DAVE R. HEYNECK

ATLANTIDA IŠČEZLI KONTINENT

P r i j e v o d djela:

A T L A N T I S , T H E L O S T C O N T I N E N T

b y D a v e R . H e y n e c k

Dave R. Heyneck

I Š Č E Z L I K O N T I N E N T

ZAGREBAČKA NAKLADA

ZAGREB, 2001.

S A D R Ž A J

U V O D

• N E R A Z R I J E Š E N I M I S T E R I J 7

- O A T L A N T I D I UKRATKO 11

• P R E G L E D VAŽNIJ IH D B I L J E Ž J A

A T L A N T I D E 14

• T E O R I J E 2O

P R V O P O G L A V L J E

• I Z G U B L J E N I K O N T I N E N T 2 3

• P R I Č A U KOJU JE T E Š K O

P O V J E R O V A T I ? 3 2

• ' I S T I N I T A P R I Č A ' ? 3 9

• I Z G U B L J E N E CIV IL IZACIJE 4 9

D R U G O P O G L A V L J E

• P O S T A N A K CIV IL IZACIJE 5 7

• I Z G U B L J E N O S R E D I Š T E S V I J E T A . . . 6 1

• P O D S V J E T L O M V U L K A N A 7 2

• P L U T A J U Ć I K O N T I N E N T 7 6

• R A V N O T E Ž A D O K A Z A 82

• T R A N S A T L A N T S K E P A R A L E L E 85

• U Z D I Z A N J E A T L A N T I D E 9 3

T R E Ć E P O G L A V L J E

• U N I Š T E N J E O T O K A T E R R E 9 9

• A T L A N T I D A V I Đ E N A IZ E G I P T A ... 105

• K R A K A T A U B R O N Č A N O G D O B A . . . . 1 1 2

• O L U J A I Z N A D O T O K A T E R R E 118

• M J E S T O I V R I J E M E 1 2 4

• K R A J T E R R E 1 2 9

• G D J E NAĆI P U T O K A Z Z A N E S T A L U

A T L A N T I D U 1 3 2

Thomas Cole - The Course of Empire: The Consummation of Empire, 1835-36

Thomas Col e - The Course of Empire: Desolation, 1836

N E R A Z R I J E Š E N I M I S T E R I J

Prije gotovo dvije i pol tisuće godina, grčki filo­zof Platon postavio je zagonetku čije se rješe­nje još uvijek ne nazire, te ne prestaje biti iza­

zov za brojne znanstvenike: da li je njegova priča o izgubljenom kontinentu Atlantidi izmišljena, ili iza njegovih tekstova postoji određena povijesna stvarnost? O tom se pitanju raspravlja otkad je Platon napisao dijaloge Timej i Kritija, pa ipak, više od tisuće knjiga na tu temu i dalje nisu pružile zadovo­ljavajuće objašnjenje.

Većinu knjiga o Atlantidi napisali su oni koji vjeruju u njezino postojanje, te se nerijetko pokušalo identificirati "stvarnu" Atlantidu, skrivenu negdje u

priči. Omiljena je lokacija oduvijek bio Atlantik (gdje ju je i Platon smjestio), premda suvremeni istraživači sve više vjeruju da je Atlantida odraz minojske civi­lizacije s Krete koja je uništena u eksploziji vulkan­skog otoka Terre. Jednako čvrsti u svojim uvjerenjima su i skeptici, koji smatraju da je potraga za At-lantidom krajnje jalova. Njihovo je mišljenje da je Platon cijelu stvar izmislio. Neki znanstvenici čak drže da Atlantida nije djelo Platonove mašte, već nešto u potpunosti besmisleno o čemu ne treba raspravljati.

Pokušaj da se opravda Platon kroz pronalaženje arheoloških ili geoloških dokaza zahtijeva vlastito uvjerenje kako veliki filozof nije lagao. Skeptici, na­ravno, pokušavaju pobiti sve tvrdnje atlantologa o postojanju Atlantide. I jedni i drugi grade svoje sluča­jeve na gotovo istim činjenicama, stavljajući im samo drugi predznak. Postoji li put iz ove dileme? Prije mnogo godina odlučio sam da je jedina ispravna strategija potisnuti naivnu nadu o pronalaženju stvarne Atlantide. Stoga sam se više koncentrirao na, za mene, ključno pitanje: da li je Platon imao izvor za svoje tvrdnje? Često je ilustrirao svoje ideje pričama koje je crpio iz bogatoga fundusa grčkih mitova, i premda ih je slobodno prerađivao u svojim dijalozi­ma, nikada do sada nije dokazano da je u potpunosti izmislio bilo koji od svojih izvora. U većini slučajeva,

njegovi se izvori mogu identificirati, no u slučaju Atlantide, to se do sada nije s uspjehom postiglo - iz tog razloga mu se i pripisuje da je Atlantidu izmislio. Stoga, prvo i najvažnije što se mora učiniti je da se priču o Atlantidi promatra u kontekstu literarne predaje. Da li je Platonovo tumačenje o tome kako je došao do priče moguće? I gdje, ako igdje, trebamo potražiti izvor, odnosno izvore njegove priče?

Ne postoji garancija da će ovakav pristup uroditi plodom. Iz jednostavnog razloga, jer se jako puno antičkih tekstova tijekom vremena izgubilo. U pot­punosti neočekivani bonus ovog pristupa je pronalaženje određene povijesne stvarnosti iza origi­nalne priče. Stoga se može zaključiti da Platonovo potopljeno kraljevstvo nije u potpunosti literarna kon­strukcija. Platon je bio pisac čiji se tekstovi moraju promatrati kroz više dimenzija. Radeći na ovoj knjizi, često sam bio zapanjen brojem nivoa na kojima je s uspjehom simultano pisao. S obzirom da sam se kon­centrirao na identifikaciju same srži priče, bilo je neizbježno da neke, više nivoe značenja, zanemarim. Primjerice, analiza detaljnoga geometrijskog opisa, koju daje Platon o Kraljevskom gradu Atlantide, morala je ostati izvan pregleda ove knjige. Interesantan je slučaj postavio američki muzikolog Ernest McClain (1976.), koji kaže da su matematički omjeri izraženi u opisu reflektirali Platonov strastveni

interes za glazbu kodirajući sofisticirano (pitago-rejsko) znanje o muzičkoj teoriji. Ipak, to je tek jedan aspekt priče - jednostavno nije moguće naći korijene Atlantide isključivo u terminima filozofskih rasprava kojima je Platon nadgradio priču.

Prilaženje Platonovoj Atlantidi zahtijeva propiti­vanje tako velike palete znanstvenih područja -geologije, zemljopisa, mitologije, povijesti, arhe­ologije, filozofije, astronomije, matematike i lingvis­tike, da nabrojimo tek ona najvažnija - da bi pokušaj pretraživanja bibliografskih referenci za svako područje od ove knjige napravio enciklopediju Atlantide. A to mi nije bila namjera. Jednostavno sam želio sebi, pa tako i čitateljima, iznijeti osnovne postavke o Atlantidi, zadržavajući krajnje neutralnu poziciju. Volio bih otkriti stvarnu Atlantidu ako bi se pronašlo dovoljno dokaza za njezino postojanje. S obzirom da ih nema, zadovoljit ću se proučavanjem postojećih teorija, otkriti im mane, ali ukazati i na vrline, te se stalno vraćati tekstovima velikog filozo­fa, jer ...

... proučiti samo Platona - a da i ne govorimo o Atlantidi, zaokupilo bi čitav jedan život.

O A T L A N T I D I U K R A T K O

Prije jedanaest tisuća godina postojao je otok smješten u središtu Atlantskog oceana, nastanjen ple­menitom i moćnom rasom. Narod toga otoka posje­dovao je veliko bogatstvo zahvaljujući prirodnim resursima njihove zemlje. Otok je bio središte bogate trgovine i velikog prometa. Vladari te zemlje vladali su čvrsto nad ljudima i zemljom na svom otoku i duboko u Europi i Africi.

Bila je to Atlantida.

Atlantida je bila vlasništvo Posejdona, boga mora. Kad se Posejdon zaljubio u smrtnicu, Kleito, sagradio je nastambu na vrhu brda blizu sredine otoka, te je okružio nastambu prstenovima zemlje i vode da bi je zaštitio.

Kleito je rodila pet parova blizanaca koji su postali prvi vladari Atlantide. Otok je bio podijeljen

među braćom, a najstariji. Atlas, prvi kralj Atlantide, imao je kontrolu nad središnjim brdom i okolnim područjem

Na vrhu središnjeg brda izgrađen je hram u čast Posejdonu u kojm je bila smještena ogromna zlatna skupltura Posejdona kako vozi kočiju koju vuku kri-LATI KONJI Ovdje bi vladari Atlantide dolazili rasprav-ljati o zakonima, suditi i prinositi žrtve.

Da bi se omogućila putovanja i trgovine, usječen je kanal za vodu k r o z prstenove zemlje dugačak 9 km, koji je spajao grad s morem.

Grad Atlantida ležao je odmah izvan vanjskog prstena vode i širio se preko ravnice pokrivajući 17 km široki krug. To je područje bilo gusto naseljeno i tamo je živjela većina stanovništva.

Izvan grada ležala je plodna ravnica 530 km dugačka i 190 km široka, okružena još jednim kanalom koji se koristio za skupljanje vode rijeka i potoka iz planina. Klima je bila takva da su bile moguće dvije žetve svake godine. Jedna u zimi, koja je natapana kišom, a druga ljeti, natapana sustavom navodnjavanja iz kanala.

Sa sjevera ravnicu su ograđivale planine koje su sezale do neba. Sela, jezera, rijeke i pašnjaci šarali su planine.

Osim žitarica, na otoku su uspijevale sve vrste voća i povrća. Obilje životinja, uključujući slonove, prolazilo je otokom.

Generacijama su Atlantiđani živjeli skromnim, časnim životom. Ali, s vremenom su se počeli mije­njati. Pohlepa i moć počele su ih kvariti. Kad je Zeus vidio amoralnost Atlantiđana, okupio je ostale bogove da bi bahatim ljudima odredio primjerenu kaznu.

Uskoro je Atlantida nestala pod jednim silovitim valom. Otok, njegove ljude i sjećanje na njega progutalo je more.

P R E G L E D V A Ž N I J I H O B I L J E Ž J A A T L A N T I D E

Iz d i ja loga Timej:

• Atlantida se nalazi u Atlantskom oceanu -zapadno od Heraklovih stupova (Gibraltar)*;

• u to se vrijeme Atlantikom plovilo;

• veća je od Libije i Azije (u Platonovo vri­j e m e to se odnosilo na Malu Aziju);

• iz Atlantide je moguće doseći druge otoke, a zatim i istinski kontinent (?).

Iz d i ja loga Kritija: N a p o m e n a : U tekstovima se koristi grčka mjerna jed in ica za

duljinu. Konverzi ja je sl jedeća: 1 stadij (s ) = 185 m

Kanal koji se proteže od grada do mora:

• 0,5 s širok (92,5 m) i 0,17 s dubok (32 m ) ;

• 50 s (9,25 km) od mora nalazilo se brdo gdje su sagrađeni prstenovi vode i tla;

* Heraklovi, odnosno Herkulovi stupovi. Riječ je o starogrčkom i latinskom izgo­voru i pisanju imena iste osobe. Heraklo, odnosno Herkul bio je heroj, sin Zeusa i Alkmene koji je imao natprirodna snaga.

U n u t r a š n j i p r s t e n :

• prste n ispunje n vodo m širin e 1 s (18 5 m) ;

• središnj e zemljišt e promjer a 5 s (92 5 m) ;

• prste n je s obj e stran e okruže n zido m prekri -venim oreichalkosom.

S r e d i š n j i p r s t e n :

• nov i poja s vode , zemljišt e širin e 2 s (37 0 m) ;

• s obj e stran e tl o je okružen o zido m prekri -venim kositrom .

V a n j s k i p r s t e n :

• poja s najbliž i mor u s a zemljište m širin e 3 s(555 m) ;

• s obj e stran e j e okruže n zido m prekriveni mbroncom;

• staz e z a konjsk e utrke .

V a n j s k i z i d :

• zi d koj i okružuj e vanjsk i prste n udalje n je 5 0stadija (9,2 5 km ) o d centra ;

M o s t o v i :

• mostovi sa zidom bili su široki 0,17 s (32 m ) ;

• kule i vrata nalazila su se na početku i na kraju mosta;

• čuvari su bili postavljeni na oba kraja.

R a v n i c a :

• pravokutna, 3000 s duga i 1000 s široka (555x185 km);

• otvorena prema jugu gdje kanal ulazi u more;

• ograničena planinama sa sjevera.

J a r a k o k o r a v n i c e :

• 32 m dubok;

• 185 m širok;

• 10000 s (1850 km) duljine, okružuje cijelu ravnicu.

Na sljedećoj stranici: Skica Kraljevskog grada Atlantide prema Platonovom opisu.

V o j s k a :

• u ravnici su se nalazile parcele od 10 s2

( l ,85x l ,85km).

• svaka je parcela sadržavala:

- 1 / 6 opreme za borna kola,

- j edan par konja za borna kola, kočijaša i jahača,

- 2 teško naoružana vojnika,

- 2 praćkaša,

- 3 bacača kamena,

- 3 kopljanika,

- 4 mornara (za flotu od 1200 brodova).

O s t a l e n a p o m e n e :

• Pose jdon i Klei to su imali 5 parova blizanaca - Atlas je bio prvi kralj;

2 konja i 2 jahača,

• voće i povrće je bilo teško skladištiti, ali je ono osiguravalo piće, hranu i ulje;

• upravljali su drugim zemljama u Egiptu i današnjoj Toskani;

• imali su dvije žetve - j ednu nakon zimskih kiša, drugu poslije ljetnog navodnjavanja

• oreichalkos, metal nepoznat Platonu se va­dio u velikim količinama, po vrijednosti je bio odmah iza zlata;

• velike količine drva;

• velik broj slonova;

• brojne rijeke, planine i močvare;

• vruća i hladna proljeća;

• bijeli, žuti i crni kamen - iskopavao se u središtu otoka i prstenastim pojasima, a služio je za oblikovanje zakrivljenih pristaništa.

T E O R I J E

Tri s u g l a v n e t v r d n j e v e z a n e u z A t l a n t i d u :

• u potpunosti je izmišljena, fikcija;

• literarno nadograđen prikaz baziran na padu minojske civilizacije i uništenju otoka Terre;

• stvarno je postojala.

Slijedi kratak opis svake od tvrdnji, s naznakama za i protiv. Iako velik broj ljudi u svakom od ta­bora misli da je slučaj zaključen, ne postoji za sada niti jedan dokaz za bilo koju od teorija.

To je najjednostavniji odgovor - Atlantida je izmišljotina. Stvorena je kako bi Platon mogao ispričati moralnu priču u svojim dijalozima.

ZA:

• nema dokaza. Timej i Kritija jednostavno su rečeno, priče;

P R O T I V :

• na nekol iko mjesta u di jalozima, Platon naglašava da je priča istinita;

F I K C I J A :

• dijelovi teksta koji se odnose na neprolaznost m o r a i ist inski kont inent na drugoj strani Atlantika upućuju na detaljnije znanje nego što je potrebno za fiktivnu priču.

T E R R A I M I N O J S K A C I V I L I Z A C I J A :

Postoje određene sličnosti između uništenja Terre i propasti Atlantide ...

ZA:

• vulkanski otok Terra uništen je oko 1500 g. pr. Kr. u eksploziji koja je potopila više od pola otoka;

• arheološki nalazi pronađeni na otoku ukazuju na naprednu civilizaciju koja je vjerojatno bila dijelom minojske kulture;

• postoje dokazi koji upućuju na trgovinsku razmjenu između Egipćana i Minojaca. Gotovo je sigurno da su Egipćani bili svjesni potpunog ili d je lomičnog uništenja koje se dogodi lo Minojcima.

P R O T I V :

• oni koji podupiru teoriju o Atlantidi kao jeki minojske civilizacije tvrde kako bi Platonovih 9000 godina trebalo umanjiti za deset puta; Solon

ili Platon su očigledno pogriješili. Ako je priča 900 godina stara, Atlantidu bi se lako smjestilo u vrijeme minojske civilizacije na Kreti i Terri. Kod takvog tumačenja obično se previđa činjeni­ca da je u Timeju napisano kako su egipatski svećenici Solonu rekli da pradavna Atena i Atlantida prethode egipatskoj civlizaciji za goto­vo tisuću godina. Egipat je međut im postojao davno prije 1500 g. pr. Kr. - piramide su građene sredinom trećeg tisućljeća pr. Kr. Vremena se stoga ne poklapaju osim ako se ne pretpostavi da je svećenicima bila u potpunosti nepoznata povi­jest vlastite civilizacije.

A T L A N T I D A J E S T V A R N O S T :

ZA:

• Platon tvrdi da je priča istinita;

• Platon nikada u svojim djelima nije polazio od potpuno izmišljenih priča.

P R O T I V :

• ne postoji niti jedan čvrsti dokaz;

• trenutna arheološka istraživanja i povijesna da-tacija ne podupire premisu da je sofisticirana ci­vilizacija postojala prije 11000 g. bilo gdje u svi­jetu.

I Z G U B L J E N I K O N T I N E N T

Uznanstveno-fantastičnoj avanturi Dvadeset tisuća milja ispod mora (1869.) Jules Verne piše kako je Pierre Arronax, profesor priro­

doslovlja, postao gostom kapetana Nema na čudesnoj podmornici Nautilusu. Voden svojim tajanstvenim domaćinom, Arronax je odveden promatrati spek­takularne podvodne pejzaže i neobične stanovnike morskih dubina. Nakon šetnje po dnu Atlantskog oceana, Arronax je zabilježio:

Ispred nas su ležale neke pitoreskne ruševine ... Posvuda su bile razbacane velike hrpe kamenja medu kojima su se mogli opaziti tragovi i sjene hramova i palača ... preko kojih se nadvio, umjesto bršljana,

debeli sloj podmorskoga biljnog života. No što je

predstavljao taj dio globusa koji je progutala kata­

klizma? Tko je složio to ogromno stijenje poput kro-

mleha iz prastarih vremena?

Ispred mojih je očiju, razoren, uništen, ležao grad

- njegovi krovovi otvoreni prema nebu, njegovi

hramovi urušeni, njegovi lukovi srušeni, njegovi

stupovi razbacani ... Dalje, tek ostaci kiklopskih

akvedukata; ovdje visoki stilobat akropole, s

Otok Atlantida kako ga je zamislio Athanasius Kircher (iz njegove knjige Mundus Subterraneus iz 1644. godine).

plutajućim obrisima Partenona; ondje tragovi dokova

... I još dalje, duge linije potopljenih zidova i širokih

praznih ulica - savršeni Pompeji pod vodom. Takav je

krajolik kapetan Nemo podastro mojim očima!

Gdje sam to bio? Gdje sam to bio? Moram to saz­

nati pod svaku cijenu. Pokušao sam govoriti, ali me je

kapetan Nemo zaustavio kratkom geslom, uzeo kamen

s dna i odšetao do bazaltne stijene te ispisao jednu

riječ:

ATLANTIDA

Voden tako neobičnom sudbinom, koračao sam

planinama toga kontinenta, dodirujući rukama

tisućama generacija stare ruševine, koje su bile

suvremene davnim geološkim epohama. Hodao sam

tamo gdje su hodali suvremenici prvih ljudi.

Više od bilo kojeg drugog pisca, Verne je uspio uhvatiti srž modernih vizija Atlantide; tajnoviti konti­nent, stanište napredne kulture gotovo nezamislive starosti, koja je izgubljena pod valovima tisućljećima prije početka naše vlastite civilizacije. Kako je Verne shvatio, samo ime Atlantida u sebi krije posebno, gotovo magično značenje. Moć toga imena može iza­zvati neobičnu reakciju, kako je to James Bramwell primijetio:

"Ime Atlantis ima sjetan prizvuk. Ako se izgovori zvučno, dajući prvima dvama slogovima njihovu

punu konsonsantsku rezonaciju, a puštajući da posljednji sibilant nježno prijeđe preko jezika, čini se da se evocira prizor reza i uzavrelosti ogromnih valo­va koji se razbijaju preko tonulog stijenja, potapajući ga u bijelu oceansku pjenu."

Nostalgičan prizvuk Bramwellove zabilješke, napisane 1937., nije takav zbog nekoga implicitnog vjerovanja u postojanje Atlantide. Bramwell je jed­nostavno bio zaražen romantikom predmeta. Tako je mnogo ljudi - milijuni njih - preobrazilo svoju fasci-naciju postojanjem Atlantide u predmet vjere. Kroz medij nebrojenih knjiga i članaka, ovi su tradicio­nalni "atlantolozi" uzdigli modernu legendu, snažnu i nerazdvojivu od zapadne civilizacije jednaku kao Sveti Gral i Superman.

Pisci beletristike i fantastike - od Vernea i Conana Doylea do Dennisa Wheatleya - također su odigrali svoju ulogu u stvaranju slike o Atlantidi, vodeći se u isto vrijeme tako sličnim putevima da je često teško razaznati tko vodi koga - pisci znanstvene fantastike znanstvenike ili vice versa.

Još od Verneovog vremena, brojni su pulp--romani, stripovi i filmovi razvili motiv Atlantide korak po korak stvarajući sliku superiorne, ali izgubljene civilizacije koju nastanjuju svećenici s poznavanjem okultnog i razvijene znanosti. Prije više od 11000 godina, izmišljeni stanovnici Atlantide već

su imali razvijene letjelice, podmornice, laserske zrake, pa čak i nuklearno oružje. U mnogim roman­tičnim prikazima takvo smrtonosno naoružanje igra glavnu ulogu u uništenju Atlantide. Veliki su se svećenici nekako spotakli na elementarne "kozmičke" sile - ključeve koji otvaraju tajne svemira - ali se nisu na njih obazirali zbog veličine njihove moći. Iskvareni do srži, bezobzirno su eksperimentirali sa zlim silama, koje su, jednom oslobođene, izbjegle nji­hovoj kontroli i uništile ih. Ogromne nuklearne eksplozije razorile su gradove Atlantide i samu zemlju na kojoj su sagrađeni.

