Branko Malić

ANĐEOSKA NALIČJA

Manevri zaobilaženja

Već nekih stotinu godina sućut prema djeci stoji kao zadnjeuporište ljudskosti pred, kako se

zna reći, „licem zla“. Od prvih javnih iskoraka koji su dijete istakli kao vrijednost po sebi, do

kampanja UNICEF-a i Spielbergovih filmova, javnost Zapada lagano se puni neupitnom

ljubavlju za mališane. No kako je ipak riječ o posudi ograničenog volumena, tu i tamo dođe

do prelijevanja. Tako danas, kad medijska tužaljka nad nekim pogromom ili kataklizmom

neizbježno kulminira isticanjem stradanja djece, ili objektiv kamere na licu mjesta nesreće

potraži uplakano dječje lice, to kao da već provocira laganu nervozu. Otkud iritacija nad

nevinim žrtvama? Da li je ona uvod u novo doba svireposti, kad će zadnaj uporišta ljudskosti

popustiti i urušiti se?

Magijska radnja

Možda. A kad su to uporišta bila stabilna? Ali ipak, rasprave radi, definirajmo malo

pojmove. Pretpostavimo kako ljubav podrazumijeva osobu, odnosno biće koje prepoznaje

vlastitu jedinstvenost i transponira je na druge. Javnost nasuprot tome pretpostavlja da niti

jedna osoba nije toliko jedinstvena e da se na nju ne bi moglo transponirati malo bezličnosti.

Usporedimo li te dvije temeljne odrednice, očigledno je kako ima nešto intrinzično prevrtljivo

u „zaljubljenoj javnosti“. Jer zbog čega bi izraz „javna ljubav“ bio manje degradirajući od

izraza „javna kuća“, ili zbog čega bi „javno dijete“ bilo manji tubu od „javne žene“? Ako je

tako, tko su – ili što su – onda „javna djeca“ koja doživljavaju „javnu ljubav“?

Može se brzo reći tko – ili što – ona nisu. Svatko tko voli djecu, osobito njihov

neposredni i često ozbiljni način razgovora, zna kako danas ne može sebi dopustiti spontanost

prema nepoznatoj djeci, kakva je do nedavno bila normalna. Danas slučajni razgovor s njima

uvijek negdje u pozadini misli izaziva nelagodu. Jer pitanje je, „što će ljudi reći?“ I tako, bez

puno truda, došli smo blizu odgovora. Jer ovaj retorički izraz straha tipičan je naklon pred

javnosti. On nam govori o nekome tko se čuva strogog pogleda koji skrbi o neimenovanom,

trebalo bi pomisliti: svakom djetetu. I to „svako“, ali zapravo nijedno, dijete je „javno“ dijete.

Ono nema osobnog imena ni lika pa može imati svako ime i bilo koji lik – u najboljem slučaju

s naslovnice National Geographica – ali nedvojbeno vrši utjecaj na ljudsko mišljenje i

djelovanje. Takav bestjelesni entitet koji kanalizira svijest i djelovanje može se definirati kao

simbol.

Postoji još jedan idol čiji je blagoslov nužan uvjet javnog djelovanja: simbolična je

ljubav nedvojbeno prisutna i u javnim naklonima pred „nevinosti“ i pred „žrtvom“. Svaka

analiza skače na kočnicu kad se pokaže kako se približava nekoj nekropoli „nevinih žrtava“,

svaka se kritička oštrica otupljuje u frazama ograđivanja koje žele odagnati krivo shvaćanje.

