan život djece, možemo kazati kako nam je školska godina počela više nego obećavajuće. Potrudimo se tako nastaviti i u drugom polugodištu jer mi to znamo i možemo.

Dragi učenici, vama i vašim roditeljima želim, kao i svi moji kolege – vaši učitelji i profesori, čestit i blagoslovljen Božić te sretnu Novu 2014., s naglaskom da postignete puno uspjeha u daljnjem školovanja, puno zdravlja i sreće u ljubavi, a kad nađete vremena, nešto napišite, nacrtajte, fotografirajte, predložite ..., stranice našeg lista uvijek su vam otvorene.

Pavao Jerolimov

SADRŽAJ:2

3

48

101112131416181920

Na naslovnici:Likovni rad učenika 6. a razreda Vala Horvatića koji je izabran za logo međunarodnog Healthy P.I.C.N.I.C. projekta.Zajednička fotografija učenika sudionika Healthy P.I.C.N.I.C. projekta.

3

Naša je škola uključena u EU-ROPSKI PROJEKT COMENIUS MUL-TILATERALNI PROJEKT „HEALTHY P.I.C.N.I.C“ (Healthy, Positive, In-terculturaly, Competent, Noble, Imaginative Children) koji ćemo dvije godine provoditi zajedno s učenicima iz: SLOVENIJE - Ra-dovljica, AUSTRIJE - Beč, ITALIJE - Salerno, PORTUGALA - Lisabon, ESTONIJE - Tallinn, FRANCUSKE - Lyon, FRANCUSKE KOLONIJE REU-NION - Saint-Piere Cedex.

Cilj projekta je razvoj zdravog stila života, socijalnih i interkultu-ralnih kompetencija kod učenika i učitelja, poticanje učenja i kori-štenja stranih jezika i informati-ke, zdravstvena edukacija učeni-ka te razvoj humanosti i dobrih međuljudskih odnosa. Projekt je započeo u rujnu 2013. i trajat će do lipnja 2015. Sudionici projekta su učenici od 3. do 6. razreda, a u nekim aktivnostima sudjelovat će svi učenici škole. Od Agencije za mobilnost i programe EU škola je dobila 22.500 € za 2 godine i re-alizaciju najmanje 24 mobilnosti učenika i učitelja.

Tijekom provedbe projekta provoditi će se brojne aktivnosti u zdravstvenoj edukaciji učenika koje rezultiraju s četiri „piknika“ u koje će se uključiti učenici, ro-ditelji i po mogućnosti neki su-dionici iz lokalne zajednice. U razdoblju od dvije godine u školi će se provoditi i brojni manji pro-jekti - Zdrava hrana i prikupljanje tradicionalnih recepata, Stare igre na otvorenom, Slikovnica o voću i povrću, Humanitarne akcije, Tri generacije zdravlja, Vrtek, Jutar-nja gimnastika, Kartice zdravlja, Tradicionalna bajka.

Svaka škola iz zemalja sudioni-ca projekta izraditi će PP prezen-tacije, film o svojoj školi, gradu i državi ( zemlji i kulturi) iz koje dolazi. U školama će se postaviti Comenius oglasna ploča koja će se kroz dvije godine nadopunja-vati slikama i podacima. Svaka škola sudjelovala je u natječaju za izbor LOGA projekta, a izabran je LOGO našeg učenika Vala Hor-vatića. Na Internetu postoji i E-twinning prostor za dopisivanje,

razmjenu informacija, filmova i slika. Svaka od zemalja izradit će tzv. „CULTURE BOX“ u koju će staviti 10 predmeta (suvenira) karakterističnih za svoju zemlju (i 1 tajanstveni predmet). koji će tijekom godine kolati među škola-ma. Mi smo za sada dobili kutiju od Austrije, a svoju smo poslali u Estoniju.

Trenutno smo u izradi anke-te o zdravom stilu života, koja će se obraditi, a rezultati usporediti s ostalim zemljama. Nakon dvi-je godine sudjelovanja u projektu ponovo će se provesti i na taj način provjeriti je li projekt utjecao na promjenu stila života kod učenika.

Planirana je organizacija če-tiri velika PICNIC-a, od kojih bi se jedan u svibnju 2014. održao u Hrvatskoj. Preko e-twinninga će svi učenici moći izraditi svoj profil (biografiju) na engleskom i hrvatskom jeziku i kontaktirati s drugim učenicima zemalja uklju-čenih u projekt. Ostali Picnici bit će organizirani u Portugalu, Italiji i Francuskoj.

Glavni rezultati projekta koje očekujemo su uspostavljeni kon-takti među učenicima zemalja su-dionica, druženje na PICNIC-ima, prezentacija aktivnosti i projekata učenicima, učiteljima, roditeljima i medijima. Izradit će se brošura o dječjim igrama na otvorenom i Brošura o zdravim receptima, te na kraju kalendar za 2016.godinu sa slikama i porukama iz projekta.

Ove godine, naša se škola uklju-čila u međunarodni projekt: Healthy P.I.C.N.I.C., u kojem, osim naše škole, sudjeluju i škole iz Francuske, Reu-niona, Portugala, Estonije, Slovenije, Austrije i Italije. Svaka od ovih škola izabrala je tim učenika koji bi trebali biti voditelji tog projekta u svojoj ško-li. Ja sam bila jedna od mnogih koja je također bila izabrana za tim učenika u školi Ivan Gundulić, zbog čega sam jako sretna. Na prvom sastanku tima učenika, učiteljica Henrieta predsta-vila nam je taj projekt i upoznala nas s našim aktivnostima i zadacima tije-kom ove dvije godine, koliko će pro-jekt trajati.

Naš prvi zadatak bio je osmisliti logo. Svaka je škola izabrala tri naj-bolja loga, koji su se onda nosili u Beč na izbor najboljeg. Pobijedio je logo iz naše škole, onaj učenika Vala Horva-tića! Nakon toga trebali smo snimiti film o našoj školi. To je bilo jako za-nimljivo i zabavno. Na početku filma je curica Leonela sakrila košaru s ja-bukama unutar škole. Djeca koja su u timu učenika su jabuke morala tražiti po školi igrajući hrvatsku tradicional-nu igru „toplo-hladno“. Ulazili smo u sve razrede u nadi da ćemo naći ja-buke, no nigdje ih nije bilo. Na kraju smo ih našli u blagovaonici u kojoj su kuharice radile kompot od jabuka! Svi smo bili jako sretni!

Mislim da ćemo kroz ovaj pro-jekt, na jedan zabavan način, naučiti puno novoga, da ćemo poboljšati svoj engleski, i upoznati svoje vršnjake iz drugih država, da ćemo naučiti puno o kulturi zemalja sudionica projekta, i da ćemo se dobro zabaviti. Mislim da će ovaj projekt puno pridonijeti kvali-teti naše škole.

Ana Žužul, 6. aNASTAVAK NA ZADNJOJ STRANICI

Na kraju će svaka škola „spakirati kofer“ u koji ćemo staviti sve što želimo zadržati iz projekta, što smo korisno naučili, te što se pro-mijenilo u našim zdravstvenim navikama i ponašanju. I učenici i učitelji vesele se i uživaju u ak-tivnostima koje provodimo, a pra-ve koristi od ovog interesantnog projekta rezimirat ćemo u lipnju 2015.godine.

mr. Višnja Reljićravnateljica OŠ Ivana Gundulića

Prvi plakat s najosnovnijim podatci-ma postavljen je početkom rujna

4

Od razreda do razreda - Od prve do zadnje klupe

Lana Jasenko, 1. mađ. raz.

Nika Somek, 1. mađ. raz.

Zsofia Schubert, 1. mađ. raz.

Jednog jutra cvrčci su krenuli u šetnju. Razgledavali su selo, pozdrav-ljali su druge cvrčke i puno pričali. Dok su pričali, stigli su do jedne šume gdje je bilo mračno, ali ne toliko da ne vide. Cvrčci su rekli: Idemo natrag! Ali su već duboko ušli u šumu i nisu našli put doma. Išli su dalje i sreli su pse, ježeve i druge životinje. Došli su sivi oblaci. Svi su znali da dolazi kiša i sakrili su se ispod jednog drveta. Toliko je puhao vjetar daje otpuhao i jedno pismo i stol i još gomilu toga. Sutradan je kiša prestala, ali je još uvi-jek bilo mračno. Cvrčci su i dalje ho-dali. Usred šume je spavao gospodin sa svjetiljkom i jabukama. Cvrči su ga probudili i molili ga da ih vrati u nji-hovo selo. Gospodin ih je vratio u selo i živio s njima sretno i zdravo.

Agata Habibović, 3. mađ. raz.

Jednom davnom u Splitu su živjeli baka i djed i sve im je bilo plavo kod kuće. Imali su plavu svinju, plave vi-nograde, plavi čamac, plavi krevet i plavi kamin. Djed je imao plavu kosu, a baka je imala plave papuče. Jednog je dana djed išao loviti ribu. Kada je ušao u čamac promislio je i shvatio da su sve stvari koje ima plave. To mu se nije sviđalo pa je pošao kući i legao u krevet. Baka je vidjela da je djed malo tužan. Sjela je pokraj njega i pitala ga je zašto je tako tužan. On joj je rekao da mu je malo dosadno živjeti u pla-voj boji. Baka je djedu rekla da će mu napraviti šarene kolačiće da bi se malo prisjetio drugih boja. Kada su kolačići bili gotovi djed je sjeo za stol, a baka je na tanjuru donijela kolačiće koje je is-pekla. Rekla mu je da treba voljeti pla-vu boju jer oni žive na moru, a more je plavo pa treba imati ljubavi prema plavoj boji. Djed je malo promislio o tome i sve mu je bilo jasno, te je opet zavolio plavu boju.

Dominic Markovina, 3. mađ. raz.

Žuta jesen polako stiže, s kistom i bojama stablima je sve bliže. U pra-znom parku vjetar se ljulja na ljuljačci. U parku je mračno, ali nije strašno. Ali zašto, ali zašto? Žuto lišće osvjetljava put, a na klupi svijetli crveni lampion. Gole grane kestena poderale su magli šal. Crveni nosići ispod vunenih kapa prolaze kroz park žureći kući.

Arpad A. Pinter, 3. mađ. raz.

Jutros sam šetao s djedom po Tuš-kancu. Hodali smo po crvenom te-pihu od lišća. Lišće je pucketalo pod našim nogama. Vjetar je povremeno hukao noseći žuto, zeleno, smeđe lišće se suhih grana.

Ksaver Tomašić Srdar, 3. mađ. raz.

Svako od nas sigurno štedi. Na pri-mjer: roditelji štede struju, vodu i nov-ce. Djeca štede za igračke, rođendane i neki čak i za fakultet. Što ja štedim? Ja štedim novce, najviše novce. Danas sam odlučila, da prvo moram skupiti 10000 kuna za fakultet, a ono što mi ostane za svoje rođendanske poklone. Štedim ja nekad i vodu, kad perem zube. Kad moja obitelj i ja idemo na izlet, počnu me boljeti noge! Pa pitam tatu da me nosi i tada štedim noge! I to bi bilo sve što ja štedim!!! Bok!!!

Leonela Krajač, 4. a

Vjerovali ili ne ja sam sam sebi svoj čovjek. Ja se sam sa sobom najbo-lje slažem. Nekada čak stanem ispred ogledala i dogovaram se sam sa so-bom. Ja u tome ne vidim ništa loše. Ali ipak, kako neki kažu – nije uvijek dobro biti vuk samotnjak!

Jakov Žižak, 4. a

Kad ja ne bih vidjela bio bi to kaos. Tada ja ne bih mogla vidjeti prekrasne krajolike, ne bih mogla či-tati, pisati, pa ni šuljati se kao tat po mraku. Ne bih mogla ići u kazalište, ne bih mogla gledati film u kinu, niti vidjeti svoj lik u zrcalu. Kad ja ne bih vidjela to bi bilo grozno.

Što ako dođe pismo od bake i dje-da, a ja ga ne mogu pročitati? Što ako mi dođe razglednica s prekrasnom sli-kom, svi oko mene uzdišu, a ja pitam u čemu je stvar? Ne bih mogla vidjeti niti gdje je moja mačka! Kada bih že-ljela nekome pomoći, svi bi rekli – Ne-moj, past ćeš i ozlijediti se! Bilo bi mi vrlo dosadno.

Zaista! Nikada ranije nisam o tome razmišljala. Stvarno ne bih vo-ljela biti slijepa! Ljudima koji ne vide želim svu sreću ovog svijeta!

