Ivan Aralica

Književnik, rođen u Promini 30. 09 1930. godine. Nakon školovanja na učiteljskoj školi u

Kninu 1953. godine, ućiteljevao je u selima Dalmatinske zagore. Diplomirao na

Filozofskom fakultetu u Zadru 1961. godine te radio kao upravitelj, ravnatelj i od 1971.

godine kao profesor srednjih škola u Zadru. Politički angažiran potkraj 60-tih i početkom

70-tih godina u ostvarenju hrvatskog proljeća: uključuje se u višestranački politički život

Hrvatske početkom 90-tih. Godine 1993. zastupnik i potpredsjednik Županijskog doma

Sabora. Redovni član HAZU. U ranom razdoblju književnog djelovanja piše socijalno

angažiranu prozu u kojoj analizira društvene promjene u poslijeratnom razdoblju.

U romanu "Konjanik" 1971. i zbirci pripovjedaka "Opsjene paklenih crteža" 1977.

pokazuje zanimanje za teme iz hrvatske povijesti te time najavljuje glavnu kreativnu fazu

svojega književnog opusa u kojoj nastaju romani "Psi u trgovištu" 1979., "Put bez sna"

1982., "Duše robova" 1984. i "Graditelj svratišta" 1986.

Potkraj 80-tih vraća se društveno angažiranim temama s početka karijere, bavi se

analizom etičkih devijacija svojstvenih socijalističkom sustavu i odnosom kreativnog

pojedinca prema represiji kolektivističkog sustava vladavine naglašeno rodoljubivi roman

"Majka Marija" 1992., te knjige angažiranih političkih napisa "Zadah ocvalog imperija"

1991. i "Sokak triju ruža" 1992. godine.

r. 10.09.1930., Puljani-Promina,

Hrvat, rimokatolik; ož. Ruža, 2 djece; prof. hrvatskog jezika i književnosti, Fil. f. Zadar,

akademik; predsjednik kluba HDZ-a;  Mj.stan.: Zagreb, Zadar

Ivan Aralica

Ivan Aralica (Promina u Dalmatinskoj Zagori, 30. rujna 1930) je bez sumnje dominantni

hrvatski narativni prozaik druge polovice 20. stoljeća, a vjerojatno, uz Krležu i najveći

hrvatski romanopisac uopće. Nakon školovanja na učiteljskoj školi u Kninu 1953. godine,

učiteljevao je u selima Dalmatinske zagore. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u

Zadru 1961. godine te radio kao upravitelj, ravnatelj i od 1971. godine kao profesor

srednjih škola u Zadru. Politički je angažiran potkraj 60-tih i početkom 70-tih godina u

ostvarenju hrvatskog proljeća (što je praćeno političkim progonimima i socijalnom

stigmatizacijom). Početkom 90-ih uključuje se u višestranački politički život Hrvatske.

Godine 1993. zastupnik i potpredsjednik Županijskog doma Sabora. Redovni je član

HAZU.

Kritika U ranijem je razdoblju književnog djelovanja pisao ne previše uspjelu socijalno

angažiranu prozu u kojoj analizira društvene promjene u poslijeratnom razdoblju, s

povremenim izletima u prošlost (“Svemu ima svoje vrijeme”, 1967; “Filip”, 1970). No,

tek je nakon ostracizma i progona zbog angažmana u hrvatskom proljeću (netko bi

mogao cinično primijetiti da politički progoni, ako nisu smrtonosni, povoljno djeluju na

spisateljsku kreativnost- ako je prije pritajeno čamila, oni ju rasplamsaju) Aralica našao

svoju “veliku temu”: povijesni usud hrvatskoga naroda kao paradigmu opće ljudske

sudbine. Tu je “morlačka trilogija” o srazu svjetova u Dalmaciji 17. i 18. stoljeća (“Put

bez sna”, 1982; “Duše robova”, 1984, “Graditelj svratišta”, 1986), nastala nakon remek

djela slične tematike, “Psi u trgovištu”, 1979.

Sljedeći romani su još raznovrsniji jer se u njima isprepliću prošlost i sadašnjost na način

“magičnoga realizma” (“Tajna sarmatskog orla”, 1989), pojačava se erotski naboj

(“Asmodejev šal”, 1988), ili obrađuju suvremenije teme (“Okvir za mržnju”, 1987, o

komunističkoj represiji), ili se opet vraća u prošlost, kao u raskošnoj povijesnoj fresci o

Bosni, Zadru i Kotromanićima (“Knjiga gorkog prijekora”, 1994). Objavio je i dvije

knjige vrhunske političke publicistike (“Zadah ocvalog imperija”,1991, o velikosrpskom

projektu, i “Što sam rekao o Bosni”, 1995, o uzrocima sukoba koji razdiru Bosnu i

Hercegovinu ).

Aralicu se često uspoređuje s Andrićem i Selimovićem zbog povijesne i "orijentalne"

tematike. No, to su pisci koji po stilu i habitusu s Aralicom imaju malo sličnosti, iako je

autor o njima često govorio s dužnim štovanjem. Kao tradicionalni realistični

pripovjedači (čak je i egzistencijalno-monološki pristup Selimovićev već sadržan u

kratkim romanima Dostojevskoga, napose “Krotkoj”) , oni se razlikuju od Aralice već

time što je on modernistički romanopisac. Nerijetka je zabluda svrstavanje Aralice

