E R I C H K A S T N E R

BLIZANKE

B I B L I O T E K A V J E V E R I C A

UREDNIK ANA KULUŠIĆ

Naslov originala

ER1CH KASTNER

DAS DOPPELTE LOTTCHEN Copyright 1974 by Atrium Verlag A. G. Ziirich

Preveo

GUSTAV KRKLEC

Ilustrirao

ĐURO SEDER

E R I C H K A S T N E R

BLIZANKECitvrto izdanje

IZDAVAČKO KNJIŽARSKO PODUZEĆE

ni 1 n d o s IZAGREB 1976

Offset tisak: CX)UR TMG NIŠP-a -Vjesnik-, Zigreb - 1976.

Prvo poglavlje

ZEBIL NA BILSKOM JEZERU • DJEČJI SU DOMOVI KAO KOŠNICE • AUTOBUS SA DVADESET »NOVIH« • UVOJCI I PLETENICE • SMIJE LI JEDNO DIJETE ODGRISTI DRUGOM NOS? • ENGLESKI KRALJ I NJEGOV ASTROLOŠKI BLIZA­NAC • O TOME KAKO JE TEŠKO DOBITI BORE OD SMIJEHA

Jeste li zapravo čuli za Zebil? Planinsko selo Zebil? Zebil na Bilskom jezeru? Ne? Niste čuli? Čudnovato — nitko koga pitaš, nije čuo za Zebil! Da, Zebil na Bilskom jezeru ne spada u ona mjesta za koja su čuli samo oni ljudi koje nitko ne pita? Ne bih se čudio. Ima toga.

Ako, dakle, niste čuli za Zebil na Bilskom jezeru, niste mogli čuti, naravno, ni za dječji dom u Zebilu na Bilskom jezeru, poznati ferijalni dom za djevojčice. Šteta. Ali ne smeta. Dječji domovi nalikuju jedan drugome kao jaje jajetu; tko zna jedan, zna ih sve. A tko kraj njih prolazi mogao bi pomisliti da su to goleme košnice. Bruji od smijeha, vike, šaputanja i hihotanja. Takvi su ferijalni domovi košnice dječje sreće i veselja. I koliko god da ih ima, ipak ih nikada neće biti dovoljno.

Doduše, navečer, sjeo bi ponekad sivi patuljak — tuga za domom — na krevete u spavaonici, izvadio svoju sivu

5

računsku bilježnicu i sivu olovku iz džepa i ozbiljna lica zbrajao dječje suze naokolo, one isplakane i one neispla- kane.

Ali bi ujutro, zar nisi primijetio, nestao! Tada opet zveckaju šalice za mlijeko, opet ustašca brbljaju kao za okladu. Zatim čopor ludih za kupanjem juri u hladno, ze­leno jezero, praćaka se, vrišti, kliče, kukuriče, pliva ili se barem pravi da pliva.

Tako je i u Zebilu na Bilskom jezeru, gdje počinje priča koju vam želim ispričati. Prilično zapletena priča. I vi ćete ponekad morati vraški pripaziti kako biste sve točno i potpuno razumjeli. Na početku, doduše, sve se odigrava sasvim prirodno. Zapliće se tek u kasnijim po­glavljima. Postaje zapleteno i napeto.

Za sada se sve one kupaju u jezeru, a najobjesnija je, kao i uvijek, devetogodišnja djevojčica kovrčave kose na glavi punoj dosjetaka imenom Lujza,Lujza Palfi. Iz Beča.

Tada iz kuće odjekne udarac o gong. Još jedan, pa i treći. Djeca i odgojiteljice, što se još kupaju, penju se na obalu.

— Gong važi za sve! — viče gospođica Ulrika. — Čak i za Lujzu!

— Evo me! — viče Lujza. — Pa nisam brzi vlak! — I onda zaista dolazi.

Gospođica Ulrika tjera svoje u punom broju brbljavo stado u staju, ah ne, u kuću. Ručak je točno u dvanaest sati. A onda se znatiželjno iščekuje popodne. Zašto?

Popodne se očekuje dvadeset »novih«. Dvadeset malih djevojčica iz južne Njemačke. Hoće li biti među njima

6

nekoliko nalickanih? Nekoliko blebetuša? Ili možda pra­starih od trinaest ili čak četrnaest godina? Hoće li doni­jeti zanimljivih igračaka? Nadajmo se da će među njima biti i velika gumena lopta! Trudina je probušena. A Bri- gita svoju ne da. Zaključala ju je u ormar. Čvrsto. Da joj se ništa ne dogodi. Ima i toga.

Dakle, popodne stoje Lujza, Truda, Brigita i druga djeca na velikim, širom otvorenim željeznim vratima i napeto očekuju autobus koji će s najbliže stanice dovesti »nove«. Ako je vlak stigao na vrijeme, morale bi zapra­vo već ...

Tada zatrubi! Dolaze! Autobus se kotrlja putem, opre­zno kreće prema ulazu i zaustavlja se. Vozač izlazi i mar­ljivo spušta iz kola jednu djevojčicu za drugom. I ne samo djevojčice, nego i kovčege i torbe i lutke i košare i papirnate vrećice i suknene pse i romobil i kišobrančiće i „termos-boce i kišne kabanice i smotane vunene pokri­vače i slikovnice i naprtnjače i herbarije i mreže za lep­tire, šarolik tovar.

Naposljetku se sa svojim prtljagom u okviru vrata pojavljuje dvadeseta djevojčica. Stvorenje ozbiljna izgle­da. Vozač spremno pruža ruke.

Malena odmahuje glavom tako da su joj se obje ple­tenice zanjihale. — Hvala, nije potrebno! — reče uljudno i odlučno, zatim mirno i sigurno stane na papučicu i siđe. Kad je sišla, zbunjeno se smiješeći, pogleda naokolo. Od­jednom razrogači oči. Pilji u Lujzu! Sad i Lujza raskolači oči. Preplašeno gleda »novoj« u lice!

7

Ostala djeca i gospođica Ulrika zbunjeno gledaju čas jednu, čas drugu. Vozač zabaci kapu na potiljak, počeše se po glavi i više mu ne uspijeva da zatvori usta. A zašto?

Lujza i »nova« nalikuju jedna drugoj tako da bi ih čo­vjek mogao zamijeniti! Jedna, doduše, ima duge uvojke a druga tvrdo spletene pletenice — ali to je doista i jedina razlika!

Tada se Lujza okrene i potrči u vrt kao da za njom jure lavovi i tigrovi.

8

— Lujza! — dozivala je gospođica Ulrika. — Lujza!— Onda je slegnula ramenima i istom tada povela dva­deset novodošlih u kuću. Posljednja, oklijevajući i bes­krajno začuđena koračala je djevojčica s pletenicama.

Gospođa Mutezijus, upraviteljica dječjeg doma, sjedi u svom uredu i savjetuje se sa starom, odlučnom kuhari­com o jelovniku za naredne dane.

Začuje se kucanje. Ulazi gospođica Ulrika i javlja da su »nove« stigle zdrave, vesele i u punom broju.

— Drago mi je. Hvala lijepo!— I ima još nešto .,.— Da? — Prezaposlena upraviteljica brzo podigne

pogled.— Radi se o Lujzi Palfi — počinje gospođica Ulrika

ne bez ustezanja. — Ona čeka pred vratima ...— Neka uđe to derište! — Gospođa se Mutezijus mo­

rala nasmiješiti. — Ta što je opet uradila?— Ovoga puta ništa — reče odgojiteljica. — Samo ...

— Oprezno otvori vrata i zove: — Ulazite, vas dvije! Ne bojte se!

U sobu ulaze dvije djevojčice. Staju podalje jedna od druge.

— Baš se svašta događa na ovom svijetu! — promr- mljala je kuharica.

Dok je upraviteljica zapanjeno promatrala djecu, go­spođica Ulrika je rekla: — Ova nova se zove Lota Kemer i iz Mtinchena (Minhena) je.

— Jeste li vas dvije u rodu?

9

Dvije su djevojčice nezamjetno ali odlučno odmahnule glavama.

— Do danas se još nisu uopće vidjele! — primijeti gospođica Ulrika. — Čudnovato, zar ne?

— Što je tu čudnovato? — upita kuharica. — Kako su se mogle vidjeti? Pa jedna je iz Miinchena a druga iz Beča.

Upraviteljica reče prijazno: — Dvije djevojčice koje toliko nalikuju jedna drugoj sigurno će postati dobre pri­jateljice. Što ste se tako ukočile? Hajde, djeco, rukujte se!

— Ne! — uzviknu Lujza i prekriži ruke iz leđa.Upraviteljica slegne ramenima, malo razmisli i na­

posljetku reče: — Možete ići.Lujza potrči k vratima, naglo ih otvori i izjuri van.

Lota se pokloni i polako pođe iz sobe.— Samo još jedan trenutak, Lotice — reče upravi­

teljica. Otvori neku veliku knjigu. — Mogu odmah upi­sati tvoje ime, datum i mjesto rođenja. I kako se zovu tvoji roditelji.

— Imam još samo mamu — prošapta Lota.Upraviteljica uroni pero u tintamicu. — Dakle, prvo,

dan tvog rođenja!

Lota je prošla hodnikom, popela se uza stepenice, otvorila vrata i ušla u sobu s ormarima. Njezina odjeća još nije bila izvađena iz kovčega. Počinje stavljati svoje haljine, košulje, pregače i čarape u ormar. Kroz otvoreni prozor dopire udaljeni dječji smijeh.

Lota u ruci drži fotografiju neke mlade žene. Nježno gleda sliku i zatim je pažljivo skriva pod pregaču. Kad

10

je htjela zatvoriti ormar, pogled joj padne na ogledalo s unutrašnje strane vrata. Promatrala se ozbiljno i ispiti­vački, kao da se prvi put vidi. Zatim iznenada odlučno zabaci pletenice unatrag i zagladi kosu tako da joj je ču­perak nalikovao onom Lujzinom.

Negdje su tresnula vrata. Brzo, kao da je zatečena na djelu, Lota spusti ruke.

Lujza sjedi sa svojini prijateljicama na zidanoj ogradi vrta, a iznad nosa joj se urezala duboka bora.

— Ja to sebi ne bih dozvolila — rekla je Truda, nje­zina školska drugarica iz Beča. — Tako drsko doći ovamo s tvojim licem!

— Pa što da radim? — upita Lujza srdito.— Izgrebi joj ga! — predloži Monika.— Najbolje će biti da joj odgrižeš nos! — savjetovala

je Kristina. — Tako ćeš se jednim udarcem riješiti te gnjavaže! — Pri tom je mirno mlatarala nogama.

— Tako čovjeku pokvariti praznike! — gunđala je Lujza istinski ogorčena.

— Pa nije ona za to kriva — objašnjavala je bucma­sta Štefica. — Kad bi sad došao netko i izgledao kao ja ...

Truda se nasmijala. — Pa ti valjda ni sama ne vjeru­ješ da bi netko drugi bio toliko glup da trčkara okolo s tvojom glavom!

Štefica se stala duriti. Ostale su se smijale. Čak se i Lujzino lice razvuklo.

Tada je odjeknuo gong.— Hranjenje zvijeri! — kliknula je Kristina. I dje­

vojčice poskaču sa zida.

11

Upraviteljica reče u blagovaonici gospođici Ulriki: — Stavit ćemo naše male dvojnice da sjede jedna do druge. Možda će pomoći radikalno liječenje!

Djeca su uz galamu pritjecala u dvoranu. Stolice se pomiču. Dežurne djevojčice donose na stolove zdjele iz kojih se puši. Druge stavljaju jelo u tanjure što im ih pružaju.

Gospođica Ulrika stane iza Lujze i Trude, potapše Trudu po ramenu i reče: — Ti ćes sjesti kraj Hilde.

Truda se okrenu i htjede nešto odgovoriti. — Ali...— Bez prigovora, jasno?Truda slegne ramenima, ustane i dureći se pređe na

drugo mjesto.Žlice zveckaju. Mjesto kraj Lujze je prazno. Čudno je

kako mnogo pogleda može privući jedno prazno mjesto.A onda se, kao na zapovijed, svi pogledi okrenu vra­

tima. Ušla je Lota.— Napokon si stigla — kaže gospođica Ulrika. —

Dođi da ti pokažem tvoje mjesto. — Povede mirnu, ozbilj­nu djevojčicu s pletenicama do stola. Lujza ne diže po­gled, već samo ljutito guta juhu. Lota poslušno sjeda po­kraj nje i uzima žlicu, premda ju je nešto steglo u grlu.

Ostale male djevojčice zanesene pogledavaju u čud­novat par. Tele s dvije ili tri glave ne bi moglo biti zani­mljivije. Debela, bucmasta Štefica razjapila je usta od nestrpljenja.

Lujza više ne može da se suzdržava. A više i ne želi. Svom snagom udara ispod stola nogom Lotu u cjevanicu!

Lota se trza od bola i čvrsto stišće usnice.

12

Za stolom odgojiteljica Gerda kaže mašući glavom: — Upravo neshvatljivo! Dvije sasvim tuđe djevojčice i takva sličnost!

Gospođica Ulrika primijeti zamišljeno: — Možda su astrološki blizanci?

— Što je to sad opet? — pita gospođica Gerda. — Astrološki blizanci?

— Kažu da ima ljudi koji posve nalikuju jedan dru­gome, a da nisu nimalo u rodu. Ali su rođeni u istom djeliću iste sekunde!

Gospođica Gerda promrmlja: — Ah!Upraviteljica kinine glavom. — Jednom sam čitala o

nekom londonskom krojaču muških odijela koji je pot­puno nalikovao engleskom kralju Edvardu VII. Sličnost je bila tolika da ih je čovjek mogao zamijeniti. Pogotovo što je i krojač nosio istu šiljastu bradicu. Kralj je tog čovjeka pozvao u dvor i dugo s njim razgovarao.

— I jesu li se zaista obojica rodila iste sekunde?— Da. Slučajno se to moglo točno utvrditi.— I što je bilo dalje? — pitala je Gerda nestrpljivo.— Krojač je po kraljevoj želji morao obrijati šiljastu

bradicu!Dok su se ostale smijale, upraviteljica je zamišljeno

promatrala stol za kojim su sjedile dvije djevojčice. Za­tim je rekla: — Lota Kerner će dobiti krevet kraj Lujze Palfi! Morat će se naviknuti jedna na drugu.

Noć je. Sva djeca spavaju. Osim dvoje.To dvoje je jedno drugom okrenulo leđa, prave se da

čvrsto spavaju, ali leže otvorenih očiju i ukočeno gledaju preda se.

13

Lujza srdito gleda srebrni srp što ga je na njezinom krevetu naslikao mjesec. Najednom naćuli uši. Čula je tihi, grčevito suzdržani plač.

Lota je rukama zatvorila usta. Što joj je majka rekla na oproštaju: »Toliko se radujem što ćeš provesti neko­liko tjedana s mnogo vesele djece! Ti si preozbiljna za svoje godine, Lotice! Previše ozbiljna! Znam da nisi tome kriva. Kriva sam ja i moj posao. Premalo sam kod kuće. Kada dođem kući, umorna sam. A ti se u međuvremenu ne igraš kao druga djeca, nego pereš, kuhaš, postavljaš stol. Molim te, vrati se s tisuću bora od smijeha, mala moja domaćice!« A sada ona leži tu pokraj jedne zle djevojčice koja je mrzi zato što joj je slična. Tiho uz­dahne. Ta zar da ovdje čovjek dobije bore od smijeha! Lota zajeca.

Odjednom ju je jedna mala tuđa ruka nespretno po- milovala po kosi! Lotica se ukočila od straha. Od straha? Lujzina je ruka dalje plašljivo miluje.

Gleda mjesec kroz veliki prozor spavaonice i nemalo se čudi. Tu leže dvije djevojčice jedna pokraj druge, ne usuđuju se pogledati, a jedna koja je malo prije plakala, sad sasvim polako svojom rukom traži ruku druge koja je miluje.

— Pa dobro! — pomisli stari srebrni mjesec. — Sad mogu mirno zaći! — I tako i učini.

14

Drugo poglavlje

0 RAZLICI IZMEĐU PRIMIRJA I MIRA • UMIVAONICA KAO FRIZERSKI SALON • DVOSTRUKA LOTICA — TRUDA DO- BIJA SAMAR • SEOSKI FOTOGRAF I ŠUMAREVA ŽENA • MOJA MAMA, NAŠA MAMA — ČAK JE I ODGOJITELJICA

NEŠTO NASLUTILA

Da li je primirje između dvije djevojčice bilo nešto vrijedno i trajno iako je bilo zaključeno bez pregovora i riječi? Mogao bih u to povjerovati. Ali je put od primirja do mira dugačak. I kod djece. Ili?

Nisu se usudile pogledati jedna drugu kad su se idu­ćeg jutra probudile, kad su zatim u svojim dugim bijelim spavaćicama pojurile u umivaonicu, kad su se, ormar do ormara, odijevale, kad su sjedeći na stolici uz stolicu do- ručkovale mlijeko, a ni onda kad su jedna do druge pje­vajući pjesme trčale uz jezero i poslije s odgojiteljicama plesale kola i plele vijence od cvijeća. Samo jednom su se ukrstili njihovi hitri pogledi, da bi odmah zatim pre­plašeno kliznuli jedan od drugoga.

Odgojiteljica Ulrika sjedi sada na livadi i čita divni roman u kojem se na svakoj stranici govori o ljubavi. Po­nekad spušta knjigu i sanjarski misli na gospodina Ra-

15

demahera diplomiranog inženjera podstanara kod nje­zine tetke: zove se Rudolf. Ah, Rudolf!

Za to se vrijeme Lujza loptala sa svojim prijateljica­ma. Ali kao da je pomalo odsutna. Cesto se osvrće kao da nekoga traži a ne može ga naći.

Truda je pita: — Pa kad ćeš već jednom onoj novoj odgristi nos, hm?

— Ne budi toliko glupa! — kaže Lujza.Kristina je iznenađeno pogleda. —Gle, gle! Mislim da

se ljutiš na nju?— Pa ne mogu, valjda, svakom na kog se ljutim od­

gristi nos — hladno objašnjava Lujza. A onda dodaje: — Osim toga ja se uopće i ne ljutim na nju.

— Ali jučer si se ljutila! — ustrajno će Štefica.— I još kako! — dopunila je Momka. — Za večerom

si je ispod stola tako zviznula po cjevanici samo što nije zaurlala!

— Baš tako — potvrđuje Truda s očitim zadovolj­stvom!

Lujza se nakostriješi. — Ako odmah ne prestanete — vikne ljutito — i vi ćete dobiti po cjevanici! — Na to se okrene i odjuri.

— Ona ne zna što hoće — primijeti Kristina i slegne ramenima.

Lota sjedi s vjenčićem cvijeća na pletenicama sama na livadi, zaposlena pletenjem još jednog vijenca. Tada preko njene pregače padne sjenka. Ona diže pogled.

Isprd nje stoji Lujza i premješta se zbunjeno i ne­odlučno s noge na nogu.

16

Lota pokuša da se osmjehne. Jedva se to može primi­jetiti. Zapravo, samo s povećalom.

Lujza s olakšanjem uzvraća osmijeh.Lota pruži vijenac, što ga je upravo isplela, i plašljivo

pita: — Hoćeš li ga?Lujza se spušta na koljena i kaže: — Da, ali samo ako

mi ga ti staviš na glavu!Lota joj namjesti vijenac među uvojke. Zatim kimne

glavom i doda: — Lijepo!Sada sjede, dakle, obje slične djevojčice jedna pokraj

druge na livadi, same samcate, šute i oprezno se smiješe.Zatim Lujza teško uzdahne i upita: — Ljutiš li se

još na mene?Lota odmahne glavom.Lujza pogleda u zemlju i istisne: — Dogodilo se tako

iznenada! Autobus! Pa onda ti! Strašno!Lota klimne glavom. — Strašno — ponavlja.Lujza se naginje naprijed. — Zapravo je sve to stra­

šno zanimljivo, zar ne?Lota začuđeno pogleda u njezine nestašne blistave

oči. — Zanimljivo? — Onda tiho upita: — Imaš li braće i sestara?

— Nemam!— Ni ja — reče Lota.

Obje su se ušuljale u umivaonicu i stale pred velikim ogledalom. Lota silnom revnošću češlja Lujzine uvojke češljem i četkom.

Lujza viče: — Jao! — i — Oh!

2 Blizanke 17

— Ta smiri se već jednom — psuje Lota tobože strogo. — Kad ti mama plete pletenice, ne vičeš!

— Pa ja nemam mamu! — promrmlja Lujza. — Zato, jao, pa zato sam tako bučno dijete, kaže moj otac!

— Zar ti nikad ne ispraši tur? — živo se raspituje Lota dok joj počinje upletati pletenice.

— Ma kakvi! Previše me voli da bi to učinio!— Pa to nema s tim nikakve veze! — primijeti Lota

vrlo mudro ...— A osim toga puna mu je glava!— Pa dosta mu je samo jedna slobodna ruka! —

Obje su se nasmijale.Lujzine su pletenice već

gotove i sad djeca ushiće­nim očima gledaju u ogle­dalo. Lica im blistaju kao novogodišnja drvca. Dvije potpuno jednake djevojčice gledaju u ogledalo! Dvije potpuno jednake djevojčice gledaju iz ogledala!

— Kao dvije sestre! — oduševljeno šapće Lota.

Odjekuje gong za ručak.— To će biti šala! —

uzvikuje Lujza. — Hajde!— Istrčale su iz umivaoni­ce. I drže se za ruke.

Druga djeca već odavno sjede. Samo su još Lujzina i Lotina stolica prazne.

Tada se otvaraju vrata, i pojavi se Lota. Sjede, bez oklijevanja, na Lujzinu stolicu.

— Hej, ti! — opominje je Monika. — To je Lujzino mjesto! Sjeti se svoje cjevanice!

Djevojčica je samo slegnula ramenima i počela jesti. Opet se otvaraju vrata, i— pa, sto mu gromova! — Lota glavom još jednom ulazi! Ne trepnuvši okom prilazi po­sljednjem praznom mjestu i sjeda.

Ostale djevojčice za stolom šire usta i nosove. Zatim i djevojčice za drugim stolovima počinju gledati ovamo. Ustaju i guraju se oko obje Lote.

Napetost je popustila kad su se njih dvije stale smi­jati. Nije protekla ni minuta, a dvoranom je već odjeki­vao iz mnogih grla dječji smijeh.

Upraviteljica je nabrala čelo: — Kakva je to buka?Ustaje i korača kraljevski strijeljajući prijekornim

pogledima to mahnito veselje. Ali kad je ugledala dvije djevojčice u pletenicama, njen se bijes istopio poput snijega na suncu. Odobrovoljena upita: — Dakle, koja je od vas sad Lnjza Palfi, a koja Lota Kerner?

