Pustolovina duga četrdeset godina

Ove godine slavimo jubilarnu četrdesetu obljetnicu izlaženja Zagora u Hrvatskoj. Taj akrobat u prepoznatljivoj crvenoj majici izlazi u nas još od davne 1968. Otad, izuzmemo li dvoipolgodišnju stanku između studenog 1991. i travnja 1994., Zagor neprekidno i redovito pohodi naše kioske. Desetogodišnjaci, koji su se u revolucioarnoj šezdesetosmoj navukli na njegove avanture, danas su dame i gospoda u dostojanstvenim pedesetima, a njihova su djeca tridesetogodišnjaci koji su i nerijetko sami roditelji nekim novim klincima. U tekstu koji slijedi svi oni imaju prigodu naći kolekcionarske podatke, prisjetiti se više ili manje poznatih činjenica, zaboravljenih još od djetinjstva, te – sigurni smo – i s pravom nam zamjeriti nam kakav neoprostivi propust. No, biti do kraja iscrpan,kad su četiri desetljeća Zagora u pitanju, značilo bi napisati enciklopediju, a mi smo vam samo htjeli malo probuditi znatiželju. Nadam se da smo u tome i uspjeli…

Sve je započelo u Novom Sadu

Zlatna Serija i Lunov Magnus Strip

U siječnju 1968. godine, novosadska novinska kuća Dnevnik pokrenula je strip-reviju pod imenom Zlatna Serija, za to vrijeme vrlo neobičnoga nemagazinskog formata. Iako se po konceptu možda i nije radikalno razlikovala od nekih tadašnjih edicija – u svakom svesku po nekoliko stripova, uglavnom tada vrlo popularne western tematike – format knjige, veći broj stranica od dotad uobičajenog i hrbat učinili su da ovu tiskovinu, koja je četvrt stoljeća suvereno dominirala mainstreamom strip-scene u nas, nikad nitko i nije doživljavao kao nekakav magazin.

Iste je godine u ožujku Dnevnik počeo izdavati i Lunov Magnus Strip. U početku je taj projekt izgledao kao svojevrsno specijalno izdanje Zlatne Serije, ponajprije zato što su u njemu izlazili isti junaci, samo na većem formatu, a u prvom je broju bilo i tekstualnih priloga. Između ostalog, prvi broj sadrži i kompletan pisani roman o tada vrlo popularnom Lunu - kralju ponoći, novosadskog autora i jednog od urednika ZS i LMS Mitra Miloševića, koji se proslavio pod pseudonimom Frederik Ešton. Pretpostavlja se kako je tada bilo u planu u okviru LMS-a redovito izdavati epizode ovog borca protiv zločina, koji je stoga i kumovao nazivu edicije: veliki – zbog većeg formata (lat. magnus = velik), a Lunov zbog pustolovina kralja ponoći koje u njemu izlaze.

I sam ritam izlaženja Lunovog Magnus Stripa bio je u početne dvije godine "specijalan" – na približno 6 svezaka Zlatne Serije pojavio bi se po jedan Lunov Magnus Strip. No, veliki je format potrajao samo prva četiri broja, a već od petog obje su revije vrlo slično izgledale, a kako im je koncept bio zapravo identičan, pa i junaci su se u dobroj mjeri ponavljali na oba mjesta, čitatelji su ih u velikoj mjeri poistovjećivali. Zlatna i Lunov uvijek su stoga dolazili u paru.

Petak 13. za ZS 13.

U toj Zlatnoj i takvom Lunovom počeo je kod nas izlaziti Zagor, neustrašivi Duh sa sjekirom, koji je zacijelo osobno zaslužan za dobar dio popularnosti stripa kao medija u nas u sedamdesetima i zlatnim osamdesetima, pa i posredno za činjenicu da i danas strip u nas još uvijek preživljava, unatoč zapravo neusporedivo atraktivnijoj konkurenciji na tržištu zabave.

Taj prvi Zagor – epizoda Nasilje u Darkvudu – koji je po nekim nepotvrđenim izvorima izašao u petak, 13. rujna 1968. kao 13. svezak Zlatne serije, i danas je jedan od najrjeđih i najteže nabavljivih stripova koji su poslije 2. svjetskog rata izašli u nas.

