Autor – nažalost – nepoznat.

Aranžirao, popratio tekstom i glazbom Dottore El Cidre

VLAK ŽIVOTA

Nedavno sam čitao knjigu u kojoj je život uspoređivan s putovanjem u vlaku. Bila je to vrlo zanimljiva lektira…

Život je, dakle, poput putovanja u vlaku. Ljudi ulaze i silaze. Za nekih zaustavljanja znaju se dogoditi ugodna iznenađenja. Čovjek proživljava

sretne trenutke, ali ima i nezgoda, nesreća, žalosti.

  Kad se rodimo i kročimo u vlak, susrećemo se s ljudima za koje mislimo da će nas pratiti za cijeloga našega putovanja. Primjerice,

naši roditelji…

Nažalost, istina je posve drukčija. Kad-tad oni će sići s vlaka i ostaviti nas bez svoje ljubavi, svoje

naklonosti, nježnosti, bez svoga prijateljstva i

svoga društva.

Međutim, u vlak će ući druge osobe

koje će nam biti veoma važne.

To su naša braća i sestre, naši prijatelji te ljudi koje

susrećemo i koje ćemo zavoljeti u svome životu.

Mnoge osobe koje ulazegledaju na putovanje kao na kratku šetnju.

Drugi, pak, na svojoj vožnjinalaze samo žalost i tugu.

Ima i onih koji su u vlaku

uvijek nadohvat ruke, te spremno

pomažu onima kojima treba

pomoć.

Mnogi nakon svog silaska s vlaka

ostavljaju iza sebe trajnu čežnju.

Neki nas sunovraćuju u duboku nevolju.

Mnogi ulaze i silaze a da ih nismo ni

zapazili.

Čudi nas što su mnogi od najdražih nam putnika negdje u nekom drugom vagonu. Ostavljaju nas same u tom odsječku našega putovanja. Naravno da nasto ne priječiriješiti se tegobe putovanja i samoće,potražiti ih, te sepokušati smjestiti u njihov vagon.

Međutim, na našu žalost ne možemo sjesti uz njih. Mjesto je pored njih

već netko drugi zauzeo.

I takav je život. Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, prepun sastanaka i rastanaka, bez ponovnoga sastanka. I nikad se ti trenutci neće vratiti. Pokušajmo od svog putovanja kroz život

učiniti najbolje što možemo.

Pokušajmo sa svima u vlaku biti u miru.

Pokušajmo u svakome od

njih vidjeti ono najbolje što je

u njima.

Sjetimo se i toga da na svakom odsječku životnoga kolosijeka

netko od suputnika može ‘iskliznuti’ te da treba naše razumijevanje i simpatije.

I mi ćemo možda iskliznuti s kolosijeka. I vjerujmo da će se naći

netko tko će nas razumjeti.  

I najveći je misterij putovanja što ne znamo

kad ćemo mi napokon sići s vlaka.

Isto tako ne znamo ni kad će naši suputnici sići.

Pa čak ni oni koji sjede tik uz nas.

Bit ću tužan i žalostan kad ću zauvijek morati

sići s vlaka.Vjerujem da će

jako boljeti rastanak s nekim prijateljima koje

sam susreo za vrijeme

putovanja i koji su mi postali

dragi.

Veoma će me ražalostiti što ću morati ostaviti svoju djecu samu. Međutim, nadam se da će doći i glavni kolodvor. Tada ću vidjeti kako svi oni pristižu, sa svom svojom prtljagom što je za ulaska u

vlak nisu imali. To će me silno obradovati…

Usrećit će me činjenica da

sam im pomogao

povećati putnu prtljagu, te da

sam u nju stavio prave sadržaje.

Trudimo se i nastojmo imati sretno putovanje

kako bi njegov kraj dočekali s vjerovanjem

kako se sva muka isplatila.

Pokušajmo, pri silasku s vlaka, ostaviti prazno

sjedalo koje će u putnicima što

nastavljaju putovanje buditi čežnju, lijepa i ugodna sjećanja…

Svima želim sretno i ugodno putovanje!