RIMLJANI

Pregled antickih izvora i nove historiografije

Izvori za povijest Rima

Najstarije biljeske o Italiji i Italicima, o Rimu i Rimljanima, ostavili su grcki pisci u svojim

pjesnickim, mitografskim i logografskim tekstovima. Stezihor iz Himere medu raznim

legendama ima i legendu o dolasku Trojanca Eneje u Italiju. Hipijja iz Regija, Antioli

Sirakuzanina, Filist Sirakuzanin, Timej iz Tauromenija i dr., pisuci o sicilskim i italskim

Grcima, daju biljeske koje su – neovisno o njihovoj vjerodostojnosti – najstariji literarni izvor

za povijest Italije i Rima.

Klasicni rimski pisci i Polibije spominju stare drzavne sluzbene dokumente koji su se nekad

cuvli u hramu Fides publican na Kapitoliju, u Cererinu hramu, u posebnom arhivu

Tabulariju. Informativan je Suetonijev podatak o obnavljanju drzavnog arhiva nakon pozara u

Vespazijanova doba, o restauriranju dokumenata koji su bili napisani na 3 000 bronacanih

plocica…

Rimskoj klasicnoj historiografiji prethodila je analistika, a ovoj sastavljanje kalendara i

magistratskih lista. Od davnine je u Rimu vrhovni svecenik pontifex maximus, objavljivao

gradanima na pocetku godine “faste”, dajuci na znanje koji su dani radni, dies fasti, a koji

praznicni, dies nefasti. Ti su se fasti razvili u ljetopise, anale, jer su se kalendaru dodavale

biljeske u tom smislu. U 2. st. pr. Kr. Pontifex maximus izlagao je svake godine na zidu svoje

rezidencije (Regia na forumu) “obijeljenu” plocu s imenima magistrata i biljeskama o vaznim

dogadajima. Krajem 2. st. pr. kr. vrhovni svecenik Mucije Scevola objavio je sve takve

sacuvane ploče pod nazivom “Annales maximi”. Iz tih dokumenata potjecu “Fasti consulares

et triumphales” ili “Fasti Capitolini” koji su se sacuvali u obliku natpisa Augustova doba.

Natpis je otkopan na rimskom republikanskom forumu i fragmentiran je. Cuva se u rimskom

Museo Capitolino. Sadrzava popis konzula predaugustova doba. Taj je znameniti natpis

prvorazredan izvor za povijest rimske republike.

Analisti i Katon – Najstariji rimski historiografi nazivaju se analisti. Oni su sastavljali

kronike grada Rima, kronološki evidentirali povijesne događaje navodeći godine repuplike po

imenima konzula. Služili su se raznim izvorima, fastima i analima pontifikata, osobito

njihovim listama magistrate te podacima grčkih pisaca, narodnom epskom predajom,

dokumentima aristokratskih obitelji i usmenom predajom. Analistički se povijest Rima

najprije pisala na grčkom jeziku, a zatim na latinskom. Najstariji i najuvaženiji analist bio je

Fabije Piktor (kraj 3. i prva pol. 2. St.pr.kr.) koji je na grčkom jeziku napisao povijest Rima

od Eneje do svog doba.

Katon (234.-149.), rimski državnik, prvi je povjesničar koji je napisao rimsku povijest na

latinskom jeziku. “Origines” Počeci, je naslov njegova djela koje nam se nije sačuvalo, a koje

su Rimljani mnogo cijenili. To je bila povijest rimskih kraljeva, povijest postanka itačskih

gradova i povijest rimske republike republike zaključno s drugim punskim ratom.

Djela analista i Katonovi Origines ipak nisu posve izgubljeni jer su ih mlađi pisci u svojim

djelima mnogo citirali.

Historiografija u 2. i 1. st. – Nakon Katona mnogi su se rimski učeni ljudi u 2. i 1. St.pr.kr.

bavili historiografijom. Sačuvana su potpuno ili djelomoično djela Salustija Krispa, Gaja

Julija Cezara, Kornelija Neptona, Troga Pompeja I Tita Livija.

Gaj Grakh, Sula, Lukul i neki drugi pisali su memoare koji su kasnijim povjesničarima

također korisno poslužili.

Salustije Kristo – plebejac, napisao je Historiae kao nastavak Sizenina djela te historijski

spis Bellum Iugurthinum.

Cezar – djela: Commentarii de bello Gallico i Commentarii de bello civii. U zborniku

Cezarovih historijskih memoarskih djela izdaju se De bello Alexandrino, De bello Africano i

De bello Hispaniens, koji su napisali Cezarovi suradnici.

Kornelije Nepot – Ciceronov suvremenik i prijatelj, napisao je biografije mnogih slavnih

ljudi, De viris illustribus. Sačuvalo ih se dvadesetak: Temistoklova, Aristida i dr. slavnih

Grka, zatim Hanibalova, a od Rimljana Katonova i Atikova. Tekst je pun anegdota i drugih

zanimljivih podataka.

Trog Pompej – porijeklom iz Galije, napisao je u 2. pol. 1.st. opću povijest pod naslovom

Historiae Philippicae. Djelo nije sačuvano, ali su sačuvane iz njega Epitomae koje je priredio

neki Iustinus u 2.st.pr.kr. To skraćeno izdanje originala vrlo je zanimljiv pregled povijesti

raznih naroda (najviše Grka).

Livije – njegovo životno djelo je povijest Rima od njegova osnutka – Ab urbe condita libri.

Djelo je imalo 142 knjige, a sačuvano je 35 knjiga. Služio se raznim izvorima, Polibijem i

mnogim analistima ponajviše Mecerom i Tuberonom koji su se služili listama magistrata

sačuvanim u hramu Juno Moneta. Na više se mjesta izričito kritički osvrće na predaju. Na

početku šeste knjige tvrdi da su gotovo svi dokumenti stariji od galskog požara propali.

Kvintilijan ga naziva skeptikom. Vjerodostojnost je Livijevih podataka sve veća što su mu

prikazani vremenski događaji bliži. Naša i Livijeva nepovjerljivost odnosi se na povijesno

gradivo iz prve dekade. Druga dekada nije sačuvana. Treća dekada počinje s Hanibalovim

pohodom. Sve što dolazi nakon toga historijski je jasno. Mnogo je stvari dato u formi govora

(ima ih oko 400). I pored svih nedostataka – male brige za topografiju i etnologiju, nedovoljne

upotrebe ondašnjih rasploživih dokumenata, nedovoljnih socioloških osvrta – Livijevo djelo

Ab urba condita, pisano prije 2000 godina, najbolji je izvor kojim raspolažemo za

proučavanje rimsle povijesti u kraljevsko i republikansko doba. Livijeva je povijest sinteza

svega što su analisti i drugi povijesničari Rima ranije napisali. Ab urbe condita libri povijesno

su i književno remek-djelo svjetske literature.

Grčki izvori iz 2. i 1. st. – To su Posejdonije koji je u svojim Historijama nastavio gdje je

Polibije stao ( 144. Godina) produživši do 86. pr. kr. Aleksandra Polihistor (Sulin

suvremenik) koji je zabilježio razne rimske mitografske podatke, Kastor iz Rodosa koji je

napisao Chronika, Nikolaos iz Damaska autor Augustove biografije.

O Polibiju i Diodoru – Polibije, izvor za povijest prvog punskog rata i Diodor, izvor za

povijest robovskih ustanaka na Siciliji.

Dionizije Halkarnašanin – napisao je povijest Rima pod naslovom “Rimska arheologija” u

20 knjiga. Djelo je vrlo korisno za provjeravanje i dopunu Livijevih i Didorovih podataka.

Dionizije Halkarnašanin navodi neke stare grčke tekstove u kojima se najranije spominju

Italija, Rim i rimske starine. Zbog toga je njegova Arheologija s Livijevim djelom Ab urbe

condita najinformativniji sačuvani izvor za povijest rimskog kraljevstva i rimske republike.

2. Izvori za povijest rimskog Carstva

Tacit – rođen sredinom orvog stoljeća pr.kr., pod carem Nervom konzul, pod Trajanom

prokonzulom u provinciji Aziji, najveći je rimski povjesničar carskog doba. Saćuvalo nam se

pet njegovih djela: Dialougus de oratoribus, Agricola, Germania, Historiae i Annales.

Dijalog o govornicima je rasprava o uzrocima propadanja govorništva u carsko doba.

Agricola je biografija istoimenog Tacitova tasta, namjesnika u provinciji Britaniji, pisana

panegirički s političkom tedencijom. Germania je veoma zanimljivo, informativno djelo za

poznavanje pojave starijih germanskih plemena vrlo dragocjeno.

Tacitovi Anali imali su vjerojatno 16 knjiga. U njima je bila prikazana povijest carskog Rima

od 14. do kraja 62. Nastavak je u djelu Historiae koje je imalo 14 knjiga s prikazom događaja

od 69. do 96. (do Domicijanove smrti).

Za svoje Anale i Historije Tacit se služio kao izvorom senatskim aktima i koliko je mogao

carskim dvorskim dokumentima i usmenom tradicijom. Tacit na početku Anala kaže da će

pisati objektivno, sina era et studio. Toga se nije držao. Pisao je s gledišta senator protivnika

Augustova principata. Glavni mu je nedostatak uzak horizont. Sve se rimsko u Analima i

Historijama odvija na carskom dvoru, u senatu, u gradu Rimu. Život prostranog rimskog

Carstva Tacit poznaje iz senatskih rasprava, iz obavijesti dvorskih I drugih viđenijih ljudi u

prijestolnici. Klasično je mjesto u Analima scena licemjernih senatora oportunista pred

moćnim Tiberijem.

Tacit ima osebujan stil i jezik. S književnog gledišta njegovo djelo uživa svjetski glas.

Historia Augusta ili Scriptores historiae Augusta današnji je naslov kasnoantičke zbirke

biografija rimskih careva, sastavljene od raznih autora. Nedostaju biografije Filipa, Decija,

Gala, Emilijana i djelom Valerijana. Nije pouzdeno utvrđeno tko je i kada redigirao ovu

zbirku, no Dessau je prilično uvjerljivo dokazao da je djelo iz kasnijeg doba, možda iz 5. čak i

6. stoljeća. Te su biografije književno i historiografski slabe.

Amiian – Grk iz Antiohije, nejveći je povjesničar kasnog perioda rimske države. Na

latinskom je jeziku napisao pozamašno djelo Res gestae u 31 knjizi u kojem je obradio doba

od Nerve do Valensa. On je posljednji veliki antički povjesničar.

Amijanovi su suvremenici Aurelius Victor i Eutropius. Aurelij Viktor napisao je biografije

rimskih careva od Augusta do zaključno Konstancija. Nekoliko se tih biografija sačuvalo pod

naslovom Liber de caesaribus. Eutropije nam je ostavio Breviarium ab Urbe condita, lijep

kratak pregled rimske povijesti u 10 knjiga.

3. Epigrafski i numizmatički izvori

Epigrafija – Sačuvalo se na stotine tisuća rimskih (latinskih) natpisa. Epigrafičari ih

svrstavaju po sadržaju. Podjela po Cagnatu:

Votivni natpisi – postavljeni u čast božanstava

Počasni natpisi – postavljeni u čast znamentitih ljudi; u carsko doba najviše u čast careva

Natpisi na zgrada s naznakom tko je to podigao, u koju svrhu itd.

Nadgrobni natpisi i uopće funerarni (npr.na sarkofazima)

Acta publica – državni dokumenti u obliku natpisa (javni natpisi): zakoni, senatske odluke,

carski dekreti, dekreti magistrate, fasti – vojnički dokumenti, municipalni dekreti, acta privata

(npr. oporuke – obično na pločicama), natpisi na raznim predmetima, npr. Marke proizvođaca

na ciglama, brojevi na utezima i mjerilima, natpisi na posuđu, na svjetiljkama, na nakitu itd.

Tu spadaju i razni drugi natpisi, npr. Tesseres militares (vojnički dokumenti o službi), tesseres

theatrales (ulaznice), natpisi na freskama, mozaicima i drugi.

Mnogi su natpisi zapravo proizvoljne bilješke pojedinaca kurzivnim pismom (za razliku od

većine ostalih pisanim kapitalnim slovima). Mnogo ih je na zidovima, npr. u Pompejima. To

su grafiti svakovrsnog sadržaja..

Od 16. st. do danas objavljuju se zbirke latinskih natpisa. Theodor Mommsen 1861.

objavljuje u izdanju Pruske akademije nauka kolekciju rimskih odnosno latinskih natpisa pod

naslovom Corpus inscriptionum Latinarum. Tijekom desetljeća objavljeno je 16 volumena

tog korpusa, koji je postao i ostao do danas kapitalno djelo bez kojeg se ne može zamisliti

studij rimske antike.

Osim Mommsenova korpusa stručnjaci, posebno povjesničari, citiraju rimske natpise prema

izboru koji je priredio Dessau: Inscriptiones Latinae selectee (oko 10 000 natpisa s latinskim

komentarom). Vrlo je prikladna zbirka u obliku leksikona koju je odabrao Deruggiero svojim

Dizionario epigrafico di antichita romane (nažalost samo nekoliko tonova).

Numizmatika – Rimski novci s likovnim predodžbama i natpisima – legendama – na njima

prate povijest rimskog naroda dajući tako svoje svjedočanstvo o pojedinim epohama. Mnogi

strorimski spomenici koji su inače izgubljeni ili slabo sačuvani poznati sun am po

prikazivanju na novcu. Tako je npr. poznat izgled najstarijeg Jupiterova hrama na Kapitoliju

ili oblik Vestina hrama na forumu. Na novcima, vidimo, osim hramova trijumfalne lukove,

bazilike, forume, circus, terme, mostove, utrde i mnogo toga što inače nije sačuvano.

Republikanske su rimske vojskovođe dale ovjekovječiti svoje pobjedničke trofeje na ovaj

način. Na novcu vidimo znakove rimskih legija, odrede mornarice i dr. Kasnorepublikanski

rimski prvaci i za njima carevi dali su da se na novcu prikaže mnogo toga što je

karakteristično za njihovu aktivnost. Carski su novci povijsno vrlo složeni. Na njima su pored

imena s titulaturom komemoracije znamenitih događaja odgovarajućeg vremena, obično u

obliku počasnog carskog naslova: conservator orbis, restitutor rei publicae, fundator pacis.

Spominju se značajne pobjede (Partica, Germanica). Veliku povijesno-umjetničku i

povijesno-dokumentarnu vrijednost imaju carski portreti na novcu.

U srednjem su vijeku neki samostani imali kolekcije antičkog, u većini rimskog, novca. Iz

njih su se razvile kasnije veće zbirke. Kraljevi i carevi imaju bogate numizmatičke zbirke,

npr. Burboni u Versaillesu, austrijski carevi u Beču i dr. Joseph Hilarius Eckhel, direktor

antičkog odjela carskog “ Kabineta novca” u Beču, objavio je 1774. Djelo Doctrina numorum

veterum koje je za numizmatičara magistralan priručnik. Najbolje je katologe objavio British

Museum u Londonu i pariški Cabinet des medailles. Najbolje djelo o rimskom novcu dosada

napisao je Mommsen.

4. Historiografija Rima u Novom vijeku

B.G. Niebhur (1776.-1831.) autor je kapitalnog djela Romische Geschichte. On je osnivač

modern kritičke historiografije antičkih naroda. Racionalno je istražio porijeklo priča o

postanku Rima i o vladanju rimskih kraljeva. Približno je objasnio društveni system gensa,

genitlno društvo. Dao je svoju teoriju o porijeklu dviju rimskih građanskih grupa – patricija i

plebejaca. Obradio je povijest rimske republike do prvog punskog rata.

Theodor Mommsen (1817.-1903.), rođen u Gardingu u Šleskoj, pravnik, filolog, epigrafik,

povjesničar. Od 1854. Do 1856. Objavio je tri tona svoje povijesti Rima “Romische

Geschichte”. Istodobno je sa suradnicima pripremio prve tonove zbirke rimskih natpisa u

idanju Pruske akademije nauka pod naslovom Coorpus inscriptionum Latinarum. Prvi je ton

korpusa izašao iz štampe 1863. Tijekom vremena objavio je nekoliko tonova sam: natpisi iz

Arija i iz Ilirika, natpisi iz raznih krajeva Italije, sa Sicilije i Sardinije), a nekoliko sa

suradnicima. Istodobno je napisao velik broj naučnih djela impozantnih po opsegu i po

naučnoj vrijednosti, pored ostalih: Rimska kronologija, Povijest rimskog novčarstva, Rimsko

javno pravo, Rimsko krivično pravo. Velike je zasluge za nauku Mommsen stekao kao

izdavač rimskih pravnih tekstova, npr. Digesta (Justinijanova) i Codex Theodosianus.

Mommsenova “Romische Geschichte” t. I-III. obuhvatila je rimsku povijest zaključno do

Cezarove diktature. Četvrti ton nije napisan. Peti je nešto posebno. U njemu je dat pregled

rimskih provincija pod naslovom “Rimske provincije od Cezara do Dioklecijana”.

Na predaju o najstarijem Rimu kritički se osvrnuo. Dobre i vjerodostojne izvore znao je

upotrijebiti, npr. Polibija za povijest prvog punskog rata. Modernizira tumačeći neke rimske

pojave terminima iz svog doba. Sulu, Katona Mlađeg, Julija Cezara uspoređuje s ličnostima iz

povijesti novog vijeka. Peti je dio Mommsenova djela najupotrebljiviji. Tu imamo najbolje i

najpreglednije informacije o rimskim provincijama. Povijsna građa koju je on sabrao može se

korisno upotrijebiti i u naše vrijeme.

Pais, Mommsenov učenik – Veliku vrijednost ima njegova “Storia della Sicilia e della

Magna Grecia”, njegova knjiga o rimskoj administraciji na Siciliji i njegova studija o

Sardiniji predrimskog doba.

Gaetano De Sanctis – professor natičke povijesti na sveučilištu u Torinu I Rimu. Mnogo se

citiraju njegova “Storia de Greci” i “Atthis” (povijest atenske države). Glavno je De

Sanctisovo djelo Storia dei Romani.

De Sanctis je obradio problematiku rimskog povijesnog razdoblja do punskih ratova. Povijest

od punskih ratova do pada Numancije napisao je u klasičnom stilu narativne historiografije,

ali tako iscrpno i dokumentirano da se djelo smatra standarnim. Mnogi danas ugledni

stručnjaci u Italiji nazivaju De Sanctisa svojim učiteljem. Vrlo je uvjerljiva njegova tvrdnja da

nas današnji život uči razumijevati povijest.

Luigi Paret (1885) je objavio opsežnu, gotovo cjelokupnu, rimsku povijest u šest tonova.

Djelo je vrijedno ne samo po opsegu nego i zbog toga što je usklađeno s najnovijim naučnim

dostignućima i podacima.

Mihail Ivanovič Rostovcev je pisao o antičkim narodima istočne Europe (o Skitima i

Sarmatima), o grčkim kolonistima, o raznim pitanjima iz helenističke i rimske povijesti. Dva

su mu glavna djela: “Socijalna i ekonomska povijest rimskog carstva” i “Socijalna i

ekonomska povijest helenističkog svijeta”. Bio je odličan poznavatelj rimskih i helenističkih

ekonomskih prilika. Ta njegova dva glavna djela veoma su bogata epigrafskim i papirološkim

dokumentima koji dopunju ostalu izvornu građu poznatu nam iz drugih djela.

NAJSTARIJA ITALIJA

1. Osvrt na pretpovijesno vrijeme

Zemlja – Apeninski poluotok – Sjeverni Apenini pružajući se dijagonalno od sjeverozapada

prema jugoistoku dijele Padsku dolinu od ostalog poluotoka zatvrajući područje

najsjevernijeg dijela Italije, koje su klasični Rimljani nazivali Cisalpinskom po imenu Gala

koji su u 5.st.pr.kr. u velikom broju ovamo doselili. Sjeverozapadni dio te regije i danas se

naziva Lugurijom, po imenu prvih poznatih stanovnika toga kraja. U predrimsko doba

sjeveroistočno su se bili smjestili Veneti, narod italo-ilirskog sastava čije se ime do danas

održalo. Srednji Apanini pružajući se od sjevera prema jugu paralelno s obalom Jadranskog i

Tirenskog mora dijele srednju Italiju u sva dijela. Zapadnim se pruža Toskana, antička

Etrurija. Južno je od Etrurije Lacij, a južnije Kampanija. To su tri najznamenitije pokrajine u

rimskoj povijesti Italije. Južni Apenini dominiraju prema istoku ravnom Apulijom i njezinim

produženjem antičkom Kalabrijom, a na zapadu su ispunili preostali dio poluotoka, Lukaniju i

Brucij.

Prapovijesne epohe – Najstariji ostaci ljudskih naselja u Italji otkriveni su u spilji Romanelli

kod Otranta (Apulija). Približno su stara oko 5 000 godina. Naselja i spomenika iz raznih

paleolitskih epoha nađeno je vrlo mnogo na Apeninskom poluotoku. Na nekoliko mjesta

(jedno je kod Rima, Saccopastore) u Italiji nađene su lubanje ljudi neandertalskog tipa.

Značajni su nalazi iz sedam spilja zvanih Grimaldi u Liguriji. U spiljama Grimaldi nađeno je

osim arheološkog materijala iz raznih paleolitskih epoha također ljudskih kostura kod kojih su

konstatirana dva antropološka tipa, jedan stariji, negroidni, koji se danas naziva rasom

Grimaldi, drugi mlađi koji pripada poznatoj rasi Cro-magnon, oba iz arheološkog sloja

Aurignac.

Sačuvani spomenici paleolitske likovne umjetnosti – tu spadaju mali ženski kameni kipovi

“paleolitskih Venera” (jedna je izrazitija iz Savignana kod Modene). Tu spadaju i urezani

crteži – grafiti na zidovima pećina, npr. u pećini Romanelli kod Otranta (figura bizona) ili u

pećinama kod Palerma (likovi poput konja, bizona i ljudi). Tu spadaju i graffiti na

kamenčićima ili na kosti npr. oni iz Grotta Tivoli kod Rima (likovi rogatih životinja i

geometrisjki crteži).

Karakteristična je u Italiji starija neolitička “impresso” keramika. Nalazišta ima mnogo:

Capri, Matera, Molfetta.

Bakreno i brončano doba – Eneolitik je kultura bakreno-kamenog doba koja je cvjetala

početkom trećeg tisućljeća pr.kr. Za njom je došal epoha bronce. Srednjoeuropska kultura

brončanog doba iam tri faze, odnosno kulturna ogranka koje nazivamo po načinu

sahranjivanja mrtvaca: 1.kultura grobova sa zgrčenim mrtvacima, 2. kulturu grobnih humaka i

3.kulturu poljskih grobova s urnama.

U raznim krajevima Italije kultura brončanog doba osebujno se manifestirala. Arheolozi

razlikuju teremarsku ili padsku, južnoitalsku, sicilsku i sardinsku kulturu brončanog doba. U

novije se doba osobita važnost pridaje “apeninskoj” kulturi toga doba.

Teramare naselja su kasnog brončanog doba u dolini rijeke Pada. Naseljenici su radi obrane

od poplava gradili okrugle kolibe na visokoj drvenoj supstrakciji od balvana i kolja na suhom.

Tragova takvih zdanja sačuvalo se kod Bologne, Piacenze, Cremone, Parme, Modene i

drugdje po sjevernoj Italiji. Važniji su se ostaci sačuvali kod Parme. Tu su živjeli ratari,

stočari i obrtnici svoje vrsti. Našlo se njihova oruđa, oružja od bakra i bronce, keramike, kosti

životinja. Nađeni brončani predmeti upućuju na razne pretpostavke o dobavljanju bakra i

kositra iz raznih krajeva i o stjecanju obrtničkih iskustava. U blizini teramara nađene su

grobnice, a u njima bikonične urne od gline ili bronce za pepeo pokojnika. Incineracija je

značajna osobitost nositelja kulture teramara. Karakteristične su fibule.

Stanovnci šireg venetskog područja branili su se od vodene stihije i od zvijeri podizanjem

sojenica na drvenom kolju nad vodom. Sačuvani su tragovi tih sojenica – palafita – u mulju

nekih sjeveroitalskih jezera. Glasovita je sojenica u Pescheri kod Grdskog jezera.

Nedavno je utvrđeno da je na području uzduž Apenina cvjetala kultura brončanog doba

različita od teramarske, kultura koja je bila pod utjecajima mediteranskog istoka. Nazvana je

“apeninskom”. Nositelji te kulture svoje pokojnike su sahranjivali. Zaključeno je da je

teramarska kultura bila ograničeno na padsko područje, a da je “apeninska” civilizacija

brončanog doba kao raširenija ostavila pretpovijesnim Italicima bogatu ostavštinu.

Najvidljiviji spomenici brončanog doba u Italiji i u zapadnoj Europi su “megaliti kojima

pripadaju menhiri i dolmeni, po nekima i nuragi. Menhiri su primitivni obelisci postavljeni za

ndgrobne spomenike. Dolmeni su kamene grobnice kojima vodoravnu ploču nose vertikalni

piloni. Nuragi su kamene građevine osobita stila. Sačuvalo ih se mnogo na Sardiniji.

Uglavnom imaju oblik stošca.

Kultura brončanog doba u Italiji trajala je preko tisuću godina i odgovara srednjominojskoj i

srednjoheladskoj.

Željezno doba – započelo je krajem drugog tisučljeća pr.kr . Hallstatt u Austriji

najpoznatije je i najranije istraženo nalazište spomenika ove kulturne epohe. Tu je otkriveno

oko 2 500 grobova s kostima pokojnika i s funeralnim prilozima. Halštatskim nazivamo stil

predmeta ne samo ove nekropole nego i analognih predmeta iz drugih nalazišta. Najznačajnija

kulturna grupa starog željeznog doba u Italiji jest vilanovska. Villanova je mjestašce kod

Bologne gdje je 1853. otkirvenoa nekropola s mnogobrojnim grobovima u kojima su nađeni

funerarni predmeti spomenute epohe. U vilanovskom grobu redovno je urna s pepelom

spaljenog pokojnika,. Urne su u većini bikonične, jedne brončane, druge keramičke, s

karakterističnom geometrijskom dekoracijom. U stilu je Villanova i materijal nađen na mnogo

mjesta u talijanskim provincijama Emilia i Toscana. Arheolozi razlikuju s vilanovskom dvije

“sjeverne (Golasecca i Este), “lacijsku”, istočnu (umbrijska, picenska i samnijska), “južnu” (u

Kampaniji i Kalabriji) i “sikulsku” srupu spomenika starijeg željeznog doba.

Nešto izuzetno i izolirano, što je teže objasniti, predstavljaju neke grobnice s inceneracijom u

Apuliji i na Siciliji. U nekim krajevima bila je u praksi i incineracija i inhumacija. Na

području kulture Villanova (najviše u Toskani-Etruriji) i u Laciju prevladavala je inceneracija,

ali ni grobovi s inhumacijom nisu rijetki. Za znanost je posebno zanimljivo istočno područje

culture željeznog doba u Italiji, kraj uz more od Ancone do Pescare – antički Piscenum – gdje

su otkopani grobovi s inhumacijom i predmetima vrlo osebujnog stila koji odgovara

liburnskom s istočne obale Jadranskog mora.

2. Protohistorijsko stanovništvo Italije

Pregled – Stanovništvo Apeninskog poluotoka bilo je do kraja 3. tis.pr.kr. neindoeuropskog

sastava. Početkom 2. ili krajem 3. tis. Tu su se pojavile prve skupine indoeuropskih

doseljenika, a za njima druge. Formiranje povijesnih Italika bio je vrlo dug process na

klasičnom apeninskom tlu.

Starije doba – O neindoeuroskom, nearijskom, stanovništvu stare Italije govori se na temelju

arheoloških spomenika i predaje koju su evidentirali antički pisci: Liguri, Euganeji, Azili i

Elimi imena su koja antički pšisci daju nekim izvornim indoeuropskim etničkim skupinama u

Italiji. Tradicija o Ligurima sačuvala se do danas u imwnu današnje talijanske pokrajine

Ligurije. Ta je zemlja bar od sredine posljednjeg tis.pr.kr. pripadala indoeuropskom

stanovništvu (Keltima, Italicima). Ali u davnini je pripadala ljudima kojih kronološke

osobitosti i arheološka ostavština svjedoče da su prilično pouzdani podaci grčkih pisaca o

njihovoj etničkoj osebujnosti.

Uzduž srednjeg Jadrana stanovali su u povijesno rimsko doba italički Piceni. Tu u Picenumu

sačuvani su natpisi na grčko-etruščanskom alfabetskom pismu, a na jeziku koji je pored

italičkih, etruščanskih i ilirskih elemenata ima osobit neindoeuropski karakter. Smatra se da ti

epigrafski spomenici čuvaju predaju preindeuropskog stanovništva spomenutog kraja, ljudi

koje antički pisci nazivaju Azilima.

Euganeji, koji su također pripadali neindoeuropljanima, stanovali su prije Veneta od sjeverne

obale Jadrana do Alpa. Elimi su stanovali na zapadnoj Siciliji.

Itali i Italija – Antioh Sirakužanin je pisao da su u zemlji koja se sada zove Italija pred 2400

g stanovali Enotri. Enotrima je vladao kralj Ital. Antiohove se bilješke odnose na prilike u

južnoj Italiji u kojoj su Grci od 8. do 6. st.pr.kr. osnovali mnogo naseobina i o kojoj su do

Antiohova doba (5.st.pr.kr.) u grčku logografiju ušla mnoga narodna predanja, pa i predanje o

heroju eponimu starih Itala. Jasno je da je regionalno ime Italia nastalo od etničkog negdje na

jugu poluotoka.

Analogno onome što je zaključeno o nosiocima heladske culture može se pretpostavljati das u

u Italiji nosioci kulture starijeg brončanog doba bili neindoeuropljani, razvijenog

Indoeuropljani – u većini Italici – s ostacima neindoeuropljana, a da kraj toga doba pripada

najviše Italicima. Stariji su Italici sahranjivali svoje mrtvace (inhumacija), mlađi su ih

spaljivali i pepeo pohranjivali u urnama (inceneracija). Staroitaličkih grobova s inhumacijom

sačuvano je mnogo u Laciju. Okolnost da su negdje – tako i u Laciju – nađeni grobovi jednog

i drugog ritusa potakla je arheologe na zaključak o infiltriranju mlađih Italika, incinerator, u

sjedišta starijih – inhumatora.

Tijekom starijeg željeznog doba nastale su najstarija naselja u Lacija. Tada su nastale

najstarije italičke zajednice .

Povjesničari i lingvisti dijele antičke Italike u dvije glavne skupine. Jednoj su glavni

predstavnici Latini (istoj skupini pripadaju Falisc i Sikuli), drugoj Umro-Sabelli, odnosno

Umbro-Osci.

Umbro-Osci današnji je naziv skupinu italičkih antičkih plemena u kojoj su Umbri i Osci

dvije glavne podskupine. O plemenima koja su tu pripadala govori se na temelju podataka iz

doba rimske dominacije u Italiji. Nešto su zabilježili grčki povjesničari prema podacima

svojih južnoitalskih naseljenika, no najvrednije i najpouzdanije podatke pružaju natpisi.

Umbri su za vrijeme rimske dominacije imali svoja naselja uz sjeverni tok rijeke Tiber i na

Apeninima istočno od te rijeke. Istoj jezičnoj skupini pripadali su Sabini, Marsi, Peligni,

Picentes.

Mnogo se italičkih plemena smjestilo u srednjoj i južnoj Italiji južno od spomenute umbrijske

podskupine. Ovi južniji kao skupina nazivaju se Osci poi menu etnički i kulturno

najizrazitijeg plemena. Rimljani su pokoravajući italička plemena naišli na najveći otpor kod

Samnićana koji su imali svoja naselja na Apeninima istočno od Lacija i Kampanije. Osci –

ogranak Samnićana – do 4. st. zauzeli su velika području u Kampaniji. Sačuvalo se mnogo

njihovih natpisa u Pompejima I drugdje u Kampaniji. Tako nam je poznat njihov jezik

(dijalekt). Dijalektima bliskim osačkom govorila su ostala južnoitalska plemena: Caraceni,

Pentri, Hirpini, Frentani, te najjužniji Lucani i Brutii.

Najbliži susjedi Latina Aequi, Volsci, Hernici i spomenuti Sabini – umbrosabelskog podrijetla

– latinizirali su se do 2. St.pr.kr.

Spomenuta nelatinska italička plemena (Umbro-Osci, Umbro-Sabelli) izvojevala su svoje

mjesto na Apeninskom poluotoku u stoljetnim borbama.

O spomenutim plemenima najizvornije svjedoče natpisi. Sačuvalo se italičkih, nelatinskih,

natpisa na raznim pismima grčkog ili grčko-etruščanskog podrijetla. Od umbrijskih natpisa

najpoznatiji su “iguvinski” na sedam brončanih ploča nađenih u umbrijskom mjestu Gubbio.

To su “Tabulae Iguvinae” (današnji naziv) s vjerskim tekstom napisanim u prilično kasno

doba ( oko 3.st.) ali po sadržakju vrlo starim. U jednom se proklinju japodi. Instruktivni su

prije spomenuti natpisi iz Picenuma, natpisi koji svjedoče o vrlo kompleksnom etničkom

sastavu stanovništva koje ih je ostavilo. Natpisi Osaka ima ih oko 250, od toga tri četvrtine iz

Kampanije, najviše iz Kapue i Pompeja.