Zanimljivo je ovdje napomenuti kako zapravo Zagor i nije predugo čekao na svoju premijeru u nas. On je, doduše, u Italiji počeo izlaziti još 1961. u obliku tzv. striscia, u njegovoj domovini tada vrlo popularnog formata pasice (otprilike 1/3 "današnjeg" formata). Međutim, u danas prepoznatljivom bonellijevskom formatu izlazi tek od 1965., dakle svega tri godine prije nego što je u sličnom obliku prvi put pojavio i u tadašnjoj Jugoslaviji.

Zlatna ili Lunov?

Danas se Zagor, uz Texa i Komandanta Marka prije svega vezuje uz Zlatnu seriju, u kojoj je bio jedan od njenih udarnih junaka, a tek se paušalno zna kako je nekoć davno izašla 41 epizoda i u Lunovom Magnus Stripu.

Situacija, međutim, nije bila u samom početku izlaženja takva. Ritam izlaženja i izbor epizoda sugeriraju kako u početnim godinama u Dnevniku nije bilo konkretne strategije izdavanja pojedinih junaka. Stripovi su se objavljivali bez nekog osobitog redoslijeda, a ni objavljene epizode čak nisu uvijek nužno bile cjelovite. Tako i u slavnom Nasilju u Darkvudu nedostaje čitavih tridesetak stranica u odnosu na talijanski original, a znalo se dogoditi da manji broj stranica izdvojen iz neke epizode izađe i kao dodatak na kraju sveska, koji je obično služio samo zato da se popuni predviđeni broj stranica.

U Dnevniku su, čini se, jednostavno tražili formulu za uspjeh, a te davne 1968. možda i nije bilo tako lako predvidjeti kako će Zagor postati jedan od najpopularnijih junaka stripa na području bivše Jugoslavije, te da će slavom pomesti sva dotad velika imena poput Mandraka, Fantoma, Tarzana itd.

Stoga nimalo ne čudi što je Zagor malo izlazio u Zlatnoj Seriji, malo u Lunovom Magnus Stripu. Ustvari, iako je prvi broj izašao u Zlatnoj Seriji, u ono je vrijeme izgledalo kako Zagor u prvom redu pripada Lunovom Magnus Stripu. Štoviše, najtraženiji i najvrjedniji Zagorov strip, pa i Dnevnikov strip uopće je legendarna četvorka Lunovog Magnus Stripa – Blago crvene planine.

U prvih 7 godina izašlo je svega 49 epizoda Zagora, od kojih samo 8 u okviru Zlatne Serije, tek povremeno i sporadično (to su brojevi 13, 17, 21, 26, 30, 39, 53 i 83, a u svescima 28 i 32 Zagor je izdan kao sporedni strip u dodatku), dok su u Lunovom Magnus Stripu Zagorove epizode izlazile relativno redovito, čak i u duljim nizovima. Deset uzastopnih svezaka LMS-a od broja 77 do 86, koji je izlazio u razdoblju više od četiri mjeseca, najdulje je razdoblje neprekinutog izlaženja Zagora u Dnevnikovim stripovima uopće, a tromjesečno razdoblje u kojem su izlazili brojevi 93 – 100 Lunovog Magnus Stripa, drugo je takvo razdoblje po redu. Lunov Magnus Strip br. 127 Plava zvezda iz prosinca 1974. posljednja je epizoda Zagora izašla u ovoj ediciji, a oko tri mjeseca kasnije, s epizodom Gvozdena pesnica, Zagor pronalazi svoje trajno prebivalište u Zlatnoj Seriji, počevši od njenog 247. broja iz ožujka 1975. godine.

Kako je to Dnevnik radio?

Unatoč šarmu starih izdanja Zlatne Serije i Lunovog Magnus Stripa, te neonostalgiji koja ih danas prati, globalno selo u kojemu živimo nametnulo je nove standarde kvalitete, stoga su i ljubitelji stripa danas puno zahtjevniji. Kolekcionari su zato danas puni zamjerki na Zlatnu i Lunov. Neke su od njih, naravno, subjektivne – poput primjedbi na kvalitetu papira i uveza, dijeljenje priča kroz više svezaka ili pak na nepridržavanje originalne talijanske kronologije, međutim neki su gafovi iz tog vremena bezvremenski, a zamjerke fanova potpuno objektivne.