Uništena Atlantida potonula je pod valovima i više nikad nije viđena. Osim, naravno, za one autore koji su otišli korak naprijed i logično pretpostavili da su stanovnici Atlantide bili toliko tehnološki napred­ni da su se zasigurno mogli nositi s tako beznačajnom katastrofom kao što je kontinent koji tone.

Neki su pisci znanstvene fantastike opisali Atlantiđane koji žive još i danas, i koji su preživjeli promjenu svojega okoliša gradeći velike podvodne kupole ili razvijajući škrge genetskim inženjeringom.

Sve ovo navedeno čini jedan živopisni, fantastični imaginary, stvoren da se u njemu uživa. No, ono što začuđuje jest druga činjenica. Gotovo svaki dio maš­tovitoga i fantastičnog prikaza Atlantide može se naći pomno obrađen u nebrojenim znanstvenim knjigama.

Mnoge su napisali navodni "transvremenski" svje­doci i okultisti koji se koriste izvorima znanja bitno različitima od onih koje koriste povjesničari i znanstvenici.

Omiljena metoda nekih atlantologa, udruženih sa samoukim svjedocima-arheolozima je hipnotička regresija. Osoba u hipnotičkom transu vraća se unazad kroz brojne prošle živote dok se on ili ona ne sjeti iskustava koja su proživjeli kao stanovnici Egipta ili Atlantide.

Neki kažu da se slični rezultati mogu postići me­ditacijom, ako on ili ona u transu drži pravu vrstu kristala. Skrivenu moć kristala - kao pomoć iscjelji­vanju sličnom aromaterapiji - dugo su istraživali praktikanti alternativne medicine, i iz nekog, meni nepoznatog razloga, velika većina onih koji koriste kristale zaokupljeno je idejom da energija tih mine­rala ima veze s Atlantidom (?).

Prije nekoliko godina bio sam na jednoj radionici korištenja energije kristala u Londonu, gdje se jedino najgori skeptik ne bi našao zaintrigiran količinom "dokaza" koji su sugerirali da bi kristali mogli imati još neistražene i korisne moći. Pa sam tako ostao razočaran kad je glavni govornik, nakon izlaganja zanimljivog pregleda dokaza o moći kristala, zaronio u povijest energije kristala u kojemu je postojanje

Atlantide kao izgubljene superiorne civilizacije uzeto zdravo za gotovo. Rečeno nam je da su kristali bili jako puno korišteni u Atlantidi, za iscjeljivanje i druge svrhe, ali su ih Atlantiđani ponekad zlorabili. Nadalje, u nekima su preživjelim kristalima Atlantiđani čuvali moć i vibracije - poput zapisa na kompaktnom disku. I dok je u toku ponovno otkri­vanje mnogih kristala koji sadržavaju dobru energiju te razvijanje korištenja moći kristala za iscjeljivanje, još uvijek postoje zli kristali, nabijeni negativnom moći Atlantiđana, koji sprječavaju napore dobrih.

Literatura o moći kristala - i mnogo drugih "New Age" zanimacija - puna je takvih stvari. Vodeći pisac o kristalima, Ra Bonewitz, čak tvrdi da je upravo zlorabljenje energije kristala uništilo otok-kontinent. Tek se sada, kaže on, svijet konačno počinje oporav­ljati od traume uništenja Atlantide - "i to je razlog zbog kojeg su ljudi širom svijeta toliko privučeni proučavanjem i učenjem o kristalima".

U sličnom zdravo-za-gotovo stilu Bonewitz oba­vještava čitatelja da su kraj Atlantide predvidjeli neki neiskvareni slojevi svećenstva koji su pobjegli do Nila i u Himalaje da bi tamo zasadili sjeme znanja. Dovoljno su zapanjujuće Bonewitzove tvrdnje da su egipatske i tibetanske civilizacije osnovali Atlan­tiđani. No njegova najnevjerojatnija postavka ipak je sljedeća: "... podsjetimo se da, iako smo govorili o

Atlantiđanima kao o nekome drugome, mi jesmo Atlantiđani. Pa, sunarodnjaci Atlantiđani, kako će biti ovoga puta?"

Ako nekoga veseli da na dosadnom putovanju autobusom prema poslu zamišlja sebe kao reinkar­naciju Atlantiđana s neograničenim zalihama ne­sputane moći, nema nikakve štete. Pa i Bonewitz, zajedno s ostalim "New Age" misliocima o Atlantidi, piše iz vrlo opravdanog moralnog kuta, nagovarajući svoje reinkarnirane Atlantiđane da ovog puta budu moralno odgovorniji sa svojim nasljedstvom koz­mičke moći. Ukoliko jedan ili dva njegova sljedbeni­ka kasnije postanu nuklearni znanstvenici ili genetski inženjeri, bila bi dobrobit za sve nas kad bi se sjetili učenja koje su apsorbirali u svojim danima nekri­tičnog čitanja.

Najgore što se zapravo može reći o okultno-osvje-dočenoj školi pisanja o Atlantidi je da s vremenom postaje zamorna. Postoji cijela hrpetina toga i svaki čitalac koji nije vođen mističnim ciljem o ideji svećenika Atlantide koji zapovijedaju kozmičkom moći kristala ubrzo će postati frustriran čistim nedostatkom dokaza i umjesto toga okrenut će se bona fide polici sa znanstvenom fantastikom.

Dok je većina nekonvencionalne literature o Atlantidi tek puka zabava, samo njeno spominjanje

nekim akademicima je poput mahanja crvenom krpom ispred bika: smiju se, podsmjehuju ili čak dobivaju kap od razbješnjelosti idejom da je Atlantida mogla biti stvarna. Čini se da jedino teme poput NLO-a i astrologije u njima izazivaju snažnije reakci­je. Ono što dodatno začuđuje jest zašto te teme u tolikoj mjeri izazivaju znanstvenike? Istinski hlad­nokrvnom stručnjaku trebalo bi biti zanimljivo otkri­vati zašto ljudi žele vjerovati u nevjerojatno, i objas­niti začetke, razvoj i mehanizam takvih vjerovanja.

Atlantida je dobar primjer. Kroz svoju je popu­larnost ta tema postala besmislica s irelevantnim vjerovanjima i zabludama koje mogu biti vrlo odbija-juće za konzervativnije učenjake. Oni su vjerojatno nesvjesni da je ranije u ovom stoljeću vjerovanje u izgubljeni kontinent Atlantidu bilo znanstveno cije­njeno područje. Uistinu, kontroverza oko postojanja Atlantide bila je središnja za razvijanje moderne geologije. Iznenađujući broj znanstvenika, kad inzis-tiraju da je priča o Atlantidi objašnjena, jasno pokazu­ju da nemaju nikakve ideje odakle je priča potekla.

Pa, otkuda dolazi priča o Atlantidi?

P R I Č A U K O J U J E

T E Š K O P O V J E R O V A T I ?

Većina ljudi smatra da je Atlantida grčki mit ili legenda, ali, strogo govoreći, nije. Nitko od ranih zapisivača mitova ili pjesnika u Grčkoj ne spominje je u svojim djelima. Priča o Atlantidi se stoga teško može ubrojiti u "grčku legendu", poput priča o Perzeju i Gorgoni, zlatnom runu, Trojanskom ratu ili Heraklovim podvizima.

Bez obzira na to, Atlantida dolazi iz grčkog svije­ta. Prvi ju je put zapisao ugledni atenski filozof Platon, sredinom četvrtog stoljeća prije Krista, u dva svoja "dijaloga" - Timeju i Kritiji. Bitno je pitanje: da li je Platon imao izvor za svoju priču ili ju je jednos­tavno izmislio?

Prvo, vrijedno je proučiti što i kako je Platon pisao o Atlantidi. Grčki filozof je uvijek govorio kroz druge ljude u svojim dijalozima, a za Atlantidu je govornik bio Kritija, sudrug filozof i stari rođak. Kritija je tvrdio da ima određeno znanje, iz neupitnih izvora, o prošlom postojanju ogromnog kontinenta, "većeg od Libije i Azije zajedno", na samom rubu poznatoga svijeta. Nazvan Atlantidom, ležao je, prirodno, u Atlantskom oceanu. Ovdje, na planini blizu mora, bog mora Posejdon vjenčao se sa smrtni­com Kleito i začeo deset sinova koji su podijelili

kontinent među sobom u deset kraljevstava. Vođa im je i zajednički kralj bio najstariji sin, Atlas, koji je dao ime otoku i moru koje ga je okruživalo.

Prirodni izvori otočnog kontinenta bili su neiscrp­ni. Rasle su svakojake korisne biljke od kojih se dobi­vao građevinski materijal, hrana, piće i sastojci za parfeme. Planine, doline, močvare, rijeke i jezera bile su pune životinja i riba. Posebice je bilo "vrlo veliko krdo slonova" - bjelokost je bila vrlo cijenjena u starom svijetu, kao materijal za izrađivanje luksuznog namještaja i ukrasa. Metala je bilo u izobilju - ne samo onih koji su bili znani u Platonovo vrijeme, već i jedan nepoznati nazvan oreichalkos, za koga se go­vorilo da je drugi po vrijednosti do zlata. Sve što je otoku nedostajalo uvozilo se iz kolonija Atlantide preko mora. Ukratko, kraljevi Atlantide "imali su takvu količinu bogatstva kakvu nikad prije nisu pos­jedovali kraljevi i vladari, i malo je vjerojatno da će je ikad i posjedovati" (Kritija).

Na planini ("akropoli") gdje su se Posejdon i Kleito vjenčali, kraljevi su izgradili glavni grad Atlantide 'prekrasan za vidjeti po veličini i ljepoti'. Posejdon ga je okružio koncentričnim prstenima zemlje i mora, koji su u početku bile neprobojne prepreke, jer brodovi i plovidba još nisu bili izmiš­ljeni. Središnji je otok Posejdon blagoslovio s "dva nepresušna izvora tople i hladne vode" (Kritija).

Radovi sljedećih kraljeva Atlantide transformirali su sveti otok u blistavu metropolu. Iskopali su kanal, dovoljno širok za brod, da bi povezali prstene vode s morem, gdje su izgradili luku. Kanal je tada pokriven krovom tako da je put do mora bio ispod zemlje; preko prstena vode sagrađeni su mostovi koji su spa­jali središnju akropolu S prstenima zemlje. Obrambeni zidovi s bedemima sagrađeni su oko svakog prstena, i bili su načinjeni od tri boje mjesnog kamena: crvene, crne i bijele. Neke su građevine bile jednostavne, ali neke su Atlantiđani "sastavili od različitog kamena, koji se razlikovao po boji da bi godio oku". Glavni obrambeni zidovi bili su obrubljeni metalom: vanjski broncom, sljedeći kositrom i unutrašnji, koji je štitio svetu akropolu, oreichalkosom, "koji je blistao poput vatre" (Kritija).

Kompleks palače na akropoli Atlantide bio je zemlja čuda. U središtu, okružen zlatnim zidom, sta­jao je hram Kleito i Posejdona. Fasada hrama bila je prekrivena srebrom, a vrh je bio od zlata, dok je krov bio načinjen od čvrste bjelokosti ukrašene dragocje­nim metalima. Unutrašnjost su ispunjavali zlatni kipovi kraljeva i kraljica Atlantide, umanjeni jedino divovskom skulpturom Posejdona.

U blizini su bile kraljevske palače i vrtovi s broj­nim bazenima koje se punilo iz dva prirodna izvora -neki su bili otvoreni, a oni s toplom vodom za zimu,

zatvoreni. Postojali su odvojeni bazeni za kraljeve, građane i žene. Platon bilježi da su čak i konji imali svoje zasebne kupke (konj je bio sveta životinja boga Posejdona).

Na vanjskim krugovima zemlje bili su smješteni hramovi drugih bogova, još vrtova, barake za kra­ljevske čuvare, vježbališta, i u vanjskom prstenu, veli­ka kružna staza za konje. Iza gradskog kompleksa ležala je ogromna ravnica, iskrižana mrežom kanala koji su se koristili za natapanje i transport. Ti su kanali povezivali grad s obližnjim planinama u koji­ma je bilo "mnogo bogatih naselja seoskog sta­novništva", livada, potoka i jezera.

To je bio Kraljevski grad i glavni grad Atlantide, sjedište Atlasovih potomaka. Postojalo je još devet velikih gradova, od kojih je svaki imao svog kralja. Deset kraljeva zajednički je vladalo i sastajalo se svakih nekoliko godina da bi donijelo bitne političke odluke, iako su se u svim stvarima pokoravali autoritetu Atlasove dinastije. Njegovi su potomci također bili ratni vojskovođe, zapovjednici najveće vojne sile na svijetu. Vojska samog Kraljevskog grada uključivala je 60000 zapovjednika koji su organizirali ogromnu prikupljenu vojsku, s 10000 bojnih kola, i flotu od 1200 trijera. Za usporedbu, najveći poznati broj bojnih kola imao je stari Egipat, u vrijeme Ramzesa II., a bilo ih je tek 2500. Svaki atlantski

kočijaš vodio je malu borbenu jedinicu, koju je sači­njavao jahač (koji je skakao s konja na konja), dva teško naoružana pješaka, dva strijelca, dva teško naoružana i dva lako naoružana praćkara, dva kop­ljanika i četiri mornara.

Upravo je ta moćna, dobro organizirana vojska omogućila kraljevima Atlantide da prošire svoju moć preko mora do našega svijeta. Carstvo je doseglo Mediteran, uključujući sjevernu Afriku do Egipta i Europu do Tirenije - današnje Toskane u Italiji.

S vremenom se, međutim, narod Atlantide počeo mijenjati. U dijalogu Kritija Platon opisuje kako su Atlantiđani izvorno dijelili narav svojih božanskih predaka: "jer su posjedovali istinski i u svakom smis­lu veliki duh, koji je sjedinjavao pravičnost i mudrost". Čak ih ni njihovo fanatstično bogatstvo nije iskvarilo: "Prezirali su sve osim vrline ... ne misleći o posjedovanju zlata ili drugih svojina, koje su im se činile samo kao teret." Ali božanski dio njihove prirode s vremenom je degenerirao, te su konačno bili zatrovani pohlepom i zavišću. Zeus, vrhovnik bogo­va, odlučio je njihovu civilizaciju uništiti, kažnjava­jući ih za njihovu pohlepu.

Atlantiđani, tada već gospodari više od polovice Sredozemlja, odlučili su da bi Grčku, Egipat te pre­ostale slobodne zemlje trebalo porobiti. Prešli su u naš svijet s ogromnom vojskom, ali nisu izvojevali

pobjedu na brzinu. Atenjani nisu bili ni približno bogati kao Atlantiđani i vodili su jednostavan društveni život. Slobodni građani ponosnoga grada--države, poveli su raznoliku vojsku Grka i barbara (ne-Grka) protiv osvajača i s uspjehom ih porazili usprkos brojnim izdajama saveznika. Pobijedili su Atlantiđane i oslobodili Europu. Odmah potom su podignuli spomenik da obilježe veliki pothvat.

Što se kasnije događalo, poznato je s puno manje detalja. Platonov glavni dijalog o Atlantidi, Kritija, je ostao nedovršenim, pa je naracija iznenada prekinuta. No, iz kratkog sažetka koji Platon donosi u tekstu Timej saznajemo kraj. Zeusova prvotna namjera bila je preobrazba Atlantide na način da ponizi njegove građane - "da bi postali skrušenijima i boljima" (Kritija). Očigledno je Zeusov plan trebao biti dovršen porazom Atlantide u ratu protiv relativno malene države Atene. Mi, na žalost, možemo samo pretpostaviti da se Atlantiđani nisu na koncu pokorili, pa je Zeus na njima iskalio svoj bijes i u potpunosti uništio njihovu civilizaciju.

"Zemlju su potresli snažni potresi i potopi, i potom je, u jednome groznom danu i jednoj užasnoj noći otok Atlantida ... nestao u morskim dubinama. I iz toga je razloga more u tom području nepristupačno i neprohodno, jer se na putu nalaze velike mase mulja i blata; a to je zato što je otok potonuo" (Timej).

Atlantiđani nisu bili jedine žrtve. Tijekom istog katas­trofalnog događaja, zemlja se otvorila i progutala cijelu atensku vojsku. Ovaj strahoviti događaj zbio se, prema Platonu, oko 9600. prije Krista, po njemu tisuću godina prije početka egipatske civilizacije.

' I S T I N I T A P R I Č A ' ?

U Platonovom opisu događaja nema letećih stro­jeva niti svećenika s okultnim moćima, ali fantastični elementi kvalificiraju tekstove kao jednu od najstari­jih svjetskih znanstveno-fantastičnih priča. Prven­stveno se to odnosi na ogromne dimenzije kojima je oslikana stara civilizacija. Hram u Kraljevskom gradu bio je tri puta veći od Partenona u Ateni, dok je kip Posejdona unutra, koji je gotovo doticao krov, mogao biti visok oko 90 metara. Ovaj kolos, prema Platonu, bio je napravljen od čistog zlata.

Upravo je ta nevjerojatna veličina, naročito u ter­minima zemljopisa i kronologije, ono što priču čini toliko nevjerojatnom. Koncept visoko razvijene civi­lizacije koja je postojala prije više od 11000 godina oduzima dah. Premda su neka društva, posebice ona najranija poljoprivredna na Bliskom istoku, bila rela­tivno razvijena do 9000. prije Krista, primjer Britanije je puno tipičniji. U to su vrijeme stanovnici britan­skog otočja još uvijek bili u pred-poljoprivrednom dobu: nisu imali lončarstva, i lovili su ribu, te se koristili alatima napravljenim od kremena, drveta i biljnih vlakana. Uistinu, kameno doba službeno nije završilo u Britaniji do otprilike 2500. prije Krista. I što onda učiniti s prijedlogom da je gotovo svjetsko

carstvo - puno čudesnih gradova, sa sofisticiranom poljoprivedom, složenim sustavima za navodnjava­nje, kanalima, mostovima, tunelima za brodove, hramovima, flotom, čak i metalom obloženim zgra­dama - moglo postojati oko 9600. prije Krista?

Naravno, takve reakcije temeljene su na moder­nim shvaćanjima. Platonova publika ne bi imala pred­nosti - ili ograničenja, ovisno o gledištu - našega arheološkog i geološkog znanja. A i oni bi vjerojatno doživjeli njegovu priču o Atlantidi barem kao neo­bičnu. Grci su, na posljetku, imali svoje vlastite ideje 0 geologiji i povijesti.

Premda su Grci živjeli u prilično nestabilnom okolišu - egejska osnova jedna je od regija svijeta koje su geološke najaktivnije - šteta koju su im nani­jeli vjetar, valovi, potresi i vulkani je bilo prilično malo. Bili su navikli na ideju da bi potres mogao uništiti cijelu obalu, razrušiti grad ili čak razoriti cijelu pokrajinu.

Također su imali legende (vrlo slične onoj o bib­lijskom Noi) da je cijela Grčka u dalekoj prošlosti potonula zbog velikih poplava. Ali atlantski kontinent koji je Platon opisivao bio bi stotine puta veći od Grčke. Zamisao o takvoj ogromnoj površini koja odjednom biva uništena sigurno bi uzdrmala pov­jerenje njegove publike.

Što se tiče vremenske ljestvice Platonove priče, Grci su iskreno priznavali da je njihova kultura vrlo mlada. Poštovali su uznositu starost velikih civiliza­cija na Bliskom istoku: Fenikije, Babilona, Asirije, a naročito Egipta. Za stare Grke Egipat je bio široko prihvaćen kao najstarija civilizacija na svijetu (uz moguću iznimku kraljevstva Frigije u Turskoj). Pripisivali su Egipćanima otkriće pisanja, astronomi­je, geometrije, filozofije, većinu umjetnosti i obrta, pa čak i prvo poznavanje bogova. Grčki povjesničar Herodot pisao je da su imena većine glavnih bogova došla iz Egipta. I kad je Platon iznio da je velika, nepoznata civilizacija postojala tisuću godina prije egipatskih bogova, uši bi se naćulile i ironični bi se osmijesi raširili po učenim licima.

Ovo nije hipotetski scenarij. Velik broj grčkih filozofa i povjesničara nakon Platona ravnodušno je odbijao vjerovati u njegovu priču o Atlantidi. Bila je, sve u svemu, previše nategnuta. Aristotel, bivši Platonov učenik, najviše ju je od svih prezirao. Usporedio je Atlantidu sa zidom za kojeg je Homer rekao da su ga izgradili ahejski Grci kad su napali Troju. Nitko ga nije vidio, ali je Homer rekao da ga je odnio val nakon što je grad zauzet. O Atlantidi je Aristotel slično progovorio: "Njegov stvoritelj je učinio da nestane, isto kao što je i Pjesnik (Homer) učinio sa zidom Ahejaca." Kriticizam je bio oštar. Platon nije imao materijalnih dokaza kojima bi

podupro svoju priču, i bilo je malo vjerojatno da će ih ikada i imati. Da je Aristotel pisao u današnje vrijeme možda bi rekao da je Platon proizveo hipotezu koja se ne može ni potvrditi ni osporiti, i da bi zataškao neu­godnu situaciju zbog nevjerojatne čudovišnosti koju je stvorio, zameo ju je pod more jednim potezom pera.

No Platon je uvidio moguće prigovore. Priča se čini nevjerojatnom i on je otvoreno priznao da "izgle­da čudnom" (atopos, doslovnije "neumjesna"). Una­toč tome, Platon je - kroz usta Kritije i Sokrata - inzi-stirao da je priča bila "potpuno istinita" i "nije fan­tastika, već istinita priča" (Timej) i otišao ponešto u duljinu da bi naglasio vjerodostojnost porijekla priče. Njegov je izvor, tvrdio je, bio nitko drugi do Solon, poznati atenski političar, filozof i trgovac iz šestog stoljeća prije Krista.