— To nećemo odati! — kaže jedna Lota žmirkajući, i opet se razlegne vedri smijeh.

— Za ime svijeta! — uzvikuje upraviteljica hineći očajanje. — Pa što ćemo sada?

— Možda netko ipak može pogoditi? — zadovoljno predlaže druga Lota.

Štefica je stala mahati rukom kroz zrak. Kao neka djevojčica koja bi htjela recitirati neku pjesmu. — Ja znam nešto — uzvikuje. — Truda ide s Lujzom u isti raz­red! Truda mora pogoditi!

19

Truda se oklijevajući probija u prvi red, ispitivački zagleda čas jednu čas drugu Lotu i bespomoćno odma­huje glavom. No tada joj licem preleti obješenjački osmi­jeh. Jako potegnu bližu Lotu za pletenicu — i u slijedećem je trenutku pljusnula pljuska!

Držeći se za obraz Truda je oduševljeno uzviknula: — Ovo je Lujza! — (Time je opće veselje dostiglo vr­hunac.)

Lujza i Lota dobile su odobrenje da pođu u selo. »Dvostruku Lotu« valja svakako ovjekovječiti na slici. Da fotografije pošalju kući. Što će se ljudi čuditi!

Fotograf, neki gospodin Ajpeldauer, nakon prvog iz­nenađenja, obavio je posao. Napravio je šest različitih snimaka. Fotografije će biti gotove za deset dana.

Kad su djevojčice otišle, rekao je svojoj ženi: — Znaš, možda ću na kraju poslati nekoliko dobrih sni­maka kojem ilustriranom časopisu ili magazinu. Njih ponekad zanimaju takve slike.

Vani, pred njegovom radnjom, Lujza je rasplela svoje pletenice, jer se s tom frizurom nije dobro osje­ćala. I kad je opet mogla

20

zatresti svojim uvojcima, vratila se i njezina ćud. Pozvala je Lotu na čašu limunade. Lota se usprotivila. Lujza je energično rekla: — Moraš poći sa mnom! Moj mi je tata prekjučer poslao novi džeparac. Idemo!

Odšetale su, dakle, do šumarije, sjele u vrt, pile li­munadu i čavrljale. Ta ima toliko toga da se ispriča, da se pita i odgovori, kad se sprijatelje dvije djevojčice!

Kokoši trčkaraju kljucajući i kokodačući tamo-amo između gostioničkih stolova. Neki stari lovački pas nju­ška obje gošće i slaže se s njihovim prisustvom.

— Je li tvoj otac već odavna mrtav? — pita Lujza.— Ne znam — kaže Lota. — Mama o njemu nikada

ne govori — a ja ne želim pitati.Lujza klimne glavom. — Ja se više uopće ne mogu

sjetiti svoje mame. Nekad je na očevom klaviru stajala njezina velika slika. Jednom je naišao kad sam je gle­dala. Idućeg dana je nestala. Vjerojatno ju je zaključao u pisaći stol.

Kokoši kokodaču. Lovački pas drijema. Jedna dje­vojčica bez oca i jedna djevojčica bez majke piju limu­nadu.

— I ti imaš devet godina? — pita Lujza.— Da. — Lota kinine glavom. — Četrnaestog listo­

pada imat ću deset.Lujza se uspravila kao svijeća. — Četrnaestog listo­

pada?— Četrnaestog listopada.Lujza se nagnula naprijed i šapnula: — I ja!Lota se ukočila kao lutka.Iza kuće je kukurijekao pijetao. Lovački je pas po­

kušao ščepati pčelu koja je zujala u njegovoj blizini.

21

Kroz otvoren kuhinjski prozor čulo se pjevanje šumareve žene.

Oboje djece gleda jedno drugo u oči kao da su hipno­tizirana. Lota teško guta i pita, promuklo od uzbuđenja: — A — GDJE si rođena?

Lujza odgovara tiho i oklijevajući, kao da se boji: — U Linču na Dunavu!

Lota jezikom prijeđe preko suhih usana. — Ja TA­KOĐER!

U vrtu vlada potpuna tišina. Samo se krošnje drveća njišu. Možda ih je sudbina, koja je upravo lebdjela iznad vrta, dotaknula svojim krilima?

Lota polako govori: — Imam jednu sliku svoje ... svoje mame u ormaru.

Lujza skoči. — Pokaži mi je! — Povuče Lotu sa stolice i iz vrta.

— Gle ti njih! — netko Ijutito vikne. — Kakva je to nova moda? — Bila je to šumareva žena. — Piti limu­nadu, a ne platiti?

Lujza se preplašeno trgla. Drhtavim je prstima pre­kopala svoju malu novčarku, gurnula ženi u ruku više puta presavijenu novčanicu i trkom se vratila Loti.

— Evo vam ostatak! — vikala je žena. Ali djeca je nisu čula. Trčale su kao da se radi o životu.

— Što li su samo ove dvije male guske skrivile? — gunđala je žena. Zatim je ušla u kuću. Stari je lovački pas kaskao za njom.

Lota je u dječjem domu užurbano prekapala po svom ormaru. Ispred gomile rublja izvuče fotografiju i pruži je ustreptaloj Lujzi.

22

Lujza je plaho i tjeskobno pogledala sliku. Onda joj se pogled ozario. Njezine su oči upijale ženino lice.

Lotino je lice puno iščekivanja upravljeno u Lujzino.Lujza, iscrpena od tolike sreće, spustila je sliku i

blaženo kimnula glavom. Onda ju je snažno stisnula na grudi i prošaptala: — Moja mama!

Lota ju je zagrlila: — NAŠA mama! — Dvije su se male djevojčice stisnule jedna uz drugu. Iza tajne koja im se upravo otkrila, čekale su nove zagonetke, druge tajne.

Kućom je odjeknuo gong. Djeca su uz smijeh i galamu sjurila niza stepenice. Lujza je htjela sliku staviti natrag u ormar. Lota je rekla: — Poklanjam ti je!

Gospođica Ulrika stoji u uredu pred učiteljičinim pi­saćim stolom, a na oba obraza su joj se od uzbuđenja pojavile kao rak crvene okrugle mrlje.

— Ja to ne mogu zadržati za sebe! — uskliknula je.— Moram vam se povjeriti! Kad bih samo znala što da radimo!

— No, no — rekla je upraviteljica — što vas to tišti, draga moja?

— Uopće nisu astrološki blizanci!— Tko to? — upitala je upraviteljica smješkajući se.

— Engleski kralj i krojač?— Ne! Lujza Palfi i Lota Kerner! Pogledala sam u

prijemnu knjigu! One su obje rođene istog dana u Linču! To ne može biti slučaj!

— Vjerojatno i nije slučaj, draga moja. I ja sam već o tome malo razmišljala.

23

— Dakle, vi znate? — upitala je gospođica Ulrika hvatajući zrak.

— Naravno! Kad sam Loticu, nakon što je stigla, pi­tala za podatke i upisala ih u knjigu, uporedila sam ih s Lujzinim danom i mjestom rođenja. Bili su nekako slični. Zar ne?

— Da, da. I što sada?— Ništa.— Ništa?— Ništa! A ako ne budete držali jezik za zubima,

odsjeći ću vam uši, draga moja.— A l i . . .— Nikakvo ali! Djeca ništa ne slute. Neki dan su se

slikala i sličice će poslati kući. Ako se konci tako raz­mrse, dobro! Ipak ćemo se vi i ja čuvati igranja sudbine. Hvala vam na uviđavnosti, draga moja. A sada, molim vas, pošaljite mi kuharicu.

Izraz lica gospođice Ulrike nije bio jako duhovit, kad je izlazila iz ureda. Uostalom to bi u nje bilo nešto posve novo.

Treće poglavlje

OTKRIVAJU SE NOVI KONTINENTI • ZAGONETKA NAD ZAGONETKOM • PREPOLOVLJENO IME • JEDNA OZBILJ­NA FOTOGRAFIJA I JEDNO VESELO PISMO • ŠTEFIČINI SE RODITELJI RASTAJU • SMIJU LI SE DJECA PREPOLO­

VITI?

Vrijeme prolazi. Ono i ne zna ništa bolje.Jesu li dvije male djevojčice podigle svoje fotografije

kod fotografa u selu? Još odavno! Je li ih gospođica Ulrika znatiželjno pitala da li su fotografije poslale kućama? Još odavno! Jesu li Lujza i Lota kimnule glavama i rekle »da«? Još odavno!

I isto tako odavno leže te iste fotografije poderane u same sitne komadiće na dnu zelenog Bilskog jezera kod Zebila. Djeca su lagala gospođici Urliki! Htjela su sačuvati svoju tajnu za sebe! Htjela su je udvoje sakriti i, možda, udvoje i otkriti! A tko se previše približi nji­hovim tajnama, bit će bezobzirno prevaren. Drugačije ne ide. Čak ni Loticu nije pekla savjest. A to znači mnogo.

Obje su se od nedavna prilijepile jedna uz drugu kao čičci. Truda, Štefica, Monika, Kristina i druge ponekad

25

su ljute na Lujzu, ljubomorne na Lotu. Što to pomaže? Baš ništa ne pomaže! Kamo su opet nestale?

U sobi su s ormarima. Lota vadi iz svog ormara dvije iste pregače, jednu daje sestri i kaže, dok drugu sebi pri- pasuje: — Pregače je mama kupila u robnoj kuć i . . .

— Aha — primjećuje Lujza — to je u ulici, kod ... kako se zovu vrata?

— 'Karlova vrata.-— Točno, kod Karlovih vrata!Svaka od njih već vrlo dobro poznaje životne navike,

školske drugarice, susjede, učiteljice i stan one druge. Ta za Lujzu je sve što je u vezi s majkom tako silno važno! A Lota se izjeda da sazna o ocu sve, baš sve, što sestra zna. Danima ne govore ni o čem drugom. Ćak i navečer satima šapću u svojim krevetima. Otkrivaju jedna drugoj jedan novi kontinent. Ono što je do tada obuhvaćalo njihovo dječje nebo, bilo je, kako se izne­nada pokazalo, samo polovica njihova svijeta!

A kada nisu zauzete sastavljanjem te dvije polovice, kako bi vidjele cjelinu, uzbuđuje ih jedna druga tema, muči ih jedna druga tajna: zašto roditelji ne žive više zajedno?

— Prvo su se, naravno, vjenčali — objašnjava Lujza po stoti put. — Onda su dobili dvije male djevojčice. I, kako se mama zove Lujzalota, jedno su dijete nazvali Lujza a drugo Lota. Pa to je ipak vrlo lijepo! Tada su se još sigurno voljeli, zar ne?

— Sigurno! — kaže Lota. — A onda su se zacijelo posvađali. I razišli se. A nas su prepolovili točno onako kao mamino ime ranije!

— Zapravo su nas morali upitati da li nas smiju prepoloviti!

26

— Pa tada još uopće nismo znale govoriti!Obje su se sestre bespomoćno nasmiješile. Zatim su

se uhvatile pod ruku i otišle u vrt.

Stigla je pošta. Svuda, u travi i na zidu i na vrtnim klupama sjede djevojčice i proučavaju pisma.

Lota u rukama drži fotografiju čovjeka od otprilike trideset i pet godina i nježnim pogledom promatra svog oca. Tako, dakle, izgleda! A oko srca postaje ti tako toplo kad imaš stvarnog, živog oca!

Lujza čita što joj on piše:

Moje drago, jedino dijete! — Kakav lažljivac! — kaže podižući pogled. — A sasvim točno zna da ima bli­zanke! ------- Zatim čita dalje: Zar si potpuno zaboravilakako izgleda tvoj kućedomaćin kad od njega bezuvjetno tražiš i to pod kraj praznika, njegovu fotografiju? Pa prvo sam ti htio poslati jednu sliku iz djetinjstva. Jednu gdje kao golo dijete ležim na krznu bijelog medvjeda! Ali ti pišeš da slika mora biti nova novcata! No, odmah sam otrčao do fotograja, iako zapravo uopće nemam vremena, i točno mu objasnim zašto mi /e slika tako hitno potrebna. Inače, rekao sam mu, moja me Lujza neće više prepoznati kad je dočekam na stanici! On je to srećom shvatio. I tako ćeš slike dobiti još na vrijeme. Nadam se da se odgojiteljicama u domu ne penješ na glavu kao svom ocu koji ti šalje tisuću pozdrava i jako čezne za tobom!

— Lijepo! — kaže Lota. — I veselo! A na slici ipak izgleda tako ozbiljan!

27

— Vjerojatno mu je bilo neugodno smijati se pred fotografom — nagađala je Lujza. — Pred drugim mu je ljudima lice uvijek ozbiljno. Ali kad smo sami, zna biti vrlo zabavan.

Lota je čvrsto stiskala sliku. — I zaista je smijem zadržati?

— Naravno — rekla je Lujza — zato sam i tražila da mi je pošalje.

Bucmasta Štefica sjedi na klupi, u ruci drži pismo i plače. Pri tom se nije čulo ni glasa. Suze su se nepre­kidno kotrljale niz okruglo, nepomično djetinje lice.

Tumarajući naiđe Truda, znatiželjno zastane, sjedne kraj nje i s očekivanjem pogleda Šteficu.

Naiđe Kristina i sjedne s druge strane.

28

Približile su se Lujza i Lota i stale. — Što ti je? — upitala je Lujza.

Štefica je i dalje plakala bez glasa. Najednom je obo­rila pogled i bezbojnim glasom rekla: — Moji se roditelji rastaju!

— Takav bezobrazluk! — uzviknula je Truda. — Prvo te pošalju na odmor, a onda učine tako nešto! Tebi iza leđa!

— Mislim da tata voli neku drugu ženu — jecala je Štefica.

Lujza i Lota su se brzo udaljile. To što su upravo čule, jako ih je dirnulo.

— Naš otac — pitala je Lota — ipak nema novu ženu?— Ne — odgovorila je Lujza. — Ja bih to znala.— Možda neku s kojom se nije oženio? — s oklije­

vanjem je pitala Lota.Lujza je odmahnula svojom kovrčavom glavom. —

Naravno da ima poznanika. I žena. Ali nijednoj ne kaže ti! — A što je s mamom? Ima li mama nekog — nekog dobrog prijatelja?

— Ne — pouzdano je rekla Lota. — Mama ima mene i svoj posao, i više ništa ne traži od života, tako kaže.

Lujza je pogledala sestru prilično bespomoćno. — Da, ali zašto su se onda rastali?

Lota razmisli. — Možda uopće nisu bili na sudu? Tako kao što to Štefičini roditelji hoće?

— Zašto je otac u Beču a mama u Miinchenu? — pitala je Lujza. — Zašto su nas prepolovili?

29

— Zašto nam nikada nisu ispričali — nastavila je Lota mudrovati — da uopće nismo jedinice, nego da smo zapravo blizanke? I zašto ti otac nije rekao da je mama živa?

— A tebi je mama prešutjela da tata živi! — Lujza se podbočila. — Imamo baš lijepe roditelje, zar ne? Čekaj samo, reći ćemo im već što mislimo o njima! Što će se čuditi!

— Pa, to ipak ne smijemo — plašljivo je primijetila Lota. — Ta mi smo samo djeca!

— Samo? — upitala je Lujza i zabacila glavu.

\

30

Četvrto poglavlje

PUNJENE PALAČINKE, KAKAV UŽAS! • TAJANSTVENE BI­LJEŽNICE • PUTOVI U ŠKOLU I POLJUBAC ZA LAKU NOC • KUJE SE ZAVJERA • VRTNA SVEČANOST KAO GENE­RALNI POKUS • OPROŠTAJ SA ZEBILOM NA BILSKOM JE­

ZERU

Praznici su se bližili kraju. U ormarima su se istopile hrpe čistog rublja. Žalost što će se uskoro morati napu­stiti dječji dom, i radost zbog povratka kući, ravnomjerno rastu.

Upraviteljica planira malu oproštajnu svečanost. Otac jedne djevojčice, vlasnik nekakve trgovačke kuće, poslao je veliki sanduk pun lampiona, papirnatih vije­naca i mnogih drugih stvari. Sada odgojiteljice i djeca vrijedno rade da valjano ukrase verandu i vrt. Vuku ljestve od drveta do drveta, vješaju šarene svjetiljke među lišće, vežu vijence s grane na granu i na jednom dugačkom stolu pripremaju tombolu. Druge ispisuju na malim papirićima brojeve srećaka. Prvi glavni zgoditak: par koturaljki s kugličnim ležaj evima.

— A gdje su zapravo uvojci i pletenice? — pita go­spođica Ulrika. (Tako u zadnje vrijeme zovu Lujzu i Lotu!)

31

— A, one! — prezirno primijeti Monika. — Bit će da opet negdje sjede u travi i drže se za ruke da ih vjetar ne razdvoji!

Blizanke nisu sjedile negdje u travi, nego u vrtu šu­marije. I ne drže se za ruke — za to nemaju ni malo vremena — pred njima leže školske bilježnice, u rukama drže olovke, i u ovom trenutku Lota diktira Lujzi koja marljivo piše: Mama najviše voli govedsku juhu s rezan­cima. Govedinu ćeš uzeti kod mesara Hubera. Četvrt kile lijepo tustih rebara.

Lujza diže glavu. — Mesar Huber, ulica Maksa-Ema- nuela, ugao ulice Princa Eugena — mrmljala je.

Lota je zadovoljno kimnula glavom. — Kuharica se nalazi u kuhinjskom ormaru, u najdonjem pretincu sa­svim lijevo. A u knjizi su svi recepti koje znam.

Lujza bilježi: — Kuharica ... kuhinjski ormar... najdonji pretinac... sasvim lijevo... — Zatim se na- laktila i primijetila: Užasno se bojim kuhanja! Ali ako prvih dana pođe naopako možda bih mogla reći da sam zaboravila za vrijeme praznika, zar ne?

Lota oklijevajući kimne glavom. — A osim toga mo­žeš mi odmah pisati, ako nešto ne bi bilo u redu. Ja ću svakog dana ići na poštu i pitati da li je što došlo!

— I ja — rekla je Lujza. — Samo često piši! I dobro jedi u »Imperijalu«! Tatu jako raduje kada mi prija!

— Glupo je da najviše voliš baš punjene palačinke! gunđala je Lotica. — No, tu sad ništa ne pomaže! Ali teleći odresci i gulaš bili bi mi miliji!

32

— Ako odmah prvoga dana pojedeš tri palačinke, ili četiri ili pet, možeš poslije kazati kako si ih se zasitila za cijeli život — predložila je Lujza.

— To može! — odgovorila je sestra, premda joj se već i od same pomisli na pet palačinki u želucu sve pre- okrenulo. Ali, sad je ionako sve svejedno.

Zatim su se obje ponovo nagnule nad svoje bilježnice i naizmjenično jedna od druge slušale imena drugarica, raspored mjesta u razredu, navike učiteljice i točan put u školu.

— Tebi je put u školu lakši nego meni — primijetila je Lujza. — Jednostavno ćeš reći Trudi da prvog dana dođe po tebe! Ona to ponekad čini. A ti ćeš samo trčka­rati pokraj nje i pamtiti uglove ulica i ostale tričarije!

3 Blizanke 33

Lota je kimnula glavom. Odjednom se trgnula. — Ovo ti još nisam rekla: nemoj zaboraviti poljubiti mamu kad te stavi u krevet!

Lujza je gledala preda se. — To ne treba zapisivati. To sigurno neću zaboraviti!

Primjećujete li što se sprema? Blizanke još uvijek ne kane reći roditeljima da sve znaju. One ne žele oca i majku prisiliti da donose odluke. Slute da na to ne­maju prava. A boje se i da bi odluke roditelja mogle smjesta i zauvijek uništiti novu sreću sestara. Ali ono drugo pogotovo nisu mogle učiniti: vratiti se odakle su i došle kao da se ništa nije dogodilo! Živjeti i dalje u polovici koju su im dodijelili roditelji a da ih nisu ni pitali! Ne! Kratko i jasno, kuje se zavjera! Čežnjom i željom za pustolovinama izazvani fantastični plan izgle­da ovako: njih će dvije zamijeniti odjeću, frizure, kov­čege, pregače i način života! Lujza će se s urednim pletenicama (i inače će se truditi da bude dobra), kao da je Lota, »vratiti« majci koju poznaje jedino s foto­grafije! A Lota će s raspletenom kosom, vesela i živahna, koliko to ona može, otputovati ocu u Beč!

Pripreme za buduće pustolovine bile su temeljite. Bilježnice su prepune bilježaka. Dopisivat će se putem »poste restanta«, kad bude nužno ili kad se dogodi nešto važno i nepredviđeno.

Možda će njihovoj zajedničkoj pažnji naposljetku uspjeti odgonetnuti zašto njihovi roditelji žive odvojeno? I možda će jednog lijepog, jednog prekrasnog dana za­jedno i s oba roditelja... ali na to se jedva usuđuju i pomisliti, a kamoli da o tome govore.

34

Vrtna svečanost uveče uoči odlaska zamišljena je kao kakav generalni pokus. Lota je došla kao kovrčava, ži­vahna Lujza. Lujza se pojavila kao valjana Lota, s ple­tenicama. Obje odlično igraju svoje uloge. Nitko ništa ne primjećuje! Čak ni Truda, Lujzina školska drugarica iz Beča! I jednu i drugu je silno zabavljalo da onu drugu glasno zove vlastitim, poklonjenim imenom. Lota se od obijesti prevrtala preko glave. A Lujza se pravila tihom i mirnom kao da ne bi mogla ni mrava zgaziti.

Lampioni su blještali u drveću. Vijenci su se njihali na večernjem vjetru. Svečanost i praznici bližili su se kraju. Na tomboli se dijele zgodici. Štefica, jadno siroče, dobila je prvu nagradu, koturaljke s kugličnim ležaje- vima. (Bolje je i slaba utjeha, nego nikakva!)

Sestre su napokon zaspale, vjerne svojim ulogama, u zamijenjenim krevetima i od uzbuđenja sanjale strahote. Lotu je, na primjer, u Beču na stanici dočekala jedna fotografija oca u prirodnoj veličini, a kraj nje je stajao hotelski kuhar s bijelom kapom i kolicima punim punje­nih palačinki koje su se pušile — brrr!

Drugog jutra, vrlo rano, stigla su u željezničku sta­nicu Egern kod Zebila na Bilskom jezeru dva vlaka iz suprotnih pravaca. Deseci su se malih djevojčica bučno penjali u vagone. Lota se jako nagnula kroz prozor. S jednog prozora drugog vlaka mahala je Lujza. Osmje­sima su se hrabrile. Srca su im lupala. Uzbuđenje je raslo. Da sada lokomotive nisu zašištale i pustile paru — djevojčice bi možda u posljednjem trenutku ipak ...