Neva Grozdanić, 4. a

Loretta Brestovec, 1. a

5

Lina Odak, 3. a

Branimir Bobinac, 3. a

Kira Rimaj, 3. a

Tea Sander, 3. a

Paula Tomić, 3. a

Bojan Vrbat, 3. a

Za mene je ljubav moja obitelj. Mene čini sretnim škola. Ja sam prije mrzio prati suđe, ali zbog ljubavi sam poslušao mamu. Ljubav i sreća imaju veze jedno s drugim, zato što bez lju-bavi nema sreće.

Lovro Bulaja, 3. aZa mene je ljubav obitelj. Za mene

su sreća prijatelji. Sreća i ljubav ima-ju veze zato što kad si zaljubljen si i sretan. Promijenio sam se kad su me prijatelji pitali mogu li mi vidjeti sobu, a meni je bila neuredna pa sam je na brzinu spremio.

Nikola Jelača, 3. aZa mene je ljubav dom i obitelj. Za

mene je sreća sve. Ljubav i sreća imaju veze zato što bez ljubavi nema sreće, a bez sreće ljubavi.

Borna Kljajo, 3. a

Ljubav je za mene sreća. Doma osjećam zarazu ljubavi od tate, mame i psa. Ja jako puno volim njih, kao što i oni vole mene. Osjećam to svaki dan. Najsretniji smo kada smo svi zajedno! Kada dođemo kući, tu nas dočeka naš pas Grom. On nam se jako obraduje kada nas vidi. Onda skače i cvili od sreće! Kada dobijem peticu mama me jako zagrli i kaže mi da sam joj najveća sreća u srcu. Ako pobijedimo u košar-ci, moja ekipa i ja se jako veselimo za-jedno s našim trenerom. A zapravo svi trebamo biti najviše sretni kada smo svi zdravi i zajedno.

Vito Kušnini, 3. a

Za mene je sreća što sam našao novčić na igralištu. Stavio sam ga u džep. Osjećao sam se dobro i nasmi-ješio sam se. Htio sam kupiti moder-ni radio. Kad sam došao doma stavio sam ga u kasicu prasicu. Mama je bila sretna jer nisam sve potrošio.

Julian Lukač, 3. a

Ljubavi imam zbog obitelji. srce mi se ostvari. Ljubav i sreća imaju veze sa ljubavi. Zbog svojih prijatelja sam si stavio gel na kosu.

Vid Vuković, 3. a

Za mene je ljubav obitelj. Sreća je za mene svi moji prijatelji. Ja mislim da ljubav i sreća imaju veze jedne s drugim zato što trebaš imati sreće da se tvoja simpatija zaljubi u tebe. Ja se zbog nikoga nisam promijenio.

Luca Rugo, 3. a

Ja osjećam ljubav svoje obitelji i prijatelja. Najsretniji u životu sam bio kad sam se šetao sa svojim tatom dok je sunce zalazilo. To nikada neću za-boraviti. Ja mislim da ljubav i sreća imaju veze. Promijenio sam se kad mi je prijatelj rekao da mislim pozitivno.

Filip Šimić, 3. a

6

ZABORAVILA SAM PRAVDUBavim se karateom već 6 godina

i sada imam najbolju prijateljicu Jo-sipu koja trenira sa mnom, ali prije dvije i pol godine nije bio tako.

Išle smo zajedno u istu grupu, ali se nismo podnosile. Zapravo, nikad se nismo ni posvađale. Družila sam se s jednom curom koja nju nije vo-ljela i uvijek je govorila da je bahata, bezobrazna i djetinjasta pa sam i ja tako mislila. Poprimila sam njezino ponašanje i mišljenje o Josipi koja nije imala niti jednu prijateljicu na treningu i dolazila je na njega samo zato što je voljela taj sport. Pokušala mi je nekoliko puta prići, ali ja bih se samo maknula od nje. Bila sam ba-hata i nepravedna prema njoj sve do ljeta. Prošlo ljeto sam išla s klubom u ljetni kamp u Zadru. Moja prijatelji-ca nije išla tako da nisam imala druš-tvo za autobus niti za sobu. Tog jutra prija ulaska u bus prišla mi je Josipa i pitala me hoćemo li biti zajedno i pristala sam. Ne znam zašto, ali čini-la se simpatična i dala sam joj šansu da pokušamo biti prijateljice. Cijelim putem do Zadra smo pričale i shvati-le da imamo puno toga zajedničko-ga. U Zadru smo cijelo vrijeme bile zajedno, šalile se i odrađivale trenin-ge. Bilo nam je odlično. Otada smo postale najbolje prijateljice. Shvatila sam da sam bila nepravedna prema njoj. Pružila nam se priliku da posta-nemo prijateljice i postale smo. Ni-kad više neću nekoga osuđivati prije nego ga upoznam jer sam shvatila da je Josipa predraga osoba i nije zaslu-žila da ju ogovaram i osuđujem.

Ana Letica, 8. a

DOŽIVIO SAM NEPRAVDUBilo je nedjeljno popodne, dan

kada je trener birao putnike za Au-striju i veliki turnir. Bio sam u velikoj neizvjesnosti, razmišljao sam kojih će 12 igrača odabrati. Po kvaliteti si-gurno sam bio u tih 12 igrača, no dva najslabija igrača bili su sinovi trenera seniora i vođe mladih pogona Cede-viti. Trener je uvijek bio naklonjen njima i moguće da me zbog toga ne „ubaci“ u sastav. Bio sam potišten.

Došao je bio i taj trenutak, ušao sam u svlačionicu u kojoj su se uvijek vodili veseli razgovori. Bio je muk, samo se čulo škripanje novih tenisi-ca u trening kampu. Izašao sam na teren, imao sam izvrstan dan, nisam mogao promašiti šut, trčao sam u „kontre“ nikad brže. Trener je zafuč-kao i rekao da se okupimo te da će pročitati putnike za Beč. Čuo sam ot-kucaje svoga srca, bio sam nervozan. Trener je već pročitao 10 prezimena,

RADOSTI I TUGEJedne sam večeri sjeo za stol i po-

gledao u svoju večeru, a za večeru sam imao sarmu. Prvo mi se povra-ćalo, ali mi je pogled u jednom tre-nutku kliznuo na sliku u kutu kuhi-nje. Na toj slici sam vidio jedno malo mršavo dijete koje sjedi napola golo na vlažnoj zemlji. To je dijete rado-sno gledalo u svoju zdjelu u kojoj se nalazila nekakva narančastosmeđa smjesa. Meni je to izgledalo bljutavo i pokvareno, ali tom je djetetu to bilo sve što je imalo.

Dok sam tako razmišljao, shvatio sam kako bih trebao biti zahvalan što mi roditelj kuhaju svaki dan. Bio sam sretan i zahvali sam Bogu za hranu i za roditelje. Dok sam s užitkom jeo, u jednom mi je trenutku nešto malo hrane palo na hlače. Prvo sam se lju-tio zbog svoje nespretnosti, ali sam se sjetio kako imam još jedne hlače i zatim mi se opet stvorila ona slika pred očima. To je dijete na sebi imalo samo nešto nalik krpi zavezanoj oko struka. Dijete vjerojatno nije imalo roditelje pa mu nitko nije mogao ku-piti odjeću. Moji se roditelji za mene brinu, te mi kupuju sve što mi treba i sve što poželim. U tom trenutku sam se pitao tko se brine o tom malom siromašnom djetetu. Osjetio sam ve-liko sažaljenje i htio bih ga jednom udomiti. Kada sam završio sa veče-rom, sjetio sam se da imam domaću zadaću. Prvo sam se ljutio na školu i pitao se čemu ona služi. Ubrzo sam

a ja nisam bio među njima. Ostala su bila samo dva mjesta za 5 igrača. Sa smiješkom na licu pročitao je 11. pre-zime, prezime trenera seniora. Mislio sam da sam ja 12, a on je za 12. putni-ka odabrao sina vođe pogona mladih Cedevite. Jedva sam se suzdržavao od plača, osjećao sam svoje tijelo kako se raspada. Došao sam kući, bacio se u krevet i zaplakao, jecao. Odlučio sam odustati od košarke, smatrao sam da mi je nanesena velika nepravda. Moja predviđanja su bila točna, trener se bojao ne pozvati djecu čiji su očevi na visokim položajima u klubu. Ro-ditelju su me pokušavali smiriti, ali ja to nisam mogao podnijeti. Razmi-šljao sam postoji li pravda i poštenje na ovom svijetu, sav moj trud kao da je pao u vodu. To je bio moj zadnji košarkaški trening, više nikad nisam pomislio na povratak.

David Lapov, 8. aLAŽ I ISTINABilo je to prije nekoliko mjeseci u

stanu gdje živim sa svojom obitelji i psom Maksom. Vratio sam se iz ško-le te sam trebao prošetati psa Maksa. Nije mi se dalo voditi Maksa u šetnju i ostao sam igrati igricu. Vrijeme mi je prebrzo prošlo uz igru i iznenadio me je brz dolazak roditelja s posla. Pitali su me jesam li bio s Maksom u parku. Da ne razočaram roditelje, sla-gao sam ih da jesam. Ubrzo Maks nije više mogao trpjeti te se pomokrio u hodniku dok je tata skidao svoje cipe-la. Nikad neću zaboraviti taj ljutiti po-gled kada sam uhvaćen u laži. Danas se rado sjetim tog događaja jer sam naučio da ne smijem lagati.

Bruno Prostran, 5. b

MOJI OSLONCIUvijek se mogu osloniti na svoje

prijatelje, kao i oni na mene. To po-tvrđuje događaj iz prošle godine: Već je stigla zima. Prehladila sam se i do-bila temperaturu. Prvi dan kada me nije bilo u školi, Lana i Dorotea su me nazvale i pitale jesam li dobro. Odgo-vorila sam da mi je bolje i pitala što su danas radili u školi, da ne budem u zaostatku. Brzo sam zaboravila odgo-vor. Sutradan sam otišla u školu. Na stolu me čekao papirić. Otvorila sam ga i gle! Na njemu je pisalo sve što su jučer radili u školi. Lana i Dorotea su napisale cijele četiri strane koje su istrgnule iz bilježnice. Namignule su mi i prema njihovim uputama sve sam dobro naučila. Mogu se osloniti i na svoju obitelj. Mama i tata su uvijek tu kad zatreba. Ostali mi daju dobre savjete. Pala me uvijek na vrijeme podsjeti što je za zadaću. Kao što se ja mogu osloniti na njih, i oni se mogu na mene. Uvijek ću ih podržavati.

Lina Bokić, 5. b

se sjetio kada bih jednog dana htio studirati medicinu te tako poslom zaraditi za život. Sjetio sam se kako moram biti odličan đak da bih to sve postigao. Na kraju sam se sjetio i one slike. Pitao sam se, ako nema rodite-lje, kako će ići u školu. Ako ono dijete ne bude išlo u školu onda neće ima-ti sretnu budućnost. Mene roditelji šalju u školu jer me vole i jer žele da jednog dana mogu samostalno živje-ti. Tko će to omogućiti onom jadnom djetetu! Tako sam tu večer proveo raz-mišljajući o tome kako ponekada ne cijenim predivno djetinjstvo i kako mi ga omogućuju roditelji koji me čuvaju i paze. Tako razmišljajući, rasplakao sam se i otišao k roditeljima. Zagrlio sam ih plačući, a oni su samo zbunje-no gledali jedno drugoga.

Konrad Kiss 7. a

7

Nedavno samo u kazalištu Vidra gledali predstavu Nasilje nije fora koja govori o nasilničkom ponašanju. Pri-je predstave slušali smo predavanje o nasilničkom ponašanju među mladi-ma pa sam od predstave puno očeki-vala. Gledajući predstavu, mogli smo naučiti koji su osnovni oblici nasilja, ali nisam sigurna da su nam ponuđeni prijedlozi kako se nasilju i nasilnicima suprotstaviti. Jedan je glumački par izvodio različite situacije u kojima je došlo do psihičkog, fizičkog ili seksu-alnog nasilja. Svojom su glumom uka-zali i na nezavidan položaj žrtava nasi-lja koje gube samopoštovanje, osjećaju krivnju, povlače se u sebe, osjećaju strah, prestaju učiti, gube volju za ži-votom pa izlaz traže u ovisnosti ili čak dižu ruku na sebe. Svidjelo mi se što su likovi govorili zagrebačkim žargo-nom, no neke su ozbiljne i tužne situ-acije prikazane kao zabavne i smiješ-ne što mi se nije svidjelo. Pri izlasku iz dvorane većina se učenika smijala i govorila kako su se dobro zabavili, a tema o kojoj se govorilo nije bila ni-malo zabavna. Možda je nakon pred-stave trebao biti organiziran razgovor o viđenome kako bi učenici dodatno osvijestili važnost borbe protiv nasilja jer nasilje nije i ne smije biti zabavno.