Razne etničke grupe – Veneti su živjeli u sjeveroistočnom dijelu Apeninskog poluotoka,

između Alpa i Jadranskog mora. To je indoeuropski narod srodan Ilirima i Italicima. Smatra

se da su Veneti nosioci kulture “Este” željeznog doba. Među spomenicima Erste culture

posebna su osobitost brončane situle od kojih su vrlo instruktivne one iz 5. st. s ukucanim

toreutskim ornamentima (prizor iz rata i svakodnevnog života) grčkog arhajskog i

etruščanskog stila. O Venetima najpouzdanije govore njihovi natpisi iz kasnijih stoljeća pr.kr.

sačuvani na nadgrobnim stelama. Pismo im je grčkog podrijetla, jezik italički s mnogo ilirskih

elemenata.

Iliri – Od Ilira koji su se doselili s Balkana u Italiju najviše ih se nastanilo u Apuliji. Skupno

im je ime Japigi. Njihova je zemlja Iapygia, Apulia. Srodni su im balkanski Japodi. Široj

grupi Japiga pripadali su Messari, Dauni i Peuketi. Oni su se borili za zemlju sa susjednim

grčkim nasljenicima.

Sačuvalo se mnogo mesapskih natpisa. Ti su natpisi dragocjeni za proučavanje ilirskog jezika.

Utvrđena su mnoga podudaranja geografskih, etničkih i osbnih imena iz mesapske Apulije i

susjednih krajeva s imenima na Balkanu.

Kelti – su do 4.st.pr.kr. zauzeli područje sjeverne Italije od Alpa do rijeke Po. Za to su bile

potrebne duge i teške borbe s Ligurima, Venetima, Etruščanima i raznim italičkim

plemenima.

Grci – su od 8. Do 6. St.pr.kr. osnovali mnogo naseobina u južnoj Italiji – Velikoj Grčkoj – i

na Siciliji. Smatra se da je njihova najstarija naseobina Kuma na obali Kampanije, sjeverno od

Napuljskog zaljeva, osnovana u 8.st. Iz osmog su stoljeća, ali nešto mlađe, naseobine

Metapontos, Paandosia, Sybaris, Croton i Taras, sve u južnoj Italiji, a na Siciliji Naksos,

Sirakuza, Katana, Megara, Hyblaia. U doba djetinjstva grada Rima grčki su gradovi u južnoj

Italiji i na Siciliji proživljavali epohu svoje zrelosti, bogatu kulturnim tekovinama koje su

kasnije iskoristili Italici, najviše Rimljani.

Spomenute situle, grčka importirana keramika nađena kod ušća Pada i literarna tradicija

svjedoče o znatnoj i staroj aktivnosti Grka na sjevernom Jadranu.

Etruscani

Tradicija o narodu i zemlji

Danasnja Toscana svojim imenom cuva tradiciju o starim Tascima koji su u prvoj polovici

posljednjeg tisucljeca pr. n. e. tu imali svoje maticno podrucje, odakle su se sirili i stjecali

nove posjede na jugu u Laciju i Kampaniji, a na sjeveru u Padskoj dolini i dalje.

Grci su ovaj narod nazivali tirenskim, zemlju Tirsenia. Rimljani tuskanskim, etruscanskim, a

zemlja je Tuscia, Etruria.

Postoje tri teorije odakle su se Etruscani doselili u Italiju. Jedna glasi da su oni dosli s istoka,

druga da su sa sjevera, treca da su autohtoni u Italiji. U novije se doba pitanje drugacije

postavlja. Povijesni Etruscani koji su se posljednjih stoljeca pr. n. e., bar od 8. st., imali u

Italiji svoje gradove, svoj gospodarski i drustveni zivot, svoju kulturu, nisu se kao takvi, kao

formiran narod, niotkud doselili. On je kao i grcki, ilirski i italski narodi, formirao na svom tlu

na kojem ga je zatekla pisana povijest.

Cini se da je utvrdeno da su ono etruscansko formirali u prvom redu nositelji kulture

Villanova, da su se u jeziku povijesnih etruscana sacuvali ostaci nekog predindoeuropskog

mediteranskog jezika, a da su – uglavnom posredovanjem grckih trgovaca od 8. st. nadalje –

Etruscani importirali mnoge kulturne tekovine s Prednjeg Istoka i iz balkanske Grcke.

Sredinom prvog tisucljecja pr. n. e. cvjetali su mnogi etruscanski gradovi:

Caere, danas Cerveteri oko 8 km od Rima, bio je dugo u savezu s Rimom, a Ceretani su bili

dobri mornari. Spominje se njihova pobjeda u pomorskoj bici nad grckim Fokejcima kod

Korzike. Znacajne su ceretanske grobnice.

Tarquinii, malo sjvernije od Caere, nazivali su se po imenu gensa iz kojeg su vjerojatno

rimski kraljevi Tarquinii. To je bilo opceetruscansko kultno srediste. Tu je sacuvano mnostvo

grobova iz raznih kulturnih epoha, od 7. st. dalje, mnogo klasicnih etrurskih sa slikma na zidu.

Volci, danas Vulci, sjevernije od Tarquinija, bio je velik grad. O tome svjedoci velika

nekropola (posebno: veliki tumulus) s obiljem skupocjenih predmeta, etruscanskih broncanih

proizvoda, grcke keramike (Francois vaza) i zlatnog nakita.

Veii, istocno od Caere, nedaleko od Tibera i Rima, bili su vazno agrarno srediste. Postojala je

velika gradska nekropola, u nekim grobnicama freske. Aplolon iz Veja poznatiji je arhajski

kip.

Spominje se etruscanski dodekapolis, savez 12 gradova. Ne zna se kada je taj savez osnovan,

a gradovi su bili samostalni, nezavisni jedan od drugog.

Rimljani su mnogo toga primili od Etruscana u religiji, u gospodarskom i drustvenom zivotu,

u kulturi uopce.

Preko Lacija kopnom, a jos vise morem, Ceretani i drugi juznoetruscanski osvajaci i

privrednici prisvojili su mnoge zemlje plodne Kampanije. Od kraja 6. st. Etruscani su se

povlacili s lacijskih i kampanskih posjeda. U Rimu je 509. zbacena etruscanska dinastija

tarkivinijevaca. Etruscani su 474. porazeni od kumanskih i sirakuskih Grka u pomorskoj bici

kod Kume. Sacuvan je broncani etruscanski sljem s grckim natpisom o toj pobijedi

zaplijenjen Sirakuzaninu Hijeronu, darovan Zeusovom hramu u Olimpiji.

Etruscani su bili jaki na Mediteranu. Na svom moru, koje i danas nosi njihovo ime, bili su

redovno saveznici Kartazanima, a ljuti neprijatelji Grcima. Tako je npr. udruzena etruscanska

i kartaska mornarica pobijedila grcku kod luke Alalije – Korzika, navodno u prvoj poznatoj

bici za gospodarstvo na zapadnom Mediteranu.

Etruscanska je hegemonija u Italiji trajala priblizno do kraja 6. st. pr. kr. Tada su Rimljani

poceli siriti svoju vlast izvan Lacija. U 4.st. borbe su bile najzesce. Do sredine 3. st. Rimljani

su nametnuli svoju vlast cijeloj Etruriji.

Napredni su etruscanski privrednici, isusivali mocvare, postizali dobre prihode iz ratarstva,

eksploatirali sume, gradili brodove. Oni u zagori bavili su se stocarstvom, neki rudarstvom i

metalurgijom. Obrt, trgovina, pomorska privreda, imale su u etruscanskoj ekonomiji velik

udio.

Drustveni zivot – klasnom drustvu i drzavi neposredno je prethodilo rodovsko (gentilno)

drustvo. Imena gradova kao Tarquini, Volsini, Faleri, govore o mocnim rodovima na cijem su

se zemljistu razvijali ti gradovi. Sacuvale su se velike kolektivne grobnice nekih od tih

rodova. Na zidnim slikama u grobnicama prikazani su prizori iz zivota Etruscana. Klasican je

etruscanski kralj kluzijski kralj Porzena koji je u 6. st. zadao Rimljanima mnogo jada. Kao i

kod Grka, utjecajnije rodovske poglavice oslobodile su se kralja i uvelu svoju kolektivnu

aristokratsku upravu, vladavinu tzv. Lukumona, arhonata svoje vrste. Mocne aristokrate,

veliki zemljoposjednici, bili su vojvode, svecenici, prvaci u svemu sto je drzavno. Ima razloga

da se vjeruje da je i tu nakon aristokratskog sustava uveden plutokratski, za ovim ponegdje

demokratski; da je bilo i tiranide; da se sve to razvijalo u socijalnim borbama.

Cini se da je u Etruriji pored slobodnih a siromasnih, pored gradana s ogranicenim pravom,

bilo I onih koji su zivjeli u prilikama kakvim i spartanski heloti..

Religija, pismo, razni spomenici

Religija – Etruscanska je religija bila veoma slozena. U njoj je bilo italskih, grckih,

orijentalnih i drugih elemenata. Volturnus je bio ‘deus Etruriae principes’. Hram tog

bozanstva ‘fanum Voltumnae’, kultno srediste etrurskog dodekapolisa, bio je u gradu

Volsinii. Ipak, dominirala je trijada: Tinia-Juni-Minerva, Jupiter-Junona-Minerva, koja se pod

ertuscanskim utjecajem stovala i na rimskom Kapitoliju. Etruscani su stovali neka bozanstva

koja po kultnim osobitostima odgovaraju Dionizu, Hefestu, Hermesu, Afroditi i nekim drugim

grckim bozanstvima. Imena nekih etruscanskih bozanstava analogna su grckim: Aplu

(Apolon), Artume (Artemida), Aita (Hades), Phersipnei (Perzefona); tu je i herojsko ime

Herakle (Heraklo). Opceitalskog su znacenja: Maris (Mars), Usil (Sol) i drugi, posebno

latinskog: spomenuta Uni (Juno), Ani (Janus), Selvans (Silvanus), Satre (Saturn) I dr. Za neka

italo-etruscanska bozanstva tesko je utvrditi jesu li primarno njihova ili nisu.

Zapazeno je da su starije vjerske, mitske, predodzbe na zidovima grobnica i drugdje u vecoj

mjeri humane i blize grckom shvacanju, a one iz 5.st. i mlade surove, drasticne i okrutne.

Kultne su propise Etruscani precizno utvrdili i izvrsavali. To su Rimljani nazivali disciplina

Etrusca, propisi etruscanskih svecenika aristokrata. Rimljani su nekada slali svoju djecu da to

nauce. Kao i na istoku, aristokrate – svecenici, intlektualci bili su tu glavni nositelji kulturnog

zivota.

Pismo i jezik – Sacuvalo se preko 8 000 etruscanskih natpisa, spomenika na pismu koje

nazivamo etruscanskim. Ono je nastalo od grckog halkidskog kojim su vecinom pisali grcki

naseljenici u Italiji I na Siciliji. Na jednoj etruscanskoj vazi iz 6. st. nadenoj u Formellu na

podrucju starog grada Veii ispisan je etruscansko-halkidski alfabet u dvije varijante. Dobro je

poznat razvoj tog pisma arhajskog do najmladeg stadija. Osobito mjesto medu tim natpisima

ima – kao jedan od najduzih i jedini rukopisni – etruscanski natpis sacuvan na platnenim

navojima egipatske mumije koja se sada nalazi u Arheoloskom muzeju u Zagrebu. Zna se

znacenje mnogih etruscanskih rijeci jer su rimski pisci saopcili njihov prijevod. No i pored

toga jos uvijek nije rijesen problem etruscanskog jezika.

Arheoloski spomenici – Najstariji grobovi u Etruriji su ‘tombe a pozzo’ (tal. Pozzo bunar). U

tim ‘bunarskim’ grobovima nadeni su predmeti u stilu ‘Villanova’ starije epohe s bikonicnim

urnama, bronacano i zeljezno oruzje i dr. Osobitosti: bronacani sljem kao poklopac urne. Sve

je to uglavnom iz pocetka prvog tisucljca pr.kr. Nesto su mladi od bunarskih jamski grobovi,

‘tombe a fossa’ koji uglavnom potjecu iz 8. st.pr.kr. Importirana starija grcka keramika I drugi

strain predmeti pomazu da se nalaz datira.

Tijekom 8.st. u Etruriji su se gradili grobovi koji pokazuju prijelaz od jamskog prema

klasicnom etrurskom grobu. Od kraja 8.st. bogati su Etruscani sahranjivali mrtvace u sobnim

grobnicama (tombe a camera). Izduzenije su ;tombe a corridoio’. Tijela mrtvaca su se

sahranjivala (inhumacija redovna, inceneracija rijetka). Zidovi mnogih grobnica ukraseni su

slikama, freskama svoje vrste sa slikama iz drustvenog zivota.

Predmeti stranog porijekla omogucili su datiranje (grcka keramika najvise). Na podrucju

grada Caere, danas Caetari, sacuvala se jedna od najznacajnijih etruscanskih grobnica koja je

pripadala raznim generacijama jednog istaknutog etruscanskog gensa od 7. do 5.st. Golemi

tumulus okruzen prizemno okruglom kamenom ogradom (promjer 48 m) krije pod sobom

sredisnju grobnu komoru kojoj vode hodnici s prefirije. U grobnoj dvorani kojoj strop

pridrzavaju cetvrtasti piloni nalaze se zidne nise gdje su pokojnici sahranjivani. Tu su nadeni

predmeti iz svakodnevnog zivota.

Na mnogo mjesta sacuvali su se ostaci etruscanskih gradskih zidina. Podsjecaju na mikenske,

a najstarije su iz 7. i 6.st. Rimljani su od Etruscana mnogo naucili u arhitekturi. Svod, luk i

kupola koji se vide u etruscanskim grobnicama odavno su poznati Etruscanima. Klasicna

rimska bogataska kuca s atrijem i drugim komfornim dijelovima nasljedstvo je etruscanske

graditeljske djelatnosti.

Najstarija etruscanska likovna umjetnost je u znaku geometrijskog stila (rana Villanova). U 7.

i pocetkom 6. st. karakteristican je ‘orijentalizirajuci stil’, u 6. i pocetkom 5. st. ‘grcki’, u 5.

tzv. strogi stil. Od 5. st.pr.kr. ekonomsku dekadenciju prati i kulturna. Orginalniji su

etruscanski motive: ratne scene, hrvanje, lov, gozbe, ples, cesto s izrazom nehumanog i

drasticnog.

Sacuvalo se mnogo spomenika etruscanskog kiparstva. U vecini su od pecene zemlje, ali ima

ih i broncanih. Najstariji su iz 8.st. Tu pripadaju poklopci nekih urna od pecene zemlje u

obliku ljudske glave i neke terracotta statuette. Sacuvalo se mnogo terakota fragmenata a

reljefima koji su krasili fasade hramova. U muzejskim zbirkama ima i keramickih kipova s

timpanona etruscanskih hramova. Tu je znamenit jedan Apolon iz Veja. Na poklopcima

mnogih etruscanskih keramickih sarkofaga plasticki je izraden lik pokojnika ili bracnog para

u lezecem polozaju (nalazista: Care, Chiusi I dr.). Ti su likovi prikazani veoma realisticno, pa

i groteksno. Posebnu skupinu cine keramicke nadgrobne stele s reljefima.

Sacuvano je i Etruscanskih broncanih kipova. ‘Kapitolinska vucica’, sada u Rimu (Museo

Capitolino) iz 4.st.pr.kr. smatra se djelom etruscanske umjetnosti. Ima ih s etruscanskim

natpisom. Jedno je od vaznijih nalazista Praeneste. Rimski su osvajacu u 3.st.pr.kr. donijeli u

Rim iz Volsinija gotovo 2 000 broncanih kipova.

AB URBE CONDITA

1. Lacij i Rim

Lacij – Latium, zemlja Latina, pri tirenskoj obali srednje Italije, juzno od rijeke Tiber.

Na pocetku prvog tisucljeca pr.kr. Latini su se ucvrstili u ovom kraju. To je bilo u prvoj epohi

zeljeza. Rano u prvom tisucljecu Latini su imali mnogo naselja, vecinom na Albanskim

brdima i po drugim uzvisinama. Isusivali su mocvare, bavili se stocarstvom.

Do 8.st.pr.kr., prije osnutka Rima, glavno politicko srediste Latina bila je Alba Longa, na

jednoj visoravni Albansih brda, vjerojatno gdje je danas Castel Gandolfo.

Najpoznatije su grobnice i urne ‘a capanna’. Sacuvalo se i ostataka arhajskih hramova s

fragmentima glinenih figura koje su ih nekoc krasile (priblizno 6. st.pr.kr.). Medu nalazistima

znacajno mjesto ima Praeneste, danas Palestrina (oko 40 km istocno do Rima), u grobnicama

koje je nadeno obilje predmeta domace I strane (grcke, orijentalne I etruscanske) izrdae.

Povijesno je osobito vrijedna jedna zlatna prenestinska fibula iz 7. st.pr.kr. s (ugraviranim)

najstarijim latinskim natpisom.

Postanak Rima – Grcki i rimski pisci datiraju osnivanje Rima po olimpijama. U kasnije

anitcko doba prihvacena je i danas se konvencionalno uzima ‘treca godina VI olimpijade’ ili

753. pr.kr., datum koji je zabiljezio Varon, ‘aera Varoniana’. Varonov je datum u skladu s

Livijevim.

Rim je nastao sinoikizmom nekoliko latinskih naselja koja su postojala pocetkom prvih

tisucljeca pr.kr. na brezuljcima kod rijeke Tiber, oko 25 km od Tirenskog mora. Sedam je

klasicnih rimskih brezuljaka: Palatinus, Quirinalis, Viminalis, Capitolinus, Aventinus,

Caelius i Esquilinus. Klasicni su Rimljani slavili praznik Sedmobrda – Septimontium kao

uspomenu na 7 najstarijih brdanskih naselja koja su se nekada nalazila, ne po jedno na

svakom od spomenutih uzvisina, nego na Paltinu (dva naselja: Palatual I Germalus), na

Eskvilinu tri naselja, na brezuljku Velia i na Celiju kako biljezi rimski filolog Festus.

Prema literarnoj podjeli i arheoloskim nalazima smatra se da je brezuljak Palatin jezgra

najstarijeg Rima. Na Palatinu su otkriveni tragovi kolibai z 8. st. i mladih. Podno Palatina, na

forumu, otkrivena ja najstarija rimska nekropola koja iam grobove s inceneracijama i grobove

s inhumacijama. Tu je nadeno keramike vilanovskog tipa iz 8. st. U grobovima s

inceneracijom pepeo pokojnika pohranjen je u urnama. Neke su od tih urna “a capanna’ u

obliku koliba kakve su valjda podizali stanovnici Palatina. Jamski grobovi ‘tombe a fossa’ s

inhumacijom otkopane na forumu odgovaraju grobnicama na Eskvilinu.

Legenda o Romulu i Remu – Grcko-rimska legenda kaze da je trojanski junak Eneja, sin

Venere i Anhiza, nakon pada Troje dosao sa sinom Julom u Lacij; da je Enejina i Julova

potomka, kralja Numitora, u Albi Longi zbacio brat Amulij, sina mu pogubio, a kcerku Reu

Silviju ucinio vestalkom; da je Reja Silvia s bogom Marsom rodila blizance Romula i Rema;

da su djeca bacena u Tiber i sretno se spasila nakon sto ih je podojila vucica, a nasao i odgojio

pastir Faustul; da su braca sretno odrasla, doznala za svoje porijeklo, zbacila Amulija, vratila

se na prijestolje svoga djeda i osnovala grad Rim na Palatinu kod Rima; da je Romul ubio

Rema i postao prvi rimski kralj.

Legenda o Romulu i Remu sastavljena je od prastarih motive poznatih s Istoka (legenda o

Sargonu, o Mojsiji, o Kiru). Osobitost su dva spasena djeteta umjesto jednog. Dvojci se

javljaju u mitologiji raznih indoeuropskih naroda, a kod Grka kao Dioskuri. Misli se da su

Romul i Rem etruscanska imena

Rim lezi na osobitom prirodnom polozaju koji je gradu morao rano i brzo osigurati razvoj.

Rijeka Tiber u tome je imala najvazniju ulogu. Rim lezi na mjestu do kojega je Tiber plovan;

na mjestu gdje je stoljecima bio prvi i glavni most od neprocjenjive ekonomske vaznosti za

okolno stanovnistvo, na rijeci s kojom su granicili Latini i Etruscani. More jet u blizu ako

ustreba, a mjesto opet nije moru preblizu da bi bilo izlozeno opasnostima od neprijateljskih

luka.

2. Sedam kraljeva

Prema predaji, Rimom je od osnutka do 510. pr. kr. vladalo sedam kraljeva. Povijesna je

cinjenica da se u Rimu, kao i drugdje, iz rodovskog drustva razvila prva drzava i to

monarhijska. Bit ce da je Rimom vladalo i vise od sedam (kultni broj) kraljeva.

Romulus je eponim Rima. Pricom o Romulu klasicni su Rimljani objasnili sebi ime svoga

grada. Romulus u pripisali osnivanje senata i kurija, podjelu gradana na patricije i plebejce,

podjelu zemlje, osnivanje vojske, ustanovljenje osnovnih drustvenopolitickih ustanova

klasicnog Rima. U ‘Romulovo doba’ pada i pripojenje jedne grupe Sabinjana gradu Rimu

(legenda o otimici Sabinjanki). Prema toj legendi sabinski je kralj Tit Tacije zavojstio na

Rimljane otmicare, a sve je zavrsilo pomirenjem i doseljenjem Sabinjana u Rim. Rim je, cini

se, bio latino-sabinski. Arheolozi smatraju da su prastare grobnice s inceneracijom u Rimu

latinske, a s inhumacijom sabinske.

Numa Pompilius, bio je Sabinjanin. Bavio se kultnim i administrativnim poslovima. Legende

o njemu propagirao je plebejski pompilijski gens. Iz legendi kao znacajnu predaju

povjesnicari izdvajaju o izbornosti rimskih kraljeva, zanimljivost da prvi kraljevi nisu svrstani

u dinastiju.

Tullus Hostilius, bio je ratnik. Po predaji su Rimljani u njegovo doba zauzeli i razorili Alba

Longu. Bit ce da su Rimljani u 7. st. ratovali za zemlju u podrucju Albanskih brda, gdje je

kasnije povijesni gens Horacija imao svoje posjede.

Ancus Martius, bio je Sabinjanin i osnivac luke Ostije (7.st.).

Tarquinius Priscus – Latinsko-sabinsko kraljevstvo, primitivna rimska drzavna zajednica

zavrsava s Ankom Marcijem. Nakon nje dolazi doba etruscanskih kraljeva u Rimu. U drugoj

polovici 7.st. vladao je Rimljanin kralj Tarquinius, po predaji Etruscanin. Za razliku od svog

mladeg imenjaka rimskog kralja, naziva se drevnim – Tarquinius Priscus. Bio je suvremenik

korintskog tiranina Kipsela koji je vladao od 657. do 627. pr. kr. O povijesti etruscanskog

gensa Tarkvinija svjedoci zidni natpis i 4. st. pr. kr. u jednoj etruscanskoj grobnici grada

Vulci: Gnaeus Tarquinius Romanus. 7. i 6. st. pr.kr. bilo je doba velike etruscanske

ekspanzije. Privrednici i ratnici juznih etruscanskih gradova, cija je dominacija u dijelu Lacija

i Kampanije 7. i 6. stoljeca arheoloski, a djelomicno i literarno potvrdena, morali su imati u

svojim rukama Rim, kljucnu poziciju za nadiranje preko Tibera na jug. Stoga se smatra da je

rimski kralj Tarkvinije Prisko, Etruscanin iz 7. stoljeca, povijesna licnost.

Servius Tulius, etruscanin koji je dobio rimsko ime. On je vladao Rimom sredinom 6. st.

Rimljani su u kasnije doba tom kralju pripisivali vojno-politicku odnosno drustvenu reformu

koja u nacelu odgovara Solonovoj u Ateni. Tom su reformom rimski gradani svrstani u

razrede prema imovinskom stanju; u razrede prema kojima se se stvarale i vojne jedinice.

Servije Tulije se proslavio uvodenjem diferencijacije I razreda. On je naime uveo census

kojim su regulirane obveze u ratu i miru…

Predaja je pripisivala Serviju Tuliju reformu za ostvarenje koje bilo je ekonomskih uvjeta

nakon Servijeva doba. U 6. st. Rimljani nisu raspolagali s toliko znanja kolika bi se morala

pretpostaviti iz navedenih brojki. Ni novcana privreda nije onda bila rzvijena. Smatra se da je

kovanje rimskih asa pocelo u 4. st.pr.kr. Ali Rimljani su do Servijeva doba toliko bili

unaprijedili svoj ekonomski i drustveni zivot da su, kao i Solonovi Atenjani, osjetili

zastarjelost rodovskih tradicija. Ustavom navodno kralja Servija Tulija, u Rimu je formalno

ozakonjeno ono sto je prakticki vec postojalo. Drzavnu granicu cuvale su i prosirivale dobro

opremljene centurije imucnih gradana. Imucniji su imali veca prava i vece obveze. Cenzus je

bio osnova novog drustvenog – timokratskog plutokratskog poretka koji se u Rimu pripisuju

Serviju Tuliju. Ta se reforma zbog navedenih razloga smatra mladom od epohe Servija Tulija

(iz doba republike), ali se o njoj govori na ovom mjestu u skladu s literarnom tradicijom.

Serviju Tuliju se pripisuje golema aktivnost: podizanje gradskih zidina, uredenje gradske

kanalizacije i dr. Zidine sacuvane u Rimu kao ‘Servijeve’ iz mladeg su doba. Tako i ‘Cloaca

maxima’ navodno Servijev solidno presvodeni kanal koji jos postoji u Rimu.

Tarquinius Superbus je posljednji rimski kralj. Protiv njega kao rskog Etruscanina Rimljani

su podigli ustanak, zbacili ga s valsti i istjerali iz Rima. Prema tradiciji to je bilo 509. g. pr. kr.

PRIVREDA, DRUSTVO I RELIGIJA KRALJEVSKOG RIMA.

1. Privreda

Dodijeljivanje zemlje bezemljasima bilo je od pamtivijeka sredisnje politicko pitanje.

Romul je, pricalo se, podijelio zemlju gradanima, svakome po jedan heredium od po dva

jugera (pol hektara). Numa je postavio kamene medase (termini) da se zna sto je cije.

Posjedi su bili veoma mali kao i drzavni teritorij. U doba kraljaeva Rim u Italiji nije znacio

nista posebno. Srednja je Italija bila u znaku etruscanske ekspanzije. Na jugu su cvjetali grcki

gradovi.

Sadila se vinova loza, smokve, masline. Moze se govoriti o ondasnjem rimskom povrtlarstvu,

opcinskim pasnjacima, seljackom gospodarstvu. U pricama o Numi spominju se drvodjelci,

loncari, obucari, zlatari ili njihovi proizvodi. Dragocjeni baker imao je kultno znacenje. Prvi

bronacani stit pao je s neba. Vulcanus, bog vatre i kovaca, stovao se od davnine. Trgovina –

trampa vrlo je stara i medu Italicima. Robni ekvivalent bila je ovca, a zatim utvrdena kolicina

bakra.

Fenicki i grcki pomorci najzasluzniji su za sirenje civilizacije sa istocnog Mediterana na

Zapad. U srednjoj su se Italiji tim najvise koristili Etruscani. Grcki nazivi kod Rimljana za

lukzusne predmete i mnoge osnovne stvari, kao i mnogi pojmovi koji su u vezi s udobnijim

zivotom govore o porijeklu i o utjecajima s Istoka. Italici i drugi u Italiji davali su stranim

trgovcima u zamjenu stoku i stocarske proizvode, drvo I drugo sto su imali.

2. Drustvene ustanove

Rimska je drzava, kao i mnoge druge, nastala od rodovskih zajednica. Poimenicno su

poznati mnogi rimski rodovi (gens Iulia, Cornelia, Porcia, Sempronia). U troclanom obliku

imenaklasicnog Rimljanina – npr. Tiberius Sempronius Gracchus – srednje je ime rodovsko,

nomen gentile, pred kojim je praenomen, trece je nadimak cognomen. U starije doba

Rimlnjanin je imao samo dva clana , npr. Appius Claudius.

Rimski gens je izvrono patrijarhalni egzogamni gens (zena mora biti iz drugog gensa).

Clanovi, gentiles, potomci istog pradjeda, osnivaca gensa, vezani dakle krvnim srodstvom,

nosili su zajednicko gentilno ime, nekada zivjeli na zajednickom zemljoposjedu, sahranjivali

se na zajednickom groblju. Svojedobno to je bila drustveno-vojan formacija homerskog tipa.

Gens je sastavljen od obitelji (familia) kojim je na celu pater familias. Clanovi obitelji

medusobno su agnati. Clanovi rodacke obitelji rodacima su cognate. Na celu gensa je

starjesina. Birali su ga clanovi roda. Rodovski je starjesina pater, starjesine rodova patres,

ocevi. Oni cine mocno drustveno tijelo iz kojeg ce se razviti vijece oceva, klasicni senta.

Nekoliko rodova, po tradiciji deset, cinilo je kuriju koja odgovara grckoj fratriji. Nekoliko

kurija, po tradiciji deset, cinilo je pleme (tribus) koje odgovara grckoj fili. Tri su stara rimska

tribusa: Ramnes, Tities i Luceres. Brojevi su lijepo uskladeni: 3 tribusa, 30 kurija, 300 rodova

(gentes).

Patriciji i plebejci su dvije osnovne grupe rimskih gradana. Patricii su potekli od drevnih

rimskih otaca – patres, rodovskih starjesina. Plebs je puk. O postanku, diferencijaciji patriciji-

plebejci ima mnogo teorija. Po Niebuhru, plebejci su Latini iz okolice Rima koji su pokoreni

od rimskih kraljeva. Kao takvi nisu pripadali najstarijim rimskim gensovima, kurijama i

tribusima, najstarijem rimskom narodu.

Mozda su plebejci rimski starosjedioci koje su zavojevaci – patriciji stavili u podreden

polozaj. Zavojevači su bili Sabini ili Etruscani. Mozda su ekonomski razlozi razdvojili

patricije od plebejaca.

Drzavna konstitucija – U kraljevskom Rimu tri su glavna organa upravljanja: narodna

skupstina, vijece rodovskih starjesina i kralj.

Comitium je latinski naziv za sabor i za zborno mjesto. Rimski se narod od pamtivijeka

sastajao u skupstini svrstan po kurijama kao Ahejci u fratrijama. Te su skupstine nazvane

kurijatskim, comitia curiata. Tu su punoljetni, punopravni gradani odlucivali o ratu i miru, o

vaznim drzavnim poslovima, o kultnim, obiteljskim i drugim pitanjima, o svemu sto je imalo

opce znacenje. U kurijatskim su se skupstinama birali i kraljevi. Odlucivalo se glasanjem

(suffragium).

Senat, vijece staraca (gr. Gerusia) ili oceva – sve vaznije odluke komicija, da bi postale

izvrsne, morale su dobiti ovjeru senatora, patram auctoritas. Mocni su patres napokon srusili

kraljevstvo i dobili glavnu rijec u drzavi.

Rex je plemenski starjesina, vojskovoda, vrsilac kulta. Romul je klasicni monarh, tvorac

prvog drzavnog ustava i svih osnovnih drzavnih ustanova. Narod je u komicijama birao

kraljeve. Etruscanski kraljevi koji nose zlatnu krunu, purpurnu togu i žezlo, koji sjede na

kurulskoj stolici, pred kojim ide 12 liktora sa sjekirom u sveznjevima (fasces) olicenje su

tsranog despotizma Rimljanima nametnutog i mrskog. Suprotnost tome je libertas koja je

izvojevana zbacivanjem kraljeva.

3. Rimska religija

Rimljani, kao i drugi narodi i plemena, najprije su obozavali apstraktna nadnaravna bica –

numina, idealizirane sile koje djeluju na prirodu. Ta numina djeluju, jedna pri poljskim

radovima, druga kod uzgoja djece, treca pri drugim raznovrsnim poslovima i zbivanjima. S

vremenom je nastao kult nekih vaznijih bozanstava. O njima najjasnije govori rimski kalendar

prastarog doba, sacuvan u kasnoj redakciji iz Augustova doba. Tu su vecim slovima oznaceni

stariji blagdani, osnovani navodno od Nume. Najvise je blagdana bilo u cast Jupitera (pod

raznim imenima) i Marta-Kvirina. Saturnalia, Cerealia, Vestalia, Lupercalia su praznici

nazvani po imenima bozanstava. Prevladavaju praznici koji imaju veze s obradivanjem

zemlje. Saturnus (koji sije), Saturnalia, njegov praznik, dan jednakosti i slobode, bio je u

klasicnom Rimu vrlo popularan. Ceres=zito, Vesta=ognjiste, Vulcanus=vatra, italska su

imena za poznata indoeuropska bozanstva. Ianus (ianua, vrata) pojam pocetka, ulaska u

radove. Njegova glava s dva lica prvi je poznati antropomorfni bozanski lik u Rimljana.

U rimskoj se obitelji osobito postovala Vesta – kucno ognjiste koje se u svecanim prigodama

– dovodenje nevjeste, ceremonija s novorodencetom i dr. – ritualno palilo. U svetu vatru

sipalo se zito i lijevalo vino. U kuci su se stovala razna numina, najvise penati (penus –

spremnica) ciji su se kipovi nalazili u atriju. Prinosila im se zrtva vatrom. Pokojnici uopce

zovu se Manes, a zli pokojnici Lemures. Drzava je imala svoju Vestu, svoje sveto ognjiste

koje su cuvale Vestine svecenice virgins Vestales. Poznat je Vestin hram s vjecnom vatrom.

