bnv ilibkz.rs/sandzak/180-181.pdf · bnv ili snv pitanje je sad suada džogović genocid u bih joŠ...

RUKOPISI I FOTOGRAFIJE SE

NE VRAĆAJU

NACIONALNA REVIJA ZA POLITIKU I KULTURU “SANDŽAK”IZDAVAČ: ZAJEDNICA SANDŽAČKE DIJASPORE (ZSD)

DIREKTORMITHAT EF. MUJOVIĆ ([email protected])

GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK EDIN ZEĆIROVIĆ ([email protected] )

POMOĆNIK GLAVNOG I ODGOVORNOG UREDNIKA MUHAMED ĆEMAN ([email protected])

TEHNIČKI UREDNIKSENAD REDŽEPOVIĆ ([email protected])

LEKTORMAHMUT SULJOVIĆ ([email protected])

REDAKCIJA HAZBIJA KALAČ ([email protected])

JAHJA FEHRATOVIĆ ([email protected]) ADMIR MURATOVIĆ ([email protected])

SULEJMAN ALIČKOVIĆ ([email protected])MUHAMED MAHMUTOVIĆ ([email protected])

MERSADA NURUDDINA AGOVIĆ ([email protected]) SUAD BEĆIROVIĆ ([email protected])

ZAIM REDŽEPOVIĆ ([email protected])ALEN DURAKOVIĆ ([email protected])

FERID BULIĆ ([email protected])

SARADNICIHAKO DULJEVIĆ, ŠEFKET KRCIĆ, ŠERIF ŠAČIĆ, AIDA ZORONJIĆ, FIKRET

ZORONJIĆ, SULEJMAN ALIČKOVIĆ, ADNAN HASANOVIĆ, ARMIN ŠABOTIĆ

DIZAJNIFET ALIČKOVIĆ

ADRESAGRADSKA 1, 36 300 NOVI PAZAR

TEL: 066/ 322-181, FAX: 020/322-181E-MAIL: [email protected]

www.revijasandzak.com

Edin ZećirovićBNV ILI SNV PITANJE JE SAD

Suada DžogovićGENOCID U BIH JOŠ UVIJEK TRAJE

Mersada Nuruddina AgovićHAVARIJJUNI, ASHABI I MI

Ismet ZukorlićBOSNA IZMEĐU PONOSA I SRAMA

dr. Radomir ČolakovićRAZMIŠLJANJA IZ MOG UGLA GLEDANJA

dr. Šefket KrcićPRVA MONOGRAFIJA O BOŠNJACIMA U TURSKOJ

Sulejman AličkovićMALKOČOGLU

MOJA POSLJEDNJA ISTRAŽIVANJA U OKOLINI TUTINA

www.revijasandzak.com

BNV ILI SNV PITANJE JE SAD

Edin ZEĆIROVIĆ

3

revij

a SA

NDŽA

K |

janu

ar 2

015.

| b

r. 18

1 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

RIJEČ UREDNIKA

Mnoštvo je događaja koji su obilježili vrije-me koje je za nama, a koji u manjoj ili većoj mjeri zavređuju pažnju i dodatnu analizu. Među njima se, na samom vrhu ljestvice,

nesumnjivo i danas nalaze, izbori vijećnika za Bošnjačko nacionalno vijeće, kao i sve ono što im je predhodilo i ono što se zbilo i još uvijek zbiva nakon njih. No, kako bismo razjasnili Hamletovsku dilemu iz naslova krenimo redom.

Farsa zvana Bošnjačko nacionalno vijeće u tehničkom mandatu, u kojoj su svojevremeno učešća uzeli čak i naj-viši državni službenici, opće je poznata stvar pa je ne bih mnogo komentirao ovom prilikom. Ono što su centri moći (beogradski, probeogradski, k’o demek bošnjački, poltron-ski i sl.) izvukli kao pouku iz tog perioda jeste da ovog puta ne smiju dozvoliti da se stvar otme kontroli pa da ih opet boli glava. Država je izmjenama zakona smanjila ingerencije i nadležnosti vijeća. Valjda iz bojazni da, posli-je dugog perioda obespravljenosti, ne zbuni svoje građane drugih nacionalnosti tolikim „pravima i slobodama“, pa bolje daj na kašičicu. Naše „lokal-patriote“ su, u periodu kad su izbori već postali izvjesni, u nekoliko navrata poku-šali izvjesti manevre raznim spasonosnim inicijativama, pokušavajući na taj način zbuniti Bošnjake, a sebe svrstati u borce za bošnjačka pitanja. Međutim, njihovu plitkost su Bošnjaci vrlo brzo prepoznali i nijesu joj posvjetili zna-čajniju pažnju.

Ali (eh da nije ovog ali), nakon niza propalih manevara na sandžačku scenu stupa manevarski velemajstor lično, proklamujući ono o čemu sandžački narod već glasno pri-ča i poduže vrijeme priželjkuje, a to je BOŠNJAČKO JE-DINSTVO. Činjenica da je nekolke godine prije, ličnim manevrima, proizveo glavni razlog bošnjačkog razjedinja-vanja – pokušaj stvaranja paralelne islamske zajednice, valjda je, uz želju i nadu da će ove rede ispraviti grešku, i bila presudna i NAROD SE UPECAO U MREŽU. Na drugoj strani našao se pokret okupljen oko suverena bošnjačkog pitanja, kome se je pokušavalo spočitavati da je osnovna prepreka bošnjačkom jedinstvu i pozitivnim procesima u Sandžaku, pokret kome je prošlog puta uz asistenciju države i oteto BNV. No, međutim, izborne malverzacije velemajstora koje su se desile u Tutinu i Sje-nici, opet uz asistenciju državnih organa, doduše ovog puta sa nižih nivoa, poprilično su demaskirale sad već proklamovanu frazu o bošnjačkom jedinstvu. Iza maske se je počela nazirati ogoljena želja za vlašću ili bolje reći vlasništvom nad tom, za Bošnjake, važnom institucijom. Pod parolom CILJ OPRAVDAVA SREDSTVA, još jeda-red je silovana i prekrojena volja građana. Bilo kako bilo, druga lista je, zarad Bošnjaka i Sandžaka, uzela učešća u konstituiranju BNV-a, nadajući se da će zaista biti makar minimuma svijesti i konstruktivizma u pravcu postizanja bošnjačkog jedinstva. Konstituirajuća sjednica je protekla

uz dozu blage napetosti, ali je narodu ostavila nadu da se stvari kreću u pozitivnom pravcu. U međuvremenu je u Domu kulture održana svječanost u povodu obilježavanja Dana Sandžaka, kojoj su prisustvovali svi važni politički i društveni faktori. Može se reći da je ovaj događaj napra-vio svojevrsnu revoluciju i postavio urnek kako se treba i može graditi jedinstvo, uz toleranciju i poštivanje suprot-nog stava i mišljenja. No, ubrzo je na red došla i druga sjednica BNV-a, kojom je predsjedavao „velemajstor“ lič-no. Pokušaj nipodaštavanja volje građana izražene kroz 16 legitimno izabranih vijećnika je došao kao hladan tuš cijelome Sandžaku. Nesposobnost prihvatanja drugači-jeg mišljenja, autokratizam, bahaćenje, strah od javnosti, samo su neke od bora koje su se mogle vidjeti na ogoljenom licu, nakon što su maske popadale. Oni koji su se upecali na proklamovanu frazu bošnjačkog jedinstva konačno su imali priliku da shvate da su ustvari samo zagrizli mamac i da ih sad neko namotava na štap. Čudi činjenica da je na drugoj strani 18 intelektualaca, koje je narod izabrao pod geslom borbe za postizanje bošnjačkog jedinstva, ostalo ni-jemo na ovakvo ponašanje njihovog vođe. Valjda su se oni, godinama surađujući sa njim, navikli na ove njegove bore, te im je sve ovo „prirodna pojava“. Da je sve ovo za njih prirodna pojava, govori i njihova tišina kojom potvrđuju odluke „velemajstora“ da nakon svega, negdje, nekako, sa nekim, izabere organe vijeća i o tome samo kratko izvijesti javnost.

Nakon svega ovoga još uvijek ostaje aktuelna Hamletov-ska dilema iz naslova: Bošnjačko nacionalno vijeće (BNV) ili Suljovo nacionalno vijeće (SNV)? – Pitanje je sad!

Svoje viđenje ću završiti stihovima iz Hamleta u kojima se nalaze dva moguća odgovora na postavljenu dilemu, pa neka odabere svak šta mu je bliže karakteru, časti i dosto-janstvu.

„O, biti ili ne biti – pitanje je sad:

Da li je ljudskog duha dostojnije

Trpjeti praćke i strijele sudbine nasilne,

Ili oružje dići na more muka

I otporom ih sve zauvijek okončati?“

Najnoviji događaji u Bo-sni i Hercegovini i po-stavljanje spomenika Njegošu u Višegradu,

te promjena imena ovoga grada u tzv. „Andrićgrad“ predstavlja svo-jevrsnu agresiju na ovu multietnič-ku evropsku državu sa strane ne-kih susjeda inspirisanih politikom nastavka genocida (kulturocida) u BiH. Postojanje ovog problema potvrđuje uzurpacija privatnih posjeda Bošnjaka i izgradnja jed-nonacionalnih i vjerskih objekata, kao i jednonacionalnih i provoka-tivnih monumenata kojima se anu-lira kultura nesrpskih populacija. Dakle, tematski akcenat je analiza političke patologije nekoliko anti-

bosanskih samozvanaca da prekr-štaju teritorije stare i međunarodno priznate države BiH i preimenova-nje imena gradova dajući im nacio-nal-šovinistička, falsifikujući i zna-nost i povijest.

Realna politika u državi BiH, kao i u okruženju, ovaj problem treti-ra kao nacionalističku provokaciju zasnovanu na temeljima Karad-žićeve politike i Mladićeve vojne tehnologije. Odgovorne strane, uključene direktno u ovaj problem, jesu Ministarstvo trgovine i turiz-ma, Ministarstvo za prostorno ure-đenje, građevinarstvo i ekologiju, Ministarstvo uprave i lokalne sa-mouprave i Ministarstvo prosvje-

te i kulture tzv. Republike Srpske. Također, saučesnici su i Vlada Republike Srbije, političari anti-bošnjačke orijentacije, retrogradne političke stranke, kao i mnogi inte-lektualci nacionalističke orijentaci-je iz pomenutih država.

Akteri nastavka genocida su gru-pice i četice zaostale iza psihopat-skog korifeja Radovana Karadžića, propalog pjesnika ‘’Slavenskog stabla’’ i nesuđenog vožda ‘’letećeg naroda’’, te đenerala Ratka Mladi-ća koji još razgoni ‘’ostatke Tura-ka’’ po Haškom tribunalu ovoga puta psujući im ‘’tursku majku’’ pred sudijama da bi potvrdio mr-žnju prema šehidima u Srebrenici,

GENOCID U BIH JOŠ UVIJEK TRAJE

Suada DŽOGO

VIĆ,

drnt

.

4

revij

a SA

NDŽA

K |

janu

ar 2

015.

| b

r. 18

1 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

TABIRENJA

(Komentar na agresiju i falsifikate u povijesti i kulturi BiH)

revij

a SA

NDŽA

K |

janu

ar 2

015.

| b

r. 18

1 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

i onima koji su preživjeli srebrenič-ki pakao, i onima u egzilu po svije-tu, pa čak i prema onim azilantima smještenim u šumama kod Obre-novca. Posljedica sindroma mržnje je humanitarna katastrofa države čija zvona zvone i danju i noću kako bi „isprali mozgove“ onima koji su izdali zajedničku državu u kojoj su obećavali „vječnu ljubav i vjernost“.

Formalno, ratovi na Balkanu su utihli, oni oružjem i sličnom teh-nologijom, ali još je živa i vruća tehnologija druge vrste, ona koja se definira kao crna propaganda, jezik mržnje, vika i galama putem svih medijalnih sredstava – krcata psovkama u aluzijama i alegori-ji, mitovima i sakralnim objektima (grobovima, crkvama, lončarijom i potleušama...), carevima i vitezovi-ma, gospodstvom i carskom svitom, duhovnim pjevanjem – sve u sve-mu ‘’zlatnom prošlošću’’. A za to je kriv onaj drugi, koji se nepravilno proglasio pobjednikom na bojnom polju, a ustvari, ‘’mi smo ga potu-kli do nogu’’, a zatim smo mu tek onako davali princeze za sultanije i hanume na dvorovima paša i vezira našega porijekla koji su odvedeni na školovanje kao ‘’danak u krvi’’. Sve je to nepobitna povijest, potvrđena u narodnoj epici i retorici, u djelima velikana pisane riječi od Slova ljub-ve do bremena knjiga iz pera pisca romana Vreme smrti. Tome se mora vjerovati (!!!).

