LJUDI 18. STOLJEĆA NA HRVATSKOM PROSTORU

Ribari: primjer Trpnja

Nalazeći se stoljećima na tromeđi triju država i dvaju velikih suparničkih blokova,

poluotok Pelješac je u okviru Dubrovačke Republike egzistirao kao izolirano granično

područje s ograničenom količinom obradiva tla orijentirano na poljoprivrednu proizvodnju.

Uz nedostatak gospodarskih resursa takav je položaj poticao okrenutost stanovništva moru i

pozitivno utjecao na razvoj pelješkog brodarstva, obalne plovidbe i trgovine. Bogata lovišta

ribe oko poluotoka omogućavala su stanovništvu izvoz njezina viška, naročito na Malom

moru (Neretvanskom zaljevu) i na području Vratnika. Ribarstvo je zato bilo najvažnija

gospodarska djelatnost u više naselja sjevernoga dijela poluotoka, prije svih u Trpnju i Dubi,

Sreseru te Luci i u Malom Stonu. Razvitku obalne i lokalne plovidbe na ovom području je, uz

izvoz soljene ribe, naročito pridonijelo trgovanje stonskom soli.1 Sudjelovanje Trpanjaca u

brodarstvu redovito je bilo u funkciji trgovine koja je, uz pomorstvo i ribarstvo, znatno

pridonosila olakšanju njihovih kmetskih obveza. Među najistaknutijim trpanjskim

trgovačkim rodovima okrenutim brodarstvu u 17. i 18. stoljeću bili su Frankovići, dok su ih u

19. stoljeću slijedili Mrčići, Ivete, Cibilići i Jerići.2

U 18. stoljeću, osobito pri njegovu kraju, seljacima na Pelješcu je teret kmetskih

obveza naročito težak jer je osiromašenoj dubrovačkoj vlasteli zemlja ostala često jedini izvor

prihoda. Zato njezinoj obradi posvećuju više pažnje nastojeći što čvršće vezati seljake i više ih

iskoristiti.3 Od 16. stoljeća vlasnik svih zemljišnih dijelova u Trpnju je plemićka obitelj

Gundulić. Njezin član Šiško Mata Gundulić 1700. godine u nasljedstvo dobiva Trpanj a s

njim i kmetove koji će u konjunkturnom razdoblju ribarstva ekonomski jačati i Gundulićima

stvoriti dosta problema.4 Upravo u navedeno vrijeme, početkom 18. stoljeća, Trpanj broji oko

350 stanovnika i razvija se zahvaljujući najviše ribarstvu, tj. lovu na srdele. Istovremeno, na

jedrenjacima plovi 38 Trpanjaca, a mjesto ima i šest karatista. U ljetnom ribolovu sudjelovalo

je 12 trata (mreža potegača), a svaka je mreža imala 12 družinara, što znači da su se

ribarstvom bavila 144 stanovnika Trpnja i oklonih naselja.5 Broj trata se tijekom 18. stoljeća

mijenjao pa od 1761. do 1772. godine varira između 13 i 17 srdelarskih mreža, od 1773. do

1775. godine ribalo se s 18 mreža, 1776. s 20 dok je taj broj 1795. godine iznosio 23.6 Mreže

su se nasljeđivale od oca na sina a u zahtjevnom poslu opremanja potegača obično se više

vlasnika udruživalo – jedni bi opremili mrežu a drugi dali brodove.

Uoči svakog mraka prijavljeni vlasnici mreža „vadili su brušket“ kako bi dobili mjesto

pogodno za istezanje mreže – postu. Brušket se izvlačio najkasnije tri dana nakon punog

mjeseca a poste su bile razvrstane u one prvoga i poste čiji je položaj bio drugoga reda.7 Da bi

vlasnik srdelarske mreže uopće dobio pravo na postu, u drugoj polovici 18. stoljeća morao je

imati 12 družinara, tri manje barke i dvije svićarice (barke opremljene željeznim gradelama –

svićalom u kojima je veslao šijavac). Ribarstvo je potaknulo razvoj tzv. mujačarskog zanata

(mujačarima su u Trpnju zvali bačvare koji su pravili kabliće, tzv. mujače za soljenje ribe),

trgovinu slanom ribom i obalnu plovidbu.