Jak je bio kulturni i religijski utjecaj Etrsucana na Rimljane. Etruscansko bozansko trojstvo

Tinija-Uni-Menrva dominira u rimskoj religiji od vremena Tarkvinija. To su za Rimljane

Jupiter, Juno i Minerva. Njihov je hram na Kapitoliju poceo graditi Tarkvinije Prisko.

Posljednjih stoljeca pr.n.e. Rimljani su mnogo helenizirali svoju religiju. Od Grka su primili

kult Apolona, Afrodite, Herakla i dr. Apolonu nisu mjenjali ni ime. Afroditu su zvali

Venerom, Herakla Herkulom. Mnogim svojim bozanstvima dali su grcki kultni lik. Tako su se

identificirali: Kronos-Saturnus, Zeus-Jupiter, Hera-Iuno, Hestia-Vesta, Athena-Minerva,

Demeter-Ceres, Artemis-Diana, Ares-Mars, Dionis-Liber, Hephaistos-Vulcanus, Hermes-

Merkur, Posejdon-Neptun, Perzefona-Perzefona. Grcko-rimskim vjerskim sinkretizmom

stvoreno je 12 glavnih bozanstava klasicnog Rima: Juno, Vesta, Minerva, Ceres, Diana,

Venus, Mars, Merkur, Jovis, Neptun, Vulkanus, Apollo.

Varon je zabiljezio da je prvi hram u Rimu (hram Jupitera Kapitolinskog, odnosno trijade)

podignut u doba Tarkvinija Priska, 170. godine od osnutka grada. Spomenut je Plinijev

podatak o etruscanskom koroplastu koji je ukrasio kapitolinski hram.

Kultna, sveta mjesta (loca sacra) bila su nekada sveti gajevi (luci) i druga osobito posvecena.

Fanum (suprotno do toga je profanum), sacellum aedes, delebrum, templum, imena se svetog

mjesta, kapele, hrama. Kultne radnje su zrtvovanja, sacrificial. Zrtvovanja ljudi pripadaju

starini kada su se osudenici npr. pobunjeni vojnici, ceremonijalno ubijali i zrtvovali

bogovima. Zrtvovanje zivotinja – prinosila su se goveda, ovce i dr. zivotinje. Zrtvena se

zivotinja kitila, a po glavi se polijevala venom. Nakon isteka svog petogodisnjeg mandata

cenzori su s narodom vrsili ceremoniju ciscenja prinoseci kao zrtvu svinju, ovcu i govedo.

Religijsko-kultno znacenje imale su narodne igre ludi.

Kultne, svete cine (sacra) u ime obitelji vrsio je pater familias, u ime gensa ili sireg kolektiva

svecenik – flamen. Nakon ukidanja kraljevstva jedna je vjerski funkcioner imao naslov rex

sacrorum. Pontifici (najprije ih je bilo 4, pa vise) nadzirali su ostale svecenike, pisali faste i

uredivali kalendar. Pontifex maximus je bio vrhovni svecenik, a njegova rezidencija bila je na

forumu – Regia.

Augures su svecenici motrioci ptica koji su davali auguria ili auspicial, tumacenje volje bozje

izrazene u letu, glasovima i dr. znakovima ptica. Haruspices su objavljivali volju bozju na

temelju znakova zapazenih u utrobi zrtvenih zivotinja. Fetiales su svecenici – zbor od 20

clanova- koji su vrsili ceremoniju navjestanja rata bacanjem koplja na neprijateljsko zemljiste

ili kod hrama Belonina u Rimu. Oni su vrsili i ceremoniju sklapanja mira. Carmen Saliorum i

Carmen fratrum Arvalium su latinski vjerski tekstovi ciji sacuvani ostaci pripadaju najstarijim

spomenicima rimske knjizevnosti.

Virgines Vestales, vestalke, su cuvarice svete vatre u Vestinu hramu, vezane na djevicanstvo.

RIMSKA REPUBLIKA

1.Osnivanje i organizacija

Krajem 6. st. pr. kr. Rimljani su ukinuli monarhiju i uspostavili republiku. Tradicija kaze da je

narod pod vodstvom Junija Bruta izveo revoluciju i zbacio s vlasti kralja Tarkvinija

Oholog. Prema Liviju, Tarkvinije Oholi ponasao se kao tiranin. Samo je nasijem odzavao

svoju kraljevsku vlast jer nije vladao ni po volji naroda ni uz pristanak otaca.

Zbacivanju monarhije u Rimu mnogo je pridonijelo i to sto su nosioci prezivjelog rezima bili

strain zavojevaci. Borba za zbacivanje nosilaca vlasti koincidirala je s borbom za ukidanje

sistema.

Ukinuvsi monarhiju Rimljani su dozivotnu kraljevsku vlast zamijenili jednogodisnjom

upravnom vlascu dvojice koji su se najprije zvali praetors i iudices, a zatim consules.

Tesko je utvrditi tocan datum, ali se smatra da je u Rimu ukinuto krljevstvo, a uspostavljena

monarhija krajem 6. st. Glavne upravne jedinice u rimskoj republici bile su magistratura,

senat i narodna skupstina.

Magistratus. Magister je naziv za zapovjednika i civilnog rukovoditelja. Magistratus je inace

naziv za pojam visokog upravnog polozaja i za funkcionera koji je taj polozaj imao.

Magistrati su se dijelili na vise – maiores i nize – minores prema sluzbi i ovlastima. Svi su

imali vlast potestatem, a najvisi i imperium. Magistratska vlast davala je nositelju pravo na

odrzavanje zborova s narodom, pravo izdavanja naredaba.. Imperium je naziv za najvece

ovlasti. Tko je imao imperium imao je, osim ovlasti koju mu je davala potestas jos i pravo da

kupi vojsku i njom zapovijeda.

Konzulat – najvisa magistratura u kraljevstvu bila je ‘kraljevska vlast’ povjerena dvojici na

godinu dana. Svake su se godine u centurijatskim komicijama birali novi konzuli, redovno po

dva. Ako bi u vrijeme svog konzulata konzul umro ili odstupio, birao se za preostali dio

godine na njegovo mjesto consul suffectus.

Konzuli su izgledali kao kraljevi. Nosili su grimizom optocenu togu (toga praetexta), u

svecanim prigodama grimiznu. Sluzbeno su sjedili na kurulskoj stolici (sella curulis). Njihova

su insignia bili sveznjevi pruca (fasces, znak da mogu sibati) i u sveznju sjekira (znak da

mogu pogubiti). Pred njima je 12 liktora nosilo po jedan svezanj. Prije treceg punskog rata

konzuli su redovno zapovijedali vojskom. Kad su obojica isla s istom vojskom, svaki je

zapovijedao polovinom odreda, a imao vrhovno zapovijednistvo svaki drugi dan. U Rimu je

svaki naizmjenicno imao po mjesec dana prvenstvo nad svojim kolegom. Ranije, u starijoj

republici, konzuli su imali cjelokupnu sudsku, upravnu i vojnu vlast, sve nekadasnje

kraljevske ovlasti osim svecenickih (one su pripale vrhovnom sveceniku koji se zvao rex

sacrorum). Postepeno su im oduzete sudske, financijske i neke druge kompetencije. Oni su

sazivali senat i presjedali mu.

Nakon ukidanja monarhije rimski je narod u centurijatskim komicijama izabrao prve konzule.

Prema Liviju prvi su konzuli bili Lucius Iunius Brutus i Lucius Tarquinius Conlatinus. Od

tada su se birali redovno svake godine po dva nova. Imenima konzula datirali su se vazni

dogadaji.

Rimski su analisti zabiljezili da je prve godine republike bio posvecen hram na Kapitoliju,

koji se gradio u doba kraljeva Tarkvinija pa se povijesni dogadaji datiraju i po ‘kapitolinskoj

eri’. Plinije biljezi da je hram Konkordije na forumu graden 204. nakon posvecenja hrama na

Kapitoliju.

Desetak godina nakon osnivanja republike Rimljani su zbog teskih ratnih prilika umjesto

konzula imenovali jednog ‘diktatora’. Diktatura je bila legalna vlast koja se u doba republike

povjeravala pojedincu na kratak rok, najvise na 6 mjeseci.

Najveca magistratura nakon konzulata bila je pretura osnovana 367. Pretoru je povjereno

sudstvo. Birao se po jedan pretor s jednogodisnjim mandatom, od 227. po dva. Jedan od njih

bio je nadlezan za sporove izmedu rimskih gradana (praetor urbanus), a drugi za sporove

rimskih gradana i stranaca (praetor peregrinus). Broj se pretora povecavao jer su se

magistrate toga ranga i imena postavljali za upravnike prvih provincija. Krajem republike

birano ih je po 16. Za razliku od konzula koji su imali imperium maius, pretor, konzulov

college minor, imao je imperium minus. Pretorski zakonski proglasi (edictum) koji su se

cuvali, postali su osnova za ksniju rimsku pravnu znanost.

443. g. osnovana je cenzura. Tu je spadao cenzus, procjenjivanje prihoda gradana, a u vezi s

oporezivanjem i svrstavanjem gradana u razrede i u centurije. Ti i neki drugi poslovi

povjereni su dvojici cenzora koji su se birali s mandatom na 5 godina. Cenzore je birala

narodna skupstina obicno iz redova bivsih konzula. Cenzori su cuvari drzavnih financija,

nadziratelji javnih radova, nadlezni za sastavljanje popisa senatora (utvrduju tko ima pravo da

bude senator).

Magistrature ‘cum imperio’ tj. konzulat, diktatura i pretura, pored njih cenzura i sluzba

zapovjednika konjice ubrajale su se u vise, magistratus maiores. U kategoriju magistrates

minores spadali su: kvestori, edili i neki drugi magistrate, duoviri, tres viri, quator viri, seviri,

decemviri. Na pocetku republike konzuli su postavljali dva kvestora za svoje pomocnike. Od

447. biraju se u narodnoj skupstini svake godine po dva, od 267. po cetiri, a krajem republike

po 20 pa cak i 40. Tim su se imenom nazivali visoki civilni i vojni funkcioneri, zamjenici-

pomocnici konzula i pretora u raznim resorima.

Edili su bili pomocnici narodnih tribuna, birani su po dva svake godine u plebejskim

skupstinama kao i oni. Od 366. birala su se uz plebejske i po dva kurulska edila patricijskog

roda (izbor u tributskim komicijama). U doba razvijenije republike, kad je kurulski edilitet bio

plebejcima dostupan, izjednacila su se prava plebejskih i kurulskih edila. Edili su se brinuli za

opskrbu Rima hranom za organiziranje narodnih igara, bili su nadlezni za razne redarstvene i

administrativne poslove u gradu.

Komicije – U doba kraljevstva rimski je narod u svojim kurijatskim komiijama birao

kraljeve, odlucivao o ratu i miru i odrugim zajednickim poslovima. Prestankom kraljevstva

politicku ulogu preuzele su centurije. Ulogu narodne skupstine preuzele su centurijatske

komicije, zborovi na koje je narod dolazio svrstan po centurijama. Te su centurijatske

komicije izabrale prve konzule, zadrzale pravo biranja konzula za ubuduce I primile ostale

osnovne kompetencije narodne skupstine. Centurijatske su komicije birale konzule, a

kurijatske im formalno predavale imperium. Centurijatske je komicije sazivao i presjedao im

konzul, diktator ili pretor.

Potkraj kraljevstva Rim je imao 4 teritorijalna tribusa, navodno osnovana od Servija Tulija. S

vremenom je broj tribusa rastao i one su postale sjeciste zive politicke aktivnosti plebejaca. S

tim u vezi dolazi do osnivanja comitia tribute. To su bile skupstine u kojima se narod sastajao

po teritorijalnoj podjeli, po teritorijalnimt tribusima. Izvorno su te tributske komicije bile

pretezno plebejske. Od 449. tributske su komicije glavni oblik rimske narodne skupstine i za

patricije i za plebejce. Odluke donesene u ovoj skupstini imale su zakonsku vaznost za sav

rimski narod.

Senat u republici – Senatores patres bili su republici glavni nositelji drzavne politicke

aktivnosti. Tradicionalni je republicki naziv za senatore ‘patres conscripti’. Vjerojatno su

conscripti senatori plebejci kojima se pocetkom republike popunio stari patricijski senat

(izvorni naziv: patres et conscripti). Senatus, vijece senatora, imao je na pocetku republike

300 clanova, u 2. st. pr.kr. 600, a u prvom 900 (doba Julija Cezara). Clanovi su senata bili

aktivni i bivsi magistrati te drugi ugledni gradani koje su za senatore proglasavali konzuli, a

od sredine 3. st. cenzori. Senat nije imao izvrsnu vlast, ali je stvarno bio svemocan. Na svojim

sjednicama – u Hostilijevoj kuriji ili u nekom hramu – pod presjedanjem sazivaca – konzula,

pretora, a od kraja republike i narodnog tribuna – nakon predsjednikova uvodnog izlaganja i

nakon rasprave senatori su glasanjem donosili odluku ‘senatus consultum’ – o drustvenim

pitanjima, o financijama, o ratu ili miru, o odnosima s drugim drzavama, o upravi

provincijama i sl.

2. Tradicija o ranoj republici

Najdragocjeniji su nam epigrafski podaci koje daju fragmenti Kapitolinskih festa.

Narodni tribuni – Plebejci su bili napustili grad i odselili se na Sveto brdo i tamo se utaborili.

Narodni tribuni birali su se u plebejskim skupstinama najprije po dva, zatim po pet odnosno

po 10, na kraju redovno po dva kao u pocetku s jednogodisnjim mandatom.

Narodni su tribuni bili ‘sacrosancti’. Imali su niz prava: pravo posjedovanja i

onemogucavanja da se izvrse sudske ili senatske odluke; ius auxilii – pravo pomaganja svojih

plebejskih sticenika; ius coercendi, ius prensionis – pravo prisiljavanja, pozivanja na

odgovornsot, zatvaranja; ius agenda sum populo – pravo sazivanja i vodenja narodnih

skupstina. Krajem republike imali su i ius agenda cum patribus – pravo vodenja senatskih

sjednica. Vrlo vazno je pravo narodnih tribuna da formulom ‘veto’ obustave izvrsenje bilo

koje odluke konzula, drugih magistrate I senata ako je donesena na stetu plebejcima.

Pomocnici plebejskih tribuna bili su plebejski edili, sacrosancti kao i oni. Birali su se u

plebejskim skupstinama i s jednogodisnjim mandatom.

Patriciji su vrlo tesko i nakon dugotrajnog otpora priznali kompetencije plebejskim tribunima.

Zemljoposjed – Ager publicus je naziv za agrarno podrucje koje je oteto neprijatelju i koje se

smatralo drzavnim vlasnistvom. Patriciji su tu zemlju svojatali. Plebejci su trazili da se donese

Lex agrarian, zakon o podjeli drzavne zemlje

Zakoni 12 ploca – prema Liviju, 302. godine od osnutka Rima ponovno je promjenjen

drzavni ustav. Bilo je izabrano 10 ljudi – decemvira – kojima je predana sva vlast i povjereno

da napisu zakone. Bilo je to oko 450. pr.kr. Komisija je bila patricijska. Iduce godine novi

decemviri – 5 patricija, 5 plebejaca – dovrsili su posao i objavili ‘Zakone na 12 ploca’ – Leges

duodecim tabularum.

Zakoni 12 ploca nisu tekstualno sacuvani. Tekst se tog zakona u Cicerenova doba ucio

napamet. Prema Ciceronu i Liviju te broncane ploce s tekstom su bile izlozene na forumu,

unistene su u pozaru prilikom upada Gala u Rim (oko 390.), a njihov tekst je nakon odlaska

Gala rekonstruiran. Na prigovor (Paisov) da u 5. st. Rimljani nisu bili kulturno dorasli za

izradu takvog pravnog i knjizevnog djela, odgovara se citatom iz Livija prema kojem su

Rimljani bili poslali poslanike u Atenu da prepisu Solonove zakone i upoznaju ‘institutia,

mores iuraque’ i drugih grckih gradova. Nema sumnje da je izvorni tekst u republikansko

doba dopunjivan i dotjerivan. Ali ono osnovno sto se sacuvalo do Ciceronova doba ocito je iz

stare republike, valjda iz 5. st. O tome svjedoce prastare okrutne kazne koje se spominju –

spaljivanje ziva krivca, bacanje osudenika s Tarpejske pecine i sl. Tu je i karkateristican

orijentalni princip ‘oko za oko’.

Novi uspjesi plebejaca – Nakon odstupanja decemvira za konzule su izabrani L. Valerius i

M.Horatius. Kao prijatelji plebejaca predlozili su, a to je primjenjeno u tributskoj skupstini, da

odluke tributskih komicija budu obavezne za cijeli rimski narod. Time su tributske komicije

postale punovazna rimska narodna skupstina. Oko 440. pokrenut je zakonski prijedlog da se

dopuste brakovi pripadnicima plebejskih gensova. Devet narednih tribuna takoder su

pokrenuli zakonski prijedlog da konzul moze biti i iz redova plebejaca. Osnovana je nova

magistratura dostupna plebejcima, tribuni militum consulari potestate. U kasnijoj republici

bogati plebejski prvaci predstavljat ce s bogatijim patricijima politicku grupu ‘optimata’.

Iduce godine uvedena je jos jedna magistratura: cenzura, ono sto se po tradiciji pripisuje

Serviju Tuliju, drustvenopoliticka tekovina iz ovog doba, iz druge polovice 5.st.

Ratovi u Etruriji, Veji – Do kraja 5. st. Rimljani su ratovali u okolici svoga grada braneci

svoje posjede, a i otimajuci tude. Prvo vece osvajanje etruscanskog teritorija poduzeli su

Rimljani ratujuci s etruscanskim gradom Vejima. Taj juznoetrurski grad bio je bogat, a imao

je velik agrarni posjed nedaleko od Tibera. Rat je trajao 10 godina kao trojanski, a sreca je

bila promjenjiva.

SIRENJE RIMSKE VLASTI U ITALIJI

1. Četvrto stoljeće pr. kr.

Osvajanje Veja – Osvajanje Veja koje su Rimljani poceli 406. zavrseno je otprilike 396.

Grad je osvojen i spaljen. Junak rata bio je diktator Marko Furije Kamilo. Osobitost je ovog

rata da su Rimljani pod Vejima prvi put neprekidno ratovali logorovajuci i ljeti i zimi.

Navala Gala – Kelti ili Gali indoeuropski su narod koji se kao takav formirao u zapadnoj

Europi u doba kada i Italici, Grci, Iliri i Tracani u svojim podrucjima. Nesto prije sredine

prvog tisucljeca pr.kr. neka su galska plemena raznim putevima, uglavnom preko Alpa, upala

u sjevernu Italiju i u borbi s Ligurima, Etruscanima, Umbrima i Venetima osvojili i naselili

velika podrucja podno Alpa i u dolini Pada. Prvo doseljenje Gala u Italiju Livije po starijim

izvorima datira vremenom kralja Tarkvinija Priska (oko 600. g.). Prema tradiciji Gali su

zauzeli grad Melpum kod Pada istog dana kada su Rimljani osvojili Veje. Pocetkom 4.st.

jedna je keltska skupina prodrla preko Apenina u Etruriju. To su bili Senoni. Oni su poceli

opsjedati grad Kluzij. Kluzijski Etruscani pozvali su u pomoc Rimljane. Gali su potukli

Rimljane kod rijecice Alije, dosli do Rima, osvojili ga i spalili. Izdrzali su samo branitelji

kapitolinske tvrdave. Rimljani su se oslobodili nevolje isplativsi Galima golemu otkupninu.

To je bilo izmedu 390. I 380. pr. kr. Navala Gala prvi je dogadaj iz rimske povijesti koji

biljeze grcki pisci. Zanimljive su Livijeve pojedinosti o bici kod Alije, o Galima pred Rimom,

o pogubljenju starih senatora od strane Gala, o opsjedanju Kapitolija – s pricom o guskama

koje su nocu graktanjem probudile strazare i spasile Rim. Tu je I prica o ‘Vae victis’.

Razdoblje od 390. do 340. pr. kr. – 337. g. na prijedlog narodnih tribuna Licinija i Sekstija u

narodnoj su skupstini su izglasana 3 nova zakona: zakon o agraru, zakon o dugovima i Zakon

o pravu plebejaca da se iz njihovih redova bira konzul. Zakonom o agraru utvrden je normativ

po kojemu jedan gradanin mora imati najvise 500 jugera zemlje iz fonda ager publicus.

Zakonom o dugovima olaksan je polozaj duznika. Od 366. birali su se po tom zakonu konzuli

tako da je jedan od njih morao biti plebejac. Aekstije je bio prvi plebejac koji je postao

konzul.

Godine 356. prvi je put jedan plebejac bio dikatator. Od 351. plebejcima je dostupna cenzura,

od 337. pretura. Od tada su bile plebejcima dostupne sve magistrature.

U spomenutom 50-godisnjem razdoblju Rimljani su manje ratovali. Godine 343. sukobili su

se sa Samnicanima (Italci) radi Kampanije. Kampanija, plodna ravnica sto se pruza od

podnozja Apenina do Tirenskog mora u visini Napuljskog zaljeva, bila je naseljena Italicima

istodobno kad i ostali dijelovi poluotoka. Na njezinoj obali Grci su u 8. st. osnovali naseobinu

Kumu. Etruscanski privrednici zarana su postali gospodari Kapue, italickog grada i vaznog

privrednog i politickog sredista Kampanije. 424. g. zauzeli su Kapuu, 420. grcku Kumu i

napokon cijelu Kampaniju. Grci te kampanske Samnicane nazivaju Opicima. Samnicani iz

Kapue pozvali su 343. Rimljane u pomoc protiv novih samitskih grupa koje su pokusavale

onamo se naseliti. Rimljani su se odazvali – Kapua im se predala – i zaustavili imigraciju

novih Samnicana u taj plodni kraj. To je za rimske analiste i Livija ‘prvi samitski rat’ (343-

341) koji je zavrsio pobjedom Rimljana i pripojenjem veceg dijela Kampanije Rimu.

Latinski rat (340-338) – U prvom samitskom ratu na strani Rimljana borili su se i saveznici

Latini. Kad su Samnicani mirovnim ugovorom predali Kapuu i Kampaniju Rimljanima izbio

je zbog interesa u Kampaniji rat izmedu vecine latinskih gradova i Rima. To je za analiste

‘latinski rat’. Rat je trajao 3 godine i zavrsio pobjedom Rimljana. Tom pobjedom Rimljani

su postali gospodari cijelog Lacija. Prestajao je postojati stari savez latinskih gradova, je clan

bio i Rim navodno od 493. pr.kr.

Drugi samnitski rat (327-304) – Samnicani su se bili privremeno pomirili sa stanjem u

Kampaniji i čak zakljucili savez s Rimljanima. Rimljani su vojnim prepadom 326. prisili

stanovnike grckog grada Neapolisa, na samitskom interesnom podrucju, da stupe s njima u

savez. Te i druge okolnosti uzrokovale su ‘drugi samnitski rat’. Prvih godina Rimljani su

ratovali sa Samnicanima na njihovom maticnom podrucju, Samniumu, po Apeninskim

brdima. Tu su 321. pretpjeli tezak poraz. Buduci da su upali u samitsku zasjedu u Kaudijskom

klancu morali su poloziti oruzje i proći pod ‘jaram’ (Sramotna stara ratnicka ceremonija za

pobijedene. Pobijedeni su vojnici prolazili kroz vrata napravljena od kopalja). Sve je zavrsilo

pobijedom Rimljana i mirom 304.

Aktivnost Apija Klaudija – Pocetkom drugog samnitskog rata donesen je u Rimu zakon o

ukidanju ropstva zbog duga. Za spomenutog rata izvrsene su vazne drustvene i ekonomske

reforme kojih je nosistelj Apije Klaudije, censor iz 312-308. Naime, u senat su uvedeni neki

koji nisu bili patricijskog roda, cak i neki sinovi oslobodenika, bogati privrednici. Donesene

su promjene u pogledu razvrstavanja gradana u imovinske razrede. Pri procjeni pocela se

uzimati u obzir osim zemlje i pokretna imovina, poceli se procjenjivati prohodi iz ukupne

privredne djelatnosti. Na osnovi toga gradanima se utvrdivao porez - tributum. Cenzor Apije

Klaudije bio je pokretac velikih javnih radova, gradnje ceste Rim-Kapua (Via Appia) i novog

rimskog vodovoda (Aqua Appia). Apije Klaudije prvi je poi menu poznati rimski knjizevnik.

Autor je pjesnicke zbirke sentencija

2. Trece stoljece pr.kr.

U Rimu je 300.pr.kr. izglasan ogulnijski zakon po kojemu su i plebejci mogli biti birani u

kolegije pontifikata I auguru.

Treci samnitski rat (298.-290.) – Gali su 299. digli protiv Rimljana. Etruscani i neki Italici

pod vodstvom Samnicana. Borbe su se vodile promjenjivom srecom. Rimljani su 295. porazili

udruzene Gale, Umbre i Samnicane kod Sentinuma u Umbriji i zauzeli znatno umbrijsko

podrucje. Mir je s Etruscanima zakljucen 294., a sa Samnicanima 290. Taj je rat zavrsio

relativno povoljno za pobijedene Samnicane, jer im Rimljanima nisu nista oduzeli od

maticnog podrucja. Obnovljen je rimsko-samnitski savez.

Rimljani gospodari srednje Italije – Samnitski su ratovi s prekidima trajali 37 godina.

Poceli su s rimsko-samnitskim sporom zbog Kampanije, a postupno izazvali ustanak gotovo

svih stanovnika srednje Italije kojima su Rimljani do tada ugrozavali posjede. Rimljani sun a

kraju pobijedili i nametnuli svoju vlast stanovnicima Kampanije i Lacija, Ekvina i Hermicina,

Sabinjanima i njihovim susjedama. Nakon treceg semnitskog rata Gali, Etruscani i neki Italici

bez Samnicana stvarali su nove vojne koalicije protiv Rimljana. Rimljani su u tim borbama

konacno pobijedili i dosli do novih posjeda. Pobjedom nad galskim plemenima (Boli i

Senones) docepali su se nekih posjeda u sjevernom jadranskom primorju gdje su 283.

osnovali naseobinu Sena Gallica. Pomakli su granicu svoje drzave prema sjeveru do rijeke

Rubikona.

U 80 i 70-tim godinama treceg stoljeca Rimljani su prosirili svoju vlast prema jugu u Apuliji i

Lukaniji i stigli nadomak ‘Velike Grcke’. Samnicanima i nekim drugim otpornijim Italicima

kao i nekima u Etruriji dali su status saveznika – socii. Zemlje ostalih pobijedenih plemena

aneketirane su i tamosnji gradovi postali su rimski municipiji. Na vaznnim strateskim i

tranzitnim punktovima osnovane su rimske kolonije, gradovi punopravnih rimskih gradana.

U unutrasnjoj politici Rima znacajan je dogadaj iz 286. donosenje Hortenzijeva zakona. Na

prijedlog diktatora plebejca Hortenzija zakljuceno je da svaka buduca odluka naroda donesena

u tributskim komicijama ima zakonsku pravovaljanost i bez trazenja suglasnosti senata.

Rimljani osvajaju juznu Italiju – juzna je Italija jos od 2. tisucljeca pr.kr. zemlja sabelskih

italika. Za neke je anticke pisce to ‘Velika Grcka’ zbog mnogobrojnih grckih gradova koji su

tu bili osnovani u doba ‘velike grcke kolonizacije’ (8., 7. i 6. stoljece). Medu gradovima

‘Velike Grcke’ do najveceg procvata dosli su Tarent, Sibaris, Kroton, Region, Siris i

Posejdonija. Posljednje stranice povijesti Velike Grcke ispunili su Tarencani koji su jedini od

juznoitalskih Grka neposredno pred dolazak rimskih osvajaca bili sposobni da poduzmu ili

financiraju neku vojnu akciju.

Rimsko se brodovlje 282. pojavilo pred tarentskom lukom. To je bilo u suprotnosti s

odredbama nekog rimsko-tarentsko ugovora iz 304. u kojem su bile utvrdene granice

pomorske utjecajne zone. Terencani su napali spomenuto brodovlje i zarobili posadu. To je

bio casus belli. Nakon neuspjelih pregovora buknuo je rimsko-tarentski rat. Tarenćani su

pozvali u pomoć epirskog kralja Pira. Pir je doveo s Balkana u Italiju veliku vojsku sa

slonovima, konjicom i helenističkom opremom i poduzeo vojnu po južnoj Italiji I Siciliji. 280.

godine potukao je Rimljane kod Herakleje. Povukao se na jug i 279. pobijedio rimsku vojsku

kod Ausculuma, ali je u toj bitci pretrpio velike gubitke (Pirova pobjeda). Ponudio je mir

koji su Rimljani odbili. Vrativši se u Italiju, bio je pobijeđen od Rimljana 285. kod Beneventa.

Nakon toga se vratio na Balkan gdje je poginuo u jednoj bici (kod Arga 272.).

Rimljani su 272. zauzeli Tarent koji je dobio položaj rimskog savezničkog grada. Do 270.

Rimljani su pokorili cijelu južnu Italiju.

3. Rimska i saveznička Italija

Prije prvog Punskog rata, koji je započeo 264.pr.kr., Rimljani su pokorili čitavu Italiju do

rijeke Arna i Rubikona na sjeveru. Od tog teritorija (oko 130 000 km) zadržali su oko 25

000km. Ostalo su prepustili raznim Italicima, Etrušćanima i drugim stanovnicima da

posjeduju kao saveznici, socii, po utvrđenom ugovoru (foedus).

Tada je rimska država obuhvaćala: Lacij, jugozapadnu Etruriju, na istoku zemlje starih Sabina

i njima susjednih plemena, istočnu Umbriju, Picenum, stari Ager Gallicus na jadranskoj obali,

na jugu Kampaniju i neka izolirana područja. Na tom rimskom državnom teritoriju našle su

stare italske, etrurske i druge narodne seljačke zajednice koje su, kao i grčki polisi, imale

svaka svoje utvrđeno središte. I sam Rim je u 4.st.pr.kr. bio seljački utvrđen grad čiju su

aristokracije činile imućnije seljačke obitelji. Nakon završetka latinskog rata prestao je

vrijediti stari Latinski savez i foedus Cassianum. Jedni su latinski gradovi postal rimske

kolonije, drugi su postal municipiji, a treći su dobili status civitas foederata.

Gradovi i građansko pravo – rimsko građansko pravo pripadalo je u doba kraljevstva i rane

republike patricijima, a od 3.st. patricijima i plebejcima u gradu Rimu. Punopravni građani

imali su iura publica – politička prava i iura privata – civilna prava. Iura publica obuhvaćala

su ius suffragii – pravo glasovanja u komicijama – i ius honorum – pravo na časti, na

magistratske položaje. Iura privata sastojala se od raznih grđanskih prava od kojih su

najvažnija bila: ius connubii – pravo zakonitog sklapanja braka – i ius commerci – pravo

privrednog poslovanja. Oslobođenici (libertini) i neki drugi građani drugog reda imali su u

Rimu položaj sa smanjenim građanskim pravom kao cives minuto iure. Oni nisu imali iura

publica. To su bili cives sine suffragio, bez aktivnog prava glasa.

Komune s punim građanskim pravom i komune s građanskim pravom sine suffragio dva su

osnovna tipa rimskih gradova koja su nastala u rimskoj državi. Uobičajilo se da se gradovi s

punim rimskim građanskim pravom nazivaju kolonijama. Prva kolonija bila je Antium,

osnovana 338.pr.kr. Gradovi s umanjenim građanskim pravom nazivali su se municipiji,

municipium.

Kolonije – kolonija je bila grad punopravnih rimskih građana. Lučki grad Ostia smatrala se

po predaji najstarijom rimskom kolonijom, a osnovao ju je navodno Anko Marcije. Najstarije

su kolonije lučki gradovim one mlađe osnovane su u unutrašnjosti, sve na izloženim važnijim

strateškim položajima, kao predstraže grada Rima. Kolonije su se osnivale „dedukcijom“,

odvođenjem određenog broja građana, bezemljaša, u novu postojbinu pod rukovodstvom

posebnih magistrata. Naseljenici su dobivali zemlju, od prvih dana gradili gradske zidine i

razvijali svoj novi grad. Koloniju su obično činili punopravni rimski građani s kojima su

ponegdje živjeli starosjedioci kao „peregrini“ (stranci) kojima su rimski zavojevači ostavili

dio zemlje. Kolonija je bila autonoman grad, „mali Rim“. Građani su imali narodnu skupštinu,

magistrate, senat i druge političke, vjerske i društvene ustanove potrebne autonomnom gradu.

Građani kolonije bili su vojnici – poljoprivrednici. Glavna im je središnjoj rimskoj državnoj

vlasti bila vojno osiguranje kraja u kojem su živjeli. Bili su oslobođeni službe u legijama, u

pokretnoj vojsci. Blagodati: dobiveni zemljoposjedi, autonomija grada-kolonije, zatim iura

privata u gradu Rimu.

Municipij – je naziv za autonomni rimski grad, najprije u Italiji pa u provincijama, kojega

građani – za razliku onog u kolonijama – nisu doseljenici iz grada Rima, a imaju rimsko

građansko pravo kao cives Romai sine suffragio. Municeps je bio nekada u Rimu ugledni

doseljenik koji je tu imao obveze prema gradu – službu u vojsci i porez, a dobivao iura

privata, ius commercii i ius conubii. Etruščanski grad Caere, osvojen od Rimljana sredinom

4.st.pr.kr. dobio je od osvajača status koji se spominje kao tipičan za municipij. Status

municipija dobili su mnogi gradovi u Laciju, u Etruriji, u Kampaniji pa i u provincijama.