Solon je bio jedan od "sedam mudraca" grčke tradicije, poznat po svojoj ljubavi prema istini kao i po svojoj pravednosti i mudrosti. Jednom je preko-ravao dramatičara Tespisa zato što je u svoje drame uvrštavao, po njegovom mišljenju "laži". Tespis je odgovorio da su takve izmišljotine dopuštene na pozornici. Udarivši zemlju svojim štapom, Solon je uzviknuo: "Da, ali ako si dopustimo da cijenimo i poštujemo izmišljotine poput ovih, sljedeći put ćemo ih naći u ozbiljim stvarima." Pripisati informaciju

Solonu bio bi starogrčki ekvivalent Amerikanca dvadesetog stoljeća koji navodi Lincolna kao izvor.

Solon je, prema Platonu, namjeravao skladati epsku pjesmu o Atlantidi. Nikada nije dovršena, ali su neki stihovi preživjeli i prenijeti zajedno s pričom kroz porodicu Kritije, koji je bio Solonov rođak kao i Platon. Kritijevom pradjedu Dropidu Solon je prvi put pričao o Atlantidi. Dropid ju je ispričao svom sinu Kritiji, od kojega je jedan njegov prijatelj zatražio da potvrdi tvrdnju kako je Solon imao temu koja ga je mogla učiniti najvećim od svih pjesnika, da ju je shvatio ozbiljno. Stariji Kritija primjereno je objasnio "što je Solon ispričao i kako, i tko su bili pripovjedači koje se moglo pozvati na njenu istinitost" (Timej). Tu je interpretaciju mlađi Kritija, koji je tada bio prisu­tan, zapamtio i ispričao je da bi zabavio Sokrata i nje­gove prijatelje, a zapisao ju je Platon.

Prema Kritiji, Solon je naišao na priču o Atlantidi na svom putu u Egipat. Bilo je to oko 565. prije Krista, u ranoj vladavini kralja Amasisa. Amasis se jako divio Grcima i Solona su lijepo primili u Saisu, sjedištu kralja iz 26. dinastije. Tamo je napravio ono što bi učinio svaki mudrac koji poštuje samoga sebe -posjetio je hram i razgovarao s lokalnim svećenicima. Solona je posebno zanimalo što znaju o davnoj prošlosti (archaeotata, doslovno "najstarijim stvari­ma"), i, da bi počeo s temom, ispričao je uobičajenu

grčku predaju o davnim vremenima. Pričao je svećenicima o Foroneju, za koga su neki Grci mislili da je bio prvi kralj, i o njegovoj ženi, arogantnoj Niobe. Zatim je Solon ispričao grčku legendu o velikom potopu, kojeg je Deukalion preživio sagra-divši veliki sanduk. Poslije potopa, Deukalion i nje­gova žena Pira ponovo su napučili zemlju: svi Grci su tvrdili da potječu od njih. Solon im je tada ponudio nekoliko procjena datuma tih događaja, nabrajujući generacije da bi utvrdio koliko je vremena prošlo.

Najuobičajenija starogrčka procjena vremena kad je živio Deukalion je oko 1500. prije Krista, i budući da je genealogija sačuvana grčkom predajom prilično konzistentna, možemo sigurno pretpostaviti da je bro­jeve po tom redoslijedu Solon ponosno ponudio kao datume najranijih događaja za koje su Grci tvrdili da ih se sjećaju.

Prema Kritiji, Solonovi pokušaji da impresionira svećenike svojim poznavanjem davnine bili su prim­ljeni prilično ravnodušno. Jedan od vrhovnih svećeni­ka odgovorio mu je: "O, Solone, Solone, vi Grci ste svi djeca, i nema ni jednoga starca među vama." Solon, izgubljenog samopouzdanja, upitao je što je s tim htio reći i svećenik mu je odgovorio "da ste svi vi mladi u umu; nema ni jednoga starog mišljenja koje vam je dala stara predaja, niti jedne znanosti koja je sijeda od starosti". Dajući Solonu do znanja gdje mu

je mjesto, svećenik mu je nastavio pričati zašto on misli da Grci imaju najsiromašnije sjećanje na svoju vlastitu prošlost i kako Egipćani, za usporedbu, imaju bilješke koje sežu u daleko ranija vremena (Timej).

Svećenik je objasnio Solonu da ponekad, nakon ogromnih intervala vremena, zvijezde mijenjaju svoju putanju na nebu i uzrokuju razaranja vatrom i vodom na Zemlji. Ove periodične katastrofe su zatrle najsta­rije stanovnike Grčke, sve ostale, osim Egipćana, koji su preživjeli zbog njihove posebne klime. Svećenik je tvrdio, budući da u Egiptu ne pada kiša (iako povre­meno pada), poplave s neba im nisu naškodile, a za vrijeme velike vatre, Nil je narastao i davao ljudima mogućnost da se rashlade. Tako su, svećenik je rekao, Egipćani uspjeli sačuvati bilješke o svjetskim događa­jima od najranijeg vremena, bilješke koje su čuvali u arhivima u hramu. Međutim, što se tiče Grčke, svaki put kad su njezini stanovnici izumili pismo i počeli stvarati bilješke, poplave bi ih sve uništile, ostavlja­jući tek nekolicinu preživjelih da ponovo stvori civi­lizaciju ni iz čega. Tek su imena nekoliko kraljeva bila zapamćena.

Svećenik je nastavio dalje sa zapanjujućim tvrd­njama. Imao je detaljno znanje o rasi Atenjana koji su postojali 9000 godina prije, o kojoj Solon i njegovi suvremenici nisu znali gotovo ništa. Svećenik je rekao da su ti stari Atenjani imali "najbolji ustav od

svih o kojima govori predaja, pod kapom nebeskom". Zaista, svećenik je ponosno dodao, zakoni i društvena organizacija prvih Atenjana vrlo su nalikovali onima u samome starom Egiptu (Timej).

Ovi čudesni pra-Atenjani su važan, ali često zane­marivan dio Platonove priče. Upravo je njihovo ne­stajanje najvažniji čimbenik u priči. Kao što je prvo­bitno spomenuto, pretpostavljeno je da je cijelu aten­sku vojsku progutao potres iste noći kad je potonula Atlantida, dok je njihovu zemlju uništila poplava. Vjerojatno su još uvijek bili u ratu s Atlantiđanima, jer se čini da je to bila poplava koja je uništila njihovu rodnu zemlju, Atiku. Ovaj je potop bio najveći koja je Atika ikad pretrpjela. Potapanje je bilo tako snažno da se oblik Akropole promijenio preko noći (Kritija).

Iako to nije izričito spomenuto u preživjelim dijelovima Platonove priče o Atlantidi, jasno je da je gotovo cijela rasa prapovijesnih Atenjana nestala u ovim katastrofama; saitski svećenik spomenuo je "nešto malo potomaka ili njihovih ostataka koji su preživjeli" (Timej). Postupno je Atika bila naselja­vana, ali novi Atenjani nisu otkrili umjetnost pisanja još mnogo generacija. Tako su, svećenik je objasnio Solonu, Atenjani zaboravili svoju prošlost i naravno, nisu znali za svoje slavne pothvate i pobjede nad Atlantiđanima. U Egiptu je bilo drukčije. Svećenik je tvrdio: "Što god se desilo ili u tvojoj državi ili u našoj,

ili u bilo kojem dijelu o kojemu nešto znamo - ako je bilo ikakvih djela koja su bila plemenita ili velika ili na bilo koji način izuzetna, sva su ih zapisali naši stari i sačuvana su u našim hramovima" (Timej).

Ovo je, prema Platonovom shvaćanju, bilo vrhun­ski autoritet za postojanje Atlantide. Po njegovom vlastitom priznanju, priča je proputovala izuzetno dug put: sjećanje na rat između dvije prapovijesne civi­lizacije (Atenjana i Atlantiđana) bilo je zapisano u Egiptu, gdje je sačuvana tijekom nekoliko tisućljeća. Otprilike 565. prije Krista, egipatski su svećenici dali sažetak tih bilježaka Solonu. Priča je tada prešla od Solona do Kritije Starijeg, od Kritije Starijeg do Kritije Mlađeg, i, oko 400. pr. Kr., do Platona. Platon ju je uključio u dva od njegovih posljednjih radova, Timej a i Kritiju, koji su napisani negdje između 360. i 350. pr. Kr.

Lanac predaje, ovako dug, nije nevjerojatan -barem što se tiče veza na grčkoj strani. Nema razloga za sumnju da Solon nije posjetio Egipat, kao što se ne opovrgava činjenica da je bio uvaženi pjesnik. Brojni fragmenti njegovih djela su preživjeli. Ideja da bi prikupljao materijale na svojim putovanjima za neki budući projekt je jasna. Isto tako tvrdnja da se priču iza Solonove pjesme prenosilo u porodici Kritija je prihvatljiva s obzirom da su Solon i Platon uistinu pri­padali toj atenskoj obitelji. Broj generacija u predaji s

koljena na koljeno od Solona do Platona također je čine kronološki mogućom.

Uzevši u obzir sve te čimbenike, prima facie slučajnost da je Platon mogao naletjeti na priču koju je Solon donio iz Egipta ne čini se nemogućom. Platon se namučio da bi točno prenio okolnosti preda­je te priče naročito s obzirom na Kritijinu ulogu. On je čuo priču od svoga djeda kad je imao deset godina i u vrijeme kad je to ispričao Platonovim prijateljima bio je već prilično star čovjek. Ipak, kao što je i sam Kritija spomenuo, stariji se ljudi često mogu sjetiti događaja i priča iz njihove mladosti puno bolje nego što se mogu sjetiti onoga što se dogodilo nedavno.

Prije nego što je ispričao priču "proveo je cijelu noć uvježbavajući svoj um tako da bi je se mogao jasno sjetiti" (Timej). I, također, kao aide memorie mogao se poslužiti bilješkama koje je Solon ostavio u porodici. "Solon, koji je namjeravao iskoristiti priču za svoju pjesmu, ušao je u istraživanje značenja imena i otkrio da su ih rani Egipćani preveli u svoj vlastiti jezik te je nekoliko imena ponovo preveo na grčki. Moj pra-pradjed Dropid imao je originalne bi­lješke koje još uvijek posjedujem i koje sam pažljivo proučavao dok sam bio dijete" (Kritija).

I Z G U B L J E N E C I V I L I Z A C I J E

Usprkos nekih opovrgavajućih tvrdnji, u Platonovom iskazu o predaji priče o Atlantidi nema unutrašnjih nedosljednosti. Zapravo, priča je impre­sivna zbog svoje ujednačenosti i zbog izvanredne brige kojom je Platon istkao podlogu. Skeptici bi međutim mogli reći da ima previše nebitnih detalja i praznih riječi da bi se postigla umjetnička vjerodos­tojnost jedne apsurdne, neuvjerljive i nategnute priče. To je sasvim prirodna sumnja, uzevši u obzir o čemu je riječ. Platon je tvrdio da ima ništa manje nego tajni ključ za najraniju povijest svijeta.

Pitanje vjerodostojnosti nije jednoznačno. Ipak, ideja da je pripovijest izmislio zajedno s uvaženim izvorima s kojima ju je prikladno povezao čini se malo nerazumnom. Kritija mlađi je očigledno bio živ oko 400. g. pr. Kr. kada je Platon sve to ispričao svo­jim prijateljima, Sokratu, Timeju i Hermokratu. Do vremena kad je Platon zapisao svoju priču, Kritija i Sokrat su već sigurno bili mrtvi, ali prijatelji tog društva čini se da su bili živi. Je li Platon imao toliko smjelosti da Kritiji pripiše takve fantastične tvrdnje kada je, vrlo vjerojatno, bilo još uvijek živih misli­laca koji bi ga mogli uhvatiti u laži? Isto tako ideja da bi Platon upleo tako cijenjenu i poznatu osobu poput

mudraca Solona u skandaloznu zbrku, čini se vrlo malo vjerojatnom. Platonove porodične veze s Kritijom i Solonom takav bi postupak učinile potpuno sramotnim. Procjenjujući čak i iz iznesenih tvrdnji u Timeju i Kritiji, činjenica da bi Platon htio izvesti toliku prijevaru čini se prilično nategnutim. Postoje zapisi da je posjedovao veliko umijeće u korištenju već postojećih materijala za ilustriranje svojih filo­zofskih rasprava, a nije se niti u jednom slučaju pokazalo da se oslanjao na potpunu izmišljotinu.

Kada se sve to uzme u obzir, zaključuje se kako je Platon bio iskren kada je iznio priču o Atlantidi za svoje buduće čitatelje. Naravno, to otvara novi niz pitanja. Da li je nasjeo Kritiji koji je iz nekog razloga - zbog senilnosti - izmaštao Atlantidu? Ili je Solon, bez obzira na svoju reputaciju istinoljubivog čovjeka, priču izmislio? Isti se argumenti mogu koristiti u nji­hovu obranu kao i u Platonovu: da li bi ti mudri i cije­njeni ljudi ugrozili svoju reputaciju zbog jedne, nazovimo je, umne igre? Svi su oni mogli biti iskreni, naravno, ali ih je zavelo nešto što su smislili egipat­ski svećenici. Ili su svi oni igrali svoju malu ulogu dodajući priči detalje kako su je prenosili?

Najbrže rješenje cijele stvari bilo bi kad bi se našao dokaz postojanja Atlantide. Uzimajući u obzir procijenjenu istinitost koja leži iza Platonove priče, mnogi su mislili kako je najbolje da povjeruju

velikom filozofu i jednostavno sami potraže Atlan-tidu. Ideja da Platonova priča čuva tajnu najranije svjetske civilizacije intrigira i najsmireniji ljudski duh. Pa ipak, je li moguće da je Atlantida postojala, onakva kakvu je Platon opisao?

Mnoge velike civilizacije starog svijeta su većim dijelom "izgubljene", u smislu da je sjećanje na njih potpuno - ili gotovo potpuno - izbrisano tijekom vre­mena. Na primjer, središnjom i južnom Anatolijom (Turska), sjevernom Sirijom i dijelovima sjevernog Iraka je nekoć vladalo moćno Hetitsko Carstvo, od kojeg nam je ostala tek udaljena jeka u biblijskim i klasičnim zapisima. Otkriveno je tek 1906., kad su arheolozi iskopali glavni grad Hetita, zajedno s kra­ljevskim arhivom zapisanim na glinenim pločicama u blizini sela Bohgazköya u središnjoj Turskoj. Mi danas znamo da je Hetitsko Carstvo bilo jedno od najsnažnijih u starome brončanom dobu. Imalo je dovoljno jaku vojsku za suprotstaviti se, i čak pobije­diti, moćni Egipat.

U ovom stoljeću arheolozi su otkrili i civilizacije o kojima se još manje zna. Tako su 1970. arheolozi otkrili Eblu, ogromni grad u sirijskoj pustinji koji je očito upravljao malim carstvom u kasnom trećem tisućljeću prije Krista; samo jedno krilo kraljevske knjižnice u Ebli sadržavalo je toliko glinenih pločica da bi bila potrebna cijela generacija stručnjaka da ih

dešifrira. Postojanje takvog važnog grada-države došlo je kao potpuno iznenađenje za povjesničare i arheologe.

Možda veće iznenađenje se dogodilo 1921. kada je skupina britanskih arheologa otkrila prekrasnu ci­vilizaciju u dolini Inda (Pakistan). Prije njihovog rada, malo se znalo o razvitku civilizacije u Indiji prije 3. st. pr. Kr. Pa ipak su čuda koja su otkrili u savršeno isplaniranim gradovima Harappi i Mohenjo Darou datirali iz 3000. pr. Kr. Ovi su gradovi imali ulice uredno poslaganih kuća od opeka s odvodima koji su bili povezani gradskom kanalizacijom. Imali su čak i prve sjedeće zahode nalik onima na Zapadu. Zapisi iz doline Inda još uvijek su nedešifrirani te obećavaju nova otkrića.

Primjer izgubljene civilizacije u dolini Inda ukazuje na trend u arheologiji: datumi bitnih tehnoloških napredaka u prapovijesti neprestano se pomiču unazad u vremenu. Taj trend je vrlo ohrabru­jući za one koji žele dokazati da je Platonova priču o Atlantidi istinita.

Naglasak u cijeloj situaciji stavlja se na vjerova­nje arheologa iz 1950. da se oko 4000 g. pr. Kr. dogodila tzv. "neolitska revolucija" kada su prva naselja i poljoprivredna dobra razvili ljudi još uvijek koristeći kamena oruđa. Ta slika mora biti u pot­punosti revitalizirana. Naime, 60-tih godina britanski

su arheolozi iskopali nevjerojatan prapovijesni grad u Anatoliji, današnjeg naziva Catal Hüyük, izgrađen tijekom devetog, odnosno osmog tisućljeća pr. Kr. Na površini od nekih tridesetak jutara, grad je prava košnica sagrađena od izuzetno pravilnih kuća od opeke, zbijenih oko malih dvorišta i ulica. Oko 1000 tih nastambi, koje su imale uredno ožbukane unutrašnjosti, bilo je ukrašeno pažljivo izrađenim muralima. Stanovnici - njih oko 7000 - uzgajali su pšenicu, ječam i drugo raznovrsno, jestivo bilje te držali krda stoke. Ljudi u gradu prakticirali su širok opseg umjetnosti i zanata: izrađivali su lonce i jed­nostavne metalne alate, tkali lanenu odjeću, izrađivali složeni nakit i koristili ogledala od poliranoga vul­kanskog kamena. Gledajući na ostatke iz Catal Hüyüka, često je lako zaboraviti da potječu iz vre­mena prije 7500 do 8500 godina. Prema riječima Jacquetta Hawkesa, iskopavanje te "prerano napredne civilizacije ... preobrazilo je našu cijelu koncepciju ljudskog života i ponašanja u tom razdoblju".

S datumima Catala Huyiika samo smo tri tisuć­ljeća kraći od vremena koje je Platon pripisao Atlantidi. Neobično prapovijesno naselje u Jerihonu je još bliže. Do 7000. godine prije Krista Jerihon je bio okružen obrambenim zidom, koji je bio 40 metara debeo i 30 visok, a okruživao je nekih deset jutara. U središtu je bilo remek-djelo prapovijesne konstrukcije - čvrsto izgrađen kameni toranj koji je bio više od 150

metara visok, sa spiralnim stubištem. Jerihon je jedno od najranijih poznatih mjesta poljoprivrede u svijetu: do oko 8000-te prije Krista tu su se uzgajali grašak i leća, slično kao i na lokacijama u sjevernoj Siriji i južnom Iranu. Otprilike u isto vrijeme ljudi natufijske kulture u Palestini imali su pripitomljene pse, živjeli su u stalnim obitavalištima s uređenim spremištima za žito i izrađivali nakit od kamena, kostiju i školjki. Pored toga, postoji dokaz o prekomorskom trgovanju Egejaca oko 11000. prije Krista, kada su mjesta u unutrašnjosti Grčke počela uvoziti opsidijan (vulkan-sko staklo) s otoka Melosa, dvjestotinjak kilometara udaljenog.

Najveće iznenađenje od svih došlo je iz Japana 1960. godine. Dugo vremena pretpostavljalo se da je lončarstvo moralo biti otkriveno na Bliskom istoku -"kolijevki civilizacije" - što su izrađivala najranija poznata poljoprivredna društva. Međutim, sada je dokazano da se prije nekih 13000 godina lončarstvo radilo u Japanu. Za usporedbu, najranije bliskoistočno lončarstvo, ono iz Irana, datira oko 9000. prije Krista. Ne samo da je ovo kasnije, već je također samo sušeno na suncu, a ne pečeno kao najranija japanska grnčarija. Dok ideja o postojanju civilizacije kakva je Atlantida u samoj zori povijesti možda ne odgovara trenutnim povijesnim postulatima, zasigurno je arhe­ologija ta koja to može promijeniti.

Mnogo je velikih legendi prošlosti potvrdila arhe­ološka lopata. Na posljetku, zar nisu ljudi odbijali vjerovati u postojanje velikih zidova Troje, koja je opisana u Homerovim epovima, dok ih ekscentrični njemački učenjak Heinrich Schliemann nije otkopao 1860-tih? Da li zlatni zidovi Kraljevskog grada još uvijek čekaju da budu nađeni na dnu Atlantskog oceana?

Thomas Cole -The Course of Empire: The Pastoral or Arcadian State, 1834

Thomas Cole -The Course of Empire: Destruction, 1836

DOLJE Thomas Cole The Course of Empire: The Savage State, 1834

P O S T A N A K C I V I L I Z A C I J E

Ignatius Donnelly, osnivač suvremene atlantologi-je, bio je tipični ekscentrični mislilac: koje je god polje dotakao, od politike do stare povijesti, nje­

govi su pogledi bili heretički. Izuzetno utjecajnom i popularnom tijekom svog života, Donnellyjeva uloga biča ortodoksnosti osigurala mu je izuzeće od služ­benih titula. Opis Donnellyja kao "najvećeg neproslavljenog čovjeka u američkoj povijesti" je pravilan.

Rođenje u Philadelphiji 1831. u irskoj katoličkoj porodici imigranata. Donnellyjeva šarolika karijera uključivala je obrate na seljaka, odvjetnika, procjenji-vača zemljišta, poslovnog čovjeka, urednika.

romanopisca i političara. Njegov je prvi manji pothvat bio stvaranje plana da se izgradi mali grad na Sred­njem zapadu u uzorno društvo, optimistički nazvan "grad Nininger". Plan je propao a Donnelly jedva iz­bjegao bankrot pretvorivši neprodane dijelove "grada" u poljoprivredno zemljište. Otišao je u poli­tiku, mijenjajući članstvo od stranke do stranke (demokratska, republikanska, narodna i kvazi-socija-listička Mid-Road narodna stranka) dok je branio prava malih seljaka protiv istočnoga velikog poslo-davstva, korupcije i osobnih interesa. Donnelly je uvi­jek ostao "čovjek iz naroda" - predani radikal, liberal i abolicionist.