Na ostalom dijelu istočnojadranske obale, u Dalmaciji i Boki, u 18. stoljeću ribarstvo

stagnira ili prolazi kroz izrazitu krizu. Postupak konzerviranja ribe je bio otežan zbog

nedostatka kvalitetne soli, ribarilo se zastarjelim i neučinkovitim tehnikama a državni propisi i

nameti nisu bili odgovarajući,8 pa je možda u tome i tajna procvata trgovanja ribom na

području poluotoka Pelješca. Budući da se posoljena riba prodaje brutto za netto ribar

ostvaruje veliku zaradu samo onda ako je sol jeftina. Ako se zna da količina soli koja se

potroši pri soljenju ribe iznosi trećinu njezine težine te da jedna bačvica slane ribe teži od 50

do 55 kg, jasno je da su i blizina stonske solane i cijena soli u spomenutom razdoblju

pogodovali trpanjskim ribarima.9

O isplativosti soljenja ribe svjedoče brojne žalbe ribara na obvezu prodaje svježe ribe,

naročito ako je uhvaćena u dane kad je zabranjeno jesti meso. Tada joj je cijena bila iznimno

niska: 25 velikih srdela, 50 srednjih ili 100 malih moglo se dobiti za jedan groš. Ove odredbe

više puta se ponavljaju i dopunjuju, kao proglasom iz 1783. – u srijedu, petak i subotu trećina

ulova mora se prodavati uobičajenim kontinentalnim poluotočnim selima, uz prijetnju kazne

od jednog mjeseca tamnice u Janjini ili globe od tri dukata. Negodovanje ribara postaje

razumljivije ako se zna da su u godinama dobroga ulova ribe u vrijeme procvata pomorske

aktivnosti u 19. stoljeću, na sajmu u Senigaliji mogli zaradili i do 30.000 forinti.10 No,

naprijed navedeno je bio samo jedan, neznatni dio ribarskih obveza.

One su bile brojne i osim u poreznim davanjima ogledale su se i u obvezama

proisteklim iz kmetske potčinjenosti i posebnosti agrarno-proizvodnih odnosa u ovome kraju.

Vlasnici mreža plaćali su porez na mrežu a za barke taksu koja se određivala po broju

škarama (palaca – tvrdih drvenih oblica koja je služila za pokretanje barke veslima11). Zato se

taj porez nazivao škarmadura.12 Desetina ili decima je bio namet ribarima na ime dozvole za

lov nedjeljom i zapovjednim blagdanom, navodno izdane od strane pape Aleksandra III.

Dubrovački nadbiskup je pravo na ovu desetinu prenio na samostan redovnica sv. Klare u

Dubrovniku. Decimar je pripadajući dio ribe uglavnom solio i novac davao redovnicama, a

kako se radilo o znatnom dijelu ulova trpanjski ribari su na sve načine pokušavali izbjeći

navedeno davanje. Tako su, na primjer, vlasnici mreža Ivan Barač, Baldo Certić, Pero Kulišić

i Pero Zimić odbijali dati desetinu gera pa je 1762. godine dubrovačka vlada naredila

janjinskom kapetanu Franu Getaldiću da utjera dužnu količinu ribe. Krajem 18. stoljeća

desetinu daju još samo patruni, tj. vlasnici mreža.

Obveza ribara bila je i snabdijevati ribom Gundulića i članove njegove obitelji dok

borave u Trpnju, zatim kapetana i druge javne predstavnike, a tzv. ručak u 18. stoljeću je

najvjerojatnije pripadao kapetanu na čijem je području riba ulovljena, ali i onom na čijem je

području prodavana (100 srdela kapetanu Janjine i Orebića). Trpanjci su na ime ručka plaćali

dva cekina po brušketu. Također, bili su dužni loviti za Gundulića u vrijeme njegova boravka

u Trpnju i to četiri puta tjedno, ali ujutro i jednom šabakom (potegačom za gere). To nije

vrijedilo tijekom korizme jer se tada šabaka morala vući svaki dan. Koliko je ova obveza

Trpanjcima bila teška govori podatak da su takve mreže i uništavali ako ih ne bi mogli prodati

pa je 1764. godine morala reagirati i Vlada. Janjinskom kapetanu je naloženo da zatraži od

svih koji imaju bilo kakvo sredstvo za ribolov da ga opskrbe ribom ili će biti oglobljeni. Tako

je ova obveza proširena i na vlasnike drugih vrsta mreža, najčešće prostrica i popunica, a širio

se i broj onih za koje su ribari bili dužni loviti.