Motivacija za ovu kraću diskusiju političke opcije je preimenovanje naziva jednoga starog i povijesnog imena grada na zelenoj i lijepoj rije-ci Drini u srcu Bosne, one Makove ‘’prkosne i ponosne’’. To je multi-etnički grad Višegrad. Prekrstili su ga u Andrićgrad//Andrić-grad//Andrić grad (?)... Za ovaj etički i ‘’pravopisni hit’’ biće potrebno još mudrih glava i pravopisolupanja i onaj Kamen mudrosti Crnog Gruje koji je još za vrijeme Crnoga Đorđa pao u zemlju Stradiju i zakopao se temeljito, da ga ni Marko Kraljević nije mogao pomjeriti ono kada je po drugi put ‘’svratio’’ među svoje su-narodnike. Sve je bilo uzalud: i ona pandurija, i silne vojske, i pojanje, i udaranje u sva zvona. Kamen je još tamo gdje je sa nebesa pao nasred zemlje delija i vračeva koji, za utje-hu, podižu spomenike caru Dušanu po tuđim zemljama, lamentiraju za ‘’starim vremenima’’ i onom Vu-kovom floskulom sve i svuda. Uz talambase, govore i pojanja promi-jenili su ime jednom gadu sevdaha i šuhreta, dali mu jedno prozaično

ime, a da nisu pitali nikoga u ravnoj i ponosnoj Bosni jer taj grad je bo-sanski, a ne nečija prćija pored laj-kovačke pruge.

Agresija na mirnu Bosnu još traje, opkoljavaju se gradovi, ruše mosto-vi, pale biblioteke i džamije, tene-ćare se iznose na Rumiju, pišu rat-nohuškačke pjesme, nove povijesti, kroje mape dokle je ‘’naše’’ bilo i do-kle će biti. Agresija koju su osmislili štabovi u kabinetu Slobodana Milo-ševića i Radovana Karadžića se na-stavlja iako se u Haškom tribunalu dosta strogo presuđuje svima koji su jurišali na Bosnu, Mostar, Vukovar, Kosovo... Ipak, sve je mlako i plitko, počevši od presude onoj senilnoj Bi-ljani, koju Hag uputi na Sjever da u miru provede desetak godina i da se ‘’odmori’’ od ratne vreve i buke. Sada su je smjestili u velelepni da-rovani stan jedne balkanske prijesto-nice, podaleko od mrskih Bošnaka i Albanaca, da tu napiše povijesne memoare.

Nije ovaj komentar sentimentalnog smisla već je osobiti osvrt na krivo-tvorenje svega što nije po bukvaru i ćirilici, a ima cilj da taj bukvar i tu ćirilicu utjera u nos Evropi, na silu, i da je smjesti u Evropsku uniju kao ono negdje na kraju IX stoljeća. Neka ćirilice, nije loša, ali je nasilje loše. To nasilje desilo se krajem novembra 2013. godine usred grada Višegra-da. Jedna zaostala četa Karadžiće-vih i Mladićevih harambaša i delija uz mehtere i rakiju šomu proglasila je novo ime ‘’Andrićgrad’’, održala nekolika tiradna govora, u kojima su se patriotski i cirkusno popeli na govorničku trupinu gospoda redom pjesnik Matija Bećković, propali fil-madžija Emir Kusturica (aliti Ne-manja Kusturica), Milorad Dodik namrgođenog lika i oštrog pogleda (valjda kao Srđa Zlopogleđa) koji ima pretplaćenu avionsku kartu od Surčina do Banja Luke i nazad.

Ovdje, nasred Višegrada, postavili su jednu crkvu, drugu Gračanicu//Visoke Dečane (!?) i nazvali je crkva ‘’Sv. car Lazar’’. O Bože, velikog be-zumlja! Tu, ispred te crkve, posta-vili su bronzanu figuru stojećeg Iva Andrića, ‘’nadutijeh prsa’’ i pogleda stidljive gospođice (‘’Gospođice’’). Onda, postaviše i sjedećeg Petra Pe-trovića, čova prebačene jedne noge preko druge, namrštena pogleda i sa onim kontraverznim ožiljkom na obrvi, koju mu nije nanio onaj Crni Arapin muž lijepe hanume na jed-nom brodu koji je plovio uz Jadran prema Veneciji, a ustvari taj ožiljak

mu je ‘’nanio’’ jedan drugar monah na Cetinju za vrijeme školovanja.

Matijin govor bio je štur i po nje-govoj staroj poetici: ‘’Dobro nam došao, gospodare!’’ A gdje, bolan? U Bosnu, zar!? Hajd’, ba! Nije on tamo ni za života htio otić’, a ka-moli sad sa toliko gvožđurije! Emir je, nešto kao podbuho i mamuran, promucao: ‘’Njegoš je kao Bajron i kao Tomas Man!’’ Vidjelo se da mu je srpski jezik bio slaba tačka. Pri-čalo se da su mu učitelji poklanjali ‘’dvice’’, a u Češkoj ga nisu propiti-vali. Važno je da ga je ona ‘’mrska’’ SFRJ lijepo stipendirala i on joj se još ljepše odužio filmićima o Ro-mima čiji je folklor prepisivao kao domaće zadatke u osnovnoj školi. Poslije je propao sasvim, a onda se stavio u službu Slobove i Radovano-ve ratne lokomotive, potom otišao u neki manastir u Paštrovićima i tu se zamonašio uzevši ime Nemanja i učinivši postrig. Vratio se na Ravnu goru i tu na Tari podigao rezervat za uklete medvjede. Sada je drugar-potpetica onoga posavskog Dodi-ka, čije prezime nijedan lingvista ne umije razabrati. Govorio je i ovaj Dodik, ali sve nešto mahanjem ruku i prijetećim tonom s dvije-tri kratke rečenice. Nije bilo na ekranu RTS-a da li je Amfilohije Radović nešto re-kao, a bio je u prvom redu i glavom i bradom. Nije jasno da li je donio da pročita onu besjedu koju je či-tao pred polijetanje one tenećare na Rumiju. Eto, i crkve lete, s brda na brdo. Samo Amfilohije nije mogao da se popne na Rumiju...

Dakle, ovakva retrogradna politi-ka nastavlja genocidnu ideologiju i agresiju na BiH, kao i posrbljavanje i asimilaciju kulturnih vrijednosti koje pripadaju svim narodima, a u ovom kontekstu i nasilno nameta-nje nesrpskim narodima jednonaci-onalne i velikodržavničke politike zasnovane na ‘’Načertaniju’’ i ‘’Me-morandumu’’.

Ipak, bilo bi u interesu svih naroda u državi BiH i u regionu da se do-govaraju i da zajednički grade svoju kulturu i svoju budućnost. Aktiv-nosti agresivne i genocidne politike nužno je osuditi, a izgradnju obje-kata nacionalističke opcije odmah obustaviti. Pozitivne vrijednosti sta-rih kultura potrebno je vrednovati i pravno regulirati, a ne falsifikovati i brisati njihov etnički sadržaj.

(kraj)

Allah, dž.š., je neke Svoje Poslanike slao određe-nim narodima kako bi se pripadnici tog naroda

opametili i pouku primili, a Mu-hammed, s.a.v.s., je poslat cijelom čovječanstvu. Mnogi Allahovi po-slanici su bili vrijeđani od strane onih koji su trebali pouku primiti. O tome govori Kur’an, a.š:

,,A kako će oni pouku primiti, a već im je došao istiniti Poslanik, od koga oni glave okreću i govo-re: ‘Poučeni – umno poremećeni!’” (Ed-Duhan, 13-14)

Tako su široke narodne mase kon-tinuirano kroz povijest iznjedrava-le najbolji sloj ljudi – elitu koja je predstavljala nositelje baklje prav-de i reda na Zemlji, ali su, također, proizvodile i grupe ljudi veoma negativnog emotivnog naboja, tzv. rulje koje su nekontrolisano pravi-le nerede na Zemlji.

Povijest je puna primjera gdje su ši-roke narodne mase proizvodeći eli-tu, ali i rulju, bile svjedoci kontinu-irane borbe dobra i zla. Sjetimo se, na trenutak, elite u vrijeme Nuha, a.s., koju je Allah, dž.š., spasio od općeg potopa i od koje je kasnije ponovo nastalo čovječanstvo, i ru-lje koja se ismijavala Nuhu, a.s., što gradi lađu, ili odvratne homosek-sualne i zoofilne rulje iz vremena Luta, a.s., koje je Allah, dž.š., zbog njihovog razvrata uništio u Sodo-mi i Gomori. Allahovi Poslanici su imali svoje najodabranije sljedbeni-ke koji su na početku svojih misija bili malobrojni u odnosu na masu protivnika koja ih, na početku, ne bi prihvatala već bi se protiv njih borila.

HAVARIJJUNIZato je Allah, dž.š., Svoje Poslani-ke pomagao mudžizama. U suri El-Maide, 110, kaže se: “O Isa, sine Merjemin, sjeti se blagodati Moje prema tebi i majci tvojoj: kada sam te Ruhul-Kudusom (Džibrilom) pomogao pa si s ljudima, u bešici i kao zreo muž, razgovarao; i kada sam te pismenosti i mudrosti, i Te-

vratu i Indžilu naučio; i kada si, vo-ljom Mojom, od blata nešto poput ptice napravio i u nju udahnuo, i kada je ona, voljom Mojom, posta-la ptica; i kada si, voljom Mojom, od rođenja slijepa i gubavca iscije-lio; i kada si, voljom Mojom, mrtve dizao; i kada Sam od tebe sinove Israilove odbio, kad si im ti jasne dokaze donio, pa su oni među njima koji nisu vjerovali povika-li: ‘Ovo nije ništa drugo do prava vradžbina!’“

Isa, a.s., sin Merjemin, imao je svoje učenike koji su ga slijedili, havarijjune (koje kršćani nazivaju apostolima). To su bili časni ljudi, vjernici koji su prepoznali Isa, a.s., kao Allahovog poslanika. Neki od njih su bili zanemarili sve drugo u svojim životima i potpuno se po-svetili druženju sa Isaom, a.s., i pri-manju pouka od njega. Zajedno sa njim su, na Allahovom Putu, trpjeli glad, žeđ, vrućinu, napade nevjer-nika i sve druge poteškoće.

Protivnici Isaa, a.s., su se žestoko suprotstavljali onome čemu ih je on pozivao. O tome Kur’an, a.š., kaže: “A kada se Isa uvjerio da oni neće da vjeruju, uzviknuo je: ‘Koji će biti pomagači moji na Allaho-vom putu!?’ ‘Mi!’ – rekoše havarij-juni – ‘Mi ćemo biti pomagači Alla-hove vjere, mi u Allaha vjerujemo, a ti budi svjedok da smo mi po-slušni Njemu. Gospodaru naš, mi u ono što Ti objavljuješ vjerujemo i mi poslanika slijedimo, zato nas upiši među vjernike!’” (Ali Imran 52-53) Havarijjuni su, kako vidi-mo, bili najbolji ljudi svog vreme-na, vjerska elita koja je poslanika Isaa, a.s., slijedila u dobru i svim poteškoćama.

ASHABIPosljednji Allahov poslanik, Mu-hammed, s.a.v.s., poslat cijelom čo-vječanstvu, također je tokom svog poslaničkog života imao svoje sljedbenike, učenike, drugove – as-habe. Ashabi su se isticali imanom, lijepim ahlakom, moralom, nao-brazbom, inteligencijom, ljubazno-šću, odanošću i velikom ljubavlju

prema Allahu, dž.š., i Njegovom Poslaniku Muhammedu, s.a.v.s.

Idolopoklonici su se suprotstavljali vjerovanju prvih muslimana, mal-tretirali su ih i zastrašivali nadajući se da će tim metodama zaustaviti širenje islama. Međutim, Allaho-vom voljom, islam se nezaustavlji-vo širio. Allah, dž.š., u suri El-Feth (Pobjeda) veli:

„Muhammed je Allahov posla-nik, a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom; vidiš ih kako klanja-ju i licem na tlo padaju želeći Alla-hovu nagradu i zadovoljstvo – na licima su im znaci, tragovi od pa-danja licem na tlo. Tako su opisani u Tevratu. A u Indžilu: oni su kao biljka kad izdanak svoj izbaci pa ga onda učvrsti, i on ojača, i ispravi se na svojoj stabljici izazivajući divlje-nje sijača...“ (El-Feth, 29)

Među ashabima je bilo onih koji su još na ovome svijetu bili obra-dovani Džennetom, tj. viješću da će, kada budu preselili na Ahiret, otići u Džennet. Međutim, oni su svoje ibadete radili isto kao da za tu informaciju nisu znali. Nimalo se nisu opuštali, niti u ibadetskoj revnosti popuštali. Činili su ibadet iz velike ljubavi prema svome Gos-podaru Allahu, dž.š., i Njegovom Poslaniku Muhammedu, s.a.v.s. Zato se veli da je generacija asha-ba najbolja generacija muslimana. Nakon njih to je generacija tabiina (generacija nakon ashaba), tabi-ta-biina (generacija nakon tabiina) itd.

NAŠA GENERACIJAPoslanik Muhammed, s.a.v.s., je u jednom hadisu rekao: „Dok se skupina moga ummeta čvrsto pri-država Allahovih odredbi, neće im naštetiti onaj ko im se suprotstavi!“ Pridržava li se Allahovih odredbi naša generacija u dovoljnoj mjeri?