Ograđivanje i ispričavanje ponavljaju se prema ustaljenom obrascu i strogo propisanom

kanonu koji ne dopušta odstupanja. Svaka greška koja može izazvati javno zgražanje i postići

kontraefekt mora se spriječiti. Međutim, ima tu jedan problem: riječ je o nečemu opasno

sličnom zazivanju neba ili podzemlja pa čak i sujevjeruju pred crnom mačkom i petkom

trinaestim, pokazivanju figa i zazivanju Boga „da sačuva“. Riječ je, naime, o ritualu. A kad

joj se razmontira frazeologija, svaka ritualna radnja pred simbolom nedvosmisleno je

magijska radnja. Magija pak pretpostavlja veću minucioznost i skrb o detaljima nego, recimo,

znanstveni postupak, jer je radnja sama sebi svrha: vjeruje se da fraze i formule imaju

prisiljavajuću snagu stvarnosti. Ako ćemo je svesti na bit, riječ je o visoko rafiniranoj, premda

naoko apsurdnoj, strateškoj radnji: najčešće jednom manevru zaobilaženja.

Rituali javnosti

Imajući u vidu kako ljubav i sućut ne poznaju strategiju i kreću se prilično uskim i

pravim putem, sve bi to moralo biti suvišno. No hajde… da dopustimo kako je riječ o znaku

pristojnosti? Možda. Ali nije li on ipak nerazmjerno skup? Jer umor koji obavezna magijska

radnja izaziva u konačnici mora dovesti do toga da mišljenje, čiju energiju ona nesmiljeno

troši, poželi malo odspavati. A kada dođe do toga, pojmovi postaju mutne slike, naličja

zamjenjuju lica i potraga za istinom pretvara se u snoviđenje, oči više nisu napola, nego su

širom zatvorene za ono što se zbiljski događa. Ako znamo da je savjest intimni, osobni, „zov“

i da između pozvanog i onoga koji poziva nema razlike, svaki ritual isprike i ograđivanja po

definiciji je ne samo suvišan, nego i sumnjiv. U tom smislu ne bi trebalo misliti kako su fraze

pristojnih političara i „društvenih analitičara“ upućene samo čitateljima, slušateljima ili

gledateljima. Kod onih koji se u svom mišljenju približavaju tankom ledu manipulacije

„osjetljivim“ temama one su ipak prvobitno obraćanje samome sebi, pokušaj da se prikrije

nesigurnost stupanja na varljivu ledenu koru ispod koje leži bezdan nekorektnosti. No cijela ta

fertutma oko „odlučnih osuda“, „odlučnih ograđivanja“ i poziva na „sve nas“ i „našu

odgovornost“ doista je suvišna. Savjest, naime, nije moguće zavarati ili zaobići. Nesigurnost

rituala samo je pouzdan znak obazrivog manevra zaobilaženja iste; činjenice da mišljenje više

nije potpuno autonomno, odnosno da se ono predaje vlasti nekog izvanjskog faktora koji

zauzvrat nudi varljivu toplinu gotovih stavova. Ti su stavovi danas još uvijek, kako se zna

reći, politički korektni, ali po svojoj biti, odnosno po potpunom odstustvu iste, oni se veoma

lako mogu izokrenuti u vlastitu suprotnost. Oni su danajski dar koji pruža entitet zvan „Javni

um“ ili „Javno mnijenje“. Javni um ili javno mnijenje, vrhovni idol „kolektivne“, „naše“

savjesti – onoga „svi mi“ – može se udobrovoljiti i uspavati veoma lako. To mu, ako se

čovjeku dade čitati sitni tekst, piše na etiketi. On postoji kako bi se predodžbe, želje i stavovi

grupa ljudi kanalizirali u pravcu poželjnome onome tko ga kreira. Ne postoji, koliko god to

fantastično izgledalo, nikakva druga svrha osim te. Jedan od pouzdanih znakova toga je

maglovita, pospana iritacija koju smo spomenuli na početku. Nedvojbeno postoji mnogo

izrazito savjesnih ljudi koji ponekad požele izvući uši ponekom od onih prepametnih i

prezrelih spielbergovskih klinaca ili dobiju potrebu opsovati neku od brojnih napaćenih

ljudskih skupina nad čijom se sudbinom po službenoj dužnosti civiliziranog čovjeka moraju

opetovano ritualno zgražati. Ako tome uslijedi zgražanje nad samim sobom i istinska dvojba

savjesti koja se radikalizira u pitanju „tko sam ja zapravo?“, onda je to jedini vrijedan rezultat

pretjerane izloženosti javnom umu. Ono se pojavljuje kad ritual toliko prezasiti da se čovjek

mora zapitati u kolikoj su mjeri njegova sućut, njegovo sažaljenje i njegov opći moralni stav

zapravo njegovi vlastiti. Taj strah pred samim sobom, ako već nije početak mudrosti, barem je

kraj idolopoklonstva. Ili, imajući u vidu kako sućut u pravilu tjera čovjek da se postidi nad

ispraznosti riječi pred patnjom, pravilnije je upotrijebiti točnu op. vulg. rječničku definiciju.