35

Ali ne, red vožnje je imao riječ. Šef je stanice digao svoj znak. Vlakovi su istovremeno krenuli. Dječje su ruke mahale.

Lota je otputovala kao Lujza u Beč.A Lujza kao Lota u Miinchen.

Peto poglavlje

DIJETE NA KOVČEGU • USAMLJENI STRIČEVI U »IMPERI- JALU« • 0 PEPERLU I NEPOGREŠIVOM INSTINKTU ŽIVO­TINJA • »LUJZA« PITA DA LI SE U OPERI SMIJE DOMAHI- VATI • RAČUNSKA GREŠKA U KNJIZI DOMAĆINSTVA • SHIRLEY TEMPLE NIJE SMJELA GLEDATI SVOJE VLASTI­TE FILMOVE • SLOŽENI DUŠEVNI ŽIVOT GOSPODINA DI­

RIGENTA PALFIJA

Miinchen. Glavni kolodvor, peron broj 16. Lokomo­tiva mirno stoji, hvata zrak. U rijeci putnika stvaraju se otoci onih koji su se opet sreli. Male djevojčice grle svoje roditelje koji blistaju. Ta, od sretnog, ganutog i ispraznog brbljanja zaboravili su da su tek na kolodvoru i da još uopće nisu kod kuće.

Postepeno je peron ipak opustio.Na kraju je ostalo samo još jedno jedino dijete, di­

jete s pletenicama i vrpcom. Do jučer je nosila uvojke. Do jučer se zvala Lujza Palfi.

Mala je djevojčica naposljetku sjela na kovčeg i čvrsto stisnula zube. Na stanici nepoznatoga grada čekati svoju majku koju poznaješ samo s fotografije i koja ne dolazi — to nije šala!

37

Gospođa Lujzelota Palfi, rođena Kemer, koja se već šest i po godina (od rastave) opet zove Lujzelota Ker- ner, zadržala se u izdavačkom poduzeću »Minhenske ilustrirane novine«, gdje radi kao urednik fotografije, zbog upravo pristiglog materijala za aktuelne strane.

Napokon je uhvatila taksi. Napokon se izborila za peronsku kartu. Napokon je nakon ustrajnog trčanja sti­gla na peron broj 16.

Peron je bio prazan.Nije! Sasvim, sasvim na kraju sjedilo je neko dijete

na kovčegu! Mlada je žena jumuia poput vatrogasca niz peron!

Maloj djevojčici, što je sjedila na kovčegu, zadrhtala su koljena. Neki neslućeni osjećaj stegao je djetinje srce. Pa ova mlada žena koja šija od sreće, ova stvarna, živahna, živa žena je njezina majka!

— Mamice!Lujza je potrčala ženi u susret i bacila joj se, raširivši

ruke, oko vrata.— Mala moja domaćice — šaputala je mlada žena

dok su joj suze tekle. — Napokon, napokon si opet uz mene!

Mala su dječja usta ljubila njezino meko lice, njezine nježne oči, njene usne, njenu kosu, njen ljupki šeširić. Da, i šeširić!

U restoranu i u kuhinji hotela »Imperijal« u Beču vladalo je blagonaklono uzbuđenje. Ljubimica stalnih gostiju i namještenika, kći dirigenta opere Palfija, opet je tu!

38

Lota, oprostite, Lujza sjedi, kao što su svi navikli, na svojoj staroj stolici s dva visoka jastuka i jede, pre- zirući smrt, punjene palačinke.

Stalni gosti prilaze jedan za drugim stolu, miluju uvojke male djevojčice, nježno je tapšu po ramenima, pitaju kako joj se sviđalo u ferijalnom domu, kažu da je kod tate ipak najljepše, stavljaju na stol razne po­klone: slatkiše, čokoladu, praline, drvene boje, da, jedan je iz džepa izvadio čak neki mali starinski pribor za šivenje i zbunjeno rekao da je to još od njegove pokojne bake — zatim kimanjem pozdravljaju dirigenta i vra­ćaju se svojim stolovima. Danas će im napokon jelo opet dobro prijati, tim usamljenim stričevima!

Najbolje prija, dakako, samom gospodinu dirigentu. Njemu, koji se toliko ponosio na to da »prave umjetni­čke prirode« moraju biti usamljene i koji je svoj bivši brak smatrao pogrešnim korakom k malograđanštini, njemu je danas bilo jako »neumjetnički« toplo i prijat­no oko srca. A kad ga je kći bojažljivo se smješkajući uhvatila za ruku, kao da se boji da bi otac mogao neka­mo pobjeći, tada mu je uistinu, premda je jeo meso a ni u kom slučaju valjuške, nešto zapelo u grlu!

Ah, evo opet dolazi konobar Franc umiljavajući se s još jednom palačinkom!

Lota odmahnuje uvojcima. — Ne mogu više, gospo­dine Franc!

— Ali Lujzice! — predbacuje joj konobar. — Pa to je tek peta!

Nakon što je Franc malo zabrinuto zajedno s petom palačinkom odjedrio natrag u kuhinju, Lota je skupila

40

hrabrost i rekla: — Znaš što, tata — od sutra ću jesti samo ono što i ti jedeš!

— Gle, gle! — uzviknuo je dirigent. — A kad bih sada jeo suho meso? Pa to ti ne bi mogla podnijeti! Od toga ti je uvijek zlo!

— Kad budeš jeo suho meso — primijetila je poku­njeno — ja ću opet jesti palačinke. — (Pa nije baš tako jednostavno biti svoja rođena sestra!) A tada?

Tada se pojavio dvorski savjetnik Štrobl s Peperlom. Peperl je pas. — Gledaj Peperl — kaže gospodin dvor­ski savjetnik smiješeći se — tko je opet tu! Idi i pozdravi Lujzicu!

Peperl mahne repom i revno otkaska do Palfijevog stola da pozdravi svoju staru prijateljicu Lujzicu.

Da, kolači, ne, pseći kolači! Kad je Peperl došao do stola, onjušio je djevojčicu i bez pozdrava se brzo vra­tio gospodinu dvorskom savjetniku. — Takva glupa ži­votinja! — primijetio je ovaj nemilostivo. — Ne prepo­znaje više svoju najbolju prijateljicu! Samo zato što je nekoliko tjedana bila na selu. A ljudi uvijek pretjeruju o nepogrešivom instinktu životinja! — Ali je Lotica u sebi mislila: — Srećom dvorski savjetnici nisu tako pa­metni kao Peperl!

Gospodin dirigent i njegova kći stigli su natovareni darovima stalnih gostiju, kovčegom, lutkom i torbom za kupanje kući u Ulicu crvenog tornja. A Rezi, Palfijeva domaćica, nije znala što bi od radosti zbog ponovnog susreta.

41

Ali, Lota je saznala od Lujze da je Rezi neiskrena i da samo glumi. Tata, naravno, nije ništa primjećivao. Muškarci nikad ništa ne primjećuju!

Iz lisnice je izvadio ulaznicu, dao je kćerci i rekao; — Večeras dirigiram Humperdinkovu operu »Ivica i Marica!« Rezi će te dovesti u kazalište i nakon završetka opet te odvesti.

— Oh! — Lota je sjala. — Hoću li te moći vidjeti sa svog mjesta?

— Naravno.— A hoćeš li i ti ponekad pogledati mene?— Pa razumije se!— A smijem li ti malko mahnuti kad pogledaš?— Pa i ja ću tebi mahnuti, Lujzice!Onda je zazvonio telefon. S druge je strane govorio

neki ženski glas. Otac je odgovarao prilično kratko. Ali kad je spustio slušalicu, stao se prilično žuriti. Ta mora biti još nekoliko sati sam, da, i komponirati. Pa on na­pokon nije samo dirigent nego i kompozitor. A kompo­nirati ne može kod kuće. Ne, za to ima svoj atelje u Kružnoj ulici. Dakle .. .

— Do viđenja sutra u podne u »Imperijalu«!— I smijem ti domahivati u operi, tata?— Naravno, dijete. Zašto da ne?Poljubac u ozbiljno dječje čelo! Šešir na ćoškastu

umjetničku glavu! <Vrata su tresnula.Mala djevojčica polako prilazi prozoru i zabrinuto

razmišlja o životu. Majka ne smije raditi kod kuće. Otac ne može raditi kod kuće.

Teško je s roditeljima.

42

Ali budući daje bila, zahvaljujući ne baš malo majčin­skom odgoju, odlučna i praktična, ubrzo se okanila raz­mišljanja, naoružala se svojom bilježnicom i počela pomoću Lujzinih podataka sistematski, sobu po sobu, otkrivati lijepi starinski bečki stan.

Nakon što je završila svoje istraživačko putovanje, sjela je po svom starom običaju za kuhinjski stol i u knjizi domaćinstva redom stala sabirati rubrike izdataka.

Pri tome je zapazila dvije stvari. Prvo, Rezi, doma­ćica, je gotovo na svakoj stranici griješila u računu. I drugo, to je svaki put činila u svoju korist!

— Ma što to treba da znači? — Rezi je stajala na kuhinjskim vratima.

— Pregledala sam račune u tvojoj knjizi — rekla je Lota tiho, ali odlučno.

— Ta kakva je to nova moda? — pitala je Rezi lju­tilo. — Računaj u školi, gdje je mjesto za to!

— Od sada ću ti uvijek pregledavati račune — blago je objasnilo dijete i skočilo s kuhinjske stolice. — Mi učimo u školi, ali ne za školu, rekla je učiteljica. — Za­tim ponosno izađe iz kuhinje.

Rezi je zapanjeno blenula za njom.

Cijenjene manje i veće čitateljice i čitatelji! Sad je već, mislim i bojim se, vrijeme da ispričam nešto i o Lujzinim i Lotinim roditeljima, prije svega nešto o tome kako je svojevremeno između njih došlo do rastave. Ako vam na ovom mjestu u knjizi netko odrasli pogleda preko ramena i uzvikne: — Kakav je to čovjek! Kako

43

samo može za ime svijeta, o takvim stvarima govoriti djeci! — onda mu pročitajte, molim vas, ovo:

Kad je Shirley Temple bila mala djevojčica od se­dam, osam godina, bila je već u cijelom svijetu čuvena filmska zvijezda, a poduzeća su na njoj zarađivala mno­ge milijune dolara. Ali kad je htjela poći sa svojom majkom u kino da vidi film sa Shirley Temple, nisu je puštali unutra. Bila je još premlada. Bilo je zabranjeno. Ona je samo smjela snimati filmove. To je bilo dopušte­no. Za to je bila dovoljno odrasla.

Ako taj odrasli, koji vam je gledao preko ramena, primjer sa Shirley Temple i vezu s Lujzinim i Lotinim roditeljima i njihovim razvodom jiije shvatio, izručite mu moj lijepi pozdrav, i recite mu da na svijetu ima jako mnogo rastavljenih roditelja i jako mnogo djece koja zbog toga pate! I da ima jako mnogo druge djece koja pate stoga što im se roditelji nisu rastali! A ako se od djece zahtijeva da zbog tih prilika pate, onda ipak nije dovoljno osjećajno i osim toga je pogrešno s njima ne govoriti o tome na razuman i razumljiv način!

Dakle, dirigent Ludvig Palfi je umjetnik, a umjetnici su kao što je poznato neobična stvorenja. On, doduše, ne nosi šešire sa širokim obodom i lepršave kravate, napro­tiv, on je sasvim pristojno obučen, čist i gotovo elegan­tan.

Ali njegov duševni život! Kako je taj kompliciran! Oh! Njegov duševni život, to je nešto posebno! Kad mu dođe neka muzička ideja, mora, da bi je pribilježio i muzički oblikovao, smjesta biti sam. A takva mu muzi­

44

čka ideja dođe ako je ikako moguće u nekakvom velikom društvu! — Kamo je nestao Palfi? — pita onda domaćin. A netko odgovara: — Mora da mu je opet došla neka ideja! — Domaćin se kiselo smješka, a u sebi misli: — Pa ne može čovjek valjda zbog svake ideje pobjeći! — Ipak, dirigent Palfi to može.

On je bježao i iz vlastitog stana kad je još bio ože­njen, tada još mlad kao rosa, zaljubljen, častoljubiv, sretan i lud istovremeno!

A kad su onda male blizanke stale u stanu kriještati danju i noću, i kad je Bečka filharmonija prvi put izvo­dila njegov Prvi koncert za klavir, jednostavno je dao da se odnese njegov klavir i smjesti u neki atelje u Kružnoj ulici što ga je iznajmio u svom umjetničkom očajanju!

I budući da je tada imao vrlo mnogo ideja, dolazio je samo vrlo rijetko svojoj mladoj ženi i blizankama ko­je su urlale.

Lujzeloti Palfi, rođenoj Kerner, bilo je jedva dvade­set godina i to joj se nije činilo jako veselim. A kad je do njezinih jedva dvedesetogodišnjih ušiju došlo da gospodin suprug u svom ateljeu ne piše samo note nego i s opernim pjevačicama (koje su smatrale da je on vrlo lijep) studira pjevačke uloge, ljutito je zatražila rastavu braka!

I tako se za svoju stvaralačku usamljenost toliko zabrinuti dirigent lijepo izvukao. Sad je mogao biti sam koliko god je želio. Za blizanku koja mu je ostala po­slije rastave brinula se u Ulici crvenog tornja jedna va­ljana dadilja. A za njega samog u Kružnoj ulici nije se

45

brinuo, što je on bio tako čežnjivo priželjkivao, a ma baš nitko!

Ali to mu sad odjednom nije bilo pravo. Ah, ti umjetnici! Ti zaista ne znaju što hoće! Ipak, on je mar­ljivo komponirao i dirigirao i iz godine u godinu posta­jao sve slavniji. Osim toga mogao je, kad bi ga zgrabila čežnja, otići u drugi stan i poigrati se s Lujzom, kćer- kicom.

Kad god bi se u Miinchenu davao koncert novih djela Ludviga Palfija, Lujzelota Kerner bi kupila ulaz­nicu i onda sjedila pognute glave u jednom od posljed­njih, jeftinih redova i iz muzike svojeg bivšeg muža razabirala da on nije sretan. Usprkos njegovim uspjesi­ma. I usprkos njegovoj usamljenosti.

46

Šesto poglavlje

GDJE JE RADNJA GOSPOĐE VAGENTALER? • ALI KUHANJE SE NE ZABORAVLJA • LOTA MAŠE U OPERI • KIŠA BOM­BONA • PRVA NOĆ U MUNCHENU I PRVA NOĆ U BEĆU • ĆUDAN SAN U KOJEM GOSPOĐICA GERLAH NASTUPA KAO VJEŠTICA • RODITELJI SMIJU SVE • NEZABORAVAN

MUNCHEN 18!

Gospođa Lujzelota Kerner je jedva stigla odvesti svoju kćerku u mali stan u ulici Maksa Emanuela. Tada se morala vrlo nerado i vrlo brzo odvesti natrag u izda­vačko poduzeće. Posao ju je čekao. A posao ne smije čekati.

Lujza, ah ne! Lota je radi upoznavanja morala krat­ko razgledati stan. Zatim je uzela ključ, novčarku i mrežu. I sada je pošla u kupovinu. Kod mesara Hubera na uglu ulice Princa Eugena kupila je četvrt kile gove­dine, tustih rebarca s malo bubrega i nekoliko kostiju. A sada je grčevito tražila trgovinu živežnim namirnicama gospođe Vagentaler da nabavi zelenje za juhu, rezance i sol.

A Ani Haberzecer nije se malo čudila što njena škol­ska drugarica Lota Kerner stoji nasred ulice i napregnu­to lista po nekakvoj bilježnici.

47

— Zar na ulici pišeš domaću zadaću? — pitala je znatiželjno. — Pa danas su još praznici!

Lujza je ukočeno i zbunjeno gledala drugu djevojčicu. Ta zaista je glupo kad te netko oslovi koga, premda ga nikada u životu nisi vidio, moraš dobro poznavati! Naj­zad se pribrala i veselo rekla: — Zdravo! Ideš sa mnom? Moram do gospođe Vagentaler kupiti zelenje za juhu. — Onda je uhvatila pod ruku ovu drugu — kad bi barem znala kako je tom pjegavom stvorenju ime! — i pustila da je ona ništa ne primjećujući odvede do dućana gospođe Vagentaler.

Gospođa se Vagentaler naravno radovala što se Lotica Kerner vratila s ljetovanja i što su joj se tako zarume- njeli obrazi! Kad je bilo gotovo s kupovinom, svaka je djevojčica dobila po bombon i uz to poruku da lijepo pozdravi gospođu Kerner odnosno gospođu Haberzecer.

Sad je Lujzi pao kamen sa srca. Napokon zna da ona druga mora biti Ani Haberzecer! (U bilježnici piše: S Ani Haberzecer tri puta sam se već posvađala, ona tuče manju djecu, osobito Ilzu Merk koja je najmanja u raz­redu.) No, s ovim se već može od nekuda početi!

Na rastanku pred vratima Lujza je rekla: — Prije nego zaboravim — Ani — tri puta sam se s tobom po­svađala zbog Ilze Merk i tako, ti već znaš. Slijedeći put neću se samo ljutiti, nego i.. . — Pri tom je nedvosmi­sleno zaprijetila rukom i odjurila. "

— To ćemo još vidjeti — bijesno je pomislila Ani. — Već sutra ćemo vidjeti! Ona kao da je poludjela na ljetovanju?

48

Lujza kuha. Pripasala je majčinu pregaču i poput zvrka trči od plinskog šted­njaka, gdje na plamenu stoje lonci, do stola, gdje stoji ot­vorena kuharica. Stalno je dizala poklopce. Kad bi uza­vrela voda počela kipjeti, pre- tmula bi. Koliko soli treba staviti u juhu s rezancima? Pola velike žlice! Koliko ce­lera? Prstovet! Koliko je, za ime svijeta, jedna prstovet?

A onda: Nastrugati oraš­čića! Gdje se nalaze oraščići? Gdje je ribež?

Mala je djevojčica prekapala po pretincima, pela se na stolice, gledala u kutije, zurila u sat na zidu, skakala sa stolice, grabila viljušku, dizala poklopac, opekla prste, ciknula, viljušku zabadala u govedinu — ne, još nije mekana.

S viljuškom u ruci stoji kao ukopana. Što još mora potražiti? Ah, točno! Oraščić i ribež! Joj, što to tako mimo leži kraj kuharice? Zelenje za juhu! Pa, to se još mora očistiti i staviti u juhu! Dakle, ostavi viljušku, uzmi nož! Da li je meso gotovo? A gdje su roščić i orabež? Glupost, oraščić i ribež? Zelenje se mora oprati prvo pod vodom. A mrkva se mora prvo ostrugati. Joj, pri tom se, naravno, čovjek ne smije porezati po prstu! A ako je meso mekano, mora ga izvaditi iz lonca. A da se kasnije iscijedi juha, potrebna je cjediljka! A za pola sata dolazi mama!

4 Blizanke 49

A dvadeset minuta prije toga moraju se u uzavrelu vodu baciti rezanci! A kako samo izgleda kuhinja! A oraščić! A cjediljka! A ribež! A . . . a . . . a . . .

Lujza se srušila na stolicu. Ah, Lotice! Nije lako biti tvoja sestra! Hotel »Imperijal« ... dvorski savjetnik Štrobl... Peperl... Gospodin Franc... i tata ... tata ... tata...

A sat kuca.Za dvadeset i devet minuta dolazi mama! — Za dva­

deset osam i pol minuta! — Za dvadeset osam!Lujza odlučno stišće šake i diže se na nove zadatke.

Pri tom gunđa: — Pa to bi bilo smiješno!Ipak, s kuhanjem je poseban slučaj. Odlučnost je

možda dovoljna da se skoči s visokog tornja. Ah da se skuhaju rezanci s govedinom, za to treba više nego što je snaga volje.

A kad se gospođa Kemer vratila kući umorna od dnevnog nemira, nije zatekla nasmiješenu malu doma­ćicu, sačuvaj bože, već potpuno iscrpljenu hrpicu ne­sreće, lako povrijeđeno, zbunjeno zgužvano nešto, iz čijih je od plača razvučenih usta zvučalo: — Nemoj pso­vati, mamice! Mislim da sam zaboravila kuhati!

— Ali Lotice, kuhanje se ne može zaboraviti! — za­čuđeno je uzviknula majka. No za čuđenje nije bilo vremena. Valjalo je izbrisati dječje suze, kušati juhu, u nju baciti raskuhano meso, iz ormara izvaditi pribor za jelo i tanjure i još mnogo toga.

Kad su napokon sjedile u dnevnoj sobi ispod svje­tiljke i jele juhu s rezancima, majka je tješeći primi­jetila: — Pa ovo je zapravo vrlo dobro, zar ne?

— Da? — Na dječje se lice iskrao plašljiv smiješak. — Zaista?

50

Majka je kimnula glavom i uzvratila osmijeh.Lujza je odahnula i sad joj je prijalo i samoj kao još

nikada u životu! Usprkos hotelu »Imperijal« i palačin­kama.

— Ovih ću dana sama kuhati — rekla je majka. — Ti ćeš gledati. A onda ćeš opet znati kao i prije praznika.

Malena je revno kimala glavom. — Možda čak i još bolje — rekla je malo brzopleto.

Nakon objeda su zajedno oprale suđe. Lujza je pri­čala kako je bilo lijepo u ferijalnom domu. (Svakako, o djevojčici koja joj je bila toliko slična da bi ih čovjek mogao zamijeniti nije rekla ni riječi!)

Za to je vrijeme Lotica sjedila u najljepšoj Lujzinoj haljini naslonjena na baršunastu ogradu jedne lože Bečke državne opere i zažarenim očima gledala u orke­star gdje je dirigent Palfi dirigirao uvertiru* »Ivice i Marice«.

Kako prekrasno izgleda tata u fraku! A kako mu se samo muzičari pokoravaju, premda među njima ima i sasvim starih ljudi! Kad bi snažno zaprijetio palicom, svirali su što su glasnije mogli. A kada bi htio da budu tiši, onda bi šumili kao večernji vjetar. Mora da ga se jako boje! Osim toga malo prije je tako veselo mahnuo prema loži!

Vrata lože se otvaraju.Neka elegantna mlada dama sa šumom ulazi unutra,

sjeda uz ogradu i smješka se djetetu koje je gleda.

* predigra, uvod u operu, operetu, balet

51

Lota se bojažljivo okreće i opet promatra kako tata dresira muzičare.

Mlada dama vadi operni dvogled. I kutiju bombona. I kutiju za puder. Ne prestaje sve dok baršunasta ograda nije izgledala kao izlog.