Naše vrijeme svjedoči o iznjedra-vanju mnogih narodnih elita, vjer-skih, nacionalnih, kulturnih, poli-tičkih. A i rulja ima mnogo vrsta. Evo, naprimjer, prije neki dan su svi svjetski mediji objavili vijest da

KOMPARACIJA PRIMJERA GENERACIJA

,,A kako će oni pouku primiti, a već im je došao istiniti Poslanik, od koga oni glave okreću i govore: ‘Poučeni – umno poremećeni!’” (Ed-Duhan, 13-14)

HAVARIJJUNI, ASHABI I MIMersada Nu

rudd

ina A

GOVI

Ć

6

revij

a SA

NDŽA

K |

janu

ar 2

015.

| b

r. 18

1 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

ISLAMIJET

7

revij

a SA

NDŽA

K |

janu

ar 2

015.

| b

r. 18

1 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

je jedna policijska rulja iz Egipta si-lovala pokrivenu djevojku, studenti-cu na Univerzitetu Al-Azhar u blin-diranom policijskom autu. Tiranin Es-Sisi proizveo je rulju policajaca koji umjesto da štite prava građana, ruše ih i nasrću na čast muslimanki. Mediji su, između ostalih, objavili i nekoliko grupnih silovanja pokrive-nih muslimanki na ulicama drevnog grada Egipta od strane Es-Sisijeve rulje.

I kršćani imaju svoje rulje. Na medi-jima se mogu vidjeti snimci iz cen-tralne Afrike na kojima, naprimjer, rulja kršćana drži svezanog musli-mana na ulici koji od silnih povre-da može pokretati samo jednu nogu kojom se do posljednjeg daha nasto-ji odbraniti. Iz rulje izlazi jedan kr-šćanski nasilnik sa ogromnim kame-nom u rukama i izvodeći neku vrstu zabave, okrećući se sa sve kamenom oko svoje ose, razbija glavu sveza-nom muslimanu. On polahko izdiše u rulji koja euforično urla.

PRIMJERI PRODAJE ČASTIMeđutim, mišljenja smo da rulja ne mora biti toliko nasilna da bi imala svojstvo rulje. Ima potpuno nena-silnih rulja koje su naprimjer samo pohlepne i potkupljive. Jedan se uspješni biznismen iz dijaspore, simpatizer predsjednika iskompro-mitovane SDA stranke Sandžaka, nedavno javno hvalio (a bez sumnje ima takvih i više) kako je pred ove posljednje izbore sa 100.000 evra, idući iz sela u selo, došao u jedno sandžačko selo i ponudio glasačima po 20 evra (za glas Ugljaninu). Pa kaže: „Da vidite, kad narod nava-li...“

(Mi bismo, bez trunke griže savjesti, ovakvu skupinu pohlepnika iz naro-da slobodno mogli nazvati svojevr-snom neprosvijećenom ruljom, jer, neshvatljivo je da dostojansveni pri-padnik svog časnog naroda „navali“ da za mizernih 20 evra bilo kome proda svoju čast. Iskreni i pošteni bi-rači za svoje favorite glasaju iz čistog ubjeđenja)

Sličan primjer se navodi i kada je riječ o kupovini glasova za pobjedu predsjednika Bošnjačke stranke (BS) u Crnoj Gori, s tom razlikom da se u ovom slučaju spominje cifra od 50 evra. Narod je u južnom Sandžaku, Rožajama, osim masovnim podmi-ćivanjem evrima, u nekim drugim slučajevima, plašen i ukidanjem so-cijalne pomoći. Crnogorska vlast je odabrala metodu upravljanja naro-

dom na način da prvo pogasi uspješ-ne fabrike, prije svih, u mjestima sa bošnjačkom većinom, zatim dopusti brz razvoj kriminala (najviše šverca duhana i opojnih sredstava), nakon toga dovede veliki broj građana do stanja potrebe primanja socijalne pomoći, da bi na kraju, kako se evo ispostavilo, pred izbore prijetila gra-đanima ukidanjem te pomoći.

Začuđujuće je kako se ponekad neki narod počne ponašati kao bezlična amorfna masa u rukama nekih vla-stodržaca kao da je narod od plaste-lina, a ne živi narod. Razlog tome često bude neprosvijećenost, nepro-svijetljenost i dugotrajno povijesno životarenje u mraku nametnute in-feriornosti.

POSADI „STABLJIKU SADNICE“ KOJU DRŽIŠ U RUCI!

Svi Božiji poslanici i njihovi odani sljedbenici su tokom povijesti čo-vječanstva bili uzori i bit će to do Sudnjeg dana. Široke narodne mase će do tada konstantno proizvoditi sljedbenike dobra i sljedbenike zla. Pojavljivat će se u svakom vremenu elite i „elite“, kao i protivnički su-protstavljene elite. Mnogi pripadnici srpskog naroda smatraju, naprimjer, Dobricu Ćosića svojom elitom, dok ga pripadnici bošnjačkog naroda smatraju tvorcem genocida i, zbog njegovih izrađivanja zločinačkih planova, nazivaju „Zloćkom Ćosi-ćem“. Brojni su slični primjeri širom zemlje, regiona i svijeta.

Što se našeg naroda tiče, bit će, ne-sumnjivo, bošnjačkih patriota dok je časti, ali bit će i bošnjačkih izdajnika dok je kupovine časti. A svačiji život ima samo jednu šansu za življenje. Spas bošnjačkog naroda leži u jedin-

stvu i odricanju od izdajstva interesa naroda.

Podsjetićemo se dijela gore citiranog ajeta o časnim ljudima, ashabima: “Oni su kao biljka kad izdanak svoj izbaci pa ga onda učvrsti, i on ojača, i ispravi se na svojoj stabljici izazi-vajući divljenje sijača...“ (El-Feth, 29)

U ovom teškim vremenima podsje-tićemo se i na poznati hadis: „Ako držiš stabljiku sadnice u ruci, a Sud-nji dan je već nastupio, čak i tad, bez imalo dvoumljenja, posadi je!“ Zamislimo situaciju, zemlja se trese, vulkani svoju lavu izbacuju, cuna-miji kopna poplavljuju, grobovi se prevrću, a ti držiš stabljiku u ruci... Posadi je! Ona možda neće zivjeti ni par minuta, ali ti je posadi, jer upisat

će ti se dobro djelo, a Allah određuje vijek trajanja svemu.

Navedeni primjeri svojevrsne pro-daje časti, ponašanja nasilnih i nena-silnih vrsta rulja po cijelom svijetu, podsjećaju nas na skori neminovni dolazak Smaka svijeta. U Bosni se nedavno u vrijeme poplava i klizi-šta, kako znamo, zemlja na nekim mjestima otvarala i cijele kuće gu-tala, što je mnogim porodicama bilo kao da je najavljeni Dan već došao. I sad, u svakoj sekundi neko negdje pati. Zato ćemo mi čistim i iskrenim srcem slušati savjete poslanika Mu-hammeda, s.a.v.s., i uprkos teškim političkim situacijama u kojima se nalazimo i koje nas okružuju, kao i uprkos prirodnim elementarnim ne-pogodama, saditi svoje „stabljike“ koje imamo u svojim rukama. Činit ćemo maksimum u borbi za pobjedu dobra i nećemo posustati.

(kraj)

ISLAMIJET

Čovjek se u tuđini zaželi svega što je ostavio u do-movini. Bježi u tuđinu ne svojom voljom već voljom

moćnika koji se igraju tuđim sud-binama, zadovoljavajući svoje bo-lesne ambicije, ne birajući sredstva i način da dođu do bolesnih ciljeva, a radi interesa koji će im samo na dunjaluku koristiti. Ljubav i žal za domovinom, rodbinom, prijatelji-ma, čarsijom, čak i nepomičnim sti-jenama što okružuju rodne grude i prkose vremenu i ljudima, izaziva-ju nostalgiju. Nedostaju i jutarnje kahve na terasama obližnjih kafe-čajnica, rodbinska sijela, zajednič-ke sofre i izleti. Ljetni raspusti su najbolje vrijeme i prilika za odmor i druženje kada ljudi u tuđini, ra-deći i boreći se sa izazovima, žele zaboraviti akorde, termine, poštu, račune i uživati u ljepotama svoje rodne grude, diveći se ljudima koji, ipak, imaju ono što oni nemaju.

Dani „odmora“ koje sam proveo u domovini su me, kako će se ispo-staviti, više umorili nego što su me odmorili. Zapitao sam se nakon mnogo vremena: „Je li ovo zemlja koju volim? Je li ovo zaslužio moj narod?“, poslije iskustava koje ne mogu prešutjeti i ne podijeliti sa čitaocima. Je li nam ovo Božija ka-zna, ili još jedna u nizu kazni, ili iskušenje više, Ili je pak došlo vri-jeme da se suočimo sa činjenicom da kao narod nismo sazreli i da ne zaslužujemo da nam bude bolje.

U lijepom džumanskom danu čar-šija je bila puna radosnih lica koja su došla rodbini u zijaret i zabri-nutih koji iščekuju i nadaju se ne-kom boljem sutra. Šetajući sa po-rodicom, mogao sam čuti bučne muhabete i diskusije, uglavnom na istu temu: „Ovo se više ovako ne može!“, „Više se izdržati ne može!“, „Da imam gdje, sutra bih otišao, da više ne gledam ova lo-povska lica na televiziji!“, „Svi su mi se smučili!“ itd. „Bože,“ – po-mislio sam – „ja došao, a oni bi da bježe. Ja se želim vratiti, a oni žele pobjeći.“ Kuda bježati i gdje se vra-titi?

Začu se ezan na obližnjoj džami-

ji. Odmah sam pohitao abdestiti, brzo se usafio, nijjet učinio i tekbir donio za imamom. Koncentracija koju inače treba imati u namazu popuštala je, da mi Allah oprosti. Prođe mi kroz misli: „Allahu dra-gi, oprosti mi, da li je ovo još jedno u nizu Tvojih iskusenja?“ Nakon tekbira sam nekako uspio da sa-berem misli, smirio se Allahovom voljom i priveo džumu-namaz kra-ju. Ne poznajem ljude, ali su nakon obavljenog namaza svi bili smire-ni, nasmijani, radosni, vraćajući mi vjeru u ljude, da na trenutak pomislim da je samo ružan san da su moji sunarodnici u stanju u ko-jem su. Ali, odmah nakon izlaska iz džamije doživio sam otrežnjenje: nene i sestre Bošnjakinje koje su ostale bez igdje ičega prose. Pro-laze ljudi, udjeljuju, a bogami pro-laze i oni koji saginju glavu, jer se stide što nemaju šta udijeliti.

Uzeo sam šta sam namijenio za tu svrhu i udijelio, ne zagledajući puno te oronule starice, ili su to bar po izgledu bile. Po izlasku na ulicu čuo sam muhabet: „Jedna je majka onog šehida što pogibe od snajper-skog metka. Dobar momak bio, prava raja.“ „Znaš, šehid je on“ – veli drugi – „njemu je sad lahko, al’ kako je nama ovdje, bolje da smo i mi sa njim valahi, da ne gledamo ovaj jad i bijedu.“ „Ona do nje“ – nastavlja prvi – „je žena onog taksiste što ga pogodi granata pre-vozeći onu trudnicu ka Koševskoj bolnici. Ostade jadna sa troje siro-čadi. Dobra djeca, al’ niko ne radi,

žive od socijale. Imaju nekih 250 maraka, al’ šta je to bolan za ovu skupoću njih četvero...“ Ništa više nisam čuo, niti jedan glas. Čujem razgovor, ali više ništa ne primam, niti jednu informaciju. Vratio sam se nazad i sve ono novaca što sam imao kod sebe podijelio grupi žena što prose i otišao u hotel.

Nije mi više bilo do šetnje i ćevapa na Baščaršiji, glad koju sam osjetio je prošla, poželio sam negdje po-bjeći. Dočekao sam smiraj dana, klanjao ikindiju i akšam i poku-šao zaspati. Slike onih žena mi se nisu sklanjale pred očima. Raz-mišljao sam kao možemo pomoći ovoj kategoriji građana, naći pri-jatelje, sakupiti sredstva, pomoći im. Ali kako im vratiti povjerenje u državu za koju su njihovi naj-miliji svoje živote dali. Noć je bila duga, a sna nigdje. Dolazili su mi u misli Husein-beg, Hadzi Lojo, Muftija Šemsikadić, Izet Nanić, Mešić, Imamović, rahmetli Pred-sjednik... Razmišljao sam: da je živ, ne bi, vjerovatno, ovo ovako bilo. Razmišljao sam o novim nadama, novim šansama, nekim novim Hu-seinima, Hadzi Lojama, Muftijama Šemsikadićima...

Jedno je samo jasno: na granici smo srama. Da li bismo mogli biti i na pragu ponosa?

(kraj)

BOSNA IZMEĐU PONOSA I SRAMA

Ismet ZUKORL

IĆ

8

revij

a SA

NDŽA

K |

janu

ar 2

015.

| b

r. 18

1 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

TABIRENJA

Razmišljao sam kako možemo pomoći ovoj kategoriji građana, naći prijatelje, sakupiti sredstva, pomoći im. Ali kako im vratiti povjerenje u državu za koju su

njihovi najmiliji svoje živote dali. Noć je bila duga, a sna nigdje. Dolazili su mi u misli Husein-beg, hadzi Lojo, muftija Šemsikadić, Izet Nanić, Mešić, Imamović,

rahmetli Predsjednik... Razmišljao sam da je živ ne bi, vjerovatno, ovo ovako bilo. Razmišljao sam o novim nadama, novim šansama, nekim novim Huseinima, Hadzi

Lojama, muftijama Šemsikadićima...