(valjda zbog povijesne tematike većine romana-kao da Garcia Marquez nije napisao

povijesni roman o Bolivaru, a Yourcenarova o Renesansi i Antici) u "tradicionalne

pripovjedače". No, on je modernist najsličniji Josephu Conradu po meditativnoj gustoći

teksta i narativnoj bujnosti (sam je Aralica među svojim uzorima naveo Hamsuna,

Singera i Manna-no to nije vidljivo iz njegovih tekstova). Koliko je sličan Conradu po

gnomskoj strukturiranosti teksta, moralističkoj usmjerbi i pripovjednim prijepletima- isto

se tako razlikuje po središnjoj životnoj viziji; a ta nije ona ironijske maske iza koje se

krije tragični nihilizam, već je vitalistički eros koji natkriljuje kršćanska nada i vjera u

dostojanstvo čovjeka i naroda. Sam je pak Aralica je primarno bard nečega što bismo

mogli nazvati "hrvatski mit". Priča je to o mitogenoj hrvatskoj zemlji koja pokriva

područje Dalmacije, Središnje Bosne, Like i Hercegovine; mit u kojemu se isprepliću

povijesni događaji sraza onodobnoga “sukoba civilizacija” kršćanstva i islama,

mešetarenja raznih tuđinskih (venecijanskih, austrijskih) sila, tursko nasilje i stanje

permanentnoga rata, te nacionalna baština čuvari koje su i ratnici i svećenici, težaci i

seljanke. Bez pretjerivanja mogli bismo reći da za Aralicu, kao i za druge velike pisce-

regionaliste kao što su Hardy ili Faulkner, regionalno isijava univerzalno.

Pseudo-“faction” djelom “Četverored”, 1997 (prvi hrvatski roman o Bleiburgu) Aralica je

dao mlaki i nezgrapno konstruirani kvazidokumentarni roman slabijega učinka od

izvornih svjedočanstava bleiburških mučenika koji su uspjeli uteći sa stratišta. Ni

činjenica da je izazvao lavinu histeričnih optužaba duhovnih potomaka partizanskih

egzekutora i pomodarskih “antifašista” ne mijenja ocjenu “Četveroreda” kao slabašnoga

uratka. Najužasnija hrvatska novovjeka tragedija zahtijevala je strastveno uranjanje u

temu kao jedini mogući pristup, no umjesto snažnoga emocionalnog naboja koji “nosi”

mitografe velikih, a tegobnih dvadesetostoljetnih povijesnih drama (Solženjicin, Vasilij

Grossman, Bobrowski), Aralica je faktografski suhoparno i često nezgrapno sklepao

roman nedostojan i teme i autora.

Nakon toga, autor se bacio na pisanje satiričkih romana, usmjerenih ponajprije na

seciranje družine koja je došla na vlast po izborima 3. siječnja 2000.

Dok je prvo od tih djela, bestseler “Ambra”, roman-pamflet i politički trač o kurentnim

vlastodršcima, napisan reporterski nabrzinu i bez puno dotjerivanja, sljedeće je ostvarenje

"Fukara", 2002- veliki roman ideja, nepriznati potomak engleskih satirično-esejističkih

romana iz prvih desetljeća 20.stoljeća (Wells, Orwell, s vrhuncima u Huxleyju i Evelynu

Waughu). Iako je sam Aralica tvrdio da je "uzor" za "Fukaru" američki reporterski roman

zadnjih nekoliko desetljeća (od Capoteova "Hladnokrvnog ubojstva”, Mailerove

"Krvnikove pjesme" do Wolfeova "Vatrometa taštine"), pažljiviji će čitatelj u tome spoju

minucioznih esejističkih raščlana i preobilja grotesknih skandala koji imaju korijen u

pripovjednoj tradiciji 18. stoljeća, ispunjenoj drastičnim eskapadama kao u romanima

Smoletta, Fieldinga ili LeSagea-prepoznati srodnost s “Kontrapunktom života” Aldousa

Huyleyja, prije nego s djelima ranijega Araličinoga opusa. "Fukara" je u toj tradiciji

engleske esejističke satire: glavni junak romana nije nijedan od likova, kao ni zagušljiva

atmosfera socijalističke totalitarne prošlosti ili muke opsade Sarajeva. Glavna je tema

nešto više: lažni politikantski "multikulturalizam", razglobljen i iskarikiran do

mikronskih izmjera; i to najviše preko lika i posljedaka djelovanja Placida Schrotta, za

kojega je predloškom poslužila ekstravagantno-bizarna pojava financijaša Georgea

Sorosa. Sve u svemu-radi se o izuzetnom i aktualnom romanesknom ostvarenju koje je

počelo kao "moj obračun s njima", no pretvorilo se u "moje satiranje suvremene mala

fide". Araličino posljednje djelo je roman-basna "Puž", objavljen 2004. U tom

virtuoznom i neobičnom uratku koji najviše nalikuje filozofskim romanima i satirama

Voltairea i Swifta iz 18. stoljeća, pisac je dao anatomiju ljudske puzavosti i

beskarakternosti u društvenom miljeu - i to sve u slici puževskoga svijeta.

Djela

- "Svemu ima svoje vrijeme”, 1967

- “Filip”, 1970

- “Psi u trgovištu”, 1979.

- “Put bez sna”, 1982

- “Duše robova”, 1984

- “Graditelj svratišta”, 1986 - “Okvir za mržnju”, 1987

- “Asmodejev šal”, 1988

- “Tajna sarmatskog orla”, 1989

- “Knjiga gorkog prijekora”, 1994

- "Zadah ocvalog imperija”,1991

- “Što sam rekao o Bosni”, 1995

- “Četverored”, 1997

- “Ambra”, 2000

- "Fukara", 2002

- "Puž", 2004

Filmovi snimljeni prema Araličinim djelima

- Život sa stricem 1988. režija Krsto Papić (predložak Okvir za mržnju)

- Četverored 1999. režija Jakov Sedlar (istoimeni predložak)