Martin Heidegger – Bitak i vrijeme

-----Ekspozicija pitanja o smislu bitka -----NUŽNOST, STRUKTURA I PRVENSTVO PITANJA O BITKU

1. Nužnost izričitog ponavljanja pitanja o bitku

Pitanje bitka palo je u zaborav. To je najopćenitiji i najprazniji pojam, opire se svakom definiranju. Postoje predrasude da je nepotrebno zapitkivati se o bitku, no to je nužno stalno raditi. Tri su takve predrasude: 1. bitak je najopćenitiji pojam – općenitost bitka nadmašuje svaku općenitost roda, pa i najvišeg, pa se tako još u Aristotelovo doba otvara problem jedinstva bitka nasuprot raznovrsnosti kategorija kojima su obuhvaćene stvari. 2. pojam bitka nije moguće definirati. To proizlazi iz njegove općenitosti. Ne može biti određen ni tako što će mu biti dodijeljeno biće. Tako da mu se ne može ni primijeniti definicija bića. No ta nemogućnost definiranja i dalje potiče na traženje smisla bitka. 3. Bitak je pojam razumljiv po sebi – mi živimo u razumijevanju bitka, no pitanje o smislu bitka leži u tami. Samo pitanje o bitku je tamno i neusmjereno.

2. Formalna struktura pitanja o bitku

Kada nešto tražimo, samo to zapitkivanje o tome zahtjeva da nas već unaprijed vodi traženo. Mi se uvijek krećemo U NEKOM RAZUMIJEVANJU BITKA, pa iz tog razumijevanja izrasta izričito pitanje o smislu bitka i tendencija njegovu pojmu. Pitano je bitak, a Ispitano smisao bitka, a Ispitivano je samo biće. Bitak zahtjeva poseban način pokazivanja, vlastitu pojmovnost koja je različita od one kojom se pokušava odrediti biće.

Bićem nazivamo mnogošta i u različitom smislu: sve o čemu govorimo, o čemu mislimo, prema čemu se ovako ili onako odnosimo. S kojeg bića valja iščitati smisao bitka? I dali obrada pitanja o bitku pripada nekom određenom biću?

Tubitkom nazivamo biće koje samo postavlja pitanje o vlastitom bitku.

Biće je moguće odrediti u pogledu njegova bitka, a da pri tome nije nužno već raspolagati eksplicitnim pojmom smisla bitka. Javlja se nešto kao prvenstvo tubitka zbog bića koje valja prvo primarno pitati.

3. Ontološko prvenstvo pitanja o bitku

Čemu uopće služi to pitanje? Je li to samo neka proizvoljna spekulacija ili je ipak najkorektnije pitanje?

Sva bića prema svojim različitim karakteristikama koje se mogu proučavati mogu postati predmetom neke znanosti ili predmeta istraživanja, pa tako imamo niz područja, povijest, priroda, prostor, jezik itd. Neka znanost je na većem nivou što su njezini temeljni pojmovi stabilniji. Danas se u raznim disciplinama probudila potreba da se istraživanje položi u nove temelje.

Svaka ontologija je slijepa ako nije dovoljno razjasnila smisao bitka i to razjašnjavanje shvatila kao svoju fundamentalnu zadaću.

4. Ontičko prvenstvo pitanja o bitku

Znanost je moguće odrediti kao cijelinu sustava obrazloženja istinitih stavaka. Ta definicija nije potpuna jer ne pogađa njen smisao. Znanosti kao ponašanja čovjeka su način bitka tog bića (čovjeka). To biće zahvaća se terminološki kao tubitak.

Tubitak je biće koje se ne pojavljuje naprosto među drugim bićima. Ono je sa svojim bitkom i putem njega samo sebi dokučeno. Samo razumijevanje bitka je izvjesnost bitka tubitka.

Sam bitak prema kojem se tubitak može nekako odnositi i uvijek se odnosi nazivamo egzistencija. Ne možemo odrediti što je to biće koje nazivamo tubitkom baš to ŠTO, zato jer je to čisti izraz bitka.

Tubitak razumije sam sebe iz svoje egzistencije, tj. mogućnosti da bude ili ne bude. Pitanje egzistencije „ontička“ je stvar tubitka.

Egzistencijalnost razumijemo kao ustrojstvo bitka bića koje egzistira. Takav izraz ponovno sadrži bitak, što znači, da bismo govorili o bitku, ponovno moramo dosegnuti odgovore o smislu bitka.

Treba razumijeti bitak bića pristupačnih unutar svijeta. Sve OSTALE ontologije koje imaju za temu bića drugačijeg karaktera nego što je tubitak ne pogađaju dovoljno duboko, pa tako izvire pojam fundamentalne ontologije iz koje mogu izvirati sve ostale, a ona se sastoji od egzistencijalne analitike tubitka.

Tubitak ima prednost za ispitivanje pred svim drugim bićima, to su ontološka, ontička i ontološko-ontička prednost. U svom bitku određen je egzistencijom, zbog izvjesnosti te egzistencije, ontološki je, i pripada mu razumijevnje bitka svih drugih bića drugačijih nego on.

Drugo poglavlje

DVOSTRUKA ZADAĆA U OBRADI PITANJA O BITKU, METODA ISTRAŽIVANJA I NJEGOV NACRT

5. Ontološka analitika tubitka kao oslobođenje horizonta za jednu interpretaciju smisla bitka uopće

Tubitak svoj vlastiti bitak može razumijeti iz onog bića prema kojem se neprestano i najprije odnosi , iz svijeta.

Filozofska psihologija, antropologija, etika, politika, poezija i historiografija uvijek su raznim putovima i u promjenjivoj mjeri slijedile odnose, moći, snage, mogućnosti i sudbine tubitka.

U pitanju o bitku, najvažnije je provesti analitiku tubitka, ali put do tog treba raditi vrlo oprezno, ne dodavajući mu ništa nesmotreno, treba pokazati kakvo je to biće najčešće i najprije, u svojoj svakidašnjosti, treba isticati njegove bitne strukture, a ne slučajne.

U analizi tubitka razmatra se bitak tog bića, što znači da je to tek prethodna analiza prije traženja smisla bitka. Kao smisao bitka tubitka, navodi vremenost.

Tubitak jest na način da razumije bitak. Treba pokazati da je vrijeme ono odakle ga tubitak razumije i izlaže.

Vrijeme se odavno smatra ontološkim kriterijem za naivnog razlikovanja različitih regiona

bića. Postoje neka „vremenska bića“ (prirodni procesi i povijesni događaji) i „nevremenska bića“ (prostorni i brojčani odnosi).

U fenomenu vremena ukorijenjena je centralna problematika ontologije. Jedna izvorna određenost smisla bitka je temporalna određenost, odgovor na pitanje o smislu bitka daje prije svega obrada problematike temporalnosti.

6. Zadaća destrukcije povijesti ontologije

Povijesnost znači ustrojstvo bitka „događanja“ tubitka kao takvog, pri čemu je prije svega na temelju tog događanja moguće nešto poput „svjetske povijesti“ i moguće je povijesno pripadati svjetskoj povijesti.

Tubitak je sklon tome da propada u svoj svijet u kojem bivstvuje, također podložan je više ili manje prihvaćenoj tradiciji. U tradiciji se prepušta razumljivosti po sebi, ona iskorijenjuje povijesnost tubitka, isključuje povratak prošlosti u smislu njezina produktivnog prisvajanja. Tradicija je učinila ovo – davna grčka filozofija je jednom donjela temeljne pojmove u raspravi o bitku i otada sve filozofije nakon preuzimaju njihove postavke modificirajući ih onoliko koliko je potrebno za srž njihova učenja, što znači da se davno izrečeno pojmovlje i mišljenja o bitku ne mijenjaju, tj. više se ne preispituju nego se uzimaju razumljivima po sebi. Treba poći u destrukciju naslijeđene antičke ontologije i vratiti se na prvotna iskustva pomoću kojih su uopće ti grčki mudraci došli do svojih spoznaja o bitku.

Ta destrukcija pak, ima pozitivnu, a ne negativnu namjeru, ona ne želi prokopati prošlost u ništavilo. Prva takva pozitivna namjera je pogled u prošlost koji je od filozofa ikad uzeo u obzir temporalnost i njegovu bitnu ulogu. Prvi takav filozof koji je spominjao vrijeme bio je Kant. Međutim Kant je previše vulgarno razumijevao vrijeme, što ga sprječava da iznese na vidjelo fenomen jednog „transcedentalnog određenja vremena“ u njegovoj vlastitoj strukturi i funkciji. Kant je u svojoj filozofiji slijedio Descartesa u ontološkoj poziciji, a Desartesova pogreška je to što je zanemario pitanje o bitku u svom cogito sum iako je time htio pribaviti filozofiji sigurno tlo.

U antičkoj ontologiji biće je u svojem bitku shvaćeno kao prisutnost, tj. razumljeno je s obzirom na jedan određeni modus vremena, sadašnjost. Aristotelova rasprava o vremenu prva je takva koju smo dobili u naslijeđe. I Kantovo shvaćanje vremena kreće se u granicama što ih je postavio Aristotel, pa i njegova ontološka orijentacija uza svo različito zapitivanje i dalje ostaje grčka.

7. Fenomenološka metoda istraživanja

Fenomenologija bi bila znanost o fenomenima. Sastoji se od dva sastavna dijela naziva, „fenomen“ i „logos“.

Pojam fenomena

Značenje izraza fenomen bilo bi: Pokazujuće–se-samo-po-sebi. Tako su „fenomeni“ ukupnost onoga što je bjelodano ili se može iznijeti na vidjelo. Biće se može na razne načine, prema vrsti pristupa k njemu, pokazivati samo od sebe. Posstoji mogućnost da se biće pokazuje kao ono što samo po sebi nije. Pro takvom pokazivanju, biće izgleda tako kao…Takvo pokazivanje sebe nazivamo izgledanje. Tako i u grčkom, izraz fenomen ima značenje: izgledajuće poput, nešto prividno, pričin…

Fenomeni nisu pojave jer pojava znači sebe-pokazivanje, a to sebe pokazivanje se mora u nečemu javljati. Zacijelo je tako svaka pojava upućena na fenomene. Fenomen, pokazivanje-sebe-po-samom-sebi, znači jednu osobitu vrstu susreta Nečega.

Pojam logosa

Pojam logosa je i u Platona i u Aristotela mnogoznačan. Temeljno značenje bi bilo govor, ali tu je još i niz značenja kao um, sud, pojam, definicija, razlog, odnos. Izraz govor treba nekako modificirati da pokriva sva ta značenja. Govorenje ima značenje davanje da se vidi, ima karakter izricanja, glasovnog objavljivanja riječima. Logos može biti istinit ili lažan. Valja se kloniti konstruiranog pojma istine u smislu neke podudarnosti. Istinitost = neskrivenost. Ujedno lažnost je isto što i varanje, u smislu zakrivati, stavljati ispred nečega nešto (na način davanja da se vidi) itime to izdavati za nešto što ono nije.

Pred-pojam fenomenologije

Fenomenologija kazuje: to što se pokazuje, onakvo kao što se pokazuje samo od sebe, dati da se vidi samo od sebe. Time dolazi do izražaja ranije formulirana maksima (koju ja nisam gore spomenula): K samim stvarima!

Fenomenologija određuje fenomenima stvari koje trebaju biti otkrivene, pokazane, pretresene. Ono što cijelo vrijeme pada u zakritost ili se pojavljuje iskrivljeno, jest bitak bića. On može biti zakrit do te mjere da pitanje o njemu biva zaboravljeno, i zato postoji zahtjev da on postane fenomenom. Fenomenologija je pristup u kojem se određuje što treba postati tema ontologije. Ontologija je moguća samo kao fenomenologija.

Bitak jest transcedens uopće. Bitak i struktura bitka leže iznad svakog bića i svako otkrivanje bitka kao transcedensa je transcedentalna spoznaja. Fenomenološka istina (otkritost bitka) jest veritas transcedentalis.

Na mjestu višem nego zbilja nalazi se mogućnost. Razumijevanje fenomenologije jedino je u tome da ona bude uzeta kao mogućnost.

Za govor o bitku nedostaje riječi i prava gramatika.

8. Nacrt rasprave

-Prvi dio-

Interpretacija tubitka s obzirom na vremenost i eksplikacija vremena kao transcedentalnog horizonta pitanja o bitku

Prvi odsječak

PRIPREMNA FUNDAMENTALNA ANALIZA TUBITKA

Prvo poglavlje

EKSPOZICIJA ZADAĆE PRIMARNE ANALIZE TUBITKA

9. Tema analitike tubitka

Biće kojeg je analiza uzeta za zadaću uvjek smo mi sami. Bitak tog bića uvijek je moj. Bitak jest ono o čemu ovisi samo to biće. Iz tog karaktera tubitka proizlazi dvoje:

1. Bit tog bića leži u njegovomu Da-jest. Tubitku su uvijek mogući načini da jest, i samo to. Otuda naziv tubitak, kojim označavamo to biće, ne označuje Što, poput stola, kuće, drveta, nego njegov bitak.

2. Bitak je uvijek, vazda moj. Bitak je uvijek najvlastitija mogućnost. Biće u svojem bitku može samo sebe steći, birati, izgubiti…

Svakidašnju indiferentnost tubitka nazivamo prosječnost. Karaktere bitka tubitka nazivamo egzistencijali. Egzistencijali i kategorije dvije su temeljne mogućnosti karaktera bitka.

Biće jest neko Tko (egzistencija) i neko Što (postojnost u najširem smislu).

10. Razgraničenje analitike tubitka prema antropologiji, psihologiji i biologiji

Descartes je istraživao cogitare onoga ego. Analitika pokreće ontološko pitanje o bitku toga sum.

Psihički bitak nema nikakve veze s osobnošću. Akti bivaju izvršavani, osoba je izvršitelj akata. Kad se govori o bitku čovjeka, on se obično shvaća kao tjelesno-duševno-duhovno jedinstvo. Ali bitak se ne može tako određivati, kao zbroj tih stvari, nego nekako treba pretpostaviti ideju bitka cjeline.

Ono što zakrčuje put do načelnog pitanja o bitku tubitka jest neprestana orijentacija na antičko – kršćansku antropologiju, a ontološki temelji te antropologije su nedovoljni. Tradicionalna antropologija nosi u sebi ove postavke: 1. da je čovjek animal rationale, razumno život biće, tu je vrsta bitka razumljena u smislu postojanja i pojavljivanja. 2. je ideja transcedentnosti da je čovjek nešto što seže više od sebe, što vuče svoje korijene iz kršćanske dogmaitke koja nikad nije postavila čovjekov bitak kao problem, to je ideja prema kojoj je čovjek više negoli razumno biće.

U antropologiji, psihologiji i biologiji izostaje jedan nedvosmisleni, ontološki dovoljno obrazloženi odgovor na pitanje o vrsti bitka koji smo mi sami. Pozitivna istraživanja ne vide ontološke temelje i smatraju ih razumljivima po sebi.

11. Egzistencijalna analitika i interpretacija primitivnog tubitka. Poteškoće dobivanja jednog „prirodnog pojma svijeta“

Za naše poznavanje primitivnog se brine etnologija. Treba izraditi ideju jednog „prirodnog pojma svijeta“. Tu ne pomažu sva brojna znanja o svim mogućim kulturama na svijetu. Ne možemo te različitosti jednostavno izjednačiti i izvesti taj pojam iz svega tog.