Pavla Tafra, 7. a

Svakodnevno slušamo na televiziji i radiju, čitamo u novinama o nasi-lju u obiteljima, ali i među djecom i mladima. Nasilje u školama problem je širom svijeta. Vršnjaci psihički, ali i fizički zlostavljaju jedni druge zbog izgleda, ponašanja, stavova. Nasilni-ci često dolaze iz razorenih obitelji u kojima su zanemareni, iako ima i nasilnika čiji su roditelji uložili trud u odgoj svoje djece. Nasilnici žele po-kazati svoju moć nad drugima pa su zato često u sukobu s roditeljima, uči-

Nasilje je danas sve češća pojava među osnovnoškolcima i srednjoškol-cima. Susreću se s njime u školi, na ulici pa čak i kod kuće. Mnogi se ponašaju nasilnički i ne razmišljaju o posljedi-cama svojih postupaka. Na televiziji možemo vidjeti reklame za Hrabri ili Plavi telefon i upravo nam one poka-zuju da nasilje postoji. Svrha je takvih udruga da pomognu žrtvama, ali i da pomognu u smanjivanju nasilničkoga ponašanja među mladima i djecom. U školama su česte tučnjave koje su u početku bile samo igra koja je kasnije prerasla u prave sukobe. Uzroke nasil-ničkog ponašanja kod djece možemo tražiti u njihovim obiteljima jer djeca oponašaju ponašanje odraslih, odno-sno svojih roditelja. Roditelji dopušta-ju djeci igranje nasilnih igrica koje ta-kođer utječu na nasilničko ponašanje, brojni filmovi i spotovi obiluju takvim sadržajima i djeca ih usvajaju od naj-ranije dobi. U rješavanju tog problema trebali bi se uključiti svi: odrasli i dje-ca. Važno je razgovarati, ukazivati na pogrešne oblike ponašanja, vježbati načine suprotstavljanja nasilnicima, držati predavanja o toj temi, ukazivati na posljedice nasilničkog ponašanja od najranije dobi, snimati filmove ili izvoditi predstave kako bismo pokre-nuli rješavanje tog velikog problema.

Iva Šimunović, 8. a

Učenici 7-ih i 8-ih razreda osnov-nih škola s područja centra grada gledali su u kazalištu Vidra predsta-vu Nasilje nije fora. Prije predstave u školi je održano predavanje o nasil-ničkom ponašanju mladih, a zatim smo gledali predstavu u kojoj su nas glavni glumci upoznali s različitim oblicima zlostavljanja. Predstava nam je ukazala na to da do nasilja među djecom i mladima prvenstveno dola-zi zbog toga što dijete gleda, sluša ili trpi nasilje u obitelji. Roditelji su dje-ci uzor i ukoliko djeca doživljavaju nasilje u obitelji velika je vjerojatnost da će svoj bijes i nemoć „izbaciti“ na-silničkim ponašanjem prema svojim vršnjacima. Glumeći različite životne situacije, glumci su nam predočili fi-zičko zlostavljanje (otac tuče majku), psihičko zlostavljanje (djeca omalo-važavaju svoje vršnjake) i seksualno zlostavljanje (diranje neke osobe pro-tiv njene volje). Čini mi se da su u ne-kim dijelovima predstave pretjerali u načinu prikazivanja nasilja, odnosno sve su članove obitelji prikazali kao

Lea Gelo, 5. a

teljima, vršnjacima. Često imaju loše ocjene, neopravdano izostaju iz škole i krše školska pravila. Nasilnici mogu postati i djeca koja su bila žrtve nasilja. Žrtve nasilja često su povučene osobe koje ne žele razgovarati ni s kim, ne-maju prijatelja, svega se boje i uvijek su na oprezu, no nasilju su ponekad izloženi i novi učenici. Jedan od čestih oblika nasilja u školama je verbalno nasilje: ruganje, zadirkivanje, nazi-vanje pogrdnim imenima, prijetnje, zastrašujuće SMS poruke. Djevojčice su sklone verbalnim oblicima nasi-lja, dok su dječaci više fizički nasilni. Zlostavljana djeca gube samopošto-vanje jer ih ignoriraju, isključuju sa zajedničkih druženja, izbjegavaju ih. U sprječavanju nasilja među djecom najvažniju ulogu imaju odrasli. Do-brom komunikacijom i povjerenjem između učenika, roditelja i učitelja može se puno postići. Za sprječavanje nasilničkog ponašanja važna je pre-vencija, a ne kažnjavanje. Smještajem nasilnika u popravne domove neće se puno postići, treba tražiti uzroke takvoga ponašanja. Nasilnike ne tre-ba osuđivati, već im treba pomoći da promijene svoje ponašanje. Djeca se ne bi smjela bojati jedna drugih, već se zajedno družiti i uživati u odrastanju.

Nika Vrbanić, 8. a

Pala Bokić Liko, 5. b

moguće zlostavljače samo zato jer su nešto prigovorili djetetu.

Mislim da je predstava bila poučna i da nas je potaknula na razmišljanje o problemu nasilja, iako su se neke sce-ne smjenjivale prevelikom brzinom pa ih je bilo teško pratiti. Žao mi je da nakon predstave nismo imali diskusi-ju o viđenome kako bismo izmijenili stavove i svoja iskustva.

Sara Supina, 7. a

8

1. DAN - 2. rujnaToga sam jutra, zajedno s obi-

telj kod koje sam bila, krenula u posjet njihovoj školi iz koje se kre-talo na put u selo Pusztafalu (200 km od Slovačke granice). Svi smo bili vrlo uzbuđeni dok smo se vo-zili autobusom. Putem smo stali i pogledali mauzolej Szephalom u kojem je sahranjen Kazincy Fe-rengz (književnik i jezikoslovac, važan za obnovu jezika) te Muzej mađarskog jezika. Svratili smo i do dvorca Fuzerradany koji je okružen engleskim i francuskim parkom, a cijelo imanje je u proš-losti pripadalo vladajućim kralje-vima i velikašima.

Po dolasku u kamp, raspakira-li smo stvari i malo se odmorili te krenuli na goru Tolvaj (naravno pješke). Gora Tolvaj je vulkanskog porijekla, a veliki dio tla je prekri-ven šumom te se ne vide vrhovi koji su svi bili vulkani.

Predvečer smo posjetili malu protestantsku crkvu, staru 206 go-dina u kojoj mise drži svećenica. Iako je dan bio vrlo naporan, ima-li smo dovoljno energije i ‘tuluma-riti’ smo do 3 h ujutro.

2. DAN - 3. rujnaPlan je bio ići ujutro u dvorac

Fuzeri Var na visokoj strmini, ali na našu sreću, padala je kiša. Ju-tarnja predavanja jedva smo pre-živjeli, a popodne se vrijeme po-pravilo te smo se hrabro uputili u dvorac Fuzeri Var. Navečer smo se družili s Mađarima uz laganu šet-nju kampom.

3. DAN - 4. rujnaTo je bio dan ispitivanja naših

fizičkih mogućnosti: poslije do-ručka krenuli smo na pješačenje dugo 15 km tijekom kojega smo uživali u prirodi. Poslije ručka imali smo slobodno popodne na svježem zraku. Taman kada smo mislili da nas očekuje opuštajuća večer, profesori su nam pripremi-li iznenađenje puno adrenalina; prolaženje mračnim puteljkom šume uz njihovo plašenje.

4. DAN - 5. rujnaDan nam je započeo uzbudlji-

vim hodanjem do slovačkog jeze-

Jednog lijepog i sunčanog dana učenici 7.a razreda (njih 5) s prof. Zdražil krenuli su na jednodnevni “izlet“ na Kalnik. Hodali su ispred profesorice jer su se htjeli sami snalaziti u prirodi po prvi put. I uspjeli su! Na vrhu Kalnika bilo je planinarsko društvo, prekrasna zelena livada te za učenike čarob-na ljuljačka izrađena od drveta vi-sjela je na jednoj grani. Učenici su brzo ostavili svoje torbe na stolove te krenuli na ljuljačku. Smijali su se,veselili i na kraju dali ljuljačku mlađima. Odlučili su napraviti kućicu od drveta! Na početku bila

ŠKOLSKI DOPISNICI JAVLJAJUNOLU NOLUra Izra, što nije bilo tako napor-no jer smo se na cilju odmorili s našim novim prijateljima. Poslije podne bili smo na groblju na ko-jem smo preslikavali tradicional-ne drvene muške i ženske stupove te smo prepisivali najčešća prezi-mena (Harda, Zeher, Czok...). Po-tom smo bili i u etno kućici gdje smo saznali o načinu života toga kraja u prošlosti. Tu večer smo se zabavili uz logorsku vatru na ko-joj smo pekli slaninu i nakon toga pričali dugo u noć.

5. DAN - 6. rujnaTužno smo se spakirali te kre-

nuli na zadnji izlet. Bio je to po-sjet tvornici porculana Holloha-za (hollo-vrana) gdje smo imali priliku vidjeti proces izrade por-culanskih predmeta, ali nismo si ‘priuštili’ suvenir jer je sve bilo skupo. Posjetili smo crkvicu i sli-kali se ispred tradicionalne kuće. Kada smo došli natrag u Debre-cen, oprostili smo se s Mađarima i svatko je otišao u ‘svoju’ obitelj. Sa svojom prijateljicom Kirom pro-šetala sam centrom Debrecena, probala njihov tradicionalni kolač i pričajući s njom dočekala jutro putovanja u Zagreb.

Sara Supina, 7. a

Povodom Svjetskog dana čistih planina (26. rujna) naša je škola, kao i mnoge druge, sudjelovala u jubi-larnom 20. čišćenju Medvednice. To čišćenje se održava svake godine u subotu uoči 26. rujna. Učenike iz naše škole, koji sudjeluju u ovoj akci-ji, predvodila je nastavnica biologije, profesorica Lela Zadražil.

Dan je započeo lijepim, sunčanim jesenskim jutrom. Autobusom smo se odvezli podno Medvednice, gdje smo se sastali s učenicima iz drugih škola. Dobili smo nužnu opremu, a i fotogra-firali smo se za uspomenu. Zatim smo krenuli u akciju. U početku je put bio velikim dijelom ravan i lagan. U šumi se čulo šuštanje granja i lišća i cvr-kut ptica. Iako u početku još nije bilo puno smeća, očekivao sam da tako neće biti cijelim putem. Nakon prvog dijela puta stigli smo do Kraljičinog zdenca, gdje smo se malo odmorili i osvježili čistom bistrom vodom, koja tamo izvire. Tako okrijepljeni novom snagom nastavili smo s našim pothva-tom. Nakon Kraljičinog zdenca put je na nekim dijelovima postepeno posta-jao teži i strmiji, no smeća i dalje nije bilo puno. Vrijeme nam je i dalje bilo sklono, ni pretoplo ni prehladno – baš pravo planinarsko vrijeme. Kad smo došli na Puntijarku, dobili smo naš za-služeni ručak, a nakon ručka uslijedio je povratak za Zagreb.

U usporedbi za prošlim godinama, ove godine je bilo bitno manje smeća, što mi je bilo vrlo drago ne zato što sam morao manje raditi nego zato što su ljudi, izgleda, konačno postali svje-sni koliko im priroda znači i koliko ju je važno sačuvati.

Konrad Kiss, 7. a

U ponedjeljak 21. listopada 2013 išli su učenici 3. a, 5. b i 6. a razreda na koncert u organizaciji Hrvatske glazbene mladeži. Koncert se održao u „KIC-u“ Kulturno informativnom centru. Svirane su instrumentalne me-lodije u izvedbi Simply Brass ansambl limenih puhača. Instrumenti koji su svirali su: truba, trombon, rog, truba. To su sve puhački instrumenti. Nakon svakog nastupa ansambla pripremili smo mnogo pitanja, onako iz znati-želje, na koje je trebalo odgovoriti: od imena instrumenata, graditeljskih i tehničkih umijeća interpretacije, pa do skladatelja, kompozicija i razdoblja u kojem su nastale. Najljepša melodi-ja mi je bila „Pink panther“. Koncert mi se svidio jer volim puhačke in-strumente. Izvedene melodije su bile lijepe i asocirale su me na mir. Uživa-la sam u glazbi. Ja volim glazbu zato i jedva čekam sljedeći odlazak na takav ili sličan koncert.