Negdje 1859., s dvadeset i osam godina, Donnelly je izabran na listi Narodne stranke Minnesote za guvernera; i 1862., kao republikanac, postao je njezin kongresmen, zadržavši mjesto osam godina. Dok je bio u Washingtonu, Donnelly je dobro iskoristio Kongresnu knjižnicu, i tako pohlepno čitao da ga je jedan od suvremenika nazvao "možda najučenijim čovjekom koji je ikada bio u Domu." To je bila druga strana Donnellyjeve nebične osobe. Uz mnogo romana koji su često iskazivali njegovo političko opredjeljenje - kao što je ukidanje ropstva - Donnelly je pisao članke i knjige različitih sadržaja od znanstvenih tema do frenologije i zavjera eliza-betanske Engleske. On je bio prvi koji je iznio teoriju da su u Shakespearove drame utkane kriptički

kodirane poruke koje otkrivaju identitet njihovoga pravog autora - koji je bio, prema Donnellyjevom mišljenju, sir Francis Bacon.

Do 1870. Donnellyja su izgnali iz politike njegovi bogati suparnici, pa se povukao u svoju kuću u Niningeru, koji je tada bio već grad duhova. Ovdje je za neko vrijeme napustio svoje napore da otkrije Baconove pretpostavljene šifrirane poruke i počeo se s novim entuzijazmom baviti istraživanjem Atlantide i postankom civilizacije. Rad je bio prava borba. Donnelly je duboko sumnjao u sebe i, prema njego­vim vlastitim riječima, "ništa nije ostalo od mene osim kralježnice". Ipak, Donnellyeva kralježnica bila je otporna. Također je bio potreban netko s Donne­llyjevom energijom, odlučnošću i širokim interesima koji bi obnovio pitanje Atlantide - koje je ostavljeno potpuno nerazvijeno još od vremena renesanse.

Atlantida: Pretpotopni svijet, objavljena je 1882., i postala trenutačnim hitom: do 1890. pojavilo se dvadeset i tri izdanja. Možda je najfascinantnija stvar o Donnellyjevoj knjizi njezina originalnost. Nitko nikad nije pokušao u službu Atlantide unijeti toliko mnogo argumenata i dokaza. Nikad nije naveo što je začelo tu kolosalnu zadaću. Jedan izvor je sigurno bila Jules Verneova knjiga Dvadeset tisuća milja pod morem, koja je prvi put bila objavljena na engleskom 1870. Donnellyjev dugi interes za Francisa Bacona

također je morao odigrati ulogu. Oko 1600-te Bacon je napisao romantički utopijski roman koji se zvao Nova Atlantida, a bio je baziran na Platonovim ideja­ma. Bacon, kao i ostali post-renesansni učenjaci prije Donnellyja, mislili su da je Platonova Atlantida sjećanje na Ameriku.

Tema Atlantide također je bila u skladu s Donnellyjevim idealizmom. Prelazio je preko stihova u kojima je Platon opisao duhovno propadanje Atlantiđana, videći jedino "velike, bogate, kulturne i obrazovane ljude", koji su izgradili svjetsko carstvo iz malih početaka. Donnellyjevo divljenje prema bogu osnivaču Posejdonu, koji je začeo rasu Atlantiđana, neskriveno je: "Vidimo kako doseljenik ulazi u zemlju, vjenča se s jednom od domaćih žena i naseli; u vrijeme kada oko njega izrastaju velike naci­je". Tamo gdje grad Nininger nije uspio, Donnelly je mogao učiniti da Atlantida uspije.

Donnellyjeva rasprava o Platonovoj vjerodostoj­nosti bila je nagla. Nije vidio puno smisla u rasprav­ljanju o književnoj analizi, jer je vjerovao da je dokaz za postojanje Atlantide, točno kakav ga je Platon opisao, tako snažan. Za Donnellyja, Atlantida je bila izgubljeni dio slagalice prapovijesti. Umetni je na pravo mjesto i sve - od širenja flore i faune do uzdizanja civilizacije na obje strane Atlantika -počinje imati smisla.

I Z G U B L J E N O S R E D I Š T E S V I J E T A

Zanemarujući Atlantidu, Donnelly je tvrdio, aka­demici su u potpunosti poremetili povijest. Iznio je svoje primjedbe konvencionalnim spoznajama u tri­naest postavki:

1. Da je nekoć u Atlantskom oceanu, nasuprot ulazu u Sredozemno more, postojao veliki otok, koji je bio ostatak atlantskog kontinenta i bio poznat svi­jeta kao Atlantida.

2. Da Platonov opis tog otoka nije, kao što se dugo vremena mislilo, izmišljotina, već vjerodostojna povijest.

3. Da je Atlantida bila područje gdje se čovjek prvi put izdigao iz barbarizma do civilizacije.

4. Da je postala, kako je vrijeme prolazilo, mno-goljudna i moćna nacija, iz čijih su naplavina obale Meksičkog zaljeva, rijeka Mississippi, Amazona, obala Tihog oceana Južne Amerike, Sredozemlja, zapadne obale Europe i Afrike, Baltik, Crno more i Kaspijsko jezero, naseljene civiliziranim narodima.

5. Da je to bio istinski pretpotopni svijet; rajski vrt; vrt Hesperida, Elizejske poljane, vrt Alkinusa, Mesamfalos, Olimp, Asgard iz tradicija starih naroda; koji predstavlja univerzalno sjećanje na veliku

zemlju, gdje je rano čovječanstvo boravilo u mira i sreći.

6. Da su bogovi i božice starih Grka, Feničana, Hindusa i Skandinavaca jednostavno bili kraljevi, kraljice i heroji Atlantide; i djela koja su im pripisi­vana u mitologiji su pomiješana sjećanja na stvarne povijesne događaje.

7. Da je mitologija Egipta i Perua predstavljala izvornu religiju Atlantide, koja je obožavala Sunce.

8. Da je najstarija kolonija koju su stvorili Atlantiđani vjerojatno bila u Egiptu, čija je civilizaci­ja bila reprodukcija one na Atlantidi.

9. Da alati iz "brončanog doba" potječu iz Atlantide. Atlantiđani su također bili prvi proizvođači željeza.

10. Da je fenički alfabet, otac svih europskih alfabeta, izrastao iz alfabeta Atlantiđana, koji je također izrastao iz Atlantide i došao do Maja u Srednjoj Americi.

11. Da je Atlantida bila izvorno sjedište arijevaca ili indoeuropske porodice naroda, kao i semitskog naroda.

12. Da je Atlantida nestala u strahovitom prirod­nom poremećaju, u kojem je cijeli otok potonuo u ocean, s gotovo svim svojim stanovnicima.

13. Da je mali broj preživjelih pobjegao svojim brodovima i čamcima i odnio istočnim i zapadnim narodima priču o strašnoj katastrofi, koja je preživjela do našeg vremena u obliku legendi o poplavi i potopu kod različitih naroda starog i novog svijeta.

Ovi revolucionarni prijedlozi osim što temeljito mijenjaju naše znanje o povijesti, daju širok prikaz lepeze dokaza koje je Donnelly posložio u svojoj knjizi. Postoji nekoliko poglavlja o kulturnim sličnos­tima između starih civilizacija s obje strane Atlantika, koje su se kretale od arheoloških ostataka do religij­skih rituala; ostala poglavlja predstavljaju lingvi­stičke argumente koji su izvučeni iz sličnosti jezika i pisama. Daleko najveći prostor u Donnellyjevoj knjizi posvećen je mitovima i običajima svijeta, na kojima je osjećao da je katastrofa Atlantide ostavila neizbrisiv trag.

Nijedno djelo stare svjetske književnosti - izuzev Platonovih radova i nekolicine grčkih pisaca koji su ga slijedili - ne spominje Atlantidu pod tim imenom, što se rijetko kad jasno navodi u popularnim knjiga­ma na tu temu. Ipak, Donnelly i njegovi sljedbenici predstavili su zanimljiv materijal legendi koji, na prvi pogled, podupire Platonovu bilješku.

Donnelly je bio prvi koji je naglasio da postoji nekoliko razbacanih imena lokaliteta oko Atlantide za koje se čini da odražavaju njezino ime. Postoji

planinski lanac Atlas u sjeverozapadnoj Africi blizu kojega je u klasičnom vremenu živjelo pleme zvano Atlanti. Čini se da su i španjolski osvajači također osnovali grad zvan Atlan na obali Venezuele kada su tamo stigli u petnaestom stoljeću. Najintrigantnija od svega je predaja koju su meksički Azteci kazivali o svojoj domovini predaka. Prije nego što su se preselili na jezero Texcoco, mjesto na kojemu je njihov glavni grad, Tenochtitlan (Mexico City), živjeli su negdje na istoku, u prekrasnoj zemlji zvanoj Aztlan. Aztečki car Montezuma opisao ju je osvajaču Hernanu Cortésu: "Naši su očevi boravili na tom sretnom i bogatom mjestu koje su zvali Aztlan, što znači bjelina ... Na tom je mjestu velika planina u sredini vode koja se zvala Culhuacan ... što znači 'iskrivljena planina'.

Ime i asocijacije na planinu i vodu definitivno podsjećaju na Platonovu Atlantidu. Aztlan i gomila ostalih atl- mjesta oko Atlantide čine glavnu osnovicu Donnellyjevih argumenata: "Samo pogledajte! Planina 'Atlas' na obali Afrike; grad 'Atlan' na obali Amerike; 'Atlanti' su živjeli na sjevernoj i zapadnoj obali Afrike; narod Aztec iz Aztlana, u Srednjoj Americi; ocean među dvama svjetovima zove se 'Atlantik'; mitološko božanstvo zvano 'Atlas' koji drži svijet na svojim ramenima; i besmrtna predaja o otoku Atlantidi. Mogu li sve te stvari biti rezultat slučajnosti?"

Kontinent Atlantida kojeg je rekonstruirao Donnelly prema zvučnom kartografiranju oceanskog dna. Njegovo je miš­ljenje da je Atlantida bila grebenom povezana s Južnom

Amerikom. (izvor: I. Donnelly, Atlantis: The Ante Diluvian World, 1882.)

Dodajmo ovim tvrdnjama koje je naveo Donnelly da "riječi Atlas i Atlantik nemaju zadovoljavajuću etimologiju u bilo kojem poznatom europskom jeziku", dok jezik Nahuatl u Meksiku sadrži riječ atl, što znači "voda" koja je mogla dati ime za otok-kon-tinent. Slučajno, Donnellyjevo mišljenje da se carstvo Atlantide prostiralo do Amerika kao i do Afrike i Europe, bazirano je na Platonovom Timeju, gdje on kaže da su kraljevi Atlantidc posjedovali "dijelove kontinenta" koji su ležali izvan nje.

Sve to zvuči prilično uvjerljivo dok se dokazi ne promotre pažljivije. Prefiks atl- u imenima oko sje-vernoafričke obale sigurno nije slučajnost. Sva ova imena potječu od Grka, koji su ih povezivali s mitološkim divom Atlasom.

Prema njihovom shvaćanju, Atlas je dao svoje ime visokoj planini na obali sjeverozapadne Afrike, a planina svoje ime plemenu Atlanata (ili Ataranta) koji su živjeli u blizini. Ili je Atlas, ili planina, dala oceanu njegovo ime. Ali što je s Atlantidom? Da li sjevernoafrička imena dokazuju da je morala ležati u Atlantiku, ili je tamo locirana zbog sjevernoafričkih imena? U međuvremenu, jedna je stvar jasna - Atlas, jedini stalni element u svim tim imenima, ima zado­voljavajuću europsku etimologiju - od grčke riječi tlaô, "nosim", jer se mislilo da div Atlas nosi nebesa na svojim ramenima. Površno privlačili meksički atl-je nebitan.

Što se tiče misterioznog Aztlana, Donnelly i nje­govi sljedbenici su nepravedni prema svojim čitatelji­ma jer im nisu dali potpuni kontekst priče koju su pričali Tenochca Azteci. Donnelly i tradicionalni atlantolozi rado vole citirati aztečke legendarne ver­zije povijesti, u kojima dugi periodi vremena koji sli­jede jedan iza drugog bivaju uništeni svjetskim katas­trofama - vjeruje se da se čak i Sunce promijenilo u tim preokretima.

Uz to postoji i jedna izvorna i zapanjujuća para­lela s Platonovim opisom slijeda katastrofa koje su uzrokovale promjene na nebesima. Ako je Aztlan bio Atlantida, moglo bi se očekivati da bi njihovi povjes­ničari smjestili migraciju Tenochca Azteka u jedan od najranijih svjetskih "Sunčevih" perioda, na primjer u doba "Vodenog Sunca" koje je okončano poplavama i munjama, ili u sljedeće doba, "Zemljano Sunce", kada su Zemlju naseljavali divovi.

Na nesreću za tradicionalne atlantologe, Azteci su jasno pokazali da je njihova migracija iz Aztlana vrlo rani događaj u njihovoj verziji povijesti. Datirali su je precizno 1168. g. po Kristu, dobrih deset tisuća godi­na poslije potonuća Atlantide prema Platonu. I iako su smjestili "planinu" Aztlana u vodeno okruženje, njihovi zapisi pokazuju da to nije bio Atlantski ocean, već jezero koje je vrlo vjerojatno ležalo negdje u istočnom Meksiku.

Ostale legende i mitovi koje je Donnelly sakupio da bi podržali Platonovu priču tiču se mnogo manje određenih stvari i teško ih je specificirati. Mnoge od njih su izvorne predaje koje su vezane uz stara vre­mena, kao što je široko rasprostranjeni mit o sve­općem Potopu. To je čudna, pa ipak nerazjašnjena činjenica da je toliko mnogo kultura u svijetu imalo priču o vremenu kad je Zemlja bila pod vodom, ostavljajući tek nekolicinu odabranih koje su bogovi upozorili na katastrofu i koji su onda ponovo izgradili civilizaciju. Donnelly nije bio tvrdoglav pokušavajući povezati te mitove s pričom o Atlantidi. Biblijska predaja o Noinom potopu, na primjer, u kojoj su najranije civilizacije svijeta izbrisane katastrofalnom poplavom, na općem je nivou sigurno usporediva s pričom o katastrofi koju je ispričao Platon.

Donnellyjev pristup mitovima o Potopu bio je ti­pično radikalan. Vjera u doslovnu istinitost Biblije bila je izuzetno jaka u kasnom devetnaestom stoljeću. Uistinu, Darwinove šokantne teorije još uvijek nisu dopirale do Amerike u vrijeme kad je Donnelly kro­jio svoje teorije. Većini ljudi nije predstavljalo prob­lem objasniti zašto su mitovi o Potopu bili tako rašireni: trebalo je samo otvoriti Bibliju i pročitati priču o Noi da bi se shvatilo da je Bog nekoć kaznio svijet kataklizmom s pretjeranom količinom vode. Ipak, poštujući priču o Genezi, Donnelly je obilazio oko raznih interpretacija i tvrdio da su priče o Potopu

bile verzije jedne određenije katastrofe - potapanja Atlantide. Sjećanje na nju raspršili su po cijelom svi­jetu Atlantiđani koji su uspjeli pobjeći brodovima.

Isto tako, Donnelly je tvrdio da je svjetska preda­ja o Zlatnom dobu na početku vremena bila sjećanje na bogate dane atlantidske civilizacije. Predaje o središtu svijeta, gdje su prvi ljudi živjeli u bliskosti sa svojim bogovima, gotovo su jednako raširene kao i mitovi o Potopu. Ponovo, Donnelly se opravdano pozabavio njima pokušavajući pronaći neki razlog za

Presjek atlantskog grebena dobiven zvučnom kartografiran-jem pomoću brodova H.M.S. Challenger i američkog broda Dolphin. Donnelly je zaključio da su Azori ono što je ostalo

od kontinenta Atlantide (izvor: I. Donnelly, Atlantis: The Ante Diluvian World, 1882.)

Tajna građenja piramida kao da skriva upliv visokorazvijene civilizacije.

zajednička obilježja tih legendi. I opet je imao prik­ladno rješenje: hebrejski rajski vrt, vikinški Asgard i indijska sveta planina Meni (gdje su bogovi stvorili čovječanstvo), bili su svi zapravo imena za Atlantidu, kolijevku ljudske rase.

Donnelly je podupro svoje mišljenje argumentima koje je izvukao iz materijalnih dokaza. Mogao je ukazati na mnoge slične kulturne razvoje u pred-kolumbovskim civilizacijama s obje strane Atlantika, kao što je gradnja piramida, uporaba hijeroglifa, i običaj mumificiranja i deformiranja lubanje. Međutim, Donnelly je bio nekritičan učenjak, i njego­va ga je strast za Atlantidom odvela do toga da je bacao sve što je bilo dostupno u kotao i oslanjao se na

to da će učinak gomilanja uvjeriti njegove čitatelje. Nije potrebno nikakavo specijalističko znanje da bi se uvidjela slabost u argumentima kao što je bio jedan baziran na slikarstvu: "Ova je umjetnost bila poznata na obje strane Atlantika. Slikarije na zidovima nekih hramova u Srednjoj Americi otkrivaju stupanj umjet­nosti koji je bio visok kao i onaj u Egiptu."

Problem s "dokazom" koji je Donnelly pronašao za Atlantidu bio je taj što nijedan od njih - bez Platonove priče - nije bio stvarno direktan, i nije imao ništa što bi potvrdilo njegove tvrdnje. Zapravo, najbolji dokaz za njegovo izlaganje obično se smatra najslabijim - svjedočanstva mitova i legendi. Budući da je ta vrsta materijala osjetljiva na različite inter­pretacije, u posljednjoj analizi svi argumenti da svjet­ski veliki mitovi i legende odražavaju postojanje i uništenje Atlantide krajnje su ciklički.

Ne može se interpretirati legenda kao da se odnosi na Atlantidu i tada koristiti tu interpretaciju kao neo­visnu potporu Platonove priče. Stvar bi bila bitno drugačija, naravno, kad bi se dokazalo da je Atlantida bila geološka stvarnost. Uroboros argumenata bi tada pustio vlastiti rep i zaista bi bilo dobrih temelja da se Zlatno doba i predaje o potopu promotre u drugačijem svjetlu.

P O D S V J E T L O M V U L K A N A

Kakve su šanse da stvarno postoji velika kopnena površina potopljena ispod vode Atlantskog oceana? Površni pogled na obilježje morske kolijevke Atlantika čini se ohrabrujućim. Tradicionalni atlan-tolozi uvijek su bili ohrabrivani u svojoj vjeri zbog postojanja grupe otoka u središnjem Atlantiku kao što su Azori, koji izgledaju kao da su ostatak nekoć mnogo veće kopnene površine. Azori su vulkanski vrhovi izuzetno visokih struktura koje su poznate kao srednjeatlantski greben koji se prostire od podnožja Atlantika, grubo od sjevera do juga.

Greben su otkrila pomorska istraživanja koja su obavljena 1870-tih. Korištena metoda bila je prilično izravna i precizna - tereti pričvršćeni za užad spuštani su s brodova u dubine oceana na različitim mjestima a zabilježene su količine užadi koja je spuštena te obilježene na kartama. Rezultate je predstavio Donnelly sa svojom uobičajenim šepurenjem: "Pret­postavimo da pronađemo u srednjem Atlantiku, ispred Mediterana, u blizini Azora, ostatke ogromnog otoka, potopljenog pod morem - tisuću milja širokog i dvije ili tri tisuće milja dugačkog - zar nam ne bi mnogo trebalo da potvrdimo Platonovu tvrdnju da je, 'izvan tjesnaca gdje smještamo Heraklove stupove,

postojao otok veći od Azije (Male) i Libije (Afrike) zajedno', koji se zvao Atlantida? I pretpostavimo da otkrijemo da su Azori planinski vrhovi ovog poto­pljenog otoka, i da su raskidani i razderani vulkan­skim potresima . . .?"

Naravno da je već znao odgovor. Sondiranja dubokog mora koja su izveli brodovi britanske, ame­ričke i njemačke mornarice zabilježila su ogroman podmorski greben koji se prostirao zapadno od Britanskog otočja do obale Južne Amerike, s dugim produžetkom koji se prostirao južno između afričkog i južnoameričkog kontinenta. Donnelly je bio u dobrom društvu u svojoj interpretaciji ovog otkrića. Jedan član znanstvenog tima na britanskom morna­ričkom brodu Challenger izrazio je mišljenje da je greben koji su istraživali bio ostatak "izgubljene Atlantide".

Mornarička istraživanja također su potvrdila da su planinski vrhunci podvodnog grebena uistinu vulkanski. Donnelly je bio oduševljen: "Ove činje­nice pokazuju da velike vatre koje su uništile Atlantidu još uvijek tinjaju u dubinama oceana; da bi velike oscilacije, koje su odvukle Platonov kontinent pod more, mogle ponovo ga vratiti, sa svim svojim zakopanim blagom, na svjetlo; i da je čak i divlja mašta Julesa Vernea, kada je opisivao kapetana Nema u svojem ronilačkom odijelu kako gleda na hramove

i tornjeve izgubljenog otoka, osvijetljenog svjetlima podmorskih vulkana, imala moguće temelje na koji­ma se može graditi."

Jedini dokaz koji je nedostajao, prema Donnellyjevu mišljenju, bili su arheološki nalazi s dna Atlantika. U zaključku Atlantide: Pretpotopnog svijeta Donnelly je izjavio da je vrijeme da se svjet­skim "besposlenim mornaricama" da posla: "Jedna jedina ispisana tablica koju bi izvukli s Platonova otoka bila bi vrijednija znanosti, više bi raspalila maštu čovječanstva, nego sve blago Perua, sve građevine Egipta, i svi glineni komadići skupljeni iz velikih knjižnica iz Kaldeje."

Njegova molba nije ostala neuzvraćenom. Tek nekoliko godina ranije zapadni svijet je pogođen ide­jom da se najromantičnije slike klasične ostavštine mogu potvrditi arheologijom: Heinrich Schliemann je objavio da je pronašao zidove Homerove Troje i tije­lo kralja Agamemnona. Atlantida bi zasigurno mogla biti sljedeće veliko otkriće. Čini se da je tako mislio William Ewart Gladstone, britanski predsjednik vlade, kada je Donnellyjeva Atlantida bila objavljena. Poslao je autoru pismo čestitke i predložio K a b i n e t u da bi se Kraljevska mornarica mogla koristiti za poče­tak znanstvene ekspedicije pronalaženja Atlantide. Prijedlog je, međutim, odbilo ministarstvo financija.