Najčešća pogreška je izbacivanje stranica. Iz nekih je stripova znalo biti u potpunosti izbačeno i nekoliko desetaka stranica u odnosu na izvornik.

Prijevodi su često znali biti neadekvatni, a ponekad je u neke oblačiće bio upisan tekst koji sa izvornikom nema nikakve veze. Blaži oblik toga bio bi donekle izmijenjen tekst. Tako, primjerice u epizodi ZS 454. Močvara Mo-Hi-La tekst sugerira kako se Zagor i Chico poznaju od ranije, no u pitanju je zapravo reizdanje prve epizode Zagora u kojoj se njih dvojica tek upoznaju.

Cenzura je bila također česta pojava. Što zbog ideoloških razloga, što iz odgojnih pobuda. Tako su, primjerice cenzori smatrali kako je na naslovnici specijalca u koloru Prokleto blago, lubanja neprikladna za čitatelje, pa je stoga ta naslovnica retuširana i umjesto nje stoji zlatni ćup. U stripovima su također redovito bile retuširane sličice s vjerskim ili ideološkim simbolima, a koji puta bi cenzori zaključili kako iz sličice treba obrisati nož ili čak cenzurirati vampire!?

Većina naslovnica iz Zlatne serije čine retuširani Ferrijevi originali, koje su znale biti takve da je rezultat izgubio njegov prepoznatljiv vizualni stil.

Osim retuširanja ili docrtavanja nekih originalnih naslovnica, u ranim su se brojevima grafički urednici Dnevnikovih izdanaja znali igrati i raditi kolaže pa od više različitih originalnih naslovnica učiniti novu. Naslovnice su znale biti objavljene uz pogrešne epizode, a takve su pogreške išle tako daleko da je naslovnica znala pripadati stripu nekog drugog junaka (npr. ZS 17 - Klark Siti ima Texovu naslovnicu). Uz malo likovne obrade ista bi se naslovnica iskoristila za dvije različite epizode (LMS 78 – Okrutni Runok i LMS 94 – Ranjeni jelen) ili bi se čak upotrijebila identična (uzastopne epizode ZS 684 – Kuća fantoma i ZS 694 – Paklena jazbina).

Budući da su originalni talijanski svesci u Dnevnikovim izdanjima uglavnom bili cjepkani kroz više svezaka Zlatne serije, pojavio se manjak naslovnica koje su onda proizvodili lokalni novosadski autori. Budući da su bitno odudarale od popularnih Ferrijevih naslovnica, one su (kao i njihovi autori) među fanovima uvijek bile na zlu glasu. Tako je Miodrag Ivanović Mikica, inače odličan crtač, postao sinonimom za te loše naslovnice iz kućne radinosti.

Kako je vrijeme odmicalo, a Zagorova popularnost i brojevi Zlatne rasli, redoslijed i ritam izlaženja njegovih pustolovina su se stabilizirali, a broj spomenutih objektivnih i »neoprostivih« pogrešaka se drastično smanjivao.

Zagor je u okviru Zlatne Serije izlazio onoliko dugo koliko je izlazila i sama revija. Posljednja objavljena epizoda Kapetanova tajna izašla je kao njen 1101. broj, svega 2 sveska prije posljednjeg 1103. broja Zlatne serije (Tex – Pod nadzorom).

Zbog ratnih zbivanja s početka devedesetih godina, u zapadnim su se dijelovima bivše Jugoslavije Dnevnikovi stripovi, zajedno sa svim ostalim srbijanskim izdanjima, prestali pojavljivati. Drastično

smanjenje tržišta u početku, a kasnije i izrazito teška ekonomska situacija i međunarodne sankcije u Srbiji, hiperinflacija, nestašica papira i brojne druge teškoće učinile su da su se naklade Zlatne i Lunovog sve više i drastičnije smanjivale, a ritam izlaženja izdanja bio je sve sporiji, tako da su ti stripovi koji u Hrvatskoj i Sloveniji nisu izašli, među kolekcionarima poznati pod nazivom neobjavljeni, razmjerno dosta rijetki i teško nabavljivi, pa stoga postižu i relativno visoke cijene – stoje otprilike jednako koliko i Zagori iz brojeva ZS 250-350. Nepisano pravilo s ne tako mnogo iznimaka »što je strip stariji, to je vrjedniji i skuplji« i ovdje je stoga prekršeno.

