SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET

ODSJEK ZA POVIJEST

Banovina Hrvatska

Zagreb, 19.2.2013. Zvonimir Koporčić

ak.god. 2012./2013.

1

SADRŽAJ

1. Uvod ...................................................................................................................... 3

2. Situacija u Kraljevini nakon atentata u Marseillu .............................................. 4

2.1. Od izbora 1935. do izbora 1938. .......................................................... 5

2.2. Uoči samog Sporazuma ........................................................................ 6

3. Sporazum Cvetković – Maček ............................................................................ 7

4. Banovina Hrvatska 1939. -1941. ........................................................................ 9

5. Zaključak ............................................................................................................ 11

6. Literatura ............................................................................................................ 12

2

1. Uvod

Devetnaesto i dvadeseto stoljeće vrijeme je u kojem je u cijelom svijetu, a posebno u

Europi, naglašen proces nacionalnog osvješćivanja. Ono je bilo pokretač revolucija diljem

Europe 1848. godine, a ponovno je jače stupilo na scenu tokom i nakon Prvog svjetskog rata.

Donošenjem Versailleskog mira pravo na samoopredjeljenje naroda istaknuto je kao jedno od

temeljnih načela kojim se treba voditi u razdoblju nakon Prvog svjetskog rata, i posebno u

određivanju granica i novih država nastalih prije svega raspadom Austro–Ugarske Monarhije.

Većina naroda u složenim državnim sistemima težila je za ostvarivanjem tog prava. No ipak,

glavno načelo bio je interes zemalja pobjednica i općenito dominantnijih i brojnijih naroda.

Tako je i hrvatsko i slovensko političko vodstvo prihvatilo ulazak u zajedničku državu s

Kraljevinama Srbijom i Crnom Gorom, iako bez potpuno definiranog ustroja te zajednice.

Bilo je vođeno idejom jugoslavenstva, ali prije svega usmjereno opasnošću koja je dolazila

od Italije i Mađarske kao predendenata na neke hrvatske i slovenske teritorije. Kraljevina

Srbija, kao pobjednik u Prvom svjetskom ratu mogla je pomoći u očuvanju hrvatskih i

slovenskih teritorija. Tako je postupno nastala Kraljevina Jugoslavija, kao centralistički

ustrojena država s dominacijom jednog, srpskog, naroda nad ostalima. To je potaklo

nezadovoljstva kod drugih naroda Kraljevine, a vjerojatno je najintenzivnije bilo tzv. hrvatsko

pitanje. Glavni predstavnik hrvatskog naroda na političkoj sceni u državi je Hrvatska seljačka

stranka (HSS) koja zagovara ideju složene države, tj. federalizma. Glavni cilj politike HSS-a

je ujedinjenje hrvatskih zemalja i autonomija unutar Kraljevine Jugoslavije. Šestosiječanjska

diktatura 1929. godine dodatno onemogućava demokratizaciju političkog života i

federalističke težnje, ali dovodi i do dodatnog ujedinjenja hrvatskog naroda oko HSS-a i

njihovih partnera. No osim pritisaka iznutra sve je teža i vanjskopolitička situacija za

Kraljevinu i to ubrzava dogovor između vladajućih i predstavnika hrvatskog naroda. U ovom

seminarskom radu bit će prikazani događaji koji su prethodili dogovoru, unutarnja i

vanjskopolitička situacija, sam dogovor vladajućih s hrvatskim predstavnicima te ustroj i

situacija u novouspostavljenoj Banovini Hrvatskoj kao i njen brzi kraj.

3

2. Situacija u Kraljevini nakon atentata u Marseillu

Pripadnici ustaške organizacije i makedonskog VMRO-a izvršili su atentat na kralja

Aleksandra 9. listopada 1934. godine prilikom njegovog službenog posjeta Francuskoj.

Kraljeva smrt izazvala je duboki potres u Kraljevini Jugoslaviji i dodatno opteretila politički

život. Atenta je obilježio dubok raskol između Srba i Hrvata. Kralj Aleksandar je imao tri

sina, od kojih je i najstariji Petar bio još uvijek maloljetan. Stoga su do njegove punoljetnosti

kraljevsku vlast preuzeli namjesnici – knez Pavle Karađorđević (Sl.1), senator i ministar

prosvjete Radenko Stanković, te ban Savske banovine dr. Ivo Perović. Stvarnu vlast imao je

samo knez Pavle. On je u načelu bio blizak idejama zapadne demokracije, ali je težio

očuvanju unitarizma. Ubrzo je napustio otvorenu diktaturu te je i predsjednik HSS-a dr.