RAZMIŠLJANJA IZ MOG UGLA GLEDANJA

dr. Radomir ČOLAKOVIĆ

9

revij

a SA

NDŽA

K |

janu

ar 2

015.

| b

r. 18

1 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

TABIRENJA

Posle niza skandala oko pro-blema plagijata raznih di-ploma od osnovnih studija pa čak do doktorata, iz ra-

znih (ne)nadležnih institucija i od pojedinaca na važnim društvenim položajima, dolazila su nam ra-zna obaveštenja, objašnjenja i raz-mišljanja u formi: „nije u našem domenu odgovornosti“, „nismo kompetentni“, „nemamo zakonsko pravo“ itd. Čak i iz Ministarstva prosvete su dolazila mnoga kon-fuzna uveravanja u formi dilema ko treba da stoji iza analize, proce-ne ili osude neke protivzakonske radnje u oblasti obrazovanja u koje spada i fenomen plagijata.

U tom smislu iznosim neka svoja razmišljanja. Razmišljanja iz mog ugla gledanja. Krenuću redom. Znaju li ljudi uopšte šta je to pla-gijat? Ako pođemo od osnovnog značenja pojma plagijat, možemo videti da je to ozbiljna pojava koja se može definisati sa nekoliko as-pekata. Ovaj pojam ima korena u latinskom glagolu plagere što zna-či oteti. Pod njim se podrazumeva krađa duhovnih dobara u formi prepisivanja tuđih radova (knji-ževnih, naučnih, umetničkih itd.). U narodu se zna kako se zove onaj ko krade i na kakvu javnu osudu nailazi.

Pa kako da Ministarstvo prosvete nije nadležno, ono barem u nekom deliću ovog fenomena?

Prema Zakonu o autorskim i srod-

nim pravima plagijat obuhvata kr-šenje autorskih prava. Zato neko mora da plati odštetu bilo psihič-ku, moralnu ili materijalnu u zavi-snosti od procene suda itd. Neko mora biti odgovoran. Dr Sefer Me-đedović u svojoj knjizi o autorskim pravima navodi zanimljivost iz jedne sudske presude Vrhovnog suda Srbije u kojoj se kaže da i na-slednici imaju pravo na naknadu nematerijalne štete!

Dalje, pitam se da li znaju odgo-vorni ljudi šta je to kompetencija? Prema Vujaklijinom rečniku, kom-petentan znači sposoban; upućen; koji zna; koji je upućen u nekom području; koji po svom zvanju ili oponomoćenji-ma ima pravo nešto da rešava ili radi; sudi o nečemu; nadležan, ovlašćen; merodavan; osposobljen, itd.

Pa zar niko, opet, iz Ministarstva prosvete nije barem negde sebe prepoznao i obavezu da interveni-še za nešto od ovoga što sam na-veo?

U jednoj uređenoj državi bi se ovo rešilo za par sati. Imamo primere iz drugih, pravno i obrazovno sređe-nih zemalja gde se pri samoj pome-ni indicija da je nešto plagijat daju ostavke i sl. I tu se cela priča za-vršava. A kod nas „Tresla se gora rodio se miš“!? Međutim, pošto iz vrha vlasti i tužilaštva nema ade-kvatnih reakcija, ustvari ima u na-vedenom neprihvatljivom smislu, a to znači, prevedeno na praksu, da je plagijat sitnica o kojoj ne tre-ba dizati prašinu u javnosti. Sigur-no je da je sitnica ali krupna sitnica. Ustvari to je ozbiljna kriminalna radnja, ali uzimajući u obzir ko je prozvan za plagijate, a ne odgova-ra, ispade dozvoljena, ali selekcio-no dozvoljena. Pa prema učenici-ma i studentima koji pokušaju da obmanu profesora na pismenom prepisujući sa ceduljica („puški-ca“) preduzimamo oštre mere u formi disciplinskih kazni. Da je neko bez političke funkcije učinio plagijat, već bi spremio ćebe za će-liju i čekalo bi ga slobodno mesto u zatvoru. Ne bi me začudilo da u okviru Ministarstva prosvete Srbi-je, pored niza sekcija za ovo i ono,

ne bude u skoroj budućnosti sektor i za selekcione plagijate.

Dakle, ispade da za nekoga ne važi ona pedagoška umotvorina i in-strukcija da bi čovek nešto naučio i proučio treba da „zagreje stoli-cu“. Sada je ona očito savremeno apdejtovana u „zagrijati fotelju“ i problem diplome u zavisnosti od nivoa amoralnosti kandidata se može elegantno rešiti.

Šta ćemo sa armijom mladih osoba, studenata čiji roditelji odvajaju „od usta“ da ih školuju i koji sve ove so-cijalne devijacije imaju pred svojim očima? Oni rade najteži posao na svetu, uče, usvajaju znanja i vešti-ne zagrejavanjem stolice i uz veli-ke psihičke, inetelektualne napore. Oni nisu roboti već ljudi od krvi i mesa, svesna bića koja percipiraju, osećaju, misle, pamte, menjaju se, razvijaju svoju ličnost, svoju mo-ralnost, pored ostalog i na prime-rima idola, uzora koji su najčešće poznate ličnosti iz sveta kulture, zabave, nauke, politike itd. Kakve poruke im šaljemo ovakvim odno-som prema plagijatima i njihovim kreatorima koji nisu izgleda ni čuli ili ne mare za moralne kategorije kao što su poštenje, altruizam, pra-vičnost, istinoljubivost, iskrenost, odgovornost, disciplinovanost, radinost, dostojanstvo, samopožr-tvovanje? Da li su plagijatori i oni koji „peru ruke“ od njih svesni da u intelektualnoj pohlepi koju ka-rakteriše odsustvo inhibitornih (kočećih) mehanizama čine veliku moralnu štetu vaspitanju, obrazo-vanju, kulturi, civilizacijskom pro-gresu zemlje.

Ono što posebno zabrinjava to je da je svaka radnja i misao uperena protiv čoveka veliki greh. Plagi-jatori i njihovi zaštitnici, naročito oni koji su na važnim društvenim i političkim funkcijama su izgleda već zapali u najkritičniju fazu koju karakteriše potpuno odsustvo ose-ćanja i svesti o grehu.

Duboko sam, kao prosvetni radnik, zabrinut za rutu kojom plovi ovaj naš brod. (kraj)

Razmišljao sam kako možemo pomoći ovoj kategoriji građana, naći prijatelje, sakupiti sredstva, pomoći im. Ali kako im vratiti povjerenje u državu za koju su

njihovi najmiliji svoje živote dali. Noć je bila duga, a sna nigdje. Dolazili su mi u misli Husein-beg, hadzi Lojo, muftija Šemsikadić, Izet Nanić, Mešić, Imamović,

rahmetli Predsjednik... Razmišljao sam da je živ ne bi, vjerovatno, ovo ovako bilo. Razmišljao sam o novim nadama, novim šansama, nekim novim Huseinima, Hadzi

Lojama, muftijama Šemsikadićima...

«... Dok smo se kretali nekim od ovih mahala nismo imali osjećaj da se nala-zimo u Turskoj. Ulice, dućani, govor ljudi, njihov fizički izgled, stvaraju osjećaj da ste u nekoj mahali u Bosni ili Sandžaku. Ne osjećate se strancem. Na ulici se čuje bosanski jezik. Na re-storanima i dućanima natpisi bošnjač-ka pita, bošnjački ćevapi, u izlozima i panoima slike Dina Merlina, Halida Bešlića, Hanke Paldum... U Bayram-paši postoji sportsko društvo, a u okviru njega nogomentni klub, koji nosi naziv ’Yildirim Bosna’. U njemu igraju uglavnom Bošnjaci». (Zapis autora A. H. i M. K. 6. Istanbul – U Bayrampašu; str. 115)

PRISTUP PROBLEMUPred nama je jedno dragocjeno djelo, koje su Bošnjaci čekali više od jednog stoljeća. Naslov je kratak: «Bošnjaci u Turskoj», a autori publicisti Amir Hodžić (1950) i Mirsad Kalajdžić (1967), koji zaslužuju posebnu po-hvalu za istraživački i pregalački rad, koji su svojim spisateljskim činom otgrli od zaborava najveću bošnjačku populaciju u svijetu, tj. onu koja se u posljednjih 130 i više godina perma-nentno iseljavala iz Bosne i Hecergo-vine, Sandžaka, Crne Gore, Hrvatske, Srbije, Vojvodine, Kosova, Makedo-nije i drugih destinaca i enklava Bal-kana. To je prilika da mnogi čitatelji saznaju malo više o svojim rođacima i prijateljima, koji su se tijekom brojnih pogroma i progona prinudno iselili u Tursku, počev od Istanbula do krajnih destinacija Anadolije. Kada se spomene fenomen Bošnjaka u emigraciji, odmah se pomisli na one muhadžere, koji su se odselili u zapad-ne zemlje, zapadnu Evropu, gdje su pečat poseban dali akademik dr. Sma-il Balić i političar i publicista Adilbeg Zulfikarpašić i drugi. Zatim, Bošnjaci u emigraciji u skandinavskim zemlja-ma gdje postoji Udruženje pisaca iz Sandžaka (na čelu sa Ragipom Sijari-ćem, mr. Naserom Bakićem, Hasanom Šabovićem, Iljom Sijarićem, Refikom Ličinom i drugim), zatim u Americi, Kanadi, Australiji, Novom Zelandu i drugim zemljama. Svakako, najbroj-niju skupinu Bošnjaka čini populacija Bošnjaka u Turskoj, koja zahvata broj

Bošnjaka koji danas zajedno imaju Sr-bija, Bosna i Hercegovina i Crna Gora. Kada se ove cifre statistički saberu, onda se mora drukčije razmišljati o rekonstrukciji historije na Balkanu od Berlinskog kongresa (1878), a poseb-no od krvavih balkanskih ratova, te Prvog i Drugog svjetskog rata, zatim, od Moljevićevog i Čubrilovićevog programa Srpskog kluba o uništava-nju i protjerivanju Bošnjaka i Alba-naca sa Balkana, kao genocida nad bošnjačkim narodom od strane Draže Mihailovića, Pavla Đurišića i drugih zločinaca, pa sve do Rankovićevog i Miloševićevskog policijsko-diktator-skog režima. Međutim, kad konretno razmišljamo o fenomenu Bošnjaka u Turskoj, koje smo imali u posljednje tri decenije, svakako, odmah se pomi-sli na ličnosti kao što su: Šarik Tara, dr. Šakira Ersoj, spisateljica Razija Ersoj i nadasve, pisac Hako Nurković (1943. iz Delimeđa, živi i stvara u Istanbulu), starina Osman Đoka, epski pjesnik i guslar iz Točilova (živi u Istanbulu), a Mahija Ćilerdžić istaknuta privred-nica u Turskoj, vlasnica firme «Tigar», te braća Martinovići iz Akova, vlasni-ci lanca hotela u Turskoj, te glasoviti političar i humanista Refik Akova Si-jarić. Nažalost, izuzev Š. Tare, ove tri ličnosti se u knjizi koja je pred nama i ne spominju. No, to neće umanjiti vri-jednosti ovog djela, kao što sam i au-torima prilikom našeg susreta rekao. To može biti izazov za sve bogatije i obuhvatnije drugo izdanje. Da krene-mo redom: Od početka mog spisateljskog rada, od 70-ih godina prošlog stoljeća, in-tenzivno sam radio na rasvjetljavanju iseljavanja i muhadžirluka Bošnjaka iz zavičaja Plava i Gusinja, kao i čita-ve regije Sandžaka i šire. Više histori-čara i publicista su ostavili značajne radove o iseljavanju Bošnjaka iz Crne Gore (dr. Ejup Mušović) i drugi istra-živači poput dr. Mehmedalije Bojića, dr. Safeta Bandžovića, Hakije Avdića, mr. Avdije Avdića, koji su objavili ka-pitalna djela iz ove oblasti. Međutim, njihovi istraživački prijekti su se bazi-rali na fenomenu «iseljavanju» (pod raznim okolnostima), posebno zbog političkih pritisaka i spašavanja go-log života. Ali, nakon objavljivanja tih djela, ovi autori nisu pratili gdje su se