Također, morali su prevoziti sol iz Stona u Neretvu te vapno, pijesak i kamen za javne

radove u Dubrovniku. U 18. stoljeću pošta je iz Dubrovnika išla kopnenim putem do Trpnja, a

potom ribarskim barkama do Rijeke prema unaprijed utvrđenom rasporedu. Tako su trpanjski

ribari po potrebi bili i listonoše. Ribarima je naročito smetalo što su ih gospodari Trpnja iz

obitelji Gundulić slali ribati za njihov račun i po njihovu nahođenju ne plaćajući za ulovljenu

ribu, uzimali su ribarske barke kad god bi im ustrebale služeći se njima kao svojim

vlasništvom, a za svaki eventualni propust gospodari su globili i kažnjavali svoje podložnike.

Kad ih je Šiško Mata Gundulić optužio da ne obrađuju samo vlastelinovu zemlju nego idu

raditi i na nadnicu, seljani u ožujku 1741. uzvraćaju protutužbom za upravo navedene

nezakonite Gundulićeve postupke. Svjedočeći u parnici Ivan Sirovica je izjavio da svi

kmetovi kopaju i obrađuju zemlju, ali kako je malo obradive zemlje, malo je i vinograda a tek

nešto više maslinika, pa većinom žive od ribarenja. Odlaze raditi na nadnicu, ali to nije

cjelodnevni rad ni potpuna dnevnica.13

Iz presude koju je sačinila tročlana komisija imenovana od strane Vijeća umoljenih i

donesene u obliku Uredbe podijeljene u 11 poglavlja, iščitavaju se kmetske obveze, ali i

ograničavaju Gundulićeva prava i rješavaju neki odnosi između ribara i plemića. Saznaje se,

također, da se većina seljaka, osim ribarstvom, bavila i maslinarstvom i vinogradarstvom, pa

su člankom 10 ove Uredbe regulirane kmetske službe koje se nisu smjele obavljati na uštrb

ljetnog ribolova. Tako seljaci od 1. svibnja do kraja listopada nisu morali odrađivati

najomraženiju kmetsku obvezu-službu, barke i ribarsko oruđe smatralo se privatnim

vlasništvom kmetova, dok se njihova ribarska djelatnost imala zaštititi jer je to bio i državni

interes.14 Usprkos tome, Gundulić je sprečavao slobodnu trgovinu svojih kmetova kako ovi ne

bi zanemarili obradu zemlje, ali i zato da bi im potrebnu robu on nabavljao plaćajući pomoć

za krčenje loze robom umjesto u novcu.

Konjunkturna razdoblja u ribarstvu i obalnoj pomorskoj trgovini pogodovala su

ekonomskom jačanju Trpanjaca koji su uspješno iskoristili sve prednosti povećanog izvoza i

rasta cijena na tržištu. Želeći učinkovitije i brže promjene u kmetskim agrarno-proizvodnim

odnosima oni su se 1765. godine dogovorili sa svojim gospodarom Šiškom Dominikom

Gundulićem da u narednih 25 godina umjesto obvezne kmetske službe, drvarina, poklona i

livela za ribarska spremišta isplaćuju dogovorena novčana sredstva. Ugovor je obnovljen

1788. godine sa 73 obitelji koje su godišnje bile dužne platiti 1118 dukata i 24 grošeta.15