Vladko Maček (Sl.2) pušten iz zatvora, ali zadržao je politiku centralizma i unitarizma.

Smjenio je vladu Nikole Unuzovića i raspisao izbore 1935. godine.1

Slika 1: Knez Pavle Karađorđević Slika 2: Dr. Vladko Maček

Izvor Sl.1: http://en.wikipedia.org/wiki/Prince_Paul_of_Yugoslavia (preuzeto 17.2.2013.)

Izvor Sl.2: http://en.wikipedia.org/wiki/Vladko_Ma%C4%8Dek (preuzeto 17.2.2013.)

1 Ivo Goldstein, Hrvatska 1918.-2008.(Zagreb: Europapressholding, Novi liber, 2008.), 152.-155.

4

2.1. Od izbora 1935. do izbora 1938.

Izbori 1935. godine donijeli su javno glasanje, ali i izborne malverzacije i pritisak od

strane državnog aparata na oporbu i glasače. Stranke su u Kraljevini formalno još zabranjene

ali su mogle sudjelovati na izborima. Listu Jugoslavenske nacionalne stranke (JNS,

“režimsku”) predvodi Bogoljub Jevtić. Seljačko demokratska koalicija pak na izbore izlazi

zajedno s Jugoslavenskom muslimanskom organizacijom, dijelom Demokratske stranke i

Savezom zemljoradnika, a nositelj te liste je bio V. Maček. Izborni zakon za opoziciju bio je

krajnje nepovoljan, a opozicijski skupovi su zabranjivani, intervencije policije protiv oporbe

za vrijeme kampanje bile su česte. Po izbornom zakonu pobjednička lista automatski dobiva

60% svih mandata, a ostali su se djelili proporcionalno broju glasova. Konačno, na izborima

je Jevtićeva lista dobila 60,6 % glasova, a Udružena opozicija 37,4 % (HSS je u Hrvatskoj

dobio oko 75% glasova). Time je Jevtićeva lista dobila 303 zastupnika u Narodnoj skupštini,

a Mačekova samo 67. Nasilje i pritisak na oporbu i nezadovoljnike nastavljeno je i nakon

izbora.2

Pobjeda liste JNS-a na izborima bila je pirova – unatoč svim javnosti očiglednim

malverzacijama i pritiscima nisu ostvarili uvjerljiviju pobjedu, a snaga i jedinstvo oporbe bili

su sve veći. Sam knez Pavle bio je svjestan hrvatskog pitanja i međunacionalnih i društvenih

napetosti. Nije bio zadovoljan Jevtićem i time što ovaj nije spreman naći kompromis s

hrvatskom opozicijom. Stoga je na čelo vlade umjesto Jevtića nedugo nakon izbora postavio

dotadašnjeg ministra financija Milana Stojadinovića, što su podržali ministri, posebno Hrvati.

On je sastavio “vladavinsku kombinaciju” od jedne struje radikala, Slovenske ljudske stranke

i JMO-a od kojih je nastala Jugoslavenska radikalna zajednica (JRZ) te potisnula JNS s

političke scene. Može se reći da je time i formalno propala Šestosiječanjska diktatura jer se

postupno napušta ideja integralnog jugoslavenstva kao jedina nametnuta. Tijekom 1935. pa i

narednih godina odvija se postupna i ograničena demokratizacija. Ipak, JRZ se još očiglednije

suprostavlja preustroju države. Iako je Stojadinović doveden na vlast da riješi hrvatsko

pitanje, izgledi za to nisu bili realni. Stojadinović sam nije bio sklon popuštanju Hrvatima a

2 Goldstein, Hrvatska 1918.-2008., 155.-157.

5

između njega i Mačeka s kojim je vodio nekoliko razgovora o tom pitanju vladala je

netrpeljivost i ti sastanci su uglavnom održavani bez prave želje za dogovorom. U to vrijeme

HSS širi stranačke aktivnosti (međuostalim nastaju i Hrvatska seljačka zaštita i Hrvatska

građanska zaštita). HSS postaje ne samo predstavnik seljaka već cijelog hrvatskog naroda.