ti bošnjački muhadžiri stacionirali u Turskoj i kakva je njihova dalja sudbi-na. Zacijelo, srpsko-crnogorska agre-sija nad Bosnom i Hercegovinom, kao i velika presija u Sandžaku, od strane službenog Beograda i Podgorice, pod-stakla je nova iseljavanja i novi mu-hadžirluk Bošnjaka. Došlo je do no-vog talasa iseljavanja Bošnjaka, kako prema Turskoj tako i prema zemlja-ma Zapada. To je značajno pobudilo emocije kod Bošnjaka u Turskoj, čiji djedovi su rođeni u ovoj zemlji, ali su srećom, s koljena na koljeno, sačuvali sjećanje i donekle jezik, što je značajno utjecalo na zbrinjavanje i prihvatanje muhadžera iz Bosne u Turskoj, kao i prikupljanje pomoći za odbranu Bo-sne i Hercegovine od agresora. O ovim pitanjima se do 90-ih godina samo šaputalo, a godine su prolazile i prolazile. Kao uredinik Revije «San-džak», početkom 90-ih (1993), dobio sam kultnu nagradu Saveza pisaca Turske, za Ratni esej o Bosni. Pored plakete (u paket nagrade spadao je novčani dio, koji nisam primio), kao i 40-todnevno putovanje po državi Turskoj (iskoristio sam samo nepune dvije hefte, jer duže nisam mogao od-sustvovati, zbog obaveza u Redakciji Revije «Sandžak», i uopće prilika u regiji Sandžaku i okupiranoj Bosni). To su bili glavni razlozi, da nisam mo-gao prisustvovati glavnoj ceremoniji za ovu nagradu od koje sam mogao objaviti bar nekoliko knjiga i živje-ti sa porodicom i Redakcijom barem par godina. No, takve su bile prilike. Bezbeli, preko Matice Bošnjaka San-džaka, sa sjedištem u Novom Pazaru, s vremena na vrijeme, uspostavili smo i održavali kontakte sa jednim brojem istaknutih Bošnjaka u Turskoj. Me-đutim, kako našu instituciju ignorišu vlasti Srbije i Crne Gore, za čiju djelat-nost, bez obzira na registraciju, kao i položaj i prava manjinskih naroda, ne izdvajaju ni jednog centa. Nismo mo-gli u novije vrijeme putovati u obeća-nu zemlju Tursku, kako bi održavali veze sa Bošnjacima rasutim na razne strane. Nosio sam se mišlju da se ponovo vra-tim u Tursku i da obiđem brojne gra-dove i sela, da napišem znanstvenu studiju o kulturi Bošnjaka u Turskoj. Na to su me podsticale dvije vrsne

PRVA MONOGRAFIJA O BOŠNJACIMA U TURSKOJ

Šefket KRCI

Ć

10

revij

a SA

NDŽA

K |

janu

ar 2

015.

| b

r. 18

1 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

PRIKAZ

(Amir Hodžić i Mirsad Kalajdžič “Bošnjaci u Turskoj”, El-Kalem, Sarajevo, 2014. g.)

11

revij

a SA

NDŽA

K |

janu

ar 2

015.

| b

r. 18

1 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

spisateljice dr. Šakira Ersoj i publicis-tkinja Razija Ersoj (koje su bile porije-klom iz Akova / Bijelo Polje, porodica Darman), koje su obećavale da će istu knjigu prevesti na turski jezik. Isto tako, upoznao sam njihovog vrlog brata bi-znismena Muhameda Ersoja, koji živi u Istanbulu. Valja spomenuti Tarika Taru, brata čuvenog biznismena Šarika Tare – ranije Mekić iz Kolašina i Nik-šića, te posebno Mahiju hanumu Ćir-leldžić – Samandži, istaknuta privred-nica, vlasnik firme «Adrija» i čuvena suvlasnica fabrike guma «Tigar» (sestra inženjera Nihada Ćilerdžića iz Novog Pazara), kao i njena dva brata Muha-rem i Habib Kilerdžić – Ćilerdžić i se-stra Zakira Kilerdžić, privrednica Ajša Karadan, Zaim Akdemir – Škrijelj iz Izmira, odeslili iz Boroštice sa Pešteri za Tursku. Biznismen Muharem Balota, vlasnik više hotela u Istanbulu i Roža-ju, te Sabrija i Bajram Ćatović, vlasnici fabrlike u Pendiku, Mesud Bilalović sa Pešteri, Hidajet i Hilmo Ugljanin – Sandžakli iz Kučikoja – Istanbul. Nadasve, posebnu motivaciju za rada na takvom projektu, podsticao me je i bošnjački političar u Istanbulu Refik Akova Sijarić (7. 01. 1952. g. Akovo u Sandžaku). Svakako, pregledanje i ana-liza teftera naših starih iz Turske, malo bi nam bilo i hiljadu stranica za pisanje knjige o Bošnjacima u Turskoj i navo-đenje njihovih zanimanja. Ali se nada-mo da će inženjer i publicista Nihad Ćilerdžić (21. 04. 1940), konačno objelo-daniti svoju foto-arhivu knjigom, umje-sto što zabavlja publiku na televiziji sa starim fotografijama. Ali godine su pro-lazile. U Sandžaku me je nosio poseban rad na Enciklopediji Sandžaka i promi-šljanju Tokova bošnjačke filozofije. Poseban događaj u mom životu se dogo-dio 15. avgusta, kada sam od publicista Amira Hodžića i Mirsada Kalajdžića iz Sarajeva dobio autorsko monomental-no djelo «Bošnjaci u Turskoj», dok je još bilo vruće iz štamparije. To je i ključ-ni razlog da sam se odmah prihvatio posla iščitavanja djela i pisanja osvrta, a sve u cilju da se u Novom Pazaru, Sa-rajevu i Istanbulu organiziraju stručne rasprave i simpoziji na ovu temu, kako bi se objavio jedan pozamašan zbornik radova o istoj problematici.Ko su autori ovog djela: Koje su njihove reference? Šta su autori ostvarili ovim djelom? Autori su publicisti Amir Hod-žić i Mirsad Kalajdžić. Njihova imena Bošnjaci u Turskoj su dobro upamtili, a to treba i da učine i Bošnjaci iz čita-vog svijeta, jer su zapaženo doprinijeli rasvjetljavanju porijekla, života i rada Bošnjaka na prostorima turske države, nekad i sad.

RIJEČ-DVIJE O AUTORIMAAmir HODŽIĆ (Vogošća, 06. 11. 1950), publicista i glavni urednik Novinske

agencije «MINA». Završio je Gazi Hu-srev-begovu medresu i diplomirao stu-dije žurnalistike na Fakultetu političkih nauka, Univerzitet u Sarajevu. Novi-narstvom se bavi od studija, početkom 70-ih godina. Od završetka studija pa do kraja 1994. radio je kao novinar i urednik u Radiu Sarajevo, odnosno Radiu BiH. Dobitnik je više novinar-skih nagrada i priznanja, među koji-ma su nagrada za najbolja radiofonska ostvarenja u programu Radio Sarajeva 1977. godine, prva nagrada Radio Sara-jeva za najbolja programska i razvojna ostvarenja 1984/85. godini i druga go-dišnja kolektivna nagrada Udruženja novinara BiH 1979. godine. Učestvovao je na više međunarodnih skupova i se-minara: studijsko putovanje balkanskih novinara u Maleziji, seminar u Kairu u organizaciji Novinske agencije MINA, međureligijski i multikulturni dijalog «Mediji i religija» u organizaciji Konrad Adenaur Fondacije, Kadenabi (Italija) i dr. Autor je putopisa Bošnjaci s Predsjedni-kom na hadžu 1994. Trenutno je direktor Novinske agencije MINA. Objavljuje tekstove u više različitih časopisa, pu-blikacija i novina. Mirsad KALAJDŽIČ, publicista, rođen je 11. 01. 1967. godine u Kamenici, op-ština Zvornik, gdje je i završio osnovnu školu. Nakon što je zavšio Gazi Hu-srev-begovu medresu u Sarajevu, po-činje raditi kao imam u džematu Kula Grad, Zvornik. Vršeći poslove imama, uporedo upisuje FIN u Sarajevu, na ko-jem je diplomirao 12. 09. 2002. godine. Od otvaranja Ureda Rijaseta IZ-e BiH u Turskoj, radio je na poslovima sekreta-ra Ureda, te glavnog imama za Istočnu Trakiju, a od 12. 12. 1997. godine do 20. oktobra 2009, gotovo punih dvanaest godina je radio kao glavni imam-koor-dinator pomenutog Ureda. Na prestiž-nom Istanbulskom univerzitetu Mar-mara magistrirao je 18. 12. 2006. godine, na odjelu za Historiju islama i islamsku umjetnost na temu: Carske džamije u Bo-sni i Hercegovini iz Osmanskog perioda. Aktivno je sudjelovao na više naučnih simpozija u zemlji i izvan nje – domaćeg i internacionalnog karaktera. Objavljuje radove na bosanskom i turskom jeziku. Na sjednici Rijaseta IZ-e u BiH, održa-noj 20. oktobra 2009. godine, izabran je za rukovodioca Ureda za bošnjačku di-jasporu, na čijem čelu se i danas nalazi.

STRUKTURA KNJIGE«... U Yildirim mahali nema starih mu-hadžira. Doseljavali su se uglavnom šezdesetih i sedamdesetih godina, naro-čito iz Sandžaka, bježeći od Rankoviće-vih represalija. Dosta ih je iz BiH čiji se dolazak važe za 1992. godinu, početak agresije. Tako je ovdje dospjela i Azra iz Zvornika. Nakon smrti muža živi sama. Izdržava se radeći u imućnijim turskim

porodicama. Od doseljavanja još ni jed-nom nije bila u BiH, mada ima sestru koja živi u Sarajevu. Neodlučna je, da li se vratiti ili ostati.»(Zapis autora A. H. i M. K. 6. Istanbul – U Bayrampaši; str. 115)Djelo «Bošnjaci u Turskoj» je bez sum-nje složeno i zahtijeva razmišljanje i ra-spravljanje o raznim fenomenima, po-sebno o iseljavanju Bošnjaka iz Bosne, Sandžaka, Crne Gore, Srbije, Kosova, Albanije, Makedonije u Tursku. To pi-tanje podrazumijeva ne samo rad na te-renu već obilaženje raznih instituta i ar-hiva u zemlji i inozemstvu. Zato je ovo djelo povod da se postave razna pitanja u cilju traženja novih odgovora. Jedno od ključnih pitanja jeste statistič-ko pitanje: koliko Bošnjaka je pronašlo sebe u novoj domivini u Turskoj? Na ovo pitanje teško je odgovoriti. Razni sagovornici ističu da u Turskoj ima između 6 i 10 miliona Bošnjaka. To je, bilo da se polazi od prve ili druge cifre, pozamašan statistički zahtjev, da se od-gonetne i istovremeno Austro-Ugarska okupacija Bosne 1878. nakon Berlin-skog kongresa. Od toga dana Bošnjaci su intenzivno krenuli u muhadžirluk, nisu pristali da žive u neislamskoj ze-mlji. Prva iseljavanja, kako kažu autori ove knige, krenula su iz Bosne i Hrvat-ske, a zatim početkom XX stoljeća i za vrijeme Balkanskih ratova i Prvog svjet-skog rata kreću masovna iseljavanja iz Sandžaka. Bošnjaci su na razne načine i pješice i konjskim kolima išli u sve kra-jeve Turske. Autori su u rasponu sedam-osam godi-na u više navrata posjetili Tursku i tom prilikom otkrili razne mozaike življenja Bošnjaka daleko od svoje postojbine Bosne i Sandžaka. Tako da su bosanski i sandžački muhadžiri velika tema ras-padanja velikog Osmanlijskog carstva, kao i žestoke evropske diskriminacije prema pripadnicima islama. Interesan-tno, autori Hodžić i Kalajdžić su susreli brojne ličnosti koje su prenijele utiske svojih djedova i očeva o razlozima ise-ljavanja, kao i o načinu življenja, kako su se snašli, stacionirali u Turskoj i kako danas žive. U tom kontekstu, pisci su zabilježili brojne paradigmatične sud-bine, kao i konzervirani jezik Bošnjaka iz tog vakta koji ilustrira način njihovog života i mišljenja. Ova monografija će pomoći svim nauč-nim istraživačima da preko reportaže i putopisa razviju dokumentarnost ovog fenomena. Kao takva knjiga, pobuđuje interesovanje za kulturno-historijski fenomen Bošnjaka koji danas žive u Turskoj i kojih ima mnogo više nego u matičnoj domovini u Bosni i Sandžaku. Struktura knjige: Pored Predgvora, koji je za ovu priliku napisala dr. Bisera Suljić-Boškailo, sandžačka spisatelji-ca i profesorica Univerziteta u Novom Pazaru, zatim Uvodnog pristupa o

PRIKAZ

12

revij

a SA

NDŽA

K |

janu

ar 2

015.