Čak i bez konačne znanstvene potvrde Donnelly se nadao da su mnogi vjerovali kako je već imao dovoljno geoloških dokaza da bi dokazao svoje tvrd­nje. Platonova Atlantida trebala bi se shvatiti ozbiljno. Donnelly je slijedio svoj uspjeh s još jednim bestselerom, nazvanim Ragnarok: Doba vatre i kamena, koji je proširio njegovo istraživanje ljudskih predaja još dublje u vremenu.

U Ragnaroku Donnelly je tvrdio da je Zemlju pogodila kometa prije trideset tisuća godina i uzroko­vala mnogo fenomena koje danas stručnjaci pripisuju ledenjacima ledenog doba. Jedini koji su preživjeli katastrofu bili su Atlantiđani, koji su ponovo sagradili civilizaciju na svojem otoku-kontinentu. Knjiga završava sljedećim iznenađenjem, jer je Donnelly predstavio mnogo arheoloških čudnovatosti (većinom griješeći) da bi pokazao da je praledenjački čovjek bio potpuno '"civiliziran", imao lončarstvo, pripitom­ljene životinje, gradove, metalurgiju i čak i novac.

Dom ove civilizacije, tako stare da je čak i izdigla kulturu Atlantide, bio je Sjeverna Amerika. Kritičar u Pall Mall Gazette komentirao je: "Amerika, zemlja velikih stvari, ima u gospodinu Donnellyju sina vri­jednog svoje veličine".

P L U T A J U Ć I K O N T I N E N T

Znanstvenici devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća nastavili su vjerovati u nekadašnje postoja­nje srednjoatlantskog grebena kao ogromnog zem­ljanog mosta, preko kojeg se raširila flora i fauna sada poznata s obje strane Atlantika. Dok su neki geolozi prigovarali da je takav zemljani most potopljen tisućama - ako ne stotinama tisuća - godina prije Platonove Atlantide, dokaz grebena nastavio je desetljećima davati vrlo cijenjeni rub atlantološkim razmišljanjima.

Ideja o Atlantidi bila je naročito popularna među francuskim geolozima. Čak je napravila i preo­braćenika od Louisa de Launaya, jednog od najcje­njenijih geologa svoga vremena koji je zauzimao vrlo visoke položaje (bio je glavni inspektor za rudnike; profesor geologije, mineralogije i paleontologije, École des Ponts et Chaussées; i direktor Service de la Carte Geologique de France). Godine 1905. rasprav­ljao je o dokazu za sjeverni kontinent priključujući Kanadu Irskoj ili Španjolskoj koje "mora da su ostale vrlo kasno", ali inzistirao da se "ne bi trebalo asoci­rati ovu hipotezu s poznatom Platonovom Atlantidom koja nikako ne predstavlja sjećanje na geološki fenomen." Do 1921., međutim, njegovi su se pogledi

na potapanje Atlantide potpuno promijenili: "Za geologa ne postoji ništa normalnije i uobičajenije u povijesti Zemlje nego nestanak kontinenta pod oceanom. Takvi su događaji u pravilu zanimljivi jedi­no geolozima. Ali ovaj je za maštu zapanjujući, zato jer se morao dogoditi iznenada, a naročito zato što je nedvojbeno zarobio tisuće ljudi."

Sretna koegzistencija tradicionalne atlantologije s cijenjenom geologijom konačno je uništena revolu­cionarnom novom teorijom koja je objavljena 1915. godine. Mladi njemački meteorolog i istraživač Alfred Wegener primijetio je da ako izrežemo konti­nente iz karte, dijelovi se grubo mogu spojiti zajedno kao slagalica. To ga je dovelo da pretpostavi da su svi kontinenti svijeta nekoć bili spojeni zajedno u jedin­stvenu kopnenu masu, koja se razdvojila i polako otplutala jedna od druge. S tom se idejom već igralo nekoliko drugih znanstvenika, ali Wegener je bio prvi koji je iscrtao opće dokaze i objavio ih u obliku knjige.

Ideja naročito nije bila dobrodošla među geolozi­ma koji su vjerovali u Atlantidu. Ako spojite Ameriku, Afriku i Europu zajedno, jednostavno nema mjesta za još jedan kontinent između njih. Ipak, 1915., atlantolozi nisu smatrali da im je Wegenerova teorija ozbiljna prijetnja. Prvotna reakcija na nju iz geološkog društva bila je izuzetno neprijateljska i

Wegenera su svugdje smatrali ekscentrikom. Dok su geolozi spremno prihvatili da se zemljine mase mogu kretati vertikalno, ideja da bi mogle plutati po plane­tu, rujući kroz Zemljinu koru, činila se apsurdnom.

Ipak, Wegenerova teorija počela je polako dobi­vati potporu. Glasovanje na godišnjem skupu Britanskog društva za napredak u znanosti 1950. pokazalo je jednaku raspodjelu mišljenja među onima koji su bili za i onih koji su bili protiv ideje o raz­maknutim kontinentima. Tada, 1960., "razdvojenje kontinenata" (danas poznatije kao teorija tektonskih ploča) postala je doktrinom s gotovo dramatičnom naglošću. Ovaj potpuni preokret bio je usporedan s dvije druge revolucije u geološkim razmišljanjima.

Nekad se smatralo da je Zemljina kora bila više ili manje jednake debljine i sastava, ali oko 1960. shvati­lo se da postoje bitne razlike između kore koja čini kontinente i one koje čini oceansko dno. Dok je kon­tinentalna kora otprilike 35 km debela, kora ispod oceana doseže samo oko 7 km. Oceanskom dnu također manjka granitni sloj koji je prisutan ispod kontinenata. Harry Hess, profesor geologije na sveučilištu Princeton, zaključio je da su oceanska dna relativno mlada (uspoređujući s kontinentalnim tlom) i sačinjena od magme koja izvire iz pukotina u kori kao što je srednjoatlantski greben. Magma koja izvire iz grebena širi se sa strane, izgurujući ploče konti-

nentskog materijala sa svake strane (Amerika i Europa/Afrika); drugdje u svijetu postoje zone u koji­ma je kora utisnuta u plašt. Umjesto da je jedna kom­paktna masa, kora (litosfera) je mozaik različitih slo­jeva koji počivanju na gornjem dijelu Zemljinog plaš­ta.

Hessov model morskog dna koje se širi potvrđen je 1960. novim otkrićima u polju paleomagnetizma. Dok se stvaraju sedimentni ili vulkanski slojevi, čes­tice željeznog oksida u stijenama magnetiziraju se sa sjeverom poput sićušnih kompasa. Magnetizam tih čestica će, pod normalnim uvjetima, ostati neizmije­njen (čak i ako je položaj stijene podložan promjena­ma geomagnetskih polja). Istraživanjem tog "fo­silnog" (ili "zaostalog") magnetizma, geofizičari mo­gu utvrditi smjer Zemljinog magnetskog polja u vri­jeme kad se stijena stvarala.

To se može činiti neobičnom idejom, jer bi netko mogao pretpostaviti da je magnetski sjever oduvijek bio sjever. Ali danas je opće prihvaćeno mišljenje da se polaritet Zemlje zapravo puno puta kroz povijest mijenjao. Kako, zašto i kojom brzinom se mijenjaju magnetska polja još uvijek su potpune zagonetke, iako su modeli koji to objašnjavaju, naravno, brojni. Za teoriju razdvajanja kontinenata, uzrok geomagnet­skih promjena nije toliko bitan - samo svjedočanstvo fosilnog magnetizma koji je ostao iza njih. Koristeći

plutajuće magnetometre, fizičari su uspjeli iscrtati polaritet stijena oko srednjoatlantskog grebena i pojavio se zanimljiv uzorak. Sa svake strane grebena postoje paralelne serije "pruga" na stijenama s naiz­mjeničnim polaritetima. Jedini model koji to objašn­java kaže da se morsko dno širilo iz linije pukotine koja je označena grebenom. Skupina stijenja koje se formiralo kada se polaritet polja "obrnuo" bile bi odgurnute sa svake strane grebena jer bi se nova sti­jena izdizala iz Zemljinog plašta. Da je ta nova stije­na stvorena u vrijeme kad je polaritet bio "normalan", tada bi bila okružena prugama '"obrnutog" polariteta. Ponavljan milijunima godina, ovaj proces bi proizveo dvije zrcalne grupe obrnutog i normalnog polariteta sa svake strane srednjoatlantskog grebena. Upravo je to otkriveno magnetometarskim istraživanjima Atlan­tika. Paleomagnetske pruge ostaju jedan od najboljih dokaza kontinentskog razdvajanja.

Sva ova otkrića bila su loša vijest za tradicional­no mišljenje o Atlantidi. Prvo, ideja da je veliki dio dna Atlantika stvoren potopljenim kontinentom čini se odbačenom - jer bismo očekivali da je kora na dnu oceana znatno deblja nego što jest. Drugo, rekonstru­irana karta Zemljinih kontinentalnih ploča (Pangea) ne ostavlja mjesta za kontinent Atlantidu. Treće, mnoge sličnosti u fauni i flore između dviju hemis­fera sada su objašnjene činjenicom da su kontinenti nekad bili spojeni, bez potrebe za atlantskim

zemljanim mostom. I konačno, za vulkane oko sred-njoatlantskog grebena danas se smatra da su relativno mladi, a ne ostaci starog kontinenta koji je eksplodi­rao, kako ih je vidio Donnelly. Njihovo postojanje sigurno se slaže s idejom da je greben geološki aktiv­na linija pukotine uz koju nova oceanska kora izvire u obliku magme.

gov ga je vodič odveo do mjesta gdje se mogao vidjeti pravilan uzorak ogromnih podvodnih kamenova koje kao da je tamo postavio čovjek. Prema istraživanjima koje je proveo, Valentine je zaključio da se radi o dijelu cere­monijalnog puta koji je vodio do "svetog mjesta". Prema njegovom mišljenu taj put i "sveto mjesto" izgradili su isti oni ljudi koji su napravili velike kamene kugle pronađene u Srednjoj Americi, velike platforme u Baalbeku, hramove na Malti, Stonehenge, Ollanataytambo zid u Peruu, kolos­alne ruševine Tiahuanacoa u Boliviji ... - pretpovijesna civilizacija koja je bila u stanju prenositi (transportirati) kiklopsko kamenje na način koji nam je danas nepoznat. Kada je Valentine saznao za proročanstvo vidovnjaka Edgara Caycea, da će se 1969. Atlantida uzdignuti iz pod­morja u blizini Biminija, bio je nemalo začuđen. Neko je vrijeme "Bimini put" bio predmet brojnih spekulacija. Premda je ekspedicija koju je kasnije poveo dr. David Zink provela mjesece u istraživanju, rezultati su bili nedosljed­ni. Iako stilizirani kameni blokovi teže više od 100 kg, što je kontradiktorno s tvrdnjama skeptika da je riječ o prirod­noj formaciji nisu nađeni nikakvi dokazi koji bi upućivali na rad neke izgubljene civilizacije.

'BIMINI PUT'

U ljeto 1968. godine, turistički ribarski brod Bonefish Sam na svojoj je palubi ugostio arhe­ologa i istraživača podmorja, dr. J. Mansona Valentina. Nje-

R A V N O T E Ž A D O K A Z A

Da bi bili pošteni prema tradicionalnim atlantolozima, geološki argumenti protiv postojanja nekadašnjeg kontinenta Atlantide nisu potpuno dokazani, i većina njih leži na predominaciji teorije. Bilo bi mudro zapamtiti oprezne riječi koje je nedavno iskazao David Chester, vulkanolog koji je viši predavač geografije na sveučilištu Liverpool: "Tektonske je ploče danas prigrlila velika većina istraživača Zemlje, ali još uvijek se čuje povremeni neslagajući glas. Treba naglasiti da su tektonske ploče model, drugim riječima, 'idealizirana slika stvarnosti da bi se pokazale neke od njezinih osobina' ... to je također teorija - najbolja moguća ovog trenutka - ali još uvijek samo teorija."

Kao što je Chester primijetio, umirujuća je pomisao da je prije nešto više od četrdeset godina svaki geolog mogao s izuzetnom sigurnošću izjaviti da "sve što se tiče konfiguracije i sastava oceanskog dna uvjerljivo pokazuje da je Wegenerova hipoteza o kontinentskom razdvajanju potpuno neodrživa."

Uistinu, postoje problemi s teorijom, od kojih je najmanji onaj koji se tiče mehanizma koji je pokre­nuo konstantno odvajanje kontinenata. Predstavljeni

su brojni modeli: jedan od najbizarnijih predlaže da se Zemlja zapravo širi (zbog promjene u gravitaciji), i da se kontinenti razmiču poput komada odrezane kore na naranči koja raste. I dok se razdvajanje kon­tinenata uči gotovo kao neosporiva činjenica na Zapadu, tek se sada probija u bivšem SSSR-u. Osamdesetih godina prošlog stoljeća sovjetski su geolozi još uvijek odbacivali ideju, smatrajući je nepotrebnim dijelom zapadnog znanstvenog razmiš­ljanja. Primjedbe cijeloj teoriji još uvijek se ponekad pokreću i na Zapadu.

Takav otpor neupitnom prihvaćanju razdvajanja kontinenata je zdrav. Mnogo se znanstvenika, pose­bice tijekom sedamdesetih, rado odnosilo prema teoriji kao prema Svetom Gralu geologije, koji je mogao objasniti praktički svaki važan proces zabi­lježen u svjedočanstvu stijena. To očito nije tako. Geolozi su postali iznenada svjesni da ostali procesi -osobito oni koji nisu vezani uz Zemlju - bili važni za oblikovanje njene površine.

Raspadanje velikih kometa u Zemljinoj orbiti također je utvrđeno kao bitna sila koja je djelovala na događaje u Zemljinoj prapovijesti. Katastrofizam kometa, nekad odbijen od geologa kao krajnje područje luđaka, tijekom posljednja četiri desetljeća počelo se ponovo uvlačiti u geološka razmišljanja. Na primjer, utjecaj asteroida, meteorita ili kometa - ili

naslage prašine od ostataka kometa - gotovo je sigur­no uzrokovalo izumiranje dinosaura. Nijedna druga teorija ne slaže se tako dobro s dokazima i jedino naj­gori reakcionari odbijaju razmišljati o tim idejama.

Tako nema jedne i sveobuhvatne teorije koja objašnjava povijest Zemljine površine i oblika života koje ona održava. (To se možda može činiti očitim laicima, ali ne i geolozima, koji su često spremni ići do bilo koje dužine u trenutačnoj paradigmi.) Svejedno, ne možemo ignorirati godine rada geologa i geofizičara i priželjkivati dokaze za razdvajanje kontinenata. Svako geološko otkriće u posljednjih četrdeset godina potvrđivalo je teoriju tektonskih ploča. Kao što Chester zapaža, sadašnji konsenzus dosegnut je kroz doslovno stotine individualnih ko­madića empirijskog istraživanja i sinteze.

U jakom kontrastu, nijedan dokaz koji bi bio pri­hvatljiv prema današnjim standardima nije se pojavio da bi podržao ideju da je nekoć postojao kontinent u srednjem Atlantiku. Oni koji žele raspravljati o nje­govom postojanju morali bi također proizvesti vjero­dostojni model koji bi objasnio dokaze, kao što su paleomagnetske pruge, koje tako jako podupiru teori­ju tektonskih ploča. Više je od četrdeset godina proš­lo od teorije tektonskih ploča, ali tradicionalni atlantolozi tek moraju predložiti jedan takav model.

T R A N S A T L A N T S K E P A R A L E L E

Daleko najčešći dokaz u prilog postojanju stvarne Atlantide - ponavljan u brojnim knjigama još od Donnellyjevog vremena - tiče se očiglednih sličnosti u starim kulturama s obje strane Atlantika. Argument je jednostavan: kulturna obilježja koje dijele Amerika i Stari svijet vjerojatno su došla iz istog središta i Platonova Atlantida bi lijepo ispunila tu ulogu.

Postojanje piramida s obje strane Atlantika je naj­draži dokaz tradicionalnim zastupnicima; Donnelly je tvrdio da "u Atlantidi, domu bogova, nalazimo origi­nalan model koji se širi od Indije do Perua". Ali, da li funkcija, rasprostranjenost i datiranje različitih pira­midalnih struktura u svijetu zaista pokazuje da su porijeklom iz Atlantide?

Gradnja piramida počela je u Egiptu oko 2500. prije Krista i nastavila se do rimskih vremena. U Mezopotamiji i Iranu, gradnja zigurata, koji su poput krnjih piramida po obliku, počela je otprilike u isto vrijeme. Njihova je namjena bila vrlo različita. Piramide - iako im se pripisivalo mnogo različitih funkcija - u osnovi su bile grobnice, koje su se gradile tako velike da bi faraonov pokop bio vječan i neprobojan. Zigurati su bili umjetne planine koje su bile složene od tri ili četiri platforme koje su bile

Pogled na ruševine Teotihuacana. Uočljiva je sličnost s arhitekturom Starog Egipta.

položene jedna na drugu, a na vrhu se nalazio oltar -njihova je funkcija bila da omoguće komunikaciju između nebeskih bogova i njihovih zemaljskih podanika.

Piramide Srednje Amerike bile su tupog vrha i, iako su se ponekad u njima mogle naći grobnice, nji­hova je namjena bila slična ziguratima - da bi se uzdiglo obožavatelje i njihove žrtve bliže nebu. Ljudske žrtve na vrhu piramida bile su važan dio meksičkog života kad su 1518. stigli osvajači: Cortes, u pismu španjolskom kralju Karlu V., piše da je samo u Choluli izbrojao četiri stotine piramida. Strukture koje su zatekli Španjolci bile su, naravno, prilično "moderne", veliki hram u Tenochtitlanu, na primjer,

bio je završen i posvećen 1487. Ranije piramide sa­gradili su prethodnici Azteka, kao što su Maye, Olmeci i anonimni graditelji tajnovitog grada Teotihuacana u Meksičkoj dolini.

Narod Teotihuacana sagradio je najstarije sred-njoameričke piramide koje su do sada otkrivene: one u Teotihuacanu i obližnjem Cuicuilcou, koje se mogu veličinom usporediti s Keopsovom piramidom u Gizi, radiokarbonsko datiranje smješta u nekoliko posljed­njih stoljeća prije Krista. To bi značilo da se doba gradnje piramida u Srednjoj Americi preklapa s posljednjim procvatom u Egipta i Nubiji.

Ovi datumi teško da mogu sugerirati zajedničko podrijetlo iz Atlantide nekoliko tisućljeća prije Krista. Čak i ako bismo znatno smanjili Platonov datum za Atlantidu - recimo, oko 3500. prije Krista, da bi se susreli s počecima prvih urbanih civilizacija - još uvijek bi postojao jaz od nekih tri tisuće godina prije nego što su takve strukture sagrađene u Meksiku. Raspodjela također ne ukazuje na zajed­ničko podrijetlo. Ako gradnja piramida potječe iz srednjeg Atlantika, svakako bi se očekivalo da su najstarije piramidalne strukture u Starom svijeta bile izgrađene u zapadnoj Europi i sjeverozapadnoj Africi, gdje ih zapravo uopće nema, a ne u Egipta i Iraku. Ukratko, dokazi su potpuno kontradiktorni ide­ji da se gradnja piramida mogla proširiti iz središta

Atlantika. Površna sličnost između oblika i namjene srednjoameričkih piramida i bliskoistočnih zigurata najvjerojatnije je rezultat paralelnog razvoja. Obožavanje božanstava na planinskim vrhovima je rašireno po cijelom svijetu, i ideja o građenju umjet­nih platformi da bi se moglo komunicirati s bogovima mogla bi lako biti neovisno izmišljena na različitim dijelovima Zemlje. Budući da je piramidalni oblik najstabilnija struktura koja se može podići, bio bi to prirodan izbor za impozantni spomenik koji je građen zato da bi potrajao.

Pitanje piramida ima svoj odjek u većini ostalih "zajedničkih" kulturnih obilježja koja navode atlan-tolozi. Svjestan tog problema, Lewis Spence, škotski mitolog i Donnellyjev glavni sljedbenik u ranom dvadesetom stoljeću, razvio je objašnjavajući meha­nizam.

U jednom trenutku, tijekom ledenog doba, tvrdio je, vulkanski i drugi poremećaji podijelili su original­nu kopnenu površinu Atlantide u dva velika otoka. Sjevernije bio Platonova Atlantida, koja je podlegla prirodnim elementima oko 10000 prije Krista. Južni dio, koji je Spence nazvao Antillia, preživio je katas­trofu i konačno se razdvojio u Karibe. Upravo je iz Antillije, Spence je tvrdio, srednjoamerička civi­lizacija dobila svoj poticaj. Od svih atlantologa, Spence je možda bio najučeniji i najracionalniji -

njegovo pribjegavanje takvim ad hoc objašnjenjima samo podcrtava unutrašnju slabost njihovih dokaza.

Postoje, međutim, neki izvorni primjeri kulturnih obilježja koja dijele civilizacije Starog i Novog svije­ta - posebice oni koji se tiču folklora i mitologije. Svjetski mitovi o Potopu pokazuju, kao što su često isticali Donnelly i atlantolozi, neobični uzorak podu­darnosti. Mnogi od tih zajedničkih elemenata - kao što je ideja heroja koji gradi arku u kojoj spašava svoju porodicu i životinje - mogu se objasniti "logič­nim" razvojima. Ako su dva naroda dijelila vjerova­nje da je cijeli svijet nekoć bio potopljen, tada bi oba mogla zaključiti da su preživjeli spašeni tako što su sagradili ogroman brod. Mnogo je teže objasniti neke čudne sličnosti u manjim detaljima, kao što je ona koja postoji između hebrejske i meksičke predaje o velikoj Poplavi.