Drugo poglavlje

BITAK-U-SVIJETU UOPĆE KAO KAO TEMELJNO USTROJSTVO BITKA

12. Skica bitka-u-svijetu iz orijentacije na u-bitak kao takav

Tubitak jest biće koje se u svom bitku odnosi prema tom bitku razumijevajući.

Složeni izraz bitak-u-svijetu pokazuje svojim kovom, da je njime mišljen jedan jedinstveni fenomen. Postoji trojaki način gledanja na to:

1. „U svijetu“ – treba se raspitati o ontološkoj strukturi svijeta i odrediti ideju svjetovnosti.

2. Biće uvijek jest na način bitka-u-svijetu.

3. U-bitak kao takav

U-bitak skloni smo razumijeti kao bitak-u nečemu. Različita bića supostoje jedno u drugom i taj se prostor da širiti dok ne dođemo do postojanja svih bića unutar tog „svjetskog prostora“. (stolica postoji u prostoriji, prostorija u sveučilištu, sveučilište u državi…)

U-bitak je formalni egzistencijalni izraz bitka tubitka koji ima bitno ustrojstvo bitka–u-svijetu.

Treba razjasniti što je to bitak-kod. Dva bića koja postoje unutar svijeta, nikada se ne mogu međusobno dirati, nijedno ne može biti jedno kod drugog. Ne postoji to da se jedno biće zove tubitak a drugo svijet pa da oni jedno pokraj drugog postoje.

Postoje različiti načini u-bitka koje nazivamo brigovanje. Brigovanje može značiti: nešto izvoditi, obavljati, dovoditi na čistac, , nešto skrbiti sebi, strahovati. Brigovanje se upotrebljava kao ontološki termin (egzistencijal) i to kao oznaka bitkajednog mogućeg bitka-u-svijetu. Taj izraz nema veze s tegobom, sjetom i životnom brigom.

Danas je jako uobičajeno govorenje da čovjek ima svoj okolni svijet. To ontološki ne kazuje ništa sve dotle dok to „imanje“ ostaje neodređeno. „imanje“ je u pogledu svoje mogućnosti fundirano u egzistencijalnom ustrojstvu u-bitka. Bivstvujući bitno na taj način, tubitak može izričito otkrivati bića koja susreću u okolnom svijetu, znati za njih, raspolagati njima, imati „svijet“.

U tumačenju svih tih pojmova, tubitka, bitka-u-svijetu itd. cijelo vrijeme se kazuje što oni nisu. No to je zapravo pozitivno i dio fenomenološkog tumačenja jer tako se otklanjaju sve zablude, pogrešna tumačenja, iskrivljavanja i drugo.

Tubitak u spoznavanju bitka, uzima samog sebe, kao spoznavanje svijeta, za egzemplarni odnos duše prema svijetu. Struktura bitka ontički je doživljena kao odnos između bića (svijet) i bića (duša) i jer bitak biva najprije razumljen u svojem ontološkom osloncu na biće kao unutarsvjetsko biće. Spoznavanje svijeta najčešće i isključivo egzemplarno zastupa fenomen u-bitka, i to ne samo za spoznajnu teoriju.

13. Egzemplifikacija u-bitka na jednom fundiranom modusu. Spoznavanje svijeta

Ako je bitak-u-svijetu temeljno ustrojstvo tubitka, u kojemu se on kreće, ne samo uopće, nego nadasve u modusu svakidašnjosti,tada on moa biti i ontički uvijek prisutan u iskustvu.

Dolazi se do problema spoznavanja? Što uopće jest spoznavanje? To je nedvojbeno neko unutrašnje iskustvo, nešto što nije izvan nas, nešto što se ne da lako vidjeti kao neki naši tjelesni dijelovi, to nije stvar naše fiziologije, nego nečeg drugog. U Obradi tog problema opet se zaboravlja pitati o bitku, kao prvo ,kakav je bitak tog objekta kojeg spoznajemo, kakvog je bitka ta naša nutrina koja spoznava.

Spoznavanje jest modus bitka tubitka kao bitka-u-svijetu.

Kako se odvija to spoznavanje? Bitak-u-svijetu je obuzet svijetom o kojem briguje. Oko nas postoje stvari koje ovdje nazivamo Postojeće. Ako maknemo na stranu upotrebljavanje tih Postojećih stvari, preostaje samo i ostvaruje se opažanje Postojećeg. Opažanje se ostvaruje na način oslovljavanja i razglabanja nečega kao nečega. Na temelju tog izlaganja, opažanje postaje određivanje. Opaženo i Određeno moguće je izraziti rečenicama, a kao takvo Izrečeno, dade se pamtiti i čuvati.

ALI!!! Spoznaja koja se dobije, nije nešto do čega će se sad jednom doći, pa će tubitak to pohraniti i začahuriti u sebe. Ne. On je uvijek sam vani kod nekog drugog bića koje sreće i oboje pripadaju tom istom već otkritom svijetu. Tubitak u opažanju, čuvanju i pamćenju uvijek ostaje kao tubitak vani.

Treće poglavlje

SVJETOVNOST SVIJETA

14. Ideja svjetovnosti svijeta uopće

Kako opisati svijet? Ako ćemo opisivati sva bića koja se nalaze u njemu sa svojim karakteristikama, to nije pitanje fenomenologije. Fenomenologiju zanima pitanje bitka i bića. Ako ćemo ontološki pokušati objasniti bitak svih bića koja se nalaze u svijetu, ni to nije dobro. Oba ta načina već pretpostavljaju svijet, svijet U KOJEM SE NALAZE ta sva bića. A zanima nas prije bića u svijetu, sam svijet.

Čini se da je svijet nešto nužno ako hoćemo govoriti o tubitku jer on mora biti u svijetu, tako da je zapravo svijet karakter samog tubitka. Svjetovnost je još jedan egzistencijal tubitka. Pojam svijeta je vrlo mnogoznačan, što zadaje poteškoće u njegovu opisivanju.

Ovo su neka tumačenja svijeta: 1. ontički-svijet kao sveukupnost svih bića koja se nalaze u njemu, 2. u ontološkom smislu može značiti bitak bića, u 3. smislu ponovno svijet u ontičkom značeenju, u smislu da svako biće ima svoj svijet, 4. svijet u ontološko-egzistencijalnom značenju kao svjetovnost.

Svjetovno znači jednu vrstu bitka tubitka i nikad ne označava vrstu bitka bića postojećih u svijetu.

U opisivanju svijeta, uvijek se nekako izbjegavala ta svjetovnost kao najopćenitiji pojam, budući da je to jedan pristup opisivanja svijeta koji nije vezan ni za prirodu, ni za opisivanje bića u prirodi ni ništa slično. Najlakša strana s kojom se može opisati svijet je opisivanje svakidašnjeg tubitka u okolnom svijetu. Horizont svakidašnjosti je najbliži bitku tubitka. Taj pojam“okolni“ kao da nekako pretpostavlja neki prostor. I tu se ponovno vraća na Descartesa koji je opisivo svijet kao protežnost, res extensa.

A. Analiza okolnosvjetovnosti i svjetovnosti uopće

15. Bitak bića koje susreće u okolnom svijetu

Pri dokučivanju bitka, biće je pred-tematsko i su-tematsko. Pred-tematska bića nazivamo pribor. Priborom se služimo u svakodnevnom životu da bi smo nešto ostvarili. Da bi pribor bio pribor, on uvijek mora biti u nekoj cjelini još takvih pomagala. Kada upotrebljavamo čekić, što ga više upotrebljavamo, to je izvorniji odnos prema tom čekiću zato što on i služi tome da bi se nešto njime zabijalo.Vrstu bitka pribora u kojoj se on otkriva sam od sebe nazivamo priručnost. Upotrebljavanje nekog pribora zahtjeva jedan vlastiti pogled koji ujedinjuje svrhu i tehniku uporabe tog pribora koju nazivamo smotrenost. Upotrebljavanje pribora upućuje nas na djelo – mi upotrebljavamo pribor da bismo stvorili neko djelo. U napravljenom djelu leži uputa na nosioca i korisnika. Netko će to naše djelo koristiti, nositi. I tako u našem svijetu susrećemo nosioce i potrošače koji čine taj naš svijet. Sve stvari oko nas uređene i napravljene su djelo s nekom svrhom.

16. Sukladnost okolnog svijeta sa svijetom, koja se javlja kod unutarsvjetskog bića

Kroz pojam priručnosti, kada nam se pretpostavlja za što koristimo neki pribor, samo nam se od sebe otkriva da postoje i neke neupotrebljive stvari, neke koje nam smetaju na putu do onog što želimo napraviti i neke koje želimo koristiti, al i ih trenutno nemamo. Kada koristimo neku stvar u rutini, najčešće ne razmišljamo o njezinoj funkciji, no kad nam ona zatreba, a nemamo ju, tada mislimo o njenoj funkciji, tu postajemo svjesni priručnosti.

Brigovanje uvijek proizlazi iz neke upoznatosti sa svijetom. To opet nameće onu tvrdnju nijedan od ovih spomenutih pojmova nije moguć bez svijeta a ovo je još uvijek dio u kojem se raspravlja samo o unutarsvjetskim bićima a ne o fenomenu svijeta uopće.

17. Uputa i znak

Znakovi su također pribor jer se njihov priborski karakter sastoji od pokazivanja. Pokazivanje je jedna vrsta upućivanja. Upućivanje je neka vrsta odnošenja. Svaka uputa jest neki odnos, ali nije svaki odnos uputa. Samom je odnosu ontološko podrijetlo u nekoj uputi. Tubitak se uvijek kreće u nekom smjeru u svijetu, a znakovi reguliraju njegovo kretanje. Oni su naš pribor za usmjeravanje našeg kretanja. ( tu je primjer za strjelicom na autu, valjd žmigavac). Pokazivanje znaka pripada jednoj priborskoj cjelini, kompleksu uputa.

18. Svrhovitost i značajnost; svjetovnost svijeta

Priručno ima karakter upućenosti, a njegov bitak ima karakter svrhovitosti. Koju svrhovitost ima neko Priručno, to je uvijek skicirano iz ukupnosti svrhovitosti. Što znači privođenje svrsi?

To ontički znači unutar nekog faktičnog brigovanja puštati da neko Priručno jest takvo i takvo, kakvo je sada, i puštati neka bude takvo.

Tubitak uvijek sebe upućuje, zbog svrhovitosti, da biće susreće kao Priručno. Struktura onoga na što sebe upućuje tubitak , jest to što tvori svjetovnost svijeta. Tubitak sebe razumije jer je upoznat sa svijetom.

B. Odudaranje analize svjetovnosti od interpretacije svijeta u Descartesa.

19. Određenje „svijeta“ kao res extensa

Descartes razlikuje „ego cogito“ , kao res cogitans, od „res corporea“. To razlikovanje određuje buduće ontološko lučenje između „prirode i duha“. Naziv za bitak nekog bića po sebi u njega glasi substantia. Supstance bivaju pristupačne u atributima i svaka supstanca ima neko istaknuto svojstvo na kojemu se može otčitati bit supstancijalnosti neke određene supstance. Koje je to svojstvo koje se tiče res corporea? Protežnost, u širinu, dubinu i dužinu tvori pravi bitak tjelesne supstance koju nazivamo „svijet“.

Tvrdoća, boja, težina ne utječu na protežnu stvar, ako joj se sve to oduzme, to je i dalje ta stvar, dakle te stvari ne utječu na njezin bitak.

20. Temelji ontološkog određenja svijeta

Descartesu, supstancija, kao biće kojemu nije potrebno nijedno drugo biće da postoji, jest Bog, ali ovdje se pojam Boga koristi u ontološkom smislu. Sva bića koja nisu Bog, potrebna im je izrada i održavanje. Svako biće koje nije bog jest ens creatum. Između stvorenog i stvoritelja postoji ogromna razlika pa ipak oboje nazivamo bićima. Kod Descartesa je problem to što ostavlja nerazmotrenim smisao bitka uključen u ideji supstancijalnosti i karakter općenitosti njegova značenja. Dakle svijet objašnjava kao res extensa uz pomoć ideje supstancijalnosti a nije jasan pogled smisla bitka supstancijalnosti a i sama ta ideja nije do kraja razjašnjiva.

21. Hermeneutička diskusija kartezijanske ontologije „svijeta“

Kartezijanska ontologija svijeta zaključno ne traga ni za fenomenom svijeta uopće ni za nekim unutarsvjetskim bićem na temelju kojeg se može vidjeti njegova svjetovnost.

Descartes je smatrao kako ontološkom orijentiranju na bitak da ga se shvati, pomaže matematička spoznaja. Tako on provodi prespajanje postignuća tradicionalne ontologije na novovjeku matematičku fiziku i njezine transcedentalne temelje.

Descartes je bio svjestan da osjetila ne daju spoznati biće u njegovu bitku nego samo javljaju korisnost ili štetnost „vanjskih“ unutarsvjetskih stvari za ljudsko biće.

Također, zanimljivo je da Descartes nije dopuštao spoznaju da u osjetilnom spoznavanju bića vidi bitak, tj. u stvarima spoznatim osjetilima smatra da postoji bitak.

Kako da Descartes uopće identificira određeno unutarsvjetsko biće i njegov bitak sa svijetom, kad uopće ne pozna fenomen svijeta i pojam svjetovnosti? Descartesu je orjentiranje na tradiciju zakrčilo put tome da se zapusti u pozitivnu kritiku i da dođe do pojmova kao što su tubitak i fenomen svijeta…

No, Descartes je postavio temelje za karakterizaciju unutarsvjetskog bića kojemu je u temelj stavio materijalnu prirodu na koju se kaleme druge kvalitete.

C. Okolsko okolnog svijeta i prostornost tubitka.

Neki tubitak nalazi se u prostoru i to se naziva unutarnjost. Neko biće koje je samo protežno, okruženo je protežnim prostorom. I unutarnje biće i to okružujuće postoje u prostoru.

22. Prostornost unutarsvjetski priručnoga

Nekako odmah kad govorimo o svijetu, vežemo i prostor pa nije ni čudno da povezujemo ili čak poistovjećujemo Unutarsvjetsko i Unutarprostorsko.

Ono priručno ima svoj prostor u kojem stoji. Mi do pukog prostora možemo doći tek kad nema tog Priručnog. Sav je prostor razmrvljen upravo zato što jedna stvar stoji na drugoj, zaklanja onu drugu, mičući jednu dolazimo do drugog prostora koji je opet pak neka stvar koja umaknuvši se, otvara još prostora. I tubitak je u pogledu svog bitka-u-svijetu prostoran.

23. Prostornost bitka-u-svijetu

Tubitak može ostvariti prostornost samo kroz brigujući odnos s unutarsvjetskim bićima koje sreće. U tubitku leži jedna bitna tendencija prema blizini. Sve što smo smislili do sad da bismo povećali brzinu je u svrhu smanjivanja i nadvladavanja udaljenosti.

Tubitak se nikad ne može potpuno približiti Priručnim stvarima, tj. može ali na način raz-daljenja. I tubitak je sam prostoran, zauzima prostor, i nikad se ne može cijelim sobom približiti nečemu. Uvijek postoji raz-daljenje i to raz-daljenje on nosi sa sobom gdje god išao i čemu se god pokušavao približiti. (RAZMAK UVIJEK POSTOJI, NE MOGU SE JA SVIM SVOJIM ČESTICAMA TIJELA PRILJEPIT ZA ZID OSIM AKO NISAM PALAČINKA) .

Raz-daljenje i usmjerenje su konstitutivni karakteri u-bitka i oni određuju prostornost tubitka u otkritom, unutarsvjetskom prostoru.