Ipak, iako je tijekom 18. stoljeća Trpanj gospodarski vrlo razvijeno naselje

Dubrovačke Republike, vlasnici mreža, patruni, obogaćeni trgovci i posjednici karata u

jedrenjacima duge plovidbe bili su kmetovi i živjeli su u kmetskim kućama. Nisu ih mogli

otkupiti jer je čitav zemljišni posjed Trpnja bio vezan fideikomisom (institutom povjerbe)

Gundulića ustanovljenim 1649. godine. Primjenom ovakvog načina oporučnog nasljeđivanja

u Dubrovačkoj su se Republici stoljećima održali nepromijenjeni zemljišni odnosi i

onemogućavalo usklađivanje zemljišnih i vlasničkih struktura.16 Tek kupovinom fideikomisa

1856. godine Trpanjci će se uspjeti u potpunosti osloboditi kmetstva.

Vlastela je s gotovo identičnim ciljevima održavala nepromijenjenim i

administrativno-upravni ustroj poluotoka. Pelješcem se u 18., kao i u ranijim stoljećima,

upravljalo iz tri administrativna središta: Stona u kome je stolovao knez te iz Trstenice i

Janjine, naselja koja su imala kapetane. Kapetanima su obično imenovani mlađi dubrovački

plemići koji su bili predstavnici vlasti s upravno-sudbenim ovlastima. Janjinski je kapetan

naizmjenično boravio u Janjini i Trpnju, ali je tijekom 18. stoljeća većinom bio u Trpnju.

Narod ga je najčešće nazivao knezom, a njegovo sjedište kneževim dvorom. On je presuđivao

u sporovima manjeg značenja koji su se pokretali privatnom tužbom ili po službenoj dužnosti

i imao je vrlo široka ovlaštenja. Obično bi se spor okončao mirenjem ili nagodbom, ali je bilo

i suprotnih primjera gdje su kazne bile vrlo konkretne i oštre, naročito onda kad je povrijeđen

običaj i ustaljena norma ponašanja.17 Ona je za ribare bila propisana pa je i obavljanje

brušketa ili izvlačenja posta završavalo uobičajenom notom „dasse ima hodit iedan sa drugin

na Postu svietlit“ i to po starinskom običaju.18 Taj običaj nisu poštovali Antun Pavla Ferri i

Nikola Barač koji su 1748. nakon obavljena brušketa ribali i na posti koja je bila dodijeljena

Šimunu Simonettiju i Stjepanu Stipelkoviću. Zato ih spomenuti tuže. Nakon Ferrijeva iskaza

jasno je da su navedene večeri ulovljene četiri bačvice srdela pa je optuženi morao

nadoknaditi štetu ili ići u zatvor.19 Ako je krivično djelo uzrokovalo ozljedu okrivljenik je

morao nadoknaditi troškove za liječnika i lijekove, ali i izgubljenu zaradu za vrijeme kad zbog

ozljede oštećenik nije mogao raditi – tzv. dangube ili giornate. Naknada za izgubljenu zaradu

dosuđena je i 1758. godine. Braća Andričići iz Trpnja zvali su Matiju Beza za svićara na

tratu, a onda ga iznevjerili. Presudom trebaju nadoknaditi Bezu izgubljenu zaradu za dane kad

nije bio na trati, a bilo mu je obećano.20

Slično obeštećenje traži 1758. i Nikola Šuljaga od Petra Jerkovića s Vrućice jer mu je

bio obećao mjesto družinara na svojoj trati, ali ga poslije nije zvao, navodno zbog njegova

neiskustva. Šuljaga je u međuvremenu odbio ponude Šimuna Simonettija i Antuna Šuice zbog

ranije dana obećanja, pa u parnici potražuje dio koji bi mu ribanjem dopao. Iz svjedočenja

Antuna Ivankovića, družinara na trati Petra Jerkovića, saznaje se da, prema običajima mjesta,

šijavac dobije dva dijela, ili dvostruko više od ostalih ribara. Navedenog ljeta dobio je četiri

bačvice slanih srdela, a to onda pretpostavlja da bi Šuljagu dopale dvije. Toliko je pripalo i

drugom svjedoku-družinaru Matiji Šerku.21 Tuženi Petar Jerković bilježi se i kao tužitelj 1767.