Nika Gudlek, 5. b

9

Šestero učenika 7. razreda naše škole: Timotej, Christina, Luka, Kar-men, Konrad i ja, u pratnji naše profe-sorice biologije, išli smo na snimanje za emisiju Školski sat. Po nas je došao kombi koji nas je odveo do zgrade HRT-a. Kad smo došli podijelili smo se u dvije grupe kako bismo mogli igrati kao ekipe u kvizu - u jednoj gru-pi bili smo Karmen, Konrad i ja, a u drugoj Timotej, Christina i Luka.

Prije snimanja odveli su nas na šminkanje, gdje su nas sve predivno uredili. Zatim smo otišli u veliki stu-dio koji mi se svidio, ali su mi svjetla reflektora jako smetala. U emisiji smo govorili o šišmišima, a sudjelovale su i članice udruge Bios od kojih smo čuli mnogo novih zanimljivosti. Postavlje-no nam je 4-5 pitanja na koje je najvi-še odgovarala moja grupa.

Na snimanju mi se najviše svidjelo to što su svi bili jako dobro raspolože-ni, a i to što nismo bili na nastavi. Pred kraj emisije smo pogledali i neki pri-log o vrstama paprati koji je bio jako zanimljiv. Nakon emisije smo se vra-tili u našu školu, svejedno što je bilo lijepo na snimanju bilo mi je dosta biti tamo i smješkati se pa sam bila sretna što smo se vratili. To je bilo jedno jako lijepo iskustvo i nadam se da ću opet imati priliku doživjeti nešto takvo. Naš Školski sat, u kojem smo sudjelo-vali, emitiran nekoliko dana kasnije, 24. rujna, pa smo se mogli vidjeti na velikim televizijskim ekranima.

Marta Perović, 7. a

je to smiješna ideja, ali se pretvo-rila u stvarnost. Gradile su cure na jednoj strani šume, a dečki na drugoj. Na kraju se curama raspa-la, ali su dečki ponudili da dođu k njima i one su prihvatile i napra-vile male promjene. Profesorica je bila zapanjena, brzo je slikala i smijala se. Tako su polako morali krenuti nazad u grad. Ovaj put su krenuli s profesoricom, ali ubr-zo su požurili i krenuli naprijed. Cure su bile brže od dečki te su se zapričale i nisu skrenule na skre-tanju. Za nekoliko minuta jedna je upitala: „Cure pa gdje su ostali?“ ostale su zabrinute stajati na kri-vom putu. U daljini su čuli glaso-ve te su počele vikati:„ Jeste li to vi! Jeste li?“ skoro su zaplakale od stra-ha! S druge strane se čuo smijeh i dečki su povikali:„ Izgubili ste se! Hahaah“ Brzo su potrčale naprijed, zabrinute, noge su im se tresle od straha, ali i uzbuđenja. Na putu su zastale i nazvale ostatak grupe. Na-pokon su se našli s ostatkom gru-pe i sve je bilo u redu. Dakako, na putu su se smijali tome.

Karmen Kunčić 7. a

Dana 20. studenoga 2013. u ju-tro, moj razred i ja krenuli smo u HAZU (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti). Toga dana bilo je kiš-no vrijeme. Hodali smo oko 15 - 20 minuta. Kada smo došli, tamo su već bili srednjoškolci. Jedno vrijeme smo se naguravali, ali kasnije smo uspjeli ući unutra. Kada smo ušli vidjeli smo Bašćansku ploču i repliku škrinje sve-toga Šimuna. Čim smo ušli, dočekala nas je jedna gospođa i rekla nam je neke zanimljivosti i kratki sadržaj o Bašćanskoj ploči i škrinji sv. Šimuna. Predavanje je bilo zanimljivo i narav-no poučno.

Poslije predavanja krenuli smo u obilazak akademije. Prvo smo se po-peli na prvi kat i odložili kišobrane, a nakon toga smo ušli u prvu prostoriju. Vidjeli smo puno umjetničkih slika, lijepih i dragocjenih. Najviše slika pri-kazivalo je poznate svece iz kršćanske povijesti, portreti značajnih ljudi iz prošlosti, autoportreta, pejsaža i ne-što manje prikaza mrtve prirode. Za vrijeme posjeta primijetila sam da je svim učenicima bilo zabavno i lijepo. Nadam se da ćemo posjetiti HAZU i sljedeće godine, za vrijeme “dana otvorenih vrata”.

Eva Kuvačić, 6. a

Naš 6. a razred bio je u četvrtak 21. studenoga 2013. godine u Školskom muzeju na predstavljanje fotomono-grafije ‘’Iliri na otoku Braču’’ koju su izradili učenici OŠ Pučišća sa otoka Brača. Iliri su indoeuropski narod koji se na područje Hrvatske doselio u 1. tisućljeću prije Krista. Bili su stočari i nomadi. Kod nas je živjelo nekoliko skupina ilirskih plemena. Na područ-ju Istre živjeli su Histri, Kvarner i oba-lu sve do Zadra su naseljavali Liburni koji su bili jako dobri gusari, Japodi su naseljavali Gorski kotar i Liku, a u središnjem dijelu naše obale živjeli su Delmati. U tu skupinu spadaju i brač-ki Iliri. Najviše tragova o njima može se pronaći u unutrašnjosti otoka.

Živjeli su u utvrđenim naseljima na brdima i brežuljcima, a takva na-selja nazivaju se gradine. Gradili su ih u blizini trgovačkih putova i uz izvor

vode. Naselja su tvorile male kamene kuće kružnog ili kvadratnog oblika. Nisu imale prozore, tek mala vrata kako bi se za vrijeme zime sačuvala toplina. Bavili su se poljoprivredom i stočarstvom, a uzgajali su najviše ovce, ponegdje i koze, koje su im da-vale mlijeko, meso i vunu.

Otok Brač je otok kamena, tako da su ga Iliri koristili i za izradu grobo-va. Arheološka istraživanja pokazala su da su grobovi prekriveni velikim kamenim gomilama. Žene su se uvi-jek pokapale s nakitom, a muškarci s oružjem. Grobovi su okrenuti prema suncu i za Ilire su to bila pobožna mje-sta. Kako na Braču tako i na mnogim našim otocima krije se mnoštvo priča o životu Ilira zato treba pomno pro-matrati, zamišljati „kamene priče“.

Mia Kapetanović, 6. a

U četvrtak, 5. prosinca 2013. go-dine, profesori i učenici viših razreda priredili su Noć matematike. Sve je to bilo u školskoj blagovaonici. Došao je tko je mogao. To nije bila nikakva posebna zabava, već malo okupljanje učenika, roditelja i profesora. U bla-govaonici je bilo 9 stolova na kojima su bile razne matematičke mozgalice, društvene igre, zabavni zadaci... Pro-fesorica matematike točno je znala za kojim stolom su koji zadaci; npr: prvi, drugi i treći stol je bio pripremljen za 5. razred, 6. stol je bio pripremljen za sve učenike, 4. i 5. stol su bili pripre-mljeni za 7. i 8. razred... I za sve sto-love je profesorica matematike znala raspored! Barem mi se tako čini.

Naravno, svima je bilo zabavno na Noći matematike, ne samo zbog za-nimljivih zadačića, već i zbog sokova i slatkiša. Kod prozora u kutu blago-vaonice bile su 3 ili 4 vrećice slatkiša. A preko puta su bili sokovi. Svi su odmah navalili na sokove, ali nitko se nije usudio uzeti i otvoriti vrećice slatkiša! Tek nakon pola sata počelo se otvarati i trpati u ruke. Za vrijeme dok smo proučavali postavljene zadatke profesor Jerolimov nas je fotografirao, a profesorica Peček nas je obilazila i kad je trebalo pomagala. Roditelji su se također igrali s nama. Svi su se za-bavili i možda naučili nešto.

Meni se jako svidjelo; zabavila sam se s prijateljima i najela se slatkiša. Uz to smo sljedeći dan dobili male daro-ve: veliki blok za pisanje i kemijsku olovku. Ništa posebno, ali draga us-pomena. Nadam se da ćemo ponoviti Noć matematike.

Nika Anđela Ivanda, 5. a

10

Glavni lik knjige Aurora ima 13 godina. Svojem intimnom dnevniku povjerava sve svoje probleme, lijepe i tužne trenutke, sve što joj se dogodilo tijekom posljednje tri godine. Aurore nije zadovoljna svojim izgledom: pre-debela je, ima krivi i grbavi nos, kosa joj je ri-jetka i ravna, a i njene dvije sestre joj jako idu na živce. Mlađa sestra ima odlične ocjene u školi pa je roditelji vole više nego nju, dok sta-rija sestra već ima 18 godina, pa joj roditelji dopuštaju da radi što hoće, jedino nju roditelji ne vole i ona se zbog toga osjeća loše. Isto tako, roditelji su joj dosadni sa svojim pričama „za

Lucie, je glavni lik romana „Satin Grena-dine“ (Ružićasti saten). Rodila se u bogatoj i uglednoj francuskoj obitelji XIX. stoljeća. Nje-zin brat, Achille, imao je 7 godina kada se ona rodila i živio je s roditeljima u velikoj i raskoš-noj kući u Parizu. No, Lucie su roditelji odmah nakon rođenja poslali na selo, u Normandiju. Kada se nakon sedam lijepih godina provede-nih na selu vratila u Pariz, uvidjela je kakvu tešku ulogu ima žena u francuskome društvu.

U to se doba smatralo kako curicama nije potrebno nikakvo obrazovanje, jer je njihova uloga bila kuhanje i čišćenje kuće. Djevojke su se u to vrijeme udavale u vrlo ranoj dobi, a nisu imale pravo birati svojega muža, nego bi im ga roditelji izabrali, a on je najčešće bio stariji od njih dvadesetak godina. Roditelji nisu previše marili za djecu ženskoga spola, jer su smatrali da će sav novac koji potroše na njih biti uzalud-no bačen, pošto će one biti obične domaćice.

Isto tako bilo je s Lucie. Ona je s kućnim spremačicama i kuharicama, Marceline i Fa-nny učila kuhati i brinuti se o kući. Njoj to zapravo i nije toliko smetalo, jer se s njima jako dobro slagala, ali ona je uvijek sanjala o tome da žene imaju ista prava kao i muš-karci i da ih se jednako poštuje. Uvijek ju je rastuživao način na koji su se njeni roditelji odnosili prema njoj u odnosu na njenog brata.

Jacques d’Argenton de Nevers bio je Lu-ciein najbolji prijatelj. Upoznala ga je u parku, gdje se svaki dan igrala. Jacques je bio nećak francuskog kralja, pa bi uvi-jek Lucie pripovijedao o životu na dvoru. Njih dvoje dobro su se slagali jer su obo-je imali bujnu maštu i bili su vesele naravi.

Ovo je na neki način povijesni roman, jer opisuje francusko društvo XIX. stoljeća i život u Parizu u to vrijeme. Isto tako ispu-njen je i Lucieininm intimnim emocijama, razočaranjima, ali i snovima o nekom bo-ljem svijetu u kojem će žena imati veća prava.

Ana Žužul, 6. a

To je jedna od knjiga koja mi se jako svidjela zbog zanimljivih događaja vrlo bliskih mladi-ma. Sastoji se od više različitih priča s brojnim likovima i različitim radnjama. Svaka priča ima svoju određenu temu i nije vezana jedna uz dru-gu. Zapravo svaka je izraz unutarnjih doživljaja raznih cura i dečki o svakodnevnim pojavama i događajima u školi, obitelji, ljubavi. Čitatelji se mogu poistovjetiti s likovima jer su likovi cure i dečki koji prolaze kroz svakodnevne probleme kao i mi danas. Teme priča su problemi mladih u prijateljstvu, ljubavi, obitelji i školi opisani na zabavan, moderan i vrlo pristupačan način.

Knjiga se sastoji od dva dijela. U prvom di-jelu knjige koji se zove „Što cure govore?“ dva-naest je kratkih priča, a svaka ima svoju kratku radnju pisanu iz perspektive cura kojima nije poznato ime, a cjelina čini niz događaja prisut-nih u gotovo svakoj obitelji i školi te u među-dječjim odnosima.

U drugome dijelu „Što dečki govore?“, jeda-naest je priča pisanih iz perspektive neimeno-vanih dečki. Priče se također odnose na ljubav-ne probleme, probleme u obitelji, školi.