24. Prostornost tubitka i prostor

Unutarsvjetska bića se nekako smještaju u prostoru a to smještanje znači davanje prednosti nekoj cjelini mjesta zbog neke svrhe i to određuje orjentiranje tih bića.

Prostor je tubitku a-priori. Apriornost ovdje znači prethodnost sretanja prostora. Prvo prostor, onda tubitak.

Prostor može biti pojmljen tek u svođenju na svijet. Prostornost se da otkriti samo na temelju svijeta i to tako što prostor sukonstruira svijet, u skladu s bitnom prostornošću samog tubitka što se tiče njegova temeljnog ustrojstva, bitka-u-svijetu.

Četvrto poglavlje

BITAK-U-SVIJETU KAO SUBITAK I SAMOBITAK. „SE“.

Tubitak je najprije i najčešće obuzet svojim svijetom. Tko je taj koji je u svakidašnjosti bitka? Pokušavajući odgovoriti na jedno takvo pitanje, to nas navodi na strukture bitka koje su jednako izvorne kao i bitak-u-svijetu: su-bitak i su-tubitak. U toj vrsti bitka temelji se modus svakidašnji samobitak, a njegova eksplikacija iznosi na vidjelo ono što smijemo nazvati „subjektom“ svakidašnjosti, naime Se.

25. Polazište egzistencijalnog pitanja o Tko tubitka

Na pitanje tko je uvijek to biće (tubitak) prividno je bio dan odgovor da je to biće koje sam uvijek ja sam, bitak je uvijek moj. To je ontološki odgovor, a ontički pitanje o Tko se nadaja iz samog Ja, iz subjekta, iz ličnosti. To neko biće, kao Isto u mnoštvu drugih, ima karakter ličnosti.

Isto tako, moglo bi se postaviti i pitanje: Tko svakidašnjeg tubitka nisam ja sam?

„Ja“ smije biti razumljeno samo u smislu jednog neobaveznog formalnog pokazivanja nečega što se u svakom fenomenskom sklopu bitka možda razotkriva kao svoja suprotnost. Pri tome „ne-ja“ tada nipošto neće reći isto što i biće koje je bitno lišeno „jastva“ nego kazuje jednu određenu vrstu bitka samog „Ja“, npr. izgubljenost sebe.

Dakle, ako postavimo pitanje Tko, i odgovorimo: Ja, to nije dovoljan odgovor u pozitivnoj interpretaciji tubitka. Ne smije se dogoditi da takav odgovor zavede u mišljenje da je on jasan sam po sebi i da je daljnje istraživanje nepotrebno. Međutim, ako je odgovor na to pitanje uvijek i dalje Ja, to znači da se esencija tubitka temelji u njegovoj egzistenciji i to pitanje onda mora biti tumačeno egzistencijalno. I čovjekova supstanca nije duh kao sinteza duše i tijela, nego je egzistencija.

26. Su-bitak Drugih i svakidašnji su-bitak

Mi živeći u svijetu nailazimo na niz predmeta, pribor, Priručno, koje nije nužno naše, nego tuđe i na taj način susrećemo Druge, taj svijet u kojem smo mi priručan je za druge, ali on je ujedno i naš. Ta druga bića, niti su postojeća, niti priručna, ona su također tubitak, koji je s nama, skupa, tu.

Karakteristika toga da susrećemo Druge opet je usmjerena na vlastiti tubitak čime se opet nekako javlja onaj odgovor „Ja“. Kod Drugih se ne misli na sve ostale druge iznad kojeg se Ja izdižem nego upravo na jednoličnu masu bića kojoj pripadam i ja i od njih se ne razlikujem.

Svijet je uvijek onaj što ga ja dijelim s drugima. Svijet tubitka jest zajednički svijet. U-bitak jest su-bitak s drugima. Njihov unutarsvjetski bitak-po-sebi jest su-bitak. (str 135)

Kako tubitak nalazi samog sebe? Nalazi se najprije u onom čime se bavi, što treba, što očekuje, sprečava, u okolnosvjetski Priručnomu o kojem najprije briguje.

Tubitak razumije sebe najprije i najčešće iz svojega svijeta,a su-bitak susreće mnogo puta iz unutarsvjetski Priručnoga. Ali i kada Drugi postaju u svojem tubitku takoreći temom, oni ne susreću kao postojeće stvari-osobe, nego ih zatičemo „pri radu“, tj. primarno u njihovu bitku-u-svijetu.

Su-bitak jest jedna određenost uvijek vlastitog tubitka; su-bitak karakterizira tubitak Drugih, utoliko što je on oslobođen za neki su-bitak putem svojega svijeta. Vlastiti tubitak, ukoliko ima bitnu strukturu su-bitka, jest su-tubitak samo kao sretajući za druge.

Biće prema kojem se tubitak odnosi kao su-bitak nema način bitka priručnog pribora, ono je i samo tubitak. To biće nije predmet brigovanja, nego stoji u skrbi. Tu riječ ne koristimo kao što je uobičamavo koristiti u našem svakodnevnom jeziku nego ta skrb može biti bilo što u odnosu s drugim tubitcima. To može biti i „biti jedan za drugoga“ i „biti jedan protiv drugoga“ i „prolaziti jedan mimo drugoga“ i „ne ticati se jedan drugoga“….sve su to načini skrbi.

Skrb ima dvije ekstremne mogućnosti. On može oduzeti brigu drugome i u brigovanju se staviti na njegovo mjesto, uskočiti umjesto njega. Druga vrsta skrbi je ta u kojoj iskače ispred njega u njegovoj mogućnosti bitka ne da bi mu oduzela brigu, nego zapravo tek vratila kao takvu.

Skupa-bitak onih koji su zaposleni kod iste stvari često se hrani samo nepovjerenjem. Obratno, zajedničko zalaganje za istu stvar određeno je iz uvijek pojedinačno za to zagrijanog tubitka.

Kao što brigovanju kao načinu otkrivanja Priručnosti pripada smotrenost, tako se skrb rukovodi obzirom i uviđavnošću. Ta dva modusa mogu otiću krajnost bezobzirnosti i gledanja vođenog ravnodušnošću.

U razumijevanju bitka od strane tubitka već leži, jer njegov bitak jest su-bitak, razumijevanje Drugih. To je jedna izvorno egzistencijalna vrsta bitka koja omogućuje spoznavanje i poznavanje.

Tubitak najčešće ostaje u modusu ravnodušnog prolaženja jednog mimo drugog, pa je zato potrebno upoznavanje za najbliže i bitno međusobno poznanstvo.

Tubitak o samom sebi ima neko razumijevanje bitka i tako se odnosi prema tubitku. Odnos bitka prema Drugima postaje tada projekcijom svojega vlastitog bitka „u neki drugi“. Netko Drugi je dubleta vlastite ličnosti.

Tko je taj koji je preuzeo bitak kao svakidašnji skupa-bitak?

27. Svakidašnji samobitak i Se (143)

Svi mi, zajedno s Drugima činimo jedno Se koje nije određeno. Uživamo i zabavljamo se kao što se zabavlja, čitamo, gledamo i sudimo o književnosti i umjetnosti kao što se gleda i sudi, smatramo odvratnim ono što se smatra odvratnim, to Se propisuje način bitka svakidašnjice.

Prosječnost je egzistencijalni karakter Se. Ono se zadržava u prosječnosti onoga što se pristoji, što se uvažava a što ne , čemu se priznaje uspjeh i čemu se on odriče. Ova prosječnost u skiciranju onoga što se smije i ne smije odvažiti stražari nad svakom iznimkom koja strši. Svako se prvenstvo nečujno potlačuje. Briga prosječnosti razotkriva jednu bitnu tendenciju tubitka, koju nazivamo niveliranje svih mogućnosti bitka.

Prosječnost i niveliranje kao načini bitka Se konstituiraju ono što poznajemo kao javnost. Javnost sve zatamnjuje i tako zakrito izdaje za poznato i svima pristupačno.

Se jest egzistencijal i kao izvorni fenomen pripada pozitivnom ustrojstvu tubitka. Najprije „ja“ „nisam“ u smislu svoje ličnosti, nego sam Drugi na način Se. Najprije iz njega ja bivam „dan“ sebi „samom“. Tubitak je najprije Se i najčešće ostaje takvim.

S interpretacijom su-bitka i samobitka u Se odgovoreno je na pitanje o Tko svakidašnjice skupa-bitka. Ta su razmatranja ujedno pridonijela konkrentom razumijevanju temeljnog ustrojstva tubitka. Bitak-u-svijetu postao je vidljiv u svojoj svakidašnjosti i prosječnosti.

Peto poglavlje

U-BITAK KAO TAKAV

28. Zadaća tematske analize u-bitka

Biće što ga bitno konstituira bitak-u-svijetu, samo je uvijek svoje Tu. Izraz Tu kazuje njegovu bitnu dokučenost. Putem nje je to biće (tubitak) u isti mah s tubitkom svijeta za samo sebe „tu“. Tubitak nosi sa sobom svoje Tu po rođenju, odrekavši se njega on ne samo što faktično ne bivstvuje, nego uopće nije biće s takvom biti. Tubitak jest svoja dokučenost.

Dva jednako konstitutivna načina na koje Tu jest , vidimo u čuvstvovanju i razumljenju.

A. Egzistencijalna konstitucija Tu

29. Tu-bitak kao čuvstvovanje

To što se raspoloženja mogu pokvariti i preokrenuti se, pokazuje da je tubitak uvijek već nekako raspoložen.

Raspoloženje čini očitim kako nekome „jest“ i „biva“. U tom kako nekome jest, raspoloženost dovodi bitak u njegovo „Tu“.

Tubitak je otkrit u svojoj prepuštenosti samom Tu. Ono dokučeno u samom izbjegavanju jest Tu. Taj karakter Tubitka, „Da jest on“, nazivamo bačenost tog biće u svoje Tu, i to tako da je ono kao bitak-u-svijetu to Tu.

Fenomensko je činjenično stanje da raspoloženje dovodi tubitak pred njegovo Tu, koje mu kao takvo zuri ususret u svojoj neumoljivoj zagonetnosti.

Kao prvu ontološku karakterizaciju biti čuvstvovanja dobivamo: Čuvstvovanje dokučuje tubitak u njegovoj bačenosti, a najprije i najčešće na način izbjegavajućeg odvraćanja. Drugi bitni karakter čuvstvovanja je: Raspoloženje je uvijek već dokučilo bitak-u-svijetu kao cjelinu, i prije svega ono omogućuje usmjeravanje sebe prema…

U čuvstvovanju egzistencijalno leži dokučujuća upućenost na svijet , iz kojeg može sretati Napadajuće.

30. Strah kao jedan modus čuvstvovanja

Pred-čim straha, ono Strašno, svaki puta je unutarsvjetsko biće , iz vrste bitka Priručnoga, Postojećega ili su-bitka.

Što pripada Strašnomu kao takvom? Štetnost, u njemu je nešto sablasno. Štetno može biti i prijeteće. Kao štetno koje se tek približava. Ipak, u približavanju to se štetno može ostvariti, a i ne mora. Ipak, to ne umanjuje strahovanje, nego ga oblikuje. Ono što strah strahuje jest samo strahućuje biće, tj. tubitak. To biće dokučuje strahovanje u ugroženosti, prepuštenosti samom sebi.

Strahovanje se može ticati i Drugih i tada govorimo o strahovanju za njih. Za Drugoga strahujemo ponajviše upravo tada kad se on ne boji i hrabro srlja prema Prijetećemu.

Ukoliko neko Ugrožavajuće u svojemu „doduše još ne, ali svakog trenutka“ odjednom samo provali u brigujući bitak-u-svijetu, tada strah postaje prepašću. Ima li Ugrožavajuće karakter skroz nečeg nepoznatog, tada strah postaje grozom. Najgora vrsta straha je užas, u kojoj je ugrožavajuće udruženo s prepašću i grozom. Zaključak je da je tubitak kao bitak-u-svijetu plašljiv i to je egzistencijalna mogućnost bitnog čuvstvovanja tubitka uopće.

31. Tubitak kao razumljenje

Tubitak jest biće kojemu je kao bitku-u-svijetu stalo do samog njega. Čuvstvovanje i razumljenje karakteriziraju kao egzistencijali izvornu dokučenost bitka-u-svijetu. Na način raspoloženosti tubitak „vidi“ mogućnosti iz kojih on jest.

32. Razumljenje i izlaganje

Tubitak kao razumljenje projektira svoj bitak prema mogućnostima. Taj razumijevajući bitak pri mogućnostima sam je – uslijed njihova pada, kao dokučenih, natrag u tubitak – neko Moći-biti.

Oblikovanje razumljenja nazivamo izlaganje. U njemju razumljenje prisvaja sebi svoje razumljeno. U izlaganju razumljenje ne postaje nešto drugo, nego postaje ono samo.

34.Tu-bitak i govor. Jezik.

Razumljenje krije u sebi mogućnost izlaganja, tj. prisvajanja Razumljenoga. Njemu isto tako pripada i izvjesna izloživost. Razjašnjenje trećeg načina iskaza kao saopćenja (izričaja) vodi u pojam kazivanja i govorenja.

Egzistencijalno-ontološki temelj jezika jest govor. Egsiztencijalno, govor je jednako izvoran kao i čuvstvovanje i razumljenje. Govor je artikulacija razumljivosti. Otuda on leži u temelju izlaganja i iskaza. Ono što se u izlaganju, ili izvornije u govoru, može artikulirati, jest smisao. Ono što je raščlanjeno u govorećoj artikulaciji, nazivao cjelina značenja. Cjelina može biti rastočena u značenja. A značenja uvijek imaju smisao.

Ako je govor Tu ( tj. ima egzistencijal dokučenosti ), onda mora i govor imati specifično svjetovnu vrstu bitka.

Cjelina značenja dolazi do riječi. Značenjima prirastaju riječi.

Izrečenost govora jest jezik. Jezik može biti razbijen u postojeće stvari-riječi.

Govorećem kazivanju pripadaju kao mogućnosti slušanje i šutnja.

Govorenje jest poznačujuće raščlanjivanje razumljivosti bitka-u-svijetu, kojemu pripada su-bitak i koji se uvijek zadržava u nekom određenom načinu brigujućeg skupa-bitka. Govor je uvijek o nečemu. Ono o čemu govori govor uvijek je nekako oslovljeno.

Svaki govor o…koji nešto priopćuje ima karakter samoizricanja. Govoreći, tubitak sebe izriče, ne zato što je zarobljen u svojoj nutrini, nego zato što je već vani, kao bitak-u-svijetu.

Govor je račšlanjivanje čuvstvovne razumljivosti bitka-u-svijetu i njoj pripadaju: O-čemu govora, Govorenje kao takvo, saopćenje i očitovanje.

Povezanost govora s razumljenjem i razumljivošću postaje jasnom iz jedne egzistencijalne mogućnosti koja pripada samom govorenju, iz slušanja. Ne kažemo slučajno, da ako nismo dobro čuli, da nismo ni razumjeli.

Slušanje nekoga jest egzistencijalna otvorenost tubitka, kao su-bitka za Drugoga. Tubitak sluša jer razumije. Međusobno slušanje , u kojem se oblikuje su-bitak može rezultirati slijeđenjem, slaganjem, privatnim modusom ne-slušanja, opiranjem, prkosom, odvraćanjem….

Tubitak je kao bitno razumijevajući, najprije kod Razumljenog. Zato mi ne čujemo i ne osluškujemo neke fine šumove nego najprije čujemo škripu automobila, šuštanje drveća, sirene i tako dalje kao ono Priručno što potvrđuje naš bitak-u-svijetu.