Zanimljivo je napomenuti ovdje kako se taj prekid dogodio upravo na Zagorovoj priči ZS 1064 – Zlokobno predskazanje, ZS 1065 – Potop u Darkvudu, ZS 1066 – Dijablarova sudbina. Posljednji strip Zlatne serije koji je izašao u Hrvatskoj upravo je ZS 1064, dok ZS 1065 nikada nije bio u prodaji na teritoriju Hrvatske i kao takav on je prvi neobjavljeni strip. Međutim, čak ni ZS 1064 zbog ratnih zbivanja nije bio dostupan posvuda po Hrvatskoj, stoga se i on često svrstava u istu kategoriju s neobjavljenima.

Normalizacija odnosa između Hrvatske i Srbije učinila je da su granice između ovih dviju zemalja s početkom ovog tisućljeća počele gotovo munjevito »omekšavati«, pa su male naklade i još manji broj sačuvanih primjeraka neobjavljenih stripova vrlo brzo razgrabili kolekcionari iz Hrvatske i Slovenije. Zbog toga se dogodilo da su, paradoksalno, ti stripovi danas gotovo podjednako rijetki i u Srbiji gdje su izlazili, stoga danas ne morate hrliti u Beograd kako biste nabavili željene epizode. U tamošnjim ćete ih striparnicama podjednako lako ili teško moći nabaviti, čak štoviše – platit ćete i sličnu cijenu za njih.

Prije otvaranja granica također su se sporadično znali pojaviti neobjavljeni stripovi kod zagrebačkih prodavača, no njihove su cijene tada doista bile astronomske. Primjera radi, specijalni broj Zlatne serije br 15 – Čiko u Drakulinom dvorcu znao je stajati i do tada nevjerojatnih 100 njemačkih maraka (oko 50 €, što je više nego koliko biste u to vrijeme platili i Nasilje u Darkvudu) dok je, usporedbe radi, neki Zagor iz viših brojeva Zlatne serije kod istih prodavača mogao stajati simboličnih 5 kn.

Zagor seli u Hrvatsku

Slobodna Dalmacija

Nakon prestanka dolaženja stripova srbijanskih izdavača na hrvatske kioske nastala je velika praznina na tom tržištu u nas. Prije svega zato što je golema većina jugoslavenske produkcije stripova dolazila iz Srbije (u prvom redu iz Novog Sada i Gornjeg Milanovca), ali i zbog teških prilika u zemlji u to vrijeme. Vjesnik, novinski gigant koji je bio zaslužan za veći dio dotadašnjeg relativno skromnog strip-izdavaštva u Hrvatskoj, raspao se na veći broj manjih poduzeća, a u procesu je potpuno nestala Vjesnikova Press Agencija (VPA), dio ove novinske kuće koji se efektivno bavio izdavanjem revija i stripova.

Praktički sva strip–izdanja gotovo momentalno su se ugasila. Preživjeli su jedino Tom i Jerry i Alan Ford. Njih je, zajedno s većinom izdavačkog programa VPA, odmah preuzeo mali zagrebački izdavač koji je do danas promijenio tri imena (Strijela 92/Borgis/Korpus) i s vremenom upropastio. Zgode i nezgode najboljih neprijatelja Toma i Jerryja danas izdaje Egmont, a na kapaljku upravo izlaze posljednji Korpusovi Fordovi uz sezonska reizdanja njihovih ranijih epizoda. Alan Ford je, srećom, s

brojnim povremenim i specijalnim izdanjima, te uz redovit ritam izlaženja, svoju renesansu doživio u zagrebačkoj izdavačkoj kući Strip-Agent.

U tom periodu suše ranih devedesetih, bilo je sitnih izdavačkih pothvata, ali rijetko je koji doživio više od 2-3 broja. Danas su to, zbog ondašnje malene prodaje, uglavnom vrlo opskurna i teško nabavljiva izdanja.