Sve veće nezadovoljstvo Stojadinovićem vidi se i u Srbiji zbog njegovog diktatorskog

ponašanja i približavanja režimima u Njemačkoj i Italiji. U takvoj situaciji došlo je do

dogovora i sporazuma nekoliko oporbenih stranaka za zajedničko djelovanje i izlazak na

izbore. Farkašičkim sporazumom 1937. dogovorena koalicija između Seljačko demokratske

koalicije i srpske Udružene opozicije pod imenom Blok narodne demokracije.3

2.2. Uoči samog Sporazuma

Na čelu liste Bloka narodne demokracije na izborima u prosincu 1938. godine bio je

V.Maček. Usprkos ponovnim i još jačim pritiscima prije i za vrijeme izbora te falsifikatima

vladina lista predvođena Stojadinovićem pobjedila je tek s neznatnom većinom glasova, no i

to im je po izbornom zakonu donijelo jaku većinu u Narodnoj skupštini. HSS je ostvario

najbolje rezultate u svojoj povijesti – u Hrvatskoj dobili su oko 80% glasova, ponegdje i

plebiscitarnu podršku. Stvarni pobjednici izbora bili su HSS i Udružena opozicija, i sve je

veći bio pritisak na vladajuće da ostvare dogovors Hrvatima. Vjerojatno još veći utjecaj imalo

je vanjskopolitičko stanje. Početkom 1939. u Europi je predratno stanje. Republikanci su

poraženi u Španjolskom građanskom ratu, Hitler je pripojio Austriju i Sudete Trećem Reichu i

sve očitije pokazivao svoje težnje i za drugim teritorijima. Saveznici Kraljevine Jugoslavije,

posebno Velika Britanija, traže od vlasti rješenje i smirivanje stanja u državi. Potaknut time

kao i rezultatima izbora knez Pavle uviđa hitnost rješavanja hrvatskog pitanja te na njegov

poticaj ministri u vladi početkom 1939. ruše Stojadinovića. Novi predsjednik vlade postao je

Dragiša Cvetković, radikal iz Niša, dotad prilično nepoznat i neutjecajan ministar. U

deklaraciji nove vlade se ističe postizanje sporazuma s Hrvatima što pokazuje radikalan

zaokret beogradskih vlasti.4

3 Goldstein, Hrvatska 1918.-2008., 171.-175.

4 ibid. 177.-179.

6

3. Sporazum Cvetković – Maček

Dragiša Cvetković sastavio je 5. veljače 1939. godine vladu pretežno od pristalica JRZ i

nekoliko nominalno nestranačkih pojedinaca. Ta vlada je 16. veljače u Skupštini objavila

svoju deklaraciju u kojoj je međuostalim istaknuto da joj je posebna zadaća da se postigne

rješenje hrvatskog pitanja. Vidljiva je bila odlučnost da se do tog rješenja stvarno i dođe.

Vodstvo HSS-a, kao predstavnik većine hrvatskog naroda, je novu vladu dočekalo sa

zadovoljstvom.5 Prvi razgovor Cvetkovića i Mačeka održan je 2. travnja 1939. godine u

Zagrebu. Tom progodom načelno su rješena dva pitanja. Prvo, Cvetković se legitimirao kao

mandatar krune te je time ispunjen raniji Mačekov zahtjev da bi uopće pregovori mogli

početi. Drugo, pokazana je spremnost da se ispuni suština Mačekovog stajališta i dogovori

određeni teritorij Hrvatske te njen poseban položaj i određene kompetencije. Takav dogovor

izazvao je nezadovoljstvo kod HSS-ovih tadašnjih saveznika srpske Udružene opozicije i

započelo je njihovo udaljavanje i raspad saveza.6 Drugi razgovor Cvetkovića i Mačeka održan

je 15. travnja i tada se prešlo na konkretnije rasprave. Cvetković je ponudi spajanje dotadašnje

Savske i Primorske banovine te grada i kotara Dubrovnik (Sl.3). Oko tog teritorija su se

Slika 3: Podjela Kraljevine Jugoslavije na banovine do 1939. godine

Izvor: http://www.balkanforum.info/f16/jugoslawien-ohne-ethnien-134384/ (preuzeto

18.2.2013)

5 Ljubo Boban, Maček i politika Hrvatske seljačke stranke 1928.-1941., 2. knj.(Zagreb: Liber, 1974.), 9.-11.

6 ibid. 34.-36.