Samo ondje gdje je dana egzistencijalna mogućnost govorenja i slušanja, netko može osluškivati. Samo tko već razumije, može nešto slušati, pa i naprazno.

Druga bitna mogućnost govorenja je šutnja. Tko u razgovoru šuti, nije nijem, nego ima tentenciju postići razumijevanje govorenog. Da bi mogao šutjeti, tubitak mora imati nešto da kaže, tj. raspolagati pravom i bogatom dokučenošću sama sebe. Tada šutljivost pobjeđuje „naklapanje“.

B. Svakidašnji bitak Tu i propadanje tubitka

Tubitak se najprije i najčešće rastače u Se i ono gospodari njime.

35. Naklapanje

Govor koji se izjašnjava jest saopćenje.Tendencija njegova bitka cilja na to, da Slušajućega dovede u sudioništvo pri dokučenom bitku kod onoga o čemu govori govor.

Može postojati i takva vrsta razgovora u kojoj se ne razumije toliko biće o kojemu se govori, nego se slušanje usmjeruje samo na Govoreno kao takvo. Ono biva razumljeno, a O-čemu samo otprilike, površno. Kada je govor tako koncentriran samo sam na sebe, tada on ne uspostavlja izvorni odnos prema govorenom biću, već se takav govor pretvara u raspričavanje i prepričavanje. Stvar je takva zato što se to kaže. U takvom prepričavanju i raspričavanju, putem kojega se početni izostanak čvrste osnovice potencira do potpune neosnovanosti, konstituira se naklapanje. Ono može ne ostati ograničeno samo na glasovno prepričavanje, nego se moće proširiti i na piskaranje. Prosječno razumijevanje čitatelja nikad neće moći prosuditi što je izvorno crpljeno i izboreno, a što prepričano. Prosječno razumijevanje neće ni htjeti takvo razlučivanje jer ga neće trebati, jer eto, sve razumije.

Bestemeljnost naklapanja otvara sebi ulaz u javnost. U tubitku se odavno uvriježila ta izloženost putem naklapanja. On većinu stvari usvaja putem naklapanja, a malo što iskonskim prosječnim razumijevanjem. Tubitak ni ne može umaknuti naklapanju.

36. Znatiželja

Znatiželja je tendencija prema jednom osebujnom opažajućem puštanju da svijet susreće.

U bitku čovjeka bitno leži briga da vidi. Druga osjetila si, polazeći od izvjesne sličnosti, prisvajaju, ako je riječ o spoznavanju, učinak viđenja, u kojem učinku oči imaju prvenstvo. Kako? Uvijek u razgovoru kažemu: vidi kako je ovo tvrdo, vidi kako ovo miriši, vidi kako ovo sjaji, vidi što je ovo smješno, nikad ne koristimo izraze: ponjuši, opipaj i slično.

Znatiželja postala slobodnom ne briguje da vidi zato da bi Viđeno razumjela, nego samo zato da ga vidi. Ona traži Novo samo zato da bi od njega ponovno odskočila Novome. Brizi tog viđenja nije do toga da shvati i da znajući bude u istini, nego joj je do mogućnosti prepuštanja sebe svijetu. Otuda znatiželju karakterizira specifično neostajanje kod Najbližega. U svojem neostajanju znatiželja briguje o stalnoj rastresenosti. Treći bitan karakter znatiželje je bezboravišnost. Znatiželja je svugdje i nigdje.

37. Dvosmislenost

Susretne li u svakidašnjem skupa-bitku nešto takvo što je svakomu pristupačnoi o čemu svatko može reći svašta, ubrzo se više ne da presuditi što je dokučeno u nekom razumljenju, a što nije.

38. Propadanje i bačenost

U sukladnoj povezanosti bitaka naklapanja, znatiželje i dvosmislenosti razotkriva se jedna temeljna vrsta bitka svakidašnjice, koje nazivamo propadanje tubitka. To nije neko negativno vrednovanje. Tubitak se rastače kod svijeta o kojem briguje i tako dobiva karakter izgubljenosti u javnosti Se. On je tim odnosom propao u svijet. Od sama sebe, tubitak je propadajući otpao, propao je u svijet koji sam pripada njegovu bitku. Tubitak sam sebi sprema stalno iskušenje propadanja. Bitak-u-svijetu je sam po sebi iskušavački.

To propadanje tubitka u Se pruža mu lažnu sigurnost, mišljenje da živi puni i istinski život, a zapravo mu umrtvljuje mogućnost pravog čuvstvujućeg razumljenja. To je umirenje u nepravom bitku.

Pokrenutost tubitka u njegovom vlastitom bitku nazivamo sunovraćanje. Tubitak se sunovraća iz sama sebe u sama sebe , u bestemeljnost i ništavnost neprave svakidašnjosti. Ali to sunovraćanje se ne doživljava tako, nego biva skriveno jer se to naprosto u javnosti doživljavaju kao „usponi“ i „konkretan“ život. Ta pokrenutost je kao vrtlog. Stalno vraća tubitak u smirenu tobožnjost, odvlači ga od projektiranja vlastitih istinskih mogućnosti, uvjerava ga da sve posjeduje, odnosno da sve postiže.

Šesto poglavlje

BRIGA KAO BITAK TUBITKA

39. Pitanje o izvornoj cjelovitosti strukturne cjeline tubitka

Bitak-u-svijetu jest izvorno i stalno cijela struktura. Tubitak egzistira faktično.

Tjeskoba, kao mogućnost bitka tubitka pruža, u isti mah s u njoj dokučenim samim tubitkom, fenomensko tlo za eksplicitno izražavanje izvorne cjelovitosti bitka tubitka. . ( u ovom poglavlju se traži ta cjelovitost bitka tubitka!!!)

Analitika tubitka koji prodire do fenomena brige, treba pripremiti fundamentalnoontološku problematiku, pitanje o smislu bitka uopće.

Biće jest nezavisno od iskustva, poznavanja i poimanja, putem kojih biva dokučeno, otkrito i određeno. Bitak pak jest samo u razumljenju od strane bića čijem bitku pripada nešto poput razumijevanja bitka Otuda bitak može biti neshvaćen, ali on nikada nije potpuno nerazumljen. U ontološkoj su problematici bitak i istina od davnina spajani, ako ne čak i identificirani. Zato možda postoji skrivena, ali nužna povezanost bitka i razumijevanja.

40. Temeljno čuvstvovanje tjeskobe kao jedna osobita dokučenost tubitka

Dokučenost pripadna tubitku se temelju u čuvstvovanju i razumljenju. U kojoj je mjeri tjeskoba osobito čuvstvovanje?

Rastakanje u Se i kod „svijeta“ kojemu je posvećeno brigovanje , otkriva nešto poput bijega pred samim sobom kao pravim Moći-biti-ličnost. Bijeg tubitka je bijeg pred samim sobom. Samo ukoliko je tubitak ontološki bitno putem njemu pripadne dokučenosti uopće doveden pred sama sebe , on može bježati pred sobom.

Mogućnost prodiranja k bitku tubitka povećava se što je izvorniji onaj fenomen koji metodski fungira kao dokučujuće čuvstvovanje. Zasad je tvrdnja da tjeskoba pruža nešto poput toga. Odvraćanje propadanja temelji se u tjeskobi koja sa svoje strane čini mogućim strah. Tjeskoba je takav fenomen da se u njoj ne susreće apsolutno ništa zbog čega bi se ona uopće javljala. U njoj postoji prijeteće i ugrožavajuće koje se nigdje ne vidi gdje je, ali je ono ipak TU. Najčešće kad nas prođe ta tjeskoba, govorimo kako to što nas je mučilo nije bilo Ništa. Upravo to je ono što je uzrok tjeskobe, to Ništa, ali to ništa nije totalno ništavilo već to pred čim tjeskoba zebe jest sam bitak-u-svijetu. Tjeskoba dokučuje izvorno i direktno svijet kao svijet. No to ne znači da u tjeskobi biva dokučena svjetovnost

svijeta. Tjeskoba je takvo stanje u kojem svijet više ne može tubitku pružiti ništa pa mu tako i oduzima mogućnost da sebe razumije iz svijeta. Tjeskoba dovodi tubitak pred njegovu slobodnost za…, ističe njegov bitak kao mogućnost.

Tubitak stalno teži tomu da propadne u bezlično Se, u svakidašnju javnost, to je za njega siguran teren, to za njega znači Biti-kod-kuće, a tjeskoba ga upravo odvraća od takvog stanja i zato mu pruža neugodu, to je nesiguran teren jer ga podsjeća na bačenost u svijet, na bitak-u-svijetu.

Tjeskoba može doći u najbezazlenijim situacijama. Prava je tjeskoba, pri prevlasti propadanja i javnosti rijetka. Često je tjeskoba uvjetovana fiziološki.

41. Bitak tubitka kao briga

Htijenje i željenje ontološki su nužno ukorijenjeni u tubitku kao brizi i nisu naprosto ontološki indiferentni doživljaji koji se pojavljuju u nekoj „struji“ potpuno neodređenoj u pogledu smisla njezina bitka. To također vrijedi i za poriv i nagnuće.

Prosječna svakidašnjica brigovanja postaje slijepom za mogućnosti i umiruje se već kod Zbiljskoga. To umirenje ne isključuje svestranu radišnost brigovanja, nego je budi. Ono što se hoće, tada nisu pozitivne nove mogućnosti, nego se raspoloživo taktički mijenja na taj način, da nastaje pričin kako se nešto događa. Nastaje umireno htijenje pod vodstvom Se u kojem postoje samo želje, ali se ne čini ništa da se te želje ostvare jer za to nema dovoljno Raspoloživog , ono što je Priručno nije dostatno pa tubitak na te želje ne misli niti ih očekuje. To je propadajuća predanost , tubitak jednostavno potone u neku sklonost i oslijepivši stavlja sve mogućnosti u službu sklonosti.

41. Potvrda egzistencijalne interpretacije tubitka kao brige iz predontološkog samoizlaganja tubitka

Razumijevanje bitka koje leži u samom tubitku , izjašnjava se predontološki. Bitak tubitka okarakteriziran je povijesnošću , što svakako mora biti tek ontološki dokazano. Tu Heidegger demonstrira samoizlaganje bitka kao brige putem jedne stare bajke.

U njoj prvenstvo brige istupa povezano s poznatim poimanjem čovjeka kao kompozituma od tijela (zemlje) i duha. Tom biću je iskon njegova bitka u brizi.

Perfectio čovjeka , postajanje onim što on može biti u svojoj slobodnosti za najvlastitije mogućnosti (projekt) , učinak je brige. Ona jednako izvorno određuje temeljnu vrstu tog bića , u skladu s kojom je ono izručeno svijetu o kojemu briguje (bačenost).

Ontički su sva čovjekova ponašanja brižna i vođena predanošću nečemu.

42. Tubitak, svjetovnost i realnost

Izlaganje bitka najprije uzima orjentaciju na bitak unutarsvjetskog bića. Pri tome biva preskočen bitak najprije Priručnoga, i najprije bivaju zahvaćena bića koaj predstavljaju postojeći sklop stvari (res). Bitak dobiva smisao realnosti. Temeljnom određenošću bitka postaje supstancijalnost. U skladu s tim pomakom razumijevanja bitka i ontološko se razumljenje tubitka onda pomiče u horizont tog pojma bitka, naime supstancijalnosti. Tubitak je tada realno postojeći poput drugih bića. Tako bitak dobiva smisao realnosti.

Realnost nije jedna posebna vrsta bitka među drugima, već on ostvaruje odnos i vezu s tubitkom , svijetom i priručnošću.

a) Realnost kao problem bitka i dokazivost „vanjskog svijeta“

Supostojanje Fizičkog i Psihičkog ontički je i ontološki potpuno različito od fenomena bitka-u-svijetu.

Skandalozno je to da nikako ni danas ne možemo dobiti dokaz za postojanje „tubitka stvari izvan mene“. Takvi dokazi se neprestano očekuju i pokušavaju izvesti. No, nisu dostatni dokazi, nego je neodređena vrsta bitka bića koje se dokazuje i koje iziskuje dokaz.

Vjerovati u realnost svijeta, i pokušavati je dokazati pretpostavlja neki najprije besvjetski subjekt , odnosno subjekt nesiguran u svoj svijet u koji se on mora, tek uvjeriti.

Dakle ispitivanje i rasprava o tom postoji li vanjski svijet vodi nas u brojne aporije i zavrzlame. Filozofski smjerovi kao realizam i idealizam pokušavali su mnogo puta odgovoriti na ta pitanja.

Kazuje li naziv idealizam da bitak nikada nije moguće razjasniti putem bića ,nego je bitak za svako biće uvijek nešto već „transcedentalno“, tada u idealizmu počiva jedina i prava mogućnost filozofske problematike.

b) Realnost kao ontološki problem

-pojam otpora, otpornosti, ništ ne kužim šta je tu htio reć

Svijest o realnosti samo je jedan način bitka-u-svijetu. Na taj egzistencijalni temeljni fenomen nužno se svodi čitava problematika vanjskog svijeta.

c) Realnost i briga

Realnost se odnosi na unutarsvjetska bića. Realnost je povratno upućena na fenomen brige. Realnost je ovisna o brizi.

Samo ako razumijevanje bitka jest, biće biva pristupačno kao biće, samo ako je vrsta bitka bića tubitak, moguće je razumijevanje bitka kao bića.

44. Tubitak, dokučenost i istina

Filozofija je od davnine združivala istinu s bitkom.

a) Tradicionalni pojam istine i njegovi ontološki temelji

Što kazuje termin podudaranje? ( Ako uzimamo onu klasičnu definiciju filozofije kao podudaranja stvari i mišljenja) Ono ima formalni karakter odnošenja nečega prema nečemu. Svako podudaranje, pa time i istina, jest neko odnošenje.

Kada u samom spoznavanju istina postaje fenomenski izričitom? Tada kada se spoznavanje legitimira kao istinito.

Do potvrde dolazi to da iskazujući bitak pri Iskazivanom je pokazivanje, taj bitak otkriva biće pri kojemu jest. Potvrđivanje se odigrava kod samog tog bića. Samo mišljeno biće pokazuje se onakvo kakvo je samo po sebi, tj. otkrito biva, da je ono u svojoj identičnosti onakvo, kakvo je ono biće pokazano u iskazu.

Potvrđivanje znači: sebe-pokazivanje bića u istosti.

Kada kažemo da je iskaz istinit, to znači: on otkriva biće samo po sebi. On iskazuje, on pokazuje, on daje vidjeti biće u njegovoj otkritosti. Istinitost (istina) mora biti razumljena kao biti-otkrivajuća. Istina dakle nema strukturu nekog podudaranja između spoznavanja i predmeta u smislu prispodobe jednog bića (subjekt) drugomu (objekt). Istinitost je ontološki moguća samo na temelju bitka-u-svijetu.

b) Izvorni fenomen istine i porijeklo tradicionalnog pojma istine

Kod Heraklita i Aristotela se pojam istine definira kao otkritost (tj. neskrivenost) bića. Po Heraklitu, logosu i onome tko ga kazuje i razumije bivaju suprostavljeni Nerazumni. Nerazumnima ostaje u

skrivenosti ono što čine, oni zaboravljaju, njima to tone natrag u neskrivenost. Tako logosu pripada neskrivenost.