Kad se uvertira završila, publika je glasno pljeskala. Dirigent Palfi se nekoliko puta naklonio. A zatim, kad je opet podigao dirigentsku palicu, pogledao je u ložu.

Lota mu je plašljivo mahnula rukom. Tata se na­smiješio još nježnije nego prije.

Tada je Lota primijetila da ne maše rukom samo njoj — nego i dami pokraj nje!

Ova dama maše tati? Onda se možda zbog nje tako nježno smiješio? I uopće ne zbog svoje kćerke? Da, ali kako to da joj Lujza nije ništa pričala o toj stranoj ženi? Možda je tata još dugo ne poznaje? Ali kako mu onda smije tako prisno domahivati? Dijete je pribilježilo u pamćenju: »Još danas moram pisati Lujzi. Da li što zna­de. Sutra prije škole na poštu. Predati na »poste restan- te«: Nezaboravak Miinchen 18.

Zatim se diže zastor i sudbina Ivice i Marice izaziva odgovarajuće sažaljenje. Loti zastaje dah. Tamo dolje roditelji šalju svoje dvoje djece u šumu da ih se riješe. A vole djecu! Pa kako onda mogu biti tako zli? Ili uopće nisu zli? Da li je zlo samo ono što čine? Oni su tužni zbog toga. Pa zašto onda to čine?

Lotica, prepolovljena i zamijenjena blizanka, sve se više uzbuđivala. Iako sama nije bila potpuno svjesna, sukob njenih osjećaja sve se manje odnosio na ono dvoje djece i roditelje dolje na pozornici, a sve više se odno­sio na nju samu, sestru blizanku i vlastite roditelje. Jesu

52

li oni smjeli učiniti ono što su učinili? Sasvim je sigurno da mama nije zla žena, a ni tata sigurno nije zao. Ipak, ono što su učinili, to jest zlo! Drvosječa i njegova žena bili su toliko siromašni da za svoju djecu nisu mogli kupiti kruha. Ali tata? Zar je on bio tako siromašan?

Kad su kasnije Ivica i Marica stigli pred kuću od kolača, stali je grickati i uplašili se vještičina glasa, nagnula se gospođica Irena Geriah, tako se zvala elegant­na dama, djetetu, gurnula mu kutiju s bombonima i šap­nula: — Hoćeš li i ti malo gricnuti?

Lotica se trgnula, podigla pogled, pred sobom ugle­dala ženino lice i učini nagao pokret rukom kao da se brani. Pri tom je na nesreću zahvatila kutiju s bombo­nima na ogradi i u parket je odjednom zapljuštala kiša — pralina! Glave se okreću gore. S muzikom se miješa prigušen smijeh. Gospođica se Geriah smiješi na pola zbunjeno, na pola srdito.

Dijete se ukočilo od straha. Jednim je udarcem istrg­nuta iz opasnog čara umjetnosti. Našla se, jednim udar­cem, u opasnom području stvarnosti.

— Oprostite, molim vas — šaptala je Lotica.Dama se smiješila opraštajući. — Oh, ništa, ništa,

Lujzice — rekla je.Da li je i ona neka vještica? Ljepša od one na po­

zornici?

Lujza po prvi put leži u krevetu u Munchenu. Majka sjedi na rubu'kreveta i kaže: — Tako, moja Lotice, sad dobro spavaj! I sanjaj nešto lijepo!

— Ako za to nisam previše umorna — mrmljalo je dijete. — Hoćeš li i ti skoro doći?

53

Uz suprotan zid stajao je veći krevet. Na otkrivenom pokrivaču ležala je mamina spavaćica, spremna da se mama u nju uvuče.

— Odmah — rekla je majka. — Čim zaspiš.Dijete ju je zagrlilo i poljubilo. Onda još jednom. I

treći put. — Laku noć!Mlada je žena privinula malo stvorenje. — Tako sam

sretna što si opet kod kuće — šaptala je. — Ta imam samo još tebe!

Djetinja je glava pospano utonula. Lujzelota Palfi, rođena Kerner, namjestila je pokrivač i neko vrijeme osluškivala disanje svoje kćerke. Onda je pažljivo ustala. Na prstima se vratila u dnevnu sobu.

Ispod stajaće svjetiljke ležala je mapa za spise. Bilo je još toliko posla.

Lotu je po prvi puta u krevet stavila mrzovoljasta Rezi. Nakon toga je kriomice opet ustala i napisala pismo koje će sutra ujutro odnijeti na poštu. Zatim se tiho ponovo uvukla u Lujzin krevet i, prije no što je ugasila svjetiljku, još jednom mirno razgledala dječju sobu.

Bila je to prostrana, lijepa odaja sa slikama iz bajki po zidovima, s ormarom za igračke, policom za knjige, stolom za pisanje školskih zadataka, velikom trgovinom za igru, kićenim starinskim stolićem s ogledalom, koli­cima za lutku, krevetićem za lutku. Ništa nije nedosta­jalo, osim najvažnijeg!

— Zar nije ponekad — u sebi, da majka ništa ne pri­mijeti — željela ovako lijepu sobu? A sada, kad je ima, neki oštar bol čežnje para joj dušu. Čezne za malom,

54

skromnom spavaćom sobom, gdje sad leži sestra, za maminim poljupcem za laku noć, za tračkom svjetlosti što prodire iz dnevne sobe, gdje mama još radi, zatim, čezne da čuje kako se tiho otvaraju vrata, kako mama staje pred dječjim krevetom, kako se na prstima pri­krada vlastitom krevetu, uvlači se u spavaćicu i navlači svoj pokrivač.

Kad bi ovdje, barem u susjednoj sobi, stajao tatin krevet! Možda tata hrče. To bi bilo lijepo! Tada bi čo­vjek znao da je sasvim blizu! Ali on ne spava u blizini, nego u nekoj drugoj kući, na Koruškom bulevaru. Možda još uopće ne spava, nego sjedi s elegantnom gospođicom s bombonima u nekoj velikoj blistavoj dvorani, pije vino, smije se, pleše s njom, nježno joj klima glavom, kao ranije u operi, njoj, a ne maloj djevojčici koja je sretno i kriomice mahala iz lože.

Lota je zaspala. Sanja. Bajka o siromašnim rodite­ljima koji su, jer nisu imali kruha, poslali Ivicu i Maricu u šumu, miješala se s vlastitom tjeskobom i nevoljom.

Lota i Lujza sjede u tom snu sa zaplašenim očima u nekom zajedničkom krevetu i zure u neka vrata kroz koja ulaze brojni pekari s bijelim kapama i unose kruh. Slažu ih uza zidove. Sve više i više pekara ulazi i odlazi. Brda kruha rastu. Soba postaje sve tješnja.

Onda se pojavi otac u fraku i živahnim pokretima dirigira ovom pekarskom paradom. Mama uleti u sobu i zabrinuto pita: — Ali, čovječe, što će se dogoditi?

— Djeca moraju otići! — viče on ljutito. — Više nemamo mjesta! U kući ima suviše kruha!

Mama lomi ruke. Djeca tužno jecaju.

55

— Napolje! — viče tata i prijeteći diže dirigentsku palicu. Na to se krevet poslušno kotrlja do prozora. Prozorska krila se naglo otvaraju. Krevet izlijeće kroz prozor.

Leti iznad nekoga velikog grada, iznad rijeke, iznad brežuljaka, polja, brda i šuma. Zatim se opet spušta k zemlji i aterira u nekoj silnoj isprepletenoj prašumi, u kojoj jezovito odjekuje neprijatno kreštanje ptica i urlanje divljih životinja. Obje djevojčice ukočene od stra­ha sjede u krevetu.

Tada počinje pucketati i praskati u šikari!Djeca se bacaju na leđa i navlače pokrivače preko

glave. Iz šipraga izlazi sada vještica. Ali to nije ona vje­štica s operne pozornice, nego je nekako sličnija dami s bombonima iz lože. Ona dogledom gleda krevetić, kima glavom, smiješi se vrlo oholo i tri puta pljesne rukama.

Kao na zapovijed pretvara se mračna šuma u neku suncem obasjanu livadu. A na livadi stoji kuda sagrađena od kutija bombona s ogradom od tabli čokolade. Ptice veselo cvrkuću, po travi skakuću zečevi od marcipana, i posvuda se svjetlucaju zlatna gnijezda u kojima se nalaze raznobojna jaja. Neka mala ptica sjedi na krevetu i tako lijepo pjeva i izvija, da se Lota i Lujza usuđuju promoliti ispod svojih pokrivača, iako prvo samo nosićima. No kad su ugledale livadu s uskršnjim zečevima, čokoladnim jajima i kućicu od bombona, brzo su se izvukle iz kre­veta i potrčale ogradi. Tamo sad stoje u svojim dugim spavaćicama i čude se. — Specijalna mješavina — glasno čita Lujza. — I slatkiši od oraha! I napolitanke!

—- I kiseli bomboni! — obradovano kliče Lota. (Jer ona ni u snu ne voli jesti slatko.)

56

Lujza otkida veliki komad čokolade iz ograde. — S orasima! — primjećuje željno i hoće zagristi.

U to iz kuće odjekne vještičin smijeh! Djeca se upla­še! Lujza baci čokoladu daleko od sebe!

I već sva zadihana dolazi mama s velikim ručnim ko­licima punim kruha preko livade. — Stanite, djeco! — viče uplašeno. — To je sve otrovano!

— Bile smo gladne, mamice.— Evo vam kruha! Nisam mogla prije izaći iz izda­

vačkog poduzeća! — Grli djecu i hoće da ih odvede. No tada se otvaraju vrata od bombona. Pojavi se otac s ne­kom velikom pilom, kakve imaju drvosječe, viče: — Ostavite tu djecu na miru, gospođo Kemer!

— To su moja djeca, gospodine Palfi!— Moja također — odgovara on. I dok se približava,

suho objašnjava: — Prepolovit ću djecu! Pilom! Ja ću dobiti pola Lote i Lujzinu polovicu, i vi isto, gospođo Kemer!

Blizanke su dršćući uskočile u krevet.Mama je stala raširenih ruku ispred kreveta da ih

zaštiti. — Nikada, gospodine Palfi!Ali otac ju je odgurnuo u stranu i počeo piliti krevet

od glave. Pila škripi tako da se čovjeku koža ježi i reže krevet centimetar po centimetar pb dužini.

— Puštajte se! — naređuje otac.Pila se sve više približavala prepletenim rukama se­

stara. Samo što nije zaderala kožu.Mama plače da ti se srce para.Čuje se vještičino cerekanje.Tada su ipak popustile dječje ruke.

57

Pila je napokon prerezala krevet na dva dijela, dok iz njega nisu nastala dva kreveta, svaki na četiri noge.

— Koju blizanku želite, gospođo Kerner?— Obje, obje!— Žalim — rekao je čovjek. — Pravde mora biti. Pa,

ako se ne možete odlučiti — ja ću uzeti ovu ovdje! Meni je svejedno. Ionako ih ne razlikujem. — Dograbio je jedan krevet. — Onda, koja si ti?

— Lujzica! — uzviknula je ova. — Ali ti to ne smiješ učiniti!

— Ne! — viče sad Lota. — Ne smijete nas prepoloviti!— Jezik za zube! — rekao je čovjek strogo. — Rodi­

telji smiju sve!Zatim je krenuo vukući na konopcu jedan dječji kre­

vet za sobom prema kući od bombona. Čokoladna se ograda sama od sebe otvorila.

Lujza i Lota su očajno mahale jedna drugoj.— Dopisivat ćemo se! — urlala je Lujza.— »Poste restante«! — vikala je Lota. — Nezabora-

vak Munchen 18!Otac i Lujza su nestali u kući. Onda je nestala i kuća,

kao da ju je netko izbrisao.Mama je zagrlila Lotu i žalosno rekla: — Sad smo nas

dvije same samcate na svijetu. — Odjednom se nesigur­no zagleda u dijete. — Koje si to od moje djece? Izgle­daš kao Lota!

— Ja i jesam Lota!— Ne, ti izgledaš kao Lujza!— Pa ja jesam Lujza!

58

Majka uplašeno pogleda u lice djeteta i čudno pro­govori očevim glasom: — Čas uvojci! Čas pletenice! Isti nosovi! Iste glave!

Lota sad ima lijevo pletenicu, desno uvojke kao Luj- za. Suze joj se kotrljaju iz očiju. I neutješno mrmlja: — Sad više ni ja sama ne znam koja sam od nas dvije! Ah, jadna polovina!

Sedmo poglavlje

TJEDNI SU PROŠLI • PEPERL SE SNAŠAO • PALAČINKE NEMAJU KOSTIJU • SVE SE PROMIJENILO, OSOBITO REZI • DIRIGENT PALFI DAJE SATOVE KLAVIRA • GOSPOĐA KERNER SEBI PREDBACUJE • ANI HABERZECER DOBIVA ZAUŠNICE • KRAJ TJEDNA, NAJLJEPŠE OD SVEGA NA SVI­

JETU!

Otegli su se tjedni od onog prvog dana i one prve noći u stranom svijetu među stranim ljudima. Tjedni u ko­jima je svaki trenutak, svaki slučaj i svaki susret mogao sa sobom donijeti opasnost i otkriće. Tjedni s toliko mno­go lupanja srca i mnogim pismima na »poste restante« u kojima su tražene nove hitne obavijesti.

Sve je dobro prošlo. U tom je zacijelo bilo i malko sreće. Lujza je »opet« naučila kuhati. Njezine učiteljice su se donekle pomirile s tim da se mala Kernerica vratila s ljetovanja manje marljiva, uredna i pažljiva, ali zato mnogo živahni ja.

A njihove bečke kolegice nemaju ama baš ništa pro­tiv toga da je kćerka dirigenta Palfija od nedavna mnogo pažljivija i da bolje množi. Baš juče je gospođica Gštetner u zbornici rekla gospođici Brukbaur prilično naduveno: — Promatranje Lujzinog razvoja, draga kolegice, za

60

svako je pedagoško oko poučno iskustvo. Kako se ovdje iz preobilja temperamenta stvorila smirena, obuzdana snaga, iz obi jesti vedrina, a iz izbirljive žeđi za znanjem stalna volja za obrazovanjem koja ide u pojedinosti, da­kle, draga kolegice, to je jedinstveno! I ne zaboravite jedno, ova promjena, ova metamorfoza karaktera u jed­nu višu, ukroćenu formu proizašla je u potpunosti sama od sebe, bez ikakvog odgojnog pritiska izvana!

Gospođica Brukbaur je snažno kimala glavom i od­govorila: — Ovaj samostalan razvoj karaktera, ova upornost pokazuje se i u promjeni Lujzinog rukopisa! Ta ja uvijek govorim da rukopis i karakter — ali baš nas briga što gospođica Brukbaur uvijek govori!

Radije čujmo kako je Peperl, pas dvorskog savjetnika Štrobla, od nekog vremena opet nastavio sa starom na­vikom, i za to mu odajmo is­kreno priznanje, da pozdra­vlja djevojčicu za stolom gospodina dirigenta. On se, premda je to izvan domaša­ja njegove pseće pameti, po­mirio s time da Lujzica ne miriše više kao Lujzica. Kod ljudi je toliko toga moguće pa zašto ne i ovo? Osim toga ova dražesna djevojčica od­nedavna ne jede više tako često palačinke, nego, umje­sto njih, s velikim zadovolj­stvom jede meso. A kad čo­vjek razmisli da palačinke

nemaju kostiju, a rebarca naprotiv lijepu hrpicu, onda tek može dobro shvatiti zašto je životinja svladala svoju suzdržljivost.

Ako su Lujzine učiteljice već ustanovile kako se Lujza silno izmijenila, što li bi tek rekle za Rezi, kad bi Rezi, domaćicu, bolje poznavale? Jer Rezi je, bez sumnje, po­stala stvarno posve drugi čovjek. Ona u biti možda uop­će nije bila lažljiva, neuredna i lijena? To je bilo mo­žda samo zbog toga što je nedostajalo oštro oko koje bi sve nadziralo i vidjelo?

Otkako je Lota u kući i blago, a ipak neizbježno sve pregledava, sve otkriva, sve zna, što čovjek može znati o kuhinji i podrumu, Rezi se razvila u prvorazrednu silu.

Lota je nagovorila tatu da novac za kuću ne daje više Rezi nego njoj. I donekle je smiješno kad Rezi kuca i ulazi u dječju sobu da od devetogodišnjeg djeteta, koje ozbiljno sjedi za stolom i izrađuje domaće zadatke, traži novac. Ona poslušno obavještava što sve mora kupiti, što će pripremiti za večeru i što je inače potrebno za do­maćinstvo.

Lota brzo preračunava troškove, uzima novac iz stola, prebrojava ga Rezi, zapisuje iznos u bilježnicu, a navečer se onda sve za kuhinjskim stolom savjesno obračunava.

Čak je i otac primijetio da je domaćinstvo prije više stajalo, da sada, iako daje manja novaca, na stolu redo­vito stoji cvijeće, pa i u ateljeu na bulevaru, i da je u Ulici crvenog tornja postalo zaista ugodno (»Tako, kao da je žena u kući«, pomislio je prije kratkog vremena! A od te se misli nije malo preplašio!)

Da sada provodi vrijeme češće i duže u Ulici crvenog tornja zapazila je i gospođica Irena Gerlah, dama s bom­

<52

bonima. I ona je zbog toga gospodina dirigenta u neku ruku pozvala na red. Naravno, vrlo oprezno, jer umjet­nici su osjetljivi!

— Da, znaš li — rekao je — ipak sam doživio da vidim Lujzicu kako sjedi za klavirom i lupeta po dir­kama. A uz to je pjevala i nekakvu malu pjesmicu, jed­nostavno divno! A prije nije htjela prići klaviru, čak i da je čovjek izlupa!

— I? — upitala je gospođica Gerlah i podigla obrve sve do kose.

— I? — gospodin Palfi se zbunjeno nasmijao. — Od tada joj dajem satove klavira! To joj pričinja veliko za­dovoljstvo. Uostalom i meni.

Gospođica Gerlah ga je jako prezrivo pogledala. Ta ona je osoba uzvišena duha. Onda je zajedljivo izjavila: — Mislila sam da si kompozitor, a ne učitelj klavira za djevojčice.

Prije nitko ne bi smio umjetniku Ludvigu Palfiju reći tako nešto u lice! Danas se kao đačić nasmijao i us­kliknuo: — Ali ja još nikada u životu nisam tako mnogo komponirao kao baš sada! I još nikada nešto tako dobro!

— Pa što će to biti?— Dječja opera — odgovorio je.

U očima učiteljica, Lujza se, dakle, promijenila. U očima djeteta promijenili su se Rezi i Peperl. U očevim očima promijenila se Ulica crvenog tornja. Toliko pro­mjena!

63

I u Miinchenu se, naravno, svašta promijenilo. Kad je majka primijetila da Lotica nije više toliko vrijedna u kući i marljiva u školi, ali da je zato nemirnija i veselija nego prije, pomislila je u sebi: Lujzelota, ti si iz jednog poslušnog malog bića napravila domaćicu, ali ne i dijete! Samo što je bila nekoliko tjedana sa svojim vršnjaki­njama u planini, na jezeru, već je postala ono što uvijek i treba da bude: vesela mala djevojčica oslobođena tvo­jih briga! Bila si previše sebična, sramota! Raduj se da je Lotica vedra i sretna! Neka kod pranja suda mirno razbije poneki tanjur! Pa čak neka i od učiteljice donese kući pismo: Lotina pažljivost, urednost i marljivost u posljednje vrijeme na žalost ozbiljno zabrinjavaju. Škol­ska drugarica Ani Haberzecer je jučer od nje opet dobila četiri vruće zaušnice. Dužnost je majke — pa neka ima koliko mu drago briga — da prije svega očuva svoje dijete da ne bude prije vremena istjerano iz raja svoga djetinjstva!

Tako i tome slično ozbiljno je govorila gospođa Ker- ner sama sebi, a jednoga dana napokon i gospođici Li- nekogel, Lotinoj razrednici. — Moje dijete — rekla je — treba da bude dijete, a ne starica! Više volim da je veseli, vatreni obješenjak, nego da po svaku cijenu ostane vaša najbolja učenica.

— Ali prije je Lota znala sasvim lijepo sjediniti jed­no s drugim — rekla je gospođica Linekogel malo po­gođena.

— Zašto to sad više ne može, ne znam. Zaposlena žena uopće premalo zna o svom djetetu. To mora da je nekako u vezi s ljetovanjem. Ali jednom znam i vidim: da dijete to više ne može! A to je presudno!

64

Gospođica je Linekogel energično popravila svoje očale. — Meni, kao odgojiteljici i učiteljici vaše kćerke, na žalost postavljeni su drugi ciljevi. Ja moram pokušati i pokušat ću da ponovo uspostavim unutarnju harmoniju djeteta!

— Zar zaista smatrate da malo nepažnje na satu ra­čunanja i nekoliko mrlja od tinte u bilježnici...

— Dobar primjer, gospođo Kemer! Bilježnica! Upra­vo Lotin rukopis pokazuje koliko je dijete, kako da ka­žem, izgubilo duševnu ravnotežu. Ali na stranu rukopis! Smatrate li da je u redu to što Lota u zadnje vrijeme tuče svoje školske drugarice:

— Školske drugarice? — Gospođa Kerner je namjer­no jako naglasila nastavak. — Koliko je meni poznato tukla je samo Ani Haberzecer.

— Samo?— A ta je Ani Haberzecer, iskreno rečeno, te šamare

i zaslužila! Pa napokon od nekoga ih i ona mora dobiti!— Ali, gospođo Kemer!— Ne bi trebalo da učiteljica štiti to veliko, proždr­

ljivo stvorenje koje svoju zlobu istresa na najmanjima u razredu.

— Kako, molim? Zaista? Pa o tome ja ništa ne znam!— Onda samo upitajte jadnu malu Ilzu Merk! Možda

će vam ona ponešto ispričati!— A zašto mi Lota nije ništa rekla kad sam je

kaznila?Na to je gospođa Kerner malko likujući odgovorila:— Da bi mogla govoriti s vama nedostaje joj valjda

duševne ravnoteže! — I zatim je odjurila u izdavačko poduzeće. Da bi stigla na vrijeme, morala je uzeti taksi. Dvije marke i trideset. Ah, taj novac!

5 Blizanke 65

U subotu u podne mama je iznenada spakirala naprt- njaču i rekla: — Obuci čvrste cipele! Idemo u Garmiš i vratit ćemo se tek sutra navečer!

Lujza je malko uznemireno upitala: — Mama, neće li to biti preskupo?