godine kad tereti Mata Barača jer mu ovaj po povratku sa sajma u Senigaliji nije htio platiti 16

bačvica srdela po cijeni koja bi bila pravedna. A prema svjedočenjima u parnici vođenoj

1781. godine zbog šest bačvica ribe koje je Antun Ferri izgubio na sajmu u Senigaliji zna se

da su navedene godine tamo ribu prodavali Antun Senko, Ivo Klarić, Antun Keko, Toma

Andrić, Nikola Certić i Toma Vlahan. Spomenuti Antun Ferri bilježi se kao vrlo čest

posjetitelj prekojadranskoga sajmišta. On je 1751. posudio 208 venecijanskih cekina i za taj

novac založio čitav teret posoljenih srdela u korist patruna Ivana Barbarića. Iz Senigalije se

vratio 1761. godine barkom patruna Petra Milanovića, kao i Pero Zimić, Ivan Jerić i Mato

Barač Matov. Protiv njih je povedena istraga jer su brod napustili prije predaje zdravstvenoga

lista i dobivanja dozvole za slobodan ulaz. Patrun od posebna povjerenja obitelji Gundulić bio

je Šimun Simonetti koji 1741. dobiva zdravstveni list za put u Senigaliju brodom izgrađenim

u korčulanskom brodogradilištu. Također, dopušteno mu je da na rivi u Trpnju sagradi

baraku, a Gundulić ga je za svoga života oslobodio plaćanja najma. O povjerenju gospodara

prema ovom podaniku svjedoči i izjava kancelara Augustinovića iz 1751. godine da se

kmetsko davanje, tzv. poklon može, osim vlasniku Trpnja, dati i njegovu opunomoćeniku

Šimunu Simonettiju.

A kolika je bila važnost sajma u Senigaliji za ribarsku djelatnost Trpanjaca pokazuje i

činjenica da su se za vrijeme sajma određivale kupoprodajne cijene, zaduživalo se prije i

dugove vraćalo nakon sajma, a u ugovorenim prodajama često se nalazila klauzula da roba

mora biti predana prije sajma kako bi kupac imao vremena ukrcati robu i prevesti je preko

Jadrana. Tijekom priprema utanačila bi se veličina bačvica koje su morale biti označene, a

bila je propisana i veličina srdela.

S lukom Senigalija blizu Ankone na sjeverozapadnoj obali Jadrana Dubrovačka je

Republika još od 13. stoljeća imala žive pomorsko-trgovačke veze. Glavni sajamski dan bio je

22. srpnja ali su početkom 18. stoljeća povlastice vrijedile 13 dana, kasnije još dodatnih 18

dana u rujnu. Tada su se ukidale uvozne i izvozne carine na lanene i svilene tkanine pa, iako

su se srdele izvozile i u druge talijanske, albanske ili grčke gradove, ne čudi što su trpanjski

ribari i trgovci preferirali upravo Senigaliju. Naime, brodovima je na povratku u Trpanj stizala

razna luksuzna roba čijom je trgovinom potaknuto napredovanje i drugih zanata i opći procvat

naselja. Zato je sredinom 18. stoljeća Trpanj bio glavna izvozna luka za slanu ribu u

Dubrovačkoj Republici, ulov je bio obilan a broj srdelarskih trata stalno je rastao. Moglo se

prodati toliko ribe da su je mještani često uvozili iz Dalmacije, posebice mletačkog Sućurja na

Hvaru čiji je providur katkad i osobno sudjelovao u ometanju Trpanjaca u ribanju pa i u

pljenidbi njihovih brodova. Slični napadi zabilježeni su sredinom 18. stoljeća i od strane

gusara kojima je naročito unosno bilo pljačkati u Neretvanskom kanalu. Zato su se Trpanjci sa

sajma u Senigaliji često vraćali u konvoju.22 Početkom 18. stoljeća najčešće spominjani

kapetan u tim konvojima bio je Ante Ferri-Kalais koji je nautiku izučio u Livornu i u čijoj su

se kući potajno sastajali čelnici pokreta za oslobođenje od kmetstva.