7

složili, ali poteškoće u pregovorima izazvalo je dodatno Mačekovo potraživanje nekih

područja, posebno dijela Bosanske krajine, tzv. turske Hrvatske, što je tražilo dodatne

pregovore. Inače, tada je dogovoreno i da će se na Hrvatsku s pojedinih ministarstava prenijeti

određene kompetencije, te da će se sastaviti vlada koja će sporazum provesti i pripremiti

preuređenje države. 22. travnja Cvetković i Maček su se ponovo sastali i dogovorili sporazum

u kojem je dogovoreno stvaranje nove jedinice Banovine Hrvatske spajanjem dotadašnje

Savske i primorske te grada i kotara Dubrovnik, dok bi se konačan teritorij odredio odlukom

naroda putem glasovanja u preostalim predjelima Bosne i Hercegovine, Dalmacije, Srijema i

Vojvodine. Također, dogovoren je i prijenosodređenih kompetencija s centralne vlasti na vlast

u Banovini, te da će se sastaviti nova vlada. Takav sporazum knez Pavle je odbio,

prvenstveno zbog dijela o plebiscitu.7 Cvetković i Maček se ponovno sastaju krajem lipnja te

kroz srpanj i kolovoz te se kroz te razgovore polagano dolazi do konačnog rješenja. Maček je

iskorištavao i kompliciranu vanjskopolitičku situaciju te vršio pritisak na vladajuće izjavama

u medijima. I sam shvačajući težinu situacije pristao je na popuštanje i zaključenje dogovora

koji bi se kasnije mogao revidirati. Sporazum je 20. kolovoza dobio konačnu formu, a

sljedećih dana ga je potvrdio knez Pavle te je Sporazum objavljen 26. kolovoza. Istog dana

sastavljena je i nova vlada u kojoj je SDK dobila 6 mjesta (HSS-u 5), a objavljene su i Uredba

o Banovini Hrvatskoj, Uredba o proširenju propisa o Banovini Hrvatskoj na ostale banovine,

Ukaz o raspuštanju Senata, Ukaz o raspuštanju Narodne skupštine i Uredba o političkim

zakonima.8 Sam Sporazum i ove uredbe i ukazi imali su zakonsku osnovu u Članku 116.

Ustava Kraljevine Jugoslavije od 3. IX. 1931. Taj članak glasio je: „U slučaju rata,

mobilizacije, nereda i pobune, koji bi doveli u pitanje javni poredak i sigurnost države ili kad

su do te mjere uopće ugroženi javni interesi, Kralj (u ovom slučaju regent knez Pavle, op.

Z.K.) može, u tom izuzetnom slučaju, ukazom narediti da se privremeno preduzmu sve

izvanredne, neophodno potrebne mjere u cijeloj Kraljevini ili u jednom njenom dijelu

nezavisno od ustavnih i zakonskih propisa. Sve izuzetne poduzete mjere podnijeće se

naknadno narodnom predstavništvu na suglasnost.“ 9 Time je Sporazum bio zakonski valjano

donesen, ali pošto Narodna skupština više nikad nije sazvana nije dobio suglasnost narodnog

predstavništva ( Narodne skupštine).

7 Boban, Maček i politika Hrvatske seljačke stranke 1928.-1941., 2. knj., 43.-49.

8 ibid. 62.-64.

9 Stjepan Šlabek, Banovina Hrvatska, pravno-povijesni pristup, (Kutina: vlastita naklada, 1997.), 52.

8

4. Banovina Hrvatska 1939. -1941.

Sporazum Cvetković – Maček bio je politički akt, a možda i najvežnija njegova odrebda

bilo je uspostavljanje nove teritorijalne jedinice – Banovine Hrvatske. Provođenje odredbi o

Banovini regulirano je Uredbom o banovini Hrvatskoj u kojoj je utvrđen njen teritorijalni

obujam, nadležnosti i organizacija vlasti.10 U Banovinu ulaze bivše Savska i Primorska

banovina s djelovima BiH naseljenim pretežito Hrvatima (Posavina, zapadna Hercegovina s