Gospođu Kemer je to malo zaboljelo. Onda se na­smijala.

— Ako ne bude bilo dosta novaca, usput ću te pro­dati!

Dijete je od uživanja zaplesalo. — Sjajno! Kad onda dobiješ novac, ja ću ljudima kojima si me prodala opet pobjeći! A kad me tako tri-četiri puta prodaš, imat ćemo toliko da mjesec dana nećeš morati raditi!

— Tako si skupa?— Tri tisuće maraka i jedanaest pfeniga! Ponijet ću

i usnu harmoniku!To je bio vikend — kao maline s tučenim vrhnjem!

Od Garmiša su pješačile preko Grainaua na Baderskom jezeru. Zatim na Ajbsko jezero. Uz usnu harmoniku i glasnu pjesmu. Onda su išle kroz visoke šume nizbrdo. Preko brda i dolina. Nalazile su šumske jagode. I lijepo, tajanstveno cvijeće. Ljiljanu sličan zlatan i ljubičasti gorčac s mnogo cvjetova. I mahovinu s malim šiljatim kacigama na glavi. I sićušne ciklame koje su tako slatko mirisale da čovjek ne može ni zamisliti!

Navečer su stigle u selo koje se zove Griz. Tamo su iznajmile sobu s jednim krevetom. I nakon što su dobro večerale u gostinjskoj sobi hranu iz naprtnjače, zajedno su legle u krevet! Napolju na livadama cvrčci su guslali svoju malu noćnu muziku ...

U nedjelju ujutro nastavile su put. Prema Ervaldu. I Lermosu. Visoki vrhunac se bjelasao srebrno. Seljaci

66

su dolazili u svojim nošnjama iz crkve. Krave su stajale na seoskom putu kao da brbljaju uz kavu.

Zatim su išle preko Terla. To je bilo pentranje, stra­šno, strašno! Kraj jednog pašnjaka usred miliona polj­skog cvijeća jele su kuhana jaja i kruh sa sirom. A kao poslastica — kratki podnevni san u travi.

Kasnije su se spuštale kroz grmlje malina i leptire koji su lebdjeli prema Ajbskom jezeru. Kravlje klepetuše najavile su popodne. Vidjele su kako uspinjača mili u nebo. Jezero je ležalo majušno u dolini.

— Kao da je dragi bog samo malo pljucnuo — rekla je Lujza zamišljeno.

U Ajbskom su se jezeru, naravno, kupale. Na terasi hotela mama je častila kavom i kolačima. A onda je bilo krajnje vrijeme da se vrate u Garmiš.

Zadovoljne i suncem opaljene sjedile su u vlaku. A simpatični suputnik preko puta nikako nije htio vjero­vati da je mlada djevojka kraj Lujze mama i da je uz to još i zaposlena!

Kod kuće su se kao vreće svalile u svoje krevete. Po­sljednje što je dijete reklo bilo je: — Mama, danas je bilo tako lijepo, tako lijepo kao ništa na svijetu!

Mama je još neko vrijeme ležala budna. Sreću do koje je tako lako doći ona nije do sada pružala svojoj djevojčici! No, još nije bilo prekasno. Još se sve dade nadoknaditi!

Onda je zaspala i gospođa Kemer. Na njenom se licu pojavio osmijeh. Preletio je preko njenih obraza kao vje­tar preko Ajbskog jezera.

Dijete se promijenilo. A sad je počela da se mijenja i mlada žena.

68

Osmo poglavlje

PROZORI GOSPODINA GABELEA SU PREMALI • POSJETA KORUŠKOM BULEVARU • DIPLOMATSKI RAZGOVORI • OČEVI MORAJU MOĆI BITI STROGI • PJESMA U C-MOLU • PLANOVI ZA ŽENIDBU • ALEJA KOBENCL 43 • GOSPO­ĐICA GERLAH SE PRETVARA U UHO • DVORSKI SAVJET­NIK ŠTROBL JE OZBILJNO ZABRINUT • DIRIGENT MILUJE

LUTKU!

Lotičini su satovi klavira prestali. Nije to njezina kri­vica. Ali otac u posljednje vrijeme nema više vremena da daje satove. Možda je to u vezi s radom na dječjoj operi? To je već moguće. Ili? No, djevojčice osjećaju kad nešto nije u redu. Kad očevi govore o dječjim ope­rama, a šute o gospođici Gerlah — one kao male životinje njuše odakle prijeti opasnost.

Lota je izašla iz stana u Ulici crvenog tornja i pozvo­nila na suprotnim vratima. Iza njih je stanovao neki slikar imenom Gabele, simpatičan i ljubazan čovjek, koji bi vrlo rado crtao Lotu, kad ona bude imala vremena.

Gospodin je Gabele otvorio. — Oh, ti Lujza!— Danas imam vremena — rekla je.

<59

— Trenutak — uzviknuo je, jurnuo u svoju radnu sobu, uzeo pokrivač s divana i prekrio sliku koja je sta­jala na stalku. Upravo je slikao neku klasičnu scenu iz antike. A takve nisu uvijek za djecu.

Zatim je malu uveo unutra, posadio je na stolicu, uzeo blok u ruku i počeo skicirati.

— Pa ti više ne sviraš tako često na klaviru — primijetio je pri tom.

— Je li vam to jako smetalo?— Ni govora! Naprotiv! Upravo mi nedostaje!— Tata više nema toliko vremena — rekla je ozbilj­

no. — Komponira operu. Bit će to dječja opera.Gospodinu Gabeleu je to bilo drago čuti. A onda se

razljutio. — Ovi prozori! — psovao je. — Ama baš ništa se ne vidi. Čovjek bi morao imati atelje!

— Pa zašto ga onda ne unajmite, gospodine Gabele?— Zato jer ih nema. Ateljei su rijetki!Nakon stanke dijete je reklo: — Tata ima atelje. S

velikim prozorima. I svjetlom odozgo.Gospodin je Gabele zagunđao.— Na Koruškom bulevaru — dodala je Lota. A na­

kon nove stanke: — Pa, za komponiranje ne treba toliko svjetla kao za slikanje, zar ne?

— Ne — odgovorio je Gabele.Lota je ispipavala korak dalje. Rekla je zamišljeno:

— Pa, tata bi se zapravo mogao s vama mijenjati! Onda biste vi imali veće prozore i više svjetla za slikanje. A tata bi imao svoj stan za komponiranje tu, odmah pored drugog stana! — Izgleda da je ova misao Lotu silno radovala. — Zar to ne bi bilo vrlo praktično?

70

Gospodin je Gabele mogao štošta prigovoriti Lotinoj zamisli. No budući da to ionako ne može biti, smiješeći se rekao je: — To bi stvarno bilo vrlo praktično. Samo, pitanje je da li je i tata istog mišljenja.

Lota je kimnula glavom. — Pitat ću ga! Još danas!

Gospodin Palfi sjedi u svom ateljeu i ima posjetu. Posjetu dame. Gospođica Irena Gerlah morala je sasvim »slučajno« tu u blizini kupovati, pa je pomislila: — Što ne bih na časak skoknula gore do Ludviga?

Ludvig je stranice svoje partiture*, po kojima je črč­kao, gurnuo na stranu i brblja s Irenom. Prvo se malo ljutio, jer ne podnosi ni za živu glavu kad mu netko upadne nenajavljen i smeta mu u radu. Ali postepeno se ipak udobrovoljio, ta sjedio je s tako lijepom damom, i počeo joj kao slučajno milovati ruku.

Irena Gerlah zna što hoće. Želi se udati za gospodina Palfija. On je slavan. On joj se sviđa. Ona se sviđa njemu. Velike im prepreke, dakle, ne stoje na putu. On doduše još ništa ne zna o svojoj budućoj sreći. Ali ona će mu to s vremenom i obazrivo dati do znanja. Na kraju, on će umišljati da je misao o ženidbi pala na um njemu samom.

Jedna prepreka je ipak tu: ta budalasta djevojčica! Ali kad Irena bude Ludvigu darovala jedno, dva djeteta, sve će ići onako kako ona želi. Irena Gerlah će već obra­čunati s tim ozbiljnim, plašljivim derištem!

Zvoni.Ludvig otvara.

* skup partija višeglasnog muzičkog djela

71

I tko stoji pred vratima? To ozbiljno, plašljivo de- rište! U ruci nosi kitu cvijeća, klanja se i kaže: — Dobar dan, tata! Donosim ti svježeg cvijeća! — Zatim ulazi u atelje, kratko se pokloni gošći, uzima vazu i nestaje u kuhinji.

Irena se zlobno nasmiješi. — Kad čovjek vidi tebe i tvoju kćerku, stiče utisak da si pod njezinom papučom.

Gospodin se dirigent zbunjeno smije. — U posljednje vrijeme ona tako odlučno postupa, a osim toga je sve što čini toliko na svom mjestu — tu se ništa ne može!

Dok gospođica Gerlah sliježe svojim lijepim rame­nima, ponovo se pojavljuje Lota. Prvo na stol stavlja svježe cvijeće. Zatim donosi posuđe i kaže, razmještajući šalice, tati: — Brzo ću skuhati kavu. Moramo nečim po­nuditi tvoju gošću.

Tata i njegova gošća zbunjeno gledaju za njom. — A ja sam mislila da je ovo dijete plašljivo! — mislila je gospođica Gerlah. — Oh, kako sam samo bila glupa!

Nakon kratkog vremena pojavila se Lota s kavom, šećerom i slatkim vrhnjem, nalila — kao prava domaćica; upitala da li tko želi šećera, gošći dodala slatko vrhnje, zatim sjela do svog tate i ljubazno se smiješeći rekla: — Društva radi popit ću s vama gutljaj.

Tata joj nalije kavu i kavalirski pita: — Koliko vrh­nja, moja damo?

Dijete se nasmije. — Pola i pola, moj gospodine.— Molim lijepo, moja damo!— Hvala lijepo, moj gospodine!Pije se. Šuti se. Naposljetku razgovor započinje Lota.

— Upravo sam bila kod gospodina Gabelea.— Je li te slikao? — pita otac.

72

— Samo malo — reklo je dijete. Još jedan gutljaj kave — zatim bezazleno dodaje: — Ima premalo svje­tla. Trebalo bi mu prvenstveno malo odozgo. Kao ovdje ...

— Pa onda neka unajmi atelje sa svjetlom odozgo— primjećuje dirigent vrlo um jesno i ne sluti da srlja upravo onamo kamo smjera Lota.

— Pa to sam mu i ja kazala — ona mirno objašnjava.— Ali su svi iznajmljeni, ti ateljei.

— Ta mala zvijer! — misli gospođica Gerlah. Jer ona, kao Evina kći, već zna što dijete namjerava. I točno ...

— Za komponiran je nije potrebno svjetlo odozgo, tata. Zar ne?

— Ne, u stvari nije.Dijete je duboko udahnulo, napregnuto se zagledalo

u njegov radni kaput i reklo, kao da joj je to pitanje upravo palo na um: — Kako bi bilo da se ti zamijeniš s gospodinom Gabeleom, tata? — Hvala bogu, sa srca joj je pao kamen! Lota iskosa pogleda oca odozdo. Njezine oči uplašeno mole.

Otac gleda napola ljutito, napola razveseljen čas dje­vojčicu, čas elegantnu damu, koja je imala još upravo toliko vremena da dočara na svom licu jedan blago iro­ničan osmijeh.

— Tada bi gospodin Gabele imao atelje — kaže dijete, a glas mu malo podrhtava. — S toliko svjetla, koliko mu je potrebno. A ti bi stanovao odmah pokraj nas. Pokraj mene i Rezi. — Lotine su oči, ako se čovjek tako može izraziti, klečale pred očevim pogledom. — Bit ćeš isto tako sam kao i ovdje. A kad ne budeš htio biti sam, jed­nostavno ćeš preći hodnik i bit ćeš tu. Čak ni šešir nećeš

73

morati staviti na glavu. A u podne bismo mogli ručati kod kuće. Kad ručak bude gotov, tri puta ćemo po­zvoniti na tvojim vratima. Uvijek ćemo kuhati ono što želiš. I suho meso. A kada budeš svirao, ćut ćemo te kroz zid ... — Dječji je glas zvučao sve bojažljivije. Zamro je.

Gospođica je Gerlah naglo ustala. Ona hitno mora kući. Kako vrijeme prolazi! A vodili su taaako zani­mljivi razgovor!

Gospodin dirigent Palfi ispratio je svoju gošću. Po­ljubio je mirisavu žensku ruku. — Dakle, večeras.

— Možda nećeš imati vremena?— Kako to, draga?Smješkala se. — Možda ćeš se upravo seliti!On se nasmijao.— Ne smij se prije vremena! Koliko ja poznajem tvo­

ju kćerku, ona je već naručila nosače! — Dama je bijesno sjurila niza stepenice.

Kad se dirigent vratio u atelje, Lota se već pripremila da pere suđe. Odsvirao je nekoliko taktova na klaviru. Ve­likim je koracima išao gore-dolje po sobi. Zabuljio se u iščrčkane stranice partiture.

Lota se jako trudila da ne zvecka tanjurima i šalicama. Kad je sve obrisala i vratila u ormar, stavila je na glavu šeširić i potiho ušla u atelje.

— Do viđenja, tata ...— Do viđenja.— Hoćeš li doći na večeru?— Ne, danas neću.Dijete je polako kimnulo glavom i za oproštaj mu pru­

žilo bojažljivo ruku.

74

— Slušaj, Lujza, ne volim kad drugi ljudi sebi raz­bijaju glavu zbog mene, pa ni moja kći! Ja sam znam što je za mene najbolje.

— Naravno, tata — rekla je mimo i tiho. Još je uvijek držala ispruženu ruku da se oprosti.

On ju je napokon ipak stisnuo i pri tom vidio da dje­tetu na trepavicama vise suze.

Otac mora smoći snage da bude strog. Dakle, napravio se kao da ništa ne vidi, kratko je kimnuo glavom i sjeo za klavir.

Lota je brzo prišla vratima, oprezno ih otvorila — i nestala.

Gospodin dirigent prođe rukom kroz kosu. Dječje su­ze, još i to! Pa sad da čovjek komponira dječju operu! Do vraga! Ne može se gledati kad su jednom tako malom stvorenju u očima suze! Visile su na dugim trepavicama kao kapi rose na tankim vlatima trave ...

Njegove su ruke udarile nekoliko tonova. Slušajući nagnuo je glavu. Odsvira još jednom. Ponovi ih u se- kvenci*! To je bila varijacija u molu jedne vesele dječje pjesme iz njegove opere. Mijenja ritam. Radi.

Pa čemu li služe dječje suze? Da, umjetniku sve dobro dolazi! Odmah će uzeti notni papir i napisati note. A na kraju će se zadovoljno zavaliti u stolicu i trljati ruke, jer mu je uspjela tako divno tužna pjesma u c-molu. (Ta zar nadaleko i naširoko nema nikakvog diva ili nekog drugog, tko bi mu od vremena do vremena isprašio tur?)

Opet su prošli tjedni. Gospođica Irena Gerlah nije za­boravila prizor u ateljeu. Ona je prijedlog djeteta da otac

* ponavljanje nekog motiva na različitim stupnjevima ljestvice

75

stan na bulevaru zamijeni s onim slikara Gabelea shvatila kako treba: kao objavu rata! Prava žena, a Irena Gerlah to jeste, premda je Lota ne podnosi, dakle, prava žena, ta se ne da dugo moliti. Ona poznaje svoje oružje. Ona zna kako da ga upotrijebi. Ona je svjesna njegovog djelova­nja. Sve je svoje strijele odapela u nemirnu metu, diri- gentovo umjetničko srce. Sve su strijele pogodile u crno. Sve zajedno su se vršcima zabole u srce čovjeka, volje­nog neprijatelja. On sebi više ne može pomoći.

— Hoću da budeš moja žena — kaže on. To zvuči kao srdita zapovijed.

Ona ga miluje po kosi, smiješi se i podrugljivo primje­ćuje: — Onda ću sutra obući svoju najbolju haljinu, dragi, i od tvoje kćerke zaprositi tvoju ruku.

Još mu se jedna strijela zabola u srce. A ovog puta je to otrovna strijela.

Gospodin Gabele crta Lotu. Iznenada spušta blok i olovku i pita: — Ma što ti je danas, Lujzice? Izgledaš tako pokislo!

Dijete teško diše kao da mu tovar kamenja leži na grudima. — Ma, nije mi ništa.

— Je li nešto sa školom?Ona odmahuje glavom. — To ne bi bilo tako strašno.Gospodin Gabele odlaže svoj blok. — Znaš što, ti mala

žalosna vrbo? Za danas je dosta! — Ustaje. — Prošetaj se malo. To će ti odagnati zle misli!

— Ili da možda medo zasviram na klaviru?— Još bolje! — To ću čuti kroza zid. Pa ću onda i ja

imati nešto od toga.

76

Ona mu pruža ruku, pokloni se i ode.On zamišljeno gleda za malom osobom. On zna kako

teško može briga pritisnuti dječje srce. On je i sam neka­da bio dijete i nije to, protivno većini odraslih, zaboravio.

Kad je odjeknulo lupanje po klaviru iz susjednog sta­na, s odobravanjem je kimnuo glavom i počeo zvižda­njem pratiti melodiju.

Onda je jednim potezom skinuo pokrov sa stalka, uzeo paletu i kičicu u ruke, osmotrio svoj rad stisnutih očiju i prionuo na posao.

Gospodin Ludvig Palfi stiže u Ulicu crvenog tornja. Stepenice kao da su dvostruko više no inače. Vješa kaput i šešir na vješalicu. Lujzica svira na klaviru? No, morat će prekinuti i neko vrijeme slušati. Nategnuo je kaput kao da ide u posjet intendantu*. Zatim otvara vrata.

Dijete diže pogled s dirki i smiješi se. — Tata? Lijepo da si došao! — Skače sa stolice. — Da ti skuham kavu? — Revno hoće u kuhinju.

On je čvrsto uhvati. — Hvala, ne! — kaže. — Moram s tobom razgovarati. Sjedi!

Ona sjeda u veliki naslonjač u kojemu izgleda malena kao lutka, rukom popravlja kockastu suknju i u očekiva­nju podiže prema njemu pogled.

On se nervozno nakašljava, napravi nekoliko koraka gore-dolje i napokon stane pred naslonjačom. — Dakle, Lujzice — počinje — radi se o nečemu važnom i ozbilj­nom. Otkako tvoja majka nije više — nije više tu, ja sam sam. Već sedam godina. Naravno ne posve sam, ta imao

* upravitelj kazališta

77

sam tebe. I imam te još uvijek!Dijete ga gleda razrogačenim očima.— Kako glupo govorim! — misli čovjek. Strašno je

bijesan sam na sebe. — Kratko i jasno — kaže. — Neću više da budem sam. Nešto će se promijeniti. U mom, a time i u tvom životu.

U sobi zavlada potpuna tišina.Jedna muha zujeći pokušava da kroz zatvoreno okno

izleti u slobodu. (Svaki bi joj čovjek mogao ispričati kako je to potpuno bezizgledno i da će samo razbiti svoju glavu! No muhe su glupe, ali ljudi, oni su pametni, zar ne?)

— Odlučio sam da se opet oženim!— Ne! — glasno je reklo dijete. Zvučalo je kao krik.

Zatim je tiho ponovila: — Molim te, nemoj, tata, molim te nemoj, molim te, molim te, nemoj!

— Ti već poznaješ gospođicu Gerlah. Ona te jako voli. I bit će ti dobra majka. I onako bi bilo teško i pogrešno pustiti te da trajno rasteš u domu bez žene. — (Nije li dirljiv? Samo je još nedostajalo da ustvrdi kako se hoće oženiti jedino zato da dijete napokon opet dobije majku!)

Lota je neprekidno odmahivala glavom i pri tom bez glasa pomicala usne. Kao neki automat koji ne može da se umiri. Izgledala je zastrašujuće.

Stoga je otac opet brzo pogledao u stranu i rekao: — Ti ćeš se brže no što misliš snaći u novim prilikama na koje još nisi navikla. Zle se maćehe nalaze još samo u bajkama. Dakle, Lujzice, ja znam da se mogu osloniti na tebe. Ti si najpametnije dijete na svijetu! — Gleda na sat. — Tako. Sada moram ići. Da s Luzerom korepetiram Ri- goleto. — I već je izašao.

Dijete sjedi kao omamljeno.

78

Gospodin Palfi nabija šešir na svoju umjetničku gla­vu. Iz sobe se čuje uzvik: — Tata! — Zvuči kao da se netko davi.

— U dnevnoj sobi čovjek se može utopiti — misli gospodin Palfi i odlazi. Jako mu se žuri. Ta mora raditi s komornim pjevačem Luzerom!

Lota se probudila iz svoje omame. Čak i u očajanju sačuvala je i pokazala svoj praktičan duh. Što da se radi? Da se nešto mora učiniti, to je jasno. Tata se nikada ne smije oženiti nekom drugom ženom, nikada! Pa on ima ženu! Iako ona više nije s njim. Dijete nikada neće podni­jeti neku novu majku, nikada! Ta ona ima svoju majku, svoju majku koju voli više od svega na svijetu!

79

Možda bi mama mogla pomoći. Ali ona to ne smije znati. Ona ne smije saznati tu veliku tajnu dva djeteta, a pogotovo ne da se otac hoće oženiti tom gospođicom Gerlah!

Preostaje samo još jedan put. A tim putem mora Lota ići sama.

Ona uzima telefonsku knjigu. Lista drhtavim prstima. Gerlah. Nema jako mnogo Gerlaha. Gerlah Stefan, ge­neralni direktor bečkih ugostiteljskih poduzeća, Aleja Kobencl 43. Tata je nedavno pričao da otac gospođice Gerlah posjeduje restorane i hotele pa i Imperijal gdje svakodnevno oni jedu. Aleja Kobencl 43.

Nakon što joj je Rezi objasnila kako se ide do Aleje Kobencl, dijete je na glavu stavilo šešir, obuklo kaput i reklo: — Idem sada.

— Pa što ćeš u Aleji Kobencl? — pitala je Rezi znati­željno.

— Moram razgovarati s nekim.— Ali brzo se vrati!Djevojčica je kimnula glavom i krenula na put.

U elegantnu sobu Irene Gerlah ulazi sobarica i smiješi se. — Neko dijete bi željelo s vama razgovarati, milosti­va gospođice. Neka djevojčica.

Milostiva je gospođica upravo nalakirala nokte i ma­hala rukama kroz zrak da bi se lak brzo osušio. — Dje­vojčica?

— Zove se Lujza Palfi.— Aha! — otegnuto će milostiva gospođica. — Do-

vedi je gore!