Već je naglašeno loše stanje ribarstva u Dalmaciji u 18. stoljeću pa ne čudi revnost

mletačkih činovnika u nastojanju da osiguraju korist Veneciji i što više iskoriste domaće

ribare. Krutost mletačkih zakona o ribarstvu kojima je osnovni cilj bio povećanje državnih

prihoda ograničavala je trgovanje ribom samo na udaljenu Veneciju i zahtijevala prodaju

gotovo polovine svježe ulovljene ribe po vrlo niskim cijenama na dalmatinskim tržnicama. S

druge strane, Venecija nije gotovo nimalo brinula o razvoju ove gospodarske grane. Zato se

riba često krišom prodavala strancima, a Alberto Fortis tijekom putovanja po Dalmaciji 1772.

godine kao dodatne razloge ovakva ponašanja ribara spomije i siromaštvo vlasnika trata koji

su teško podnosili višestruke namete te lakoću krijumčarenja uz povoljne cijene ribe za koju

su novac dobivali odmah pri njezinoj predaji u inozemstvo.23 Hvarani su stoga rado surađivali

s trpanjskim ribarima ali i s trgovcima iz Papinske države i Pulje koji su pohodili ove krajeve i

krišom krcali ribu nudeći u zamjenu dalmatinskim ribarima znatne količine soli. Obveza

izmirenja carinskih pristojbi za uvezenu ribu sreće se i u oporukama trpanjskih ribara, iako

nije jasno odnosi li se to na uvoz sličan onome iz Sućurja ili na soljenu ribu sjevernih mora

(haringe) koje su Dubrovčani u manjim količinama donosili na povratku iz Senigalije.

Usprkos nesigurnosti koja je pratila bavljenje ovom djelatnošću na Pelješcu, u drugoj

polovici 18. stoljeća u Trpnju broj mreža raste, trgovina napreduje a cijelo naselje doživljava

očiglednu preobrazbu. Naročito se često spominje nekoliko obitelji, posebice obitelj Ferri.

Arhivski izvori potvrđuju da je Pavo Ferri sudjelovao u brušketu 1750. i 1755. godine dok je

najaktivniji član ove obitelji bio već spomenuti Antun Ferri. O njegovoj poduzetnosti govori i

podatak da je 1755. godine od vlade u Dubrovniku zatražio koncesiju za lov tuna u Lovištu

moleći za sebe isključivo pravo izlova u petogodišnjem razdoblju. Također, Antun Ferri

ukrcao je 1764. godine na brod Josipa Colone 85 bačvica ribe za sajam, a kao prodavatelji

tom prigodom spominju se i Mato Barač, Antun Senko, Đuro Senko (ova obitelj naročito se

obogatila trgovanjem ribom pa u jednom sporu 1799. godine Antun Senko izjavljuje da ima

tratu već 40 godina) te Petar Augustinović. Svi zajedno ukrcali su 385 bačvica slane ribe. A iz

svjedočenja u sporu koji je 1781. godine pokrenuo Kristo Longo protiv Antuna Ferrija zbog

šest bačvica slanih srdela saznje se da su brodovima patruna Tome Lipovca iz Boke i Josipa

Colonne ribu u Senigaliju osim Ferrija prevozili i Antun Senko, Ivo Klarić, Antun Keko,

Toma Andrić, Nikola Certić i Toma Vlahan. Nedugo potom, 1784. godine Trpanjci su imali

12 mreža potegača, a kao patruni navedenih mreža spominju se Ivan Kulišić, Antun Kalais,

Mato Batinić, Antun Iveta, Ivan Ferri, Ivan Mirković, Antun Krešić, Antun Bergando, Antun

Nesanović, Vlahan i Ivo Barač, Franić Augustinović, Ivan Jerković i Mato Barač, Ivan i

Antun Tomašević i Ilija Cibilić, Antun Simonetti, Antun Floro, Andrija Šuica, Ivan Skoko,

Belin, Antun Senko, Petar Augustinović i Antun Zimić, Franić Zimić i Toma Jerić, Antun