Biti-istinit kao Biti-otkrivajućim jest način bitka tubitka. Ono što čini mogućim samo to otkrivanje, nužno mora biti nazvano istinitim u još jednom izvornijem smislu. Tek egzistencijalno-ontološki temelji samog otkrivanja pokazuju najizvorniji fenomen istine.

Otkrivanje jest jedan način bitka-u-svijetu. Smotreno, ili također pribivajući razgledavajuće brigovanje otkrivaju unutarsvjetsko biće. Ovo postaje Otkrito. Ono je „istinito“ u drugom smislu. Primarno „istinit“, tj. otkrivajući jest tubitak. Istina u ovom drugom smislu ne kazuje Biti-otkrivajućim (otkrivanje), nego Biti- otkritim (otkritost).

Prije je pokazano kako se otkritost unutarsvjetskog bića temelji u dokučenosti svijeta. Dokučenost je pak temeljna vrsta tubitka , u skladu s njom on jest svoje Tu. Tubitak je u „istini“. Tubitkovom ustrojstvu pripada dokučenost njegova najvlastitijeg bitka.

Što sve pripada ustrojstvu bitka tubitka? 1. dokučenost uopće, 2. bačenost( tubitak je uvijek moj i on jest u jednom određenom svijetu kod jednog određenog kruga unutarsvjetskih bića), 3. projekt (Tubitak može sebe razumijeta iz svijeta, iz Drugih ili iz svog najvlastitijeg Moći-biti), 4. propadanje (tubitak je izgubljen kod svojeg svijeta, rastakanje u Se, vladavina javnosti).

Otkrito i dokučeno može biti iskrivljeno i zatvoreno zbog naklapanja , znatiželje i dvosmislenosti.

Tubitak je, bitno propadajući , prema ustrojstvu svojeg bitka u neistini. Tubitak mora bitno i ono što je već otkrito izričito prisvajati protiv pričina i iskrivljavanja i neprestano sebe uvjeravati u otkritost.

Istina (otkritost) mora se od bića uvijek izboriti jer bitak-u-neistini tvori bitno određenje bitka-u-svijetu. Tubitak je uvijek već i u istini i neistini.

Egzistencijano-ontološka interpretacija fenomena istine pokazala je: 1. Istina u izvornom smislu jest dokučenost tubitka kojoj pripada otkritost unutarsvjetskih bića, 2. tubitak je jednako izvorno i u istini i u neistini .

Bitak kod unutarsvjetskog bića, brigovanje, otkrivajući je. U brigujućem rastakanju tubitak razumije sebe iz unutarsvjetski Sretajućega. Otkritost pripadna otkrivanju unutarsvjetskih bića nađena je najprije u Izrečenomu.

Istina , budući da pripada temeljnom ustrojstvu tubitka još jedan je njegov egzistencijal.

c) Vrsta bitka istine i pretpostavka istine

Istine ima samo ukoliko i dokle tubitak jest. Biće je samo tada otkrito i samo dotle dokučeno dok tubitak uopće jest. Primjerice, Newtonovi zakoni i načelo protuslovlja i svaka druga istina istiniti su dotle dok jest tubitak. Prije nego je tubitak bio i poslije čega tubitak uopće neće više biti , istina nije bila moguća , ona tada ne može biti .

Svaka je istina, primjereno svojoj bitnoj vrsti bitka suklandoj tubitku, relativna s obzirom na bitak tubitka. To ne znači da je istina proizvoljnost nekog subjekta, subjektivna jer je ona otkrivanje koje dovodi otkrivajući tubitak pred samo biće.

Ne pretpostavljamo mi istinu, nego je ona ta , koja uopće čini ontološki mogućim , da mi možemo biti takvi te nešto „pretpostavljamo“. Tek istina omogućuje nešto poput pretpostavke.

Zato što bitku tubitka pripada to sebe-pretpostavljanje, „mi“ moramo , kao određeni dokučenošću, pretpostavljati i sebe. Pretpostavku istine mi moramo „gajiti“ jer , jer ona je već „uzgojena“ s bitkom našega „mi“. Mi moramo pretpostavljati istinu, ona kao dokučenost tubitka mora biti, isto onako kao on sam mora biti uvijek moj i ovaj. Bitka ima samo ukoliko istina jest.

----------------- DRUGI ODSJEČAK----------------

-------------TUBITAK I VREMENITOST--------------

45. Rezultat pripremne fundamentalne analize tubitka i zadaća jedne izvorne egzistencijalne interpretacije tog bića

Razumijevanje bitka se dade kao bitni moment tubitka radikalno rasvjetliti samo tada , kad je biće čijem bitku ono pripada,samo po sebi izvorno interpretirano u pogledu svojeg bitka.

U tubitku je, dokle god jest, uvijek još nenamireno nešto što on može biti i bit će. Ali toj nenamirenosti pripada i sam „svršetak“. „Svršetak bitka-u-svijetu jest smrt. Taj svršetak, pripadan Moći-biti , to jest egzistenciji , ograničuje i određuje ikada moguću cjelinu tubitka.

Izvorni onotološki temelj egzistencijalnosti tubitka jest vremenost. Ako vremenost tvori izvorni smisao tubitka, a tom se biću u njegovom bitku radi o samom tom bitku, onda brizi mora biti potrebno vrijeme, pa mora računati s vremenom. Vremenost tubitka oblikuje računanje vremena. U njemu iskušano vrijeme najbliži je fenomenski aspekt vremenosti. Iz nje izrasta svakidašnje vulgarno razumijevanje vremena. A to se razumijevanje razvija u tradicionalni pojam vremena.

Prvo poglavlje

MOGUĆA CIJELOST TUBITKA I BITAK PRI SMRTI

46. Prividna nemogućnost ontološkog zahvaćanja i određenja cijelosti sukladne tubitku

U temeljnom ustrojstvu tubitka leži stalna nezaključenost, zbog njegove brige i modusa Moći-biti. Tubitak se ne može otkinuti od svoje mogućnosti, čak i kad smatramo da smo priveli sve svoje račune kraju, kad ne očekujemo više ništa od života, kad smo u beznađu, uvijek se tu krije još neko Ispred-sebe, i to sve je neki od načina mogućnosti na koji tubitak jest. I zato nikojim dijelom ni osjećajem ni mišljenjem on nije zaključen.

Uklanjanje te nenamirenosti tubitka zapravo je uništenje njegova bitka. Dokle god tubitak jest kao biće, on nikada ne postiže svoju čitavost. Ali ako je stekne, tada dobitak postaje gubitkom bitka-u-svijetu uopće. Kao biće, on se više ne da iskusiti. Je li uopće moguće dokazati tubitak u svojoj cjelini?

47. Iskusivost smrti Drugih i mogućnost zahvaćanja jednog cijelog tubitka

Postizanje čitavosti tubitka u smrti ujedno je gubitak bitka samoga Tu. Prelazak u Ne-više-tubitak isključuje tubitak iz mogućnosti da iskusi taj prelazal i da ga kao iskušan razumije.

Umiranje Drugih je zanimljiv fenomen jer ono nam pruža objektivno iskustvo smti ( umire netko drugi) . Na umiranju Drugih može biti iskušan čudnovati fenomen bitka, koji je moguće odrediti kao prevrat nekog bića iz vrste bitka tubitka (odnosno života) u Ne-više-tubitak.

Svršetak bića tubitka jest početak tog bića kao puko Postojećeg ( imamo postojeći leš koji može biti predmet patološke anatomije , a cilj je orijentiran na razumljenje pitanja o životu) .To puko Postojeće je Neživo koje je pretrpjelo gubitak života.

Odnos prema mrtvomu nešto je više od brigovanja za potrebni priručni pribor u okolnom svijetu. Tu je odnos brige koja zahtjeva pripremu pogreba, posmrtna svečanost…To je modus poštujuće skrbi.

Smrt se otkriva kao gubitak, ali to ne doživljava umirući, nego oni oko njega još živi. Također, u trpljenju gubitka ne možemo iskusiti gubitak bitka što ga trpi umirući jer umiranje drugih ne iskušavamo, tome samo prisutstvujemo.

Postoji mogućnost da jedan tubitak zamijeni drugi tubitak na način da ga zastupa. Međutim, nitko ne može s Drugoga skinuti njegovo umiranje. Umiranje mora svaki tubitak svagda uzeti na se. Smrt je uvijek moja.

Odlazak Tubitka-iz-svijeta u smislu umiranja valja razlikovati od odlaska-iz-svijeta Samo Živoga . Završavanje živoga shvaćamo kao skončavanje.

48. Nenamirenost, svršetak i cjelina

Na koje se biće odnosi naše govorenje o nenamirenosti? Izraz govori o onome što nekom biću pripada, ali još izostaje. Onim što nije namireno, još se ne da raspolagati.

Tubitak uvijek egzistira tako da njemu već pripada njegovo Još-ne. Još-ne ne znači neki još ne prikupljeni bitak , nego se on tiče jednog zamijećujućeg obuhvaćanja.To Još-ne nije još zbiljsko. Tubitak mora kao on sam nastati, to jest biti, onim što još nije.

Još-ne je uključeno u bitak tubitka i to ne kao proizvoljno određenje, nego kao konstitutiv. ( primjer s plodom koji sazrijeva u čijem bitku jest da će biti ono što još nije, npr. zrela jabuka, ali ona je još zelena, no u bitku je njenom da će jednom morati biti zrela, crvena. )

Tu necjelinu, tj. nenamirenost, dakle, čini upravo to Još-ne.

Međutim, završiti ne znači dovršiti se. Čini se da smrt prekida sve naše mogućnosti, pa i mogućnost da dostignemo zrelost, da se samozavršimo, da postignemo cjelinu.

Završavanje kao postajanje gotovim ne uključuje u sebi dovršenje.Ono što hoće da je dovršeno, mora u sebi postići svoju moguću gotovost.

Smrt jest jedan način biti, što ga tubitak poprima odmah čim jest. Čim se neki čovjek rodi, odmah je dovoljno star da umre.

49. Razgraničenje egzistencijalne analize smrti prema mogućim drugim interpretacijama tog fenomena

Umiranje je naziv za način bitka u kojemu tubitak jest uvijek pri svojoj smrti. Tubitak nikad ne skončava. Preminuti pak može tubitak samo dotle dokle umire.

50. Skica egzistencijalno-ontološke strukture smrti

Krajnje Još-ne ima karakter nečega prema čemu je tubitak u odnosu. Svršetak predstoji tubitku. Smrt nije neko još ne-Postojeće , nije na minimum reducirana posljednja nenamirenost, nego je prije svega neko predstajanje.

Kao Moći-biti, tubitak ne može nadmašiti mogućnost smrti. Smrt je mogućnost apsolutne nemogućnosti tubitka. (TAKO DA JE ZAPRAVO I SMRTI JEDNA OD MOGUĆNOSTI TUBITKA!!)

Tubitak je bačen u mogućnost, prepušten je svojoj smrti i time on pripada bitku-u-svijetu. Bačenost u smrt najjasnije se otkriva u čuvstvovanju tjeskobe. Tjeskoba pred smrću je tjeskoba pred najvlastitijim, neodnošajnim i nenadmašivim Moći-biti. Pred-čim te tjeskobe jest sam bitak-u-svijetu.

( SMRT JE NAŠA PRVA MOGUĆNOST, JER TUBITAK RODIVŠI SE I EGZISTIRAJUĆI, PRI SAMOM ROĐENJU DOBIVA PRVU MOGUĆNOST , A TO JE SMRT…dok još čovjek nema pojma ni o čem kad se rodi, jedino što može je umrt, a to ne ovisi o njem, to dođe s paketom života kao mogućnost) .

51. Bitak pri smrti i svakidašnjost tubitka

Pitanje je kakav odnos ostvaruje javnost sa fenomenom Smrti? Javnost poznaje Smrt kao upadicu koja se neprestano događanja nekom drugom i za nju uvijek ima neko opravdanje, površno se govori o tome ali postoji svijet o tome da svatko jednom umire a da se dotad ostaje nepogođenim.

Umire se, širi mnijenje da smrt pogađa uvijek u Se. Nikada upravo ja, jer to Se jest nitko. Umiranje se iskruvljuje u događaj koji se događa svima , koji susreće Se. Kako se Moći-biti skriva u Se, on sebi skriva najvlastitiji mogući bitak pri smrti.

Skrivajuće izbjegavanje smrti vlada tako uporno da bližnji često uvjerava Umirućeg da će umaknuti smrti i uskoro se vratiti u smirenu svakidašnjost svojeg svijeta o kojem briguje. Takav skrb misli da Umirućeg time tješi. No time i tješitelj sebe tješi pa Se ostaje umireno u pitanju smrti. Nerijetko se u umiranju drugih ogleda društvena neprijatnost čega valja poštedjeti javnost.

Se uspostavlja i prešutni način kako se treba odnositi prema smrti . Već pomišljanje na smrt javno vrijedi kao kukavički strah, nesigurnost tubitka i bijeg iz svijeta.

52. Svakidašnji bitak pri svršetku i potpuni egzistencijalni pojam smrti

Bitak pri smrti pokazao se kao skrivajuće izbjegavanje smrti. Svakidašnjost dopušta nešto poput izvjesnosti smrti. Nitko ne sumnja u to da se umire. Kaže se, „izvjesno“ je da smrt dolazi. Time se u tubitak usađuje pričin, da je njegova smrt izvjesna samom njemu.

Svakodnevno iskustvo potvrđuje umiranje Drugih. Smrt je neporeciva iskustvena činjenica.

Svakidašnjost natjeruje u žurbu brigovanja i okanjuje se okova sumornog jalovog pomišljanja na smrt. Ta biva odgođena do nekog „jednom kasnije“, i to s pozivom na takozvano „opće smatranje“. Tako Se skriva ono osebujno kod izvjesnosti smrti, da je ona moguća u svakom trenutku. U korak s njezinom izvjesnošću, ide neodređenost njezina Kada. Izvjesno i pri tome neodređeno, to znači moguće u svakom trenutku. DVIJE VAŽNE KARAKTERISTIKE SMRTI DAKLE: IZVJESNOST I NEODREĐENOST .

53. Egzistencijalni projekt pravoga bitka pri smrti

Ponajprije valja bitak pri smrti označiti kao bitak pri nekoj mogućnosti, i to jednoj istaknutoj mogućnosti samog tubitka. Smrt kao Moguće nije neko moguće Priručno ili Postojeće, nego je mogućnost bitka tubitka.

Prema nekom Mogućem u svojoj mogućnosti tubitak se odnosi u iščekivanju. Svako iščekivanje razumije i ima stav svoje Moguće u pogledu toga da li će ono , i kada i kako , zacijelo biti zbiljski prisutno. Iščekivanje je čekanje ozbiljenja.

Tek se u istrčavanju tubitak može uvjeriti u svoj najvlastitiji bitak u njegovoj nenadmašivoj cjelini.

Karakteristika egzistencijalno projektiranog pravog bitka pri smrti da se sažeti ovako: Istrčavanje otkriva tubitku izgubljenost u Se-ličnost i dovodi ga pred mogućnost da , primarno neoslonjen na brigujuću skrb, bude on sam , ali sam u strastvenoj , lišenoj iluziji o Se, faktičnoj, samoj sebi izvjesnoj i tjeskobnoj slobodi za smrt.

Drugo poglavlje

TUBITKU SUKLADNO POSVJEDOČENJE PRAVOGA MOĆI-BITI I ODLUČNOST

54. Problem posvjedočenja prave egzistencijske mogućnosti

Potrebno je da se tubitak vrati samom sebi iz izgubljenosti u Se. To je modificiranje Se-ličnosti u pravu individualnost. To mora biti provedeno kao nadoknađivanje nekog izbora. Nadoknađivanje znači odabiranje tog izbora, znači odlučivanje za neko Moći-biti iz vlastite ličnosti.