Zbog toga je iznenađenje bilo tim veće, kad smo u proljeće 1994. na kioscima ponovo vidjeli Bonellijeve stripove, u vrijeme kad smo već izgubili svaku nadu. Nakladnik im je bila splitska Slobodna Dalmacija, a na prvi su pogled podsjećali na već pomalo zaboravljena Dnevnikova izdanja. No, samo na prvi pogled, jer neke su nas razlike odmah obradovale.

Ponajprije tu je bio nešto veći format, za kojeg smo ubrzo doznali da je originalan, talijanski, te kvalitetniji papir, jači uvez i korice. Drugo i važnije, svaki od junaka je imao zasebnu ediciju i zasebnu numeraciju. Prvi put smo mogli tražiti Zagora 1 ili 5, a da na stripu upravo to i piše. Na koncu, najvažnije od svega - nije bilo rezanja ni izbacivanja stranica. Naprosto, svaki je svezak bio (za tadašnje poimanje) vjerno prenesen original. Danas slobodno možemo reći kako su izdanja Slobodne Dalmacije postavila neke nove standarde u izdavanju Bonellijevih stripova, kakvi dotad nisu bili viđeni u nas. Naravno, taj je standard u neku ruku i došao sam po sebi, jer više nije bilo potrebe za cenzurom, a ipak je jednostavnije samo pretiskati original nego preslagivati čitav svezak.

Prvi Zagor izašao za Slobodnu Dalmaciju je epizoda Lov na vuka, po originalnoj talijanskoj numeraciji broj 316. Zanimljivo je kako je ta epizoda objavljena i u Zlatnoj Seriji, kao jedan od njenih posljednjih brojeva (ZS 1093 – Vuk Kaplan), a brojevi SD 2 – Riječni duh i SD 3 – Kapetanova tajna izašli su kao tri sveska Zlatne Serije: ZS 1099 – Rečna avet, ZS 1100 – Plava kraljica i ZS 1101 – Kapetanova tajna (zbog već spominjanog cijepanja epizoda kroz više svezaka).

Nažalost, nije trebalo jako dugo čekati na prvi propust Slobodne Dalmacije. On se dogodio već nakon 5 objavljenih epizoda. Iz nepoznatog su razloga preskočili čak 20 originalnih talijanskih epizoda, da bi nastavili s originalnim Zagorom br. 341, i to s njegovih posljednjih šezdesetak stranica (koje su ustvari početak epizode). Kako bi se uklopila u format od standarne 94 stranice, uredništvo je učinilo ono što se činilo logičnim: epizoda SD 6 – Bijela Indijanka nadopunjena je s tridesetak stranica sljedećeg broja, originalne epizode 342. Ovo je preslagivanje dovelo do toga da je i SD 7 – Krivotvoritelji, također morala biti nadopunjena s tridesetak stranica sljedećeg broja. Tako nije moglo unedogled, stoga je nastao tzv. "super" Zagor SD 8 – Opsjednuti na 144 stranice, kako bi SD 9 – Prolaz na sjeverozapad mogao započeti vjerno originalu. U procesu tog preslagivanja izgubili smo naslovnicu originalnog Zagora br. 345 te čitavih 12 stranica stripa. Sreća u nesreći je što je iste godine i novosadski nakladnik Horus također počeo izdavati Zagora i to baš od epizode o bijeloj Indijanki. Kolekcionari su time došli na svoje, jer navedenu naslovnicu epizode L'ombra dell'alchimista imaju u Horusovom izdanju (Zagor 3 – Alhemičareva senka), a ta prva 3 Horusa sadrže i 12 stranica koje su izbačene iz hrvatskog izdanja. No, nažalost, u Horusu su načinili još veću pogrešku nego što je načinjena u splitskoj redakciji Zagora: Horusov prvi Zagor Falsifikatori u potpunosti odgovara talijanskom Zagoru br. 342 i zapravo počinje sa 63. stranicom priče o bijeloj Indijanki!?