Municipiji kao autonoman rimski grad obično su imali svoju gradsku upravu – svoje

magistrate i narodnu skupštinu. Neki su gradovi bili u tome prikraćeni pa su umjesto

magistrata dobili prefekte delegirane iz Rima (praefecti iure dicundo). Municipij je postao tip

prosječnog rimskog grada kakvih se s vremenom mnogo osnovalo. Građani municipija imali

su prema rimskoj državi obveze kao i građani stanovnici Rima: služiti u vojsci i prema potrebi

davati tribut u vojne svrhe. Pored prosječnih građana, koji su za Rim bili cives sine suffragio,

u municipiju je bilo nekoliko punopravnih rimskih građana, cives optimo iure. Načelno se taj

privilegij davao municipalnim magistratima nakon završetka njihova mandata. U municipiju

je bilo i peregrina, stanovnika koji nisu imali rimsko građansko pravo nijednog oblika (Italici

ili drugi onamošnji starosjedioci). Veliko je postignuće za građane municipija bilo kad bi im

grad bio proglašen kolonijom.

Saveznici – U Italiji južno od Arna i Rubikona sve što nije bilo u sastavu rimske države bilo

je za Rimljane onog doba (3.st.) saveznički teritorij. Stanovnici tih krajeva kojima su Rimljani

do 3.st. nametnuli i učinili ih milom ili silom svojim saveznicima socii, imali su svoje

gradove, civitates, i samostalne narodne zajednice koje su Rimljani također nazivali

gradovima – civitates. Sa svakim od tih gradova i zajednica Rimljani su, nametnuvši im

hegemoniju, zaključili poseban savez, saveznički ugovor – foedus, i sve njih proglasili

savezničkim gradovima – civitates foederate. Savezi su ipak u većini zaključeni izričitim

priznavanjem rimskog prioriteta. Obveza svih savezničkih gradova bila je da daju dodatne

čete rimskoj vojsci i da ih uzdržavaju. Osnovne savezničke jedinice (kohorte) pod vodstvom

svog zapovjednika, spojene u veće odrede (alae) na čelu s rimskim zapovjednikom prefektom

borile su se usporedo s rimskim legijama pod vrhovnim zapovjedništvom konzula ili drugog

rimskog zapovjednika. Primorski saveznički gradovi davali su Rimljanima brodovlje, opremu

i opskrbu za mornaricu, ili samo borce mornare.

Saveznički su gradovi bili autonomni, ali bez prava da sklapaju savez s gradovima koji

nisu imali veze s Rimljanima. U unutrašnjoj administraciji bili su suvereni, kovali su svoj

novac. U većini su imali svoje tradicionalne upravne organe. Rimljani se načelno nisu miješali

u njihovu samoupravu. Samo ponegdje su pomagali sebi odane savezničke aristokrate da dođu

na vlast.

Latinske kolonije – među rimskim saveznicima posebno su mjesto imali Latini. Među

savezničkim gradovima nešto posebno bile su latinske kolonije. Prije nego što su došli pod

rimsku vlast, Latini su sami ili u savezu s drugima bili osnovali nekoliko latinskih kolonija.

Nakon latinskog rata i raspada Latinskog saveza (do 338) Rimljani su počeli osnivati nove

latinske kolonije izvan Lacija, dajući im osobit status. One su bile namjenjene zainteresiranim

siromašnim rimskim građanima, Latinima i drugim Italicima. Iseljeni rimski građani gubili su

u tim okolnostima rimsko građansko pravo. Latinskih je kolonija osnovano vrlo mnogo. Neke

su od njih Hadria, Brundisium, Cremona, Bononia, Aquileia. Te su kolonije bile nastanjene

velikim brojem građana (za razliku od rimskih kolonija). Imale su gradsku administraciju

kakvu i municipiji – s dekurionima, duumvirima, edilima i kvestorima – bile bez obveza

prema Rimu u svemu osim u pogledu davanja vojne pomoći. I latinski su saveznici davali

odrede koji su se borili uz bok rimskih legija. Građani latinskih kolonija imali su u Rimu ius

commereii, neki i više od toga. Oni koji su postigli čast u svom gradu, tj. bili magistrati,

automatski su dobivali rimsko građansko pravo. To se pravo u ovom slučaju nazivalo

latinskim, ius Latii.

Rimska vojska – od najstarijeg doba tri su rimska tribusa davala gradu, državi kada bi

ustrebalo po tisuću pješaka i po tristo konjanika (ceteres) da bi se formirala legija. Do kraja

kraljevstva, porastom pučanstva, prema tome i tribusa, podvostručila se rimska vojska, pa su

se od 6 000 pješaka i 600 konjanika sastavljale dvije legije, svaka pod vodstvom pretora.

Osnovna je taktička jedinica bila centurija (po sto vojnika) kojom je zapovijedao centurion.

Cijelom je vojskom zapovijedao kralj. Po reformi koju tradicija pripisuje Serviju Tuliju

najbogatiji su grđani – equites, vitezovi – davali 18 konjaničkih centurija (centuria equitum).

Pet razreda – prema cenzusu, bez vitezova, davalo je državi pješadiju (dvije skupine: iuniores

i seniores). Imućniji su bili bolje naoružani, pa su se borili u prednjim redovima. Vojnici

prvog razreda, dakle najimućniji, imali su kacigu (galea), štit (clipeus), nazuvke za zaštitu

nogu (ocreae), oklop (lorica), koplje (hasta) i mač (gladius). Vojnici drugog razreda imali su

sve to osim oklopa, a štit im je bio tipa scutum (od drva presvučen kožom, dok je clipeus

brončan). Vojnici trećeg razreda nisu imali oklop i nazuvke. Četvrta je klasa imala samo

koplje i neku laku sulicu, a peta praćku. Rimska se vojska prije borila formirajući falange

poput makedonskih, kasnije u bojnim redovima po manipulima i napokon u složenim

redovima.

U 4.st.pr.kr. navodno za diktatora Furija Kamila (396) Rimljani su napuštali stari vojnički

sistem – raspored po cenzusu, naoružanje prema imovnom stanju vojnika i uvodili bojne

redove prema njihovoj dobi i sposobnosti. Prema novom sistemu u prvom su se bojnom redu

borili najmlađi borci – kopljonoše hastati – u drugom redu malo stariji, iskusniji, zvani

principes. Jedni i drugi su imali u svom sastavu i manji odred lako naoružanih vojnika

(velites). U trećem redu bili su triari, najstariji. Osnovna jedinica bila je munipulus (prije

centuria). Svaka je vrsta (hastati, principes, triari) imala po deset manipula kojima su

zapovijedali po dva centuriona. Bitka je počinjala bacanjem koplja (pila mittere) , a nakon

toga se jurišalo mačem na neprijatelje.

isičar

DOBA PRVOG I DRUGOG PUNSKOG RATA

Prvi Punski rat (264-241)

Kartaga: Feničani iz grada Tira osnovali su u devetom stoljeću pr.n.e. na sjeveru Afrike grad

Tunis, naseobinu koju nazivahu Kart-hadašt, „Novi grad“, odn. Kartagu. Tradicionalna godina

osnutka je 814.g.

Kartažani ili Puni

Kartaga se razvila u oligarhijski polis kojim su u klasično doba upravljala:

a) Dva sufeta s jednogodišnjim mandatom

b) Svojevrsna geruzija od trideset članova

c) Vijeće sto i četvorice

d) Narodna skupština.

Kartaga je bila pomorska država, pa prema tome mornarica je bila iznimno važna.

Stoljetni suparnici Kartažana na zapadnom Mediteranu bili su Grci, a saveznici Etrušćani. Do

3.st. Rimljani su s Kartažanima imali dobre odnose i s njima zaključili tri vojna saveza.

Punski rat.

Kad su Rimljani zagospodarili južnom Italijom, nastavljali su daljnja osvajanja, i to na Siciliji.

Prije toga, njome su vladali Grci i Kartažani. Pred dolazak Rimljana na Siciliju Grci su morali

braniti svoj istočni dio otoka od jakih Kartažana, koji su nadirali sa zapada iz svojih baza.

Rimska se vojska 264. iskrcala u mesinskoj luci da intervenira u jednom grčko-kartaškom

sukobu koji se pretvorio u rimsko-kartaški, odnosno u punski rat. Nakon iskrcavanja,

Rimljani zauzimaju Mesanu, pobijeđuju Sirakužane, te s njima zaključuju mir i savez. Imajući

dobre baze na istočnoj strani otoka zaratili su s Kartažanima želeći osvojiti cijeli otok.

Osvojili su ga, osim lučkih baza Eryx, Panormus, Lilybaeum, koje su Kartažani odlično

branili s mora. Rimljani su sagradili brodovlje, a dio brodovlja su im dali južnoitalski Grci i

drugi Italski primorci. Tako su imali jaku mornaricu kojom su izvojevali pobjedu nad

Kartažanima kod rta Mylae 260.god. Kao zapovjednik se proslavio Gaius Duilius. Ratna

zanimljivost su „corvis“, naprave za zahvatanje neprijateljskih brodova. Nakon pobijede kod

Mila, 4 se god ratovalo na Siciliji. Godine 256. Rimska se vojska sa 330 brodova iskrcala u

Africi na kartaško tlo. Rimljani su kod Kartage pretrpjeli užasan poraz 255.g. Zarobljen je

Atilij Regul, prvi konzul. Drugi se konzul s dijelom vojske prije toga vratio u Italiju. Preostali

dio poražene rimske vojske stradao je na povratku od oluje.

Raimljani su obnovili rat na Siciliji i 254. osvojili grad Panormus, glavnu neprijateljsku bazu

na otoku. U pomorskoj bitci kod Drepana Rimljani su pretrpjeli težak poraz. Od 248.-243.

bilo je više ratnih obrata. Istakao se kartaški vojvoda hamilkar Barkas. Rimljani su prilozima

građana sagradili novo brodovlje koje im je osiguralo konačnu pobjedu. Konzul Gaj Lutacij

Katul blokirao je s mora Lilibej i Drepan i u proljeće 241.porazio Kartažane u pomorskoj bitci

kod Egadskih otoka. Kartažani su morali kapitulirati. Uslovi mira: Kartažani moraju napustiti

cijelu Siciliju i sve otoke između Italije i Sicilije, Kartažani moraju vratiti Rimljanima

zarobljenike bez uvjeta, Kartaga ne smije napadati Sirakuzu i njezine saveznike, mora platiti

ratnu odštetu 2000 talenata u 10 godišnjih rata i 1.000 talenata odmah.

Budući da su izgubili rat, Kartažani su morali nekoliko godina voditi borbe kod kuće s

pobunjenim plaćenicima kojima nisu mogli isplatiti dugovanja. Rimljani su iskoristili

neprilike Kartažana i zauzeli otoke Korziku i Sardiniju, stare kartaške posjede.

Sicilija, Korzika i Sardinija su prvi rimski posjedi izvan Italije. Rimljani su ih nazvali

provincijama.

Glavni povijesni izvor za ovaj rat-Polibijeva prva knjiga.

ILIRSKI RATOVI

Primorska plemena Histri, Liburni, Dalmati, Ardijejci, Plereji, Daorsi i dr., za rimske osvajače

bili su Iliri. Na njihovu zemlju, Iliriju, Rimljani su napravili prvi vojnički pohod nakon prvog

punskog rata. To je bilo u doba kad su ilirski Ardijejci postali gospodari južnog jadranskog

primorja, djela jadranskog zaleđa i otoka od Hvara na jug osim Isse. Jadranski Iliri, poznati od

davnine kao gusari, razvili su jaku gusarsku aktivnost, osobito za vladavine Agronove

udovice Teute. Na molbu italskih mornara s Jadrana i Grka s Isse rimski je senat 230. poslao

Tueuti dva poslanika, Kaja i Lucija Korunkanija da zahtjevaju obustavu gusarstva. Tetua im

je odgovorila da ne misli da je kraljevska dužnost ometat Ilire da se kao privatnici koriste

blagodatima mora. Nakon upozorenja jednog poslanika, Teuta zapovijeda da se on ubije.

Zbog toga su Rimljani Teuti navjestili rat.

Prvi ilirski rat-229. i 228. pr.n.e.

Za nekoliko su mjeseci konzuli Cn. Fulvije i A. Postumije pobijedili Teutine Ilire. Osvojili su

Korkiru-Krf, Apoloniju, Dirahij i neke druge grčko-ilirske gradove. Rimskom intervencijom

oslobođena je Issa ilirske opsade. Rimljani su pobjedonosno svršili ovaj rat i prisilili Teutu da

moli za mir. Uvjeti mira: Teuta mora isplatiti kontribuciju koja joj se odredi, mora napustiti

svu Iliriju osim nekih mjesta i da južnije od Lisa smiju ploviti najviše po dva ilirska

lembosa(lađe), i to nenaoružana. Rimljani su proglasili slobodnim savezničkim gradovima

Apoloniju, Korkiru, Epidamnos. Uže ardijejsko područje Rimljani su prepustili maloljetnom

Teutinu i Agronovu sinu Pinesu(Teuta je abdicirala), kojemu je bio skrbnik Demetrije, Teutin

vojvoda. Demetrije se priklonio Rimljanima te im predao Korkiru bez borbe. Od njih je dobio

pravo na samostalnu upravu nad otokom Farom(Pharos,Hvar). Povjesničari ga nazivaju

Farskim.

Drugi Ilirski rat-220.-219.

Demetrije Faranin, zaboravivši Rimska dobročinstva, prezirući Rimljani, pouzdao se u

makedonske kraljeve pa počeo harati i prisvajati u Iliridi gradove koji su bili pod Rimskom

vlašću, a plovio je unatoč mirovnom ugovoru dalje od Lisa s po 50 lađa, te napao Cicladske

otoke. Rimljani su požurili da zaštite svoje interese istočno od Italije i da kazne Demetrija za

njegovu drskost. U međuvremenu ih je pretekao Hanibal i zauzeo grad sagunćana. Zbog toga

su Rimljani morali voditi rat ne u Hispaniji, nego u najvećoj blizini Rima i u cijeloj Italiji.

Stoga su Rimljani poslali Lucija Emilija s vojskom da ratuje u Iliridi. Rimska vojska je pod

njegovim zapovjedništvom zauzela Dimale i grad Pharos. Demetrije je pretrpjevši poraz od

Rimljana kod Pharosa, pobjegao makedonskom kralju Filipu V.

Drugi Punski ili Hanibalov rat (218.-201.)

Kartažani su u ratovima s Hispanijom osnovali jako uporište Novu Kartagu, Karthago Nova.

Kartaška je vojska u Hispaniji izabrala za svog zapovjednika 29-godišnjeg Hanibala. Hanibal,

„zakleti neprijatelj Rimljana“, uskoro nakon preuzimanja zapovjedništva, izaziva rat s

Rimljanima napavši i osvojivši hispanski grad Saguntum. Hanibal je u proljeće 218. prešao

preko Pireneja sa 50 000 pješaka, 9 000 konjanika i mnogo slonova. Zatim s vojskom preko

južne Galije dolazi do Alpa. U sjevernu Italiju dolazi 218., u područje Torina. U Rimu su bili

konzuli Publius Cornelius Scipio i Titus Sempronius Longus. Nakon pada Sagunta, Scipion je

odvezao brodovljem vojsku prema Hispaniji. Konzul Sempronije poslan je s drugom vojskom

i brodovljem u Afriku da udari na Kartagu. Scipion na putu u Hispaniju saznaje za Hanibalov

prijelaz preko Pirineja i za njegove namjere. Htio ga je sačekati na rijeci Rodanu, ali je

Hanibal prešao Ronu blizi Avignona, daleko od rimske vojske. Rimska je vojska nastavila put

u Hispaniju pod zapovjedništvom konzulova brata Gneja, a Scipion se vratio u Italiju. Preuzeo

je vojsku i dočekao Hanibala. Pozvana je natrag vojska iz Afrike. Hanibal je pridobio većinu

sjeveroitalskih Gala na svoju stranu i njima popunio upražnjenu vojsku prorijeđenu na putu.

Prelazeći preko Alpa navodno je izgubio pola vojske, mnogo konja i slonova. Konzul Scipion

je dohrlio s vojskom u dolinu između Pada i Ticina gdje ga je Hanibal žestoko porazio.

Hanibal odnosi drugu veliku pobjedu porazom udružene vojske obaju konzula kod Trebije.

Novi konzuli 217. postali su Cneus Servilius Geminus i Gaius Flaminius. Te je godine

Hanibal prodro s vojskom u Etruriju. Žestoko je porazio vojsku konzula Flaminija kod

Trazimenskog jezera. Tu je poginuo sam konzul. Hanibal kreće u Apuliju. Rimljani su se našli

u velikoj opasnosti pa su za diktatora postavili Fabija Maksima i dali mu neograničenu vlast.

Hanibal je s vojskom stigao u Apuliju, iz Apulije u Samnium pa u Kampaniju. Diktator Fabije

išao je za Hanibalom sa svojom vojskom ne upuštajući se u borbu. Mudro je oklijevao

nastojeći da iscrpe neprijatelja. Zbog toga je dobio nadimak Cunctator-Oklijevalo.

Rimljani su se 216. odlučili obračunuti s Hanibalom, ali u zao čas. Te godine je došlo do

velike bitke kod Kane. U toj bitci Rimljani su strahovito poraženi. Poginulo je 70 000 rimskih

vojnika, s njima i konzul Emilij Paul. Konzul Terencij spasio se bjegom. Poginulo je i 82

senatora, 2 kvestora, 21 vojnički tribun, mnogo bivših konzula, pretora i edila. To je bio crni

dan,“dies ater“ za Rimljane. Ova je bitka bila glavni događaj drugog punskog rata, koji je

trajao 16.god.

„Hannibal ad portas“-u strahu su govorili Rimljani nakon bitke kod Kane. Hanibal je 211.g.

izveo demonstrativan pohod na Rim, došavši i ulogorivši se „tri tisuće koraka od grada“, a

zatim se povukao.

Rimljani su neprekidno bili aktivni na južnom Balkanu. Pomagali su Etolski savez i sve Grke

koji su bili protiv Filipa V Makedonskog. Filip je 205.bio prinuđen zaključiti s Rimljanima

mir u gradu Phoinike.(Prvi makedonski rat!)

Od 210. do 206. Rimljani su postigli velike vojničke uspjehe u Hispaniji. Ondje je mlađi

Publius Cornelius Scipio, kasnije „Afrički“, zauzeo glavnu kartašku bazu Carthago

Nova(209.). Godine 205.konzul P.K.Scipion je nagovarao senat i narod da se odluči na vojni

pohod u Afriku. Scipion je 204.pristao s brodovljem i vojskom kod Utike i počeo je opsjedati.

Rimljani u početku nisu imali uspjeha, ali su napokon toliko pritisli Kartažane da su morali

pozvati Hanibala iz Italije u pomoć. Kartažani su nudili mir, ali su uvjeti za njih bili

neprihvatljivi. Odlučna je bitka između Hanibala i Scipiona bila 202.g. kod Zame, „pet dana

hoda“ u zaleđu Kartage. Rimljani su porazili Hanibala prvi put u velikoj bitci. Pobjeda je bila

konačna. Kartažani su kapitulirali i tražili mir. Rimljani su im nametnuli teške mirovne uvjete:

Kartažani moraju napustiti sve posjede stečene u ratu-Hispanija, morju u 50.g.isplatiti

Rimljanima 10 000 talenata, moraju predati Rimljanima sve ratne brodove osim njih 10 i sve

slonove, moraju vratiti zarobljenike, izdržavati Rimsku vojsku dok je u Africi, ne upuštati se u

ratne sukobe ni s kim bez odobrenja Rimljana.

OD DRUGOG DO TREĆEG PUNSKOG RATA

Ratovi i postignuća

Drugi makedonski rat (200.-196.)

Na helenističkom istoku su vladala dva najmoćnija vladara Filip V Makedonski i Antioh III

Veliki Sirski, provodeći zajednuičku osvajačku akciju ugrožavajući interese Grka,pa čak i

ptolomejskog Egipta. Ugroženi su sklopili savez s Rimljanima. Glavni od tih saveznika bili su

Pergam, Rodos i Egipat, na Balkanu Atenjani, Etolski i Ahajski savez. Rimljani su 200.g.

poduzeli ekspediciju protiv Makedonije i počeli drugi mak.rat. Konzul Flaminin je izvojevao

197.g. odlučujuću pobjedu nad Filipovom vojskom kod Kinoskefala u Tesaliji. Mir je

zaključen 196. Filip se morao odreći vlasti nad Grcima, platiti 1000 talenata ratne oštete,

predati brodovlje i napustiti tjesnace.

Sirski rat (192.-188.)

Antioh III Veliki, kralj Sirije, ugrozio je interese rimskih saveznika, Egipta, kraljevine

Pergama, grada Rodosa i dr. Kao saveznik Filipa V Makedonskog, operirao je sa svojom

vojskom u balkanskoj Grčkoj. Rimljani su ga porazili kod Termopila 192.g. Antioh se s

vojskom povukao u Malu Aziju. Za njim krenuše Rimljani koji ga poraziše kod Magnezije na

Meandru 189. Istodobno je rimska i rodska mornarica pobijedila Antiohovu. Mir je zaključen

u Apameji 188. Antioh je morao napustiti sve posjede u Maloj Aziji do rijeke Halisa, predati

Rimljanima brodove i slonove i isplatiti u 12 god. 15 000 talenata u zlatu. Antioh je morao

predati Hanibala Rimljanima. On se sklonio kod bitinskoga kralja Prusije. Kad se i tamo

našao u opasnosti od Rimljana, otrovao se 183. Te je godine umro i njegov pobjednik Scipion

Afrički.

Treći makedonski rat (171.-168.)

179.god. umro je Filip V, kralj makedonski, a naslijedio ga je sin Perzej. On je organizirao

proturimsku vojnu koaliciju u kojoj su se našli i mnogi Grci razočarani rimskim

„oslobodiocima“. Uz Rimljane je čvrsto stajao pergamski kralj Eumen. Na njegovo su

traženje Rimljani počeli treći mak.rat.,171.,navalivši s jadranske obale. Na Perzejevoj strani

saveznik u ratu je bio i ilirski kralj Gencije. U početku rata Perzej je postigao lijepe uspjehe.

U odlučnoj bitki kod Pidne, u Solunskom zalivu, poražava ga konzul Emilij Paul 168. Te je

godine pretor Lucij Anicij svladao ilirskog kralja Gencija. Zauzet je Gencijev grad Skodra.

Zarobljeni su i Perzej i Gencije. Pobijedivši Perzeja Rimljani su uništili staru makedonsku

kraljevinu, tj. helenističko kraljevstvo Antigonida, i osnovali 4 posebne makedonske regije,

davši im režim kakav su obično davali pokorenim, a moćnim narodima i plemenima.

Postupak sa Ilirima - Zemlju pobijeđenog kralja Gencija Rimljani su podijelili u tri

samostalna područja. U Skodri je objavljen senatski dekret o tome. Dati su privilegiji

Isejcima, Taulantima, Pirustima, i Olkinjanima, vjernim saveznicima rimskog naroda. Oni su

oslobođeni tributa.

Postupak s Grcima – Atenjane su poštovali i priznali im samostalnost. Nepouzdanim

članovima Ahajskog saveza nametnuli su danak, navodno od tisuću talenata.

Provincija Makedonija – Neki je Abdriskos, predstavljajući se kao Filip, Persejev sin, digao

ustanak u Makedoniji protiv Rimljana. Imao je mnogo pristaša, ne samo u Makedoniji nego i

kod Grka. Stupio je u vezu s Kartažanima. Prikupio je mnogo vojske i potukao rimske

jedinice koje su ga prve napale. Poražen je 148.g. u bici kod Pidne i zarobljen od pretora

Cecilija Metela. Tada su Rimljani proglasili Makedoniju svojom provincijom.

Ilirik – Oko 156.g., Rimljani su na traženje Isejaca i Daorsa, izvršili pod vodstvom konzula

Marija Figula pohod na Delmate. Pobjeđivali su na mnogim mjestima, ali su bez uspjeha

opsjedali grad Delminij. 155.g. pošlo je za rukom konzulu Scipionu Naziki zauzeti taj grad.

Nakon zauzeća, grad je bio porušen, a njegovo stanovništvo prodano u ropstvo.

Treći punski rat (149.-146.)

Katon je upozoravao senat na opasnost od Kartage. Za 50.god. koje su protekle od završetka

drugog punskog rata Kartažani su se bili dobro oporavili, dobro su se naoružali, sagradili

brodovlje i zaratili 151.g. s numidskim kraljem Masinissom(koji je bio „socius et amicus

populi Romani“) radi spornog pograničnog područja. Senat je 149.g. Kartažanima navijestio

rat i poslao vojsku s brodovljem u Afriku. Stanovnici Utike predali su svoj grad Rimljanima.

Kartažani su se htjeli nagoditi s Rimljanima, ali kad su ovi od njih tražili da napuste rodni

grad i odsele nekamo daleko od mora, odlučili su da se bore. Borba za Kartagu trajala je tri

godine. Junak rata bio je mladi konzul Scipion Emilijan. Kartaga je razorena, poharana i

spaljena, a stanovništvo prodano. Gradsko zemljište je uzorano i prokleto. Na širem području

Kartage osnovana je rimska provincija Africa.

Osvajanje balkanske Grčke – Oni Grci koji su bili udruženi u Ahajskom savezu i svojedobno

se borili na strani Rimljana protiv Makedonaca, našli su se stjecajem prilika u ratu s

Rimljanima. Rimljani su 146.g. kod Leukopetre, nedaleko od Korinta, porazili vojsku

Ahajskog saveza. Rimljani su razorili i poharali Korint, a Korinćane prodali u ropstvo.

Pošteđeni su gradovi koji nisu sudjelovali u ratu. Ateni je ukazana naročita pažnja. Balkanska

je Grčka nakon 147.g. tretirana kao provincija iako nije imala posebnog rimskog namjesnika,

nego je potpadala pod kompetenciju guvernera – prokonzula provincije Makedonije. Razoreni

Korint kasnije je ponovno sagrađen kao rimski grad. Njegovo agrarno područje bilo je prvi

rimski ager publicus u Ahaji.

RIMSKA REPUBLIKA SREDINOM II. ST. PR. N. E.

Provincije – „Provincia“ je najprije bio naziv za vojnički ili administrativni mandat povjeren

konzulu ili pretoru. Od punskih ratova to je bio naziv za izvanitalsku pokorenu zemlju kojoj je

dat poseban ustav, „lex provinciae“, kojom je upravljao moćni rimski namjesnik, zapovjednik

rimske okupacijske vojske. Sicilija je bila prva, Sardinija s Korzikom druga rimska provincija

po redu osnivanja. Svake godine, počevši od 227., birana su u Rimu po 4 pretora s

jednogodišnjim mandatom, 2 za grad Rim, 2 za namjesnike provincija (jedan Sicilije, a drugi

Korzike i Sardinije). Ždrijeb je odlučivao koju će provinciju koji pretor dobiti. Nakon

završetka trećeg punskog i trećeg Makedonskog rata osnovane su provincije Africa i

Makedonija. Dio provincijskog teritorija, pogotovo onaj koji je prije pripadao kraljevima ili

državi, Rimljani bi proglasili za „ager publicus“ i dali ga pojedincima ili grupama građana na

iskorištavanje. Uživaoci su imali porezne obveze prema državi kakve i rimski građani u Italiji

prema cenzusu. U jednim se provincijama plaćao tributum koji se sastojao od određenog

dijela zemljišnog dohotka, u drugim provincijama stipendium (fiksirana suma novca ili u istoj

vrijednosti proizvodi; stipendium je u širem smislu naziv za provincijski porez uopće).

Nekim su provincijskim gradovima Rimljani dali status „civitas foederata“ s pravima koja su

imali njihovi saveznički gradovi u Italiji. Neki su provincijski gradovi dobili status „civitas

libera“, autonomni grad. Najviše su postigli građani grada koji je od Rimljana proglašen kao

„civitas libera et immunis“.

Gradove, odnosno vojnička, ekonomska i politička središta plemena u provincijama Rimljani

nazivaju: civitates, castella oppida. Mnogi su rimski gadovi u provincijama nastali od malih

naselja i trgovačkih ispostava u blizini rimskih logora. Ta su se kućišta i trgovišta – canabae-

razvijala. U njima su se nastanili isluženi vojnici dobivši i komad obradive zemlje.

Svakom provincijskom gradu pripadalo je neko agrarno područje. Rimska je država imala nad

svim tim dominium, a korisnicima se priznavala possesio. Rimski namjesnik, u početku pretor

s jednogodišnjim mandatom, imao je u provinciji vrhovnu vojničku, administrativnu i sudsku

vlast. Od drugih rimskih funkcionera najznačajniji je bio kvestor nadležan za poreze.

Izvanitalski saveznici – Pobijedivši Teutu Rimljani su zavladali nekim ilirskim područjem,

nekim gradovima i plemenima nametnuli danak, a druge tretirali kao svoje saveznike i dali im

povlastice. Nakon završetka rata s Ilirskim kraljem Gencijem rimski je senat objavio dekret o

davanju slobode Ilirima, o povlačenju svojih posada iz ilirskih gradova, udarajući porez i

određujući koji su od poreza oslobođeni.

PRIVREDA – Rimskoj ekonomici od najstarijih vremena osnova je bila poljoprivreda koja je

obuhvaćala i stočarstvo. Ager je hranio Rimljane. Građani su ga u doba kraljeva i rane

republike s mukom branili od agresivnih susjeda. Dolazilo se do novog državnog zemljišta, a

od tog zemljišta se dijelila građanima po jedna parcela (ager adsignatus). Katkad se ager

publicus prodavao. Nekima se u ime države zemljište unajmljivalo (locatio). Najpoželjnija je

bila adsignacija, dodjeljivanje, pretvaranje državne zemlje u privatnu.

Ager privatus s vilom jest fundus srednje veličine – 250 jugera, približno 60 hektara. Tu je

villa s vrtom, vinograd, maslinik, njiva za žito, pašnjak i šumarak. Rade robovi – familia

rustica – pod rukovodstvom upravitelja – villicus. Bogati rimski optimati, a i saveznički

prvaci u Italiji, kupovali su zemlje i stvarali latifundije. Novac se zato stjecao poslovanjem u

provincijama. Neki su se obogatili ratnim plijenom. Na latifundijama se razvila robovlasnička

privreda. Latifundistima su robovi obrađivali zemlju, uzgajali stoku. Robovska radna snaga,

kao jeftinija, onemogućila je rad siromašnim seljačkim masama slobodnih Italika. Sitni

posjednik nije mogao konkurirati cijenama na tržištu robovlasniku („latifundia perdidere

Italiam“).

Novac – Rimljani su do 5. st. prije nove ere trgovali vršeći zamjenu, trampu. Prvi im je robni

ekvivalent bila stoka, pecus. Robni ekvivalent postao je bakar, aes. Plaćalo se komadima

bakra, nesigniranim, neobrađenim: aes rude. Nastala je potreba još u doba kraljeva da se

bakar kao sredstvo za plaćanje oblikuje i signira. Lijevale su se šipke bakra i na njih se sa

dvije strane udario žig s likom ovce, svinje, delfina, tronoga, itd. Prvi rimski novac bio je as

libratum, bakar utvrđene težine. Bio je u upotrebi od 5.st. Dobio je oblik klasičnih bakrenih

novaca. Na jednoj je njegovoj strani glava Janusa, na drugoj lađa.

Rimljani su 269. pr.n.e. počeli kovati srebrni novac koji je nazvan denarius vrijednosti od 10

asa. Kovao se i srebrni quinarius u vrijednosti od po 5 asa, te sestertius u vrijednosti od 2 i po

asa. Sva ta tri srebrna novca – nummi – imaju na jednoj strani glavu božice Rome s kacigom,

a na drugoj Dioskure na konju. Rimljani su od davnine tezaurirali zlato u svojoj državnoj

blagajni. To je zlato bilo u šipkama.

Društvene prilike – Nekad su u republici svu vlast imali patriciji. Plebejci su dugotrajnim

političkim borbama izdvojili dio vlasti za sebe. Licinijevim zakonom 367., plebejci su mogli

postati i konzuli. Tim su se okoristili samo bogatiji i istaknutiji plebejski rodovi. Oni su se

uzdigli do visokih magistratskih položaja i samog konzulata. Krajem 4.st. donesen je Ovinijev

zakon – Lex Ovinia – po kojemu se senat stao popunjavati bivšim konzulima i drugim višim

magistratima nakon isteka njihova mandata, neovisno o tome jesu li patricijskog ili plebejskog

roda. Cenzori su birali za senatore po svojoj ocjeni najbolje. Stvorena je nova vladajuća klasa,

patricijsko-plebejska aristokracija, nobilitas. Obitelji nobila – nobilitet je bio nasljedan –

imale su prvenstvo u svemu. Zakonom je određeno da se u jednoj godini ne smiju vršiti dvije

magistratske funkcije (jedino su dictator, censor i magister equitum mogli vršiti druge

službe). Zakonom je utvrđena postupnost u napredovanju – pretura nakon kvesture, konzulat

nakon preture, cenzura nakon konzulata – pod uvjetom da napredovanje u karijeri – cursus

honorum – bude u skladu s dobi kandidata: kvestor smije imati najmanje 29 godina, pretor 40,

a konzul 43.

Golema većina rimskih građana pripadala je plebsu. Novi rimski građani bili su svrstani u

seoske tribuse, tribus rusticae, kojima su od starine pripadale rimske plebejske mase. Posebnu

su ekonomsku i socijalnu ulogu imali najbogatiji građani equites, vitezovi. Vitezovi se obično

nisu kandidirali za magistratske položaje niti su ulazili u senat.