Zato što je izgubljen u Se, tubitak mora najprije naći sebe. Da bi našao sebe, on mora biti pokazan sebi u svojoj mogućoj pravosti. Tubitku je potrebno, da mu bude posvjedočeno neko Moći-biti-ličnost , kojom on prema mogućnosti uvijek već jest. Kao takvo posvjedočenje, svakidašnjem samoizlganju tubitka poznato je kao glas savjesti. Savjest je fenomen tubitka. Savjest nije neka činjenica što se pojavljuje i katkada postoji. Ona jest samo u vrsti bitka tubitka.

Savjest daje nešto razumijeti, ona dokučuje. Dublja analiza savjesti razotkriva je kao zov. Zvanje jest modus govora. Zov savjesti ima karakter zaziva tubitka k njegovom najvlastitijemu Moći-biti-ličnošću., i to na način poziva na najvlastitiju krivost.

55. Egzistencijalno-ontološki temelji savjesti

Putem dokučenosti je biće koje nazivamo tubitak u mogućnosti da bude svoje Tu. Sa svojim svijetom ono je za samo sebe tu , i to najprije i najčešće tako, što si je iz „svijeta“ o kojem briguje dokučilo Moći-biti .

56. Zov kao karakter savjesti

Govor pripada O-čemu, o kojemu je govor. On daje objašnjenje o nečemu, i to u određenom pogledu. Što je ono o čemu je govor u zovu savjesti, što je Zazvano? Očito sam tubitak. A k čemu biva zazvan?

K vlastitoj ličnosti. Taj zov prelazi preko Se i javne izloženosti tubitka, a to nipošto ne znači da ne pogađa i to. Upravo u tom prelaženju preko, zov odguruje Se u njegovu beznačajnost. Ličnost tu biva dovedena samoj sebi.

Što savjest dovikuje Prozvanomu? Strogo uzevši-ništa. Zazvanoj ličnosti nije ništa doviknuto nego je ona pozvana samoj sebi, najvlastitijoj Moći-biti ličnosti. To je zvanje tubitka u njegove najvlastitije mogućnosti.

Savjest govori jedino i stalno u modusu šutnje.

57. Savjest kao zov brige

Savjest poziva ličnost tubitka iz izgubljenosti u Se. Tubitak sam sebe zove u savjesti. Zov dolazi iz mene, pa ipak povrh mene.

Tubitak egzistira kao biće kojemu valja biti kakvo jest i kakvo može biti.

Tko jest taj pozivač savjesti? Neugodnost, prermda u svakidašnjosti skrivena, temeljna je vrsta bitka-u-svijetu. Ta neugodnost progoni tubitak i ugrožava njegovu izgubljenost u Se, koju je on sam zaboravio. Možda je zov savjesti upravo poziv da se tubitak izvuče iz te izgubljenosti i tako mu prouzročuje tu neugodnost?

Savjest se otkriva kao zov brige: pozivač jest tubitak, koji u bačenosti zebe sbog svojeg Moći-biti.

Tubitak je pozvan zazivom iz propadanja u Se (već-bitka-kod svijeta o kojem briguje). Zov savjesti ontološki je moguć tako što je tubitak u osnovi svojeg bitka briga.

58. Razumljenje zaziva i krivnja

Zov savjesti tubitka razumije tako da na neki način, on sam sebe zbog nečeg smatra krivim. Odakle dolazi ta krivnja? Koji je karakter te krivnje? Biti kriv može se na razne načine, na način da se nešto nekom duguje, da je netko uzrok za nešto pa je onda to „biti kriv za…“, može i snositi krivnju za, postati krivim drugima…i ta krivica uvijek je nekako u odnosu s Drugima.

Krivost je jedna vrsta bitka tubitka. Formalno egzistencijalno krivnju određujemo ovako: biti osnova za jedan bitak određen nekim Ne- to jest biti osnovom neke ništavnosti.

Krivost ne rezultira tek iz neke skrivljenosti, nego obratno: ona postaje mogućom tek „na temelju“ neke izvorne krivosti.

Budući ličnsšću, tubitak jest biće bačeno kao ličnost. Otpušteno iz osnove ne putem sama sebe, nego samo po sebi, da bivstvuje kao osnova. Tubitak je kao projekt sam bitno ništavan. To ne znači neuspješan ili nevrijedan, nego je ništavnost ovdje slobodnost tubitika za njegove egzistencijalne

mogućnosti. Sama je briga u svojoj biti također prožeta ništavnošću. Bitak tubitka je ništavan već kao projektiranje. Zar Ne uvijek znači neka negativnost i nedostatak, pita se Heidegger?

Krivost , prije sveg drugog pruža ontološki uvjet za to, da tubitak faktično egzistirajući, može postati krivim. Ta krivost je izvorno egzistencijalni uvijet za „moralno“ dobro i zlo.

Zov je zov brige. Naprijed zovući zov savjesti koji zove natrag, daje tubitku razumjeti da on –stojeći u mogućnosti svojeg bitka kao ništavna osnova ništavnog projekta – treba, tj. DUŽAN JE , dovesti sebe iz izgubljenosti u Se natrag k samom sebi.

Htijenje-imati-savjest je najizvornija egzistencijska pretpostavka za mogućnost faktičnog Postati-krivim. Razumjevši zov, tubitak daje najvlastitijoj ličnosti da djeluje u sebi iz svojeg odabranog Moći-biti. Jedino tako ličnost može biti odgovorna.

59. Egstistencijalna interpretacija savjesti i vulgarno izlaganje savjesti

Postavlja se pitanje koliko se razlikuju interpretacije savjesti u egzistencijalnom smislu i vulgarnom kakvog ga mi poznajemo u svakodnevici.

Iskustvu savjest dolazi kao sudac i opominjač, s kojim se tubitak, računajući, pogađa. U sadržaju zova savjesti ne da se pokazati ništa što glas „pozitivno“ preporučuje ili nalaže. Zov savjesti ne daje nikakve „praktične“ upute. Savjest ne uskraćuje egzistenciji ništa manje negoli mogućnost da postupa.

60. Egzistencijalna struktura pravoga Moći-biti posvjedočenog u savjesti

Način na koji savjest posvjedočuje nije neko indiferentno obavještavanje , nego je naprijed zovuće pozivanje na krivosti. Pravo razumljenje zova savjesti okarakterizirali smo kao htijenje-imati-savjest.

Razumljenje zova dokučuje vlastiti tubitak u neugodnosti svoje usamljenosti. Neugodnost je dokučena putem čuvstvovanja tjeskobe.

Modus artikuliranog govora pripadan htijenju- imati-savjest, jest šutljivost. Šutnja je bila okarakterizirana kao bitna mogućnost govora. Tko hoće šuteći dati razumjeti, mora „imati nešto da kaže“. Tubitak daje sebi u zazivu razumijeti svoje najvlastitije Moći-biti. Stoga je to zvanje šutnja. Govor savjesti nikada ne dospijeva do objavljivanja. Savjest zove samo šuteći, tj. zov dolazi iz nečujnih neugodnosti i zove pozvani tubitak, kao onoga kojemu valja postati tihim, natrag u tišinu samoga sebe. Otuda htijenje-imati-savjest razumije primjereno taj šuteći govor jedino u šutljivosti. Ono oduzima govor zdravorazumskom naklapanju Se.

Dokučenost tubitka koja leži u htijenju-imati-savjest , to šutljivo, na tjeskobu pripravno projektiranje sebe prema najvlastitijoj krivosti, nazivamo odlučnost. Odlučnost ne odvaja pravu ličnost tubitka od njezina svijeta , ne izolira u neko slobodnolebdeće Ja. Odlučnost kao prava dokučenost zapravo i nije ništa drugo nego bitak-u-svijetu. Odlučnosti dovodi ličnost upravo u svaki brigujući bitak kod Priručnoga i gura je u skrbni su-bitak s Drugima.

Odlučnost je prema svojoj ontološkoj biti uvijek odlučnost nekog pojedinog faktičnog tubitka. Prema čemu se tubitak odlučuje u odlučnost? Za što se treba odlučiti? Odgovor može dati jedino sama odluka. Odluka je dokučujuće projektiranje i određivanje svake faktične mogućnosti. Odlučnost je sigurna u samu sebe samo kao odluku.

Tubitak biva , kao Se-ličnost , življen od zdravorazumske dvosmislenosti javnosti u kojoj se nitko ne odlučuje , a ona je ipak uvijek već odlučila. Odlučnost znači Dati-se-pozvati iz izgubljenosti u Se.

Odlučivanje tubitka potvrđuje to da on sebe može projektirati prema određenim ograničenim mogućnostima, može odlučiti na koji će način od onim koji su mogući u Se ostvariti najvlastitije Moći-biti.

Egzistencijalna definiranost uvijek mogućeg odlučnoga tubitka obuhvaća konstitutivne momente egzistencijalnog fenomena kojeg nazivamo situacija. Odlučnost ne predočuje sebi neku situaciju tek uzimajući je na znanje , nego se već stavila u nju. Kao odlučan, tubitak već postupa.

Treće poglavlje – PRAVO MOĆI-BITI-CIJELIM TUBITKA I VREMENOST KAO ONTOLOŠKI SMISAO BRIGE

61. Skica metodskog koraka od omeđenja prave cijelosti sukladne tubitku k fenomenkom razotkrivanju vremenosti

62. Egzistencijski pravo Moći-biti cijelim tubitka kao istrčavajuća odlučnost

Odlučnost krije u sebi pravi bitak pri smrti kao mogući egzistencijski modalitet svoje vlastite pravosti.

Tubitak odlučno preuzima u svoju egzistenciju to , da je ništavna osnova svoje ništavnosti. Smrt ne biva tubitku pripojena na njegovu svršetku , nego je tubitak kao briga bačena (to jest ništavna) osnova njegove smrti. Briga u sebi krije i smrt i krivnju.

Razumljenje zova savjesti razotkriva izgubljenost u Se. Odlučnost vodi natrag k njegovu najvlastitijemu Moći-biti-ličnost. Vlastito Moći-biti postaje pravim i transparentnim u razumljenju bitka pri smrti kao najvlastitijoj mogućnosti.

U pitanju o Moći-biti-cijelim tubitak uzvraća kao odlučan.

Tubitak u samoj svojoj svijesti da bi jednom mogao ne postojati, svijesti o bitku-pri-smrti, da mu se jednom može dogoditi smrt kao mogućnost nemogućnosti, želi postupati, postaje odlučan i želi što više ostvarivati to svoje Moći-biti. Želi ostvarivati svoje mogućnosti dok ima život i „mogućnosti“ za to.

63. Hermeneutička situacija dobivena za jednu interpretaciju smisla bitka brige i metodski karakter egzistencijalne analitike uopće

Što tvori pravu egzistenciju tubitka?

Tubitak je sebe uvijek nekako razumio.

Čovjekova supstancija jest egzistencija. Bivstvujući, tubitak je sebe uvijek već projektirao prema određenoj mogućnosti svoje egzistencije i u takvim egzistencijskim projektima predontološki suprojektirao nešto poput egzistencije i bitka.

Zdrava pamet pogrešno razumije razumljenje. I stoga ona ono što nadmašuje domet njezina razumijevanje proglašava „nasilnim“.

64. Briga i individualnost

RAZUMLJENJE POZIVA SAVJESTI OBJELODANJUJE SE KAO ISTRČAVAJUĆA ODLUČNOST !!! BITNO ZA ONO GORE ŠTO NISI KUŽILA

Prema Kantu, „ja“ je logički subjekt. Ontološki pojam subjekta karakterizira istost i stalnost nekog uvijek već Postojećeg .

U kazivanju Ja tubitak izriče sebe kao bitak-u-svijetu. Čime je motivirano površno kazivanje Ja? Propadanjem tubitka , koji kao takav bježi od sebe sama u Se. „Prirodno“ govorenje Ja provodi Se-ličnost. U „ja“ izriče sebe ličnost kojom najprije i najčešće nisam zapravo ja.

Individualnost je moguće egzistencijalno očitati samo na pravomu Moći-biti-ličnošću, tj. na pravosti tubitka kao brige.

Tubitak je zapravo sam on u izvornoj usamljenosti šutljive odlučnosti koja od sebe zahtijeva tjeskobu. Pravo Biti-ličnošću kao šuteće upravo ne kazuje: „Ja-ja“, nego u šutljivosti „jest“ bačeno biće , koje kao takvo može biti pravo.

65. Vremenost kao ontološki smisao brige

Tubitak poprima svoju bit u pravoj egzistenciji , koja se konstituira kao istrčavajuća odlučnost. Taj modus pravosti brige sadržava izvornu samo-stalnost i cjelovitost tubitka.

Biće ima smisao samo stoga što ono, unaprijed dokučeno kao bitak , postaje u projektu bitka, tj. iz njegova Na-temelju-čega , razumljivim.

Samo ukoliko je tubitak određen kao vremenost, on omogućuje samom sebi naznačeno pravo Moći-biti-cijelom istrčavajuće odlučnostii. Vremenost se razotkriva kao smisao prave brige.

Pojmovi budućnost, prošlost, sadašnjost pripadaju vulgarnom tumačenju vremena i to zbog nepravog razumljenja vremena.

Primarni smisao biti egzistencijalnosti jest budućnost. Budućnost je mogućnost da tubitak sebe uopće ostvaruje kao ono Moći-biti. To ostvarivanje je uvijek usmjereno na budućnost. Prošlim nazivamo biće kojeg više nema.

Tubitak egzistirajući ne može nikada sebe ustanoviti kao postojeću činjenicu koja nastaje i prolazi s vremenom i djelomice je već prošla. On se osjeća uvijek samo kao bačeni fakt.

Vremenost ovremenjuje moguće načine same sebe. Vremenost je izvorno „Izvan-sebe“ samo po sebi i za sebe. Otuda okrakterizirane fenomene, budućnost, bilost, sadašnjost nazivamo ekstazama vremenosti. (PROŠLOST ON UVIJEK NAZIVA BILOST!!) Ona nije prije toga jedno biće koje tek istupa iz sebe, nego je njezina bit ovremenjivanje u jedinstvu ekstaza.

Opravdano je da vremenost bude nazvana izvorno vrijeme. Izvorna i prava vremenost ovremenjuje se iz prave budućnosti , i to tako što ona, bijući budućnosnom najprije budi sadašnjost. Primarni fenomen prave i izvorne vremenosti jest budućnost.

Prava budućnost, koja primarno ovremenjuje onu vremenost što tvori smisao istrčavajuće odlučnosti, razotkriva time samu sebe kao konačnu. Međutim, tezom o izvornoj konačnosti vremenosti nije osporeno da „vrijeme ide dalje“ , nego ona treba jedino učvršćivati fenomenski karakter izvorne vremenosti , koja se pokazuje u Projektiranomu izvornog egzistencijalnog projekta samoga tubitka.

Vrijeme je izvorno kao ovremenjivanje vremenosti, koja kao takva omogućuje konstituciju strukture brige. Vremenost je bitno ekstatička. Vremenost se izvorno ovremenjuje iz budućnosti. Izvorno je vrijeme konačno.

66. Vremenost tubitika i iz nje ponikle zadaće izvornijeg ponavljanja egzistencijalne analize

Dokazivanje mogućnosti ustrojstva bitka tubitka na temelju vremenosti nazivamo „vremenska“ interpretacija.