| b

r. 18

1 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

Republici Turskoj, zatim Izvoda iz re-cencije, ovo djelo se sastoji iz sljedećih naslova: Ankara – Polatli, Ćimendže-iz, Ordekgolu, Fevziye, Bosanska ma-hata u Ankari, Vejsil i Džemo – Zašto su odselili, U rodnom gradu roditelja; Goldžuk i Nide - Yeşil Gölcü, Aktaš, Uluač (Uluağaç), Yesilhisar, Baškoy, Novi Baškoy; Kirklareli - Demirkoy, Trula (Hamdibey), Igneada, Žal za Sa-rajevom, Balabankoy, Gokyaka (Ma-glovita), Aksidžim, Balkaya, Čanaka-le (Çanakkale), Čataltepe, Nusretiye, Kalafat koyu, Iz Kalafeta u Srebrenicu, Hadži Salih Sert - Husetić u 80. godi-ni prvi put je u Bosni; Bursa – Inegol, Tuzla (Inayet), Esenkoy, Turankoy, Prvi put u Bosni, Izmir – U derneku, Kod konzula Baysaka, Halilbeyli, Izlet u Burhaniyu, Kučukoy, Šejtan sofra (Şeytan sofrasi), Džunda, Gomeć, Bur-haniye; Istanbul - Kazivanje Huseylna Kansua, Alibeykoy, Da sam Bog do ostala sa svojim narodom, Mustafa, sarajevski student, u Pendiku, Misli u Zakalju, Dernek u Pendiku, Bosansko prezime, Gdje god kreneš Bošnjaka sretneš; Adapazar – Dobročinitelji – va-kifi, Škola Nejre Begović, Uzorna poro-dica hadžije Ismaila Kambera; Duzdža - Kao beba donesena u Tursku, Omer profesor, Jusuf doktor, Susret u džamiji u Duzdži, Akyazi, Stogodišnja Hasiba, Na džumi u Adapazaru, Behija Čark predsjednica Derneka, S Muzaferom Gunešom u Deirmenendžiku, Odlazak u Muzaferovo selo, Čaykišla, Karamu-sel – Djeca ,,ne umiju zborit” bosanski; Sivas - Ahmet se prisjeća i svoga dje-tinjstva u Sivasu, Na kurdskoj svadbi u Meyremani, U Derekoyu, Armutčayir, Karagol, Burhankoy, Dendil, Tekmen, Adana - Oživljavanje bosanskog jezi-ka, Bošnjaci i Arnauti u selu Unludže, «Turčija je jena na dunjaluku», «Piši surgit, ja žurim», U selu Harnitbegovo Ćoše, Hućumet im dao zemlju i kuće, Na džumi u Ćuprijskoj mahali, U kući Ahmeta Yašayana, Godišnji susret Boš-njaka u Derneku u Adani, Rodbinu nije nikad vidjela, Pored Tare sjedeli, Ne zna gdje je dedin mezar, Bošnjaci od-lični muževi, Ako bude kismet, otišli bi u Sandžak, Terdžuman Hanefija, «Šta turćijaš, pričaj bosanski». Knjiga je ilustrovana raznim mapama i fotografijama sagovornika, kao i kvar-tova i gradova u kojima Bošnjaci u Tur-skoj žive.

PRIZNANJE ZA AUTORE(Riječi recenzenata i autora predgovo-ra)Ovdje ćemo iznijeti nekoliko interesan-tnih zapažanja referentnih pisaca, koji su stali iza ove knjige i preporučili je javnosti: 1. «Prvo treba odati priznanje autorima na naporu koji je bilo nužno uložiti kako bi se, ne samo otputovalo u stranu zemlju

(Tursku), nego i obišlo brojna mjesta (sela i gradove), u njima pronašli potomci Bošnja-ka koji su se tamo odselili uglavnom prije stotinu i više godina, obavilo sa njima veo-ma interesantne razgovore i tako prikupilo građu za ovaj rukopis. Drugo, imajući u vidu da u Turskoj živi uistinu brojna bošnjačka dijaspora, prema nekim procjenama ima ih više nego što ih trenutno živi u matičnoj zemlji Bosni i Hercegovini, ovaj tekst može biti drago-cjen kako za dalja istraživanja, tako i za uspostavljanje različitih vidova saradnje, posebno u oblasti kulture i obrazovanja iz-među BiH i Turske.», napisao je, između ostalog, u svojoj recenziji, na ovo djelo sociolog prof. dr. Jusuf Žiga.

2. «Povijesno trajanje Bošnjaka na balkan-skim prostorima jeste stalno trpljenje ne-sreće, a to znači stradanja i muke u svakom naraštaju. Nije moguće naći razdoblje u hi-storiji tog naroda u kojem oni nisu ubijeni, progonjeni, pljačkani i ponižavani... Knjiga Bošnjaci u Turskoj autora Amira Hodžića i Mirsada Kalajdžića jeste vrijedan doprinos novim saznanjima o iseljavanjima Bošnjaka u Tursku iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije i Balkana uopšte. Pisana laganim i jasnim novinarskim sti-lom ova knjiga se čita u dašku. U njoj kroz kazivanja – od kojih su neka potresna i emotivna – današnjih stanovnika Turske, čiji su se preci doselili s prostora Balkana, saznajemo zašto su se ti ljudi iselili, s ka-kvim nadaćama su se susretali, kako su bili primljeni u novim sredinama, a i kakao da-nas žive njihovi potomci. Značaj ova knjige je, između ostalog, i u tome što saznajemo o običajima, jeziku i kulturi i drugim osobe-nostima koje su ponijeli sa sobom, a koje su nekada krasile život ljudi na ovdašnjim pro-storima. Poseban značaj ove knjige jeste u činjenici da će ona obiljem raznovrsnih in-formacija pomoći u njegovanju kolektivnog pamćenja na historijskoj i metahistorijskoj ravni bošnjačke tradicije. Knjiga je zato i podsticaj za istraživanja tog blaga i pisanje novih knjiga...» , napisao je, između osta-log, na ovo djelo, drugi recezent prof. Mehmedalija Hadžić (224).

3. Zatim, u Predgovoru sandžačka spisateljica dr. Bisera Suljić-Boškai-lo, između ostalog kaže: «... Srest ćemo u ovoj knjigi i dio izbjeglica iz BiH, koji je spašavajuči glavu od agresije 1992. naišao na gostoprimstvo u Turskoj, gdje su se od-lučili ostati zauvijek. Tako danas u Turskoj, odnosno na periferiji Burse, nailazimo na natpise firmi kao «Sead and Senad». Sead je prije rata bio inženjer u Šipadu i ovdje je odlučio ostati jer je, kako kaže, sa 33 godine života sve imao i ostao preko noći bez ičega. ’Ne želim da mi se to ponovo desi u životu i zato sam odlučio ostati ovdje.’ Takav slučaj je sa mnogim drugim. Danas Bošnjaci žive na 80 % teritorije Republike Turske. Za razliku od ranijeg

perioda, danas se kod Bošnjaka u Turskoj počinje buditi svijest o vlastitom identitetu. Ko su i odakle su? Svakim danom otvaraju se i formiraju nova udruženja - derneci, a jedna od krovnih je Federacija kulture BiH u Turskoj. U dernecima se Bošnjaci sastaju, pomažu, organiziraju kulturne sadržaje, obnavljaju bosanski jezik. Za razliku od gradova, u selima su «kahve» jedina mjesta društvenog okupljanja. Iako ih zovu kahve, u njima se uglavnom pije čaj pa hi prikladniji naziv bio čajdžinice. U nji-ma i danas sjede samo muškarci. Čitaju knjigu Bošnjaci u Turskoj, srest ćete slike različitosti života našeg čovjeka, od mjesta do mjesta, jer Bošnjaci su se različito snašli. Jedni su bogatiji, drugi siromašni-ji. Pojedini su izuzetno bogati i na visokoj društvenoj ljestvici. U selima se nailazi na materijalno šarenilo – od zemljanih kuća do onih najluksuznijih na kojima su satelitske antene i solarne ploče. No, svima je san Istanbul, kao i većini Turaka. Ova knjiga nije naučno djelo, ona je zbir novinarskih reportaža i putopisa pomije-šanih s tekstom dokumentarnog karaktera. Riječju i slikom, knjiga čitaoce vodi u turski dio Trakije, u Anadoliju, Istanbul, Anka-ru, Adanu i brojna mjesta u njihovoj oko-lini. Veliki je to prostor i za ovaj projekat je trebalo puno i vremena, i zalaganja. Da bi došlo do realizacije ove knjige, autori su od 2008. do kraja 2013. u prosjeku putova-li dva puta godišnje u Tursku. Putovali su avionom, iznajmljivali automobile, često su ih domaćini prevozili iz jednog u drugo mjesto. Tako su obišli sve regije u kojima žive Bošnjaci. Često su to bila naporna, is-crpljujuća putovanja, kako nam kažu, ali že-lja da što više upoznaju i uđu u pore života Bošnjaka u Turskoj, nadmašivala je zamor. Spavali su nekad u hotelima, nekad u vakuf-skim musafirhanama, dernecima te u poro-dičnim domovima. I tako su obišli sva veća područja, sela i gradove gdje žive bošnjačke porodice, od oblasti Kirklareli na svjeru do Adane na krajnjem jugu Turske. Bili su u Ankari i njenoj okolini, Kajseriju, Nidi, Sivasu, Adapazaru, Duzdži, Karamurselu, Istanbulu i ono što ih je, kako kažu, poseb-no dojmilo jeste ljubav koju Bošnjaci nose u sebi prema rodnim krajevima svojih preda-ka, jezik koji čuvaju, a to je onaj kakvim se u Bosni i Hercegovini i Sandžaku govorilo prije više od stotinu godina. Bošnjaci čuva-ju stare običaje, usmenom predajom pamte i prezimena, mada su dolaskom u Tursku svi dobili nova prezimena. Autorima nije bilo lahko, ali su sa zadovoljstvom sve ovo odra-dili, jer, kako ističu, dirljivi su to momenti susreta s našim ljudima u Turskoj koji se sikreno raduju svakom susretu s ljudima iz područja odakle vode porijeklo i trude se da pokažu pravo gostoprimstvo. To ilustrira najbolje primjer iz jednog sela u okolini An-kare. Napuštajući ga, autori su sreli seoskog muntara. Kada je saznao ko su i odakle su Amir i Mirsad, on ih moli da sačeju trenu-tak kako bi im iz svoje kuće iznio hljeb koji

PRIKAZ

13

revij

a SA

NDŽA

K |

janu

ar 2

015.

| b

r. 18

1 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

mu je supruga pripremila da on ima za dva dana dok se ona ne vrati od kuće iz Ankare. Musafiri su preči od njega i zato im nudi ponesu za put hljeb koji je bio njemu na-mijenjen. Kod Bošnjaka u Turskoj je veoma izražena solidanost i međusovno pomaga-nje. To je od posebnog značaja bilo prilikom doseljavanja. Oni koji su ranije doselili i donekle su snašli pomagali su novopridoš-lim. Tako mnogi spominju ime Šarik Tara, veoma bogatog Bošnjaka koji je mnogo za-pošljavao u svojoj građevinskoj firmi kako bi im pomogao. Bošnjaci koji su se nastanili u gradovima bolje ekonomski stoje, za razli-ku od onih na selima. Međutim, u gradovi-ma su se više asimilirali, slabije znaju jezik, manje su sačuvali običaje. Oni su u grado-vima raštrkani, mada u nekim gradovima kao u Istanbulu (Pendik i Bayrampaša) ima mahala u kojima su oni u večini pa su u tim sredinama više očuvali i običaje i bosanski jezik. Ima veoma uspješnjih Bošnjaka na ra-znim pozicijama, najviše u polciji i vojsci, ima načelnika opčina, državnih službenika, profesora na univerzetitima. U ovoj knjizi srest ćemo na hiljade ime-na. Ovdje su zabilježene i njihove životne sudbine. Bio je to pravi egzodus i odlazak u neizvjesnost onih koji su prvi krenuli u Tursku. Slušajući ta njihova kazivanja, i mi ćemo se kao i sami autori vratiti stihovima pjesnika Alekse Šantića: Ostajte ovdje! Kamo sreće da su mnogi od njih poslušali i ostali, reći ćete čitajući ovu knjigu koja je podijeljena prema rijegima, odnosno većim centrima koje su autori posjećivali: Ankara, Istanbul, Adapazar, Sivas, Kajseri, Kirkla-reli... Na kraju ovo djelo je veliki početak otrganja od zaborava jednog dijela bosanskog tkiva, ovo je početak ’otpisivanja Bošnjaka’ koji su morali napustiti svoju Maticu...»