Tributske su komicije birale niže magistrate – kvestore, kurulske edile i vojničke tribune, a

centurijatske su birale konzule, cenzore i pretore. Formirane su dvije političke stranke:

optimates i populares. Te dvije grupe imaju osobitu ulogu u doba braće Grakha, optimati kao

predstavnici nobiliteta i velikih posjednika, populari na suprotnoj strani.

ROBOVI

RIMSKO ROBOVLASNIŠTVO

Etrušćani i južnoitalski Grci su bili poznati robovlasnici. Od početka republike dalje u

rimskom su društvenom zbivanju bili prisutni robovi. Nazivaju se servi. Pored naziva servus –

serva tu su i famulus – famula. Osnovno je bilo dominus i servus, odnos gospodar – rob.

Razvijala se država, s njom usporedno, razvijalo se robovlasništvo. Sve je veći bio broj

robova, sve je više sudjelovala robovska radna snaga u proizvodnji. U „Zakonima XII ploča“

dokumentirano je robovlasničko starije republike, doba kada je robova bilo malo. „Familia“

je najčešće naziv za kolektiv robova (famuli) u vlasništvu domaćina (pater familias) koji je

bio i vlasnik djece rođene u njegovoj kući iz robovskog braka. („sub conora venire“ – pasti u

ropstvo.)

Rimljani su se divljački ponijeli prema starosjediocima na Sardiniji koji su se opirali

osvajaču. Ondje je konzul Pomponije Mato 231.g. išao s dresiranim psima u lov na ljude.

Publikani, rimski zakupnici poreza, pohvatali su krajem II.st. u savezničkoj Bitiniji, u Maloj

Aziji, mnoštvo stanovnika i prodali ih u roblje. Robovi su se prodavali na rimskoj gradskoj

tržnici. Familia urbana, kolektiv robova u gradskoj kući rimskog bogataša, bila je od

dr.st.p.n.e. pravi helenistički ambijent. Posljednjih stoljeća pr.n.e. djelovali su u rimskim

bogataškim kućama robovi intelektualci, nabavljeni uz visoku cijenu – medici librarii,

scriptores, grammatici, peadagogi i dr. iz tog su kruga i mnogi oslobođenici – liberti. Servi

publici – državni robovi, obavljali su razne službeničke poslove. Bilo im je zabranjeno da

budu liktori. Servi publici radili su u velikim državnim poduzećima, najviše u rudnicima.

Ergastulum – naziv za kolektivni stan – zatvor robova radnika. Ergastulum je bila tužna kuća

robova pastira, težaka u sužanjstvu bogatih rimskih robovlasnika. To je bio simboličan naziv

za ropstvo.

Ustanci robova – Najveći robovski ustanci u rimskoj republici bili su: dva na Siciliji, oko 138.

ili 135.-132., i drugi 104.-101., te Spartakov ustanak u Italiji 74.-71. pr.n.e.

PRVI USTANAK ROBOVA NA SICILIJI (138. ili 135-132)

Robovski rat (bellum servile) buknuo je na Siciliji. Budući da ga nije mogao dovršiti pretor, ta

je dužnost povjerena konzulu Fulviju. Rat je počeo rob Eun, po porijeklu Sirac, koji je

sakupio četu seoskih robova, oslobodio ergastule, povećao broj vojnika formirajući pravu

vojsku. Tome je Kleon, drugi rob, pridružio svoje tako da je bilo do 70 000 robova. Robove je

na kraju svladao konzul Publije Rupilije 132.

DRUGI USTANAK ROBOVA NA SICILIJI (104-101)

Tridesetak godina nakon ugušenja prvog izbio je na Siciliji drugi robovski ustanak. Ustanak

sirakuških robova potakao je robove na raznim stranama Sicilije da pođu u borbu za slobodu.

Pothvat sirakuških robova brzo je onemogućen jer je rimskom namjesniku s pomoću jednog

podmićenog roba uspjelo na prevaru svladati pobunjenike. Druga je grupa pobunjenih robova

postigla veliku uspjeh kod grada Ene. Robovi su zauzeli taj grad, bolje se naoružali i

opskrbili. Izabrali su za kralja Salvija, roba iz Sirije. On se prozvao Tryphon, po imenu jednog

sirskog kralja, primio dijademu i druga kraljevska helenistička insignija, kao i druge znakove

kraljevske vlasti. Rimski je namjesnik tu grupu raspršio ne uspjevši je posve uništiti. Treća je

grupa pobunjenih robov operirala na zapadnoj strani Sicilije, kod Egeste i Lilybeuma. Vođa i

kralj bio im je Athenaios, rob iz Kilikije. Dizali su se na ustanak ne samo robovi nego i

siromašni slobodni ljudi. Salvij – Trifon, kralj robova, imao je za prijestolnicu grad Triokale.

Kraljevi su udružili svoje snage. Prvenstvo je imao Trifon. Nakon njegove smrti svi su se

robovi pokoravali Ateneju. Sve je završilo 101.g. kada je konzul Manije Akvilije došao s

velikom vojskom i uništio ostatke pobunjeničkih robovskih odreda. Atenej je poginuo u boju,

navodno od Akvilijeve ruke.

BRAĆA GRAKHI I NJIHOV DOBA

REFORME BRAĆE GRAKHA

Braća Grakhi – bio je ugledan plebejski rod, a u drugom stoljeću vrlo utjecajan. Tiberius

Sempronius Gracchus, otac Tiberijev i Gajev, bio je konzul, cenzor, vojskovođa u Hispaniji i

veoma utjecajan političar u Rimu. Majka Kornelija bila je kći Scipiona Afričkoga Starijeg,

dakle iz znamenitog patricijskog gensa Cornelii.

Tiberije je u svojim govorima upozoravao na teško stanje Italika, srodnika rimskog naroda,

dobrih vojnika, koji su bili osiromašili. Vikao je protiv velikog broja robova neupotrebljivih u

ratu, nikada vjernih gospodarima.

Tiberijev zakon o agraru – Tiberije Sempronije Grakh postao je narodni tribun 134.g., zajedno

s Markom Oktavijanom Cecinom. Tiberijev je zakon propisivao:

- Da rimski građanin može uživati iz fonda ager publicus do 500 jugera (125 hektara)

zemlje i za dva sina po 250 jugera, tako da maksimum po obitelji ne iznosi preko 1000

jugera.

- Da se onima koji posjeduju državne zemlje preko spomenutog maksimuma oduzme

višak

- Da se od oduzetog viška podijeli bezemljašima podjednako, po 30 jugera.

- Da komisija od tri člana, koju svake godine tributska skupština mijenja, provodi te

uredbe. Prvi članovi komisije bila su dva brata Grakha i Apije Klaudije

- Da se bezemljašima za koje ne dotekne zemlje isplati neka suma

Tiberijev je zakonski prijedlog usvojen u tributskoj skupštini, ali su mu se strahovito opirali

oštećeni veleposjednici. Senatori su bili glavni protivnici. Poduzeli su sve da se taj zakonski

prijedlog ne prihvati. Pridobili su na svoju stranu drugog narodnog tribuna Marka Oktavijana.

Kad je Oktavijan uložio „veto“ na ovaj zakon, tributska ga je skupština na Tiberijev prijedlog

smijenila s položaja narodnog tribuna.

133.g. su bili izbori za narodne tribune za iduću godinu. Tiberij je opet bio kandidat. Bio bi

izabran da ga na dan izbora nije napala na Kapitoliju skupina naoružanih senatora i njihovih

pristaša, sa Scipionom Nazikom na čelu. Tiberij je ubijen, s njim i mnogi njegovi suradnici.

Tijela su im bačena u Tiber. Nakon ubojstva Tiberija Grakha Sempronijev se agrarni zakon i

dalje provodio. Ugroženi veleposjednici protivili su se i pravili smetnje. Velike su teškoće

pravili Italici saveznici. Situacija je bila to teža i stoga što ni saveznički veleposjednici nisu

pristali da im se oduzme višak zemlje. Njih je štitio Scipion Emilijan Afrički koji je vjerojatno

ubijen od sempronijevskih ekstremista.

Djela Gaja Grakha – Caius Sempronius Gracchus, mlađi Tiberijev brat, kvestor na Sardiniji.

Pošto se uklopio u politički život postao je vrlo popularan ne samo kao zastupnik Tiberijeve

politike, nego i osobitim osobnim sposobnostima. Izabran je za narodnog tribuna za 123.g. i

ponovno 122.g. Tribuntskoj skupštini je predložio mnogo zakona koji su izglasani kasnije.

Važniji Gajevi zakoni:

1. Zakon o agraru, Lex agraria. Ponovno je uspostavljena trijumvirska služba koja je bila

ukinuta

2. Zakon o žitu, Lex frumentaria, po kojemu se stanovništvu grada Rima ima davati žito

uz cijenu nižu od ranije

3. Zakon o osnivanju naseobina, Lex de coloniis deducendis. Po tom zakonu 6000

kolonista dobilo je zemlju na području porušene Kartage. Na tom „prokletom“ tlu

osnovan je grad Iunonia. To je bio prvi veći pothvat slanja rimskih i uopće italskih

naseljenika u izvanitalske prekomorske zemlje

4. Nekoliko zakona kojima su date znatne kompetencije vitezovima. Gaju je bila

potrebna podrška tih utjecajnih ljudi. Po Gajevu zakonu o sudstvu – Lex iudiciaria -

vitezovi su postali nadležni da sude o zloupotrebama rimskih funkcionera u

provincijama. Zakonom o provinciji Aziji, Gaj je regulirao rimska porezna primanja

na teritoriju bivše kraljevine Pergama i drugim rimskim posjedima u Maloj Aziji. Ti

su porezi predani u nadležnost vitezova.

Gaj je predlagao da se svim Latinima da puno rimsko građansko pravo. Taj zakonski prijedlog

je propao na štetu ugleda predlagača. Gaj se kandidirao po treći put za narodnog tribuna, ali je

izgubio na izborima. To je rezultiralo međugradskim oružanim sukobom na koje je Senat

odgovorio tako što je ovlastio konzula Opimija da s vojskom intervenira. Tučnjava na

Kapitoliju završila je pokoljem. Ubijeno je preko 3000 Gajevih pristaša, a sam Gaj je

pobjegao preko Tibera i naredio svom robu da ga ubije. Gajev zakon o agraru je bio

modificiran i na kraju ukinut (111.). Modificiran je zakon o žitu, ukinut zakon o sudstvu.

RIMSKE VOJNIČKE AKCIJE OD 133. DO 100. PR.N.E.

Provincija Azija – (Aristonikov ustanak) Pergamski kralj Atal ostavio je oporukom svoje

kraljevstvo u nasljedstvo „rimskom narodu“. U to vrijeme su Rimljani imali oko Pergama

svoje legije. Nakon Atalove smrti, Aristonik, Atalov polubrat, je osporavajući Rimljanima to

nasljedstvo digao ustanak. U tom su ustanku sudjelovali u većini robovi. Rimljani su s njima

ratovali preko dvije godine (od 132.-129.), trpjeli poraze ali su na kraju ipak pobijedili.

Aristonik je zarobljen i ubijen. Od pergamske kraljevine osnovana je rimska provincija Asia.

Ratovi u Hispaniji i Galiji – Rimljani su, da bi održali svoje posjede u Hispaniji, vodili sa

starosjediocima dugotrajne i teške borbe koje su se ponavljale. Rimljani su oko 120.g.,

svladavši grupu galskih plemena, osnovali u sredozemnom galskom primorju od podnožja

Alpa do Pirineja provinciju Gallia Transalpina ili Gallia Narbonensis – po imenu glavnog

grada Narbo.

Ilirik – Rimljani su, pobijedivši Gencija 167., okupirali u Iliriku nova područja. Godine 156.i

155., ratovali su s Delmatima i srušili grad Delminij. 135. su udarili s mora na Ardijeje i

Plereje koji su stanovali oko ušća Narona – Neretve. Jedna od rimskih baza za nadiranje

kopnom prema Balkanu bila je kolonija Akvileja, osnovana 183.g. Preko teritorija

savezničkih Veneta Rimljani su osvajali Istru. Spominju se 3 rimska rata s Istrima. Treći je

završio padom moćnog istarskog grada Nesaktiuma u rimske ruke 178.g. Tada su Rimljani

zagospodarili do Raše. S nekim su plemenima imali savezničke odnose. 118.g. konzul Cecilij

Metel iz želje za trijumfom je odlučio udariti na Delmate iako oni nisu ništa skrivili. Oni su ga

prijateljski primili, a on je kod njih prezimio u Saloni.

Marije, Caius Marius – plebejac, rođen 155. Istakao se vojničkim zaslugama u numantinskoj

bici i bio zapažen od Scipiona Emilijana. Zahvaljujući tome i aristokratskom porijeklu svoje

žene(iz julijevskog gensa), napravio je izvanrednu vojničku i političku karijeru. Godine

115.bio je pretor, 107.konzul, a 106.zapovjednik vojske u jugurtinskom ratu. Marije ga je

pobjedonosno završio. Vratio se u Rim sa zarobljenim Jugurtom. Jugurta je stavljen u zatvor

gdje je i umro.

Marije je spasio Rim od Cimbra i Teutona. Cimbri, germanska plemenska skupina iz sjeverne

Europe, prodrli su do podnožja Istočnih Alpi i 113.g. porazili udružene Rimljane i Tauriske

kod Noreje(u današnjoj Štajerskoj). Cimbri su 105.g. zadali Rimljanima težak poraz kod

Arausiona u Transalpinskoj Galiji. Jedna je grupa ovih ratnika pošla u Hispaniju, druga u

Italiju. Rim je bio u opasnosti. Marije ga je spasio, nakon čega ga Rimljani biraju 4 puta za

konzula, 104.-101. Marije je 102.g. Teutima zadao konačan poraz kod grada Aquae Sextiae u

Narbonskoj Galiji, a 101.g. Cimbrima kod grada Vercellae u dolini Pada (kod Verone). Marije

je bio na vrhuncu slave. Slavio je trijumf u Rimu. On je nakon petog konzulata želio šesti, za

100.g. I dobio ga je, ali uz opoziciju optimata. Podržavali su ga populares, narodne mase,

najviše njegovi vojnici.

Za Marijeva šestog konzulata (100.p.n.e.), vodile su se žestoke političke borbe u Rimu

između populara i optimata i završile krvoprolićem. Konzul Marije, narodni tribun Saturnin i

pretor Glaucija bili su prvaci popula. Oni su počeli obnavljati i nastavljati politički program

braće Grakha radeći na tome da oslabe moć senata, a da se da maksimum kompetencija

narodnoj skupštini. Saturnin je donio zakone o žitu, o agraru, o sudstvu. Marijevim je

veteranima dato po sto jugera zemlje, najviše u Africi. Kad se Saturnin ponovno kandidirao za

narodnog tribuna, a Glaucija za konzula za iduću godine, nastao je krvavi obračun. Optimati

su ubili Saturnina i Glaucija. Marije se nakon šestog konzulskog mandata povukao, ali će se

za nekoliko godina opet aktivirati.

Marije je bio odličan vojskovođa, a slab političar. Veliko je političko značenje jedne njegove

vojne uredbe. On je u vojsku primio i na državni trošak opremio sve građane koji su to htjeli,

bez obzira na cenzus. Tako je napuštena stara podjela vojničkih jedinica po imetku, po

sposobnosti da se sami naoružavaju. U Marijevo doba rimska je legija imala 6000 vojnika, a

dijelila se na 10 kohorata. Kohorta se sastojala od 3 manipula, a manipul od dvije centurije. U

vojsku su tada rado išli bezemljaši i drugi siromašni građani kojima su novi ratovi stavljali u

izgled rješenje osobnog ekonomskog pitanja. Vojskovođe su obećavale vojnicima dio ratnog

plijena i zemlju. To je uzrokovalo građanske ratove, pad republike i uvođenje carstva, zapravo

vojne diktature. Tome je otvorio put Marije vojnom reformom.

SULINO DOBA

91.godina je bila burna u Rimu. Tada je narodni tribun Marcus Livius Drusus donio nekoliko

zakona koji su uzrokovali velike političke borbe. To su bili zakoni o agraru, o žitu, o sudstvu.

Po zakonu o sudstvu date su jednake kompetencije u sudstvu i senatorima i vitezovima. Livije

Druz se založio da se svim Italicima da rimsko građansko pravo. Kada mu to nije pošlo za

rukom, Italici su se počeli spremati za ustanak. Druz je potajno ubijen.

Saveznički rat (91.-88.) – Rimski agrarni veleposjednici širili su se u velikoj mjeri na štetu

saveznika. Saveznici su po ugovoru bili dužni davati rimskoj vojsci pomoćne čete a prema

potrebi i odgovarajuću materijalnu pomoć. Savezničkih vojnika bilo je u rimskim ratovima

više, često dva puta više od rimskih. Postupak prema savezničkom vojniku bio je stroži.

Rimskog građanina vojnika bilo je zabranjeno šibati, savezničkog nije. Pri podijeli plijena

saveznički su vojnici dobivali manji ili nikakav dio. Pri podjeli zemlje veteranima, uzimani su

u obzir samo rimski vojnici.

Jedini izlaz iz svih spomenutih teškoća bio je u dobivanju rimskog građanskog prava, ako ne

potpunog, onda bar latinskog. Neki su Italici to postigli doseljavanjem u rimske gradove-

kolonije ili u municipije. Nakon ubojstva Druza koji je ubijen radi svoje smjele političke

akcije, dolazi do ustanaka Italika-saveznika.

Rat je počeo u Picenumu odakle se proširio. Ustanička su plemena formirala dvije glavne

grupe, sjevernu(sabelsku) i južnu(samnitsku). Vojničko i administrativno središte svih

ustanaka bio je grad Corfinium u području Peligna. Formirana je svojevrsna državna savezna

zajednica, sa dva konzula na čelu uz koje je bilo 12 pretora.

Rat Rimljana s pobunjenim „saveznicima“ trajao je 3 godine, 90.-88. Rimski konzuli i njihovi

legati i na kraju Marije i Sula imali su mnogo muke da u raznim krajevima Italije, najviše po

Apeninima svladavaju ustanke koji su predvodili vrsni prvaci. Rimljani su razjedinili ustanke

dajući građansko pravo pojedinim grupama po svojoj taktici. Najprije su 90.g. dali rimsko

građansko pravo onim saveznicima koji nisu prišli na stranu pobunjenika, a zatim su to

obećali i onim pobunjenicima koji u roku od 2mj. ostave oružje. Italicima je građansko pravo

donijelo mnogo. Oslobodilo ih je zemljišnog poreza. Italički su gradovi imali i privilegij da

kuju svoj bakreni novac. Rimljani su postigli mir sa sjevernom grupom Italika. Samnićani i

Italici u Lukaniji i u Bruciju uporno su se borili do 82.g. Oko 81.g. Italija je do Rubikona

postala rimskom državom u pravom smislu, zemljom rimskih građana. Municipium je otada

naziv za svaki rimski grad u Italiji, grad punopravnih rimskih građana. To će do kraja

republike vrijediti i za ostalu Italiju do Alpa.

Prvi rat s Mitridatom – Na sjeveroistočnoj obali Male Azije bilo je helenističko kraljevstvo

Pont gdje je vladala dinastija Mitridatida, perzijskog porijekla. Kralj Mitridat VI. Eupator

93.g. zbacuje kraljeve Bitinije i Kapadokije odane Rimu, a postavlja svoje vazale. Sula,

rimski namjesnik u Kilikiji intervenira i vraća staro stanje. Nakon Sulina odlaska u Italiju

Mitridat nepoželjne svrgava, a rimski legat Manije Akvilije ponovno vraća prijestolje.

Rimljani s Bitinjanima 89.g. udariše na Mitridata, ali su bili poraženi.

88.g. Mitridat je s vojskom navalio na rimsku provinciju Aziju, osvojio je i naredio da se

pobiju svi Rimljani i doseljenici iz Italije. Mitridat je nastupao kao oslobodilac naroda

potlačenih od Rimljana. Pošto je okupirao rimske posjede u Aziji, prebacio je vojsku u

europsku Grčku i ulazio kao oslobodilac u grčke gradove, osobito svečano u Atenu.

Senat je zapovjedništvo predao konzulu Suli. Lucius Cornelius Sulla (138.-78.), rimski

aristokrata koji se istakao u ratu s Jugurtom, u ratu s Cimbrima i u savezničkom ratu počinje

kao konzul 88.g. igrati važnu političku ulogu vođe optimata. Narodna je skupština odlučila da

se ne prizna ta senatska odluka, nego da se vođenje rata s Mitridatom povjeri Mariju. Tada je

Sula s vojskom ušao u Rim. Marije se sklonio izvan grada, a njegovi pristaše bili su ubijeni.

Sula je ukinuo sve odluke koje je narodna skupština tek bila donijela. Sula je donio nov

ustav : senatu su proširene kompetencije, narodnim tribunima smanjene, povećan je broj

senatora na 600. Donesene su i druge odluke, npr. o osnivanju novih kolonija – za Suline

veterane.

Sula kreće s vojskom na Mitridata, ostavivši vlast za iduću godinu novoizabranim konzulima

Gneju Oktaviju i Luciju Korneliju Cini. Tada Cina pozove Marija koji se bio sklonio u Africi.

Oni sakupe vojsku i izvedu kontrarevoluciju populara. Cimin pokušaj da se preko narodne

skupštine ukinu Suline reforme nije odmah uspio. Marijeva vojska je izvršila nasilje. Ubijen

je konzul Oktavije. Cina i Marije izabrani su za konzule za 86.g. Početkom te godine Marije

je umro. Konzul je postao Cinin kolega Valerius Flaccus. Proglašeno je smjenjivanje Sule s

položaja zapovjednika vojske na Istoku. Onamo je s novom vojskom poslan konzul Valerij

Flak. Ukinuti su Sulini zakoni, a doneseni novi u duhu populara. Cina je neprekidno bio

konzul 3 godine. Na kraju su ga 84.g. ubili pobunjeni vojnici u Italiji. Valerij Flak ubijen je od

pobunjenih vojnika u Makedoniji, a njegova vojska je prešla Suli.

Sula je pobijedio Mitridata.najprije ga je tukao u Grčkoj(87.-86.). Sula je zbog političkih

prilika u Rimu prihvatio Mitridatovu ponudu za pregovore. Mir je zaključen 85.g. u Dardanu.

Mitridat je morao napustiti područje rimske provincije Azije, zatim Bitiniju i Kapadokiju,

platiti 2000 talenata zlata i predati 70 ratnih brodova.

Sulina diktatura – Krajem ljeta 84.g., Sula je prebacio vojsku iz Azije u balkansku Grčku. Tu

je ostao do proljeća 83.g., popunio odrede i dovezao ih u Brundizij. U Kampaniji mu se

suprotstavila vojska konzula populara, Kaja Norbana i Lucija Kornelija Scipiona. Buknuo je

strašan bratoubilački rat koji je završio 82.g. Sulinom pobjedom.

Prvi građanski rat - 82.g. konzuli populari Papirius Carbo i mladi Caius Marius, imenjak i

nećak slavnog vojvode, sa svojom vojskom vodili su teške borbe sa Sulinom vojskom, kojoj

su se s nekim četama pridružili Gnej Pompej i Licinij Kras. Odlučne bitke vodile su se kod

grada Preneste i pod zidinama Rima. Vojnici iz konzulskih odreda naveliko su bježali Suli što

je uništilo konzule. Marije je izvršio samoubojstvo u gradu Preneste, a Carbo poražen

pobjegao je na Siciliju gdje je uhvaćen i ubijen. Sula je pobijedio. Ušao je u Rim 82.g., te ga

senat i narod rimski proglasiše diktatorom zakonodavcem. 81.g. proslavljen je Sulin trijumf

nad Mitridatom.

Sula se okrutno obračunao s političkim protivnicima u Rimu, po Italiji(gdje mu se dugo

pružao otpor) i u provincijama. U Rimu je objavio „Tabulam proscriptionis“, ploču s

popisom, listama, marijevaca osuđenih na smrt, osoba koje je svatko mogao ubiti ili predati uz

nagradu. Njihovi robovi dobili su slobodu. Ubijeno je mnogo senatora i veoma mnogo

vitezova (oko 1600).

On je novim ustavom, svojim zakonima, ukinuo sve što su bili izradili Hortenzije, braća

Grakhi, Saturnin i Marije. Po Sulinu ustavu: senat ima kao nekad vrhovnu vlast. On je jedini

nadležan za donošenje novih zakona, ima vrhovne sudske kompetencije, povećava se za još

300 članova. Senatorima postaju bivši konzuli i pretori.

Konzuli su kompetentni isključivo u administrativnim poslovima u Rimu. Konzuli ne mogu

dobiti vojni mandat, kad im istekne godina konzulata, postavljaju se za upravitelje provincija,

prokonzule s vojnim ovlastima. Broj pretora se povisuje na 8, kvestora na 20. Nova se

magistratura može dobiti dvije godine nakon isticanja mandata stare. Ista se magistratura

može ponovo dobiti nakon 10 godina. Sula je narodnim tribunima priznao samo ono što su

imali početkom republike. Sula, iako diktator s vremenski neograničenim mandatom,

omogućio je da se za 81.g. izaberu konzuli. 80.g. osobno je bio konzul s Kvintom Metelom, a

zatim se odrekao svake vlasti i povukao u privatni život. Umro je 79.g.

OD SULE DO CEZARA

Kad je Sula napustio vlast zaprijetili su novi prevrati. Izabrani su novi konzuli Qu. Katulus,

Sulin pristaša i Aemilius Lepidus iz kruga protivnika. Konzuli su se brzo sukobili. Lepid je

nastojao da se Italicima vrate oduzete zemlje. Dobivši vojsku, poveo je građanski rat s

Katulom. Poražen usred Rima pobjegao je na Sardiniju i tamo umro. Ostatke Lepidove vojske

Perperna je odveo Sertoriju u Hispaniju.

Sertorije – je pošao u Hispaniju koju je kao pretor dobio na upravu. Udružio je vojsku Italika

s pomoćnim četama Keltibera, istjerao iz Hispanije prijašnje pretore koji se kao Suline

pristaše nisu dali smijeniti. Žestoko je potukao Metela kojega je Sula bio poslao protiv njega.

On je u Hispaniji osnovao vijeće od 300 svojih prijatelja i nazvao ga rimskim senatom. Kad je

umro Sula, Sertorij je povećao svoju vojsku novim četama koje mu je Perperna doveo iz

Italije, pa se činilo da bi bio udario na Italiju. Ali senat, bojeći se toga, pošalje u Hispaniju

mladog Pompeja davši mu sa starom vojskom i nove odrede. To je bio svojevrstan građanski

rat. Pobjeđivao je senatski – sulansku vojsku, ali je na kraju potajno ubijen od ljudi iz svoga

štaba. Hispanci su se povlačili iz borbe, a Pompej je ostatke Sertorijeve vojske kojima je

zapovijedao Perperna konačno svladao 72.g.

Spartak – 73.g. u Italiji je buknuo ustanak robova pod vodstvom gladijatora Spartaka. Ustanak

se razvio u dugotrajan rat koji su Rimljani u tri godine (73.-71.) jedva priveli kraju.

Rimske akcije na istoku – Rimljani su intenzivno ratovali u Kilikiji i u drugim krajevima na

južnoj obali Male Azije, uništavajući gusare u njihovim bazama. Ta je njihova aktivnost

privremeno bila obustavljena zbog drugog rata s Mitridatom (83.-82.). Rat je izazvao Murena,

rimski namjesnik u provinciji Aziji. Sve je svršilo mirom na osnovi uvjeta utvrđenih u

Dardanu. Tada su Rimljani nastavili goniti gusare i njihove saveznike u Kilikiji i u drugim

područjima. Tu je vojnu akciju 80. I 79.g. vodio Dolabela, rimski namjesnik u Kilikiji, a od

78.g. konzul P.Servilije. posebnu je zadaću imao pretor M. Antonije koji je s mornaricom

operirao uzduž kretske obale gdje su se gusari bili učvrstili. Poražen u bici, Antonije je izvršio

samoubojstvo 71.g.

Treći rat s Mitridatom (74.-64.) – počeo je u prilikama nepovoljnim za Rimljane. 75.g.

Nikomed III., kralj Bitinije, pred svoju smrt je ostavio svoju zemlju u nasljedstvo „rimskom

narodu“. nakon njegove smrti Rimljani su htjeli okupirati Bitiniju. U tom ih je omeo Mitridat

prije njih okupiravši te zemlje. Nastao je rat. Prvih su godina rata rimskim legijama

zapovijedali konzul Lukul i Kota. U početku je Mitridat imao uspjeha. Važnu je ulogu

odigrao njegov zet i saveznik Tigran, kralj Armenije, koji je bio zauzeo Siriju i Palestinu,

prodro u Kilikiju i tako se sukobio s Rimljanima. Prokonzul Lukul natjerao je Mitridata na

povlačenje iz Bitinije. Rat s Mitridatom priveo je kraju Pompej koji ga je potukao i natjerao

na povlačenje iz M. Azije, prodro u Siriju gdje mu se predao Tigran. Treći rat s M. u rimskoj

povijesti je veoma važan jer su tada Rimljani osvojili cijelu M. Aziju i Siriju. Od tog vremena

Rimljani su imali u Aziji nove provincije: Kilikiju, „Bitiniju i Pont“ i Siriju. Osnivanjem

rimske provincije Sirije 64.g. ugasila se helenistička država Seleukida.

CICERONOVO I CEZAROVO DOBA

POSLJEDNJI POKUŠAJI POPULARA

70.g. Pompej i Kras bili su konzuli. Izdigli su ih populari kojima su prišli svi bivši Sulini

optimatski prvaci. Važna politička posljedica: ukinute su Suline glavne zakonske uredbe.

Vraćene su narodnim tribunima i tributskim komicijama kompetencije iz doba braće Grakha;

oslabljena je moć senata. Narodu se opet dijelilo žito.

Ciceron (106.-43.) – bogati vitez iz Arpinuma, helenistički izvanredno obrazovan, retor i

filozof, rano se proslavio javnim govorima. Postupno je stjecao političku karijeru koja je

kulminirala 63.g. konzulatom.

Cezar (100.-44.) – pripadnik je patricijskog gensa Julijevaca (gens Julia). Bio je helenistički

obrazovan, u prvom redu je bio vojskovođa i političar. U svojoj postupnoj političkoj karijeri –

vojnički tribun, kvestor, edil, pontifex maximus – stigao je 62.g. do položaja pretora u Rimu i

propretora u Hispaniji.

Katilinina urota (108.-62.) – Osiromašeni patricij i senator, bivši Sulin pristaša natjecao se

66. Za konzulat. Kako nije u tom uspio, organizirao je s pristašama urotu da silom prigrabi

konzulsku vlast. To se otkrilo, osujetilo, ali je ostalo nekažnjeno. Katilina se ponovo natjecao

za konzulat 64.g. ali je pobijedio njegov takmac Ciceron. Katilina je organizirao drugu, još

opasniju urotu. Urotnici su namjeravali ubiti Cicerona i neke senatore, silom doći do vlasti i

izvesti određene političke reforme. U planu urotnika bilo je ukidanje dugova, dijeljenje

zemlje, ustupci građanima italskih municipija. Kad je konzul Ciceron rukovodio izborima

konzula za iduću godinu, Katilina, i tada kandidat, namjeravao je konačno izvršiti prevrat,

Ciceron je to omeo svojim govorima u senatu i pred narodom – „In Catilinam (Protiv

Katiline)“. Katilina je do posljednjeg časa kao senator glumio ulogu ispravnog građanina,

napokon je bio raskrinkan pa je pobjegao iz Rima u Etruriju, gdje je u pripremi imao čitavu

vojsku. U Etruriju je poslan poseban vojnički odred koji je svladao Katilininu vojsku. Katilina

je poginuo u boju, kod Pistorije 62.g.

Servilije Rulo – za Ciceronova konzulata 63.g., narodni tribun S. Rulo je predložio jedan

agrarni zakon čije je izglasavanje omeo Ciceron. To je bio zakon o podjeli državnog

zemljišta, ager publicis, otkupljenog sredstvima dobivenim mahom iz provincija.

CEZAR

PRVI TRIJUMVIRAT i Cezarov konzulat – Cezar, Pompej i Kras sklopili su 60.g.

političku koaliciju koja je u povijesti poznata kao trijumvirat. Pompej se krajem 62.g. vratio s

Istoka i 61.g. proslavio trijumf. Kras, pobjednik nad Spartakom, bio je veoma bogat i kao

takav mogao je financirati veće političke pothvate. Cezar se bio upravo vratio iz Hispanije

gdje je 61.g. bio namjesnik. Trijumviri su nagodbom između sebe odlučili s pomoću pristaša

osigurati Cezaru konzulat za 59.g. To je i ostvareno. Sva su trojica tada bili strastveni

populari, nasljednici braće Grakha i Cezarova ujaka Marija. Cezar je kao konzul najprije

izvršio obveze prema Pompeju. Postigao je da je legalizirano sve što je Pompej bio izveo na

Istoku. Cezar je dobio agrarni zakon na bazi zakonskog projekta Servilija Rula. Tribunska je

skupština izglasala da on bude namjesnik Cisalpinske Galije i Ilirika idućih 5 godina. Senat

mu je osim toga povjerio na pet godina namjesništvo u Transalpinskoj – Narbonskoj Galiji.

Nakon isteka konzulata, Cezar je, povjerivši političke poslove u Rimu Klodiju, otišao u Galiju

kao rimski namjesnik i tamo proveo osam godina, uglavnom ratujući. 56.g. trijumviri su se

sastali u Luki(Etrurija). Na tom su sastanku oni izgladili neke međusobne nesuglasice i

odlučili da 55. budu konzuli Pompej i Kras, a da svaki od njih počevši od 54.g. nastupi

petogodišnji prokonzulat: Cezar u Galiji, Pompej u Hispaniji, a Kras u Siriji, s tim da tamo

ratuje protiv Parta.