Prva je zadaća iznijeti na vidjelo nepravost tubitka u njezinoj specifičnoj vremenosti.

Prosječna vrsta bitka tubitka , u kojoj on boravi najprije i najčešće, nazvali smo svakidašnjost. Treba razotkriti svakidašnjost u njezinom vremenskom smislu.

ČETVRTO POGLAVLJE - VREMENOST I SVAKIDAŠNJOST

67. Temeljna sastojina egzistencijalnog ustrojstva tubitka i skica njezine vremenske interpretacije

Vremenska interpretacija svakidašnjeg tubitka treba početi kod struktura u kojima se konstituira odlučnost. To su : razumljenje, čuvstvovanje, propadanje i govor.

68. Vremenost dokučenosti uopće

Odlučnost okarakterizirana u pogledu svojega vremenskog smisla reprezentira jednu pravu dokučenost tubitka. Ova konstituira neko biće na taj način, što ono egzistirajući može biti samo svoje „Tu“.

a) Vremenost razumljenja

Svako razjašnjavanje korijeni se kao razumijevajuće otkrivanje Nerazumjivoga u primarnom razumljenju tubitka. Razumljenje dokučuje vlastito Moći-biti na taj način , što tubitak, razumijevajući, uvijek nekako zna na čemu je sa samim sobom. To znanje je rezultat boravljenja u nekoj egzistencijskoj mogućnosti.

Budućnost omogućuje ontološki jedno biće koje je takvo , da razumijevajući egzistira u svojemu Moći-biti. Razumijevajući, tubitak uvijek jest kakav može biti. Nekada se , tj. često događa da je tubitak neodlučan, tj. nedokučen u pogledu najvlastitijeg Moći-biti, kamo dovodi sebe uvijek samo u usamljenosti. U tome leži da se vremenost ne ovremenjuje stalno iz vlastite budućnosti. Ta nestalnost ne znači da vremenosti katkad nedostaje budućnosti, nego je nejzino ovremenjivanje podložno mijenama.

Tubitak stiže k sebi iz onoga o čemu briguje. Neprava budućnost ima karakter očekivanja. Faktični tubitak očekuje svoje Moći-biti iz onoga o čemu briguje , on može očekivati i čekati na… Očekivanje kao da je već dokučilo horizont kruga iz kojega je moguće nešto iščekivati.

Iščekivanje jest u očekivanju fundirani modus budućnosti, koja se kao prava ovremenjuje kao istrčavanje.

U pravoj vremenosti zadržanu, dakle pravu sadašnjost nazivamo trenutak. Trenutak se ne može shvatiti na način Sada. Trenutak samo daj eda se susretne ono što može biti „u vremenu“.

Nepravu sadašnjost nazivamo osadašnjivanje. Svaka je sadašnjost osadašnjujuća ali nije svaka trenutačna.

Kao što je iščekivanje moguće tek na temelju očekivanja, tako je i sjećanje moguće na temelju zaboravljanja, a ne obratno , jer u modusu zaborava bilost primarno „dokučuje“ horizont u koji se tubitak , izgubljen u „vanjštinu“ onoga o čemu briguje, može dosjećati.

b) Vremenost čuvstvovanja

Raspoloženja nisu moguća osim na temelju vremenosti. Analiza čuvstvovanja počinje na temelju straha.

Strahovanje se neosporno odnosi na Buduće u značenju Stižućega u vremenu, a i samo je to njegovo odnošenje budućnosno u izvorno vremenskom smislu. Vremenost straha jest očekujući- osadašnjujuće zaboravljanje.

U tjeskobi dokučena beznačajnost svijeta otkriva ništavnost onoga o čemu je moguće brigovati , to jest, otkriva nemogućnost projektiranja sebe prema nekomu Moći-biti egzistencije.

Premda je sadašnjost tjeskobe zaustavljena, ona ipak nema karakter trenutka, koji se pokazuje u odluci. Tjeskoba samo dovodi u raspoloženje neke moguće odluke . Njezina sadašnjost drži trenutak – a kao on moguća je ona sama i jedino ona - prirpavnim na skok. Tjeskoba oslobađa od ništavnih mogućnosti i daje postati slobodnim za prave.

Tjeskoba izvire iz budućnosti odlučnosti, strah iz izgubljene sadašnjosti, koja se strašljivo straši straha , da bi mu ponovno podlegla.

Karakter raspoloženja i ovdje leži primarno u nadanju kao nadanju- nečemu-za-sebe. Onaj koji se nada, uzima sebe tako reći sa sobom u nadu i vodi sebe u susret onome čemu se nada.

Blijeda neodređenost ravnodušnosti do kraja, kojoj nije ni do čega, ničemu ne teži i prepušta se onome što god donosi dan, a pri tome na izvjestan način ipak sve to uzima sa sobom, najuvjerljivije demonstrira moć zaboravljanja u svakidašnjim raspoloženjima neposrednog brigovanja. Životarenje koje sve „pušta da bude“,kako jest, temelji se u jednom zaboravljajućem samoprepuštanju bačenosti.

c) Vremenost propadanja

Propadanje nalazi smisao u sadašnjosti. Znatiželja je najočitiji oblik osadašnjivanja. Njoj je samo do tog da vidi, ono se otima očekivanju, ne očekuje mogućnost, u svojoj požudi žudi za njom samo kao već zbiljskom.

Uslijed skakućućeg očekivanja osadašnjivanje biva sve većma prepušteno samom sebi. Ono osadašnjuje radi sadašnjosti. Zaplećući se ovako u samo sebe, rastreseno se nepribivanje pretvara u bezboravišnost. Taj modus sadašnjosti krajnji je protufenomen trenutku.

U izmicanju sadašnjosti leži ujedno rastuće zaboravljanje .To, što se znatiželja oduvijek zaustavlja kod Slijedećega i zaboravila je Prijašnje, nije neki rezultat koji proizlazi tek iz znatiželje, nego je ontološki uvjet za nju samu.

Utoliko što osadašnjivanje neprestance nudi „Novo“, ono ne da tubitku da se vrati prema sebi i stalno ga nanovo umiruje. I kada se sve već vidjelo, znatiželja izmišlja Novo.

d) Vremenost govora

Govor je sam po sebi vremenski , utoliko što se svako govorenje u povodu …..,o… i uz… temelji u ekstatičkom jedinstvu vremenosti. Vrste glagolskih radnja ukorijenjene su u izvornoj vremenosti brigovanja , odnosilo se ono na Unutarsvjetsko ili ne.

Razumljenje se temelji primarno u budućnosti (istrčavanju, tj. očekivanju), čuvstvovanje se ovremenjuje primarno u bilosti (ponavljanju odnosno zaboravu), propadanje je vremenski ukorijenjeno primarno u sadašnjosti (osadašnjivanju odnosno trenutku).

69. Vremenost bitka-u-svijetu i problem transcedentnosti svijeta

Tubitak je rasvjetljen, njega rasvjetljuje briga. U njoj se temelji potpuna dokučenost Tu. Ekstatička vremenost rasvjetljuje Tu izvorno.

a) Vremenost smotrenog brigovanja

Brigujuće ophođenje se nikad ne zaustavlja kod jednog jedinog pribora. Jedan pribor je ontološki nemoguć. Priboru se uvijek pristupa kao cjelini pribora. Privođenje svrsi tvori egzistencijalnu strukturu brigovanja. U najjednostavnijem rukovanju nekim priborom leži privođenje svrsi.

Za vremenost, koja konstituira privođenje svrsi, bitno je jedno specifično zaboravljanje. Da bi ličnost, „izgubljena“ u svijet pribora , mogla zbiljski prioniti radu i baratati, ona mora zaboraviti sebe.

b) Vremenski smisao modificiranja smotrenog brigovanja u teorijsko otkrivanje unutarsvjetski Postojećega

Čisto motrenje na biće nastaje kad se brigovanje uzdržava od svakog baratanja.

Kao što je praksi svojstven njezin specifičan vidik (teorija), tako ni teorijsko istraživanje nije bez svoje vlastite prakse. Gdje je granica teorijskog i ateorijskog ponašanja?

Svako baratanje u znanosti je u službi čistog promatranja , istražujućeg otkrivanja i dokučivanja „same stvari“.

U fizikalnom iskazu „čekić je težak“ ne biva previđen u sretajućeg bića samo njegov karakter oruđa, nego s njim u isti mah i ono što pripada svakom priručnom priboru: njegovo mjesto. Ono postaje nevažno. Mjesto postaje prostorno-vremenskom pozicijom , nekom „svjetskom točkom“, koja se ne odlikuje ni pred kojom drugom.

Znanstveni projekt bića koje uvijek nekako susreće, daje izričito razumjeti vrstu njegova bitka, i to tako što pokazuje moguće putove k čistom otkrivanju unutarsvjetskog bića. Cjelinu tog projektiranja , kojemu pripadaju artikuliranje razumijevanja bitka, njime vođeno omeđivanje predmetnog područja i skiciranje pojmovlja primjerenog biću, nazivamo TEMATIZACIJA. Ona cilja na oslobođenje pristupa k unutarsvjetski sretajućem biću na taj način, da se ono može baciti u susret čistom otkrivanju, tj. postati objektom.

c) Vremenski problem transceentnosti svijeta

Tubitak egzistira za volju nekoga Moći-biti samog njega. Egzistirajući, on je bačen i kao bačen prepušten je bićima koja su mu potrebna da bi mogao biti kao što jest, naime za volju sama sebe.

Jedinstvo horizontskih shema budućnosti, bilosti, i sadašnjosti temelji se u ekstatičkom jedinstvu vremenosti. Horizont cijele vremenosti određuje ono, na temelju čega je faktično egzistirajuće biće bitno dokučeno. S faktičnim tubitkom uvijek je u horizontu budućnosti projektirano po jedno Moći-biti, u horizontu bilosti dokučeno jedno Već-biti, a u horizontu sadašnjosti otkrit je predmet brigovanja.

Brigujući bitak kod Priručnoga, tematizacija Postojećega i objektivirajuće otkrivanje tih bića već pretpostavljaju svijet, tj. oni su mogući samo kao načini bitka-u-svijetu. Svijet je transcedentan. On mora biti već dokučen, da bi ,dolezeći iz njega, unutarsvjetska bića mogla sretati.

70. Vremenost prostornosti sukladne tubitku

Prostor je ovisan o vremenu, kao što je tubitak ovisan o prostoru.

71. Vremenski smisao svakidašnjosti tubitka

Neupadljivi, prosječni način egzistiranja nazivamo svakidašnjost.

PETO POGLAVLJE – VREMENOST I POVIJESNOST

72. Egzistencijalno-ontološka ekspozicija problema povijesti

Smrt je kraj tubitka, formalno uzevši, tek jedan kraj koji opkoljuje cjelinu tubitka. Ali drugi kraj je početak, rođenje. Tek biće između rođenja i smrti tvori traženu cjelinu.

Međutim, u dosadašnjoj analizi, nije ostao zanemaren samo bitak na početku, nego prije svega protezanje tubitka između rođenja i smrti. Kod analize cijelosti bijaše previđena upravo „povezanost života“ , u kojoj tubitak stalno nekako boravi.

Povezanost života se sastoji od slijeda doživljaja u vremenu. U tom slijedu doživljaja zapravo je „zbiljski“ samo doživljaj što postoji u svakomu Sada. Prošli i tek nadolazeći doživljaji , naprotiv više

nisu odnosno još nisu „zbiljski“. Tubitak premjerava njemu podareni vremenski raspon između dviju granica tako što je on „zbiljski“ samo u Sada, takoreći skakuće duž slijeda tih Sada svojeg vremena. Zato se kaže da je tubitak „vremenski“.

Tubitak ne popunjuje tek putem faza vojih momentalnih zbiljnosti neku bilo gdje postojeću putanju i dionicu „života“, nego on sam sebe proteže, na taj način što je njegov vlastiti bitak unaprijed konstruiran kao protezanje.Već u bitku tubitka leži ono „Između“ s obzirom na rođenje i smrt. Kao briga, tubitak jest ono Između.

Porenutost egzistencije nije gibanje nekog Postojećega. Ona se definira iz protezanja tubitka. Specifičnu pokrenutost protegnutog sebe-protezanja nazivamo događanje tubitka. Iznošenje na vidjelo sturkture događanja i uvjeta njezine egzistencijalno-vremenske mogućnosti znači stjecanje jednog ontološkog razumijevanja povijesnosti.

U skladu s ukorijenjenom povijesnošću u brizi, tubitak egzistira uvijek kao pravi, ili nepravi povijesni. Ono što je, pod nazivamo svakidašnjost, stajalo egzistencijalnoj analitici tubitka u vidokrugu kao najbliži horizont, razjašnjava se kao neprava povijesnost tubitka.

Analiza povijesnosti tubitka pokušava pokazati, da to biće nije „vremeno“ zato što „stoji u nekoj povijesti“, nego da ono , obratno, egzistira i jedino može egzistirati povijesno samo stoga što je u temelju svojeg bitka vremeno.

Faktični tubitak treba, i upotrebljava kalendar i sat i bez izoblikovane historije. To što se s njim „događa“ on doživljava kao događajući se „u vremenu“. Na isti se način procesi nežive i žive prirode susreću u vremenu. Oni su unutarvremenski.

73. Vulgarno razumijevanje povijesti i događanje tubitka

Naziv povijest se upotrebljava dvoznačno, u smislu znanosti, i stvarne zbilje kojan se događala. U povijesti se nešto najčešće razumije kao Prošlo. Ipak, može se dogoditi da povijest iako se više ne događa, ima utjecaj na sadašnje događaje, i može se dogoditi da nešto što je pripadalo prošlim vremenima može postojati još sada, kao npr. ostaci nekog grčkog hrama.

Povijest ne znači toliko prošlost u smislu Prošloga, koliko porijeklo iz nje. Povijest nadalje znači cjelinu bića koje se mijenja u vremenu, znači mijene i sudbine ljudi, ljudskih zajednica i njihove kulture.

Nekako kao da Prošlost uvijek ima prvenstvo u tumačenju povijesti. Skloni smo smatrati da stvari koje pronalazimo u muzejima pripadaju povijesti, ali kako to kad one još nisu prošle, još su tu? Može biti da ih više ne upotrebljavamo, ali i da ih upotrebljavamo, opet na koji ih način mi to proglašavamo prošlima i kao takvima pripadnima povijesti? Što je „prošlo“? Ništa drugo do svijet , u kojem su one, pripadajući nekom sklopu, sretale kao Priručno i upotrebljavao ih je neki brigujući , u svijetu-bivstvujući tubitak. Svijeta više nema. Ali nekoć Unutarsvjetskoh još postoji. Povijesni se karakter sačuvanih starina temelji u „prošlosti“ tubitka, čijem su svijetu pripadale.

74. Temeljno ustrojsto povijesnosti

Tubitak ima faktično uvijek svoju povijest, jer povijesnost konstituira bitak tog bića.

Udarci sudbine mogu pogađati tubitak samo stoga što on u osnovi svojeg bitka, u naznačenom smislu, jest sudbina. Egzistirajući sudbinski u odlučnosti koju si tradira, tubitak je kao bitak-u-svijetu otvoren kako prema „izlaženju u susret“ sretnih okolnosti tako i za okrutnost udesa. Sudbina ne nastaje pukim sudaranjem okolnosti i zbivanja. Oni mogu tjerati amo-tamo i Neodlučnoga.