Ferri i Petar Kulišić, Mirko Nesanović i Pavo Balović.24

Dobro imovno stanje nekih trpanjskih patruna, naročito u drugoj polovici 18. stoljeća,

jasno se iščitava i iz njihovih oporuka. Jedan od njih je Petar Kulišić koji 1785. godine

ostavlja sva svoja pokretna i nepokretna dobra dvojici sinova iako ima i trećega koji nema

pravo naslijediti ništa, a posebno ne dio u srdelarskoj mreži. To stoga jer su se braća već

ranije podijelila, treći sin Tadija dobio je trećinu dobara, a više nema prava jer se nije brinuo o

onemoćalom ocu. Nema pravo ni na contadini na Pelješcu, ni na srdelarsku tratu ili bilo koju

kuću.25 Iz ove oporuke je sasvim jasno da su contadini pelješki kmetovi i da je Kulišić

otkupljivao imanja na Pelješcu zajedno s kmetovima (vjerojatno u obližnjoj Vrućici i Dubi) te

posjedovao više kuća davno prije nego što je Pelješčanima 1800. dozvoljena kupnja

nekretnina. Očito je, također, da se ne radi o dobrima stečenim u Trpnju čije je kompletno

područje bilo vezano fideikomisom Gundulića.

Šimun Nesanović 1787. godine odijeljenom sinu Antunu ostavlja samo 1,5 dukat jer

živi u kući u Trpnju koju je Šimun podigao o svom trošku (naravno s dozvolom svoga

zemljišnog gospodara), a dobio je i poboljšice sa zemlje Sigismunda Gondole. Nema pravo ni

na kakva druga potraživanja od braće Grgura, Miha i Petra koji je bio u inozemstvu, i nakon

povratka nije više želio živjeti u bratskoj zajednici nego se odijelio. Dvojica sinova dužna su

mu oporučno dati samo 12 venecijanskih cekina.26 I Mato Nesanović zvani Kalais sinu koji se

oženio u drugu kuću ostavlja samo jedan cekin27 dok Ivan Jerić ostavlja sinovima 900 cekina,

u gotovini i u ribi. Treći, najmlađi Jerićev sin je očito bio bolestan jer ga dvojica starije braće

moraju gledati kao sina, a dopada mu i 1/3 svih budućih prihoda, ulovljenih srdela ili

dobitaka. Njemu ide 100 cekina od sume od 900, a ostatak se ima podijeliti na tri dijela.28

Posljednja volja Ivana Fabrellija zvanog Iveta iz 1771. godine otkriva da je u posjedu imao

udjele u više brodova: šest karata u polaki kapetana Frana Jakulića, jedan karat u navi Marka

Andričevića i jedan karat u Melka Tasovića iz Slanog, isto kao i u kekiji Petra Bratića iz

Cavtata.29 Ove oporuke zorno dočaravaju ekonomsku snagu Trpanjaca čiji je ribarski i

trgovački kapital upravo u ovom razdoblju bio naročito izdašan.

Granični položaj Pelješca između mletačkih i turskih posjeda često je njegovim

stanovnicima bio ograničavajući, ali istodobno i poticajni element koji je pridonosio razvoju

trgovine i njihovoj upućenosti na more, ribarstvo i pomorstvo. Istovremeno, višestoljetno

prevladavanje tradicionalnih grana u poljoprivrednoj proizvodnji – vinogradarstva i

maslinarstva, znatno je utjecalo na gospodarski život i dinamiku društvenoga razvoja. Zbog

čestih oscilacija cijena vina i ulja na domaćem i inozemnom tržištu taj je razvoj bio usporen.

Zato su stalno prisutno ribarstvo i s njim povezana obalna plovidba znatno pridonosili

standardu stanovništva i olakšavali stanovnicima izvršenje sve težih kmetskih obveza. U tom

smislu je u 18. stoljeću ribarstvo omogućilo ubrzani razvoj Trpnja i u mnogome je zaslužno

što je ovo naselje tada bilo u samom vrhu po gospodarskoj razvijenosti i po količini

koncentriranog kapitala među naseljima Dubrovačke Republike.