ZAVRŠNO SLOVO «... Osim u gradu Sivasu Bošnjaci žive u selima Kayadibi, Derekoy, Armutčair, Karagol, Burhan, Dendil i Tekmen. Si-vas je grad i sjedište istoimene provinci-je. Nalazi se u istočnom dijelu centralne Turske, a u srcu Anadolije. Smješten je na 1278 metara nadmorske visine u dolini rijeke Kizilirmak. To je trgovački i industrijski centar tog dijela Turske. Ima 318 hiljada stanovnika. Od Istanbula je udaljen oko 800 kilome-tara. Avionom se stiže za sat vremena, a autobusom za 13 sati. Avionska karta u jednom pravcu koša 130 TL (oko 100 KM), autobuska nije puno jeftinija, pa se zato mnogi odlučuju na putovanje avionom. Na aerodromu u Sivasu dočekuje nas Ahmet Koseoglu sa sinom Sinanom. Prilikom upoznavanja Ahmet jedva progovara poneku bosansku riječ a Si-nan ne zna ni jednu. Mada je gotovo dječačkog izgleda, Sinan ima 26 godina i asistent je na Fakultetu za geofiziku u Sivasu. Njegov otac Ahmet je mašinski inženjer i zaposlen je u Gradskom vo-

dovodu. Ahmet se hvali da mu je i kćer-ka Šerifa, koja nosi ime njegove majke, također magistar ekonomije. Ahmetova supruga je ’Turkuša’, pa najvjerovatnije zbog toga Sinan i Šerifa ne znaju bosan-ski. Njihov maternji jezik je ipak turski. I Ahmet je tako zaboravio bosanski jer je sa suprigom morao razgovarati na turskom.»(Zapis autora A. H. i M. K. 10. Sivas, str. 175-176)Sticajem okolnosti, jedna plamenita ideja autora A. Hodžića i M. Kalajdži-ća urodila je plodom, da su oni svoja studijska putovanja, uz pomoć Rijaseta IZ BiH, uspjeli da plodotvorno ostvare i da objave svoje susrete sa Bošnjacima u Turskoj, što je više od knjige. Jasno, smisao knjige jeste u tome da povezuje ljude i zato buduća rasprava o Bošnja-cima u Turskoj i u drugim zemljama svijeta, ne može početi, niti se zamisliti bez utisaka i prisustva spomenutih au-tora. Nadajući se da će do takvog skupa uskoro doći, to će biti prilika da se pri-preme nova izdanja ovog djela. Iz djela «Bošnjaci u Turskoj», čitatelji mogu više saznati o našim porodicama, školovanju i običajima, koje su autori na veoma interesantan način, poput le-gendarnog putopisca Evlije Čelebije, opisali detalje o obrazovanju, kulturi, tradiciji, merhametu i uopće o njiho-vom životu, što predstavlja novi potpu-ni izazov za jezikoslovce koji bi mogli izvesti istraživanja da prouče autenti-čan i konzerviran bosanski jezik s kraja XIX i početka XX stoljeća. Od inženjera Nihada Ćilardžića saznajemo podatak da su njegovi bliski srodnici koji žive u Turskoj zatražili i dobili državljan-stvo R. Srbije (koja, za razliku od Crne Gore i Bosne i Hercegovine, prva riješi-lo pravno pitanje posebnim Zakonom). On podsjeća na činjenicu da je njegova sestra Mahija Kilerdžić – Ćilerdžić bila u delegaciji R. Turske sa predsjednikom države Abdulahom Gulom 2010. godi-ne u posjeti službenom Beogradu. Tom prilikom, predsjednik B. Tadić, je na ce-remonijalan način uručuo osnovne do-kumente (ličnu kartu i pasoš), gospođi Mahiji, s obzirom da je već bila upisana u Matične knjige, općine Stari Grad u Beogradu. Naravno, ovakih primjera ima bezbroj u Novom Pazaru, Tutinu, Sjenici, Prijepolju, Priboju i Novoj Varo-ši. Napominjemo, da Bošnjaci iz Turske zapaženo pomažu razvoj Novog Pazara i redovno se odazivaju na pozive Grada Novog Pazara, povodom obilježavanja značajnih datuma. Pored toga, valja na-pomenuti da je i sam pisac ovih redova, došao do saznanja o svojim rođacima u Čanikalima, u Turskoj. Njihovi preci su pošli iz Sandžaka u odredima Đurumli-ja, koji su su borili za opstanak Turske u najtežem vremenu 1915. godine. Mnogi od njih se nikada nisu vratili. Urednik knjige je publicista Mustafa

Prljača, a za izdavača se potpisuje Me-sud Smajić, recenzenti prof. dr. Jusuf Žiga i prof. Mehmedalija Hadžić. Iza ove knjige stoji Rijaset IZ u Bosni i Her-cegovini. Sva prava su pridržana. Ovaj projekat kao što smo i naglasili pridrža-va i prijethodni Reisu-l-ulema dr. Mu-stafa-ef. Cerić i sadašnji mr. Husein-ef. Kavazović. Monografija „Bošnjaci u Turskoj“ zaslužuje širu diskusiju, ne samo protokolarno-markentinške pro-mocije već i otvorenu diskusiju preko okruglih stolova, počev od Sarajeva, Novog Pazara, Istanbula i drugih gra-dova koji to nalaze za shodno, kako bi se izgradio kapacitet što većeg broja znanstvenih istraživača, koji bi mogli poći na teritorije predivne zemlje Tur-ske, gdje su Bošnjaci u posljednjih 130 godina našli utočište, obećanu zemlju (iz koje su se rijetki javljali i ponovo vraćali u zavičaj) i sačuvali svoj identi-tet, kulturu, i donekle jezik, običaje i po-sebno vjeru, bez obzira što su im turske vlasti promijenile prezimena. Najkraće rečeno, ovakva ideja objavlji-vanja autorskog djela Amira Hodžića i Mirsada Kalajdžića «Bošnjaci u Tur-skoj» predstavlja izuzetan čin u kulturi Bošnjaka danas. Vjerujem da bi se tako i uzvišenije izrazio jedan akademik dr. Smail Balić, da je živ autor prve kapi-talne knjige «Kultura Bošnjaka» (Beč, 1973). Zato, slobodan sam pozvati sve naše stvaraoce novinare i publiciste, istraživače, da krenu putem Hodžića i Kalajdžića i da objave nove detalje o Bošnjacima u Turskoj, što će poslužiti autorima za neko novo kapitalno izda-nje. Prema tome, da zaključimo, potreb-no je organizirati stručne okrugle hasta-le i simpozije o ovom djelu u interesu postizanja jedinstva Bošnjaka na našim prostorima. Zacijelo, ovo djelo daje povoda da ru-kovodstvo Svjetskog bošnjačkog kon-gresa treba razmišljati o organiziranju godišnjih susreta Bošnjaka iz Turske, Bosne i Hercegovine, Sandžaka i drugih država i regija. Prijedlog Matice Bošnja-ka Sandžaka, da je takav skup moguć sredinom avgusta u Delimeđu (nedale-ko od Novog Pazara, Tutina i Sjenice), na Pešterskoj visoravni, kraj jedne od najljepših džamija u Evropi, gdje ima značajan prostor za parking, kao i odr-žavanje ljetne škole prijateljstva i jezika, što bi povećalo interesovanje da ova manifestacija bude tradicionalna. Iz svih navedenih razloga, slobodno smo preporučiti svim Bošnjacima i bi-bliotekama u Bosni, Sandžaku i Tur-skoj, da knjiga autora Amira Hodžića i Mirsada Kalajdžića «Bošnjaci u Tur-skoj» nađe mjesto, jer podstiče na sjeća-nje i povezivanje Bošnjaka. (kraj)

PRIKAZ

Kroz historiju mnogo je bošnjačkih likova prodefilovalo i svoje tragove ostavljalo na

evropskom tlu. Vrlo malo se pisalo o njima. Neki su, čak, ostali i neprimijećeni vjerovatno iz razloga što se rijetko koji historičar usuđivao pisati o njima. Poslije Berlinskog kongresa i aneksije Bosne, Bošnjaci kao da se počinju odricati svog identiteta polahko primajući novo političko stanje. Zaboravljajući svoje korijene, počinju se prilagođavati čas jednoj čas drugoj strani, Hrvatima ili Srbima, nastojeći da kroz svoje radove izbrišu svu svoju svijetlu historiju. Mnogi su prihvatali namjetnutu tezu da su im preci Hrvati ili Srbi. Bošnjaci su imali u svojim redovama čuvene ratnike i graditelje. Jedan od tih je u to vrijeme bio i čuveni Bali-beg Malkočoglu. To nisu zaboravili guslari koji su ostavili trag u svojim pjesmama. Bali-beg Malkoč Smederevski sandžakbeg stupa na to mjesto 1475. godine. Gezmanov Erlandski rukopis osvrće se u svom posebnim eseju o Bici za Arad 1474. Po A. Olesničkom, “Zbornik za narodni život i narodne običaje Južnih Slavena“ Zagreb 1934. Poznat kao veliki ratnik i čovjek koji je stajao na čelu osvajačkih odreda za vrijeme Murata II. Osim što je bio odani vojnik Osmanskog carstva, poznat je i kao osnivač gradova na teritoriji koja je pripadala njegovom sandžaku. Bali-beg Malkočoglu se isticao u vojnama na teritoriji Mađarske i Slavonije. Bujicu Letećih odreda u vrijeme Murata II vodio je i čuveni Bali-beg Malkoč, koji je imenovan Smederevskim sandžakbegom 1475. godine. O njemu se malo pisalo, vjerovatno zbog toga što nije imao većih otpora na svom putu osvajanja teritorija. Ne zna se tačno odakle je porijeklom, ali se smatra da je rodom iz Bosne. Historičari ga puno miješaju sa Gazi Bali-begom Jahjapašićem koji je upravljao Bosnom od 1519. do 1521. godine. Bit će sigurno da je ovo slavni osmanski vojskovođa Gazi Bali-beg Malkočoglu, koji je imenovan Smederevskim sandžakbegom

1475. Bali-beg Malkoč nije bio samo dobar vojskovođa i ratnik. U svom putopipsu Evlija Ćelebi, opisujući Palanku Batočina, piše: „Prvi osnivač ove palanke je Bali-beg Smederevski (Semendireli), koji je bio jedan od zapovjednika Ebul-Fetha. Kasnije je izgradio i blagoslovljeni Sulejman-han. To mjesto je sada grad u Smederevskom sandžaku u Budimskom elajetu, a oslobođeno je od izvanrednih nameta. Njegov ospeg iznosi osamsto koraka. Ima jednu kapiju, gradskog zapovjednika (dizdar), posadu od pedeset vojnika, više sirotinjskih kuća, jednu džamiju, jedan nov han i više dućana. Za putnike namjernike tu se nađe svega. Također i Palanku Kolari podigao je Bali-beg Smederevski (Malkočoglu).“ U osmanskim hronikama, ovaj Gazi Bali-beg Malkočoglu se posebno pominje u vojnim pohodima za vrijeme sultan Murata II, a naročito se proslavio u akindžijskim upadima po Mađarskoj, Banatu i Slavoniji. 1477. godine Bali-beg je smijenjen sa pozicije Bosanskog sandžak-bega, a na njegovo mjesto je imenovan Skender-beg Mihailoglu. Jedan od odreda konjice koji je učestvovao u bitkama istočno od Slavonije 1473. god. opustošio je taj dio u avgustu, a 1. novembra došli su do samog ulaza Gorice. Tu su odredi prezimili i sljedeće godine okrenuli se prema Ugarskoj. U svojim naletima koji su počeli u februaru zarobili su mnogo robova koje su poslali za Istanbul. Bali-beg Malkoč, smederevski beg, vodio je ovaj pohod. Skoro da i nije bilo nekog većeg otpora u Hrvatskoj, Kranjskoj, Štajerskoj, Sloveniji i Ugarskoj. Leteći odredi (konjički) su upali i po treći put u Štajersku, a po drugi put u Korušku. Štajerci su doživjeli u sukobu sa Ahmet-pašom težak poraz. Stotinu dvadeset plemića je odvedeno u ropstvo. A i sljedeće godine su Leteći odredi iz Bosne upali dva puta u Kranjsku, postošeći sve pred sobom. Malkočov – Malkoçoğlu Family (turski: Malkoçoğulları), jedna je od pojedinih porodica koje je predvodio u Otomanskog carstva između 14. i 16. stoljeća.

Služili su uglavnom na Balkanu i išli u ratne pohode na širenju Osmanskog carstava. Kasnije su se pridružili redovima osmanske vojske u različitim misijama. Malkočoglu Bali-beg je diplomirao Enderun - ı Humayun koja je osnovana kao univerzitetski centar unutar Osmanskog Palace Mehmed II. On je za vrijeme vladavine Mehmeda II služio kao Beylerbey Silistra. On je poznat po svojim napadima kroz Legija, u Bilhorod - Dnistrovskyi odbrane i osvajač Petrovaradina. Pored svih bitaka u kojima je učestvova Bali-beg Smederevski (Malkočoglu) u osvajanju Šatjerske sve do Ljubljane 1471. godine i Mađarske, Bali-beg sa svojim Letećim odredima učestvuje i u osvajanju Skadara. Kada je Mehmed krenuo 14. 05. 1478. godine sa svojom vojskom da ga osvoji, branioci grada su se naveliko utvrđivali. Leteći odredi sa sjevernih strana opkolili su grad sa 8000 konjanika predvođeni Alijom Mihailogluom i bosanskim sndžak-begom Iskenderom sa 4000 konjanika. Bali-beg Smederevski (Makočoglu) je u ovu borbu poveo svojih 3000 lahkih jahača. Ovu borbu je vodio lično sam sultan. Čitava ratna operacija je trajala sve do jeseni kada su branitelji odlučili predati grad i postpisan je mirovni ugovor. Još prije nego se Skadar (Skutari) predao nakon zaključenog mira, pala su Osmanlijama u ruke sljedeća

ZNAMENITI BOŠNJACI

Bali-beg Malkočoglu vodio je bujicu Letećih odreda u vrijeme sultana Murata II. Imenovan je Smederevskim sandžakbegom 1475. godine. Ne zna se tačno odakle je porijeklom, ali se smatra da je rodom iz Bosne.