Knjiga postanka (9:20-21) bilježi sljedeće nakon što su se Noa i njegova porodica iskrcali: "I Noa je počeo biti suprugom i zasadio je vinograd: i pio je vino, i bio je pijan ..." Azteci su vjerovali da je pulque, njihovo najomiljenije alkoholno piće, izumio Patecatl, "onaj koji je preživio poplavu". Klasični tekst Maya, Popol Vuh daje nešto drugačiju verziju u kojoj su "četiri stotine sinova" koji su preživjeli poplavu napravili prvi pulque, napili se i uzdigli u nebo da bi postali Plejade. Začudo, Plejade se

ponovo pojavljuju u izvanbiblijskoj hebrejskoj preda­ji: izvori rabina tvrde da se Potop dogodio kad je Bog pomaknuo dvije zvijezde iz konstelacije, napravivši rupu kroz koju su tekle vode nebeskog svoda.

Pojavljivanje Plejada u ovim dvjema različitim predajama možda ima neke osnove u astronomskoj stvarnosti - na primjer, ako su raširene poplave uzrokovane kometom ili asteroidom koji je viđen kako prilazi Zemlji iz smjera Plejada - ali ne može se smisliti tako prirodno objašnjenje koje bi objasnilo zašto bi oba kulturna heroja dvaju naroda koji su pre­živjeli poplavu bila povezana s alkoholom. Svjetski mitovi o Potopu predstavljaju pravi problem koji zahtijeva objašnjenje, a to su često bilježili kritičari tradicionalne atlantologije. Ipak, to još uvijek ne znači da su atlantolozi u pravu. Kontakt između Starog i Novog svijeta činio bi se jedinim održivim objašnjenjem za neke od sličnosti u mitovima o Potopu, ali ovaj se kontakt mogao dogoditi na mnogo načina, bez potrebe za mostom preko Atlantika.

Postoji mnogo drugih dokaza koji predlažu pred-kolumbovske kontakte između Starog i Novog svije­ta. Na primjer, iscrpno istraživanje kultova zmije u Americi i na Bliskom istoku pokazalo je impresivni broj sličnosti u ikonografiji i vjerovanjima koje je teško objasniti u terminima nezavisnih izuma. Neke intrigantne paralele također su povučene između

pojedinih hijeroglifskih simbola u kalendaru Maya i slova u feničkom alfabetu.

Unatoč dogmatskom vjerovanju u suprotno, Amerika nije bila hennetički zatvorena od vanjskog svijeta prije vremena Kolumba. Oko 1000. g. po Kristu, Vikinzi su kolonizirali Newfoundland, gdje je iskopano jedno od njihovih naselja. Sporadični kon­takti u klasičnim vremenima također se pojavljuju. Čini se da su Grci bili svjesni postojanja Amerike. Platon je, na primjer, rekao da je zapadno od Atlantide ležao veliki kontinent koji je bio povezan s njim nizom manjih otoka. Feničani iz Kartage istraživali su atlantske obale Europe i Afrike i možda su dosegli Azore u Srednjem Atlantiku. Godine 1949. pronađena su četiri karta-žanska novčića iz 4-3. stoljeća u blagu na otoku Corvo u Azorima. Lako je zamisliti da su fenički i grčki brodovi ponekad nehotice odneseni do Kariba. Ići u Ameriku od Gibraltarskih vrata zapravo je jedan od najlakših morskih putova - samo treba čekati da vas povuče Kanarska struja.

U geološkoj prošlosti Australija je bila spojena s Afrikom

U modernim vremenima postoje brojni autentični primjeri plovila svih oblika i veličina koja na ovaj način prelaze ocean, od kanua i jedrenjaka do amfi-bijskog džipa. Jedini problem kod takvih putovanja je vratiti se nazad - hipotetski fenički ili grčki moreplo­vac morao bi pratiti američku obalu sjeverozapadno, dok ne bi uhvatio Golfsku struju, koja bi ga odvela nazad u europske vode. Unatoč brojnim tvrdnjama da su u Americi nađeni fenički zapisi, još uvijek nije opće prihvaćen dokaz feničkih kontakata. Ali tu mo­gućnost se ne treba odbaciti. Mogla bi objasniti, na primjer, zagonetku kalendara Maya.

Također se tvrdilo da su transpacifički kontakti doveli kultove zmija iz istočne Azije u Ameriku između 600. g. prije Krista i 700. g. po Kristu. I, na­ravno, opće je mišljenje da su, davno prije kolum-bovskih kontakata, preci američkih Indijanaca migri­rali iz sjeveroistočne Azije preko pojasa kopna koji je spajao Sibir i Aljasku tijekom ledenog doba. Datum ovih najranijih dolazaka je još uvijek nesiguran, ali vjerojatno leži između 25000 i 12000 prije sadaš­njosti. Ovi pretkolumbovski kontakti daju mnogo jed­nostavnije rješenje za bilo koju stvarnu kulturnu sličnost između civilizacija Starog i Novog svijeta, više nego hipotetski izgubljeni kontinent.

U Z D I Z A N J E A T L A N T I D E

Uzimajući u obzir indirektne arheološke dokaze, bilo bi vrlo teško dokazati postojanje Atlantide. Može se reći, da Platon nije u svojim tekstovim naznačio da se Atlantida nalazila u Atlantskom oceanu, nitko ne bi bio u stanju to zaključiti iz arheoloških nalaza. Atlanotolozi općenito naglašavaju da je to samo stvar interpretacije - što i jest činjenica. No što je onda s direktnim dokazima - onima prikupljenim s dna Atlantskog oceana.

Tijekom posljednjih četrdesetak godina iznesene su brojne tvrdnje kako su pronađeni arheološki ostaci Atlantide. Davne 1956. godine navodno su pri­mijećeni mramorni stupovi u plitkim vodama u blizi­ni otoka Bimini koji leži oko središta Bahamskog otočja nedaleko Floride. Dvije godine kasnije, dr. William Bell je tvrdio kako je fotografirao jedan od tih objekata, koje je opisao kao "stup odnosno šiljak visine dva metra koji izvire iz zupčaste baze koja leži na morskom dnu". Negdje 1967. godine, piloti Robert Brush i Trigg Adams su iz aviona primijetili te fotografirali pravokutnu strukturu nedaleko od obale najvećega Bahamskog otoka, Androsa. Objavljene fotografije nedvojbeno su ukazivale na potopljenu građevinu.

Brush i Adams su pokazali fotografije Dmitriju Rebikoffu, poznatom stručnjaku za podvodnu fotografiju. Sa zoologom, dr. Mansonom Valen-tineom, koji je pretraživao Bahame tijekom niza go­dina u potrazi za izgubljenom civilizacijom, Rebikoff je istraživao lokaciju nedaleko Androsa tijekom 1968. godine i pronašao zgradu, 32x21 m, prekrivenu morskim travama na dubini od svega 2 m. Valentine, koji je prije toga radio na iskopavanjima na Yucatanu, usporedio je tlocrt građevine s hramom Maya iz klasičnog perioda u Uxmalu, i zaključio da pripada pretkolumbovskom dobu. Iste godine je Valentine uočio u lokalnome ribarskom vodiču neo­bičnu strukturu u obliku slova J koja leži na dubini od 6 metra nedaleko od obale sjevernog Biminija. U novinama News Muzeja za znanost Miamija napisao je: "Popločani put od poligonalnih ravnih blokova kamena očigledno je djelo ljudskih ruku. Te su kamene gromade već dugo vremena pod vodom, jer su rubovi najvećih zaobljeni dajući blokovima gotovo jastučast oblik."

Valentineovo otkriće, za koje je skovan termin "Bimini Put", postalo je predmet brojnih kontroverzi. Geolozi su 1971. godine izjavili da je riječ o prirod­noj formaciji, toliko erodiranoj i razbijenoj da ostav­lja dojam zaobljenih građevinskih blokova. Nepo-kolebani, atlantolozi su inzistirali na činjenici da su spojevi između blokova isuviše ravni da bi bili

rezultat prirodnog pucanja, odnosno da je J oblik odviše elegantan da bi ga priroda formirala. Među­sobno prepucavanje moglo je trajati u nedogled da 1981. godine, Eugene Shinn iz Američkoga geo­loškog instituta nije objavio u časopisu Nature sažetak dokaza koje je prikupio pručavanjem kamenih blokova. Da je "Put" bio djelom ljudskih ruku ne bi se očekivalo pronaći konzistentnu mikrostrukturu unutar kamena od bloka do bloka. A baš se to pronašlo detaljnim opažanjima. Nadalje, datiranje provedeno metodom raspada radioaktivnog ugljika pokazalo je da su blokovi stari od 2500 do 3500 godina, što je puno manje od 11000 koliko sma­traju atlantolozi. I konačno, oblik slova J zapravo je rezultat formiranja uz oblik obale koji je paralelan s "Putom".

Što se pak tiče potopljenog "hrama", s kojim je započela cijela priča, kasnije je dokazao David Zink -profesor engleskog, ronilac i atlantolog - da pred­stavlja stovarište spužve sagrađeno 30-ih godina ovog stoljeća. No, bez obzira na ove dokaze, ronje­nje u blizini Bahama je nastavljeno kao i niz gotovo ne-vjerojatnih tvrdnji koje iz toga poizlaze. Navodno su neki ronioci vidjeli - ali nikako s uspjehom fotografirali - hramove, stupove koji zrače nekakvom energijom, pa čak i piramide koje su na vrhu imale kristale. Najsigurnije obrazloženje je da su ronioci doživjeli pijanstvo morskih dubina.

Primjetan nedostatak konkretnih arheoloških dokaza razuvjerio je nekoliko ortodoksnih atlantolo-ga u mogućnost da se u neprosrednoj blizini Bahama nalaze ostaci Atlantide. Istraživanja plitkih voda na rubu Atlantskog bazena možda neće nikada pružiti zadovoljavajuće dokaze, no uporni atlantolozi vjeru­ju da su najbolji dokazi - materijalni ostaci glavnoga grada Atlantide - skriveni negdje u središtu Atlantika.

Američke ekspedicije, uključujući i veliku eks­pediciju koju je poduzeo Geološki opservatorij iz Lamonta, su istražile veći dio srednjeg Atlantika, prikupile materijal s dna te napravile velik broj foto­grafija, ali nisu pronašle ni najmanji trag prastare ljudske aktivnosti. Ruski znanstvenici tvrdili su kako su oni imali više uspjeha. Godine 1974., sovjetski istraživački brod Academician Petrovski, obavio je podvodna snimanja na udaljenosti od 550 km zapad­no od Gibraltara. U grandioznome javnom objavlji­vanju, glavni fotograf, Vladimir Marakujev je tvrdio kako se na dvije fotografije lako uočava zid od masivnih blokova visine 1,5 metar, a na trećoj kratak niz stuba prekrivenih otvrdnutom lavom. Objavljene fotografije, međutim, bile su veliko razočarenje za brojne atlantologe. "Zid" i "stube" bili su krajnje mutni prikazi nekakvih formacija koje su mogle uvjeriti jedino zaluđenog vjernika. Sovjetska znanost je tolerirala, ako ne i ohrabrivala, traganje za Atlan-tidom, jer se njezino postojanje kosi s teorijom

razmicanja kontinenata koja je začeta na Zapadu. Osim toga, traganje za izgubljenim kontinentom bilo je sjajan paravan za špijunske operacije kojima su se tražila mjesta za skrivanje nuklearnih podmornica. S obzirom na količinu izvještaja za javnost tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina vezanih za ruska "otkrića" Atlantide, može se zaključiti da je rutina u takvim operacijama bila imati na brodu atlantologe. Međutim, niti jedan uvjerljiv dokaz nije objavljen, pa se može zaključiti da država nije shvaćala ozbiljno pokušaje da se pronađe Atlantida.

Nedostatak arheoloških dokaza iz središnjeg Atlantika smrtna je rana za literarnu interpretaciju koju je dao Platon. Bilo da zamislimo Atlantidu kao veliki kontinent ili kao manje otočje, Azori bi morali biti uključeni u tu sliku. No kada su Portugalci došli do otočja u petnaestome stoljeću, bili su nenastanjeni. Na otocima nije pronađen niti najmanji trag koji bi sugerirao postojanje pretpovijesne civilizacije. Jedi­ni mogući tragovi ljudskog boravka prije portugal­skih moreplovaca su pronađeni kartažanski novčići iz trećega stoljeća prije Krista.

Kada se uzme sve u obzir, ideja da je u davna vre­mena postojala napredna civilizacija negdje na nekakvom kontinentu ili većem otoku smještenom u Atlantskom oceanu je arheološki i geološki neo­drživa. Upravo takav je i stav znanosti s tim da se

češće upotrebljavao termin "nemoguća". No, to nije obeshrabrilo ljude da i dalje pretražuju ocean koji razdvaja američki od europskog kontineta ne bi li pronašli ostatke drevne civilizacije koja je nestala pod valovima. Ekspedicija za ekspedicijom iskušava nova tehnološka dostignuća u potrazi za Atlantidom. Na žalost, ne možemo povijest nanovo napisati na bazi nekoliko maglovitih fotografija kvadratičnog kamenja koje leži na dnu oceana. Donelly bi bio gorko razočaran napretkom u pronalaženju dokaza tijekom ovog stoljeća.

Je li, stoga, Atlantida djelo antičke znanstveno--fantastične literature koja samo ukazuje na stupanj maštovitosti jednog filozofa? Postoje dobri razlozi da tome nije tako. Popularno tumačenje koje je na snazi već nekoliko desetljeća otkriva novu lokaciju za Atlantidu. No, jesu li znastvenici ovaj put bolje oba­vili svoj zadatak?

U N I Š T E N J E O T O K A T E R R E

Arheolog sir Arthur Evans 1900. godine je započeo s iskapanjem lokaliteta na kojem se nalazila palača Knosos na Kreti, pružajući

prvi pogled u tajnoviti pretklasični svijet gdje su, prema njegovu vjerovanju, ležali korijeni europske civilizacije. U seriji članaka za The Times, Evans je opisivao svoja senzacionalna otkrića kako ih je otkri­vao. Zapadna je civilizacija bila očarana.

Palača u Knososu, kakvu ju je Evans pronašao, sagrađena je prije 3500 godina i predstavljala je rekonstrukciju kompleksa starog 4000 godina. Evans je bio zadivljen u potpunosti neočekivanim čudesima zdanja. Velika građevina sa šetalištima na nekoliko

katova povezanih stubištima, palača je u sebi uključi­vala neka prilično moderna rješenja, kao što su toalet sa sofisticiranim odvodnim sustavom i ukusno deko­riranim kupaonicama s kadama. Izvanredne freske, možda bez premca u europskoj umjetnosti po svojoj profinjenosti, bile su razasute po zidovima palače. Scene su evocirale prikaze društva visoke kulture i ispunjenoga slobodnog vremena. Za Evansa je to bilo otkriće kojem se nije mogao nadati u životu, ili tijekom više života.

Crteži bikova mogli su se naći na svakome mjes­tu; od malih rezbarija na kamenim pečatima i prste-novima, do ogromnih fresaka koje su prikazivale krupne muškarce kako skaču na leđa bikova. Te scene su podsjetile Evansa na grčki mit o Minotauru, stvorenju s glavom bika i tijelom čovjeka, kojeg je rodila Pasifaja, kraljica Krete. Njega je zatvorio u labirint, koji je sagradio Dedal, kralj Krete Minos. Konačno, baš je legenda o vladaru Minosu i njego­voj dinastiji Evansa i dovela do Knososa. Nadao se da će pronaći mjesto gdje su proizvođeni profinjeni kameni pečati Krete iz brončanog doba. Slijedeći le­gendu, pretpovijesnu je kulturu Krete krstio imenom "minojska" (što je danas standardni arheološki pojam) i prije nego što je započeo s iskapanjem labi-rintske palače. Članak anonimnog autora, koji se pojavio u The Timesu 19. veljače 1909. pridodao je još više tajnovitosti Evansovim otkrićima. U tekstu se nagovijestilo, ne samo da je Evans otkrio palaču kra­lja Minosa, već i izvor za legendu o Atlantidi. Čla­nak, naslovljen kao Izgubljeni kontinent, vrijedi u potpunosti citirati. Bila je to iskra koja je uskrsnula kontroverzu što će ostati nerazriješenom tijekom sljedećih tri četvrtine stoljeća:

Nedavna arheološka iskapanja na Kreti nužno tjeraju na rekonstrukciju cjelokupne povijesti Sredozemlja prije klasičnog perioda. Iako još uvijek u zraku lebde brojna pitanja, utvrđeno je bez ikakve

sumnje da je tijekom vladavine osamnaeste dinastije u Egiptu, kada je Teba bila na vrhuncu svoje moći, Kreta bila centar velikog carstva čiji su se trgovina i utjecaj prostirali od sjevernog Jadrana do Tel el Amarne (Egipat), te od Sicilije do Sirije. Cjelokupna pomorska trgovina između Europe, Azije i Afrike, bila je u rukama Krete ...

Prema tome, kada je minojska moć bila najveća, vladavina te kulture vjerojatno se činila ostalim na­rodima krajnje moćnom. Osim toga, njihov je prestiž rastao iz tajnovitosti Krete (koja je za Egipćane i Sirijce bila daleki zapad), te snage kojom su širili svoj utjecaj. Neobične priče o začuđujućim palača­ma, o sportu i plesu te o borbama s bikovima vjero­jatno su pristizale do Levantskog prolaza i potkrje­pljivale tajanstvenost kretske kulture. Minojsko kra­ljevstvo je stoga bilo snažna i rasprostranjena sila staroga svijeta koju je ujedinilo more, a istodobno Kretu razdvajalo od drugih civilizacija. Tako je Kreta djelovala kao odvojeni kontinent s vlastitom mudrošću.

Članak zatim opisuje uništenje Knososa i brojnih drugih gradova Krete, koje je Evans datirao sve do petnaestog stoljeća prije Krista, kada je konačno minojska civilizacija propala.

Kao politička i trgovačka sila, Knosos i njegovi gradovi saveznici bili su pometeni baš u vrijeme svo­jega najvećeg vrhunca. Cijelo je carstvo u kratkom roku gotovo nestalo, pa se stječe dojam kako je pad Krete zapravo propast Atlantide. Paralela nije slučaj­na. Ako je slučaj kompariranja Atlantide s poviješću Krete i njezine povezanosti s Grčkom i Egiptom moguć, čini se da Platonova priča u sebi hvata jeku minojske civilizacije.

Anonimnost članka objavljenog u The Timesu i za sebe je zanimljiva činjenica - svojevrstan podsjetnik u kolikoj mjeri mogu biti akademski građani diskri­minirani kada se uključe u diskusiju o Atlantidi. Na koncu se ispostavilo da je autor teksta bio K. T. Frost, mladi znanstvenik iz Belfasta koji je, kada su ga uvjerili da neće biti izbačen sa sveučilišta, objavio dulji prikaz o Atlantidi u Journal of Hellenic Studies.

Kasnih 1960-tih, grčki arheolog Angelos Galanopoulos pred­ložio je nevjerojatnu teoriju da je Atlantida bila otok Santorini, sjeverno od Krete. Otok je gotovo uništen u stra­hovitoj erupciji vulkana 1500. godine pr. Kr. Eksplozija magme i pirkolasta zasigurno je uništila i veći dio otoka i obale Grčke kao i priobalje Krete. Pitanje je kako je mali otok Santorini mogao biti Platonov ogromni kontinent Atlantida. Osim veličine, nije odgovarao niti položaj, a Platon vrlo vjerojatno nije mogao biti toliki neznalica da pobrka veliki ocean iza Gibraltara s Egejskim morem. Galanopoulus je predložio da se Platonove brojeve reducira za deset puta -starost od 9000 godina u 900, što bi bilo negdje oko 1300 pr. Kr. Osim toga, daleko razumnije zvuči da je irigacijski kanal širok 100 metara i dubok 30 bio širok tek 10 i dubok 3 metra. No, Galanopoulos nije ponudio nikakvo objašnjenje u vezi položaja.

A T L A N T I D A V I Đ E N A iz E G I P T A

Frostov pristup je bio elegantan i argumentiran, a tekst je započeo obranom priče o Atlantidi od kri­tičara među kojima se naročito isticao Benjamin Jowett, tada vodeći prevodilac Platonovih dijaloga na engleski jezik. Jowett je iznio brojne primjedbe na račun Platonovog dijaloga: "Kako je bilo moguće da Solonova pjesma nestane u antici?" ili "Zašto je Platon, ako mu je bilo poznato cijelo Solonovo djelo, prekinuo pjesmu već u samome početku?" Jowett je inzistirao na činjenici da je priča o Solonovu posjetu Egiptu isto tako legenda, a čak i ako je posjetio Egipćane "nije mogao s njima razgovarati ili čitati zapise na zidovima njihovih hramova." Nadalje: "Osim toga, otkuda je priča stigla u Egipat?" Na koncu Jowett zaključuje: "Propitujući unutrašnje (Platonove dijaloge - op. a.) i vanjske (povijesne -op. a.) dokaze možemo zaključiti da je vjerojatnije kako je Platon priču o Atlantidi izmislio nego da ju je prenio Solon iz Egipta."

Frost je na većinu Jowettovih zamjerki vrlo lako odgovorio. Kao prvo, nema govora o "nestanku" Solonove pjesme u antici. Platon je vrlo jasno iznio kako Solon nikada nije završio svoje djelo. Ono je preživjelo tek kao prepričani zaplet s nekoliko bilješ­ki o imenima protagonista priče. U tom segmentu Jowett je bio u velikoj zabludi.