Uvijek sam bila vrlo znatiželjna saznati što se krije u glavama dečki (osim utakmica, kom-pjuterskih igrica, auta). Kada sam dobila ovu knjigu pomislila sam: konačno ću saznati zašto su oni toliko različiti od nas cura. I oduševilo me to što sam ne samo pronašla neke od odgo-vora na ta pitanja u drugom dijelu knjige već i shvatila da su prilično slični nama curama. Jed-nako su zbunjeni kada je u pitanju ljubav. Teško im je jer moraju uvijek izgledati hrabri i snažni, imati dobru frizuru i biti cool pred curama.

Knjiga je, osim što je izvrsna, ilustrirana sim-patičnim ilustracijama Nike Baruna i odličan je dar za rođendan. Tako sam i ja svoj primjerak dobila od moje najbolje prijateljice.

Lea Gelo, 5. a

male bebe“, a učitelji joj daju previše zadaća. Ona bi tako rado po cijele dane razgovarala sa svojom prijateljicom Lolom, maštala i sanjarila o nekom boljem svijetu. U njezinom dnevniku svaka se trinaestogodišnja cura može prepo-znati. Nažalost ova knjiga nije prevedena na hr-vatski jezik. Vjerujem da bi imala mnogo čita-telja i da bi pobudila veliko zanimanje publike.

Marie Desplechin rođena je 1959. u gradiću Roubaix. Uglavnom piše knjige za mlade od 11 do 16 godina, a najveća inspiracija su joj njezi-nih troje djece. Upravo knjiga „Aurorin dnev-nik’’ njena najprodavanija knjiga, nadahnuta je njezinim vlastitim odrastanjem, kao i odrasta-njem njezine djece. Ta je knjiga trenutno jedna od najčitanijih knjiga za mlade u Francuskoj.

Ana Žužul, 6. a

11

UČENICI PUTOPISCIUtorak, 22. listopada 2013. učenici osmog razreda

u pratnji prof. Vasilj i prof. Peček otišli su na terensku nastavu u Vukovar. Na put smo krenuli s namjerom da upoznamo tragičnu povijest grada heroja, koji je za vrijeme Domovinskog rata trpio strašna razaranja i za čiju su obranu poginuli tisuće ljudi. Stigavši u grad prvo što smo posjetili bila je Trpinjska cesta ili groblje tenkova. Ta ulica poznata je po 30-tak tenkova koji su prijetili gradu, a za njihovo uništenje zaslužni su hrvatski branitelji pod vodstvom legendarnog Blage Zadre koji je poginuo u blizini Trpinjske ceste. Pošto je naš vodič bio branitelj grada Vukovara iz drugačije perspektive nam je objašnjavao te strašne događaje koje je nadopunjavao neprilikama u kojim se našao u agresiji. Naša sljedeća postaja bila je župna crkva sv. Filipa i Jakova gdje smo pogledali film koji je bio to-liko potresan i tragičan da nas je većina pustila suzu. Kada gledate prizore iz tog filma koji su većinom ljudi čija tijela beživotno leže na cesti koja je dovedena do neprepoznatljivosti, a kuće su sve do jedne bile razru-šene do temelja, osjećate veliku tugu. Dok gledate taj film ne možete se suzdržati a da vam srce i duša ne progovore. Završetkom filma otišli smo u razgledava-nje crkve koja je također bila razrušena, ali se digla iz pepela i sada ponovno blista ali ne onim istim sjajem koji je imala prije rata. Kada dođete pred oltar, s vaše

lijeve strane nalazi se zid crkve kako je izgledala prije rata, a sa desne strane za vrijeme rata. U crkvi nam je jedan od radnika koji renoviraju crkvu ispričao malo o povijesti crkve, dok smo ga mi pažljivo slušali. Kada prolazite kroz hodnike naše treće postaje - bolnice, polako vas hvata jeza. Dok prolazite i dok vam gos-pođa vodič priča o krmači, bombi koja na sreću nije eksplodirala, ali je probila 3 kata i pala čovjeku izme-đu noga i mnoge druge stravične događaje, osjećate se nelagodno, ali ta nelagoda povećala se ulaskom u jednu od soba. U toj sobi ležali su ranjeni zajedno sa djecom i trudnicama, svi ti prizori bili su dojmljivo napravljeni. Kada sam ušla u tu prostoriju kao da sam osjetila patnju tih ljudi, a prvo što ste vidjeli bili su ljudi bez ruke ili noge, a sa druge strane bile su bebe, a iznad njih snimak kako je to zapravo izgledalo. Slje-deća prostorija u koju smo ušli bila je prepuna kreveta na tri kata koji su pretrpani ranjenicima, dok do njih sjede djeca. Kad sam ugledala te lutke s djecom i ra-njenicima pomislila sam u sebi: ,,Pa što su oni skrivila da su tako kažnjeni, što su skrivila ova jadna djeca

kojima je uništeno djetinjstvo, o čemu su razmišljali u tim trenutcima?’’ Glavom su mi prolazili milijuni pitanja, ali mislim da se nisam jedina tako osjećala, jer dok sam gledala face svojih prijatelja koji se zgra-žaju nad tim strašnim ljudskim terorom, vidim da i njima kroz glavu prolaze strašni prizori. Zadnje što smo vidjeli u bolnici bio je kratki film o Vukovaru za vrijeme rata. U filmu smo vidjeli slične prizore kao u onome iz crkve, ali ovaj film bio je potresniji. Kadrovi su bili iz bolnice gdje operiraju ranjene, ekshumacija na Ovčari. Mnogo potresnih prizora. Sljedeće mje-sto koje smo posjetili bila je vojarna, prvo što nam je zapelo za oko bili su tenkovi, brodovi, transporteri i mnoga druga vojna vozila vojske JNA. Na koje smo se popeli i slikali nakon odličnog vojnog graha. Nakon ručka i penjanja na vozila, žena koja nas je vodila po vojarni pokazala nam je muzej u kojem su se nalazili oružja hrvatske vojske i četnika. Naše oružje bilo je skromno i morali smo ga štedjeti, dok su ga protiv-nici imali u izobilju, tada se pokazuje volja, hrabrost, upornost i znanje naših branitelja koji su svoje oružje ručno izrađivali i koji su se puna 3. mjeseca borili za Vukovar. Sljedeće što nam je pokazala jest logor koji je napravljenu u svrhu da se prikaže kako je izgledao. Logor u kojem su obitavali naši zarobljenici nije ni približan onome u stvarnosti. Logor je zapravo bio napuštena štala od konja koja je bila puna izmeta na kojima su ležali naši, četnici su ih mučili dan i noć, ni na WC nisu mogli da ne dobiju velike batine. Ne mogu ni zamisliti kako im je bilo u tim strašnim ne-ljudskim uvjetima koji su popraćeni nasiljem. U tom logoru vidjeli smo položaje u kojima su satima stajali, bili su tu grozni prizori. Mjesto koje me je najviše ra-žalostilo bila je Ovčara, masovna grobnica na kojoj je izvršen najveći pokolj bila je naša peta postaja. Ovča-ra je mjesto gdje su ubijeni, zamotani u crne vreće, te zakopani jedan do drugoga ranjenici iz vukovarske bolnice, njih više od 264. Kada to čujete prevlada vas tuga, preplavi vas osjećaj boli i muke. Kada nam je vodič reko da je najmlađa žrtva beba koju su četnici izvadili iz majčina trbuha te ubili, zgrozila sam se i pomislila zar čovjek čovjeku to može napraviti, ka-kav um ima osoba koja je to učinila i kako sad živi. Na Ovčari je ubijen Siniša Glavašević koji je svojim izvješćima na radiju obavještavao Zagreb o stanju u Vukovaru, jedan od njegovih djela meni najljepši je Priča o gradu. U tom djelu hrabri ljude i potiče ih da brane svoj grad, priča je puna osjećaja upornosti i vo-lje. Sljedeće što smo posjetili bilo je groblje, jako mi se svidio prizor bijelih križeva u čast poginulim na Ovčari. A priča koja me je najviše dirnula je o maj-ci Kati koja je izgubila četvoricu sinova u Domovin-skom ratu, zajedno su pokopani na groblju.

Mnogo smo tužnih, tragičnih i nezamislivih pri-zora vidjeli. pri kraju izleta uživali smo u sladoledu uz Dunav, dok smo sjedali uz obalu zajedno smo ko-mentirali što smo čuli i vidjeli. Veoma me, iako sam dijete i ne razumijem mnogo stvari, pogodila činje-nica da čovjek može biti toliko okrutan i bezdušan prema drugom čovjeku, shvatila sam kako je život ne predvidljiv i da nije bajka.

Iva Šimunović 8. a

12

Hrvatski književnik, romano-pisac, dramski pisac, filmski i te-levizijski scenarist novinar i pre-voditelj, Hrvoje Hitrec rođen je u Zagrebu, 14. srpnja 1943. godine.

U rodnom gradu završio je osnovnu školu, gimnaziju te stu-dij njemačkog jezika i kompara-tivne književnosti 1967. na Filo-zofskom fakultetu. Od 1966. do 1985. djelovao je u novinsko-iz-davačkoj kući Vjesnik gdje je bio korektor, lektor, redaktor, novinar i urednik u Sportskim novinama, te časopisima SN revija i Sprint. Dvije godine (1967.-1968.) bio je urednik satiričkog mjesečnika Paradoks. Godine 1974. postao je glavnim urednikom humori-stičnog lista Kerempuh kojeg je uređivao do 1976., a 1985. godine imenovan je ravnateljem kazališta Trešnja. Jedan je od utemeljitelja Hrvatske demokratske zajednice i dvaput je bio član Predsjedništva HDZ-a. Među inim bio je vijeć-nik u Gradskoj skupštini Grada Zagreba, zastupnik u prvom sa-zivu Hrvatskog sabora. Godine 1990. postao je prvi glavni rav-natelj Hrvatske radiotelevizije, a potom ministar informiranja. Od 2005. godine predsjednik je Hrvatskog kulturnog vijeća. Član je predsjedništva pokreta Hrast i predstavnik Hrvatskog kulturnog vijeća u Velikom vijeću Hrasta. Hrvoje Hitrec član je predsjed-ništva pokreta Hrast i predstav-nik Hrvatskog kulturnog vijeća u Velikom vijeću Hrasta. Član je Društva hrvatskih književnika.

Hrvoje Hitrec objavio je četr-desetak knjiga za djecu i odrasle. Autor je i brojnih priča, kozerija i humoreski koje je objavljivao na radiju ili u brojnim časopisima i novinama. Napisao je i više radio-drama te niz kabaretskih igrokaza koji su se izvodili najčešće u sa-tiričkim kazalištima Kerempuh i Vidra. U svom vrlo bogatom stva-

ralaštvu zapažen je i po brojnim scenarijima za filmove i razno-vrsne tv-emisije. Od poznatijih filmskih scenarija možemo izdvo-jiti filmove: U sredini mojih dana, Bogorodica i Jeste li bili u Zagre-bu, gospodine Lumiere?

Među njegove prve književne radove možemo ubrojiti roman: “Pustinjakov pupak” s kojim je postigao veliku popularnost te je knjiga doživjela dva izdanja. Ve-liki uspjeh postigli su i romani: “Manijak”, “Ur”, “Eko Eko” i “Lju-bav na crnom baršunu”.

Najveću popularnost donije-le su mu više knjiga zajedničkog nadnaslova “Smogovci”, po koji-ma je snimljena jedna od najpo-znatijih domaćih tv-serija koja se ikada prikazivala na televiziji. Kroz nju je prikazao Zagreb i ve-lik dio njegovih kvartova te život obitelji koje su se borile sa svakod-nevnim problemima. Naglasimo kako je Zagreb mjesto radnje u gotovo svim njegovim djelima. U knjižnom nizu ‘‘Smogovci’’ Hrvo-je Hitrec tematizira dječji gradski svijet, a karakteristična je upotre-ba motiva iz popularne kulture, dinamična priča te humor zasno-van na vicevima i dosjetkama.

Od ostalih njegovih djela za djecu vrijedno je istaknuti adap-taciju (prilagodbu) proznog djela Ivana Gundulića ‘‘Osman’’ kojeg je objavio 1977. pod naslovom ‘‘Priča o Osmanu’’. vije godine ka-snije objavio je knjigu ‘‘Eko, Eko’’, znanstveno-fantastični roman s ekološkom motivacijom.

Iako je vrlo poznat po brojnim knjigama za djecu i mlade vrlo umješno piše i za odrasle. Kao potvrdu za svoj veliki spisateljski rad dobio je brojne književne na-grade kao što su: “Ksaver Šandor Gjalski”, “Ivana Brlić Mažuranić” i “Grigor Vitez”. Mnoga njegova djela prevedena su na slovenski, češki, mađarski i bugarski jezik.