Samo ono biće koje je u svom bitku budućnosno, tako da se, slobodno za svoju smrt, razbijajući se o nju, može dati baciti natrag na svoje Tu, tj. samo ono biće koje je kao budućnosno jednako izvorno bijuće, može samo sebi tradirati osvojenu mogućnost, preuzeti vlastitu bačenost i biti trenutačnim

za „svoje vrijeme“. Samo prava vremenost, koja je ujedno konačna, omogućuje nešto poput sudbine,tj. prave povijesnosti.

Pravi bitak pri smrti, tj. konačnost vremenosti, skrivena je osnova povijesnosti tubitka.

Iz fenomena predanja i ponavljanja, ukorijenjenih u budućnosti, jasno je zašto događanje prave povijesti ima težište u bilosti.

75. Povijesnost tubitka i svijet-povijest

Povijest nije ni povezano kretanje promjena objekata niti je slobodnolebdeći niz doživljaja subjekata. Povijesno je biće koje egzistira kao bitak-u-svijetu. Događanje povijesti jest događanje bitka-u-svijetu. Povijesnost tubitka bitno je povijesnost svijeta. Ukoliko tubitak faktično egzistira, susreće također već i unutarsvjetsko Otkrito. S egzistencijom povijesnog bitka-u-svijetu, Priručno i Postojeće uvijek je već uključeno u povijest svijeta. Pribor i djelo, na primjer knjige, imaju svoje „sudbine“ , građevine i institucije imaju svoju povijest.

Svakidašnji tubitak raspršen je u mnogo toga što se dnevno dešava. Prilike, okolnosti, što ih brigovanje uvijek taktički unaprijed očekuje, rezultiraju sudbinom.

Odlučnost ličnosti nasuprot nestalnosti raspršenosti u samoj je sebi protegnuta stalnost, u kojoj tubitak kao sudbina drži „uključene“ u svoju egzistenciju rođenje i smrt i njihovo Između i to tako što je tubitak u takvoj stalnosti za Svjetski-povijesno svake svoje situacije trenutačan.

Odlučnost konstituira vjernost egzistencije vlastitoj ličnosti.

U nepravoj je povijesnosti izvorna protegnutost sudbine skrivena. Se izbjegava izbor, slijepo je za mogućnosti, ono ne može ponoviti Bilo, nego ga samo pamti i održava preostalo Zbiljsko bivšeg Svjetski-povijesnoga, ostatke i postojeći glas o njima. Izgubljeno je u osadašnjivanju Danas i razumije prošlost iz sadašnjosti. Vremenost prave povijesnosti, razosadašnjenje je toga Danas i odvikavanje od običnosti Se. Prava povijesnost razumije povijest kao „vraćanje“ Mogućega i zato zna, da se mogućnost vraća samo ako je egzistencija sudbinski-trenutačno otvorena za nju u odlučnom ponavljanju.

76. Egzistencijalno porijeklo historije iz povijesnosti tubitka

Historijsko dokučivanje povijesti je samo po sebi ukorijenjeno u povijesnosti tubitka.

Jer je tubitak izvorno povijestan, mora to što historijska tematizacija zadaje kao mogući predmet istraživanja, imati vrstu bitka tu-bilog tubitka. Ako tubitka više nema, onda je i svijet tu-bio. Još postojeći ostaci, spomenici, izvješća, moguća su građa za konkretno dokučivanje tu-bilog tubitka. Historijskom građom može nešto takvo postati samo jer prema svojoj vlastitoj vrsti bitka ima svjetski-povijestan karakter.

I historijsko dokučivanje se ovremenjuje iz budućnosti. „Izbor“ onoga što treba postati mogućim predmetom za historiju već je izvršen u faktičnom egzistencijskom izboru tubitka da bude povijestan, što je prvenstveni izvor historije i jedino u tome ona jest.

Mogućnost da historija bude korisna ili štetna za život, temelji se u tome, što je taj u korijenu svojeg bitka povijestan i prema tome se kao faktično egzistirajući uvijek već opredijelio za pravu ili nepravu povijesnost.

NIetzche je napravio podijelu historije na tri vrste: monumentalnu, starinarsku i kritičku. Njegova podjela nije slučajna (Heidegger ju podupire) . Monumentalno-starinarska historija kao prava, nužno jest kritika sadašnjosti. Prava povijesnost jest temelj mogućeg jedinstva triju načina historije.

77. Povezanost provedene ekspozicije problema povijesnosti s istraživanjima W.Diltheja i idejama grofa Yorcka

Blablablablablablablabla

ŠESTO POGLAVLJE –VREMENOST I UNUTARVREMENSKOST KAO ISKON VULGARNOG POJMA VREMENA

78. Nepotpunost provedene vremenske analize tubitka

Tubitak već prije svakog tematskog istraživanja računa s vremenom i ravna se prema njemu. Egszistirajući, svaki tubitak ima vremena ili ga nema. Ono si uzima vrijeme ili si ne može ostaviti vremena. Na koji je način to sve moguće?

Svakidašnji tubitak, koji si uzima vremena, nalazi vrijeme najprije kod unutarsvjetski sretajućeg Priručnog i Postojećeg.

79. Vremenost tubitka i brigovanje o vremenu

Smotreno zdravorazumsko brigovanje temelji se u vremenosti, i to u modusu očekujući-pamtećeg osadašnjivanja. Kao brigujuće proračunavanje, planiranje, predostrožnost i čuvanje, ono uvijek već kazuje, bilo glasovno ili ne: „tada“ – treba da se dogodi ovo, „prije toga“ – treba naći rješenje, „sada“- treba nadoknaditi to, što se „onda“ izjalovilo i što je umaknulo.

U „tada“ se brigovanje izjašnjava očekujući, a pamteći u „onda“ i osadašnjujući u „sada“. Horizont pamćenja koje se izriče u „onda“ jest „Ranije“, horizont za za tada – „Kasnije“ (ubuduće), za „sada“ on je „Danas“.

Ovu, prividno po sebi razumljivu strukturu odnosa „onda“ i „tada“ nazivamo podobnost za datiranje.

Očekujući-pamteće osadašnjivanje izlaže sebe. Sebe izlažuće osadašnjivanje , to jest ono Izloženo koje je oslovljeno u „sada“ , nazivamo „vrijeme“.

Struktura podobnosti za datiranje „sada“, „tada“ i „onda“ potvrda je za to da su oni , iz roda vremenosti i sami vrijeme. Takvim izricanjem zapravo najizvornije naznačujemo vrijeme.

Zanimljiv je fenomen toga kako bitak stalno govori o tome kako si ostavlja vrijeme ili kako nema vremena. Ali jedini trenutak u kojem on NE GUBI VRIJEME jest u trenutku odlučnosti. Jer vremenost odlučnosti upravo ima karakter trenutka .

Faktično bačeni tubitak može „uzimati“ sebi vrijeme i gubiti ga samo stoga što mu je kao ekstatički protegnutoj vremenosti , pored u njoj utemeljene dokučenosti Tu, dodijeljeno neko „vrijeme“.

80. Vrijeme kao predmet brigovanja i unutarvremenskost

Kako to vrijeme jest, može li ono uopće biti oslovljeno kao biće? Što je to javno vrijeme?

Tubitak se ravna prema vremenu, te tako svakomu mora biti moguće da ga na neki način nađe.

Zašto se pojavljuje računanje vremena? Zato što tubitak prema biti, kao bačen, egzistira propadajući , on izlaže svoje vrijeme na način nekog računanja vremena brigujući. U njemu se ovremenjuje pravo postojanje vremena javnim tako da moramo reći: bačenost tubitka razlog je tome, što ima javnog vremena.

Javno vrijeme pokazuje se kao ono vrijeme u kojemu susreće unutarsvjetsko Priručno i Postojeće. Takva tubitku nesukladna bića nazivamo unutarvremenskima.

U svojoj bačenosti, tubitak je izručen smjenjivanju dana i noći. Prvi daje svojom svjetlinom mogući vidik, drugi ga uzima. Smotreno brigujući u očekivanju mogućnosti vidika, tubitak si , razumijevajući sebe iz svojega dnevnog posla, daje svoje vrijeme iz „tada kada se dani“. Brigovanje upotrebljava

priručnost svjetlosti i topline što ih podaruje sunce. Sunce datira vrijeme izloženo u brigovanju. Iz tog datiranja izrasta prirodna mjera vremena, dan.

To datiranje što se provodi polazeći od zvijezde koja podaruje svjetlost i toplinu , i od njezinih osobitih mjesta na nebu, naznaka je vremena koju je u su-bitku „pod istim nebom“ za „svakoga“ u svako vrijeme i na jednaki način u izvjesnim granicama ponajprije moguće provesti jednoglasno.

To datiranje računa s vremenom u smislu mjerenja vremena, kojemu je prema tome potreban neki mjerač vremena, tj. neki sat. Vremenost je osnova sata. Vremenost uvjetuje njegovu podobnost da bude otkrit.

„Umjetni“ satovi moraju biti namješteni prema onom „prirodnomu“ da bi sa svoje strane učinili pristupačnim vrijeme primarno otkrito u prirodnom satu.

Tubitak ne treba nekakav sat nositi sa sobom, on je sam na neki izvjestan način sat.

Što znači očitovanje vremena? Često govorimo, gledanjem na sat, sada je toliko i toliko, sada je vrijeme za, ima još vremena…Gledanje na sat temelji se u nekom uzimanju-sebi-vremena i njime je vođeno.

To na satovima „općenito“ pristupačno vrijeme zatičemo na taj način tako reći kao neku postojeću raznovrsnost Sada, a da mjerenje vremena nije tematski usmjereno na vrijeme kao takvo.

Ne biva vrijeme vezivano uz neko mjesto, nego je vremena za gubljenje. Vrijeme, učinjeno javnim u mjerenju vremena, nipošto ne postaje putem svojeg datiranja iz prostornih odnosa vremenom. Vrijeme leži u specifičnom osadašnjivanju koje omogućuje mjerenje.

Nije potrebno jedino da vrijeme bude moguće naznačiti „točnije“, nego samo određivanje vremena treba iziskivati što manje vremena, pa ipak mora biti suglasno s naznakama vremena Drugih.

U brigovanju biva svakoj stvari dodijeljeno njezino vrijeme. Vrijeme u kojemu susreću unutarsvjetska bića poznamo kao svjetsko vrijeme. S dokučenošću svijeta svjetsko vrijeme postaje javnim , tako da svaki o vremenu brigujući bitak kod unutarsvjetskih bića smotreno razumije ta bića kao sretajuća „u vremenu“.

Vrijeme je najprije bivalo identificirano s nebom.

Svjetsko je vrijeme ujedno najobjektivnije i nasubjektivnije od svakog mogućeg objekta i subjekta.

81. Unutarvremenskost i geneza vulgarnog pojma vremena

Ukoliko tubitak računajući sa sobom proračunava vrijeme, tada ponašanje u kojem se „Se“ izričito ravna prema vremenu ležu u upotrebi sata. Osadašnjujuće praćenje mjesta kazaljke broji.

Definicija vremena u horizontu potrebe sata glasi: Ono je brojeno koje se pokazuje u osadašnjujućem, brojećem praćenju putujuće kazaljke, i to tako , što se osadašnjivanje ovremenjuje u ekstatičkom jedinstvu s pamćenjem i očekivanjem horizontski otvorenima prema Ranijemu i Kasnijemu.

Vrijeme biva razumljeno kao neka uzastopnost , kao „rijeka“ samih Sada, kao „tijek vremena“.

Ti Sada na izvjestan način supostoje: tj. susreće biće, pa susreće također i Sada. Ti Sada prolaze, i tvore prošlost. Ti Sada nadolaze i tvore budućnost. Slijed Sada je neprekidan i bez praznina. Svako Sada također je već Upravo odnosno Odmah. Vrijeme je na obje strane beskrajno.

Se nikada ne umire. Do svršetka uvijek ima vremena. Brigovanju je uvijek do toga da od vremena koje još dolazi i ide dalje nagrabi što je moguće više. Vrijeme je javno, nešto što si svatko uzima i može uzeti. Se pozna samo javno vrijeme koje pripada svakomu i , a to će reći nikomu.

Govor o prolaženju vremena dovodi do izražaja iskustvo: vrijeme se ne da zaustaviti. To iskustvo moguće je pak samo na temelju htijenja zaustaviti vrijeme. U tome leži jedno nepravo očekivanje „trenutaka“, koje one trenutke što su izmaknuli ujedno već zaboravlja.

Tubitak pozna bježeće vrijeme iz bježećeg znanja o svojoj smrti.

82. Odudaranje egzistencijalno-ontološke sveze vremenosti, tubitka i svjetskog vremena od Hegelova shvaćanja odnosa između vremena i duha

Hegela zanima kako duh pada u vrijeme, vrijeme mora nekako primiti taj duh. Takav duh mora biti srodan vremenu i njegovoj biti.

a) Hegelov pojam vremena

Prvo vulgarno izlaganje vremena nalazi se u Aristotelovoj „Fizici“.

Hegel stavlja prostor i vrijeme skupa ali ne na način da oni idu jedno za drugim. Prostor je apstraktna množina u njemu razlučivih točaka. Točka se ne izdvaja iz prostora kao nešto drugo negoli taj prostor.

Vrijeme se u njegovom izlaganju otkriva kao „uobičajeno bivanje“. Ono prema Hegelu znači prelaženje od bitka k Ničemu, odnosno od Ničega k bitku. Bivanje je jednako tako nastajanje kao i prolaženje. ---- bitak vremena jest Sada, ali ukoliko svako Sada također „sada“ nije više, odnosno prije tog Sada uvijek još-nije , ono može biti shvaćeno kao i nebitak.

Vrijeme biva primarno razumljeno iz Sada, i to onakvo kakvim ga može zateći čisto motrenje.

Istinska sadašnjost je VJEČNOST. Jer konkretna je sadašnjost rezultat prošlosti i bremenita je budućnošću.

Najprimjereniji izraz Hegelova shvaćanja vremena leži, u određenju vremena kao negaciji negacije (tj. punktualnosti).

b) Hegelova interpretacija povezanosti između vremena i duha

Bit duha jest pojam. To je oblik mišljenja koje misli samo sebe: poimanje sebe – kao shvaćanje Ne-ja.

Pojam je dakle sebepoimajuća pojmljenost ličnosti , a kao ta , ličnost zapravo jest kakva može biti, tj. slobodna. „Ja“ je sam čisti pojam koji je kao pojam došao do opstojanja. „Ja“ je i čisto jedinstvo jer se vraća u slobodu bezgranične jednakosti sa samim sobom.

Negiranje negacije je je u isti mah ono apsolutno nemirno duha i njegova je samoobjava,koja pripada njegovoj biti. Napredovanje duha koje se ozbiljuje u povijesti nosi u sebi „princip isključenja“. Ovo se ne pretvara u u neko odrješivanje od Isključenog, nego u njegovo savladavanje. Sebeoslobađanje karakterizira slobodu duha. Pri svakom koraku duh treba svladati samog sebe , to je teška borba protiv sama sebe u dostizanju svog vlastitog pojma.

Vrijeme je sam pojam koji je tu i kao prazan zor prikazuje se svijesti; stoga se duh nužno pojavljuje u vremenu i tako se pojavljuje sve dok ne shvati svoj čisti pojam , tj. dok ne poništi vrijeme.

Svjetska je povijest izlaganje duha u vremenu, kao što se u prostoru izlaže ideja prirode.

83. Egzistencijalno- vremenska analitika tubitka i fundamentalnoontološko pitanje o smislu bitka uopće