Riječ je, naime, o kraju preseravanja.

Anđeli i demoni

Razradimo malo tvrdnju na standardnom combo primjerku moralnog apaurina: javna ljubav

prema djeci i nevinim žrtvama obično idu u paru i doimlju se kao dvije čvrsto vezane valute.

Znakova toga je mnogo, ali jedan je osobito čest. Čovjek koji se viktimizira uobičajeno

pokazuje neobičnu ljubav prema djeci. Kd netko slaže slojevitu strategiju viktimiziranja,

možemo biti sigurni da će negdje u posljednjem sloju – posljednjem bedemu ništavnosti

njezine logike – biti zakopano dijete ili grupa njih. Morbidno i uvredljivo? Svakako, i jedno i

drugo. Ali funkcionira bez greške. Nevinostk, prešutna presumpcija obrane većine krivaca,

simbolički je usko vezana za dijete. Tako se često govori o „djetetu u čovjeku“ kao o

posljednjem istinskom argumentu u korist vrijednosti svakog ljudskog bića. I Hitler je, kaže

se, nekad bio dijete, zločesto vjerojatno, ali ipak dijete. Dovoljno je katkad takvog nekog u

srce javnosti arhiviranog demona zamisliti s palcem u ustima i medvjedićem pod rukom pa da

se čovjek nađe u nedoumici. Nije neobično da se probudi i neka vrsta sažaljenja pa čak i

weltschmmerz sućuti nad svim ljudima i mračnim silama svijeta koje ih iz baroknih anđelćića

pretvaraju u demone. No taj osjećaj, vrlo – vidi vraga – zavodljiv, siguran je znak pristanka na

emotivnu ucjenu. Odrastao čovjek bi morao znati da je medvjed krvoločne zvijer i da su

omiljene dječje igre najčešće oponašanja najokrutnijih igri odraslih. Njihova nevinost leži

isključivo u neznanju i nesavjesnosti – izostanku bio kakvog izgovora – koje se djeci oprašta

uvijek pod prešutnom pretpostavkom da će ih odrastanje i razvijanje urođenog potencijala za

sućut prevladati. U tom smislu pristanak na emotivnu ucjenu polučuje i zgodan pay off.:

ucijenjeni je i sam podjetinjio pa može svoje odricanje od savjesti i spoznaje sasvim zgodno

zamijeniti za „savjest“ i „spoznaju“; može zaigrati u mirakulu javnosti jednu od manje

zahtjevnih, a popularnih uloga. Sad će biti statist koji se zgraža i ograđuje, osuđuje i tapše po

leđima, kuje nebesa i proklinje do pakla. Plus posebna pogodnost: izgovor za svaku

svakodnevnu gadost. Ovako nekako se to oglašava: „Ozbiljno se zgrozitenad Kerumom ili

naglašeno ozbiljno podsjetite 'sve nas' na žrtve nacističkih pogroma, besplatno na svim

globalnim mrežama.“ U sitnom tekstu doduše uvijek stoji nešto u stilu „obavezno zaboravite

na to da se u osvit frke oko, recimo, splitskog Gay pridea donijelo Uredbe o izmjeni i dopuni

zakona o dozvoljenoj količini GMO-a u ishrani.“, ali dobro… ne može se na sve bratiti

pažnju. Ima li se onda smisla danas žaliti da ništa nije besplatno? Samo donekle. Jer ako smo

toliko naivni da ovakve izljeve ljudskosti shvatimo kao dobre namjere, a ne kao moralni

sedativ ili oportunizam, onda je barem put do pakla popločan za džabe.