80

Sobarica nestaje. Mlada se dama diže, baca pogled na ogledalo i mora se nasmiješiti svom napetom, ozbiljnom licu. — Lujza Milerova dolazi k ledi Milford* — pomisli veselo, jer ona je prilično obrazovana.

Kad je dijete ušlo u sobu, gospođica je Gerlah nare­dila sobarici: — Pripremi nam čokoladu! I donesi nam kolače! — Zatim se ljubazno okreće svojoj gošći. — Baš lijepo od tebe da si me došla posjetiti! Sad vidim kako sam bila nepažljiva. Trebalo je da te već odavno pozovem! Zar nećeš skinuti kaput?

— Hvala — reklo je dijete. — Neću se dugo zadržati.— Tako? — Irena Gerlah ne gubi svoj ljubazni i za-

štitnički izraz lica. — No, nadam se da ćeš imati vremena da sjedneš?

Dijete sjeda na rub stolice i ne skida pogled s dame.Ova se situacija počela činiti neodrživo glupom. Ona

se ipak savladava. Svakako da je u igri nešto. U igri koju ona želi dobiti i koju đe dobiti. — Jesi li ovamo slučajno navratila?

— Nisam, moram vam nešto kazati!Irena Gerlah se očaravajući smiješi. — Pretvorila sam

se u uho. Pa o čemu se radi?Dijete je skliznulo sa stolice, stalo na sredinu sobe i

reklo: — Tata je rekao da se hoćete udati za njega.— Zar je zaista to rekao? — Gospođica se Gerlah

zvonko nasmijala. — A nije li možda rekao da se on želi oženiti sa mnom? Ali to je uostalom svejedno. Dakle, da, Lujzice, tvoj tata i ja ćemo se vjenčati. A ti i ja ćemo se sigurno vrlo dobro slagati. U to sam čvrsto uvjerena. Zar

* Luise Miller i lady Milford — junakinje iz Schillerove drame »Spletke i ljubav«

6 Blizanke 81

ti nisi? Pazi — tek kad budemo neko vrijeme zajedno stanovale i živjele, postat ćemo najbolje prijateljice! Obje ćemo se potruditi. Dajem ruku za to!

Dijete je uzmaknulo i reklo ozbiljno: — Vi se ne smi­jete udati za tatu!

Malena ide odlučno prilično daleko. — A zašto ne?— Zato jer to ne smijete!— To nije nikakvo zadovoljavajuće objašnjenje —

primijetila je gospođica oštro. Ta s lijepim se ovdje više ne može. — Ti hoćeš da mi zabraniš da postanem žena tvog oca?

— Da!— To je zaista koještarija! — Mlada se dama rasr-

dila. — Moram te zamoliti da sada ideš kući. Da li da tvom ocu ispričam o ovom neobičnom posjetu, još ću razmisliti. A ako mu ništa ne ispričam, to je onda samo radi našeg kasnijeg prijateljstva, u koje bih još uvijek željela vjerovati, i kojemu ne bih željela ništa ozbiljno staviti na put. Do viđenja!

Na vratima se dijete još jednom okrenulo i reklo: — Ostavite nas ovako kako jesmo! Molim vas, molim ... — Zatim je gospođica Gerlah ostala sama.

Ostalo je samo još jedno. Vjenčanje treba ubrzati. A onda se treba pobrinuti da se dijete smjesti u neki inter­nat. Odmah! Ovdje može pomoći još jedino najstroži od­goj tuđe ruke.

— Što vi želite?Sobarica stoji s poslužavnikom. — Donijela sam čo­

koladu i kolače. A gdje je djevojčica?— Idite do đavola!

82

Gospodin dirigent neće doći na večeru, jer mora diri­girati u operi. Rezi je djetetu, kao i uvijek u takvim sluča­jevima, pravila društvo za stolom.

— Danas baš ništa ne jedeš — primijetila je Rezi s predbacivanjem. — A izgledaš kao duh, jednostavno da te se čovjek uplaši. Što ti je?

Domaćica hvata djetinju ruku i preplašeno je ispušta. — Pa ti si u groznici! Odmah idi u krevet! — Zatim jeca­jući i dašćući odnosi potpuno apatično stvorenje u dječju sobu, s tijela mu skida odjeću i stavlja ga u krevet.

— Nemojte ništa reći tati! — mrmlja mala. Zubi joj cvokoću. Rezi slaže jastuke i pokrivače jedne preko dru­gih. Zatim juri na telefon i naziva gospodina dvorskog savjetnika Štrobla.

Stari gospodin obećava da će odmah doći. On je isto toliko uzbuđen kao i Rezi.

Ona naziva Državnu operu. — Dobro — odgovaraju joj. — U pauzi ćemo obavijestiti gospodina dirigenta.

Rezi opet juri u spavaću sobu. Dijete udara oko sebe i muca nešto zbrkano, nerazumljivo. Pokrivači, jastuci i ostala posteljina leže po podu.

Kad bi samo došao taj gospodin dvorski savjetnik! Što da se učini? Oblozi? Ali kakvi? Hladni? Vrući? Mo­kri? Suhi?

U pauzi dirigent Palfi sjedi u fraku u garderobi sopra- nistice. Piju gutljaj vina i razgovaraju o kazalištu. Kaza­lišni ljudi uvijek govore o kazalištu. To vam je tako. Onda netko pokuca. — Unutra!

83

Ulazi inspicijent*. — Napokon sam vas našao, gospo­dine profesore! — uzvikuje živahni starčić. — Telefoni­rali su iz Ulice crvenog tornja. — Kćerkica se iznenada razboljela. Odmah je obaviješten gospodin dvorski sa­vjetnik Strobl i mora da je već uz bolesničku postelju.

Dirigent je problijedio. — Hvala lijepo, Herlička — rekao je tiho. Inspicijent odlazi.

— Nadam se da nije ništa ozbiljno — primjećuje so- pranistica. — Je li mala već imala ospice?

— Ne — rekao je i ustao. — Oprosti, Miči! — Čim su se za njim zatvorila vrata, potrčao je.

Telefonira. — Halo, Irena!— Da, dragi? Zar je već završilo? Ja još dugo neću

biti spremna za izlazak!On je brzo izvještava o onome što je upravo čuo. Za­

tim kaže: — Bojim se da se večeras ne možemo vidjeti!— Naravno da ne. Nadam se da nije ništa ozbiljno.

Da li je malena već imala ospice?— Nije — nestrpljivo on odgovara. — Sutra ujutro

ću te opet nazvati. — Zatim je objesio slušalicu.Odjekuje zvono. Pauza je pri kraju. Opera i život teku

dalje.

Napokon je opera završila! Dirigent juri uza stepe­nice u Ulici crvenog tornja. Rezi otvara. Na glavi joj je još šešir, jer je bila u dežurnoj apoteci.

Dvorski savjetnik sjedi na krevetu.— Kako joj je? — šapatom pita otac.

* čovjek koji vrši nadzor; činovnik u kazalištu

84

— Nije dobro — odgovara dvorski savjetnik. — Ali mimo možete govoriti naglas. Dao sam joj injekciju.

Lotica leži sva crvena na jastucima i teško diše. Lice joj se razvuklo od bola, kao da je umjetni san, na koji ju je prisilio stari liječnik, jako boli.

— Ospice?— Ni govora — mrmlja dvorski savjetnik.

Rezi ulazi u sobu i roni suze.— Ta skinite već jednom taj šešir! — kaže dirigent

nervozno.— Ah, da, svakako! Oprostite! — Skida šešir i zadr­

žava ga u ruci.Dvorski savjetnik ih oboje gleda upitno. — Dijete oči­

to prolazi kroz tešku duševnu krizu — kaže. — Znate li nešto o tome? Ne? Da li barem nešto naslućujete?

85

Rezi kaže: — Doduše ne znam ima li to neke veze s time, ali... Danas poslije podne je izašla. Morala je s ne­kim razgovarati! I prije nego je otišla, pitala je kako bi najlakše došla do Aleje Kobencl.

— Do Aleje Kobencl? — upitao je dvorski savjetnik i pogledao dirigenta.

Palfi brzo odlazi na stranu i telefonira. — Da li je da­nas poslije podne Lujza bila kod tebe?

— Da — kaže ženski glas. — Ali kako ti je to ispri­čala?

On na to ne odgovara, nego dalje pita: — I što je htjela?

Gospođica se Gerlah ljutito smije. — Neka ti ona ispriča!

— Odgovori, molim te!Sreća da mu nije mogla vidjeti lice!— Točno rečeno došla je da mi zabrani da postanem

tvoja žena! — razdraženo odgovara ona.On nešto brunda i spušta slušalicu.— Pa što joj je onda? — pita gospođica Gerlah. Za­

tim primjećuje da je veza prekinuta. — Ta mala zvijer! — kaže poluglasno. — Bori se svim sredstvima! Liježe i izigrava bolest!

Dvorski savjetnik Štrobl se oprašta i daje još neke upute, Dirigent ga zadržava na vratima. — Što je djetetu?

— Živčana groznica. Navratit ću sutra rano ujutro. Želim laku noć.

Dirigent odlazi u dječju sobu, sjeda pokraj kreveta i kaže Rezi: — Više mi niste potrebni. Laku noć!

86

— Ali ipak bi bilo bolje...On je pogleda.Ona odlazi. Još uvijek u ruci drži šešir.On miluje malo vrelo lice. Dijete se u groznici plaši

i divlje se baca u stranu.Otac se osvrće po sobi. Školska torba složena leži na

pultu. Pored nje čuči Kristina, lutka.On se potiho diže, uzima lutku, gasi svjetlo i opet

sjeda uz krevet.Sad sjedi u mraku i miluje lutku, kao da je dijete.

Dijete koje se plaši njegove ruke.

87

Deveto poglavlje

FOTOGRAFIJE GOSPODINA AJPELDAUERA STVARAJU ZBR­KU • PA, DA LI JE TO UOPĆE LOTA? • POVJERAVANJE GO­SPOĐICI LINEKOGEL • ZAGORJELA SVINJSKA REBARCA I RAZBIJENO POSUĐE • LUJZA ISPOVIJEDA GOTOVO SVE •

ZAŠTO LOTA VISE NE ODGOVARA?

Glavni urednik »Minhenskih ilustriranih novina«, doktor Bernau, uzdiše. — Pasja vremena, draga moja! Gdje da nađemo neku aktualnu sliku za naslovnu stranu a da ne krademo?

Gospođa Kerner, koja stoji kraj svoga stola, kaže: — »Nova štampa« je poslala sliku nove prvakinje u prsnom plivanju.

— Je li zgodna?Mlada se žena nasmiješi. — Za plivanje zadovoljava.Doktor Bernau obeshrabreno odmahuje. Zatim pre-

tura po stolu. — Pa ja sam nedavno od nekog šaljivog seoskog fotografa dobio neke slike! Na njima su bile neke blizanke! — Raskapa po mapama i novinama. — Dvije dražesne djevojčice! Slične kao dva jajeta! Ta gdje ste vas dvije male žene? Publici se uvijek sviđa tako nešto. Ispod slike treba napisati nešto prikladno. Kad već nema ničeg

88

aktuelnog, onda barem par zgodnih blizanki! No, napo­kon! — Otkrio je omot s fotografijama, gleda slike i s odobravanjem kima glavom. — Ovo ćemo, gospođo Ker- ner! Pruža joj fotografije.

On je nakon nekog vremena napokon podigao pogled, jer njegova suradnica nije ništa govorila. — Gle sad! — uzviknuo je. — Kemer! Pa vi ste se skamenili! Probudite se! Da vam nije loše?

— Malo, gospodine doktore! — Glas joj drhti. — Već je u redu. Zuri u fotografije. Čita adresu pošiljaoca. »Jo- zef Ajpeldauer, fotograf, Zebil na Bilskom jezeru.«

U glavi joj se sve vrti.— Izaberite najzgodniju

fotografiju i smislite neki zgodan tekst da se naši čitao­ci razvesele. Pa vi ste u tome prvorazredni!

— Mi to možda ipak ne bismo trebali objaviti — čuo ju je kako govori.

— A zašto ne, cijenjena kolegice?

— Mislim da snimci nisu originalni.

— Fotomontaža, zar ne?— Doktor Bernau se smije.— Vi zacijelo precjenjujete tog gospodina Ajpeldauera. Nije on toliko lukav! Dakle, na posao! Imate do sutra vre­

mena za tekst. Pregledat ću ga prije nego ga date na sla­ganje. — Kimne glavom i nagne se nad nov posao.

Ona jedva stiže do svoje sobe, svaljuje se na stolicu, preda se stavlja fotografije i rukama pritišće sljepoočice.

Kroz glavu joj jure misli kao vrtuljak. Oba njena dje­teta! Dječji dom! Ljetovanje! Naravno! Ali, zašto Lotica nije o tome ništa pričala? Zašto Lotica nije donijela sli­ke? Pa kad su se već dale fotografirati, nisu to učinile bez neke namjere. Bit će da su otkrile da su sestre? A onda su odlučile da o tome ništa ne govore. To se može razu­mjeti, da, svakako, bože moj, kako su samo slične! Čak ni mnogo hvaljeno majčinsko oko ... Oh, dvije moje drage, drage djevojčice!

Kad bi sad doktor Bemau promolio glavu kroz vrata, vidio bi lice prepuno sreće i bola, obliveno suzama, srna­ma od kojih srce gubi snagu, kao da iz očiju teče sam život.

Srećom doktor Bernau nije promolio glavu kroz vrata.Gospođa Kemer se trudi da se pribere. Upravo sada

valja dići glavu! Što će se dogoditi? Što se mora dogo­diti? Razgovarat ću s Loticom!

Majka se sledila! Jedna je misao kao neka nevidljiva ruka potresla njeno tijelo!

Da li je to Lota, s kojom ona hoće da govori?

Gospođa je Kemer potražila gospođicu Linekogel, učiteljicu, u stanu.

— Pitanje koje mi postavljate je više nego čudno — kaže gospođica Linekogel. — Da li ja smatram mogućim da vaša kćer nije vaša kćer, nego neka draga djevojčica? Dopustite, ali...

90

— Ne, ja nisam luda — uvjerava gospođa Kemer i na stol stavlja jednu fotografiju.

Gospođica Linekogel gleda sliku. Zatim gošću. Pa onda opet sliku.

— Ja imam dvije kćerke — kaže gošća tiho. — Druga živi s mojim bivšim mužem u Beču. Ova slika mi je prije nekoliko sati sasvim slučajno došla u ruke. Nisam znala da su se djeca srela na ljetovanju.

Gospođica Linekogel otvara i zatvara usta poput ša­rana na tezgi. Odmahujući glavom gura od sebe fotogra­fiju, kao da se boji, da će je ugristi. Naposljetku upita: — A njih dvije do tada nisu znale jedna za drugu?

Mlada žena odmahuje glavom. — Ne. Moj muž i ja smo tako odlučili, jer smo to smatrali najboljim.

— I ni vi niste nikad više ništa čuli o mužu i svom drugom djetetu?

— Nikada.— Da li se on ponovo oženio?— Ne znam. Ne vjerujem. On je mislio da nije za obi­

teljski život.— Vrlo pustolovna priča — kaže učiteljica. — Da dje­

ca nisu zaista došla na apsurdnu ideju da se međusobno zamijene? Kad ima u vidu Lotičinu karakterističnu pro­mjenu, a onda rukopis, gospođo Kerner, taj rukopis! Je­dva to mogu shvatiti! Ali to bi moglo mnogo toga obja­sniti.

Majka kima glavom i ukočeno gleda pred sebe.— Ne zamjerite mi što ću biti otvorena — kaže go­

spođica Linekogel — ja nikada nisam bila uda ta, ja sam odgojiteljica i nemam djece, ali uvijek mislim; žene, pra­

91

ve, udate, previše važnosti daju svojim muževima! A pri tom je bitno samo jedno: sreća djece!

Gospođa se Kemer bolno nasmiješi. — Vjerujete li da bi moja djeca u dugom, nesretnom braku bila sretnija?

Gospođica Linekogel kaže zamišljeno: — Ja vam ništa ne predbacujem. Vi ste još i danas vrlo mladi. Vi ste bili, kad ste se udali, napola dijete. Vi ćete cijelog svog života biti mlađi nego sam ja ikada bila. Ono što bi za jednoga bilo pravilno, za drugog bi moglo biti pogrešno.

Gošća ustaje.— I što ćete sad učiniti?— Kamo sreće da znam! — kaže mlada žena.

Lujza stoji pred poštanskim prozorčićem u Miinche- nu. — Ne — sa žaljenjem kaže službenik na »poste re- stantu«. — Ne, gospođice Nezaboravak ni danas nema ništa.

Lujza se gleda neodlučno. — Što bi to moglo značiti? — mrmlja potišteno.

Službenik se pokušava našaliti. — Možda je od Neza- boravka postao Zaboravak?

— To posve sigurno nije — kaže ona za sebe. — Su­tra ću opet pitati.

— Ako smijem zamoliti — odgovorio je smiješeći se.

s

Gospođa Kemer dolazi kući. Goruća znatiželja i hlad­na tjeskoba bore se u njezinom srcu, tako da gotovo ostaje bez daha.

92

Dijete revno radi u kuhinji. Poklopci zveckaju. U tavi se nešto prži.

— Ala danas lijepo miriši! — kaže majka. — Što ima za objed, hm?

— Svinjska rebarca s kiselim zeljem i slanim krumpi­rom — ponosno uzvikuje kći.

— Kako si brzo naučila kuhati! — kaže mama naoko sasvim bezazleno.

— Zar ne? — odgovara malena radosno. — Nikada nisam mislila da bih ... — Užasnuto se prekida i ugrize se za usnu. Sad samo da ne pogleda mamu!

Ova se naslanja na vrata i problijedi. Blijeda je kao krpa.

Dijete stoji kraj otvorenog kuhinjskog ormara i vadi posuđe. Tanjuri zveče kao da je potres.

93

Tada majka s naporom otvara usta i kaže: — »Lujza!«Tres!Tanjuri u krhotinama leže na podu. Lujza se prepla­

šila. Oči su joj se raširile od straha.— Lujza! — ponavlja žena nježno i širi ruke.— Mamice!Dijete se poput davljenika vješa majci oko vrata i že­

stoko jeca.Majka se spušta na koljena i drhtavim rukama mi­

luje Lujzu. — Moje dijete, drago moje dijete!Kleče među razbijenim tanjurima. Na plameniku su

zagorjela svinjska rebarca. Miriše po izgorenom mesu. Voda šišti iz lonca i curi u plinski plamen.

Žena i dijete od svega toga ništa ne primjećuju. One su, kako se to često kaže a sasvim rijetko događa, u oblacima.

Prošli su sati. Lujza se ispovijedala. A majka je sve oprostila. Bila je dugačka, rječita ispovijest, i bio je to kratak, bez riječi oproštaj za sve počinjene grijehe — je­dan pogled, jedan poljubac, više nije bilo potrebno.

Sada sjede na divanu. Dijete se sasvim tijesno, sasvim tijesno priljubilo uz majku. Ah, kako je to lijepo kad se naposljetku kaže istina! Čovjek se osjeća tako lagan, la­gan kao perce! Mora se čvrsto uhvatiti za majku da izne­nada ne odleti!

— Baš ste mi vas dvije lukave! — kaže majka.Lujza kikoće od silnog ponosa. (Jedna tajna je još

ipak ostala neotkrivena: da u Beču, kako je Lota sa stra­hom pisala, od nedavna postoji izvjesna gospođica Ger- lah!)

94

Majka uzdiše.Lujza je zabrinuto pogleda.

— Pa da — kaže majka. — Razmišljam o tome što će sada biti! Možemo li se praviti kao da ničega nije bilo?

Lujza odlučno odmahuje glavom. — Lotica sigurno jako čezne za tobom. A i ti za njom, zar ne, mamice?

Majka potvrdi glavom.— A i ja također — priznaje dijete. — Za Loticom

i . . .— Za tvojim tatom, je li?Lujza kinine glavom. Žustro i bojažljivo istovremeno.

— I kad bih samo znala zašto Lotica više ne piše?— Da — mrmlja majka. — Jako sam zabrinuta.

95

Deseto poglavlje

TELEFONSKI RAZGOVOR S MUNCHENOM • SPASONOSNA RIJEČ • SAD SE VIŠE NI REZI NE SNALAZI • DVA MJESTA U AVIONU ZA BEC • PEPERLA KAO DA JE POGODIO GROM • TKO PRISLUŠKUJE NA VRATIMA DOBIVA KVRGE NA GLAVI • GOSPODIN DIRIGENT SPAVA IZVAN KUĆE I DO­

LAZI MU NEŽELJENI POSJETILAC

Lotica apatično leži u krevetu. Spava. Mnogo spava. — Slabost — rekao je dvorski savjetnik Štrobl danas u pod­ne. Gospodin dirigent Palfi sjedi pokraj dječjeg kreveta i ozbiljno gleda malo, usko lice. Već danima ne izlazi iz sobe. Umjesto njega dirigira netko drugi. Za njega je s tavana donesen ležaj.

U susjednoj sobi zvoni telefon.Rezi na prstima ulazi u sobu. — Telefonski poziv iz

Miinchena! — šapće. — Hoćete li razgovarati?On tiho ustaje i upozorava je da ostane uz dijete dok

se on ne vrati. Zatim se iskrada u susjednu sobu. Miin- chen? Tko bi to mogao biti? Vjerojatno koncertna poslov­nica Keler. Ah, neka ga samo lijepo ostave na miru!

Uzima slušalicu i javlja se. Veza je uspostavljena.— Ovdje Palfi!

96

— Ovdje Kerner! — govori neki ženski glas.— Što? — pita on zapanjeno. — Tko? Lujzelota?— Da! — kaže daleki glas. — Oprosti, što te nazivam.

Ali zabrinuta sam za dijete. Nadam se da nije bolesno?— Jeste. — On govori tiho. — Bolesno je.— Oh! — Daleki glas zvuči vrlo uplašeno.Čelo gospodina Palfija se nabralo i on upita: — Ali ne

razumijem- kako to da ti...— Slutile smo, ja i — Lujza!— Lujza? — On se nervozno smije. Zatim zbunjeno

sluša. Sluša sve zbunjeniji. Vrti glavom. Uzbuđeno pro­lazi rukom kroz kosu.

Udaljeni ženski glas žurno javlja što se u takvoj veli­koj žurbi uopće i može javiti.

— Da li još govorite? — raspituje se telefonistica.— Da, grom i pakao! — Dirigent viče. Pa čovjek sebi

može donekle predstaviti kakva je zbrka vladala u njego­voj glavi.

— Ta što je djetetu? — pita zabrinuti glas njegove bivše žene.