(Jasenka Maslek)

Bilješke:

1Stjepan Vekarić i Nenad Vekarić, Tri stoljeća pelješkog brodarstva (1600-1900) (Zagreb 1987), 9. 2 S. i N. Vekarić, Tri stoljeća pelješkog brodarstva, 62.3 Frano Glavina, »Kmetski odnosi na poluotoku Pelješcu u svjetlu jedne parnice iz 1741. godine«, Arhivski vjesnik 21-22 (1978-1979), 406-407.4 O načinu na koji je ova plemićka obitelj postala vlasnikom svih dijelova Trpnja više u: Glavina, »Kmetski odnosi na poluotoku Pelješcu«, 408-409.5 Frano Glavina, Dubrovački gospari i pelješki kmetovi (Dubrovnik 2010), 298.6 Stjepan Vekarić, Naši jedrenjaci (Split 1997), 91. Vidi i Frano Glavina, »Povijesni prikaz ribarstva poluotoka Pelješca«, Pelješki zbornik 1 (1976), 101-102. 7 S. Vekarić, Naši jedrenjaci, 94.8 Šime Županović, Ribarstvo Dalmacije u 18. stoljeću (Split 1993), 66. Također i Šime Peričić, Gospodarska povijest Dalmacije od 18. do 20. stoljeća (Zadar 1998), 29.9 Glavina, »Povijesni prikaz ribarstva«, 141-142.10 Frano Glavina, Trpanj – prošlost, sadašnjost, spomenici (Trpanj 1989), 35. U vrijeme naročita procvata pomorstva od 1840. do 1885. godine Trpanjci su imali 14 jedrenjaka s ukupno 8.000 brutto reg. tona nosivosti. 11 http://struna.ihjj.hr/. Pristup ostvaren 28.11. 2013.12 Svi podaci o ribarskim obvezama preuzeti su iz Glavina, »Povijesni prikaz ribarstva«, 110-113., 130-137., pa se pri njihovu nabrajanju izvor više neće posebno naglašavati.13 Glavina, »Kmetski odnosi na poluotoku Pelješcu«, 411.14 Glavina, »Kmetski odnosi na poluotoku Pelješcu«, 415. 15 Glavina, Trpanj, 19.16 Glavina, »Kmetski odnosi na poluotoku Pelješcu«, 407, 408.17 Nenad Vekarić, »Sud Janjinske kapetanije«, Anali Zavoda za povijesne znanosti JAZU u Dubrovniku 27 (1989), 133-140.18 S. Vekarić, Naši jedrenjaci, 91.19 Državni arhiv u Dubrovniku (dalje DAD) Diversa Jagninae, ser. 65.2. sv. 1, f. 9-10'.20 Vekarić, »Sud Janjinske kapetanije«, 145.21 DAD, Lamenta Jagninae, ser. 65.1, sv. 6, f. 51-54'.22 Vinko Ivančević, »Dubrovčani na sajmu u Senigaliji u 18. stoljeću«, Rad JAZU, knj. 15 (1969), 109-125.23 Iz Fortisova izvještaja s puta po Dalmaciji, navedeno prema Županović, Ribarstvo Dalmacije u 18. stoljeću, 95. O tome opširnije i u: Žarko Muljačić, Putovanja Alberta Fortisa po Hrvatskoj i Sloveniji (176-1791) (Split 1996), 66-74. Nakon što je Fortis izvršio uvid u stanje ribarstva i predložio konkretne mjere za njegovo ozdravljenje Venecija je dala novčanu potporu istraživanjima ribarskih potencijala Dalmacije kojima je rukovodio predsjednik Gospodarskog društva u Splitu Ivan Moller. (Peričić, Gospodarska povijest Dalmacije, 29. Također i u: Stjepan Krasić, Ivan Dominik Stratiko (1732-1799) Život i djelo (Split 1991), 349-353).24 Glavina, »Povijesni prikaz ribarstva«, 103, 114, 129, 144.25 DAD, Testamenta Notariae, dalje Test. Not. ser. 10.1, sv. 84, f. 124-126'. 26 Test. Not. sv. 84, f. 205'-206'.27 Test. Not. sv. 83, f. 36-36'.28 Test. Not. sv. 84, f. 46-47.29 Test. Not. sv. 83, f. 207-211.