Hrvoje Hitrec zasigurno je je-dan od onih pisaca uz čija su djela odrasli mnogi za koje vjerujemo kako će svojoj djeci isto tako na-stojati prenijeti poruke koje su oni naučili dok su bili mlađi.

KNJIŽEVNICI ZA DJECUPripremajući učeničke top-liste knjiga, pjesama i filmova vrlo često

među najčitanijim knjigama su dječji romani ‘‘Smogovci’’ i ‘‘Eko, eko’’. Sre-dinom osamdesetih godina prošlog stoljeća među djecom je bila izuzetno popularna dječja tv-serija ‘‘Smogovci’’. Ako tome dodamo kako je autor tih djela ove godine obilježio 70-i rođendan onda je to razlog više da se na stra-nicama Zadnje klupe posvetimo Hrvoju Hitrecu i njegovim djelima.

13

IZ POVIJESTI STRIPAKada sam krenuo u školu, tamo

negdje u rujnu 1958., već je godinu dana izlazio dječji tjedni časopis Ke-kec, a na zadnjoj stranici bio je strip o Krcku i njegovoj družini. Znao sam čitati i prije polaska u školu pa sam taj strip s nestrpljenjem i velikom radošću čitao iz tjedna u tjedan. Tada mi je to bio najbolji i najdraži strip, a i danas, kada bolje razmislim, to mi je jedan od najstripova koje sam pročitao. U tom me stripu prvenstveno odušev-ljavao izvrstan crtež, a ništa manje nisam bio zadivljen i prekrasnom pri-čom. Radnjom u netaknutoj prirodi i njenom očuvanju, te vječnoj borbi između dobra i zla, gdje dobro uvijek pobjeđuje, autor Raymond Macherot je u lik malog poljskog puha stavio sva-kog klinca koji je čitao taj strip, pa nije ništa čudno i neobično da sam se i ja tada poistovjetio s tim strip junakom.

Belgijski crtač Raymond Mache-rot nije ni približno poznat kao nje-govi sunarodnjaci istog zanata Hergé i André Franquin, no kao umjetnik i pisac, izuzetno je cijenjen među kriti-čarima i strip kolekcionarima. Rođen je 30. ožujka 1924. u Verviersu. Želio je postati akademski slikar, ali zbog lo-ših materijalnih uvjeta i zbog Drugog svjetskog rata svoje želje nije mogao ostvariti. Godine 1940. pokušao je stu-piti u belgijsku vojsku. No kao šesna-estogodišnjaka nisu ga primili jer je bio premlad. Nimalo obeshrabren tim neuspjehom, nekoliko je puta ponov-no pokušavao stupiti u vojsku te na-pokon početkom 1945. dobiva mjesto u belgijskoj sekciji ratne mornarice. U veljači Raymond Macherot nalazi se u Skegnessu, u Engleskoj, a zatim se u Plymouthu obrazuje kako bi služio na minolovcu. Završivši obrazovanje, odlazi brodom u Sjeverno more, gdje čekajući da krenu u borbu protiv Japa-na, dio vremena provoditi čisteći most i bojeći ultramodernu opremu predvi-đenu za borbu zajedno s američkom vojskom. Razaranjem Hiroshime mi-jenja se planovi te je nakon kapitula-cije Japana demobiliziran, a da nije vidio ni sudjelovao u nijednoj bitki.

Poslije rata počinje zarađivati za život baveći se najrazličitijim poslo-vima. Bio je, između ostalog, tekstilni radnik, pisar u državnoj administraci-ji, novinar i fotoreporter u novinama Courier du Soir u Verviersu, gdje je ra-dio od 1948. do 1952. godine. Nakon što je prošao nekoliko dopisnih teča-

jeva crtanja svoje prve crteže prodaje satiričnom tjedniku Pan u Bruxelle-su. Zatim 1953. odlazi u nakladničku kuću Lombard, gdje, nakon čisto stu-dijskih radova, stvara dva lika koji će postati zvijezde časopisa Tintin: Krcka i Pukovnika Cliftona. Također je pot-pisao i šezdesetak reklamnih stripova te stvorio Djedicu Houlea, mornara koji putuje brodom znatno skromni-jim nego što su oni na kojima je sâm plovio tijekom rata. Napustivši časo-pis Tintin prešao je u Spirou, gdje crta pustolovine Chaminoua, pa Sibylline, u svijetu koji je sličan Krckovom. Du-gujemo mu i Mirlitona, mačka Slapicu po scenariju Renéa Goscinnyja, kao i scenarije za Mulligana koje je crtao Berck, te Isabelle, koju je docrtao Will. Dan nakon svoga 65. rođendana, od-lučio je odložiti olovku i otići živjeti na selo nedaleko rodnog grada gdje je i umro 26. rujna 2008. godine.

Godine 1954. Raymond Macherot stvara strip seriju Chlorophylle, kod nas preveden kao Krcko (gotovo ni-kad kao Krcko Zeleni), s avanturama u prirodi, gdje Krcko (puh), i njegov najbolji prijatelj Minimum (miš Ma-lecki), pokušavaju pobijediti zločeste životinje (štakore) koji su mnogo veći od njih samih, a predvodi ih zloglasni Antracit. Krckovi pozitivni prijatelji još su Torpedo (vidra), Katran (ga-vran) i Timijan (zec). Koliko je strip o Krcku bio popularan, a i danas je, kazuje činjenica da je belgijska pošta svojedobno izdala seriju maraka nje-mu i njegovim prijateljima u čast.

Godine 1959. stvorio je pukovnika Cliftona, strip seriju o umirovljenom detektivu koji je također osvojio lju-bitelje stripa, ali nije nadmašio Krcka. To se može kazati i za ostale strip juna-ke koje je stvorio Raymond Macherot.

Iako površno nježna i nevina izgle-da njegovi stripovi imaju više poruka. Glavna tema u njegovu radu je borba za opstanak, a gotovo neprimjetno se prikazuje vegetarijanstvo kao obveza za sve. Radnje stripova neizostavno skreće i u političkom smjeru. Priče o Krcku, a isti tako i o Cliftonu, priče su o borbi za vlast, korupciji, tajnim služ-bama i sličnim temama. Možda hu-mor, karikaturalni crtež i simpatične životinjice ne dopuštaju odmah uočiti autorov pogled na svijet, no strip o Krcku zaslužuje velike preporuke, jer je Krcko rame uz rame s Asterixom i svim drugim strip klasicima.

14

glazba, film, kazglište ...Figaro: Emil Martinović, bassSuzanna: Buga Marija Šimić, sopranGrofica: Marijana Radičević, sopranGrof: Luka Ivoš, baritonCherubino: Sandra Vidović, mezzoBarbarina: Lorena Krstić, sopranDon Bartolo: Peter Gojkošek, baritonMarcellina: Marija Posavec, sopranDon Basillio: Mario Filipović/Valentino Blasina, tenorAntonio: Toni Nežić, Martin Feller, bassCvjećarica: Leona Vujičićmaestro di musica: Ivan Pernicki, klavirkostimografkinja: Antonia Jakšić Dorotićmake up: Maša Gospićlikovno oblikovanje: Buga Marija Šimićoblikovateljica svjetla: Željka Fabijanić Šaravanjarežija i stručni savjetnici: Ivica Šimić i Cynthia Hansell-Bakićproducentica: Vitomira LončarDana 4. studenoga 2013. išla sam gledati komičnu operu Figarov

pir u kazalištu Mala scena. Studenti muzičke akademije u Zagrebu pod mentorstvom prof. Cynthie Hansell Bakić skupili su svoje snage i ideje i napravili su zanimljivi projekt. Izveli su priču komične opere u četiri čina “Le nozze di Figaro“, jednog od najvećih skladatelja bečke klasike W. A. Mozarta. Po Beaumarchaisovoj komediji Mozart je skla-dao djelo koje se često naziva savršenom operom. Radnja opere odvija se u jednom danu. Započinje ujutro na dan vjenčanja Figara i Susa-nne, slugu grofa i grofice Almaviva. Priča ima brojne zaplete koje ja naravno neću sada ispričati, ali bih preporučila svima da je pogledaju zato što sam otišla iz kazališta sa osmjehom na licu i toplinom u srcu.

Za uloge u operi “Figarov pir” Buga Marija Šimić, Marijana Radi-čević i Emil Martinović dobili su Rektorovu nagradu za akademsku godinu 2012/2013.

Volim slušati glazbu i tada se osjećam sretno. Volim mnoge pjeva-če i pjevačice, ali nitko ne može zamijeniti Eminema. Marshall Bruce Mathers III njegovo je pravo ime, a umjetničko je nastalo kao slagalica njegovog pravog imena, a navodno i prema popularnim bombonima m&m. Eminem je američki rap glazbenik, glumac i producent. Više-struki je dobitnik nagrade Grammy. Prodao je preko 100 milijuna albu-ma po cijelom svijetu i po 80 milijuna singlova te je najuspješniji hip/hoper svih vremena. Eminem je jedan od najuspješnijih ali i najkontro-verznijih repera današnjice. Neki ga uspoređuju s najvećim književnici-ma u povijesti želeći ga svrstati i u udžbenike, a drugi ga ne mogu vidjeti niti nacrtanog smatrajući ga najvećim zlom. Oni koji ga vole govore o njegovim hit singlovima dok drugi pretjerano naglašavaju skandale na koje nije imun. Eminemove pjesme govore o stvarnosti i realnosti kao npr. jedna od mojih najdražih pjesama “Not Afraid”. U njoj briljantan Eminem pjeva o ljudskom stavu i kako bi trebali biti sigurni u sebe te ne podilaziti drugima koji te ne prihvaćaju kakav jesi. Za razliku od drugih pop zvijezda današnjice Eminem ne podilazi ukusu širokih masa već pobuđuje intelekt i otvara nove vidike za spoznaju sebe. Zato ako želite upoznati sebe prvo upoznajte Eminema.

Nika Vrbanić, 8. a

Heda Perić, 6. a

15

glazba, film, kazglište ...Redatelj: Alan TaylorGlumci: Chris Hemsworth, Tom Hiddleston, Natalie PortmanŽanr: akcija, avantura, fantazija

Svijet tame je drugi nastavak o popularnom superjunaku Thoru. Priča se nastavlja na film Osvet-nici koji je doživio veliki uspjeh u kinima. Radnja se tvori od mješa-vine Nordijske mitologije, super-junaka Thora i modernog svijeta. Tema filma je borba Thora i njego-vih prijatelja protiv zlih Mračnih patuljaka koji su ovladali silom uništenja nazvanom ˝Eter˝. Thor, moćni osvetnik bori se za spas Zemlje i svih devet kraljevstava protiv mračnog neprijatelja koji prijeti čitavom svemiru. Drevna rasa predvođena mračnim patulj-kom Malekithom prijeti da će vra-titi svemir u vječnu tamu. Thor je morao krenuti na svoje najopasni-je i najosobnije putovanje do tada – putovanje koje će ga ponovno ujediniti s njegovom zemaljskom ljubavi Jane Foster.

Glumci su odlični, a radnja je akcijska i napeta. U film malo duha unosi Thorov polubrat Loki sa svojim duhovitim i sarkastič-nim opaskama. Film se odlikuje odličnim vizualnim efektima i ak-

cijom i prikazuje se u 3D tehnici te ima vrlo dobar zvuk i sliku. No, unatoč svemu, film ima i loše stra-ne. Nedostaje mnogo emocija, pa i humora, a radnja je nagomilana. Sve u svemu, prvi nastavak je bio bolje napravljen. Film mi se svi-dio. Mogu zaključiti kako je film ipak vrlo dobar i volio bih ga opet pogledati. Na kraju filma se dobije nagovještaj trećeg nastavka. Sada nam samo preostaje čekati treći nastavak i nadati se da će nadma-šiti oba prijašnja. Jedva čekam!

Luka Žižić, 8. a

Redatelj: Chris Buck, Jennifer Lee Glumci: Kristen Bell, Alan Tudyk, Idi-na Menzel Žanr: animirani, komedija, glazbeni,

Jedno poslijepodne odlučila sam otići u kino. Da mi bude zabavnije pozvala sam i prijatelje. U ponudi nije bilo ništa posebno zanimljivo, nika-kav hit film ili nešto slično, pa smo odabrali animirani film "Snježno kra-ljevstvo" u 3D-u. Dobili smo smiješne naočale, ugodno se smjestili u sjedala i "avantura" je počela, uz naravno nei-zbježne kokice. Najbolje kokice u gra-du su inače na Cvjetnom, jer se peku na kokosovom ulju, ali i ove su bile odlične. No, vratimo se mi filmu.