— Živčana groznica — odgovara. — Kriza je prebro­đena, kaže liječnik. Ali tjelesna i duševna iscrpljenost je vrlo velika.

— Je li dobar liječnik?— Ali naravno! Dvorski savjetnik Štrobl. On poznaje

Lujzu još od malena. — Muž se razdraženo smije. — Oprosti, pa to je Lota? On je, dakle, ne poznaje!

On uzdiše.Tamo u Miinchenu uzdiše jedna žena. Dvoje odraslih

je zbunjeno. Njihova srca i jezici su paralizirani. A nji­hovi mozgovi, izgleda, njihovi mozgovi također.

7 Blizanke 97

Ovo tjeskobno, opasno šutanje prekida bučni dječji glas: — Tatice! Dragi, dragi, tatice! Da dođemo u Beč? Što prije?

Spanonosna riječ je izgovorena. Ledena se tjeskoba dvoje velikih rastopila kao na južnom vjetru. — Zdravo, Lujzice! — čežnjivo kliče otac. — To je dobra ideja!

— Zar ne? — Dijete se sretno smije.— Pa kad biste mogli stići ovamo? — viče.Sad je opet odjekivao glas mlade žene. — Odmah ću

se raspitati kad sutra polazi prvi vlak.— Ma dođite avionom! — dere se. — Brže ćete biti

ovdje. — »Kako se samo mogu tako derati!« misli u sebi. »Pa dijete vjerojatno spava!«

Kad se vratio u dječju sobu, Rezi mu je prepustila nje­govo stalno mjesto uz krevet i htjela izaći na prstima.

— Rezi! — šapnuo je.— Sutra dolazi moja žena.— Vaša žena?— Pst! Ne tako glasno! Moja bivša žena. Lotičina

majka!Lotičina?On sa smiješkom odmahuje. Ta odakle bi ona znala?

— S njom će doći i Lujzica!— Ona — kako? Pa ona tu leži, Lujzica!On odmahuje glavom. — Ne, to je njezina blizanka.— Blizanka? — Obiteljske su se prilike gospodina di­

rigenta jadnici već popele na vrh glave.— Vi se pobrinite za jelo! A o tome kako ćemo spa­

vati, još ćemo govoriti.

98

— Za ime svijeta! — mrmljala je iskradajući se kroz vrata.

Otac je promatrao iscrpljeno dijete, koje je drijemalo, i čije se čelo sjajilo od znoja. Jednom ga je maramicom pažljivo brisao.

To je, dakle, njegova druga kćerkica! Njegova Lotica! Kakva hrabrost i kakva volja su ispunjavali ovo dijete prije no što su ga savladali bolest i očaj! Ovo joj juna­štvo zacijelo nije od oca. Od koga?

Od majke?Opet je zazvonio telefon.Rezi je pomolila glavu u sobu. — Gospođica Gerlah!Gospodin je Palfi odmahujući glavom odbio da se

javi, a da se nije ni okrenuo.

Gospođa je Kerner od doktora Baranaua zatražila dopust zbog hitnih »obiteljskih poslova«. Telefonirala je na aerodrom i dobila dvije avionske karte za sutra uju­tro. Zatim je u kovčeg spakovala najnužnije.

Noć je izgledala beskrajna, koliko god je inače krat­ka. Ali i noći koje izgledaju beskrajne prolaze.

Kad je drugog jutra gospodin dvorski savjetnik Štrobl u pratnji Peperla stigao pred kuću u Ulici crvenog tornja, upravo se zaustavio jedan taksi.

Neka je mala djevojčica izašla iz auta — i već je Pe- perl kao mahnit skočio prema tom djetetu! Lajao je, vrtio se kao zvrk, cvilio, od sreće, opet skakao!

99

— Zdravo, Peperlu! Dobar dan, gospodine dvorski savjetniče!

Gospodin se dvorski savjetnik toliko zapanjio da je zaboravio uzvratiti pozdrav. Odjednom je skočio, prem­da ne baš tako graciozno kao njegov Peperl na dijete, i dreknuo: — Jesi li potpuno poludjela? Brzo u krevet!

Lujza i pas su odjurili kroz kućni ulaz.Iz auta izlazi neka mlada dama.— Ta to će dijete umrijeti! — viče gospodin dvorski

savjetnik uzrujano.— Nije to dijete na koje vi mislite — kaže ljubazno

mlada dama. — To je njezina sestra.

Rezi otvara vrata. Vani oko jednog djeteta skače Peperl.

— Dobar dan, Rezi! — kliče dijete i s psom jume u dječju sobu.

Domaćica zapanjeno gleda za njima i križa se.Zatim se uzdišući penje uza stepenice stari dvorski

savjetnik Štrobl. Dolazi s nekom prekrasnom ženom koja nosi putni kovčeg.

— Kako je Lotici? — pita mlada žena brzo.— Malo bolje, mislim — kaže Rezi. — Da vam po­

kažem put?— Hvala, znam! — I već je tuđinka nestala u dječjoj

sobi.— Kad opet barem donekle dođete k sebi — rekao

je dvorski savjetnik šaljivo — pomoći ćete mi skinuti kaput. No ne treba žuriti!

100

Rezi se trgnula. — Molim za oproštenje tisuću puta — promucala je.

— E, pa danas nema žurbe s mojom posjetom — strpljivo je objasnio.

— Mamice! — šapnula je Lota. Njene su krupne i sjajne oči netremice gledale majku kao neku sliku iz sna i bajke. Mlada je žena bez riječi milovala vrelu dječju ruku. Kleknula je kraj kreveta i nježno uzela u ruke uzdrhtalo stvorenje.

Lujza je munjevito pogledala oca koja je stajao kraj prozora. Zatim je počela uređivati Lotičin jastuk, lup­kati ga, okretati ga, potezati plahnu da je popravi. Sad je ona mala domaćica. Ta ona je to u međuvremenu i naučila!

Gospodin je dirigent kriomice, sa strane, promatrao sve tri. Majku s njezinom djecom. Pa to su naravno ta­kođer i njegova djeca! A mlada je majka prije nekoliko godina bila štaviše njegova mlada žena! Propali dani, zaboravljeni sati opet su mu se pojavili pred očima. Dav­no, davno je to bilo ...

Peperl leži kao da ga je pogodio grom pri dnu kre­veta i gleda čas jednu čas drugu malu djevojčicu. Čak se i malo crno lakirana njuškica neodlučna micala tamo- -amo između obje, kao da se koleba što da uradi. Jednog ljupkog psa koji voli djecu dovesti u takvu nepriliku! Tada netko pokuca.

Četvero ljudi u sobi kao da se probudilo iz nekog čudnog sna na javi.

Ušao je gospodin dvorski savjetnik. Vedar i malko glasan kao i uvijek. Zaustavio se kraj kreveta. — Kako je bolesniku?

101

— Dooobro — rekla je Lotica i izmučeno se nasmi­ješila.

— Imamo li danas napokon teka? — gunđao je.— Ako mama kuha! — prošaptala je Lotica.Mama kimne glavom i priđe prozoru. — Oprosti Lud-

vig, što ti tek sada nazivam dobar dan!Dirigent joj je stisnuo ruku. — Mnogo ti hvala što

si došla.— Ali, molim te! Pa to je razumljivo! Dijete ...— Dakako, dijete — odgovorio je. — Pa ipak!— Izgledaš kao da danima nisi spavao — primijetila

je s oklijevanjem.— Nadoknadit ću. Bojao sam se za... za dijete!— Brzo će ozdraviti — rekla je mlada žena uvjereno.

— Osjećam to.S kreveta se čuje šapat. Lujza se nagnula tik nad Loti-

čino uho. — Mama ništa ne zna o gospođici Gerlah. I ne smijemo joj reći.

Lotica je plašljivo kimnula glavom.Gospodin dvorski savjetnik nije ovo mogao čuti jer

je gledao termometar. Iako za termometar, naravno, ne služe uši! A ako je ipak nešto čuo, onda se u svakom slučaju znao uzorno praviti ludim.

— Temperatura je gotovo normalna — rekao je. — Na konju si! Od srca ti želim sreću, Lujzice!

— Hvala lijepo, gospodine dvorski savjetniče — ki- koćući je odgovorila prava Lujza.

— Jeste mislili na mene? — upitala je Lotica smijući se oprezno. Pri tom ju je glava još boljela.

— Vi ste par spletkarica —■ gunđao je — i to par jako opasnih! Čak ste i mog Peperla povukle za nos! —

102

Ispružio je obje ruke i sa svakom od svojih šapa nježno pomilovao po jednu dječju glavu.

Onda se energično nakašljao, ustao i rekao: — Hajde, Peperl, ostavi te dvije varljive žene!

Peperl je u znak pozdrava mahao repom. Zatim se priljubio uz široke nogavice hlača dvorskog savjetnika koji je upravo objašnjavao gospodinu dirigentu Palfiju:— Majka, to vam je lijek koji ne možete dobiti u apo­teci! — Obratio se mladoj ženi. — Hoćete li moći ostati tako dugo dok se Lujzica, vraga, dok se Lotica, mislio sam, posve ne oporavi?

— Moći ću ostati, gospodine dvorski savjetniče, i hoću!

— E pa — primijetio je stari gospodin — gospodin bivši suprug morat će se složiti sa sudbinom.

Palfi je otvorio usta.— Ma ostavite to — rekao je savjetnik podrugljivo.

— Vaše će umjetničko srce naravno krvariti. Toliko ljudi u stanu! Ali samo malo strpljenja; uskoro ćete biti opet lijepo sami.

Gospodin je dvorski savjetnik danas u formi! Tako je naglo otvorio vrata da je Rezi, koja je vani prisluški­vala, zaradila kvrgnu na glavi. Uhvatila se za glavu koja je brujala.

— Pritisnite čistim nožem! — preporučio joj je kao liječnik od glave do pete. — U redu. Valjan savjet ništa ne stoji!

Veče se spustilo na zemlju. U Beču kao i drugdje. U dječjoj je sobi tiho. Lujza spava. Lota spava. San je vodi k ozdravljenju.

103

Gospođa Kemer i dirigent sjedili su do prije nekoliko minuta u susjednoj sobi. 0 mnogo čemu su razgovarali, a još više toga su prešutjeli. Onda je on ustao i rekao: — Tako! Sad moram ići! — Pri tom je sam sebi, i to s pravom, izgledao pomalo smiješno. Kad čovjek pomisli da u pokrajnjoj sobi spavaju dvije devetogodišnje dje­vojčice čija je majka ova lijepa žena koja pred njim stoji, a on sam se mora kao odbijeni plesač povući! I to iz vlastitog stana! Kad bi još kao u stara dobra vre­mena postojali nevidljivi kućni duhovi — što bi se ti negdje smijali!

Ona ga je otpratila do vrata.On je oklijevao. — Ako bi joj opet bilo gore — ja

sam prijeko u ateljeu.— Ne brini se! — rekla je s pouzdanjem. — Radije

ne zaboravi da moraš nadoknaditi mnogo sna.Kimnuo je glavom. — Laku noć.— Laku noć.Dok je on polako silazio niza stepnice, ona je tiho

pozvala: — Ludvig! — On se upitno okrene.— Hoćeš li doći sutra na doručak?— Doći ću!Nakon što je zatvorila vrata i stavila lanac, zastala

je razmišljajući još neko vrijeme. On je zaista ostario. Gotovo da izgleda kao pravi muškarac, njen bivši muž!

Zatim je zabacila glavu i pošla da majčinski bdije nad snom svoje i njegove djece.

Sat kasnije na Koruškom bulevaru pred jednom ku­ćom izlazi iz auta neka mlada »elegantna dama i pregovara s mrzovoljnim vratarom.

104

— Gospodin dirigent? — brunda on. — Ja ne znam da li je gore!

— U ateljeu je svjetlo — kaže ona. — Znači da je tu! Evo! — U ruku mu gurne novac i pored njega požuri uza stepenice.

On pogleda novčanicu i odgega u svoj stan.— Ti? — upitao jeLudvig Palfi gore na vratima.— Pogodio si! — zajedljivo primjećuje Irena Gerlah

i ulazi u atelje. Sjeda, pripaljuje cigaretu i s očekivanjem promatra dirigenta.

On ništa ne govori.— Zašto se nisi htio javiti na telefon? — pita ona.

— Smatraš li da je to jako ukusno?— Nije da se nisam htio javiti.— Nego?— Nisam mogao s tobom razgovarati. Nije mi bilo

do toga. Dijete je bilo teško bolesno.— Ali sad mu je zacijelo bolje. Inače bi bio u Ulici

crvenog tornja.On potvrđuje glavom. — Da, bolje mu je. Osim toga

tamo je moja žena. v— Tko?— Moja žena. Moja bivša žena. Stigla je jutros s dru­

gim djetetom.— S drugim djetetom? — ponovila je mlada, elegant­

na žena.— Da, one su blizanke. Kod mene je bila prvo Luj-

zica. Od kraja ljetnih praznika druga. No ja to uopće nisam primijetio. Ja to znam tek od jučer.

Dama se bijesno smije. — Lukavo je to izvela, ta tvoja bivša!

105

— I ona to zna tek od jučer — primjećuje on ne­strpljivo.

Irena Gerlah ironično razvlači lijepo namazane usne. — Situacija je malo sablažnjiva, zar ne? U jednom se

106

tvom stanu nalazi jedna žena kojom više nisi oženjen, a u drugom jedna s kojom još nisi oženjen!

On se razbjesnio. — Ima još mnogo stanova u kojima su žene s kojima se još nisam oženio!

— Oh! — Ona se diže. — Pa ti znaš biti i duhovit?— Oprosti, Ireno, nervozan sam!— Oprosti, Ludvig, i ja!Tres! Vrata su se zatvorila, a gospođica Gerlah je

otišla!Nakon što je gospodin Palfi neko vrijeme zurio u

vrata, okrenuo se klaviru, prelistao note za svoju dječju operu, izvadio list notnog papira i sjeo pred dirke.

Neko je vrijeme svirao po notama. Jedan strogi, jed­nostavni kanon u staroj crkvenoj ljestvici. Zatim je mo­dulirao. Iz dorske ljestvice u c-mol. Iz c-mola u es-dur. I polako, sasvim polako nastala je iz parafraze nova melodija. Jednostavna melodija, koja osvaja srca, kao da dvije djevojčice pjevaju svojim zvonkim, čistim dje­čjim glasovima. Na ljetnoj livadi. Kraj hladnog planin­skog jezera u kojem se zrcali plavo nebo. Ono nebo koje je više od svakog razuma i čije sunce grije i osvjetljava bića ne praveći razliku između dobrih, zlih i neodlučnih.

Jedanaesto poglavlje

DVOSTRUKI ROĐENDAN I JEDNA ROĐENDANSKA ZELJA • RODITELJI SE POVLAČE NA SAVJETOVANJE • DRŽIMO PALCE! • GUŽVA OKO KLJUČANICE • NESPORAZUMI I

SPORAZUM

Vrijeme koje, kako je poznato, liječi rane, liječi i bolesti. Lotica je opet zdrava. I opet nosi svoje pletenice i vrpcu. A Lujza kao nekada nosi svoje uvojke i trese ih koliko god joj srce želi.

One pomažu mami i Rezi kod kupovanja i u kuhinji. Zajedno se igraju u dječjoj sobi. Skupa pjevaju dok Lotica ili čak tata sjedi za klavirom. Posjećuju gospo­dina Gabelea u susjednom stanu. Ili izvode Peperla kad gospodin dvorski savjetnik prima pacijente. Pas se po­mirio s dvostrukom Lujzicom, a svoju je sposobnost da voli djevojčice prvo udvostručio a zatim prepolovio. Čo­vjek se mora snalaziti.

Pa ipak bi se sestre ponekad tjeskobno pogledale. Što li će biti?

Četrnaestog listopada imaju obje djevojčice rođen­dan. Sjede s roditeljima u dječjoj sobi. Gore dva vijenca svijeća, svaki po deset. Bilo je domaćih kolačića i čoko-

108

lađe koja se pušila. Tata je svirao prekrasan »Rođendan­ski marš za blizanke«. Onda se okrenuo na klavirskoj stolici i upitao: — Zašto vam nismo smjeli ništa po­kloniti?

Lotica je duboko udahnula i rekla: — Jer mi želimo nešto što se ne može kupiti!

— Pa što vi to želite? — upitala je mama.

Sad je red na Lujzi da duboko udahne. Zatim objaš­njava petljajući od uzbuđenja: — Lota i ja želimo od vas za rođendan da odsad zauvijek ostanemo svi zajed­no! — Napokon je rekla!

Roditelji šute.Lota sasvim tiho kaže: — Onda nam nikad više u

životu ne bi trebalo ništa pokloniti! Ni za jedan rođendan. I više ni za jedan praznik na svijetu!

109

Roditelji još uvijek šute.— Pa mogli biste barem pokušati! — Lujzi su na oči

navrle suze. — Sigurno ćemo biti poslušne. Mnogo po- slušnije nego do sada. I uopće će sve biti mnogo, mnogo ljepše!

Lota potvrđuje kimanjem glave. — To vam obeća­vamo!

— Dajemo veliku časnu riječ i ostalo — brzo dodaje Lujza.

Otac ustaje s klavirske stolice. — Slažeš li se, Lujze- lota, da u susjednoj sobi porazgovaramo nekoliko riječi?

— Da — odgovara njegova bivša žena. I sad njih dvoje odlaze u pokrajnju sobu. Vrata se zatvaraju za njima.

— Držimo palce! — uzbuđeno šapće Lujza. Četiri male šake stišću četiri mala palca.

— Ako izuzmemo nas — upravo je u susjednoj sobi govorio gospodin Palfi i uporno gledao u pod — za djecu bi bez sumnje bilo najbolje da ih više ne razdvajamo.

— Sigurno — primijetila je mlada žena. — Nikad ih nije ni trebalo odvajati.

On još uvijek gleda u pod. — Mnogo toga morat ćemo popraviti. — Nakašljava se. — Ja se, dakle, slažem da ti — da ti oba djeteta povedeš k sebi u Miinchen.

Ona se hvata za srce.— Možda ćeš im — nastavio je — dopustiti da me

četiri tjedna u godini posjete? — Kad ona nije ništa odgovorila, rekao je: — Ili tri tjedna? Ili barem petnae­stak dana? Jer, premda mi nećeš vjerovati, ja ih obje jako volim.

110

— A zašto ti ne bih to vjerovala? — čuo ju je kako odgovara.

Slegnuo je ramenima. — Pa nisam to baš mnogo pokazao!

— Ipak! Dok je Lotica bila bolesna! — rekla je. — A otkud znaš da bi njih dvije bile sretne onako kako im mi to želimo, ako bi rasle bez oca?

— Pa bez tebe pogotovo ne bi mogle?— Ah, zar zaista nisi primijetio za čim djeca čeznu,

a što se samo nisu usudila izreći?— Naravno da sam primijetio! — Prišao je prozoru.

— Naravno da znam što žele! — Nestrpljivo je potegnuo ručicu prozora. — One žele da ti i ja ostanemo zajedno!

— Oca i majku žele naša djeca! Je li to neskromno?— ispitujući upita mlada žena.

— Ne! Ima i skromnijih želja koje se ne mogu ispu­niti!

On stoji kraj prozora kao dječak kojeg su poslali u kut i koji iz prkosa neće da se vrati.

— Zašto se ne mogu ispuniti?Iznenađeno se okreće! — To ti pitaš mene? Nakon

svega što je bilo?Ona ga ozbiljno pogleda i kimne glavom, jedva pri­

mjetno. Zatim kaže: — Da! Nakon svega što je bilo!Lujza stoji kraj vrata i pritišće oko na ključanicu.

Lota stoji pored nje i drži obje male šake stišćući palce daleko od sebe.

— Oh, oh, oh! — mrmlja Lujza. — Tata ljubi mamu!

111

Lotica gurne protiv svog običaja nimalo nježno sestru u stranu i sama stane viriti kroz ključanicu.

— A sada? — pita Lujza. — Još uvijek?— Ne — šapće Lotica i blistajući se uspravi. — Sad

mama ljubi tatu!Na to su se blizanke kličući bacile jedna drugoj u

zagrljaj!

112

Dvanaesto poglavlje

GOSPODIN GABELE, SLIKAR UMJETNIK • GOSPODIN SE GRAVUNDER ĆUDI • SMIJEŠNA PRIČA DIREKTORA KILI- JANSA • SVADBENI PLANOVI LUJZE I LOTICE • NASLOV­NA STRANA »MINHENSKIH ILUSTRIRANIH NOVINA • NOVI NATPIS NA STARIM VRATIMA • »ZA DOBROSUSJED­SKE ODNOSE, GOSPODINE DIRIGENTE« • IZGUBLJENU SREĆU ČOVJEK MOŽE NADOKNADITI • DJEČJI SMIJEH I

JEDNA DJEČJA PJESMA • »I SAMO BLIZANCE!«

Gospodin Beno Gravunder, stari iskusni službenik matičnog ureda Prvog bečkog rajona, morao je obaviti jedno vjenčanje koje ga je usprkos njegovu iskustvu malo izbacilo iz kolosijeka. Nevjesta je bivša žena mla­doženje. Obje nevjerojatno slične desetogodišnje djevoj­čice su djeca mladenaca. Jedan svjedok, slikar umjetnik imenom Anton Gabele, nema leptir-kravatu. Zato drugi svjedok, dvorski savjetnik profesor doktor Štrobl, ima psa! A taj je pas u predsoblju, gdje je zapravo morao čekati, napravio takvu galamu da su ga morali uvesti i pustiti da prisustvuje vjenčanju u matičnom uredu! Pas kao svjedok na vjenčanju! No, tako nešto!

Lotica i Lujza pobožno su sjedile na svojim stolicama i bile sretne kao ptičice. I ne samo sretne, nego i po­

8 Blizanke 113

nosne, silno ponosne! Ta i one same su zaslužne za ovu divnu, nepojmljivu sreću! Pa što bi bilo sa sirotim rodi­teljima da nije bilo djece, što? No, dakle! A baš i nije bilo lako u potpunoj tajnosti igrati sudbinu! Pustolovi­ne, suze, strah, laži, očajanje, bolest, ništa ih nije mi- moišlo, ama baš ništa!

Nakon svečanog čina gospodin Gabele šapuće nešto s gospodinom Palfijem. Pri tome obje umjetničke pri­rode tajanstveno namiguju jedna drugoj. Ali zašto ša­puću i namiguju, osim njih nitko ne zna.

Gospođa Kemer, razvedena Palfi, udata Palfi, samo je čula svog starog i novog muža kako mrmlja: — Još prerano? — Zatim olako nastavlja okrenut prema njoj: — Imam dobru ideju? Znaš što? Prvo ćemo se odvesti u školu da upišemo Lotu!