Dvije godine kasnije, dakle 1996., zbog ponovo probuđene velike popularnosti Zagora i još većeg pritiska fanova i kolekcionara, Slobodna Dalmacija počinje izdavati i Zagora extra. Ta je edicija zamišljena kao serija najstarijih Zagorovih epizoda. No, nažalost nisu krenuli od originalnog prvog

broja, već su kao prvi broj extra Zagora objavili tada jednu od najtraženijih epizoda – Zagor priča – koja zapravo odgovara originalu br. 54. Taj prvi extra Zagor, premda je izašao dosta nakon Lova na vuka, danas je najvrjedniji strip Slobodne Dalmacije. Niti 10 godina nakon izlaženja postigao je istu cijenu koju imaju 30 godina stari Zagori iz Zlatne Serije, a neki novi klinci nerijetko ga (sasvim netočno) nazivaju prvim hrvatskim Zagorom.

Nakon objavljenog 30. broja (Indijanski cirkus) edicija nastavlja s prvim originalnim brojem (Zasjeda u šumi) i otad se poštuje izvorna talijanska kronologija. Nažalost, umjesto originalnih 128 stranica po svesku, koliko ih ima u prva 23 talijanska izvornika, prekrajale su se epizode na po standardnih 96. Zbog toga smo ponovo izgubili neke stranice, a dobili "nove" naslovnice i "višak" svezaka. Između ostalog, Zagor extra 39 – Tajanstveni pothvat ima naslovnicu (kasnijeg) Ludensovog Zagora 118 – Vječni rat iz regularne serije, dok Zagor extra 44 – Šumski demoni ima zapravo naslovnicu Ludensovog specijalca Utrka sa sedam strelica. Ostale "nove" naslovnice zapravo su uvećani kadrovi iz stripova i skromnog su vizualnog dometa.

U zoru novog tisućljeća Slobodnoj Dalmaciji sa stripovima sve teže ide. Dijelom zbog određenog zasićenja nakon početnog entuzijazma i pada zanimanja za stripove kod generacije koja je sredinom devedesetih držala prodaju, a dijelom i zbog loših poslovnih poteza uredništva. Cijene stripova na kiosku su polako rasle, no svega koji mjesec kasnije isti su se naslovi mogli naći u velikim količinama kod uličnih prodavača i to u pola cijene. Stripovi su se stoga sve manje kupovali onda kad su izlazili, čekalo se da prođe nešto vremena pa su željeni naslov nabavljali jeftinije na alternativan način. To je malo-pomalo dovelo do smanjivanja naklada i vrlo neredovitog ritma izlaženja, što je dodatno oslabilo ionako sve slabiju prodaju.

Unatoč ponekom pokušaju da se osvježi ili dopuni izdavački program, svakomu je bilo više-manje jasno kako su dani stripovske pustolovine Slobodne Dalmacije odbrojani i kako je pitanje dana kad će stripovi, nakon punih 10 godina, ponovo prestati izlaziti. Budućnost nije izgledala dobro…

Ludens

U međuvremenu se jedan solidan broj kolekcionara i ljubitelja stripa u Hrvatskoj i u ostalim republikama bivše Jugoslavije u velikoj mjeri povezao preko foruma na najvećem našem strip-portalu www.stripovi.com, gdje su se tada u prvom redu razmjenjivale informacije i stripovi, sastavljali prvi cjeloviti popisi, uspoređivalo što je gdje izašlo i, na koncu, gdje su mnogi od nas shvatili kako nismo »sami na svijetu« i upoznali »braću po stripovima« iz nekih udaljenih krajeva, ali se i često iznenadili otkrivši ih u susjednoj zgradi ili u kafiću u kvartu.

Na tom je forumu, u tzv. staff roomu, mjestu gdje su se okupljali osnivači portala, potkraj 2001. godine jedan od staffovaca vidno uzbuđen ostavio poruku u kojoj piše kako je pokraj svoje zgrade vidio čovjeka koji u kombi tovari novu epizodu Nathana Nevera i to s originalnim hrptom, te kako mu je taj čovjek rekao da će uskoro i Tex, a možda i neki drugi junaci, uglavnom onim redom kako ih Slobodna Dalmacija bude prestajala objavljivati. Doduše, stripovi su centimetar uži nego oni od Slobodne, ali preživjet ćemo…Taj čovjek bio je Bernard Radovčić, glavni urednik u Ludensu, malom zagrebačkom poduzeću koje je u kratkom vremenu preuzelo kompletan izdavački program Slobodne Dalmacije i do današnjeg ga dana proširilo do razmjera o kojima se nekad nije moglo niti sanjati.