Galski rat – Cezar je 58.g. preuzevši upravu Cisalpinske i Transalpinske Galije, dviju rimskih

provincija, počeo sistematski osvajati preostale zemlje galskih plemena. Povijest galskih

ratova počinje s Helvećanima, koji su htjeli iz svoga područja, današnje Švicarske, preseliti

preko rimske provincije na zapad. Cezar je Helvećane prisilio da se vrate onamo odakle su

krenuli. Nakon toga je napao Germane. Zapadnu Galiju osvojio je Kras. Cijela je Galija

osvojena za tri godine. Osnovana je velika provincija Galija koja se počela ubrzano

romanizirati.

Prilike u Rimu 58.-50. – kad je Cezar 58.g. otišao u Galiju, u Rimu su se zaoštrile političke

borbe između optimata i populara. Najvatreniji je bio Klodije, narodni tribun i Cezarov

povjerenik. On je donio 4 zakona – o žitu, o obnovi nekih građanskih zborova, o smanjenju

uloge cenzora pri popunjavanju senata i o nekim kultno-administrativnim poslovima. Ciceron

je osuđen na progonstvo što je kao konzul 63.g. dao bez suđenja pogubiti neke Katilinine

pristaše. Ciceron se 57.g. vratio iz progonstva. To mu je omogućeno na intervenciju Pompeja

i narodnog tribuna Milona. 55.g. za konzule su izabrani Pompej i Kras. 54.g. Kras je kao

prokonzul preuzeo namjesništvo u Siriji i pripremio vojni pohod na Parte. Pompej je

upravljao Hispanijom preko legata, a sam ostao u Rimu. Kras je 53.g. poražen i ubijen od

strane Parta. 52.g. Klodija su ubili Milonovi ljudi. Pompej je do tada sasvim prešao na stranu

optimata i senat mu je predao vlast. Pompej je dobio diktatorske ovlasti. Došlo je do

konačnog raskida s Cezarom. Optimati su poveli oštru političku borbu protiv Cezara tražeći

da bude smijenjen s položaja prokonzula i da se u Galiju pošalje njegov nasljednik. Ali, cezar

je do kraja 52.g. ugušio ustanak, a do 50.g. organizirao novu provinciju Galiju. Odbio je

zahtjev senata da raspusti vojsku i dođe u Rim. Postavljao je senatu i Pompeju uvjete i tražio

da u odsutnosti bude izabran za konzula. 49.g. s vojskom je prešao preko Rubikona i odlučio

se na opasan vojnički pohod na Rim. (Kocka je bačena - Alea iacta est).

Drugi građanski rat i Cezarova diktatura – Kad je Cezar prešao preko Rubikona i krenuo s

vojskom na Rim, Pompej i konzuli, većina senatora i drugi optimatski prvaci pobjegli su s

vojskom u Brundizij, a odatle se lađama prebacili na epirsku obalu. Počeo je građanski rat

koji se u povijesti naziva „drugi“.

Cezar je s vojskom nastupao od Rubikona i grada Ariminuma (Rimini) preko Umbrije. Ne

stigavši da zaustavi Pompejev bijeg i prebacivanje njegove vojske na istok, Cezar je

postepeno osvajao Italiju i osvojivši je za 60 dana bez borbe, ušao je 1.travnja u Rim koji ga

je dočekao bez otpora. Cezar se pokazao velikodušan prema protivnicima koji su mu se

predali. Cezarovi legati su zauzeli Sardiniju i Siciliju (važno radi opskrbe Rima). U Africi je

vojska njegova legata pretrpjela neuspjeh jer je pompejevce ondje pomagao numidski kralj

Juba.

Ilirski Dalmati napali su 50.g.p.n.e. Liburne, rimske saveznike i oduzeli im neke zemlje.

Rimska vojska koja je bila poslana protiv Delmata bila je poražena. Cezar je 49.g. poslao

legata Antonija s vojskom u sjeverni Ilirik da zaustavi eventualni prodor pompejevaca s one

strane u Italiju. Ta je Cezarova vojska poražena od Pompejeve (komandati Marko Oktavije i

Skribonije Libon, Pompejevi legati). Marko Oktavije pridobio je na Pompejevu stranu

Delmate i grad Isu(Vis) i stao opsjedati Salonu koju su branili rimski građani, Cezarovi

pristaše. Salonitanski pristaše su prisilili M.Oktavija da odustane od opsade i da se povuče na

jug.

Cezar je u Hispaniji sa svojim legatima uz velike poteškoće i opasnosti svladao vojsku

Pompejevih legata. Kad se vratio u Rim, bio je proglašen za diktatora i izabran za konzula

zajedno sa Servilijem Isaurikom. 48.g. Cezar je prebacio vojsku morem iz Brundizija na

epirsku obalu gdje su odmah počele borbe. Te godine je došlo do odlučne bitke kod tesalskog

grada Farsala. Tu je Pompej pretrpio katastrofalan poraz i izgubio velik broj vojnika.

Preživjeli vojnici koji su bili iz Italije su se predali i ušli u sastav Cezarove vojske.

Bježeći pred Cezarom, Pompej je otplovio u Egipat. Prije iskrcavanja bio je ubijen po

narudžbi funkcionera kralja Ptolomeja XII. Progoneći Pompeja, Cezar je s vojskom doplovio

u Aleksandriju gdje se umiješao u dinastičke borbe. Za prijestolje su se borili brat i sestra,

maloljetni Ptolomej XII i Kleopatra. Cezar je pomogao Kleopatri, imao s njom ljubavnu

avanturu, a s Ptolomejevom vojskom težak okršaj, u kojem je gotovo nastradao.

47.g. Cezar se s Istoka vratio u Rim. Prije toga je u odsutnosti po drugi put proglašen

diktatorom. Krenuo je u provinciju Afriku da se obračuna s Pompejevim prvacima Scipionom

i Katonom (Mlađim) koji su bili u savezu s numidskim kraljem Jubom. Pompejevce je nakon

teških peripetija konačno svladao u bitci kod Tapsa 46g. „Afrički rat“ donio je Rimljanima još

jedan posjed, istočni dio Numidije, koji je Cezar kao područje „Africa nova“ pripojio

dotadašnjoj provinciji Africi.

Vrativši se iz Afrike u Rim Cezar je proslavio 4 trijumfa, „ex Gallia, ex Aegypto, ex Ponto, ex

Africa“. Kreće u Hispaniju da se konačno obračuna s pompejevcima – s Pompejevim sinom

Gnejom i Sekstom na čelu. U odlučujućoj bitci kod Munde 45.g., Cezar je pobijedio i u Rimu

proslavio peti put trijumf.

Kad se 46.g. vratio iz Afrike, proglašen je po treći put za diktatora na 10.g. cezar je nazvan

ocem domovine, izabran za doživotnog diktatora i za konzula na 10.g. Dobio je vlast da sudi

na prijestolju od zlata i slonove kosti.

Cezaru su nudili kraljevsku krunu. On ju je zbog opreza odbio. U hramovima su postavljani

njegovi kipovi. Na jednom je pored ostalog pisalo „Nepobjedivom bogu“. Propagirao se kult

„božanskog“ Julija. Najbolje mu odgovara naslov imperator koji je uz njegovo ime dobio

značenje nosioca vojne diktature.

Za Cezarove diktature donesene su mnoge zakonske uredbe i svakovrsne administrativne

odluke:

- Broj senatora povećan je na 900. Senatorima su postali mnogi Cezarovi odani ljudi.

Senat je postao diktatorov organ.

- Mnogo je povećan broj magistrata (16 pretora, 40 kvestora, 6 edila)

- Među komicijama prednost su dobile centurijatske. One su izglasavale cezarove

zakonske prijedloge. Gradskim se masama u Rimu dijelilo žito i priređivale javne

zabave. Kao diktator proveo je zamašnu kolonizaciju. Prednost su imali veterani.

Zemlje su se dijelile u raznim krajevima. Posebno se spominju područja oko Kartage i

Korinta.

- 45.g. Cezarovom zakonskom uredbom o municipijama „lex Iulia de municipiis“,

izjednačena je u osnovi administracija svih gradova u Italiji. Gradovi su dobili

standardnu, municipalnu administraciju s gradskim senatom, narodnom skupštinom i

magistratima i dva pretora.

- Mnogi su stanovnici provincija dobili rimsko ili latinsko građansko pravo.

- Državnom blagajnom raspolagao je diktator

Cezar je na Forumu Iulium podigao hram Venere Genetrix, božice koju je Cezar posebno

štovao. Na Martovu polju počela se graditi golema Saepta Iulia za komicije i druge masovne

zborove.

Cezar je na Idibus Martiis, 15.ožujka 44.g. bio ubijen. Ubili su ga urotnici. Među njima je bilo

ne samo pompejevaca nego i njegovih najbližih suradnika. Glavni organizator urote bio je

Gaius Cassius Longinus, pompejevac koji je u farzalskoj bitci prišao Cezaru i kasnije od njega

dobivao visoke položaje. Važnu je ulogu odigrao Marcus Brutus, Cezarov stalni pratilac i

miljenik („et tu, Brute, fili mi“). Brut je bio konzervativni patricij republikanac.

REPUBLIKA PRED VOJNIČKOM DIKTATUROM

DRUGI TRIJUMVIRAT

Nakon Cezarove smrti – Cezarove ubojice su zaposjele Kapitolij. Senat je donio odluku da se

to ubojstvo ima zaboravit. Po Cezarovoj oporuci G. Oktavije, sestrin nećak, naznačen je za

baštinika polovice njegove imovine, a adopcijom je dobio njegovo ime. Cezarovo tijelo je

preneseno na Martovo polje i narod ga je ispred rostre spalio. Diktatorska čast je zauvijek

ukinuta.

Marko Antonije je dva dana nakon Cezarove smrti sazvao senatore u hram božice Tellus.

Konstatiran je gotov čin – Cezarovo ubojstvo, nekažnjivo u interesu sloge. Svi funkcioneri

postavljeni od Cezara zadržali su svoje položaje. Brut i Kasije tada su bili gradski pretori.

Tada je Antonije objavio Cezarovu oporuku kojom je svakome stanovniku Rima ostavljeno

po 300 sestercija. Puk je planuo i krenuo u potragu za ubojicama. Brut, Kasije i ostali

sudionici u ubojstvu morali su se sakriti.

Antonije je iskoristio svoj položaj. Postigao je da mu je narod izglasao za iduću godinu

prokonzulat, namjesništvo u Makedoniji, a zatim prokonzulat u Cisalpinskoj Galiji. Do

Oktavijanova dolaska u Rim, Antonije je bio vođa populara.

Caius Octavius, po Cezarovoj adopciji Caius Iulius Caesar Octavianus, zatekao se za

Martovskih Ida u Epiru s vojskom koju je trebalo da Cezar povede na Parte. Čuvši za

tragediju, Oktavijan je dohrlio u Italiju i počeo je na svoj račun skupljati vojsku da osveti oca.

U Rimu se između njega i Marka Antonija povela velika politička borba za utjecaj u vodstvu

populara. Pitanje tko je Cezarov politički nasljednik Oktavijan je riješio u svoju korist.

Optimati su ga pomagali protiv Antonija. Ciceron tada počinje žestoko govoriti protiv

Antonija.

Krajem 44.g. Antonije je s vojskom koju je dobio iz Makedonije udario na Decima Bruta,

prokonzula u Cisalpinskoj Galiji, da mu otme položaj. Bojeći se Antonijeva uspjeha i nove

diktature, senat je poslao protiv njega nekoliko legija s novim konzulima Hircijem i Pansom

na čelu. Konzulskoj se vojsci priključio Oktavijan. Antonije je poražen kod Mutine 43.g. pa je

pošao Lepidu, namjesniku Transalpinske Galije. Oktavijan je iskoristio priliku i zauzeo Rim.

Senat ga je morao imenovati konzulom. Taj je udar izvršen u kolovozu 43.g.

Stjecanjem prilika na istoj liniji su se našli Oktavijan, Antonije i Lepid. 43.g. oni su sklopili u

Bononiji (Bologna) koaliciju koja je u povijesti poznata kao „drugi trijumvirat“. Udruživši

vojsku ušli su u Rim i uveli vojnu diktaturu. Narod je legalizirao sve što su trijumviri

ugovorili u Bononiji. Dobili su konzulske ovlasti na pet godina da urede državu, da donesu

pravomoćne zakone, da postavljaju magistrate, da dijele zemlje, da Lepid dobije na upravu

Narbonsku Galiju i Hispaniju, Antonije Cisalpinsku i preostalu Galiju, a Oktavijan Afriku i

Siciliju. Istočne su provincije još bile u rukama Cezarovih ubojica.

Trijumviri su počeli proskribirati političke protivnike da osvete Cezarovu smrt i namaknu

zemlje i novca za vojnike. Objavljeni su popisi – proscriptiones – imena svih Cezarovih

ubojica i njihovih pristaša. Oni su bili osuđeni na smrt. Proskribirano je 300 senatora, oko

2000 vitezova, između ostalih i Ciceron, čija je glava i desna ruka poslije pogubljenja bila

izložena na govornici foruma.

Trijumviri su se najprije htjeli obračunati s Brutom i Kasijem koji su 44.g. pobjegli iz Rima

iako su bili gradski pretori. Po Cezarovoj odredbi namjesništvo za 43..g pripalo je Kasiju u

Siriji, a Brutu u Makedoniji. Prije dolaska trijumvira na vlast Brut i Kasije su postali

gospodari svih istočnih provincija. Tokom 43.g. Sekst Pompej zapovjedao je rimskim

brodovljem na zapadnom Mediteranu. Postavio ga je senat prije dolaska trijumvira u Rim.

FILIP I AKCIJ

Filip i podjela vlasti – prvoga siječnja 42.g. senat je proglasio Julija Cezara bogom „Divus

Iulius“. Oktavijan je postao „Divi filius“. 42.g. trijumviri su se žestoko pripremali na vojni

pohod na Istok, a Brut i Kasije na obranu Istoka i pohod na Italiju. Antonije i Oktavijan

ostavivši u Italiji Lepida s nešto vojske, prevezoše ljeti 20 legija u Dirahij. Odatle su

Egnacijskom cestom – Via Egnatia – dospjeli do Amfipolisa i Filipa gdje su im legati

osigurali položaj. Brut i Kasije bivaju poraženi u borbi. Oni su izvršili samoubojstvo, a

njihovi su se vojnici predali Antoniju i Oktavijanu.

Nakon bitke kod Filipa Antonije je pošao na istok kako bi zemlje koje su se dotad pokoravale

Brutu i Kasiju pokore trijumvirima i da pripremi vojnu na Parte koji su ugrožavali provinciju

Siriju. Oktavijan se vratio u Italiju gdje je imao tešku dužnost da podijeli veteranima zemlju.

On je postao gospodar rimskih provincija u zapadnoj Europi. Lepid je dobio na upravu

Afriku.

40.g. u Brundiziji su se sastali Antonije i Oktavijan da rješavaju o svojim sporovima. Istočne

provincije su pripale Antoniju, zapadne Oktavijanu s tim da granica bude ilirski grad Skodra.

Afrikom je trebalo da upravlja Lepid koju mu je Oktavijan već bio predao.

39.g. trijumviri su se sporazumjeli u gradu Puteoli sa Sekstom Pompejem o spornim

pitanjima. On je za vrijeme drugog trijumvira bio gospodar Sicilije. Trijumviri su Sekstu

priznali dotadašnju vlast nad Sicilijom, čak su mu je priznali nad Sardinijom i nad

Peleponezom. Tada je Antonije ponovo pošao na Istok. 38.g. počele su nove borbe koje je

morala izdržati Oktavijanova mornarica s Pompejevom. Napokon je 36.g. Pompej pobijeđen.

Za rata sa S.Pompejem trijumviri su sporazumom u Tarentu 37.g. obnovili svoj politički pakt,

produživši trijumvirat na još 5 godina.

Ilirik – nakon Cezarova ubojstva Dalmati su iskoristili odlazak rimske vojske na drugo ratište,

oslobodili su mnoge svoje zemlje od Rimljana, pa i grad Salonu. Oktavijan je, dobivši vlast

nad Ilirikom, poslao Azinija Poliona s vojskom da uspostavi stanje u toj provinciji kakvo je

bilo u Cezarevo doba. Od 35.-32.g. vodio se dugotrajan ilirski rat. Rimska je vojska u većini

pod Oktavijanovim vodstvom, djelom pod vodstvom legata Mesale Korvina, pokorila

mnogobrojna ilirska plemena. Veće su se bitke vodile s Japodima u Lici, s Panoncima i s

Dalmatima. Tako je Oktavijan pokorio cijeli ilirski narod.

Antonije na Istoku, Akcij – Antonije je na istoku ratovao s Partima, najprije preko svoga

legata, a zatim osobno. Za njega je bilo fatalno što ga je 41.g. posjetila egipatska kraljica

Kleopatra. Antonije je bio zadivljen njezinom ljepotom. Zimu 41/40. je proveo kao kraljičin

gost. Antonije je 36.g. osobno poveo rimsku vojsku na Parte i prodro preko Armenije do

Iranske visoravni. Tu je doživio neuspjeh i morao vojsku povući u Armeniju. Kleopatra,

kojom se on oženio 37.g., pokazala se mudrom kraljicom. Ona je postigla da je Antonije

ustupio Egiptu neke rimske posjede u Fenikiji, Siriji i Kilikiji, otoke Kretu i Cipar. Antonije,

nevjerni muž Oktavijanove sestre Oktavije, morao je biti kažnjen. Oktavijan je legalizirao u

Rimu svoj rukovodeći položaj davši se izabrati za konzula.

Konzuli su 32.g. bili Antonijeve pristaše. Oktavijan se oslanjao na odane legije. Uspio je

iznuditi od senata da se objavi rat Kleopatri, a time indirektno i Antoniju. Oktavijanov i

Antonijev rat kulminirao je u bitci kod Akcija 31.g., koji je završio padom Aleksandrije 30.g.

Antonije je imao 19 rimskih legija, egipatske snage sa 800 lađa, mnoge savezničke odrede

azijskih dinasta. Oktavijan je imao manju, ali homogenu vojsku i manje brodovlja. Do velike

bitke zapravo nije ni došlo. Kleopatra koja je osobno sudjelovala, iznenada je napustila bojište

i sa svojih 60 lađa otplovila u Egipat. Antonije, napustivši svoje za vrijeme bitke, pohitao je u

Egipat za njom. Sve je svršilo masovnim dezertiranjem boraca iz Antonijevih pomorskih

jedinica na Oktavijanovu stranu gdje se istakao kao najzasluženiji zapovjednik Marcus

Agrippa.

U proljeće 30.g. Oktavijanove vojske su nastupale prema Egiptu, jedna iz Sirije, druga iz

Kirenaike. Te godine se odigrala velika povijesna drama. Osvojena je Aleksandrija, a

kapitulirala Kleopatrina i Antonijeva vojska. Antonije se ubio,a za njim i Kleopatra. To je bio

kraj posljednje helenističke države. Egipat je ušao u sastav rimske države.

29.g. Oktavijan se vratio u Rim i proslavio tri trijumfa, „jedan ex Illyrico, drugi ex Aotiaca,

treći de Cleopatra, i dokrajčio građanske ratove“.

OSNIVANJE RIMSKOG CARSTVA

Kad su Rimljani zavladali Italijom i mnogobrojnim zemljama izvanitalskih naroda,

njihova se slavna republikanska državna konstitucija pokazala zastarjelom. Vojna je diktatura

bila neizbježna. Zapovjednici, proslavljeni imperatori, izigravali su republikanske propise o

biranju magistrata. Njihovi su vojnici bili i glasači. Marijeva je vojna reforma ubrzala

revoluciju koja je donijela vojnu diktaturu. Julije Cezar bio se prenaglio. On je htio nametnuti

Rimljanima despociju helenističkog tipa, i platio je glavom. Oktavijan nije bio indiferentan

prema osjetljivosti rimskih aristokrata, nobila, vodećih ljudi, ni prema shvaćanjima narodnih

masa. Našao je kompromisno rješenje uvođenjem sustava principata. Princeps senatus bio je

tradicionalan naziv prvog senatora, onoga čije je ime na popisu senatora bilo na prvom

mjestu, koji je na senatskim sjednicama prvi iznosio svoje mišljenje. Takvi prvaci senata, kao

Fabije Maksim Kunktator, Scipion Stariji i drugi bili su najutjecajnije političke ličnosti

republikanskog Rima. Oktavijan je 29.g. kao cenzor isključio iz senata „nedostojne“ – očito

nekadašnje Antonijeve pristaše – sastavio novi senat od tisuću članova. Na čelu mu je bio on

kao princeps senatus. Imenom princeps otada je nazivao svoj položaj u državi. Njegov prvi

nasljednik Tiberije isticao je da je on „princeps za Rimljane a imperator za vojnike“.

Problematiku principata treba promatrati u djelovanju Oktavijanovih nasljednika koji su

poštujući ili ne poštujući republikanske tradicije davali svoj pečat tom sustavu. Oktavijan se

osobito čuvao nepopularnog naziva dominus. Odstupanje od principata u tom smislu bio je

glavni kamen spoticanja između senata i careva, Augustovih nasljednika.

Trinaesti siječnja, Idus Ianuariae, 27. god., tradicionalni je datum osnivanja principata

i rimskog carstva. Tada se Oktavijan u senatu odrekao svih državnih funkcija i stavio ih na

raspolaganje „senatu i rimskom narodu“. Tada je na molbu senata Oktavijan na deset godina

primio konzulat perifernih, izloženih provincija kojim su bile potrebne stalne vojne posade.

Te su provincije bile: Hispanija (Tarakonska i Luzitanska Iberija), Galija bez Cisalpinske i

Narbonske, Kilikija, Sirija s Ciprom i Egipat. Ostale su provincije ostale u djelokrugu senata.

Cezarskim je provincijama otada su upravljali Cezarovi, Oktavijanovi legati, svaki s naslovim

legatus Augusti propraetore. Kao prokonzuli, vojni zapovjednik, Oktavijan je imao imperium.

Od 23. on ima imperium maius, vrhovno vojno zapovjedništvo u svim provincijama, svojim i

senatskim. Imperium (proconsulare) bio je osnova vlasti svih kasnijih rimskih careva.

Imperatora su podržavale njegove trupe stacionirane u provincijama, uvijek pripravne

provoditi njegovu volju. U Rimu je princeps, poštujući republikanske institucije, davao

kocesije aristokratima, odnosno nobilima. U provincijama bio je pravi monarh. On je tamo

kupio vojsku, kovao novac sa svojim likom i imenom, carevao u pravom smislu.

Šesnaestog siječnja 27. god., tri dana nakon dobivanja prokonzularnog imperija.

Oktavijan je dobio od senata naziv Augustus, uzvišeni, naslov vjerskog značenja koji ga je

izdigao iznad svih magistrata. Otada je u njegovoj titulaturi – tako će biti i u njegovih

nasljednika – na prvom mjestu: Imperator Caesar Augustus.

Car August, prvi nosilac tog imena, neprestano je isticao da su njegove kompetencije u

duhu republikanske tradicije. Još kao trijumvir, g. 36. proglašen je „nepovredivim“

(sacrosanctus), nešto kasnije dobio je „ius auxilii“, a 23. dodijeljena mu je potpuna „tribunicia

potestas“.

Oktavijan August kao patricij nije mogao biti narodni tribun. Ali dobio je sva prava

koja su pripadala republičkim narodnim tribunima. Tribunicia potestas davala mu je ovlasti da

u narodnim komicijama predlaže zakone, da djeluje u senatu, da svojim „vetom“ obustavi sve

odluke senata i magistrata ako nađe za potrebno. Tim je dobio pod svoju kontrolu sveukupnu

državnu djelatnost, posebno legislativnu.

Trijumvir Oktavijan i princeps, imperator Cezar Oktavijan August bio je mnogo puta

konzul, cenzor i nosilac raznih republikanskih magistratura, od 12. pr. n. e. „pontifex

maximus“. Najbitnije iz čega je izvirala njegova vlast i kompetencije bili su imperium i

tribunicic potestas. Godine 2. pr. n. e. senat i rimski narod dali su mu naslov „otac

domovine“, pater patriae.

Augustovo carevanje. Carstvo koje je August osnovao bilo je kao vladavina vojna

diktatura. Kada se dokopao blaga egipatskog lagidskog dvora, August je demobilizirao 37

legija, oko 120 000 svojih starih vojnika, i svakoga novčano nagradio. Osnovao je novu

vojsku koja se pri kraju njegove vlade sastojala od 25 legija (približno 150 tisuća vojnika)

koje su bile razmještene u izloženim provincijama, gdje su upotrebljavane i starosjedilačke

pomoćne čete. U Rimu je za osobnu i gradsku zaštitu imao do tri pretorijanske kohorte, a po

raznim mjestima Italije ukupno oko šesnaest takvih. Pretorijanske jedinice imale su kao

careva garda veliko značenje. Bile su povlaštene. August je zaista bio monarh kojemu su se

klanjali senatori i funkcioneri – postavljeni po njegovu nahođenju. Kao nosilac tradicionalnih

republičkih funkcija, narodnog tribunata, August je donio mnogo zakonskih propisa, reformi i

odluka. Želio je obnoviti „mores maiorum“, dobre običaje pređa, moral starih Rimljana i staru

čestitu obitelj. Zakonom je obvezao sve senatore i vitezove da se žene. Zakonom su

progonjeni preljubi. Stimulirao je obitelj s više djece. Sve to govori o zatečenom teškom

stanju u tom pogledu. August je bio nemilosrdan prema robovima. Uveo je u senat neke

ugledne ljude iz italskih gradova – muncipija. Senatori su mogli biti samo zaista bogati ljudi.

To su bili u većini agrarni veleposjednici. August je mnogo uvažavao i vitezove, drugu od

najvažnijih društvenih grupa nakon senatorske. Godine 17. pr. n. e. Augustova je ličnost bila u

središtu pažnje za veličanstvenih stoljetnih svečanosti kada su se slavili „ludi saeculares“. U

provincijama na istoku August je dobio božanski kult. S monarhijom je došla dinastija.

August se ženio tri puta. Nije imao sinova. S drugom ženom, Skribonijom, imao je kćer

Juliju. Odlučnu dinastičku ulogu odigrala je njegova treća žena Livija koja je u prvom braku s

jednim patricijem iz klaudijevskog gensa imala dva sina, Tiberija i Druza. August je ta dva

klaudijevca posinio. Druzo je poginuo u Germaniji, a Tiberiju je Livija osigurala principat.

Od Augustovih suradnika najzaslužniji je bio Agripa, dobar vojskovođa, pa Marcel, Julijin

muž, Augustov zet. Spominju se razni Augustovi „amici“, npr. Mecena – bogati aristokrat

koji je materijalno pomagao pjesnike. August je okupljao i pomagao istaknute pjesnike,

književnike i kulturne radnike. Vergilije, Horacije i Ovidije bili su Augustovi dvorski ljudi.

August je dovršio izgradnju foruma i bazilike Julija Cezara. Izgradio je posebno svoj forum s

Martovim hramom. U njegovo doba podignuta su dva teatra i jedan amfiteatar. Mnogo je

građeno u Rimu, u Italiji i u provincijama. August je umro u gradu Noli, 14. n. e., 19. dana

mjeseca sextilisa, koji je u njegovu čast nazvan august.

IMPERIUM ROMANUM U AUGUSTOVO DOBA

Širenje rimske države. Ilirik. Rimljani su postepeno osvajali Ilirik, zemlju

balkanskih Ilira, počevši od prvog ilirskog rata (229-228. pr. n. e.). Osvojene zemlje ušle su u

sastav provincije Ilirika. Početak formiranja te provincije može se datirati 167. pr. n. e. Te su

godine Rimljani diktirali podjelu i administrativno uređenje zemalja pobijeđenog kralja

Gencija. Od tog su doba Rimljani vršili osvajačke ratove, ne velike, ali stalne, pa su davali

osvojene ilirske krajeve u administrativnu nadležnost što upravitelju Cisalpinske Galije, što

upravitelju Makedonije. Osvojene krajeve Rimljani su morali stalno braniti. Pokorena ilirska

plemena kojima je priznata sloboda pod uvjetom da plaćaju tribut nisu se mogla pomiriti s

nametnutim stanjem. Porez se kupio prisilno. To je bio razlog mnogim rimskim ratnim

pohodima.

Julije Cezar prvi je poznati prokonzul rimske provincije Ilirika. Cezar, zaokupljen

Galijom, stigao je samo dva puta da se osobno pojavi u Iliriku, prvi put oko 47., kad „je htio

da i te narode obiđe i krajeve upozna“, i 54. da uguši jedan ustanak. Inače je poslove u Iliriku

povjeravao legatima. Od tih je legata Publije Vatinije za vrijeme Cezarove diktature (45 - 44)

dobio i vršio vlkast kao prokonzul provincije Ilirik. Vatinije je stvarno prvi poznati nam

prokonzul (u pravom smislu riječi) ove provincije.

Oktavijan je sporazumom s Antonijem u Brundiziju g. 40. dobio vlast i nad Ilirikom.

Pri podjeli provincija na senatske i carske (g. 27.) Ilirik je uvršten među senatske. Ta je

provincija 11. pr. n. e. postala carskom. Tada je August poslao svoga posinka Tiberija da

vojskom pokori još nepokorena ilirska plemena, na prvom mjestu Panonce. Provincija se

dijelila nakon proširenja pod Augustom na južnu ili gornju – Illyricum Superior (kasnije

provincija Dalmatia) i sjevernu ili donju – Illyricum Inferior (kasnje provincija Pannonia).

Alpski krajevi. Na području današnje istočne Švicarske i južne Bavarske stanovali su

Raeti i Vindelici „koje su Rimljani držali Ilirima“. Oko 15. god. pr. n. e. Rimljani su osnovali

provincije „Raetia“ i „Vindelicia“. Na teritoriju današnje Štajerske i Koruške stanovali su

ilirski Norici, u svoje doba rimski savaznici, koji su kod svoga grada Noreje pomagali

Rimljanima protiv Cimbara (113. pr. n. e.). Oko 16. pr. n. e. Rimljani su zaposjeli te krajeve.

Zemlja se još neko vrijeme nazivala tradicionalnim imenom Regnum Noricum. Ubrzo je bila

osnovana provincija „Noricum“.

Panonsko-dalmatski ustanak. Šeste godine nove ere izbio je kod „panonskih“ i

„dalmatskih“ Ilira oružani ustanak protiv rimskih osvajača. Povod je ustanku bio što su

Rimljani u Panoniji i u ostalom Iliriku forsirali mobilizaciju boraca za vojni pohod protiv

germanskih Markomana koji su na području današnje Čehoslovačke imali svoju državu pod

kraljem Marobodom. Rat je trajao tri godine. Najprije su Rimljani od 6. do 8. n. e. svladali

panonske ustanike među kojima su se isticali Breuci (u današnjem Srijemu) pod vodstvom

Batona i Pinesa. Panonski su borci kapitulirali 8. godine jer se breučki Baton nagodio s

Rimljanima, izdao Pinesa i uzrokovao rascjep na sjeveru. Na jugu drugi Baton, vođa ilirskih

Dezitijata (Daesitiates, negdje u današnjoj Bosni), vršio je od šeste godine uspješne vojne

akcije, udarajući osobito na rimske primorske gradove od Salone do epirske Apolonije. Stigao

je da pomogne i panonskim ustanicima, pogubio breučkog imenjaka – izdajnika, nastavio

borbu na jugu. Napokon su Dezitijati kapitulirali, ali su Rimljani s Batonom pregovarali kao s

časnim pregovaračem. Bilo je to 9. godine nove ere.

Istočni Balkan. Nakon bitke kod Akcija Oktavijan je postavio Marka Licinija Krasa,

trijumvirova sina, za namjesnika u provinciji Makedoniji. Kras je morao svladati ilirska tračka

i druga plemena koja su tada ugrožavala Rimljane sa sjeverne granice te provincije. Na

području današnje sjeverne Makedonije, Kosova i južne Srbije, stanovali su ilirski Dardanci –

Dardanoi. Sjeverno od Dardanaca sve do Dunava (danas Šumadija) i istočno uzduž Dunava

(danas sjeverna Bugarska) stanovali su trački Mezi – Moesi. Rimljani su u Augustovo doba

osvojili zemlje Dardanaca i Mezijaca i osnovali provinciju Meziju, Moesia. Klasičnu Trakiju

(današnja južna Bugarska) imala su pod svojom vlašću saveznici Rimljana, trački dinasti iz

plemena Odriza.

Provincija Ahaja. August je klasične grčke oblasti oslobodio zavisnosti od

namjesnika Makedonije i osnovao novu provinciju pod imenom „Achaja“. Atenu i još neke

gradove u balkanskoj Grčkoj i na otocima proglasio je slobodnim.

Provincije u Hispaniji. August je godine 26. i 25. osobno ratovao u Hispaniji i jedva

je izlazio na kraj s nekim plemenima te nepokorne zemlje, dviju provincija i poluanketiranih

područja. Akciju su dovršili njegovi legati. To je poznati „kantabrijski rat“, nazvan po

junačkim Kantabrima (Cantabri) koji su junački odolijevali Rimljanima do 19. god. n. e. kada

ih je pokorio Agrippa i cijeli Iberski poluotok. Otada su u Hispaniji tri provincije: „Hispania

Tarraaconensis“, „Lusitania“ i „Baetica“. Zadnja je pripala senatu, prve dvije caru.