Mostarom i Stocem, livanjsko-duvanjski kraj te središnja Bosna s Travnikom, odnosno

kotarevi Derventa, Gradačac, Brčko, Travnik i Fojnica), kao i kotar Dubrovnik, te kotarevi

Šid i Ilok u Srijemu. Baranja i širi prostor Dvora na Uni ostali su izvan nje (Sl.4). Što se tiče

organizacije vlasti u Banovini, obnovljen je Sabor kao zakonodavna vlast dok je ban bio

nositelj upravne vlasti. On je bio odgovoran kralju i Saboru, a postavljao ga je i razrješavao

kralj. Ban je postao Ivan Šubašić, pravnik, čovjek velikog ugleda i kod HSS-a ali i na Dvoru

kao bivši solunski dobrovoljac i „državotvorac“. Teritorijalno Banovina Hrvatska zauzima

66.393 četvornih kilometara površine sa 4.403.199 stanovnika . U nadležnost Banovine

Slika 4: Karta Banovine Hrvatske u sklopu Kraljevine Jugoslavije 1939.

Izvor: http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=650.0 (preuzeto 19.2.2013.)

10 Boban, Maček i politika Hrvatske seljačke stranke 1928.-1941., 2. knj., 143.

9

Hrvatske ušli su poslovi poljoprivrede, trgovine i industrije, šuma i rudnika, građevine,

socijalne politike, narodnog zdravlja, fizičkog odgoja, pravde, prosvjete i unutrašnje uprave.

Ipak, određeni poslovi i iz tih resora ostaju u nadležnosti državnih vlasti. Banovina dobiva

određenu financijsku samostalnost za obavljanje nadležnih poslova, ali ona se trebala odrediti

tek naknadno, što se na kraju nije ni stiglo. Ni teritorijalni opseg nije konačno određen već je

Maček ćesto izjavljivao da će se i o tome dodatno raspraviti. Kao što je već spomenuto, nakon

Sporazuma sastavljena je nova jugoslavenska vlada. Predsjednik je ponovno postao D.

Cvetković, a potpredsjednik je bio V. Maček. SDK je u novoj vladi dobila 6 ministarskih

mjesta (5 HSS i 1 SDS: Ivan Andreas je ministar trgovine i industrije, Bariša Smoljan

ministar bez lisnice, Josip Torbar je ministar pošta i brzojava, Juraj Šutej je ministar financija,

a Srđan Budisavljević (SDS) ministar socijalne politike). Ova vlada predstavljala je konačni

kraj unitarističkog i centralističkog koncepta. Uspostavom Banovine Hrvatske jačaju želje i

drugih naroda Jugoslavije za vlastite autonomne jedinice. Sam Sporazum imao je i mnogo

protivnika među kojima su bili prije svega muslimanska/bošnjačka zajednica o kojoj se uopće

nije vodilo računa prilikom određivanja teritorija Banovine, hrvatska nacionalistička desnica

– prije svega „frankovci“ ali i drugi, srpski nacionalisti i konzervativci. Za mnoge uspostava

Banovine bila je naizgled dobro, ali nepotpuno i kasno rješenje.11

Ubrzo po uspostavi Banovine i ban Šubašić svečano preuzima vlast. U prvim danima prima

hrvatske zastupnike iz različitih djelova Banovine i sluša o problemima koje treba rješiti.

Raspustio je gradska vijeća, a angažirani su stručnjaci za rad na financijskoj nagodbi.

Donesen je izborni zakon za Sabor koji je sastavio Maček.12 U to vrijeme jačaju krajnje desne

i lijeve političke opcije u državi. Vanjskopolitička situacija iznimno je teška, a već 5 dana

nakon Sporazuma u Europi je buknuo rat. Po objavi rata Kraljevina Jugoslavija formalno je

neutralna, ali postupno je na nju i jedna i druga strana vršila pritisak za odluku i pristupanje

jednoj strani. U samoj Banovini jača djelovanje Ustaša i komunista, sve su češći bombaški

napadi i hapšenja. Gospodarsko i ekonomsko stanje sve lošije, rastu cijene osnovnih životnih

potreba, život je sve teži i sve su češće krađe živežnih namirnica. Općenito, u državi vlada

jedna atmosfera beznađa.13 Godine 1941. Jugoslavija je okružena silama Osovine. Hitler

pojačava pritisak na vlast Kraljevine da pristupi Trojnom paktu. Knez Pavle isprva je odbijao