Kao drugo, Frost je mogao odgovoriti i na Jowettove sumnje o Solonovu posjetu Egiptu. Proglašavajući to legendom, ignorirana je povijesna činjenica. Herodot, koji je pisao svoja djela nešto manje od stoljeća kasnije od Platona (oko 440. g. pr. Kr.), spomenuo je Solonovo putovanje te sačuvani stih koji je Solon napisao o Nilu. Jowettov glavni pro-tuargument - da Solon nije mogao čitati egipatske hijeroglife - irelevantan je. Platon nigdje u tekstu ne spominje da je Solon čitao o Atlantidi iz egipatskih rukopisa ili sa zapisa na hramovima, već su mu priču prenijeli svećenici. Zašto si je Jowett umislio da Solon nije mogao razgovarati s egipatskim svećenici­ma ne zna se, jer nije pružio adekvatno objašnjenje. Svatko će zaključiti da je Solon s Egipćanima mogao razgovarati na grčkom (ako su znali) ili putem pre­voditelja.

Kako je Frost istaknuo, za 26. dinastije grčki su posjetitelji bili srdačno dočekivani u Egiptu, što je bila i politička činjenica; trgovina s Grčkom je bila poticana, koristilo se grčko iskustvo u pomorstvu, a pored toga egipatska je vojska bila ojačana plaćenici­ma iz Grčke. Za Solona je Platon naveo da je posjetio područje Egipta (Amaris) o kojem je Herodot pisao: "(Amaris) voli Grke i daje im brojne priviliegije." Možda je najznačajniji poklon Grcima dao grad (Naucratis) u delti Nila koji se ponudio biti trgovač­kim centrom Grčke u Egipta. Iskapanja Naucratisa

potvrdila su Herodotovu sliku o bujajućem gradu u 6. st. pr. Kr. Sve ove činjenice vrlo lako pobijaju Jowe-ttove tvrdnje.

I konačno, Frost se dotaknuo pitanja koje je Jowett postavio o tome kako su Egipćani saznali za Atlantidu. Ako je Atlantida zaista bila minojska civi­lizacija Krete, odgovor je lagan, jer se s velikom si­gurnošću mogu dokazati veze između Egipta i Krete brončanog doba.

Frost je, osim toga, mogao ukazati na egipatske predmete pronađene na Kreti te minojsku keramiku otkrivenu na egipatskim lokalitetima gdje je vladala osamnaesta dinastija. I zaista je bilo takvih pronala­zaka od Frostova vremena do danas. Nedavno su minojske freske - koje prikazuju bikove i labirinte -iskopane u Tell ed Dabi na području sjevernog Egipta iz kojeg su vladali Hiksi. Na tim freskama jasno se zamjećuju egejski elementi u dinastiji Hiksa -stranaca koji su vladali Egiptom oko jednog stoljeća prije uspona osamnaeste dinastije (oko 1550. g. pr. Kr.).

Na slikarijama egipatskih grobnica osamnaeste dinastije također se jasno razabira Minojci. Na grob­nicama visokih dužnosnika mogu se pronaći i opisi dobara koje su predstavnici stranih zemalja donosili u Egipat. Slike pružaju bogat izvor za dokazivanje egi­patskih kontakata tijekom ovog perioda. Ljudi iz

raznih područja pravilno su razmješteni u nizove i prikazani prema vrijednosti poklona za Egipat koje su donosili. Naslikani su crni Nubijci koji donose slono­vaču, ebanovinu, zlato, nojevo perje i drugu egzotiku, Semiti iz Sirije i Palestine poklanjaju metalne nosiljke, rijetke životinje i glinene posude s uljem i vinom te sa sjevera prepoznatljivi Minojci, odnosno predstavnici neke egejske kulture. Oni su blijede kože, odjeveni u kratke, bogato ukrašene halje i nose sandale. Zapanjujuće slične su i figure koje se pojavljuju na freskama u Knososu.

Natpisi pod egipatskim slikama za te ljude kažu da su s "Keftie", "otoka u središtu mora". Frost je zajedno s Evansom i brojnim drugima vjerovao kako je "Keftiu" egipatski naziv za Kretu. Ta je pret­postavka bila prihvaćena početkom stoljeća. Egi­patski tekstovi ostavljaju dojam kako je "Keftiu" udaljeni otok smješten daleko na sjeverozapadu od Egipta, činjenica koju je Frost često isticao u svojoj hipotezi o Kreti kao Atlantidi. Ako je, kako je pret­postavio, priču Solon pokupio u Egiptu, moramo je pokušati interpretirati s egipatskog gledišta. Moguće je da su Egipćani doživljavali Keftiu kao fantastično kraljevstvo na rubu svijeta (kakvog su oni poznavali), zapadnome rubu ukoliko je Keftiu bila Kreta. Lako je uočiti, iznosi Frost, kao se ovo viđenje transformira u priču o kontinentu Atlantida na dalekom zapadu. Frost je također vjerovao da su pojedini aspekti

minojske civilizacije koji su oduševili Egipćane, u Platonovoj priči zadobili prizvuk mističnosti. Primjerice, sofisticiran sustav odvodnje koji su koris-tili Minojci stvorio je kasnije dojam kako su imali kupaonice - u Egiptu je to bilo prilično rudimentarno.

Kult bika minojske civilizacije, smatra Frost, reflektira se u detaljno opisanim, vrlo neobičnim ritu­alima koje vrše vladari Atlantide u Platonovu dija­logu Kritija. Svakih pedeset godina, veliki je vladar Atlantide zajedno s devet prinčeva odlazio u Posejdonov hram. Okupili bi se oko stupa pre­krivenog "oreichalkosom" na kojeg su prvi kraljevi upisali svete zakone bogova. Na tome su mjestu nakon ceremonije koja je uključivala žrtvovanje bika sudili onima koji su zakone prekršili. Bikovi su bučno urlikali Posejdonovim hramom, a prinčevi su ih nakon molitvi lovili sa "štapovima i omčama, bez željeznoga oružja; i kako bi kojeg uhvatili odvodili bi ga uz stup i tamo mu prerezali vrat te pustili krv da teče po natpisima." Udovi životinja bili bi potom spaljivani u obredu prinošenja žrtve, dok se nešto krvi mješalo s vinom. Prinčevi bi napitak pili tijekom davanja zakletve da će slijediti pradavne zakone boga morskih dubina.

Frosta je u opisu najviše dojmio lov na bikove: "Ovo ne može biti ništa drugo do opisa ringa za borbu s bikovima u Knososu, onoga što se pripadnike drugih kultura najviše dojmilo na Kreti ... i potaklo

stvaranje legende o Minotauru. Na zlatnome vrču -minojske ili mikenske proizvodnje - pronađenom nedaleko Sparte, prikazan je snažni bik zapleten u ogromnu mrežu, što evocira Platonove riječi kako atlantidski prinčevi nisu koristili željezna oružja pri hvatanju žrtvenih životinja."

Za elemente iz drugih, ne-kretskih kultura, Frost je pretpostavio da ih je Platon inkorporirao u priču. Recimo: "ogromni kanali sagrađeni su prema onima iz Egipta i Babilona." No, vjerojatno je srž priče o izgubljenom kontinentu na rubu svijeta čija je pomorska sila propala u sukobu s Atenjanima, u biti egipatsko sjećanje na Kretu brončanog doba koje je Solon prenio u Grčku.

Frostov model, premda privlačan, u sebi nema jedan ključan element. Platon govori o nestanku Atlantide u sveopćoj katastrofi, a prilično je jasno da se Kreta nije preselila na dno Sredozemlja. Najbolje što je Frost mogao ponuditi je iznenadno uništenje carstva Krete izazvano invazijom iz Grčke. Postoje neki dokazi za ovu interpretaciju - posljednji dani u Knososu zapisani su na glinenim pločicama linear­nim pismom B kojeg se koristilo u Grčkoj. Pret­postavka je da su zapise donijeli mikenski osvajači, koji su ujedno i krivi za rušenje Knososa oko 1450. -1400. g. pr. Kr. To je stajalište zauzimao i Frost. Povezao je mikensku invaziju s legendom o aten­skom heroju Tezeju koji je donio propast kralju

Minosu. Tezej je otkrio tajne labirinta, ubio Mino-taura (i time oslobodio Atenjane od obveze da svoje mladiće i djevojke šalju kao doručak čudovištu), potopio Minosovu mornaricu kako ga ne bi slijedili, te mu, uz to, odveo i kćer Arijadnu (koju je poslije ostavio, ali to je druga priča). Međutim, čak i kumu­lativni efekt ovih djela, potpomognut razaranjem i pa­ljevinom Knososa ne daje dovoljnu količinu unište­nja da bi onako dramatično odjeknulo u Platonovoj priči.

Nekoliko godina kasnije, Evans je zaključio, inspiriran iskustvom snažnih vibracijia koje su prodr-male Kretu u lipnju 1926. godine, kako je Knosos u 15. st. pr. Kr. razorio snažan potres, a ne invazija Mikenjana. Premda prirodna katastrofa bolje odgo­vara Platonovu opisu, potres i dalje pruža slabašnu zamjenu za katastrofalno nestajanje jednog kontinen­ta pod more.

Možda je zbog ove slabosti Frostova teorija zane­marivana dugi niz godina - i na koncu u potpunosti zaboravljena. Tradicionalni su atlantolozi u međuvre­menu imali geologiju na svojoj strani. No, to se promijenilo 60-tih godina kada je na scenu stupila teorija o pomicanju kontinentalnih ploča.

KRAKATAU B R O N Č A N O G D O B A

Tijekom pedesetih godina ponovo je poraslo za­nimanje za Atlantidu i to najviše zahvaljujući Spyridonu Marinatosu, grčkom arheologu zavidne energije i teškog karaktera koji je pripadao staroj, romantičnoj školi arheologije. S obzirom na svoje osobine, izborio se za rad na nekim od najfascinant­nijih nalazišta. Oko 1950. godine vršio je iskopava­nja grada Pilosa - jednog od najočuvanijih nalazišta od svih mikenskih lokaliteta i legendarnog sjedišta kralja Nestora, najstarijeg heroja Trojanskog rata. Dvadesetak godina prije, Marinatos je istraživao sjevernu obalu Krete "kako bi pokazao da je Amnisos ... zaista luka i skladište oružja Minojskog Carstva", kako je to zabilježio grčki geograf Strabon. Marinatos je uspio pronaći brojne ostatke Minojaca na lokalitetu Amnisosa, uključujući i vilu dekoriranu freskama koje su prema njegovu vjerovanju potvrđi­vale zapise u starim tekstovima.

U Amnisosu je Marinatos otkrio i jednu zgradu s velikom jamom u kojoj je bilo jako puno vulkanskog kamena plovučca. Ta ga je spoznaja zaintrigirala, jer svega stotinjak kilometara sjeverno od Krete leži vulkanski otok Terra, odnosno Santorini. Erupcije tog vulkana bile su zabilježene tijekom povijesti,

uključujući onu iz 726. g. kada je velika masa vul­kanskog kamena dosegla obale Male Azije, Lezbosa i Makedonije. Zapisi iz klasičnog perioda spominju i slične događaje iz 60., 46. godine, te 198. g. pr. Kr. No, najvažniju činjenicu iznio je francuski arheolog 19. st., Fouque koji je dokazao da se jedna erupcija dogodila i tijekom brončanog doba: kuće u kojima je bilo minojskih vaza iskopane su iz otvrdnulih tokova lave na otoku.

Marinatos se okrenuo problemu koji je mučio i Frosta - zašto je carstvo Krete sa svojim centrom u Knososu iznenada propalo u 15. st. pr. Kr.?

Rekonstrukcija palače kralja Minosa u Knososu na Kreti.

Do preliminarnog izvještaja o Amnisosu 1932. godine, Marinatos je bio siguran da je za propast odgovorna "ništa manje do jedna velika prirodna katastrofa". Već i na lokalitetu Amnisos je mogao ukazati na velike količine plovučca, ali i na način na koji su srušeni zidovi vile. Nepoznata je sila istr-gnula masivne kamene blokove zapadnih zidova i srušila ih prema van, dok su neki od blokova iz južnih zidova, paralelnih s morem, jednostavno nedostajali.

Marinatos je zaključio da su bili odneseni povrat­nim udarom ogromnoga plimnog vala. Nakon toga, ostao je tek malen korak do ideje da je minojsku civi­lizaciju pokosila snažna erupcija vulkana na otoku Terri. Prema njegovu mišljenju, sjeverni dio Krete bio je snažno udaren ogromnim tsunamijima uzroko­vanim podvodnim potresima koji često prate erupci­je, dok su potresi kopna i veliki mlazovi plinova i vulkanskog pepela izazvali pravi pandemonij nad gradovima Krete.

Rat, a zatim i drugi radovi, tijekom tridesetak godina onemogućili su Marinatosa u obavljanju neo­phodnih iskopavanja kojima bi mogao argumenti-ranije dokazati svoje teorije. Njegovo razmišljanje da je minojsku civilizaciju uništila erupcija vulkana otoka Terre najbolje je sam izrekao: "Grozna katas­trofa pogodila je Kretu oko 1500 g. pr. Kr. Gradovi,

monumentalna zdanja i dvije od tri veličanstvene palače uništeni su za sva vremena."

Marinatosovo datiranje katastrofalnog događaja izvedeno je iz ispitivanja minojske keramike pro­nađene na otoku Terra te na lokalitetima kao što su Pilos i Amnisos. Utjecaj te snagu katastrofe ocijenio je prema usporedbi s dobro dokumentiranom erupci­jom Krakataua, vulkana u današnjoj Indoneziji 1883. godine. Erupcija se dogodila 26. kolovoza uz zaglušujuću buku koja se čula u gotovo 5000 km udaljenoj Australiji. Erupcija je trajala tri dana, izbacujući ogromne oblake dima i pepela koji se u atmosferi zadržao više od šest mjeseci prostirući se sve do Europe.

Kao rezultat mogli su se vidjeti raznobojni, pri­lično spektakularni zalasci sunca svugdje na Zemlji. Nebo je bilo u potpunosti crno u radijusu od 200-njak km, u krugu od 1000 km bilo je oštećenih zidova i razbijenih prozora. Komadi piroklastičnog materijala padali su i stotinjak kilometara daleko od vulkana stvarajući na površini mora slojeve debele i do 3 metra. Najgore od svega dogodilo se kada je glavni stožac vulkana potonuo izazvavši ogroman plimni val. Dosegavši maksimalnu visinu od pedesetak metara, val je uništio tristotinjak sela na obalama Jave i Sumatre. Poginulo je više od 36000 ljudi.

Rekonstrukcija kraljičine kupaonice u Knososu. Ovakvi crteži bili su objavljivani u The Illustrated London News uz

izvještaje o spektakularnim otkrićima sir Arthura Evansa na Kroti. Visoko razvijena minojska civilizacija koja je uništena

u erupciji vulkana, ima vrlo slična obilježja koja je iznio Platon u svojim dijalozima Timej i Kritija opisujući

Atlantidu.

Energija erupcije Krakataua procijenjena je na 100-150 megatona, odnosno 60-100000 puta jače od prvih nuklearnih eksplozija provedenih u pustinjama Nevade. Kada je stožac vulkana potonuo, iza njega je ostala kaldera - formacija slična krateru - površine 20 km2. Kaldera zaostala nakon erupcije Terre površine je osamdesetak kvadratnih km. Nakon konzultiranja s geolozima, Marinatos je izračunao da je erupcija na otoku Terri bila barem četiri puta snažnija od one Krakataua. Njegovi su argumenti vezani uz razaranje Krete oko 1500. g. uzrokovano erupcijom Terre, nakon ovih proračuna generalno prihvaćeni.

Marinatos je također nastavio i rad na teoriji o Atlantidi kao jeci minojske kulture tamo gdje je stao Frost. I dok je prihvatio glavne Frostove argumente uvidio je i teškoće: "Ogromni, snažan i napredan otok u kontaktu s Egiptom, osim Krete, nije postojao. Da bi stvorili mit o njegovu potonuću ... čini se nateg­nutim" No, Terra, mislio je Marinatos, bi mogla pružiti objašnjenje: "Egipćani su morali imati saz­nanja o otoku koji je potonuo, a to je bila Terra za koju nisu znali jer je bila malen otok. Stoga su erup­ciju Terre povezali s Kretom, otokom koji je bio snažno pogođen i s kojim su iznenada prestali svi kontakti."

O L U J A I Z N A D O T O K A T E R R E

Hipoteza o Atlantidi kao odrazu minojske kul­ture posebno je zaintrigirala seizmologa, profesora Angelosa Galanopoulosa. U seriji kratkih članaka koje je objavio tijekom šezdesetih godina proširio je ideju koju su skicirali Frost i Marinatos u grandioznu teoriju kojoj je u središtu bila eksplozija Terre.

Galanopoulos je imao stav da se sve što je Platon napisao o Atlantidi može protumačiti, pa tako i uklo­piti u sliku minojske kulture Krete te konačno eksplozije vulkana na Terri. Otišao je toliko daleko da je čak ustvrdio dimenzije otoka-kontinenta, "raz­boritom" reinterpretacijom Platonovih opisa te umanjivanjem nekih od veličina koje je grčki filozof unio u svoje dijaloge za točno deset puta. Galano­poulos je svoje stajalište opravdavao nekim drugim mitološkim zapisima za koje je vjerovao da su nastali pod utjecajem eksplozije Terre. Primjerice, stari Grci su vjerovali da se potop koji su preživjeli samo Deukalion, Prometejev sin, i njegova žena Pira - potop koji je prekrio cijelo grčko kopno i trajao devet dana i devet noći - dogodio oko 1500. g. pr. Kr. Taj datum se savršeno uklapa u pretpostavljeno vrijeme eksplozije Terre, pa Galanopoulos smatra da mit o Deukalionu oslikava reakciju tadašnjih

stanovnika Grčke kada su divovski tsunamiji, koji su nastali potonućem vulkanskog otoka, zapljusnuli nji­hovu obalu. Slična je situacija i s Egzodusom Židova iz Egipta. I taj se događaj može, prema Galano-poulosovu čitanju Biblije, smjestiti u rano petnaesto stoljeće pr. K. Osim toga, to datiranje su zagovarali neki od najranijih kršćanskih svećenika. Sv. Augustin (354. - 430.) sinkronizirao je mit o Deukalionu s vremenom Mojsija.

Stoga, zaključuje Galanopoulos, Pošast u Egiptu je također posljedica eksplozije vulkana. I rijeke krvi mogu se obrazložiti istim uzrokom. Riječ je o crvenoj kiši koja u nekim slučajevima prati vulkan­ske erupcije. Zatamnjenje neba, koje se isto spo­minje, nije ništa drugo do rezultat velikih oblaka pepela.

Više od bilo kojega drugog znanstvenika, Galanopoulos je bio identificiran kao nositelj teorije o minojskoj kulturi kao Atlantidi, iako je slobodno govorio o svojim prethodnicima, spominjući i Louisa Figuiera koje je oko 1872. godine rekao kako smatra da je onaj dio Terre koji je potonuo u vulkan­skoj eksploziji uzdignuo priču o Atlantidi. Ipak, Galanopoulos je bio taj koji je nakon Figuiera, Frosta i Marinatosa razvio teoriju do njezinih kraj­njih konzekvenci, popularizirajući je u svojim člancima te predavanjima.

Za dr. Jamesa Mavora, inženjera u oceanograf­skom institutu Woods Hole, koji se s teorijom susreo oko 1965., bila je to "Galanopoulosova teorija". Kada se s njim susreo u Ateni, bio je u potpunosti ushićen idejom da ostaci Atlantide možda leže u vodama Egejskog mora ili u naslagama lave oko ostataka Terre.

S velikim entuzijazmom, Mavor je ubrzo potom započeo planirati način kako da provjeri teoriju. U to je vrijeme bio pri kraju s gradnjom istraživačke pod­mornice za duboke vode, poznate kao Alvin, pa je zaključio da bi jedno od prvih uronjavanja mogao obaviti u vodama oko Terre. S Galanopoulosovim ohrabrenjima, Mavor je povukao sve moguće veze, no nije uspio prikupiti dovoljno sredstava da pokrije troškove korištenja Alvina. Uspio je ipak rezervirati tjedan dana istraživačkog broda Chain, Instituta Woods Hole koji je u to vrijeme (1966.) plovio Sredozemljem, za ispitivanje Terre.

Mavorov plan je bio ustvrditi da li oblik Terre prije erupcije odgovara Platonovom opisu Kra­ljevskog grada Atlantide okruženog prstenastim kanalima. Ta prva ekspedicija obavila je dobar znanstveni zadatak prikupivši važne informacije, ali nije pronađeno ništa što bi podržalo teoriju o Atlantidi.

No, u medijima su objavljene neke sasvim pogrešne izjave - stavljene u Galanopoulusova usta - kako je otkriven jarak koji potvrđuje da je Terra bila metropola Atlantide. Taj je "jarak" zapravo predstavljao prirodnu depresiju na dnu kratera pre­ostalog nakon erupcije i potonuća.

Ubrzo zatim Mavor je počeo planirati drugu eks­pediciju, s bazom na kopnu, koja je za cilj imala pre­gledavanje terena, podmorske radove te neka probna arheološka iskopavanja. No nije sve teklo bez prob­lema. Mavor nije uvidio da je odlučio raditi na području koje je na neki način "rezervirao" za sebe slavni Marinatos. Iskopavanja koja su tijekom 1870--tih obavljali francuski arheolozi u južnome dijelu ostataka otoka otkrila su kuće iz brončanog doba pod plitkim slojem pepela. Marinatosova namjera, kao i Mavorova, bila je nastaviti raditi tamo gdje su Francuzi stali.

U početku je Marinatos zauzeo diplomatski stav - bila mu je potrebna američka oprema, prvenstveno magnetometri i seizmografi te financije - predstav­ljajući se kao grčka strana u međunarodnom projek­tu koja ima koncesiju grčke vlade za iskopavanja na Terri. Kada su početkom 1967. Mavor i njegova ekipa stigli na Terru, bili su uvjereni kako rade na zajedničkom projektu s Marinatosom. U travnju te godine, kada su na vlast došli neki fašistički dijelovi

vojske, Marinatos je zahvaljujući svom prijateljstvu s tim pukovnicima zadobio veliku vlast. Između dviju ekipa rasla je netrpeljivost, ali se posao nas­tavljao isključivo zato što je Marinatos uvelike isko­rištavao američku tehnologiju i stručnjake iz Mavo-rovog tima. Na području koje su iskapali francuski arheolozi uskoro je otkrivena nova zgrada. Mari­natos je bespoštedno tjerao ljude i kuća za kućom se pojavljivala zajedno s predviđenom keramikom kretske civilizacije te fragmentima fresaka. Do kraja 1967. godine bilo je jasno da je otkriveno važno i krajnje napredno naselje iz brončanog doba, saču­vano gotovo u potpunosti pod zaštitnim slojem vulkanskog pepela. Kada je Marinatos dobio što je htio, ekspedicija je bila okončana.