— Lotu? Ali Lota je već tjednima... Oprosti, na­ravno da si u pravu!

Gospodin dirigent nježno gleda gospođu Palfi: — To i ja mislim!

Gospodin se Kilijan, direktor škole za djevojčice po­šteno prenerazio kad su dirigent Palfi i njegova žena došli da upišu drugu kćer koja je prvoj nalikovala kao jaje jajetu. Ali je on kao stari pedagog štošta doživio, što nije bilo manje čudnovato, tako da se naposljetku opet pribrao.

Nakon što je nova učenica po propisu upisana u neku veliku knjigu, on se udobno zavali u naslonjač i kaže: — Dok sam još bio mlad učitelj dogodilo mi se nešto što vam moram ispričati! Došao je tada oko Uskrsa u moj

114

razred jedan nov dječak. Dječak je iz siromašne obitelji, ali jako čist i, kako sam ubrzo primijetio, vrlo marljiv. Lijepo je napredovao. U računu je za kratko vrijeme postao čak najbolji. Točnije: ne uvijek! Prvo sam u sebi mislio: »Tko će znati u čemu je stvar!« Zatim sam po­mislio: »To je ipak neobično! Ponekad račun ide kao po loju, a drugi put opet radi mnogo polaganije, a osim toga i griješi!«

Gospodin direktor škole namjerno je napravio pauzu i namignuo dobrohotno Lujzi i Loti. — Naposljetku mi je pala na nm jedna neobična metoda. Počeo sam bilje­žiti u notes kad bi dječak dobro i kad loše računao. I tad se ispostavilo nešto posve ludo. Ponedjeljkom, srije­dom i petkom računao je dobro, a utorkom, četvrtkom i subotom računao je slabo.

— Pa to je nemoguće! — rekao je gospodin Palfi. A dvije su se male djevojčice stale znatiželjno vrpoljiti na stolicama.

— Promatrao sam to šest tjedana — nastavio je stari gospodin. — Promjena nije bilo! Ponedjeljkom, srijedom, petkom — dobro! Utorkom, čevrtkom, subo­tom — loše! — Jedne lijepe večeri uputio sam se do rodi­telja i saopćio im moja zagonetna zapažanja. Oni su se pogledali napola zbunjeno, napola veselo, a onda je muž rekao: — To što je primijetio gospodin učitelj, točno je! — Onda je u usta stavio dva prsta i zazviždao. I već su iz susjedne sobe doskakutala dva momčića. Dva, jedna­ko velika, a i inače potpuno slična! — Oni su blizanci — primijetila je žena. — Sep dobro računa, Toni je — onaj drugi! — Nakon što sam se donekle pribrao, upitao sam: — Ma, dragi ljudi, pa što ih obojicu ne šaljete u

115

školu? — A otac mi je odgovorio: — Mi smo siromašni, gospodine učitelju. Ova dva dječaka imaju zajedno samo jedno dobro odijelo!

Bračni par Palfi se smijao. Gospodin se Kilijan smi- juljio. Lujzica je uzviknula: — Pa to je ideja! To ćemo učiniti i mi.

Gospodin je Kilijan priprijetio prstom: — Samo se usudite! Gospođica Gštetner i gospođica Brukbaur će i bez toga imati dosta muke da vas razlikuju!

— Osobito — oduševljeno će Lujza — kad se bude­mo jednako počešljale i izmijenile mjesta!

Gospodin se direktor uhvatio za glavu i uopće se pravio kao da je već blizu očajanja. — Užasno — rekao je. — A kako li će biti tek kasnije kad postanete odrasle i kad se netko bude htio oženiti vama?

— Budući da jednako izgledamo — primijetila je Lotica zamišljeno — sigurno ćemo se svidjeti jednom te istom čovjeku!

— A i nama će se zacijelo svidjeti isti čovjek! — uz­viknula je Lujza. — Onda ćemo se jednostavno obje udati za njega. To je najbolje. Ponedjeljkom, srijedom i petkom njegova ću žena biti ja! A utorkom, četvrtkom i subotom bit će Lotica na redu!

— A ako vam slučajno nikada ne da da nešto izra­čunate, neće nikada ni primijetiti da ima dvije žene — rekao je gospodin dirigent smijući se.

Gospodin se direktor Kilijan digao. — Jadnik! — pri­mijetio je suosjećajno.

Gospođa se Palfi nasmiješila. — U toj podjeli ipak ima i nečeg dobrog! Nedjeljom je slobodan!

116

Kad je novopečeni, točnije ponovopečeni bračni par s blizankama prelazio preko školskog dvorišta, upravo je bio odmor. Stotine su se malih djevojčica gurale i bile gurane. Lujzu su i Lotu s nevjericom začuđeno gledale.

Najzad je Trudi uspjelo da se uz pomoć šaka probije do blizanki. Teško dišući gleda čas jednu čas drugu. — No tako! — prvo izusti. Zatim se uvrijeđeno obraća Lujzi. — Prvo mi zabranjuješ da ovdje u školi o tome govorim, a sad odjednom samo tako obje dolazite ovamo?

— Ja sam ti to zabranila — obavještava je Lota.— Sad mimo možeš ispričati svima — objašnjava

Lujza blagonaklono. — Od sutra dolazimo obje!Onda se gospodin Palfi poput ledolomca baca kroz

gomilu i provodi svoju obitelj kroz vrata. Truda u me­đuvremenu postaje žrtva opće znatiželje. Odvlače je na

117

granu jedne oskoruše. Odozgo saopćava sve što zna go­mili djevojčica koje pažljivo slušaju.

Zvoni. Odmor je završio. Tako bi barem trebalo biti.Učiteljice ulaze u učionice. Učionice su prazne. Uči­

teljice prilaze prozorima i srdito zure dolje na školsko dvorište. Školsko je dvorište prepuno. Učiteljice nava­ljuju u direktorovu sobu da se u zboru požale.

— Sjednite, moje dame! — kaže on. — Školski mi je podvornik upravo donio novi broj »Minhenskih ilu­striranih novina«. Naslovna je strana za našu školu oso­bito zanimljiva. Smijem li zamoliti, gospođice Bruk- bauer? — Pruža joj časopis.

I sad učiteljice također zaboravljaju, isto kao i male djevojčice u školskom dvorištu, da je odmor već odavno prošao.

Gospođica Irena Gerlah stoji elegantna kao i uvijek u blizini opere i zatečeno pilji u naslovnu stranu »Min­henskih ilustriranih novina«, gdje se nalazi slika dviju djevojčica s pletenicama. Kad je podigla pogled, stala je piljiti još jače. Na raskršću se zaustavlja taksi, a u tak­siju sjede dvije djevojčice s jednim gospodinom, kojega je ona dobro poznavala, i nekom ženom koju ona nikada ne bi željela upoznati!

Lota štipne sestru. — Gledaj tamo prijeko!— Auu! Što to?Lota šapće tako da se jedva čuje: — Gospođica

Gerlah!— Gdje?

118

— Desno! Ona s velikim šeširom! I s novinama u rukama! — Lujza zaškilji prema elegantnoj dami. Naj­radije bi joj slavodobitno isplazila jezik.

— Što to šuškate, vas dvije?Prokletstvo, mama je ipak nešto primijetila?Tada je, srećom, iz auta koji je stajao pokraj taksija

izvirila neka otmjena stara dama. Pružila je mami ilu­strirane novine i smiješeći se rekla: — Smijem li vam dati jedan prikladan dar?

Gospođa Palfi uzima ilustrirani list, gleda naslovnu stranu, uz osmijeh zahvaljuje i daje novine svom mužu.

Automobili kreću. Stara dama se oprašta naklonom glave.

Djeca se veru kraj tate na sjedište i začuđeno gledaju naslovnu stranu.

— Eh taj gospodin Ajpeldauer! — kaže Lujza. — Ovako nam podvaliti!

— Pa mi smo mislile da smo sve fotografije podera- le! — primijeti Lota.

— Ostale su mu ploče! — objašnjava mama. — Tako može kopirati na stotine slika!

— Baš je dobro što vas je nasamario — konstatirao je otac. — Bez njega mama nikad ne bi otkrila vašu tajnu. Bez njega ne bi bilo ni današnjeg vjenčanja.

Lujza se odjednom okrenula i pogledala natrag pre­ma operi. Ali gospođicu se Gerlah nije više moglo vidjeti.

Lota je rekla mami: — Napisat ćemo pismo gospo­dinu Ajpeldaueru i zahvaliti mu!

Ponovopečeni bračni par se peo s blizankama uza stepenice u Ulici crvenog tornja. Na otvorenim je vratima već čekala Rezi u svom svečanom ruhu, cerila

119

se cijelim širokim licem i mladoj ženi uručila golemu kitu cvijeća.

— Mnogo vam hvala, Rezi — rekla je mlada žena. — I drago mi je što želite ostati kod nas!

Rezi je kimnula glavom kao neka lutka u kazalištu lutaka, tako snažno i s trzajem. Zatim je izmucala: — Ma ja bih se morala vratiti na selo. Gospodinu ocu. Ali ja sam toliko zavoljela Loticu!

Gospodin se dirigent nasmijao: — Rezi, prema nama ostalima niste baš jako uljudni!

Rezi je smeteno slegla ramenima.Da bi spasila situaciju, umiješala se gospođa Palfi.

— Pa nećemo valjda cijelu vječnost stajati na stepeništu!— Molim lijepo! — Rezi otvara vrata.— Samo trenutak! — mirno đe gospodin dirigent. —

Prvo moram navratiti u drugi stan!Svi osim njega su se ukočili. Zar već na dan vjenča­

nja da ide u svoj atelje na bulevaru? (Ne, Rezi se uopće nije ukočila! Ona se bez glasa u sebi smijala!)

Gospodin Palfi prilazi vratima gospodina Gabelea, vadi ključ i hladnokrvno otključava!

Lotica mu pritrčava. Na vratima je nov natpis, a na natpisu se može razgovijetno pročitati: »Palfi«!

— Oh, tatice! — kliče presretna.I Lujza je već kraj njih, čita natpis, hvata sestru oko

vrata i počinje s njom plesati. Staro se stepenište sve treslo.

— A sada dosta! — naposljetku uzvikuje gospodin dirigent. — Gubite se vas dvije s Rezi u kuhinju i po- mozite joj! Gleda na sat. — Ja ću za to vrijeme mami

120

pokazati svoj stan. Jest ćemo za pola sata. Kad bude vrijeme, pozvonite nam! — Uzme mladu ženu pod ruku.

Na suprotnim se vratima Lujza poklonila i rekla: — Za dobrosusjedske odnose, gospodine dirigentu!

Mlada žena odlaže šešir i ogrtač. — Kakvo iznenađe­nje! — tiho kaže.

— Ugodno iznenađenje? — pita on.Ona kima glavom.— To je još davno bila Lotičina želja, prije no što

je postala moja — priča s oklijevanjem. — Gabele je izradio ratni plan do tančina i u bitku uveo kola za pri­jevoz namještaja.

— Da. Transport klavira je malo zadržao bitku titar na namještaja.

Ulaz u radnu sobu. Na klaviru je stajala iz pretinca pisaćeg stola uskrsnula fotografija neke mlade žene iz prošlog, nezaboravljenog vremena. Zagrlio ju je. — Na trećem katu lijevo bit ćemo sretni u četvoro, a na tre­ćem katu desno ja sam, ali s vama zid do zida.

— Toliko sreće! — Priljubila se uz njega.— U svakom slučaju više nego što zaslužujemo —

kaže on ozbiljno. — Ali ne više nego bismo mogli pod­nijeti.

— Nikad ne bih vjerovala da postoji tako nešto!— što?— Da se izgubljena sreća može nadoknaditi kao pro­

pušteni školski sat.

121

Pokazuje joj sliku na zidu. Iz okvira gleda roditelje jedno malo ozbiljno djetinje lice, crtano Gabeleovom rukom.

— Svaki trenutak naše nove sreće — kaže on — za­hvaljujemo našoj djeci.

Ukrašena pregačom Lujza stoji na stolici i čavlićima na zid pričvršćuje naslovnu stranu »Minhenskih ilustri­ranih novina«.

— Lijepo — zaneseno kaže Rezi.Lotica, isto tako s pregačom, radi revno oko šted­

njaka.Rezi briše suzu u kutu oka, tiho šmrca i zatim pita,

još uvijek stojeći pred fotografijom: — Pa koja je sad od vas dvije koja?

Male se djevojčice zatečeno pogledavaju. Zatim se zapilje u fotografiju na zidu pa se ponovo pogledavaju.

— Dakle... — kaže Lotica neodlučno.— Ja sam sjedila kad nas je gospodin Ajpeldauer

slikao, mislim, lijevo — kaže zamišljeno Lujza.Lota s oklijevanjem odmahuje glavom. — Ne, ja sam

sjedila lijevo. Ili?Obje istežu vratove pred svojim portretom.— No, lijepo, kad ni same ne znate koja je koja! —

sva izvan sebe viče Rezi i počinje se smijati.— Ne, zaista ni same ne znamo! — oduševljeno kliče

Lujza. I sad se sve tri smiju tako da se smijeh čuo u susjednom stanu.

Tamo prijeko pita žena gotovo uplašeno: — Ta hoćeš li ti uopće moći raditi kraj takve buke?

122

On prilazi klaviru i dok diže poklopac kaže: — Samo kraj takve buke! — I dok smijeh u susjedstvu zamire, on svira svojoj ženi duet u es-duru iz dječje opere, tako da se čulo i u kuhinji susjednog stana. Njih su tri radile tiho koliko god je to moguće samo da im ni jedan ton ne bi izmakao.

Kad je melodija utihnula, Lotica je zbunjeno upitala: — Kako je to zapravo, Rezi? Ako su sad tata i mama opet zajedno s nama, možemo li Lujza i ja dobiti još braće i sestara?

— Pa naravno! — uvjereno izjavljuje Rezi. — Biste li ih htjele imati?

— Naravno — kaže Lujza energično.— Dječake ili djevojčice? — svojski se raspituje

Rezi.— Dječake i djevojčice! — kaže Lota.A Lujza od sveg srca kliče: — I to samo blizance!

BILJEŠKA O PISCU

Njemački pjesnik i romanopisac, popularni dječji i omla­dinski pisac Erich Kastner rođen je 1899. u Drezdenu. Napisao je niz knjiga za odrasle čitaoce — pjesme pod naslovom »Buka u ogledalu«, romane »Fabijan«, »Iščezla minijatura« i »Trojica u snijegu« i zbornik kazališnih komada pod naslovom »život u ovo doba«. Bio je već poznat pjesnik kad je napisao prvu knji­gu za djecu — roman »Emil i detektivi« koji je odmah doživio velik uspjeh ne samo u Njemačkoj, već i u čitavom svijetu. Dosad je taj »roman za djecu« doživio izdanja od četvrt miliju­na primjeraka i preveden na sedamnaest jezika. Odmah nakon ovog prvog uspjeha slijede mnoge zbirke pjesama, priče i ro­mani za djecu. Spomenut ćemo samo najvažnije: »Tonček i »Točkica«, »35. maj«, »Čovječuljak«, »čovječuljak i Malena«, »Leteći razred«, »Don Kihot«, »Emil i tri blizanca«, »Artur s dugačkom rukom«, »Konferencija životinja« i druge. Veliki dio tih knjiga preveden je i na naš jezik, a neke su objavljene u biblioteci »Vjeverica«.

Obraćajući se djeci Kastner napušta svijet bajki, prikazuje istinski, stvaran život. On u svojim djelima odgaja djecu za budući život, budi u njima smisao za život, borbenost, drugar- stvo i vedrinu.

Iskrenost osjećaja, jasnoću mišljenja i jednostavnosti iz­raza glavne su karakteristike njegova djela.

125

D O S A D A I Z A Š L O U B I B L I O T E C I V J E V E R I C A

Anton Ingolič Dječak sa dva imenaAnđelka Martić PirgoHerminia zur Miihlen šta pričaju Petrovi prijatelji Fran Levstik NajdihojcaN. Veretennikov Volođa UljanovJohanna Spvri HeidiAngel Karalijčev U svijetu pričaErich Kastner Don QuichotteNathaniel Hawthorne čudesna knjigaKornej Čukovski Doktor JojboliVladimir Colin BajkeKornej Čukovski BajkeMarija Majerova RobinzonkaMakedonski pisci djeci Josip Vandot Kekec nad samotnim ponorom

Charles Perrault BajkeMato Lovrak Devetorica hrabrih

Krišan Candar Preokrenuto drvo

Mihail Zoščenko Priče za djecu

William Saroyan Tata, ti si lud

VVilliam Saroyan Mama, volim te

Perzijske bajke

Braća Grimm BajkeMilan Šega Čarobni ključić

Vesna Parun Tuga i radost šume

Knjiga radostiDanko OblakModri prozoriJosip VandotKekec na vučjem traguErich KastnerEmil i detektiviLewis CarrollAlica u Zemlji čudesa

Gabro VidovićKurir sa PsunjaMiroslav HirtzPriče iz prirodeVojin JelićPsiću, a kako je tebiimeGrigor Vitez Kad bi drveće hodalo

Erich Kastner Tonček i Točkica

Ivana Brlić-Mažuranić Priče iz davnine

Gianni Rodari Čipolino

Anđelka Martić Dječak i šuma

Knjiga radosti II Ivana Brlić-Mažuranić Čudnovate zgode šegrta HlapićaAstrid Lindgren Raznio u skitnji Milivoj Matošec Tiki traži Neznanca

Gianni Rodari Putovanje Plave strijele

Mato Lovrak Zeleni otok

Vjekoslav Majer žuna na telefonu

Nusret Idrizović Mrav 1 aždaja

France Bevk Mali buntovnik

Braća Grimm PričeFelix Salten Bambl

H. C. Andersen Priče

H. C. Andersen Bajke

Lewis Carroll Alica s onu stranu ogledala

Jens Sigsgaard Robin Hud

Vladimir Nazor Kurir Loda

Ferenc Molnar Junaci Pavlove ulice

Stevan Bulajić Nebeski mornar

Aleksa MikićPriče o malim borcima

Oton Župančič Ciciban

Aleksandar Popović Tvrdoglave priče

Mato Lovrak Vlak u snijegu

Ezopove basneKarei Capek BajkeBranka Jurca Kućica kraj mora

Gabro Vidović Trojica iz Male ulice

Marcel Aymć Priče mačke na grani Pavel Bažov Kameni cvijet Arkadij Gaj dar Timur i njegova četa

Milivoj Matošec Admiralov otok

C. Collodi Pinokio

Gianni Rodari Đelsomino u Zemlji lažljivacaA. Volkov Čarobnjak iz Oza

Slavko Kolar Na leđima delfina

W. M. Thackeray Ruža i prsten

Desanka Maksimović Ptice na česmi France Bevk Crna braća

J. Broszkiewicz Velika, veća i najveća

Palma Katalinić Djetinjstvo Vjetra kapetana

A. R. van der Loeff- -Basenau Lavine bjesne

Aleksej Tolstoj Zlatni ključić

Gabro Vidović Zatočenici Pernatog otokaErich Kastner35. majTone SeliškarDružina Sinjega galebaFran LevstikPjesme za djecuEmest Thompson SetonVinipeški vukIvan CankarMoj životGrigor VitezGdje priče rastuBranko ćopićSin Brkate četeVojin JelićHrabriji nego IgračkaIvan KušanDomaća zadaćaMarcel AymćDruge priče mačke nagraniIvan Kušan Uzbuna na Zelenom vrhuGustav Krklec Majmun i naočaleEla Peroci Djeco, laku noć

Gianni Rodari Telefonske priče

Grigor Vitez Igra se nastavlja

Ratko Zvrko Grga Čvarak

Erich Kastner Čovječuljak

G. Parca—M. Argilli Čavlićevl doživljaji Felix Salten Bambijeva djeca

Mato Lovrak Družba Pere Kvržice

Stanislav Femenić Puž na ljetovanju

Milivoj Matošec Strah u Ulici lipa

Eva Maria Aab Vjetropirka Eva

Nada Iveljić Konjić sa zlatnini sedlom

Višnja Stahuljak Začarani putovi

Pjesme četiri vjetra(Izbor i prijevod Grigor Vitez)Hans Peterson Matija i vjeverica

Henry VVinterfeld Djevojčica iz svemira

Palma Katalinić Pričanje Cvrčka moreplovca

Zdenka Jušić-Seunik Vode su pjevaleStjepan Jakševac Vesela godinaErich Kastner Emil i tri blizancaErich Kastner čovječuljak i MalenaErich Kastner BlizankeJagoda Truhelka Zlatni danciZvonimir Balog Nevidljiva Iva

Dragan Lukić Neboder C 17

M. Bjažić—Z. Furtinger Ništa bez Božene

Sunčana Škrinjarić Kaktus bajke

Ivan Kušan Koko i duhovi Blanka Dovjak-Matković Neobična ulica

Gianni Rodari Planeta ispunjenih želja

Mladen Kušec Dobar dan!

Viola Wahlstedt Aslak dječak sa Sjevera

Anđelka MartićVuk na Voćinskoj cesti

Mato Lovrak Neprijatelj br. 1

H. C. Andersen Bajke i priče

Dubravka Ugrešić Mali plamenZlata Kolarić-Kišur Moja Zlatna dolinaIvan Kušan Koko u ParizuMilivoj Matošec Veliki skitačZdenka Jušić-Seunik Kupi mi vilovita konjaAntoine de Saint--ExuperyMali princVlatko Šarić MiškoSunčana Škrin jarić Dva smijeha

Gabro Vidović Bjelkan

Astrid Lindgren Pipi Duga Čarapa

Zvonimir Balog Ja magarac

Gernet—Jagdfeljd Katja i krokodilStanislav Femenić KrijesniceMladen Kušec Volim teBožena Loborec Četiri dječaka i jedan pasBlanka Dovjak-Matković Priče iz Dubrave

Luko Paljetak Miševi i mačke naglavačke

Drago Ivanišević Mali, ne maline

Ivan Kušan Lažeš, Melita

Sunčana Škrinjarić Zmaj od stakla

Mladen Kušec Plavi kaputić

Josip Barković Zeleni dječak

Danko Oblak Zelena patrola

Višnja Stahuljak Kućica sa crvenim šeširom

Nada Iveljić Dobro lice

Gianni Rodari Torta na nebu

Milivoj Matošec Dječak sa Sutle

Zvonimir Milčec Zvižduk s Bukovca

Likovni urednik

Irislav Meštrović

Tihnički urednik

Marijan Đašić

Korektori

Marija Molnar i Sefija Ibrahimpašić

Izdavačko knjižarsko poduzeće Mladost

Zagreb, Ilica 30

Za izdavača

Branko Juričević