MALKOČOGLUSulejman A

LIČKO

VIĆ

14

revij

a SA

NDŽA

K |

janu

ar 2

015.

| b

r. 18

1 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

HISTORIJA

ZNAMENITI BOŠNJACI

Bali-beg Malkočoglu vodio je bujicu Letećih odreda u vrijeme sultana Murata II. Imenovan je Smederevskim sandžakbegom 1475. godine. Ne zna se tačno odakle je porijeklom, ali se smatra da je rodom iz Bosne.

MALKOČOGLU

Konačno je došlo vrijeme da Bošnjaci pišu svoju hi-storiju, koja je bazirana na naučnoj panorami od

historije, jezika, arheologije, onoj od najstarijih naroda do današnjih Evropljana i Bošnjaka, kao jednog od naroda čiji korijeni sežu mnogo dublje nego su nam to pripisivali pojedini historičari, političari i neka naša “braća” na silu. Siguran sam u to da Bošnjaci nisu narod koji je nastao pa nestao, nisu isparili niti sa zemlje zvane Bosna i Hercegovi-na, niti sa danas još nedefiniranog Sandžaka, niti sa drugih zemalja na Balkanu, a bilo ih je od onog bogumilskog mjesta Dragovića u jugoistočnoj Bugarskoj, pa sve do iza Like i Krbave, i iza Mohaca, još podalje, a danas ih ima po cijelom dunjaluku. Neću da postavljam nekakve etničke međaše, ali smo mi Bošnjaci danas veliki narod, pr-venstveno po duhu i historiji, pa neka nas tamo gdje jesmo. Bošnjaci su uvijek mogli da žive sa drugim narodima, među njima i sa njima. Ali vratio bih se onomastici i histo-riji koju do sada pojedini historiča-ri nisu koristili u svojim radovima. Jedan od prvih koji je to uradio je Alija Džogović i dr. Ibrahim Pašić, koji su prikazali kako treba prilaziti onomastičkom materijalu, kako tre-ba bilježiti kompletnu onimiju prili-kom rada na terenu, te koliko treba biti hrabar u donošenju lingvistič-kih i drugih sudova i zaključaka da bi se došlo do dobrih rezultata. Vratio bih se sada mojim istraživa-njima u okolini Tutina. Na ovoj te-ritoriji sačuvani su brojni toponimi ilirskog porijekla, kao i kultovi iz ilirskog mitskog sistema, npr. oni iz kulta Sunca, mitrizma, iz nekih kosmičkih kultova, kao i neki bo-gumilski kultovi (Dedovo brdo kod Tutina, Detana, selo Dedilovo i dr.). Mitrova kod Tutina. Onomastički sadržaj ovoga ojkonima pouzda-

no govori da je na ovim alpskim reljefima davno živio narod koji je njegovao kult Mitre, dakle, na pr-vom mjestu kult Sunca, a u ovom diskursu i kult kosmičkog prostora i svega onoga što je najstarijoj civili-zaciji bilo predmet duhovnog inte-resovanja u nedohvatljivoj prirodi.

U ovom tutinskom ambijentu su također zanimljive lokacije: Gradi-na – više Tutina, na samoj gradini postoje ostaci nekog starog grada. Također naziv Banderakoji nas asocira na Ilirskog boga Bando. Ve-lepolje (od grč. velepo = pogled, vi-dikovac), Biohane, Jeliće, Dedilo-vo – sela u tutinskoj opštini, a zatim nazivi mnogih oronima i ojkonima na Pešteri. Bio je iznenađen falsifi-katima tipa da je Sjenica dobila ime po sijenu, što nije samo laički falsifi-kat već i perfidna namjera da se se-mantički sadržaji pešterske onimije uključe u političke aspiracije i isko-riste za nacionalističke ciljeve. Je-dan onomastički apsurd je izmišljo-tina da je naziv mjesta Misa nastao tako što je tu Nemanja pomilovao po kosi mladog Rastka rekavši mu: „Mišiću moj!“ Ovo je svakako uobi-čajena monaška kaža, da bi se pepe-lom zaborava prekrio argument da je na tom mjestu bilo nekakvo pa-gansko svetilište. Ovakvi falsifikati opominju današnje historičare, ar-heologe, etnologe i lingviste da pod lupu novih istraživanja po Sandža-ku, i šire, stave pod zajednički ime-nitelj sve ono što je sumnjivo i što nije u objektivu prave nauke. U na-rodu postoji vjerovanje da je Tutin dobio ime po onomatopeji tutanj. Navodno, kako je Husein-kapetan Gradaščević “jezdio” preko Pešteri prema današnjem Tutinu, onda se tutanj konjskih kopita čuo daleko do Ibra. Po tome je i ovo poibarsko mjesto dobilo ime Tutin. Svakako je ovo predanje vrlo staro i odnosilo se na rimsku konjicu i rimske oklopne legije, ali je vremenom zaboravljeno i vezano je za pohod Husen-kapeta-

Sulejman ALIČKOVIĆ

15

revij

a SA

NDŽA

K |

janu

ar 2

015.

| b

r. 18

1 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

MOJA POSLJEDNJA ISTRAŽIVANJA U OKOLINI TUTINA

Da li će se rasvijetliti do sada prikrivana historija Bošnjaka i dokazati da korijeni Boš-njaka nisu toliko plitki kako se to do sada prikazivalo? Falsifikatori bošnjačke historije Sandžaka koji su decenijama prikrivali istinu ipak će biti razotkriveni pojedinim rado-

vima Alije Džogovića, dr. Ibrahima Pašića i Sulejmana Aličkovića.

PEŠTERSKA KULTURA

mjesta: Drivasti Alesio; samo je Bar (Antivari) pružio nesavladivi otpor. Bali-bega Malkoča u tim vremenima svrstavaju u red najznamenitiih paša, pored Mihailoglua, Ali-bega, i Iskender-bega, zajedno ratujući kod Bočca (Sasvaroš), u Korušku, u Dalamaciji i Štajersku sa Evrenosovim sinovima Hasan-bega, Isa-bega, i sina Malkoča Bali-bega. Jedna od posljednjih bitaka 1485-1486. godine u kojoj se spominje ime Bali-bega Smedesrevskog (Malkoča) jeste kod mjesta Akermana. Bajazid prvo to povjerava Ali-paši, rumelijskom namjesniku, protiv moldavskog vojvode, gdje se poslije godinu dana četovanja to mjesto Bajazid II sultan povjerava Bali-begu Malkoču. Konjanici pod vođstvom Bali-bega Malkoča prešli su Prut i vratili se kao pobjednici, Akerman je ostao u rukama Osmanlija. Zašto je smenjen Bali-beg Malkoč (smederevski) nema podataka, zna se samo da je na njegovo mjesto postavljen Ali-paša poznat kao uškopljenik. Nedostatak dokumenata i oskudica u informacijama koji su izazvani čestim ratničkim sukobima na našoj teritoriji, koja je vijekovima bila raskrsnica između dva moćna protivnika sa istočne i zapadne strane uticala je na čistu borbu na goli život. Tako da je mnogo toga nestalo o slavnoj prošlosti Bošnjaka. (kraj)

16

revij

a SA

NDŽA

K |

janu

ar 2

015.

| b

r. 18

1 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

na Gradaščevića.

Da je onomatopeja tutanj motiva-cija za Tutin samo je dio narodne etimologije. Prije će biti da je neka značajna ilirska ličnost bila motivski sadržaj za ime ovog mjesta. Dosta zatamnjeno predanje kazuje da je ovdje boravila ilirska kraljica Teu-ta, poslije bjekstva ispred rimskih legija, da je ovdje umrla i da je sa-hranjena na nekom nepoznatom lo-kalitetu. Mozda baš na Gracu više Tutina, mozda u Mitrovi, na Vele-polju, na Dedovu brdu, ili na kul-tnom mjestu Jelice više Ribarića. Ime oronima Jeliće etimološki je nastalo preko grčkog Helios (Supstitucijom J umjesto H), slično kao kod oroni-ma Jeleč, Jelovjane, Jelenak, Jelovi-ca i sl. Na svim ovim mjestima ima tragova ilirske materijalne kulture (zidine, sakralne nekropole, gradi-ne, kamene kugle – kosmicki mitovi, Špiljani, Đerekare, Jeliće, Bać, raz-mještaj na karakterističnim vrhovi-ma pećine, Paljevska bogomilsaka). Kasnije su na ovim mjestima nastala bogumilska svetilišta. Svakako da je regija Tutina i okoline, koja je geografski u zaklonu, mogla biti i izvjesno Teutino boravište i da je ona tajno sahranjena negdje u ovim krajevima (kao i tajna Atiline sahrane – uobičajeno je kod nekih starih naroda i civilizacija). Arheolo-zima ostaje da istražuju i lokalitete i literaturu. Makar za samo jedno zrno istine podstičemo ih i moti-viramo da dođu do valjanih nauč-nih rezultata. Možda će i ova moja istraživanja i fotografije koje objav-ljujem podstaći nekog od njih da počne razotkrivati tajne koje još uvi-jek leže negdje u zemlji sandžačkoj. Možda moja pretpostavka da je ovo

ipak mjesto gdje je boravila Ilirska kraljica Teuta jednog dana bude i dokazana. Nije li moguće da su osta-le neke uspomene na Batona, sina kraljice Teute, u nekim toponimima na teritoriji Sandžaka i dalje kao npr: Batinci (kod Skoplja), Batuša (selo kod Đakovice), Batrage (selo kod Tutina), Batun (poviše sela Ribarića na putu za Novi Pazar), Batnjik, Ba-tinci (kod Vučitrna), Batočina, Bataj-nica, a može biti i Bratunac, (istočna Bosna), sa sekundarnim (R) itd. Mi-slim da će Bošnjaci početi da se bave izučavanjem svoje kulture, historije i ne smiju se izdvajati iz evropske kul-ture. Oni imaju pravo učestvovati u nasljeđu sa svim evropskim narodi-ma i kulturama. Bošnjaci sebe ne iz-dvajaju iz evropske kulture, oni sebe moraju da uključuju u tradiciju i ci-vilizaciju čiji su slojevi duboki i jaki, prepoznatljivi u toponomastici i glo-sriju fosiliziranom u pamćenju i lin-gvističkoj usmenoj kulturi. Bošnjaci Sandžaka moraju da znaju da su preko Sandžaka vodili mnogi stari putevi. Ovdje su se dodirivale i gra-nice velikih carstava, dešavali suko-bi od historijskog značaja, a cvjetala je i plemenska kultura najstarijih na-roda i civilizacija. Svaka plemenska zajednica, pa i oni “prolazeći” naro-di, ovdje su ostavljali svoje tragove: u onomastici, u sakralnoj kulturi, u gradilačkoj kulturi, u lingvistici i preslojavanju antroponimije. Na neophodnost zadržavanja i rasvjet-ljavanja geografskog položaja Ardi-jeja upozorava i F. Papazoglu, „Isto-rije antičkog Balkana“ str. 21, tvrdeći „da se njihova postojbina ne može locirati u zaleđu donje Neretve, već se morala nalaziti mnogo istočni-je, negdje u severnim u predelima Crne Gore u susjestvu Autarijata.“ Po mišljenju A. Benca, dajući svoje ime susjednim plemenima, teritorija Autarijata se proširila na dio istočne

Bosne, na jugozapadunu Srbiju. Po istom autoru, Autarijati su barem jednim dijelom tvorci kulturnog tzv. balkanskog geometrijskog stila i posebnih tipova nakita, oružja i po-grebnog rituala u jedinstvenom kul-turnom kompleksu „Glasinac Mati“, koji obuhvata širi prostor istoćne Bosne, zapadne Srbije, velikog dijela Crne Gore i sjeverne Albanije. Pri-sustvo Pirusta, Sardeta, Breuka itd. potvrđuju u svojim radovima Esad Pašić, „Batonov ustanak“ str. 76, 80, 85, 86, 87; A Đogović, „Sandžačka ranobalkanska onimija“. Veoma in-teresantno je da B. Čović, kako za njega kaže Papazoglu, naš najbolji poznavalac glasinačke kulture, pre-lazi preko pešterske kulture i, ne spominjući je, odjedanput se nađe u Metohiji i ubroji je u jugoistočnu glasinačku grupu. Opet se zaobila-zi Sandžak-Pešter.Poznato je da je onomastika namjerno zaobilažena u naučnim istraživanjima, osobito onim koja pruža arheologija. Mno-ge toponimske strukture namjerno su prikrivane tzv. novim retoričkim slojevima, često onim u službi neke političke i vjerske ideje. Ovde tre-ba spomenuti i Tutnji brdo u čijem podnožju je smješteno selo Draguti-novići u reonu Pešterskog polja. Na teritoriji Sandžaka boravili su razni narodi: prediliri, Iliri, Kelti, Goti, Vlasi, Slaveni... kao i razna manja plemena, jos u historiji nedefinira-na, a samo u toponimiji potvrđena.

----

1.Esad Pašalić-Batonov ustanak str.23

2.Fanula Papazoglu-Iz istorije antič-kog Balkana str.21,22,35,45.

(kraj)

PEŠTERSKA KULTURA

bnv ilibkz.rs/sandzak/180-181.pdf · bnv ili snv pitanje je sad suada džogović genocid u bih joŠ...

Documents