Po povratku u Ameriku, Mavor i njegova ekipa objavili su izvještaj za medije pod nazivom A Minoan Pompeii and the Lost Atlantis. Njihova ver­zija priče, za razliku od Marinatosove (koja nije spominjala Atlantidu) bila je praktički ugrabljena od strane medija.

Ova otkrića na Terri u potpunosti su iskorištena tek 1969. godine. Tada su se pojavile tri knjige koje su raspravljale teoriju o minojskoj civilizaciji Krete koja se tijekom vremena pretvorila u priču o Atlantidi. Prvu je napisao sam Galanopoulos uz pomoć Edwarda Bacona, nekadašnjeg urednika za

arheologiju u novinama Illustrated London News, naslovljenu Atlantis: The Truth behind the Legend. Drugu, Voyage to Atlantis, napisao je Mavor uglavnom razrađujući Galanopoulosovu ideju, nadopunjavajući je spoznajama i mukama koje je proživio tijekom ekspedicije na Terri, o kojoj se Marinatos očitovao s podsmjehom. Treću u nizu napisao je dr. John Luce, cijenjeni keltolog i struč­njak za irsku povijest. Njegova knjiga, The End of Atlantis, zahvaljujući znanju i iskustvu bila je ponaj­više eruditski izbalansirana između činjenica i zaključaka. Osim toga, sadržavala je odobravajući predgovor od nikoga drugog do sir Mortimera Wheelera, jednoga od stupova britanske arheologije.

Sve tri knjige u principu propituju iste dokaze. Glavni je njihov argument isti kao i u Frostovoj ori­ginalnoj teoriji - da je sjećanje na katastrofu koja je pogodila Kretu brončanog doba i Terru očuvano u Egiptu i konačno predano Platonu putem Solonove priče. Tijekom 1970-tih godina ova teorija je prih­vaćena kao najbolje moguće objašnjenje problema Atlantide.

M J E S T O I V R I J E M E

Izvanredno velik broj znanstvenika - od geologa do onih kojima je specijalnost stari svijet - i dalje vjeruje kako je erupcija Terre riješila misterij Atlan-tide. Ta je ideja toliko puta bila ponavljana i objavlji­vana da je s vremenom postala dio moderne mitologi­je. Kada je Jacques Cousteau sa svojom podmorni­com krenuo istraživati Egejsko more, to nije bio nje­gov put na Terru, već u Atlantidu, kako se o tome tada govorilo. Na samome otoku, posjetioci mogu uživati u buteljama lokalnog vina prozvanog "Atlantis Blanc de Blanc". Ta cijela predstava, naravno, potpomogla je vrtoglavom usponu turističke industrije otoka.

S dovoljno ponavljanja gotovo svaka tvrdnja ima podjednake mogućnosti da se nastani u društvenoj svijesti. No to teško da predstavlja zamjenu za kva­litetan dokaz ili argument. Teorija da je Atlantida jeka u vremenu minojske kulture, oduvijek je patila od neugodnih problema, prvenstveno po pitanju lokacije i datiranja Atlantide.

Sam Platon je, bez imalo dvojbe, smjestio izgubljeni kontinent u Atlantski ocean, a ne u Sre­dozemno more. No, s točke gledišta arheologije i geologije, ta tvrdnja nije održiva. Logičan je korak, ako Platonu damo slobodu dvojbe, Atlantidu potražiti

na drugome mjestu. S obzirom da svoj utjecaj na priču imaju Egipat, talijanski poluotok, te Atena, razumno je pretpostaviti da bi Atlantidu trebalo potražiti u Sredozemlju.

Ipak, od razmatranih lokacija u Sredozemlju, Kreta se čini najslabijim kandidatom za prijestolje Atlantide. Problem je taj što sam Platon nije uočio sličnost između Atlantide i civilizacije Krete. Premda Platonu nije bila poznata minojska kultura kao što je nama zahvaljujući arheologiji, Grčka je bila nasljed­nik brojnih običaja koji su se ticali čuda pradavne Krete i carstva legendarnog kralja Minosa.

Brojne su predaje zapamćene - više-manje korek­tno u grčkim legendama: kult bika, fantastične palače, bogatstvo kraljeva i njihovi zakoni, orga­nizirano trgovačko i vojno pomorstvo, tehnološka dostignuća, kolonije na drugim obalama te borba s Atenjanima. Platon je itekako dobro poznavao sve te predaje napisavši knjigu naslovljenu Min os, opisujući legendarnog vladara kao arhetipnog donosioca reda i zakona. Osim toga, poznavao je i zemljopis Krete. U poznijim godinama svog života upravo je na Kreti odabrao mjesto za svoju eksperimentalnu političku komunu. Oni koji podržavaju minojsku teoriju At­lantide moraju svjesno pretpostaviti da je Platon, koji je izradio detaljne studije povijesti, zemljopisa i kul­ture Krete, opisao Atlantidu ne uočavajući njezinu

sličnost s Kretom. A istu tu sličnost uočili su Galanopoulos, Luce i drugi. Christopher Gill, struč­njak za Platona s University Collega u Walesu, ukazao je na temeljnu neuvjerljivost ideje da su o minojskoj civilizaciji Grci učili od Egipćana. Naime, iz sadašnje se vizure, s prikupljenim arheološkim znanjima, vidi da su Grci imali jasniju sliku o civi­lizaciji Krete nego što su je Egipćani ikad zamislili.

Nadalje, iako se s lakoćom dogodio premještaj Atlantide iz Atlantika u Mediteran, minojska škola teorije o izgubljenom kontinentu nije pronašla niti jedan dobar razlog za taj potez. Glavni mitološki lik u Platonovoj priči je Atlas, osnivač i prvi kralj Atlantide. Može se pretpostaviti da je Platon prem­jestio kontinent iz Sredozemlja u Atlantski ocean zbog kasnije povezanosti s Atlasom. No Atlas je vrlo vidljivo izostao iz bogate kolekcije mitova vezanih uz Kretu. U grčkoj mitologiji Atlas je iza sebe ostavio velik broj potomaka, ali niti jedan od njih nema veze s Kretom.

Problem oko datuma također se jasno ističe u vezi Atlantida - minojska civilizacija. Platon je napisao da se rat između Atene i Atlantide odigrao 9000 godina prije no što je Solon posjetio Egipat (oko 565. g. pr. Kr.), dakle negdje oko 9600 g. pr. Kr., znatno prije uspona minojske civilizacije. Minojski atlantolozi pokušali su taj problem premostiti na način da manu

pretvore u vrlinu. Jednostavnim su potezom Plato­nove datume podijelili s deset. Rezultat od 900 godi­na, kada se doda zaokruženoj vrijednosti godine Solonova odlaska u Egipat (oko 600. g. pr. Kr.) daje otprilke 1500. g. pr. Kr., što odgovara Marinatosovom datiranju eksplozije Terre.

Obrazlažući taj argument, Galanopoulos tvrdi da su Egipćani greškom povećali neke brojeve u priči o Atlantidi za desetak puta. Primjerice, Platon je napisao kako je velika pravokutna ravnica u blizini Kraljevskog grada Atlantide veličine otprilike 3000x1000 grčkih stadija (oko 555x185 km).

S obzirom da na Terri nema mjesta niti za manju dolinu, Galanopoulos smatra da ravnicu treba potražiti na Kreti gdje, gle čuda, stvarno dolina Messara u grubo odgovara tim mjerama reduciranim za deset (55x20 km). Nadalje, Kraljevski grad, prema Platonu, ima promjer od 21 km. Ucrtavajući taj prom­jer na kartu Santorinija, Galanopoulos je otkrio da tlocrt grada odgovara veličini otoka prije erupcije.

Ta je vježba zadivljujuće proturječna. Galano­poulos je reducirao veličinu doline, a nije reducirao promjer Kraljevskog grada. Osim toga prilično je slo­bodno interpretirao Platonove tekstove, razdvojivši grad od spomenute doline. Koristeći se sličnim meto­dama i pretvorbama brojeva, gotovo svatko bi bio u

stanju metropolu Atlantide i navedenu dolinu smje­stili bilo gdje.

Sve je te "minorne" zamjerke Galanopoulos odbacio, tvrdeći da je otkrio ključ za rješenje zagonetke Atlantide: "Rješenje zagonetke je toliko jednostavno, gotovo kao i greška koja je do zagonetke dovela. Priča o Atlantidi je kod Platona točna, osim u dvije tvrdnje: kada je Atlantida potonula - što se dogodilo 900 godina prije Solonove posjete Egiptu, a ne 9000, te u dimenzijama ravnice, koja bi trebala biti 300x100 grčkih stadija, a ne 3000x1000 kako je to Platon naveo."

Zaista stručno objašnjenje. Naravno, u potpunosti neodrživo. Naime, greška koja se navodno potkrala Egipćanima - preuveličavanje nekih brojeva za deset - možda je i moguća u civilizaciji koja koristi dekad­ski sustav i zapisuje dodavanje jedne nule pri pomica­nju decimalne vrijednosti. No, Egipćani nisu 10, 100, 1000 i tako dalje zapisivali na ovaj način, već krajnje različitim simbolima. Hijeroglifi za 100 i 1000 znatno se razlikuju pa je apsurdno tvrditi da se svećenicima -koji su inače posjedovali velika geometrijska i mate­matička znanja, rezultat kojih su navodnjavanja Nilom te gradnja piramida - potkrala jedna takva greška.

K R A J T E R R E

U konačnoj ana­lizi većinu sličnosti Atlantide s minoj-skom civilizacijom Krete može se svesti na jedan faktor: iz­nenadnu katastrofu. No, ako se pobliže propita i taj faktor uočit će se nedosljednosti. Konačno, Platon je u svojim dijalozi­ma iznio činjenicu da je Atlantida uništena u potresu i poplavi, a ne vulkanskoj erupciji, što se da jasno razlučiti.

Međutim, u nedavno iznesenim tvrdnjama da Terra nije uništila kulturu Krete, i sami temelji minoj-ske teorije Atlantide su načeti. Takvo objašnjenje bilo je prisutno još u vrijeme kada je Marinatos započeo s iskopavanjem malog mjesta Akroterija na otoku. U usporedbi s keramičkim nalazima iz tog mjesta pokazalo se da je ona keramika pronađena u ostacima kretskih palača iz nešto kasnijeg perioda. Vaze s Terre pripadaju kasnominojskoj 1A fazi, dok one s Krete kasnominojskoj 1B. Marinatos je razliku protumačio isključivo u stilu koji je nastao na dva različita mjes­ta, ali u isto vrijeme. No, kasnija iskopavanja su

pokazala da faze slijede jedna iza druge, ali s među-periodom od gotovo pola stoljeća. Ako je Terra eksplodirala prije pada kretskih centara moći, kako ih je onda mogla uništiti?

Sada se sa sigurnošću tvrdi da se erupcija i potonuće dijela Terre odigralo cijelih 150 godina prije uništenja kretskih palača. Čak se pokušalo datum pomaknuti još i dalje u prošlost, iza 1500 g. pr. Kr., u šesnaesto, čak i sedamnaesto stoljeće pr. Kr. No te tvrdnje još uvijek nisu uspješno dokazane.

Što se tiče Egipta, erupcija Terre se odigrala negdje oko samog početka vladavine 28. dinastije, vjerojatno tijekom vladavine osnivača te dinastije, faraona Ahmosea - konvencionalnim datiranjem to je negdje između 1550. i 1525. g. pr. Kr.

Dorothy Vitaliano, koja je prije podupirala teori­ju o propasti kretske civilizacije uzrokovane erupci­jom Terre što je iznjedrilo mit o Atlantidi, bila je prva koja je sa svojim mužem identificirala pepeo s Terre u području kasnominojske keramike 1A faze na Kreti na lokalitetu Kato Zakro 1974. godine. Ubrzo potom se razuvjerila po pitanju Marinatosove teorije i 1978. godine promijenila svoj stav o minojskom obrazlo­ženju Atlantide: "Ukoliko prirodna katastrofa nije izravno odgovorna za propast minojske civilizacije, da li to u potpunosti niječe mogućnost da Kreta bude

prototip za Atlantidu? Ukoliko uzmemo Platona ozbiljno odgovor je: da. Inzistiranje na stvarnosti egi­patske dokumentacije tjera nas nazad Frostovom ori­ginalnom pristupu da se iznenadni prestanak trgova­nja, Egipćanima učinio kao da je Kreta potonula bez traga."

Ipak, ostaje malo utjehe u vraćanje na Frostov prvobitni prijedlog. Nije se dogodio nikakav iznena­dni prestanak trgovanja između Egipta i egejske civi­lizacije, bilo u vrijeme erupcije Terre, bilo nakon pada kretskih palača koje pripadaju kasnominojskoj 1B fazi. Čini se da je 1B period završio negdje u početku vladavine faraona Tutmosisa III., no na reljefima se mogu vidjeti njegovi svećenici kako ukazuju pripa­dnicima Keftiu naroda - tako se u Egiptu nazivala civilizacija sjeveristočno od afričke obale - gdje da odaju poštovanje Tutmosisu koji je prešao u drugi život. Zašto ili kako bi Egipćani zamislili da je Atlantida nestala kada su trgovci i ambasadori bili često na njihovim obalama tijekom XV. st. pr. Kr.?

Odgovor je kratak. Jednostavno ne postoji bilo kakav opravdani razlog, kada se podrobnije prouče dokazi, da je propast Terre ili minojske civilizacije mogla izazvati nastanak mita o Atlantidi. Uzevši sve u obzir, mora se prihvatiti da je minojsko-atlantidska teorija, poput samoga otoka Terre, zaista i u pot­punosti potonula.

G D J E NAĆI P U T O K A Z Z A N E S T A L U A T L A N T I D U ?

Iako pomna proučavanja nisu uspjela otkriti tragove Atlantide u tradicionalnom okruženju, Atlantiku, niti se uspjelo dokazati kako je vulkan­ska erupcija Terre stvorila taj mit, daleko od toga da nedostaje drugih lokacija koje kandidiraju za Atlantidu. Tijekom protekla tri stoljeća cijela lepeza mjesta bila je prikazivana kao "stvarna" Atlantida. Sjeverna Amerika, Šri Lanka, Palestina, Mongolija i Spitzbergen (zajedno!), Kartaga, Malta, središnja Francuska, Nigerija, Brazil, Peru, Kavkaz, Maroko, pustinja Sahara, pustinja Kalahari, Arktik, Antar­ktik, Nizozemska, istočna Pruska i Baltik, Grenland, južni Pacifik, Meksiko, Iran, Irak, Krim, Švedska i Britansko otočje - sva ova mjesta su u svoje vrijeme imala advokate Atlantide.

Propitati sve te teorije zaokupilo bi čitav jedan život, vjerojatno i više. Srećom, to nije potrebno. Kao prvo, većina tih teorija sama se diskvalificirala. Pored toga, niti jedna od tih lokacija nije uhvatila korijena u svijesti ljudi kao moguće ležište drevne civilizacije, a jednako tako i pate od problema kao i hipoteza o Terri. A problem je metodološke prirode. Kao početno polazište uzima se sličnost Atlantide s

lokalnom starom civilizacijom i traga se za slučaj­nim sitnicama koje se uklapaju u Platonovu priču. Takav pristup često završi uzaludnim pokušajima da se svaki detalj Platonovih tvrdnji ugura u krivi kalup.

Kasnih sedamdesetih pokušalo se izbjeći te probleme novim pristupom. Cilj je bio uzeti što manju slobodu u interpretaciji Platonovih tekstova, uključujući i tok kojim je priča pristigla njemu. Ne postoji dobar razlog kojim bi se diskreditirala priča o posjeti Solona Egiptu, pa je tvrdnju da je teorija o Atlantidi nastala upravo u dolini Nila, trebalo pom­nije istražiti. Egipćani 26. dinastije - vrijeme kada je Solon posjetio Egipat - imali su interese koji su ih povezivali sa zapadom. Herodot je u svojoj Povijesti

zapisao da je Neho II. (610. - 595. pr. Kr.), najveći faraon 26. dinastije, poslao flotu feničkih mornara da oplove Afriku i vrate se u Sredozemlje kroz Heraklove stupove (Gibraltar).

Na Atlantskoj obali Europe, Kelti iz Britanije i Francuske ispričali su im brojne priče o bogatoj zemlji i velikim gradovima koji su potonuli, a od kojih su neki nastali još u željeznom dobu. Moguće je da su neki od feničkih mornara bili ti koji su donijeli priču o Atlantidi u Egipat. S obzirom da je Atlantida starija civilizacija od Egipta, moguće je da

su baš ovdje u priču inkorporirana daleka sjećanja na graditelje velikih megalitičkih grobnica i kromle-ha - najpoznatiji je Stonehenge - sjeverozapadne Europe. Konačno, civilizacija megalitskih graditelja započela je, kako to pokazuje metoda datiranja radioaktivnim ugljikom, nešto prije začetka prve dinastije u Egiptu. Megalitske grobnice počele su se graditi u Portugalu oko 4500 g. pr. Kr.

Neki su se znanstvenici zapitali, nije li priča o Atlantidi nastala iz feničkih pomorskih priča pomi­ješanih s keltskima o izgubljenim zemljama na zapadu, začinjenih sa sjećanjima na megalitske gra­ditelje. Taj je model izazvao prilično neobičan pastiš elemenata ali je bio daleko bliže izvornome, Platonovom tekstu, no što je to minojska hipoteza. Kronološki i geološki zahtjevi ovakvog tumačenja mogu se zadovoljiti bez većih izmjena. Ideja o Atlantidi kao zapadnoj civilizaciji iz davnina je sačuvana, a tijek kojim je priča došla u Egipat i zatim prenesena dalje je lako pratiti.

No, postojali su i nedostaci. Prvo, upadljiv je izostanak katastrofe - megalitska civilizacija atlantske Europe nije bila pometena u iznenadnoj prirodnoj kataklizmi, niti prije niti nakon početka uspona egipatske civilizacije. Nije moguće odrediti točno vrijeme kada je megalitska kultura nestala.

Stonehenge, koji je sagrađen negdje oko 3000 g. pr. Kr., u kasnijem neolitu, bio je dograđivan i u bron­čanom dobu, oko 1500 g. pr. Kr., a korišten kao kultno mjesto sve do vremena Rima. Osnovna poru­ka u Platonovim dijalozima Timej i Kritija jest da je napredna civilizacija skončala u velikoj katastrofi, a megalitskoj civilizaciji se to nije dogodilo.

Jedan od razloga zašto se o megalitskoj kulturi sjeverozapadne Europe razmišljalo je njezina starost veća od egipatske. No, ta je činjenica pokopana u Platonovim tekstovima činjenicom da su zapaženu ulogu u priči odigrali sami Atenjani. Sa sigurnošću se može tvrditi da Atenjana nije bilo oko 9600 g. pr. Kr., kao niti oko sredine četvrog tisućljeća pr. Kr. -u vrijeme prije početka vladavine I. dinastije u Egiptu. Lokaciju za buduću Atenu je Platon pos­tavio, ali nije bilo grada, zidova, akropole kao niti traga o naprednom društvu koje veliki filozof opisu­je. Ideja da neolitski proto-Atenjani marširaju kroz Europu da bi se sukobili s graditeljima megalita sama je po sebi dovoljno apsurdna. Grada Atene nije bilo sve do četrnaestog stoljeća pr. Kr. Kako bi se taj datum mogao toliko izvitoperiti da se pretvori u tvrdnju da su Atenjani vodili rat protiv Atlan-tiđana davno prije začetka egiptske civilizacije?

Očigledno su postojale nedosljednosti u mega-litskom modelu. Da li je bilo moguće da je sjećanje na megalitske graditelje došlo do Egipta i tamo bilo sačuvano u predajama? Kako bi Egipćani mogli znati nešto o civilizaciji koja im je prethodila za gotovo tisuću godina?

Istina, što se više zagledamo u ovu teoriju, to nam se čini sve sumnjivijom uloga Egipta u pri­jenosu priče o Atlantidi. Na koncu se cijelo pitanje Atlantide svodi na sablasnu Rubikovu kocku - čini se da ne postoji način da se tri elementa u priči međusobno poklope - Atlantida, Atena i Egipat - u suvislu povijesnu sliku, gdje god da se Atlantida smjesti.

Očigledno, priča na nekim mjestima mora biti modificirana, ali gdje? Egipatska veza? Ako je tako, zašto bi Platon isticao autoritet Egipta kao nositelja priče? Da li se jednostavno s nama poigravao? Priča - kako ju je Platon predstavio - jednostavno ne može biti istinita, promatrana kronološki ili geograf­ski. Postoji li mogućnost da je Platon pogriješio? Da li je zaista priču dobio od Solona kako tvrdi? U kolikoj je mjeri priču sam interpretirao i promije­nio? Konačno, koji je uopće bio njegov motiv za pisanje o Atlantidi?

To su samo neka od pitanja na koje treba pro­naći odgovor prije no što se uzme lopata u ruke i počne iskopavati Atlantidu.

Ponovimo za kraj još jednom što je najomiljeni­ji Platonov učenik, Aristotel rekao o priči svoga učitelja: "Onaj tko je tu zemlju stvorio, ujedno ju je i razorio."

Možda je time sve rečeno. No, ako se ipak želi otkriti Atlantida, bilo bi pametno ignorirati mišlje­nja geologa, povjesničara, arheologa, pa čak i filo­zofa - i prvo Platona upitati što je mislio kada je pisao o Atlantidi.

D. R. Heyneck Kentucky, 1997.