Galija i Germanija. U Augustovo doba Rimljani su intenzivno radili na

administrativnom uređenju Galije, one koju je pokorio Julije Cezar. Cisalpinska i Narbonska

Galija otprije su živjele uhodanim životom rimske provincije. Tri galske oblasti, koje Cezar

spominje kao zasebne – akvitanska, belgijska i keltska – bile su u Augustovo doba uređene

kao posebne administrstivne jedinice. Rimske su legije u Galiji stacionirale uz rijeku Rajnu

neprestano se sukobljavajući s agresivnim germanskim plemenima. Dvanaeste godine pr. n. e.

Druz je poveo rimsku vojsku iz Galije preko Rajne u sjevernu Germaniju i podvrgao pod

rimsku vlast teritorije do Labe. Tada je Druz nesretnim slučajem izgubio život. Tiberije je

dovršio vojnu akciju u Germaniji. Devete godine n. e. kad su Rimljani slavili povodom

ugušenja dalmatsko-panonskog ustanka, doživjeli su na germanskom ratištu užasan poraz. U

Teutoburškoj šumi, u današnjoj Westfaliji, Germani su pod vodstvom Arminija pripremali

zasjedu rimskoj vojsci koju je vodio legat Kvintlije Var. Tri legije su tu izginule zajedno sa

svojim zapovjednikom.

Provincije u Aziji. Do Augustova doba u Maloj Aziji bile su osnovane rimske

provincije: „Azija“, „Pont i Bitinija“, „Galatija“ i „Kilikija“. Cipar je 27. postao posebna

provincija (najprije carska, a od 22. pr. n. e. senatska). Provinciju „Siriju“ osnovao je Pompej

godine 64. na preostalom dijelu države Seleukida, od istočne obale Sredozemnog mora prema

istoku do pustinje. U palestinskoj Judeji vladao je rimski kralj Herod (37-4. pr. n. e.). Rimski

namjesnici u provinciji Siriji imali su sjedište u Antiohiji. Nakon Krasova neuspjelog pohoda

(53) rimske su se vojskovođe neprestano zanosile željom za avanturama po istoku, osobito

protiv Parta. Jedino je August vodio politiku savezništva s orijentalnim dinastima. Partski mu

je kralj Frahat IV (37-2. pr. n. e.) prijateljski vratio orlove i druge znakove pobijeđenih

Krasovih legija. August je postavio u Armeniji i u crnomorskom kraljevstvu Mitridatovih

nasljednika sebi odane dinaste.

Egipat. Oktavijan je 30. god. pr. n. e. proglasio Egipat rimskom provincijom. Pri

podjeli provincija na carske i senatske provincije (27. pr. n. e.) Egiptu je dat poseban

provincijski status. Ta provincija na posebni zahtjev prepuštena Augustu da on njome

isključivo raspolaže. August se u egiptu smatrao nasljednikom faraona i helenističkih dinasta.

Uz prefekta tamo su uredovala i dva visoka funkcionera s posebnim kompetencijama, jedan s

pravnim, a drugi s ekonomsko-financijskim. Blagom iz ptolomejske kraljevske riznice

Oktavijan je nadario svoje veterane, sanirao državne financije i sam se obogatio. Rim je dobi

žitnicu koja je u carsko doba namirivala trećinu njegovih potreba.

Afrika. Srušivši Kartagu 146. pr. n. e., Rimljani su na užem području nekadašnje

kartaške države – danas sjeveroistočni Tunis _ osnovali provinciju „Afriku“ s glavnim

gradom Utikom (Utica). Ostali dio užeg kartaškog područja Rimljani su dali numidskom

kralju Masinisi, čija je država, Numidija, bila u današnjem istočnom Alžiru. Julije Cezar je

46. dokrajčio numidsku kraljevinu, njezin istočni dio pripojio provinciji Africi, a zapadni

prepustio kralju Mauretanije. Takvo je stanje zatekao August.

RIMSKA KNJIŽEVNOST DO KRAJA REPUBLIKE

SPOMENICI PRETKLASIČNOG DOBA

Najstarije. Latinski pripada „italičkoj“ grani indoeuropskih jezika. To je nekada bio

dijalekt osnivača Rima, a zatim jezik svih Latina. Udomaćio se na teritoriju svih Italika i

drugih naroda u Italiji, prevladao u provincijama na zapadu. Latinski se jezik razvijao od

arhajskog do klasičnog književnog. Primao je utjecaje raznih italičkih dijalekata i jezika

drugih naroda, na prvom mjestu Etrušćana i Grka. U sedmom stoljeću pr. n. e. javljaju se prvi

poznati nam spomenici pisani latinskim. Rimljani su izradili svoju abecedu na osnovi

halkidskog tipa grčkog alfabeta. Neki su Italci izradili svoje pismo prema etrušćanskoj verziji

grčkog alfabeta. Pismo najstarijih rimskih natpisa vrlo je blisko grčkom. Najstariji je sačuvani

spomenik latinskog pisma i jezika natois na prenestinskoj zlatnoj fibuli iz sedmog ili ranog

šestog stoljeća koji govori o izrađivaču i vlasniku predmeta. Malo je mlađi, iz šestoga

stoljeća, najstariji natpis grada Rima, uklesan na kamenom stupu ispod ploče od crnog

mramora - „lapis niger“, na rimskom forumu. „Zakoni XII ploča“, Leges duodecim

tabularum, nastali su, po tradiciji, sredinom petoga st. pr. n. e. Sačuvano je nešto iz teksta

kasnije redakcije s mnogo arhajskih izraza, oblika i stilskih osobitosti. To je najvrednije što je

ostalo iz rimske arhajske literature. U Ciceronovo i Livijevo doba istaknutije su rimske

obitelji čuvale pisane dokumente o svojim slavnim pređima, nadgrobne govore, krasnoslove.

KNJIŽEVNOST III i II STOLJEĆA

Kada su osvojili južnu Italiju i Siciliju, Rimljani su došli u trajne veze s helenistički

obrazovanim ljudima. Primalo se i oponašalo sve što je bilo vrjednije u grčkom i

helenističkom kulturnom svijetu, ne bez otpora konzervativaca – pjesnika Nevija, Katona

Starijeg i drugih. U trećem st. pr. n. e. počela se pod grčkim utjecajem stvarati rimska lijepa

književnost. Prvi je poznati rimski književnik Apije Klaudije. Prema tradiciji rimska

književnost počinje pojavom latinskog prijevoda Odiseje i nekih grčkih drama, a to je bilo

djelo Livija Andronika (280-207), Grka iz Tarenta, oslobođenog roba nekog Livija. Spomenik

je Livija Andronika Gnej nevije, pjesnik prvog poznatog nam latinskog epa „Bellem

Punicum“. Nešto je mlađi Kvint Enije koji je spjevao povijesni ep pod naslovom „Annales“.

Drama. Sredinom trećeg st. pr. n. e. rođen je Plaut, prvi i glavni rimski komediograf.

Početkom drugog stoljeća rodio se Terencije, Plautov takmac. Terencijev vršnjak Stacije

Cecilije, treći predstavnik rane rimske komediografije. Po uzoru na novu atičku komediju

stvorena je rimska fabula palliata. Pallium je rimski naziv za grčki himation, koji su oblačili i

glumci u ovim komedijama. Palijata, latinska komedija karaktera, redovno je u pet činova, s

dijalozima i kanticima. Motivi, lica i sve ostalo, osim jezika, grčkog je porijekla.

Plaut. Rođen je oko 250. pr. n. e. u Sarsini (Umbrija), sastavio je mnogo komedija

tipa palijata. Sačuvalo ih se dvadeset. Najpopularnija je „Aulularia“, komedija o škrcu.

Terencije. Rođen oko 190. u Kartagi, rob pa oslobođenik nekog Terencija. Sačuvale

su se neke njegove palijete.

Grčko-rimska komediografija utjecala je na novovjeku europsku (Moliere, Držić).

Komedija tipa togata nije imala osobite vrijednosti. Rimski (italski) pjesnici ogledali su se i u

pisanju tragedija. Prevodili su grčke, i po njima sastavljali latinske i na kraju stvorili tip

rimske tragedije zvane preteksta.

Satira. U ranijoj se rimskoj književnosti pojavila satira kao pjesma netipizirana

sadržaja, u heksametrima. Enije je spjevao nekoliko knjiga takvih satira. Pjesnik Lucilije dao

je satiri skoptičko značenje koje je odonda ona zadržala (gr. skopto, podrugujem se).

Proza. Rimska se književna proza razvila pod utjecajem grčke. Najviše se pažnje

posvetilo historiografiji i retorici. Pisala su se i djela o ratarstvu, o medicini, o pravnim

odnosima, osim toga didaktički i drugi sastavi. Djela rimskih analista poznata su nam iz Livija

i drugih koji su se njima služili kao povijesnim vrelima.

Katon. (234-149), iz Tuskulumaa, rimski državnik koji se osobito isticao kao cenzor –

bio je veliki konzervativac, protivnik primanja grčkih utjecaja, neprijatelj Kartage. Bio je

plodan pisac. Glavno mu je književno djelo povijest Rima pod naslovom Origines (Počeci).

Nije sačuvano. Katon hvali stara vremena. Bio je samostalan mislilac.

U Rimu je od davnine bilo dobrih govornika, a u posljednjim se stoljećima stručno

učila retorika. Od drugoga st. pr. n. e. pisalo se mnogo. Sastavljale su se rasprave pravnog,

gramatičkog i drugog sadržaja

ZLATNO DOBA RIMSKE KNJIŽEVNOSTI

Pregled. Rimska je književnost u prvom st. pr. n. e. došla do vrhunca u svome

umjetničkom razvitku. U tom zlatnom stoljeću živjeli su i djelovali Ciceron i Varon koji su se

istakli obikjem i raznovrsnošću proznih djela, historiografi kao Julije Cezar, Kornelije Nepot,

Salustije Krisp i najvažniji Tit Livije, od starijih Lukrecije i Katul pa malo mlađi, ali glavni

predstavnici, pjesnici Augustova doba: Vergilije, Horacije i Ovidije. Prvo se stoljeće pr. n. e.

naziva zlatnim u prvom redu zbog književnog jezika tog doba, jezika koji se čistio od

arhaizama i razvio do klasičnog.

Proza. Ciceron. Marcus Tullius Cicero (106-43), rimski vitez iz Arpinuma koji je

politički zablistao kao konzul 63, ali i tragično završio 43, ostao slavan za sva vremena svojim

književnim djelima. Njegova su djela po skupinama: govori, retorske rasprave, filozofske

rasprave i pisma. Ciceronovi govori donijeli su autoru slavu za sva vremena. „Katilinski“ su

najpopularniji. Najvrjedniji su dio Ciceronova opusa filozofske rasprave. U njima je Ciceron

prenio razna grčka filozofska učenja, stvorivši latinsku filozofsku terminologiju prema grčkoj.

Ciceron nominalno nije historiograf, ali ga povijesničari citiraju više nego mnoge pisce

povijesti.

Varon. Publius Terentius Varro (116-27), iz Reate, bio je veoma uvažavan rimski

učenjak, „izvrstan poznavalac latinskog jezika, grčkih i rimskih starina te povijesti“. Sačuvana

su dva Varonova djela: De lingua Latina i Rerum rusticarum libri III.

Historiografi. Rimska historiografija, koja se razvila iz anglistike, dobila nov oblik s

Katonovim Origines.

Poezija. Neoteroi. Ciceron spominje s omalovažavanjem neke pjesnike moderniste,

„neoteroi, poetae novi“ koji se, napuštajući nacionalnu poetsku tradiciju povode za grčkim

nastranostima. Radilo se o primanju utjecaja aleksandrijske, helenističke poezije. U prvoj

polovini prvog stoljeća pr. n. e. bio je u rimu krug domaćih pjesnika tog novog smjera.

Važniji je njihov predstavnik Katul.

Katul. Gaius Valerius Catullus (oko 84 – oko 54. pr. n. e.) iz Verone rimski je lirik.

Sačuvalo se 116 njegovih pjesama. Katulova zbirka lirskih pjesama postala je tipična i uzor za

sva vremena. Spominju se kao dobri pjesnici P. Valerius Cato – prvak grupe neoteroi.

Mim, mimijab, poetska je forma koju su rimski pjesnici uzeli od aleksandrijskih. To

je bio kratak monolog ili dijalog zanimljiva, često šaljiva sadržaja iz svakidašnjeg života.

Terencije, iz galskog ataksa, spjevao je dva epa i nekoliko ljubavnih elegija.

Pjesnici Augustova doba. Tu su tri najveća rimska pjesnika svjetskoga glasa:

Vergilije, Horacije, Ovidije, dva manja proslavljena, ali ipak velika: Tibul i Propercije.

Vergilije. Publius Vergilius Maro (70-19. pr. n. e.), rodom iz Anda kod Mantue,

slavan je pjesnik „Bukolika“, „Georgika“ i „Eneide“. Bucolica ili Eclogae pastirske su

pjesme. Ima ih deset, tu ima alegorija, a i učenih misli izrečenih u dijalozima pastira.

Georgica, Vergilijev didaktički ep u četiri pjevanja o ratarstvu, ima heziodovskih i

helenističkih motiva.

Aeneis – Eneida, u dvanaest pjevanja, glavno je Vergilijevo djelo. Legenda o Trojancu

Eneji, praocu kraljeva Albe Longe od kojih su potekli osnivači Rima. Prvih šest pjevanja

predstavljaju Enejinu odiseju, ostalih šest puni su priča o ratnim podvizima u stilu Ilijade.

Opisi, epizode, poetske figure i stil u Eneidi homerskog su tipa.

Horacije. (65-8. pr. n. e.), iz Venuzije u Apuliji, slavan je pjesnik Oda, Epoda, Satira i

Epistula. Odae ili Carmina naslov je zbirke od 103 lirske pjesme. Horacije veliča čovjeka,

onoga karakternog, neustrašivog, ustrajnog borca za poštenu stvar. Epodon libri naslov je

zbirke 17 sačuvanih Horacijevih lirskih pjesama, satirična sadržaja. Satirae ili Sermones

duhovite su kozerije u heksametru. Epistulae, pjesnička pisma u heksametru, po sadržaju su

srodne Satirama.

Ovidije. (43. pr. n. e. – 17. n. e.), iz Sulmona, još kao mlad pjesnik vrlo plodan, bio je

također August dvorski čovjek. Sačuvale su se njegove tri skupine pjesama: ljubavne,

mitološke i „pontske“. Metamorphoses naslov je velikoj Ovidijevoj zbirci etioloških mitova.

Ti su mitovi u većini grčki. Fasti, pjesnički komentar rimskog kalendara. August je oko 8 –

10. godine n. e. prognao Ovidija iz Rima u Tome, na Pont (danas Constanza na Crnom moru).

Ne zna se točno o čemu je riječ (neki dvorski skandal?). Ovidijev pjesnički opus velik je po

opsegu i po vrijednosti.

Kornelije Gal i Tibul Propercije, pjevali su ljubavne elegije.

Razno. Prikaz rimske književnosti Augustova doba dopunimo evidentiranjem traktata

De architectura koji nam je ostavio Vitruvije. U Augustovo doba djelovali su još mnogi pisci:

pravnici Labeon i Kapiton, gramatičari – filozofi Higin i Verije Flak, retori Rutilije, Seneka

(njegova rasprava Controversiae).

RIMSKA ARHITEKTURA I SKULPTURA

ARHITEKTURA DO KRAJA REPUBLIKE

Spomenici grada Rima.

Najstariji arheološki utvrđeni spomenici grada Rima jesu grobovi iz 8. st. pr. Kr.

otkriveni pod forumom (Forum Romanum) i tragovi koliba na Palatinu iz toga doba.

Palatinske se kolibe mogu zamišljati po obliku urna »a capanna« koje su nađene u grobovima

na forumu i na više mjesta u Laciju. Keramika 8. st. pr. Kr. nađena u grobovima omogućila je

da se datira ostalo. U 6. st. pr. Kr., za vladanja etrušćanskih kraljeva, Rim je bio oppidum,

zidinama utvrđen grad. Graditelj prvih većih zidina grada Rima bio je po tradiciji Servije

Tulije koji je proširio gradsko područje na Kvirinal, Viminal i predjel Esquiliae. Ostaci tzv.

Servilijeva zida u Rimu iz 4. su st. Na jednom vrhu Kapitolija bila je od doba kraljeva arx,

akropola. Na drugom je krajem Tarkvinijevaca građen i prve godine republike posvećen hram

Jupiterov, Junonin i Minervin. Taj kapitolinski hram božanske etruščanske trijade, poznat

popularno kao hram Jupitera kapitolinskog. Ukrasili su ga najprije etrušćanski koroplasti.

Možemo ga zamišljati kao grčko-etruščanski arhajski hram s polikromnom keramičkom

oplatom na gornjem dijelu fasade. Takav je valjda bio i Dijanin hram na Aventinu, podignut

od kralja Servija Tulija. U doba kraljeva isušena je močvarna dolina između Palatina, Celija,

Eskvilina i Kapitolija, pa je bonificirano zemljište postalo rimska tržnica od koje se razvio

Forum Romanum, blistavi gradski trg – agora. Najprije se moralo iskopati odvodne kanale,

kloake. U 5. st. pr. Kr. Rimljani su vodili intenzivne ratove sa susjedima i rješavali svoje

važne socijalne probleme u teškim političkim borbama. Tada se nije moglo misliti na

monumentalne građevine i na uljepšavanje grada. Početkom 4. st. Gali su opustošili Rim.

Izgled Rima u 4. st. bio je bijedan. Rimljani su gradili što im je bilo prijeko potrebno.

Zaslugom Apija Klaudija sagrađen je prvi veliki solidni gradski vodovod, »Aqua Appi«. Tada

je sagrađena i velika Apijeva cesta »Via Appia«. Iz početka 3. st. potječu neki rimski

hramovi, nekoliko Jupiterovih, Venerin, Viktorijin, Kvirinov, Eskulapov, svi od trošna

materijala. U 3. st. Rimljani su osvajanjem južne Italije i Sicilije pribavili velika materijalna

sredstva i stvorili uvjete za podizanje prvih monumentalnih građevina u svom gradu. Rim su

počeli popločavati i poljepšavati. Početkom 2. st. grade se lijepi trijemovi – portici poput

grčkih stoa. Prije kraja 2. st. pr. Kr. Rimljani su osvojili golema područja na istoku. Tada su ih

bogatstvo, naobrazba i ambicije poticali na sistematsko obnavljanje i na novo ukrašavanje

grada. Tijekom. 1. st. u doba moćnih državnika Sule, Pompeja, Julija Cezara i Oktavijana

Augusta, obnovljeno je mnogo starih a građene su nove monumentalne građevine u Rimu.

August se ponosio da je Rim koji je bio od opeke učinio mramornima (Svetonijeve riječi). Na

istočnoj padini Kapitolija, prema forumu, vide se ostaci arkada Tabularija, državnog arhiva, iz

1. st. pr. Kr. Tu je u blizini bio Konkordijin hram (4. st.) u kojem su se održavale sjednice

senata. Nedaleko od golemog slavoluka Septimija Severa su dva stara predrepublikanska i

razni republikanski spomenici. Tu je Carcer Mamertinus, arhitektonski značajan objekt zbog

svog » Tullianuma«, zdenca vjerojatno iz 6. st. pr. Kr. nedaleko od spomenutog slavoluka

nalazi se »lapis niger«, ploča od crnog mramora pod kojom je po vjerovanju starih bio

Romulov grob. Znamenitost je spomenika u tome što se pod spomenutom pločom sačuvao

četvrtasti stup od bijelog kamena na kojem je arhajski latinski natpis iz 6. st. pr. Kr. Istočno su

od slavoluka ostaci Kurije, zgrade senata. Treba spomenuti nešto što nema arhitektonsku

vrijednost, ali je tipično forumsko. To je govornica – Rostra – podignuta u Augustovo doba na

mjestu stare republikanske, u dnu foruma s kapitolinske strane. Prastaro svetište Vestino,

sedes Vestae, u kojem su vestalke čuvale vječnu vatru, obnovljeno u 4. st. pr. Kr. nakon

galskog požara, dobilo je posljednju rekonstrukciju u carsko doba krajem 2. st. Pokraj hrama

nalazio se »atrium Vestae«, golemi građevinski kompleks s trjemovima. Cirkus Maximus u

dolini između Palatina i Aventina, po tradiciji osnovan u doba kraljeva za utrke, obnavljan

više puta u doba republike, bio je u carsko doba grandiozan o bogat spomenicima. Od njega je

vrlo malo sačuvano. August je restaurirao preko 80 starih hramova, dovršio 20 Cezarovih

zgrada, dovršio Cezarov forum, izgradio svoj, podigao dvor na Palatinu, gradio i gradio..:)..

Pompeji

Godine 79. vulkan je zasuo lapilima i pepelom tri kampanska grada Vezuva, nadomak

Napuljskom zaljevu: Pompeii, Herculaneum i Stabiae. Od sredine 18. st. ti se gradovi

iskapaju. Otkriveni ostaci Pompeja (3/5) mnogo su bogatiji od inače bogatih herkulanskih i

skromnijih stabijskih. Herkulanej je bio mnogo obliven tekućom lavom, pa je spašavanje

njegovih spomenika teže. Radovi na iskapanju Pompeja bili su lakši jer je grad bio pokriven

uglavnom samo pepelom i lapilima (3-4 m debela naslaga) i nanosom zemlje (još 2 m).

Pompeji su bili grad italskih Oska i Oscima srodnih mlađih Samnićana, kako se vidi iz

njihovih brojnih natpisa. Grci iz Napuljskog zaljeva i drugih krajeva kulturno su utjecali na te

Italike bar od 6. st., kada su i Etrušćani bili ovdje aktivni. Kornelije Sula je 80. god. osvojio

ovaj grad i u nj naselio svoje veterane. Otkopani grad Pompeji leži na jugozapadnom

podnožju Vezuva, nad krajnjim istočnim dijelom Napuljskog zaljeva. Opasan je bedemom.

Gradska su vrata u vezi s glavnim ulicama koje dijele grad na blokove kuća. Glavni dio grada,

forum s najznamenitijim zgradama leži na južnoj perifernoj strani prema moru gdje je teren

najpogodniji. Forum je prilično velik, njim dominira Jupiterov hram tuskanskog tipa na

visokom podiju. Malo dalje su ostaci gradskih terma. Najmonumentalnija je zgrada blizu

foruma i u Pompejima uopće trobrodna bazilika helenističkog stila s rimskim dodacima. Pri

iskopavanju palestre nađen je Doriphoros, kopija znamenitog Polikletova djela. Otkopan je

veliki amfiteatar iz 80. god. pr. Kr. na tri mjesta u gradu sačuvali su se ostaci javnih terma.

Najstarije su Stabijske. One su iz 2. st. pr. Kr. i najstarije rimske terme uopće. Najveći dio

Pompeja čine stambene zgrade u kojih su u sastavu prodavaonice (tabernae), gostionice

(cauponae), obrtničke radionice (officinae) i prostorije za druge svrhe. Izvan grada su

grobnice na više mjesta uz ceste, najbrojnije i najznamenitije kod Herkulanske ceste. U

pompejanskim se kućama sačuvalo mnogo kipova, reljefa, pokućstva, kućnih potrepština,

svakovrsnih drugih predmeta za raskoš ili praktičnu upotrebu, proizvoda što obrtničkih što

umjetničkih. Prevladavaju helenističko-rimske kuće posljednjih stoljeća pr. Kr. i prvog

stoljeća poslije Krista. Stara italska i etrurska stambena kuća lat. domus – stan jedne obitelji,

održala se u sastavu bogate helenističko-rimske kompleksne kuće kao njezin glavni dio,

atrium.

Neke tehničke i stilske osobitosti

Na više mjesta u Italiji, a najviše u Toskani sačuvalo se gradskih zidina mikenskoga

tipa. Luk, svod i kupola javljaju se u primitivnoj formi na Istoku. Povijesni Grci toga nemaju.

Nosioci mikenske kulture grade »tholos« grobnice. Grade ih i na svoj način i Etruščani. Takve

su konstrukcije neki bunari u Laciju u Tullianum u Rimu. Sačuvani znamenitiji spomenici u

Rimu iz carskog su doba. Ali, stručna tehnička iskustva bila su stečena prije. Već u doba

republike gradili su se gradski zidovi, mostovi, vodovodi, ceste, forumi, hramovi, trjemovi,

bazilike, terme, kazališta, amfiteatri, cirkusi, sve vrste stambenih zgrada, grobnice i drugo.

Obični građani stanovali su kao inquilini, stanari. Bogataši su gradili višekatnice sa stanovima

za iznajmljivanje. Naziv insula davao se tim zgradama kao i blokovima kuća. takve insulae

(suprotno: domus), često nesolidno građene, nerijetko su stradale od požara ili se rušile, a i

inače su bile pozornica gradske bijede. Bogati su imali obiteljske kuće, domus, u gradu i po

dvije na poljskom imanju, jednu komfornu za sebe(villa urbana), drugu za radnu čeljad (villa

rustica).

Likovni spomenici

Pregled podataka o kiparstvu i uopće o obrtničkoj i umjetničkoj djelatnosti na

području na kojem se širila najstarija rimska država počnimo s lijepom prenestinskom

fibulom iz 7. st. Po formi je italička, od zlata. Namijenjena je latinskom pokojniku Numeriju.

Plinije piše da su stanovnici Italije naučili vještinu modeliranja, plastiku, od grčkih majstora

koji su došli u Etruriju prije rođenja kralja Tarkvinija. Najstariji su spomenici kiparstva u

Rimu glineni i drveni kipovi bogova i ukrasni keramički dijelovi s arhajskih hramova.

Najstariji su od tih kipova vjerojatno iz 6. st. Prve su kipove Rimljanima izradili etruščanski

majstori. Čitamo da je Tarkvinije Prisko pozvao iz Etrurije koroplaste da ukrase hram Jupitera

Kapitolinskoga. Do 1. st. pr. Kr. mogli su se na Kapitoliju vidjeti prastari kipovi kraljeva bez

Tarkvinija Oholog. Pisci spominju razne brončane kipove, od važnijih Herakla iz god. 305. na

Kapitoliju, Junonu na Aventinu iz 218. pr. Kr. Spominju se brončane figure životinja.

Sačuvana je i mnogo se cijeni vučica etruščanskog stila iz 4. st. pr. Kr. To je danas dobro

poznata Kapitolinska vučica. Blizanci pod njom su novog vijeka. Iz 4. st. pr. Kr. je »cista

Ficoroni«, valjkasta prenestinska brončana posudica ukrašena gravurom grčkog mitološkog

sadržaja s plastičnim figurama na poklopcu i nogama poput lavljih šapa. Sve je grčko ili

grčko-etrursko po motivima i stilu. U nedostatku sačuvanih spomenika starije rimske plastike

posvećuje se pažnja i Janusu na najstarijem rimskom novcu. Drži se da je taj reljef na novcu

izrađen po uzoru na neki kip ili hermu. Osobito mjesto u rimskom kiparstvu ima reljef. Prije

tehničke izrade reljefa napravljen je crtež koji je bio njegova osnova. Najbolja su djela rimski

kipari izradili u carsko doba kada je uspjelo u prikazivanju fonda reljefnih figura postići ono

što grčki majstori prije helenističkog doda nisu znali. Bolji primjer iz nevelike zbirke rimskih

reljefa republikanskog doba predstavljaju reljefi sa spomenika Domicija Enobarba, djelo s

kraja 2. ili početka 1. st. pr. Kr. Tu su 3 ploče s reljefnom predodžbom Neptuna, Amfitrite i

drugih morskih božanstava.

Grčki utjecaji. Od 3. st. pr. Kr., od zauzimanja južne Italije, rimske je intelektualce

sve više osvajala grčka i helenistička kultura, pa tako i njihova umjetnost. Do tada se u

Rimljana tuskanizam iživio. Počelo se jednostavno s otimanjem. Rimske su vojskovođe

donijele u Rim iz osvojenih kulturnih gradova nevjerojatno mnogo otetih umjetničkih djela i

skupocjenih predmeta. Najprije se donosili iz Etrurije. Priča se da je iz etruščanskog grada

Volsinii doneseno u Rim 2 000 kipova. Grcima je oteto užasno mnogo. Počela su se cijeniti

djela grčke umjetnosti, piše Livije, a tada je i preotelo maha pljačkanje svega svetog i

profanog. Rimska je likovna umjetnost prije 3. st. bila pod jakim etruščanskim, a otada

pretežno pod grčkim odnosno helesnističkim utjecajima. U Laciju izvan grada Rima

najilustrativnije likovne spomenike ostavio je grad Praeneste (Palestrina). Od 7. st., kada je

izrađena spomenuta zlatna fibula s latinskim natpisom i pohranjen u prenestinskom grobu,

pohranjivali su se u prenestinskim grobovima dragocjeni predmeti tijekom nekoliko stotina

godina. Među osobitije predmete iz prenestinskih grobova pripadaju brončane ciste

dekorirane gravurama. Grad Praeneste – Palestrina udaljen je od Rima svega 40 km.

Prenestinsko je očito i rimsko, iz iste kulturne regije. Oktavijan August pripada republici i

carstvu, kao i spomenici njegova doba, kao i njegov kip nađen u Rimu na lokalitetu Prinia

Porta. Ovamo pripada i Ara Pacis, kojom završavamo pregled rimske likovne umjetnosti pr.

Kr. Senat je 14. pr. Kr. odlučio da se digne spomenik u povodu Augustova povratka iz

posljednjeg rata, iz Hispanije i Galije, i u slavu mira koji je nakon toliko ratova zavladao.

Spomenik je inaugurirao august 9. pr. Kr. To je žrtvenik Miru, Ara Facis Augustae.

OD TIBERIJA DO VESPAZIJANA

Tiberije (14-37)

Tokom nekoliko desetljeća Augustove vladavine tako se principat ukorijenio kao

upravni sistem da se Augustovom smrću moglo govoriti samo o principovu nasljedniku.

Tiberius Iulius Caesar kao Augustov posinak, postao je 14. god. princeps senatus i dobio od

senata svu vlast koju je imao August. Već mu je August bio dodijelio najbitnije: proconsulare

imperium et tribuniciam potestatem. Tiberije je uveo i svoju vojnu diktaturu. Stari su senatori

mrzili Tiberija i principat. Rim je dobio novog cara koji će u povijet ući kao osnivač dinastije

julijevsko-klaudijske. Tiberije, helenistički obrazovan intelektualac i odličan vojskovođa,

istakao se za Augustove vladavine. Dao se 3 puta izabrati za konzula. U početku je odbijao

naslove imperator i pater patriae. Počasni naslov Augustus stavljao je samo u pismima

stranim vladarima. Na početku Tiberijeve vlade veoma su važnu ulogu imali Livija i

Germanik. Livija, Augustova udovica, Tiberijeva majka živjela je do 29. god. u Rimu kao

Augusta, kada je umrla. Germanik, unuk Augustove sestre Oktavije i trijumvira Marka

Antonija, ratovao je u Iliriku u doba dalmatsko-panonskog ustanaka 6-9. god., ugušio bunu

legija u Germaniji i u toj zemlji vršio vojne operacije, osvetio je teutoburški poraz i zbog toga

slavio trijumf. Bio je popularan među vojnicima i, u dobre veze sa senatorima, imao je uvjeta

da umjesto Tiberija uzme vrhovnu vlast u državi. Iznenada je umro 17. god. u Antiohiji,

vjerojatno otrovan po Tiberijevoj naredbi. Rimsko su Carstvo štitile legije razmještene po

provincijama. Tiberije je nakon nekoliko godina opreza prema senatu i magistratima

promijenio držanje: postao je samovoljan, surov i okrutan. Posljednje godine života Tiberije

je proboravio u Kampanji. Ubijen je 37. godine od urotnika. Po jednoj verziji zagušio ga je

nećak i nasljednik Kaligula.

KALIGULA, KLAUDIJE I NERON

Kaligula (37-41). Tiberija je naslijedio Gaius, sin Germanikov i Augustove unuke

Agripine. Popularno mu je ime bilo Caligula, »čizmica«. Tako su ga odmila zvali vojnici kad

je kao dijete boravio s ocem na bojištu. Taj je drugi car iz julijevsko-klaudijske dinastije bio,

zahvaljujući očevu ugledu, rado primljen od vojske, senata i rimskih masa. On je u početku

liberalno vladao, poštovao senatske i magistratske kompetencije; vratio stara prava tributskim

komicijama. Svoje uspjehe Kaligula je zamračio promjenom prvotnog političkog kursa i

svojim prelaženjem na apsolutizam. On je htio umjesto augustovog principata uvesti

despociju helenističkog tipa, ono što je ii Julija Cezara stajalo glave. Ubijen je od jednog

pretorijanskog tribuna.

Kludije (41-54). Kad je ubijen Kaligula, senatori su bili odlučni vratiti stari

republikanski režim, ali vojska to nije dopuštala. Pretorijanci su jednostavno prisilili Klaudija,

Kaligulina strica, a Druzova sina, da uzme vlast. Senat je morao legalizirati izbor. Klaudije je

bio vrlo učen, bio je pisac povijesnih i drugih dijela. Uvjerio je senatore da se ne zanosi

monarhističkim tendencijama, nego da će raditi u okviru principata. Široku je popularnost

stekao dijeljenjem žita i drugih namirnica građanima Rima. Solidno je organizirao dovoz žita

iz provincija u Rim preko luke Ostije koju je za tu svrhu preuredio i osposobio. Dovršio je

rimski vodovod koji je počeo graditi Kaligula. Brinuo se za uređenje putova i prometa u

Italiji. Širokogrudno je dijelio rimsko građansko pravo provincijalcima. Skribonije, namjesnik

u provinciji Dalmaciji pokušao je 42. urotiti se protiv cara, ali je vojska ostala vjerna Klaudiju

i Skribonije je učinio samoubojstvo. Otada dvije rimske legije u Dalmaciji, Legio VII (sjedište

u Tiluriumu-Gardunu) i XI (sjedište u Burnumu), nose počasni naslov »Claudia pia fidelis«.