Film je inspiriran bajkom "Snjež-na kraljica" H. C. Andersena. Glavni likovi su sestre Elsa i Anna. Djevoj-čice su s roditeljima živjele u dvorcu.

Starija sestra Elsa je imala čarobne moći. Mlađa sestra Anna bi ju budila po noći da joj čarobira. Jedne noći, je Elsino čarobiranje završilo loše, pa je nehotice ozlijedila Annu. Kako bi spa-sili Annu roditelji su potražili pomoć trolova. Najstariji trol je spasio Annu i izbrisao joj sjećanje na taj događaj i El-sine moći. Od toga događaja sestre su bile odvojene sve do Elsinog krunje-nja, a što se sve dalje događalo i kako je završilo, pogledajte sami.

Film možda nije za 5 zvjezdica, kako je najavljivan, ali je zanimljiv, prekrasno animiran i poučan je. Poru-ka filma je da ljubav uvijek pobjeđuje.

Korina Kolumbić, 6. a

16

Školske radosti su počele i evo nas prvi dan, po prvi put u Školi u prvom razredu i prva zajednička fotogra-fija (slika gore lijevo). Tijekom prvog polugodišta bilo nas je svagdje, o čemu svjedoče brojni članci na strani-cama Zadnje klupe, a ovdje nas vidite na Trgu Bana Josipa Jelačića gdje smo proučavali zdravu prehranu (slika gore desno). Dan Hrvatskog olimpijskog odbora obilježili smo zanimljivim igrama, bilo je super i moramo to ponoviti, i sutra ako treba (slika u sredini lijevo). Znanjem iz biologije postali smo i TV zvijezde (slika u sredini desno) sudjelujući u jednoj emisiji. Ne pripremamo se za svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu već smo sudjelovali u sportskim nadmetanjima na obilježavanju Dana Donjeg grada (slika dolje lijevo). Želja za znanjem je kod nas velika, pa povremeno pozovemo goste u Školu, a ovdje nas vidite s prometnim policajcem (slika dolje desno). Obišli smo i obližnje muzeje, snimili novi film o našoj školi, bili smo na kestenijadi itd.

17

Od naših vršnjaka iz Austrije dobili smo Kulture Box s mnogo zanimljivih stvarčica (slika gore lijevo). Mi pripremamo svoju ‘‘kulturnu kutiju’’, a u međuvremenu darujemo drugu djecu kako bi bili sretni kao i mi (slika gore desno). Svake godine održavamo zanimljiva i poučna predavanja svojim vršnjacima o zaštiti od AIDS-a (slika u sredini lijevo). Nakon dugo vremena obnovljen je šahovski klub (slika u sredini desno), a prva pobjednica Božićnog turnira je Marcella Krajnović učenica 5. a razreda. Kao i svake školske godine svi smo vrlo aktivni u učenju i u nizu aktivnosti pa nije čudno da nas Sveti Nikola redovito posjećuje (slika dolje lije-vo). Naše školske priredbe, bez lažne skromnosti, su za pamćenje (slika dolje desno), a školska dvorana bila je ispunjena i nije bilo praznog stolca. Mnogo naših obožavatelja moralo je stajati za vrijeme priredbe. Na ovim i ostalim stranicama Zadnje klupe zapisan je samo mali dio svega onoga što smo napravili u I. polugodištu.

18

TKO pita NE skita - tko pita ne skita - tko PITA ne SKITAVaših je pitanja podosta i nemo-

guće je odgovoriti na sva pa molim uzmite to u obzir. Na mnoga pitanja odgovorili smo već u ranijim brojevi-ma Zadnje klupe. U ovoj rubrici važ-no je pitanje (i odgovor) te zbog toga ne navodimo ime postavljača pitanja.Zašto ljudi ratuju?

šestaš/icaSa žaljenjem moram priznati kako i danas ljudi previše ratuju. Osnovni razlog je u ljudskoj prirodi, u pohle-pi i želji da imaju više bogatstava od drugih. Kada ljudi budu zadovoljni s onim što imaju i kada budu dobrobiti suvremene tehnike i civilizacije dije-lili s drugima vjerojatno će prestati i potreba za ratovima. Nadajmo se kako će se to jednoga dana i ostvariti.Koliko je prošlo od prvih olimpijskih igara?

petaš/icaPrve poznate olimpijske igre igrale su se u VII. stoljeću prije Krista u staroj Grčkoj podno planine Olimpa. Ta je planina po grčkoj mitologiji bila sjedi-šte grčkih bogova, a nama je dala ime najznačajnijem sportskom natjecanju. Suvremene ljetne olimpijske igre po-čele su se odigravati 1896. godine, a prvi grad domaćin je bila Atena. Zim-ske olimpijske igre počele su 1924., a održane u francuskom gradiću Cha-monixu. Prvi Hrvat koji je osvojio medalju bio je Milan Neralić. Kao član Austro-Ugarske Monarhije osvo-jio je treće mjesto u mačevanju 1900. u Parizu. Stari Grci prestajali su među-sobna ratovanja za vrijeme olimpijskih igara, a suvremenom čovječanstvu to ne polazi za rukom jer su te igre često zlouporabljene i u političke svrhe.Zašto novac ne raste na drveću?

petaš/icaA tko ti je rekao da ne raste? Novac u obliku novčanica doista ne raste na drveću, a kada bi stvarno rastao probaj zamisliti bili svi mi učili, ra-dili, stvarali i tome slično. Na kojem bi stupnju tehničkog razvoja bili kada učitelji ne bi poučavali, znanstveni-ci i izumitelji ne bi pronalazili nova rješenja za naš napredak, liječnici ne bi liječili, pisci ne bi pisali itd. Što bi uopće mogli i kupiti kada bi svi od kojih očekujemo da nam nešto pro-daju nabrali novca koliko im treba te im mi ne bi bili nimalo zanimlji-vi. No, vratimo se mom potpitanju. Novac raste na drveću, ako se baviš poljoprivredom, uzgojem šljiva, ja-buka, krušaka itd. Novac se nalazi i u knjigama, zato ih dobro proučavaj,

bez obzira jesu li to udžbenici ili neke druge knjige. Novac je svugdje oko nas samo ga treba vidjeti, a to mo-žeš samo ako imaš znanje, upornost i domišljatost. To je samo tvoje drvo s kojeg nitko neće brati tvoje plodove.Tko je izumio sunčane naočale?

petaš/icaNije mi poznato ime i prezime osobe koja je izumila sunčane naočale, no činjenica je da su se u nekom svom obliku koristile i u pradavna vreme-na. Stari Egipćani su brusili staklo u oblik leće koja im je služio za korekci-ju vida, a vrlo vjerojatno su staklo za-čađili na vatri kako bi, bez opasnosti za vid, promatrali pomrčine sunca. Prve naočale slične današnjima po-javile su se oko 1284. u Italiji. Činje-nica je da se razvojem zrakoplovstva sunčane naočale javljaju kao sredstvo zaštite od sunca te su tridesetih godi-na prošlog stoljeća postale modni hit.Koji je sport prije nastao nogomet ili rukomet?

osmaš/icaPoznato je da se nogomet, ili bolje rečena igra slična nogometu, igrao još u antička vremena. U okolici Si-nja nađen je jedan rimski spomenik s likom dječaka i loptom vrlo slič-noj današnjoj nogometnoj lopti, tzv. bubi-mari. Nogomet kakvog danas poznajemo javlja se u Engleskoj sre-dinom XIX. stoljeća, a rukomet nešto kasnije u skandinavskim zemljama. Posebno je zanimljiva činjenica da su se oba sporta igrala na terenima slič-nih dimenzija i oba na otvorenom. U drugoj polovici XX. stoljeća rukomet se počinje igrati na manjim terenima, današnjih dimenzija, i počinje se igra-ti isključivo u dvoranama.Zašto godina ima 365 dana?

sedmaš/icaNekada se vrijeme mjerilo po lunar-nim (mjesečevim) i solarnim (sunča-nim) godinama no svi su ti kalendari pokazivali odstupanja tijekom više godina. Po savjetu njemačkog astro-noma Christophera Claviusa (1538.-1612.) i napuljskog fizičara i astro-noma Alojzija Liliusa (1520.-1576.), papa Grgur XIII. (1502.-1585.) je 24. veljače 1582. objavio reformu do tada postojećeg, Julijanskog kalendara. Usvojene su sljedeće odredbe: Iz ka-lendara će se izostaviti 10 dana, tako da poslije četvrtaka 4. listopada 1582. slijedi petak 15. listopada. Prijestu-pna je svaka godina djeljiva sa 4, osim godina djeljivih sa 100 kod kojih su prijestupne samo one djeljive sa 400.

Prijestupna godina ima jedan dan više od obične (koja ima 365 dana) koji se stavlja na kraju mjeseca velja-če. Uskrs će se odsad izračunavati po novom pravilu, vezanom za novi ka-lendar. Prvi dan u godini bit će 1. si-ječnja. Do tada se Nova godina slavila 1. ožujka. Ovaj novi kalendar nazvan je po papi Grguru Gregorijanski. Po njemu je prosječna dužina trajanja godine smanjena na 365,2425 dana što daje grešku od 26 sekundi. To znači da će se ova greška akumulira-ti na jedan puni dan za 3225 godina. Danas razlika između Julijanskog i Gregorijanskog kalendara iznosi 13 dana, a nakon 2100. uvećat će se na 14 dana. Uvođenjem Gregorijanskog kalendara, kalendarska godina je pri-bližena tropskoj najviše do tada. Spo-menimo usput kako su Maje, drevni srednjoamerički narod, imale kalen-dar točniji od ovog našeg današnjeg.Zašto cvijeće miriše?

petaš/icaCvijeće miriše kako bi ga ‘‘prepozna-li’’ i ‘‘posjetili’’ razni kukci koji na taj način izvršavaju oprašivanje, tj. raz-množavanje te tako biljkama omogu-ćuju daljni opstanak.Kako i kada je nastao film?

šestaš/icaRođendanom kinematografije smatra se 28. prosinca 1895. kada su braća August i Louis Lumiere svojim uređa-jem ‘‘kinematografom’’ koji je služio kao kamera i projektor, održali u pa-riškom Grand Cafeu prvu projekciju svojih filmova. Od toga dana počinje mnogobrojno usavršavanje filmskih kamera i projektora. Prije toga doga-đaja sredinom XIX. napravljene su prve fotografije koje su na neki način preteča razvoja filmske vrpce i da-našnje kinematografije. Godine 1874. francuski astronom Pierre Janssen konstruirao je tzv. fotografski “revol-ver” koji je jednim okidanjem bilježio 48 snimaka u nizu. George Estman je 1889. napravio celuloidnu podlogu. Kada su te dvije ideje ubrzo spojene u jednu počeli su se snimati filmovi. Thomas Alva Edison je 1888. uradio prvi projektor i koristio je film širine 35 mm koji je i danas profesionalni i najrašireniji filmski format. Nakon uspjeha braće Lumier film se sve više i sve brže razvijao. Dvadesetih i tride-setih godina XX. stoljeća nakon ni-jemog filma razvio se zvučni, potom nakon crno-bijelih filmova nastaju filmovi u boji, a raznovrsna usavrša-vanju traju sve do današnjih dana.

19

POVIJEST GRADA PULEPovijest Pule započinje prije otpri-

like 3000 godina kada je na brežuljku na kojem se danas nalazi Kaštel nasta-lo prvo gradinsko naselje, utvrda Hi-stra. Od tada pa sve do danas Pulom su se izmjenjivali mnogobrojni vla-dari. Kroz većinu svoje povijesti Pula je proživljavala brojne vrhunce i pa-dove koji su potrajali sve do polovice 20. stoljeća. Pula je jedan od brojnih klasičnih gradova Sredozemlja čiji su počeci obavijeni tajnovitim mitskim predodžbama grčkog doba. Osnutak Pule spominje se u nekoliko povije-snih izvora, a najpoznatija je legenda koja Pulu povezuje uz mitološku priču o Argonautima, moreplovcima koji su od Kolhiđana na Crnom moru oteli zlatno ovnovo runo, te bježeći Du-navom uzvodno došli do sjevernog Jadrana Najpoznatiji i najznačajniji spomenik, građevina od koje započi-nje i završava svaki obilazak grada je pulska Arena. Građevina u kojoj su se priređivale borbe gladijatora. Građe-na je u I stoljeću, u vrijeme vladavine cara Vespazijana, istovremeno s naj-većom i najpoznatijom građevinom te vrste, Koloseumom u Rimu. Još neke od najstarijih znamenitosti Pule su: Zlatna vrata, Augustov hram, Her-kulova vrata, Dvojna vrata, Gradska vijećnica, Kapela Sv. Marije Formoze.