Jedna od najvažnijih stvari koja je u Ludensu učinjena je nastavljanje numeracije koju je započela Slobodna Dalmacija. Tako, primjerice, prvi Ludensov Zagor nosi broj 72 i slijedi neposredno nakon posljednjeg 71. Zagora Slobodne Dalmacije, dok extra Zagor u Ludensu započinje sa brojem 76, koji je nastavak 75. broja izašlog za Slobodnu Dalmaciju. Čitatelji i kolekcionari su time dobili kontinuitet, a SD/LU – Zagor i Zagor extra postali su jedinstvene edicije koje su po svojoj važnosti i utjecaju naslijedili Zlatnu Seriju i Lunov Magnus Strip. S Ludensom smo dobili i redovitost. Danas nove epizode Zagora izlaze svakog mjeseca, dok se extra Zagor pojavljuje jednom u 20 dana.

Na samom početku izdavanja, u Ludensu su najprije - zbog učestalih zahtjeva fanova - izdali one epizode koje je Slobodna Dalmacija preskočila. To su epizode od broja 74 – Sveto drvo (originalni broj 321) do broja 94 – Nemoguća dimenzija (originalni 340 i prvih tridesetak stranica broja 341, nakon kojih započinje priča o bijeloj Indijanki. objavljena u SD 6), a od 2002. godine počeli su izlaziti i specijalci. Detektiv Chico prvo je specijalno izdanje edicije Zagor predstavlja izašlo u Hrvatskoj, a Nulta godina Darkwooda, izašla iste godine, prvi je Zagorov specijalac. Oba su naslova danas rasprodana i vrlo su tražena među kolekcionarima.

Dvije godine kasnije Ludens počinje izdavati maxi Zagora, specijalno godišnje izdanje na tristotinjak stranica u kojemu je jedna ili nekoliko kompletnih priča. Ova edicija, za razliku od ostalih, prati originalnu talijansku kronologiju. Prošle, 2007. godine izlazi i prvi Zagorov almanah. Pored regularnih izdanja na kioscima, Ludens u ograničenoj nakladi izdaje i tvrdoukoričene inačice svih svojih specijalnih izdanja, namijenjene kolekcionarima.

Potaknuti iznimnom popularnošću extra Zagora, a posebno ranih brojeva, u Ludensu su pokrenuli i ediciju Zagor klasik. Koncept je čitava »epizoda u jednom svesku«. Dosad ih je izašlo 6 komada. Nažalost, nije se ispravila pogreška koju je načinila Slobodna Dalmacija, počevši izdavati extra Zagora s 54. brojem originala, već su i u Ludensu započeli s istom epizodom. Stoga, unatoč brojnim reprintima kod različitih izdavača, te unatoč golemoj popularnosti ovog junaka, nemamo nijednu pravu ediciju u kojoj bi Zagorove pustolovine izlazile od prvog broja i vjerno pratile originalnu talijansku numeraciju priča.

Ima li mjesta za druge?

Kontinuitet izdanja koji su stvorili Slobodna Dalmacija i Ludens, te redoviti ritam izlaženja u posljednjih nekoliko godina, kao i sve veći broj različitih specijalnih izdanja ovog junaka, učinili su da edicije Zagor i Zagor extra, nakon nestanka Zlatne Serije i Lunovog Magnus Stripa sa scene, postanu ono pravo za kolekcionare i ljubitelje Zagora na čitavom području bivše Jugoslavije. Bilo je u posljednjih desetak godina sličnih izdavačkih pokušaja u regiji: U Srbiji su čak tri kuće (Horus, Vannini i Abaton) krenule sa Zagorom, a zanimljiv je i makedonski pokušaj s layoutom Zlatne Serije, no nijedan od tih projekata nije zaživio. Na svim tim tržištima preživjela su samo hrvatska izdanja Zagora. U novije vrijeme pojavio se novi pokušaj izdavanja Zagora u okviru edicije Veseli četvrtak, koju izdaje beogradsko poduzeće Beoštampa. Zasad se, nakon gotovo pola godine izlaženja, ovaj projekt koji svakog četvrtog četvrtka na kioske izbaci novu epizodu Zagora, čini najperspektivnijim do sada.