Medijska laterna magica

No spuštanje njime ima svoju cijenu. Simboli nisu bića od krvi i mesa, ali su

nedvojbeno stvarni, ako stvarnost definiramo kao ono što pruža otpor proizvoljnom

djelovanju i prosuđivanju. U tom smislu reći da je simbolična ljubav nestvarna nije potpuno

ispravno. Ona je itekako stvarna, odnosno ona itekako može prisiljavati na određeno

djelovanje i, što je još važnije, na određeno mišljenje. Samo ona nije to što se prikazuje da

jest, ona nije ljubav. Jednako vrijedi i za ostale simbolične, javne entitete kao što su „sućut“,

„isprika“, „nevina žrtva“, „dijete“ i sl. Oni su konstruirani s određenom svrhom koja se kroz

njihov prikaz prikriva. Jer kad bi doista bili to za što se prodaju da jesu, onda bi lijeva ruka

moći znala što joj radi desna. Ne bi je se moglo promatrati kako, dok se zalaže za slobode i

prava djece, seksualnih manjina, ispravan odnos prema minulim pogromima i sl., istodobno

nastavlja ekonomsku i medijsku politiku socijalnog raslojavanja koja učinkovito

onemogućava razvoj društvene svijesti kakvu deklarativno traži od svojih – nemajmo iluzija –

podanika. Zašto nam govori o odgoju i napretku društva, kad svojom djelatnošću opovrgava

njegovu mogućnost? Zašto atomizirane pojedince tjera na, ne samo ekonomski nego i moralni

individualizam? jer gdje da se svrstaju oni koji ne mogu prihvatiti virtualni moral, sve te

„isprike“, „sućut“, „toleranciju“? Oni koji ne mogu dubinu svog osjećaja života i

odgovornosti prema svim ljudima zadržati između navodnika, i ne mogu si dopustiti takav

moralni pa i estetski poraz kao što je identifikacija s nekim od profesionalnih korporativnih

propovjednika koji iz medija opominjući „sve nas“ efektno skrivaju ono na što su jednom

davno, dok su još mogli izaći iz mašine, trebali opomenuti same sebe.

Što je dakle posljednje uporište pred „licem zla“? Možemo reći što ono nije. Ono

sigurno nije naličje dobra. Jer naličje je sjena koja lice prikriva tako što ga otkriva. Simboli

javnog diskursa suvremenog svijeta su lišeni sadržaja i zbog toga njihova se značenja uvijek

mogu obrnuti u vlastitu suprotnost. Oni koji su toliko naivni, i toliko tašti, da u njima vide

stvarna lica pristaju na igrokaz koji prikazuje medijska laterna magica. Teško im je zamjeriti,

jer zar nije ispunjenje sna svake malograđanke i malograđana to da se najteže moralne dileme

koje čovjek može zamisliti odigravaju kao igra sjena na zidu njihovog dnevnog boravka; „od

pola osam do pola dvanaest navečer na prvom programu: ispitajte svoju dušu i izgradite svoj

stav za sutrašnji dan. Sutradan na blogu ili, ako vas hoće kakav portal, možete osuditi ili

podržati… nešto. Sve džaba. Držite se daljinskog i ne skidajte papuče, osim u slučaju krajnje

nužde.“ No čovjek koji na takvu igru pristaje, odnosno onaj koji ne vidi da je „javna ljubav“,

„javni moral“ kao i njihovi predmeti, primjerice „javno dijete“ ili, danas popularni, „javni

gay“ nešto što zapravo ne postoji, treba znati da svojim ugovorom s javnim umom gubi sve

što se nalazi između navodnika. Jer ako naličje uvijek teži tome da maksimalno sakrije lice

nastojeći mu postati što sličnije, onda bi „lice zla“ pred kojim se traži uporište moralo biti

naličje dobra, dakle jedno „uporište“. Ako želimo znati kako bi točno ono moralo izgledati,

ništa lakše od toga. Ono je jedno anđeosko naličje.