11 Goldstein, Hrvatska 1918.-2008., 187.-190.

12 Vladko Maček, Memoari, (Zagreb: Hrvatska seljačka stranka, 1992.), 138.

13 Goldstein, Hrvatska 1918.-2008., 199.

10

njemačke ali i britanske ponude za napuštanje neutralnosti, no onda da bi izbjegao rat pristao

je na pristupanje Kraljevine Trojnom paktu.14 Nakon potpisivanja pristupanja Jugoslavije

Trojnom paktu u cijeloj državi kod mnogih ljudi osjećaj olakšanja zbog izbjegavanja rata, ali

izbijaju i neredi nezadovoljnika te je konačno organiziran puč pod vodstvom generala

Simovića koji je uspio te je uspostavljena nova vlada. Te događaje od 27. ožujka Hitler je

shvatio kao izravnu uvredu te je naredio napad na Jugoslaviju koji je i počeo 6.4.1941., a

10.4. su njemačke trupe ušle u Zagreb. Jedan od vođa nacionalističkog pokreta u zemlji

Slavko Kvaternik, u dogovoru s opunomoćenikom njemačke vlade, na radiju je objavio

uspostavu Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Prije toga su njemačke vlasti pokušale

pridobiti Mačeka da formira kolaboracionističku vladu, ali je on to odbio. Kasnije je ipak

pozvao narod i članove stranke da poštuju novu vladu. Uspostavom NDH prestala je postojati

Banovina Hrvatska.15

5. Zaključak

Hrvatska je 1918. godine prilično brzo i nepromišljeno iz jedne višenacionalne države u

drugu, ali kao opravdanje za takav potez političkog vodstva može se navesti nezavidan

položaj Hrvatske na kraju Provg svjetskog rata kao dijela poražene države na čiji teritorij su

pretendirali brojni susjedi. Tako se borba hrvatskog političkog vodstva za bolji položaj

Hrvatske nastavila i u novoj državi, a primat u toj borbi preuzela je postupno Hrvatska

seljačka stranka predvođena isprva stjepanom Radićem a potomVladkom Mačekom. Do

druge polovice 1930-ih oni su uspjeli ujediniti veliku većinu hrvatskog naroda i vršili su

veliki pritisak na vladajuće da se hrvatsko pitanje što prije riješi. Ipak, ponajveću zaslugu za

riješenje tog problema možemo dati teškoj vanjskopolitičkoj situaciji za Kraljevinu

Jugoslaviju i njeno političko vodstvo. Sve veća prijetnja rata u Europi te pritisak obje

suprostavljene strane na Kraljevinu, kao i potreba da država konsolidirana i mirna bude

spremna na eventualne sukobe ponajviše je utjecalo na dogovor vladajućih i hrvatskih

političkih predstavnika u vidu Sporazuma Cvetković – Maček i uspostave Banovine Hrvatske.

14 Maček, Memoari, 145.

15 Goldstein, Hrvatska 1918.-2008., 205.-209.

11

No, obje su strane to rješenje smatrale privremenim. Sam Sporazum i uredbe istovremeno

donesene nikad nisu službeno potvrđene zbog nepostojanja Narodne skupštine. Pitanje je da li

bi takav sporazum bio donesen da je vanjskopolitička situacija bila drugačija i da li bi bio

potvrđen da je Narodna skupština bila sastavljena s obzirom na velik broj protivnika

sporazuma i nezadovoljstvo drugih naroda u Kraljevini njime. Mišljenja sam da je takav

sporazum za Hrvate generalno bio dobar, no on zapravo nikad nije ni imao veću šansu da

dugotrajno opstane s obzirom na cjelokupnu situaciju, kako na vanjskopolitičku tako i na

unutarnjepolitičku.

6. Literatura

1. Boban, Ljubo. Maček i politika Hrvatske seljačke stranke 1928.-1941., 2. knj. Zagreb:

Liber, 1974.

2. Goldstein, Ivo. Hrvatska 1918.-2008. Zagreb: Europapressholding, Novi liber, 2008.

3. Maček, Vladko. Memoari. Zagreb: Hrvatska seljačka stranka, 1992.

4. Šlabek, Stjepan. Banovina Hrvatska, pravno-povijesni pristup. Kutina: vlastita naklada,

1997.

12