Ana Fabris, 8. a

RABAC – HOTEL ALEGROU rujnu sam sa svojim razredom

krenula prema našem najvećem polu-otoku Istri. Hotel u kojem smo odsjeli zvao se Alegro, koji se nalazio u mje-stu Rabac. Rabac se nalazi na istočnoj strani istarske obale, malo je mjesto, ali mi se svidjelo. Nadam se da se isto tako svidio i ostalima. Naravno nama je najvažnije bilo kakav je hotel. Mogu reći da je hotel bio prekrasan čak i iznad mojih očekivanja. Imali smo klimatizirane sobe, balkone, predivan pogled na Rabac i more i pogled na veliki bazen koji se nalazio ispred ho-tela. Svakoga dana nakon večere u ho-telu u kojem je hrana bila izvrsna išli bismo prošetati. Rabac mi je navečer prekrasan jer je šetalište smješteno uz more. To je najljepše, šećeš i čuješ šum valova. Plaža na kojoj smo bili jedan dan je isto tako bila lijepa iako je more bilo ledeno, to nas nije spriječilo da se kupamo. Onoliko koliko smo vidjeli Rabac jako mi se svidio. Sigurna sam da je i ostatak isto tako lijep kao i ovaj dio koji sam vidjela. Maturalac će mi ostati u lijepom i nezaboravnom sje-ćanju i voljela bih to ponoviti. Nadam se da ću još koji put posjetiti Rabac.

Kiara Karković, 8. a

AKVARIJ U VERUDELIMoj razred, 8. rujna 2013. je oti-

šao je na maturalno putovanje u Istru. Jedna od ruta je bio i akvarij Verudela u Puli. Verudela je stvarno čarobno mjesto po tome što je smještena u Au-stro-ugarskoj tvrđavi koja je izgrađe-na 1886. još je posebna po tome što se čovjek „spusti“ u prekrasno podmorje Jadrana, no nema u akvariju samo ži-votinja našega mora, tu je i prekrasna kalifornijska riba i brojne druge ribe iz različitih krajeva svijeta.

Kada se kaže „putovali smo kroz akvarij“, onda se to stvarno tako i mi-sli jer na početku akvarija su prikaza-ne ribe plitkoga mora tj. one ribe i alge koje žive u plićaku. Na tom „plitkom“ dijelu akvarija upoznali smo razne ra-kove, vlasulje i brojne druge životinje koje čine naš Jadran posebnim. No što smo dalje odlazili, puni iščekivanja, shvatili smo da odlazimo sve dublje i dublje u podmorje. U tom „dubokom“ dijelu akvarija vidjeli smo ogromne ribe koje se pokazuju samo na filmo-vima! Među poznatim ribama vidjeli smo morskoga psa, koji je bio u prilič-no malenom akvariju jer je još mlad, no i on će jednoga dana narasti. Radi njega radnici rade veliki bazen u ko-jem će ga jednoga dana, kada naraste, smjestiti u taj novi veći akvarij.

Pri kraju razgledavanja akvari-ja upoznali smo par guštera i iguane koje su isto u sklopu akvarija. Na sa-mome kraju razgledavanja posjetili smo i kornjače, a o njima smo naučili kako ne žive u našim krajevima, već su tu kao „ukras“. U sklopu Verudela akvarija smjestio se isto tako i centar za zbrinjavanje ozlijeđenih životinja, a jedna od njih je i mlada glavata želva koja je nastradala od glisera. Centar za zbrinjavanje životinja je do sada spa-sio život više od 20 glavatih želvi i baš je zbog toga ovaj akvarij poseban. Po-sjet akvariju na mene je ostavio pose-ban dojam jer se ovakve ljepote mora ne viđaju često.

Romano Keser, 8. a

AMFITEATAR U PULIUčenici 8. a razreda na terenskoj

nastavi u Istru posjetili su pulsku arenu. Ona je najveći i najsačuvaniji spomenik antičkog graditeljstva u Hr-vatskoj. Po veličini zauzima šesto mje-sto među rimskim amfiteatrima na svijetu, te je jedini u svijetu čija su sva tri rimska arhitektonska reda u pot-punosti očuvana. Začuđujuće je to što ne spada pod Popis svjetske baštine UNESCO-a. U Areni su se održavale predstave i gladijatorske borbe. Gladi-jatori su bili borci u starom Rimu koji su svojim borilačkim i vojnim vješti-nama zabavljali gledatelje. Prve borbe su se održavale dok ne dođe do krvi, ali kasnije su carevi tražili da se bore do smrti. Gladijatori su dobili ime po kratkom rimskom maču za bodenje i sječenje koji se zvao gladius. Gladi-jatorske borbe su započele u 3. st. pr. Kr. Igre su se odigravale najčešće za vrijeme krize, kada je narod bio neza-dovoljan i te igre su se zvale Kruha i igara. Carevi su dijelili hranu i zabavu za gledatelje. Borbe su bile pune krvi i akcije i zato su ih ljudi iz tadašnjeg vremena voljeli. Jako mi se svidjela Pulska arena i dok smo stajali u njoj zamišljao sam kako je izgledala u vri-jeme rimskih careva te kako su izgle-

BRIJUNIZadnjeg dana naše terenske nasta-

ve (maturalca) u Istri, u programu je bio posjet Velikim Brijunima. Napu-stili smo hotel i autobusom krenuli do Fažane. Imali smo nešto slobodnog vremena za kupnju suvenira i nečega za jelo. Kada smo krenuli prema tu-rističkom brodu počela je padati kiša i pokvarila nam je raspoloženje. Uz vjetar koji je uzburkao more i valjao brod, osjećali smo mučninu. Izašli smo na palubu i vidjeli da se vrijeme promijenilo i da uskoro stižemo na Brijune. Kada smo došli na Brijune pričekali smo vlakić kojim smo obišli neke znamenitosti. Vidjeli smo ostat-ke rimske vile rustice. Prošli smo kroz safari park gdje zajedno žive zebre,

dale borbe gladijatora. Oduvijek sam želio znati kako su izgledale borbe i nikad ih nisam mogao bolje zamisliti nego kad smo bili u Areni. Arena je jako lijepo održavana i lijepo izgleda nakon toliko godina. Mislim da nam se svima svidjela te da bi ju svi htjeli još jednom posjetit.

Lovro Škornjak, 8. a

ljame, nojevi, jedna slonica i jedna morska kornjača. Posjetili smo malu gotičku crkvu sv. Germana iz 15. sto-ljeća u kojoj je izložba kopija fresaka i glagoljskih spomenika Istre. U sklopu Brijuna postoji Titov muzej, izložba fotografija i zbirka prepariranih živo-tinja. Nakon višesatnog obilaska djela otoka, turističkim brodom vratili smo se u Fažanu, a uspomene koje smo ponijeli ostaju u našem sjećanju sa že-ljom da se bar još jednom vratimo.

Nika Vrbanić, 8. a

Sigurno ste već čuli za naš Come-nius projekt pod nazivom HEALTHY PICNIC. To je jedan internacionalni, odnosno europski, projekt koji će se provoditi dvije godine. Članice tog projekta su: Hrvatska, Austrija, Ita-lija, Francuska, Portugal, Slovenija, Estonija i Reunion (francuska kolo-nija). Zašto je izabran baš naziv HE-ALTHY PICNIC? HEALTHY podra-zumijeva zdrav način života, zdravu prehranu, sport i rekreaciju i zdrave međuljudske odnose, a PICNIC je skraćenica engleskih riječi Positive, Interculturaly, Competent, Noble, Imaginative Children. Za ovaj pro-jekt izabran je poseban tim učenika koje vodi učiteljica Henrieta Rub-čić. Tijekom školske godine imamo po nekoliko sastanaka na kojima se dogovaramo, planiramo i radimo na različitim aktivnostima vezanim uz projekt. Svaka zemlja se predstavlja na sebi specifičan način ali smo jedi-no mi pored prezentacije pripremili i video. Ideja je bila vrlo maštovita i kreativna - igrali smo se igru toplo-hladno tražeći jabuke po školi. Tako-đer je svaka škola trebala pripremiti i svoju „Culture box” koja sadrži deset stvari po kojima je ta zemlja najpo-znatija. Te se kutije zatim šalju po-štom od jedne članice do druge i tako sve redom dok kutije ne dođu ponov-no na svoje polazno mjesto. Kao što je većini poznato, radio se i logo za ovaj projekt. Imali smo veliku čast što je izabran upravo naš logo. Osmislio ga je i nacrtao naš Val Horvatić, učenik 6. a razreda. Pomoću tog projekta na-učiti ćemo mnogo toga o nekim dru-gim europskim zemljama, o njihovoj tradiciji i kulturi i njihovom načinu života, upoznati ćemo naše vršnjake s kojima ćemo izmjenjivati mišljenja i stavove i tako naučiti gledati iz dru-gačijih perspektiva. Sve u svemu, ovaj će projekt od nas napraviti potpuno nove ljude, proširiti će nam horizonte te ćemo steći brojna prijateljstva.

Konrad Kiss, 7. a

Priča se o PIKNIKU a meni nisu rekli, ni gdje, ni kada, ni tko će platiti prijevoz.

DJEČJI TURISTIČKI VODIČ DONJEG GRADA

Krajem prošle školske godine na-pokon je objavljena monografija po-vodom 50-te godišnjice osnutka OŠ Ivana Gundulića, a početkom ove ško-la je uključena u međunarodni projekt Healthy P.I.C.N.I.C. te je istovremeno objavljivanje dječjeg turističkog vodi-ča ostalo donekle u sjeni tih događaja.

Knjiga Donji grad u mom srcu s podnaslovom Dječji turistički vodič Donjeg grada je projekt na kojeg OŠ Ivana Gundulića može biti više nego ponosna. Iako nije prvi put kako neka škola objavljuje svojevrstan vodič svo-ga grada ili četvrti u kojoj djeluje, ovaj je u mnogočemu drugačiji. Zamišljeni projekt likovno i tekstualno ostvari-li su učenici nižih razreda, a njihove učiteljice su potom te radove postavile u ranije osmišljenu cjelinu.

Voditeljica tog više nego hvale vri-jednog projekta je učiteljica Sanela Škevin, koja je ujedno i urednica knji-ge, a suradnici u projektu su ostale učiteljice razredne nastave: Jasminka Butorac, Hajnalka Draganić, Henri-eta Herjavec Rubčić, Martina Grgec, Sanja Karl, Anka Kričković, Anita Le-tica i Štefica Miholić. U projektu je su-djelovalo 96 učenika koji su osmislili tekst i napravili ilustracije, a učiteljice priredile niz fotografija. Dodajmo još i podatak kako je lekturu napravila prof. Iskra Osmančević, a dizajn i pre-lom knjige Helena Bulaja Madunić.

U vodiču na nešto manje od 80 stranica u uvodnom dijelu dan je opis što je to i gdje je Donji grad, a u dalj-nem slijedu opisuju se muzeji, kazali-šta, kina, trgovi, prijevozna sredstva, fontane, spomenici, zanimljiva doga-đanja, ali i slatko lice Donjeg grada, tj. njegove brojne poznate slastičarnice.

Iako je vodič pisan na dječji način može biti itekako koristan i odrasli-ma, a baš je njegova vrijednost u obje te činjenice jer su učenici tekstove za-pisali toplo, jednostavno, čitljivo i bez suvišnih povijesnih i drugih podataka ne izostavivši one najbitnije kao što su adresa, radno vrijeme i tome slično. Dodajmo i podatak kako je u pripremi tiskanje vodiča i na engleskom jeziku.

Istaknimo na kraju, kako ne bi is-palo hvalila me usta moja, o vrijedno-sti i značaju objavljivanja te publikacije kazuje i činjenica da je Središnji koor-dinacijski odbor akcije Gradovi i op-ćine - prijatelji djece dodijelila Gradu Zagrebu povelju za uzorno provedenu najakciju 2013. pod nazivom: Zagreb - OŠ Ivana Gundulića - Dječji turistički vodič ‘‘Donji grad u mom srcu’’ kojom je poboljšan i i uljepšan život djece. To je priznanje na koje smo svi mi u OŠ Ivana Gundulića više nego ponosni.

Pavao Jerolimov