Godine 43. izvršen je vojni pohod u Britaniju. Bio je osvojen veliki dio na jugu te zemlje i

proglašen provincijom Britanijom. Glavno joj je vojno središte bio grad Camuldunom.

Spominje se u to doba i grad Londinium. U Klaudijevo doba izgrađen je na Dunavu čvrst

sistem rimskih graničnih utvrda. Tada su osnovana jaka vojna uporišta – gradovi Vindobona

(Beč), Carnuntum (nedaleko od Beča), Singidunum (Beograd). Mesalina,treća Klaudijeva

žena spremila je protiv njega urotu koja nije uspjela. Nevjerna je žena ubijena. Posljednja

žena Agripina,, dovela je Klaudiju Nerona, svoga sina iz prvog braka, i postigla da ga car

posini. U listopadu 54. Agripina je otrovala Klaudija a vlast je preuzeo Neron.

Neron (54-68). Klaudija je naslijedio Neron. Prvih pet godina vladao je normalno u

duhu augustovskog principata slušajući savjete svoga učitelja filozofa Seneke. Pogubio je i

vlastitu majku 59. godine. To je bilo u godinama kriza. Rim je 64. strahovito stradao od

požara. U gradu je bila velika oskudica. Za sve se to okrivljivao Neron. Protiv njega je 65.

organizirana urota, ali je bila otkrivena. Pogubljeni su urotnici, među njima mnogi senatori i

filozof Seneka. Godine 68. pobunili su se protiv njega zapovjednici legija u Galiji i u

Hispaniji. Neron je spriječio tu opasnost. Ali kada su se protiv njega digli pretorijanci pod

vodstvom perfekta Nimfidija i kad ga je senat proglasioneprijateljem države morao je pobjeći

iz Rima i načiniti samoubojstvo. Neron je dao sagraditi za građane Rima divne terme, za sebe

velebnu palaču. Za Neronove vlade Judejci su se god. 66. u Palestini digli na ustanak protiv

rimskih osvajača. Neron je onamo poslao vojsku pod zapovjedništvom legata Flavija

Vespazijana. U veljači 67. Vespazijan je počeo operacije u Judeji i uskoro stao opsjedati

Jeruzalem. Kada su legionari u Judeji, Siriji i u Egiptu doznali za Neronovu smrt, proglasili su

Vespazijana za cara (69.).

GALBA, OTON, VITELIJE

Borbe za vlast. Neronovom smrću završilo je carevanje vladara iz julijevsko-

klaudijske dinastije. Senat je proglasio za princepsa svoga uglednog člana Sulpicija Galbu

koji je tada bio zapovjednik vojske u Hispaniji. Galba je izabran 68. Već u siječnju 69.

legionari u Germaniji proglasili su za cara svoga zapovjednika Vitelija. Pretorijanci su u Rimu

pogubili Galbu i proglasili Otona za cara, nekadašnjeg Neronova dvorskog čovjeka. Senat je

Otona priznao, ali je trebalo da o svemu odluče legije. Vitelije je iz Germanije poslao dio

vojske u sjevernu Italiju kamo je s vojskom došao Oton. U bitci kod Kremone Oton je

poražen, pa je počinio samoubojstvo (69). Vitelije dolazi u Rim i senat ga priznaje za cara.

Priznale su ga i legije u zapadnim provincijama. Ali to nije bilo dovoljno. Odlučile su legije

na Istoku, proglasile su Flavija Vespazijana za cara. Senat je 22. prosinca 69. priznao

Vespazijana i dao mu sve naslove cara-princepsa. Vespazijan se nakon toga neko vrijeme

zadržao u Aleksandriji.

Civilis. U doba građanskog rata god 69., a u vezi s njim pobunila su se protiv rimskih

osvajača neka germanska i galska plemena. Pobuna je izbila kod germanskih Batava (Batavi,

na ušću Rajne). Pobunjenici su inače služili u rimskim pomoćnim četama,a njihove vođe,

Civilis i drugi, bili rimski civilizirani odličnici. Oni su se ravnali prema toku rimskog

građanskog rata, pristajući sad uz Vitelija, sad uz Vespazijana nadajući se koristi za sebe.

Napokon je došao sa 7 legija Mucijanov legat Petillus cerialis, svladao pobunjenike i prisilio

Germane i gale na pokornost. Odvažnom Civilisu i njegovim Batavima, Vespazijan je

oprostio, jer su njihove akcije protiv Vitelija pomogle da on lakše ostvari svoju namjeru.

JUDEJCI I KRŠĆANI

Judeja. Pompej je 64. pr. Kr. osvojio Siriju i proglasio je rimskom provincijom. Tada

je Judeja podvrgnuta pod rimsku vlast. Rimljani su podržavali sebi odane judejske dinaste,

priznavali autonomiju nekih tamošnjih helenističkih gradova i poštovali židovske vjersko-

političke ustanove. Osobito su se isticale 2 judejske vjersko-političke grupe: farizeji

(„Odabrani“), mojsijevski konzervativci i saduceji (po imenu legendarnog osnivača Sadduka),

napredniji, helenistički obrazovani i prorimski orijentirani Hebreji. Mlađeg je postanka sekta

esena. Siromašne narodne mase i niže svećenstvo bili su pod utjecajem farizeja, obuzeti

vjerskim fanatizmom i nacionalnom netrpeljivošću prema strancima, neraspoloženi prema

vijeću – sinederiju, svom najvišem crkvenom, sudskom i političkom rukovodstvu, kada je ono

bilo u službi osvajača. Pompej je Židovima nametnuo veliki danak, a podržavao vlast

vrhovnog jeruzalemskog svećenika Hirkana. Uz Hirkana, koji je nosio helenistički naslov

etnarha, istakao se njegov vojvoda Antipatros, helenizirani Idumejac. Antipatar je pomogao

Juliju Cezaru u aleksandrijskom ratu i postigao da je Cezar Judejcima dao maksimalne

povlastice. Parti su 40. god. pr. Kr. osvojili Palestinu, zarobili kralja Hirkana, a postavili na

vlast svoga štićenika. Herod pobježe u Aleksandriju a odatle u Rim. Oktavijan i Antonije

proglasili su ga za judejskog kralja. Kada su se Parti povukli iz Palestine, Herod je, svladavši

domaće protivnike, uzeo vlast(37. pr. Kr.) i vladao kao judejski kralj- Herod Veliki – 40

godina. Na traženje judejskih prvaka August je god. 6. ukinuo judejsko kraljevstvo i proglasio

Judeju rimskom provincijom. Kaligula je 41. ondje opet postavio kralja Agripu II, ali je nakon

njegove smrti 44. obnovljena provincija. Za Neronove vlade izbio je judejski rat.

Judejski rat (66-73) buknuo je najviše zbog rimskog tributa koji je u Neronovo doba

bio vrlo velik. Teško je bilo davati i „caru carevo“ (Rimljanima) i „bogu božje“

(jeruzalemskom hramu i teokratima). Povod za oružani ustanak Židova bilo je despotsko

držanje rimskog prokuratora Gesija Flora koji je bio oplijenio čak i blagajnu jeruzalemskog

hrama. Počela je opsada jeruzalema u doba kada je Vespazijan proglašen za cara. Vespazijan i

Tit proslavili su u Rimu 71. sjajan trijumf „de Iudaeis“. Najizvorniji je spomenik o tome Titov

slavoluk u Rimu. Helenizirani Judejac Josip koji je sudjelovao u judejskom ratu, prešao na

stranu Rimljana i uzeo ime Josip Flavije. On informativno govori o židovskim političkim

grupama u Jeruzalemu onog doba. Ovaj pisac izvještava da su i nakon zauzeća Jeruzalema, do

godine 73. Palestinski rodoljubi uporno ratovali s Rimljanima.

Kršćanstvo. Na početku prvog stoljeća nove ere javila se u Palestini kod >Judejaca

vjerska sekta koja se nazivala kršćanskom po imenu osnivača Krista (gr. Christos

„pomazanik“). Krist je grčki nadimak za hebrejsko ime YESHU – Iosua, grčkorimski Iesus.

Vjerovanje da je Krist očekivani hebrejski Mesija brzo se širilo. Novi zavjet, znamenito djelo

helenističke literature, svjetskog značenja, ima 4 verzije - Matejevo, Markovo, Lukino i

Ivanovo – o Kristovu učenju. Matejevo, Markovo i Lukino evanđelje (gr. Euangelion, blaga

vijest) nazivaju se sinoptičkim jer se u osnovi podudaraju. Ivanovo predstavlja posebnu

verziju. U prvoj kršćanskoj općini u Jeruzalemu – čitamo u Djelima apostolskim – svi su

članovi predali soje imanje zajednici koje je upravitelj taj zajednički imetako raspoređivao

prema potrebama članova. U tradiciji u antiohijskoj općini spominju se prvi put po imeni

Christiani, kršćani. Iz Palestine i Sirije proširilo se kršćanstvo po židovsko-helenističkoj

„dijaspori“ – u Egiptu, na Cipru, Po Maloj Aziji, Grčkoj, Makedoniji, pa u Italiju. U

Neronovo doba kršćani su u Rimu već dobro poznati. Tacit je prvi rimski pisac koji ih

spominje. Neron je, piše Tacit, okrivio kršćane za paljenje Rima. Helenizirani Židov Jospi

Flavije imaj jedan pasus o Isusu Kristu, njegovu djelovanju i njegovoj smrti na križu. U

povijesti ranog kršćanstva citiraju se Tacit, Josip Flavije i Plinije kao važni nekršćanski pisci

čiji „profani“ izvori, pored kršćanskih čine posebnu skupinu. Kod Židova bilo je raznih

vjerskih sekta. Neke su propovijedale „mesijanizam“, vjerovanje u mesiju koji će doći da

oslobodi židovski narod od tuđina – od seleukidske despocije, pa i od rimske. Kršćani su

zazirali od svega što je bilo u svezi s rimskim državnim, poganskim kultom. Zbog toga su

postali „bezbožnici“ i državni neprijatelji. Najviše ih je teretilo što nisu htjeli prinositi žrtve

pred carevim kipom. Nastali su progoni kršćana. Progon kršćana, martyres (gr. Martys,

svjedok), kult mučenika, okupljanje vjernika oko groba martira u cemeteriju.

OD VESPAZIJANA DO DIOKLECIJANA

DINASTIJA FLAVIJA (69-96)

Vespazijan (69-79). Zaslužan vojskovođa kojeg su istočne rimske legije proglasile

princepsom, uzeo je vlast u Rimu u jesen 70. Odmah je svoje sinove Tita i Domicijana

proglasio cezarima. S Titom je zajedno 71. proslavio trijumf „de Iudaeis“. Tita je uzeo za

suvladara, dao mu prokonzulat i tribunske ovlasti. Vespazijan je sanirao državne financije,

regulirao je neka pitanja zemljoposjeda, obnovio senat uvodeći mnoge ugledne ljude iz

pokrajine u taj dom, reorganizirao vojsku i zaveo u njoj veću disciplinu, dao latinsko

građansko pravo stanovnicima Hispanije, posvetio posebnu pažnju obnovi grada Rima

stradalog požarom. Podigao je nekoliko velebnih građevina od kojih je najznamenitiji

amfiteatar (završili sinovi). Svemu je tome pogodovao mir „pax Romana“, koji su Rimljani

uživali za njegove vlade.

Tit. Vespazijan je umro prirodnom smrću, iako ni on nije bio bez neprijatelja

spremnih na urotu. Naslijedio ga je sin, nosilac istog imena, u povijesti poznat kao Titus (79-

81). Malo je vladao. Ali je kao očev suradnika na bojištu i kao suvladar mnogo učinio. Za

njegove vlade bila je provala Vezuva, god 79., i katastrofa gradova Pompeii, Herculaneum i

Stabiae. Tit je umro 81. i ostavio lijepu uspomenu o sebi. Senatori su bili zadovoljni

njegovom politikom. Za nas je najvrednije njegovo djelo amfiteatar, koji je Vespazijan počeo

graditi, a on s bratom završio.

Domicijan (81-96) naslijedio je brata Tita voljom pretorijanaca i ne baš uz oduševljen

pristanak senata. Vladao je kruto apsolutistički, u suprotnosti s očevim i bratovim načelima.

Domicijan je ubijen od dvorskih ljudi u rujnu 96. Za njegove vlade se obnavljalo i dalje

izgrađivao Rim, cvjetala je književnost i umjetnost, davale su se bogate priredbe u amfiteatru,

kazalištu i cirkusu. Uspješno se ratovalo u Britaniji i Germaniji. Rimljani su u Domicijanovo

doba počeli graditi „limes“, pogranične utvrde uzduž Rajne i Dunava za obranu od barbarskih,

uglavnom germanskih napadača. Domicijanovi nasljednici nastavili su graditi te utvrde. Do

danas su se sačuvali njihovi ostaci. Domicijan je posljednji car koji uzima naslov cenzora.

DINASTIJA ANTONINA (96-192)

Pregled. Dominicijanovom smrću ugasila se flavijevska dinastička era. Senatori koji

su bili zadovoljni Vespazijanom i Titom, bili su na Domicijana tako ozlojeđeni da su nakon

njegove smrti naredili da se skinu svi njegovi kipovi s javnih mjesta i unište svi natpisi na

kojima se spominjalo njegovo ime. Nametnuli su za cara Nervu – čovjeka iz senatorskih

redova. Nerva, koji je vladao nepune dvije godine, adoptirao je i uzeo za suvladara Trajana.

Trajan Hadrijana, a on Antonina Pija, Pij Marka Aurelija čiji je sin i nasljednik Komod. Po

„blagom“ Antoninu konvencionalno se u povijesti svi spomenuti carevi zovu Antonini i

navodna dinastija antoninskom. Pod Antoninima Rimsko Carstvo proživjelo je svoje „zlatno

doba“.

Nerva (96-98). Uskladio je sistem principata s interesima senatora koji su ga izdigli.

Pred senatorima svečano se zakleo da će poštovati drevne republikanske ustanove i da će

poštovati drevne republikanske ustanove i da će s tim u skladu predložiti pogodne zakonske

mjere. Adoptirao je i uzeo za suvladara popularnog vojskovođu Trajana. Umro je u siječnju

98.

Trajan (98-117). Bio je zapovjednik rimskih legija na Rajni i već iskusan vojskovođa

kad je od Nerve adoptiran i uzet za suvladara. Ostalo vrijeme svog devetnaestogodišnjeg

carevanja proveo je ratujući na raznim stranama. Od 107. do 113. Trajan je boravio u Rimu.

To je bilo doba jače i intenzivnije državničke aktivnosti ovog „najboljeg cara“. Brinuo se za

gradnju cesta, mostova, vodovoda, kanala, za proširenje luka, za sve što je bilo u vezi s

unapređivanjem prometa u Italiji. Ukrasio je Rim novim veličanstvenim forumom, bazilikom,

tržnicom i drugim golemim zgradama. Limes na Dunavu dostigao je tada velike razmjere. Od

bolje sačuvanih spomenika podignut je u njegovu čast osobit je – osim rimske kolumne –

njegov slavoluk u Beneventu. Trajan je prije svega ratnik. U listopadu 113. ostavio je Rim i

krenuo na istok. Osvojio je Armeniju, osnovao je provincije Asiriju i Mezopotamiju. Dopro je

u srce Partije, a na povratku Trajan je umro od neke bolesti u Selinuntu u Kilikiji.

Hadrijan (117-138). Trajanov nećak, vjerojatno adoptirani sin, bio je nakon

Trajanove smrti kao legat Sirije aklamiran od vojske za cara, a zatim priznat od senata. Nije

volio osvajačke ratove. Odlučio je obnoviti Jeruzalem koji je Tit bio razorio. Novi grad je

dobio ime Aella Capitolina. U njegovu središtu bio je podignut hram Jupitera Kapitolinskog.

Nastavio je graditi limes na Rajni i Dunavu, dao podići u Britaniji jak granični zid. Hadrijan

je pridonio razvitku državne administracije. Mnogo je putovao po cijelome carstvu. U Rimu je

do danas dobro sačuvana njegova mauzolej-grobnica, velebna rotonda. Hadrijanova „villa“ u

Tiburu, od koje ima mnogo ostataka, bio je kompleks zgrada – uža carska palača, trjemovi,

terme, kazališta, svetišta – različita stila, izgrađenih po uzoru na znamenite i helenističke.

Hadrijan je imao mir za sve vrijeme svoje vladavine. Samo je jednom ratovao preko

namjesnika. Mnogo je gradio. Bio je vrlo rječit na latinskom a odličan poznavalac grčkog.

Umro je u Kampaniji prešavši šezdesetu godinu života, a u dvadeset i prvoj imperija.

Antonin Pije (138-161). Posinjen od Hadrijana, naslijedio je poočima pošto je bio

priznat od vojske i senata. Iako se ne može usporediti ni s Trajanom ni s Hadrijanom jer nije

bio ratnik ni naročit administrator, stekao je dugogodišnjom, za senatore povoljnom

upravnom politikom ugled, što se vidi iz njegova nadimka. Antonin Pije je nosilac zlatne ere

Rimskog Carstva. Njegove su legije budno čuvale granice Carstva. Provincijski natpisi govore

o grdnji cesta, mostova i hramova. Jedan natpis svjedoči o humanosti njegove žene Faustine.

Pije je zakonskim odredbama dao i neke olakšice robovima. Umro je u ožujku 161. u svom

lanuvijskom kraju.

Marko Aurelije (161-180) i Lucije Ver (161-169). Antonin Pije adoptirao je dvojicu

koji su ga naslijedili. Primat je imao Marko Aurelije, car filozof. On je bio vrlo učen, dobar

poznavalac grčke filozofije. Granice Carstava bile su neprestano ugrožene navalama barbara.

Rimljani su do 162. do 166. ratovali s Partima koji su bili prodrli u Armeniju, a zatim u Siriju.

Svršilo je povlačenjem Parta i mirom uz status quo. Rat je donio kugu koja je naširoko vladala

po Carstvu. Preko Dunava na teritorij Carstva provalila su razna germanski i sarmatska

plemena. Rimljani su morali odbijati Germane i Sarmate. Car Lucije Ver, zaslužan u ratu s

Partima, vodio je i ratove na Dunavu. Umrou je 169. Od tada je Marko Aurelije sam vladao i

snosio težak teret ratovanja. Barbari su 171. bili na vrhuncu uspjeha kada su prodrli do

Akvileje. Marko Aurelije je od 172. do 175. bio na dunavskom ratištu i na kraju jedva svladao

barbare i potisnuo ih preko granice. Tada se bio proglasio za cara Avidius Cassius, legat u

Siriji, inače zaslužan za gušenje jednog seljačkog ustanka u Egiptu. Uzurpator je svladan 176.

Car je od 176. do 178. boravio u Rimu, a zatim opet na dunavskom ratištu i umro 180. negdje

kod Vindobone ili kod Sirmija.

Komod (180-192). Sin suvladar i nasljednik Marka Aurelija. Obranu granica prepustio

je legatima, unutrašnje poslove prefektu pretorija, a sam lagodno živio u Rimu. Ubijen je od

dvorskih zavjerenika 192. S njim završava dinastija Antonina.

DINASTIJA SEVERA (193-235)

Borbe za vlast. Pošto je ubijen car Komod od senata je proglašen za car Pertinaks.

Vladao je samo 3 mjeseca. Ubili su ga pretorijanci i proglasili za cara Didija Julijana. Iste

godine proglašeni su za careve od svojih legija Klodije Albin (legat u Britaniji), Pescenije

Niger (legat u Siriji) i Septimije Sever (legat u Panoniji).

Septimije Sever (193-211), ušao je u Rim i bez borbe zauzeo vlast. Didije Julijan bio

je ubijen. Sever je najprije svladao Pescenija Nigra. Borbe su se vodile na istoku. Pobijeđeni

Pescenije poginuo je u bijegu, a Klodije svladan u Galiji. Septimije Sever bio je sposoban

vojskovođa. Vojska mu je bila odana. On ju je obilato nagrađivao. Uspješno je ratovao s

Partima. Zalijetao se i u Arabiju. Najviše građevina podignuo je u rodnom Leptisu. Sever se

nepažljivo odnosio prema senatu i rimskoj aristokraciji. Mnoge je od njih kao protivnike

pogubio. Kraj života dočekao je u Britaniji gdje je ratovao i osiguravao granicu. Umro je u

gradu Eburakumu, glavnoj vojničkoj bazi rimske Britanije. U Rimu je sačuvan njegov

trijumfalni luk.

Karakala (211-217). Septimija Severa su naslijedila zajedno 2 sina, Bassianus i Geta.

Basijan je naredio da se ubije Geta. Uzeo je gentilno ime Antoninus, iz poštovanja prema

carevima Antoninima. Zbog toga se dinastija Severa naziva i „drugom antoninskom“.

Popularan je carev nadimak Caracalla. Caru se u povijesti odaje priznanje zbog znamenitog

edikta iz god. 212., Constitutuio Antoniniana, kojim je dano rimsko građansko pravo

slobodnom stanovništvu cijeloga Carstva. Posljednje iz biografije je pohod na Parte 216. Na

tom je pohodu ubijen od urotnika (217).

Makrin i Elagabal. Nakon Karakaline smrti vojnici su proglasili za cara Makrina,

prefekta pretorija, koji je, izgleda, dao ubiti Karakalu. On je ratovao s Partima i bio ubijen od

pobijeđenih legionara. Car je postalo Elagabal. On pripada dinastiji Severa (Makrin ne) kao

nećak Julije Domne. Ubijen je od pretorijanaca.

Aleksandar Sever (222-235). Doveden na vlast vrlo mlad, umjetnošću carice majke i

kao rođak Elagabalov. Poduzete su smišljene financijske mjere, revidiran sistem poreza,

smanjeni troškovi za vojsku. Došli su ratovi. Na istoku, u Partiji, prevratom su zauzeli vlast

prezijski prvaci, koji su osnovali dinastiju Sasanida. Perzijanci pod vodstvom sasanidskog

kralja Ardašira počeli su oko 230. prodirati prema zapadu, u većini Germani, provalili su

preko Dunava i Rajne u rimski provincijski teritorij. Car se tamo našao i u nevolji zaključio

nepovoljan mir ustupcima, čak i novcem. Vojska se demoralizirala i ubila ga, a proglasila za

cara vojskovođu Maksimina. Aleksandar je posljednji iz dinastije Severa.

BURNE GODINE 235-268

Maksimin (235-238). Na germanskom je ratištu proglašen carem, nakon što je ubijen

Aleksandar. Bio je Tračanin, izdigao se od obična vojnika. Držao se uputa Septimija Severa:

nadarite vojnike pa se za drugo ne brinite. Uspješno je ratovao s Germanima, Sarmatima i

Dačanima. U Rim nije nikada došao. Kad je krenuo u rim bio je ubijen na putu kod Akvileje.

Ostali carevi do 268. Još dok je Maksimin bio živ, proglašeni su za careve Gordijan

I., prokonzul provincije Afrike, njegov sina Gordijan II., u Rimu senator Balbinus i

vojskovođa Pupienus. Sva četiri su proglašena i ubrzo izgulila živote god 238. Iste je godine

proglašen za cara Gordijan III., unuk Gordijana I. On se održao 6 godina 238-244. Ratovao je

s Perzijancima i napokon bio ubijen. Carem je postao prefekt pretorija M. Iulius Philippus

(244-249), zvan „Arapin“ po imenu rodnog kraja. Na putu u Rim potukao je neke barbare uz

Dunav. Uzeo je za suvladara svoga istoimenog sina – Filipa II. Obojica su od vojnika ubijena.

Legionari su u Meziji 249. proglasili za cara svog zapovjednika Decija (249-251), poznat u

povijesti kao veliki progonitelj kršćana, ratovao je s Gotima koji su bili provalili u Donju

Meziju i Trakiju, poharali grad Filipopolis i povukli se. Decije i njegovi istoimeni sin

suvladar, Decije II., poginuli su u Trakiji pošto im je vojska bila 2 puta poražena od Gota. To

je bilo 215. Te se godine izdigao i pao car Hostilijan. Kad je poginuo Decije, vojnici na

dunavskom ratištu proglasili su za cara Trebonijana Gala (251-253), namjesnika u Gornjoj

Meziji. Sklopio je s gotima nepovoljan mir i krenuo u Rim. Tada su vojnici na istom ratištu

proglasili za cara Emilijana (253), koji je bio porijeklom iz Mauretanije. Emilijan je srušio

Trebonijana, a Emilijana Valerijan (253-260) koji je uzeo za suvladara sina Galijena.

Teško doba Velerijana i Galijena. Valerijan je prepustio Zapad svome sinu i

suvladaru Galijenu, a pošao na Istok da rukovodi obranom sirske granice od Perzijanaca

(253). Teško je bilo u cijelom Carstvu. Valerijan je ratujući u Mezopotamiji pobijeđen od

perzijskog kralja Sapora pa je, uskoro zarobljen, dočekao starost kod Parta, u sramotnom

ropstvu. Galijen još kao mladić mnogo se istakao u Galiji i u Iliriku, pogubio Ingenua, koji se

bio proglasio za cara. Tada je izgubljena Dacija. Goti su opustošili Grčku, Makedoniju, Pont i

Aziju, a Sarmati i Kvadi Panoniju. Germani su prodrli u Hispaniju. Parti su okupili

Mezopotamiju i počeli osvajati Siriju. U Africi su mauretanski starosjedioci pljačkali naveliko

po rimskoj Numidiji. Rimske su legije u provincijama branile povjereni teritorij, a njihovi

zapovjednici iskorištavali priliku i proglašavali se carevima. Spominje se tadašnjih 30

uzurpatora. Kao takav najviše je uspio Postum, zapovjednik rimskih legija na rajnskom

ratištu. On se proglasio za cara Galija. To su priznale vojske u Britaniji i u Hispaniji. Galijen i

Postum bez uspjeha su pokušavali srušiti jedan drugoga. Još je veće zasluge za Carstvo stekao

Odeinat, sirski vojvoda iz Palmire, koji je iz perzijskih redova prišao Rimljanima. On je

poveo rimske legije protiv Perzijanaca i oslobodio rimsku Siriju do Eufrata. Godine 262.

Galijen je proslavio u Rimu 10 godina vladanja. Ubijen je 268. od urotnika kod Milana.

Poznate su njegove reforme u vojsci, njegova nepovjerljivost prema senatorima, njegov

administrativni stav prema provincijama i njegova trpeljivost prema kršćanima. Postum je u

Galiji ubijen 268. kad i Galijen. Na istoku je Odeinat poginuo u borbi s Gotima. Naslijedio ga

je maloljetni sin umjesto kojega je vladala majka, „palmirska carica“ Zenobija.

Carevi Iliri. U proglašavanju „vojničkih careva“ rimske su podunavske legije odigrale

važnu ulogu. Iz njihove su sredine urotnici koji su ubili Galijena i proglasili za cara Klaudija.

Novi car, Klaudije II. Gotski (268-270) proslavio se pobjedom nad Gotima kod Niša

(Naissus). Zbog toga je dobio naslov Gotski. Umro je od kuge u Sirmiju. Naslijedio ga je

Aurelijan (270-275), Ilir iz Podunavlja. Car Aurelijan bio je dobar vojskovođa. Prve godine

nije imao uspjeha. Strah je natjerao Rimljane da u glavnom gradu podignu nove zidine. Ali za

4 iduće godine Aurelijan je postigao divne pobjede i spasio ugroženo Carstvo. Na istoku je

svladao i zarobio caricu Zenobiju, koja više nije htjela priznavati rimsku vlast. Aurelijan je

donio mnogo administrativnih novina od općeg državnog značenja i nekoliko u korist

stanovnika grada Rima. Propagirao je kult Sunca. Dao se nazivati Dominus et Deus. Ubijen je

od urotnika na putu na istok 275. Za jedno desetljeće koje je proteklo od Aurelijanove smrti

do Dioklecijana bili su proglašeni i srušeni carevi: Tacit (275-276), Florijan (276), Prob (276-

282), Kar (282-283) i Numerijan (283-284).

PRIVREDA I DRUŠTVO

Nešto o privredi u Italiji. Agrarna privreda i trgovina na moru bila su glavni izvor

bogatstva privrednika u Horacijevo doba. U doba Augusta i careva iz julijevsko-klaudijevske

dinastije istočne su se rimske provincije oporavljale od ratova i postepeno vraćale prijašnjem

ekonomskom životu. Agrarna je Italija bila zemlja srednjih i malih posjednika te malog broja

latifundista, kojima su suprotnost bili bezemljaši željni da migriraju u provincije. Imućniji je

građanin imao u gradu svoju glavnu stambenu kuću – domus, a na seoskom imanju (rus)

komfornu vilu za sebe (villa urbana) i gospodarsku zgradu za poljoprivredne radnike (villa

rustica), najčešće u istom građevinskom kompleksu. Otkopani su ostaci takvih vila i

Kampanji (agrarno područje Pompeja , Herkulana i Stabija). Osobito je interesantna bogata

vila koje su se građevinski ostaci sačuvali na Brijunima. Neki arheolozi misle da je to

„najbolji primjer te vrste iz rimskog svijeta ne isključujući Italiju“. Vila na Brijunima

(Brioni), otkrivena je prije prvog svjetskog rata. Na agrarnom području u blizini grada

Pompeja imali su vinograde, maslinike i raznolike nasade, podalje od grada pašnjake, a u

gradu radionice većeg ili manjeg kapaciteta i trgovačka poduzeća. Antički povjesničari nisu

pisali o raznolikim ekonomskim prilikama prostranog Rimskog Carstva. Kolumelina rasprava

De re rustica glavno je djelo koje nam je pri ruci o agrarnoj privredi u Italiji iz doba ranog

carstva. O izvozu italskog i sicilskog vina i ulja u Galiju, Germaniju i Ilirik svjedoče

mnogobrojne amfore s ubilježenom latinskom markom, nađene u tim krajevima. Mnogo se

izvozilo posuđe; brončano iz Kampanije, keramičko iz Etrurije. Trgovalo se preko Akvileje s

Balkanom i Srednjom Europom. Aquileia, rimski grad-colonia osnovan 181. pr. Kr. zapadno

od Soče, nedaleko od Jadrana, bila je ne samo važna vojnička baza nego i prometna postaja

prvoga reda na putu iz Italije u Srednju Europu, u istočne podunavske krajeve i na Balkan.

Akvilejci su izvozili poljoprivredne proizvode, na prvom mjestu vino i ulje, a uvozili od

alpinskog stanovništva stoku, kožu i robove. Akvilejci su proizvodili predmete od bronce i

željeza, staklariju, svakovrsne nakite i drugo, što su izvozili na sve strane, baveći se i

preprodavanjem robe uvezene iz Italije i s Istoka. Od antoninske epohe, od 2. st., Italija je kao

ekonomska cjelina bila u propadanju, za razliku od mnogih provincija koje su cvjetale. Iz

Italije su ljudi masovno selili u provincije u kojima su kao privilegirani građani mogli postići

što im domovina nije mogla pružiti. Nerva, Trajan i drugi carevi Antonini mislili su da je

potrebno zaustaviti tu emigraciju, da bi se italska privreda sanirala i matična zemlja sačuvala

prioritet i u ekonomskom pogledu. Trajan je zabranio seobu iz Italije, kupovao zemljišta i

dijelio ih bezemljašima.

Prilike u provincijama. U provincijama ko i u Italiji, cives Romani, pripadnici

jednoga grada (municipes) redovno su imali svoju ekonomsku bazu u svojim

zemljoposjedima u blizini grada, u gradskom agrarnom fondu (territorium, pagus). Neki su

rimski građani, osobito u provincijama, živjeli na svojem seoskom imanju, na agrarnom

fondu. Oni u gradu (muncipes extramurani, pagani) imali su kao rimski građani jednaka

prava. Rimski podanik koji nije imao ni rimsko ni latinsko građansko pravo (civitas) pripadao

je kategoriji peregrina. Peregrinus je za Rimljanina stranac. U doba carstva peregrinus je

slobodan rimski podanik koji nije civis Romanus. Neki peregrini u provinciji stanovali su u

rimskom gradu ili na području u njegovoj blizini. Kao takvi oni su z a taj grad incolae, grčki

paroikoi, za razliku od punopravnih građana (cives, gr. politai). Peregrini rimskih provincija

živjeli su u svojim plemenskim zajednicama i u gradovima imajući veću ili manju

autonomiju. Bolje su uvjete imali peregrini socii. Bilo je gradova koji su imali i koloniju

rimskih građana i gradsku zajednicu peregrina. U istom selu na svojim zemljoposjedima

redovno su živjeli rimski građani i peregrini. Pored tih dviju grupa zemljoposjednika gdjegdje

su i aktivni vojnici uživali agrarne posjede. Peregrini nemaju svoje pisane povijesti. Cijeli

agrarni Egipat, carska provincija, bila je zemlja stanovništva te kategorije. Rudnici su

pripadali caru i državi. Najmoćniji rimski politički prvaci pretendirali su prvenstvo na mandat

u provinciji Siriji. Egipat je pripadao osobno caru. Rimljani sunu tim zemljama našli vrlo

razvijenu privredu.

Agrarni odnosi. Kolonat. Italska se agrarna privreda u ranom carstvu lijepo razvijala

kao i u kasnoj republici prije građanskih ratova. O agrarnim prilikama u Rimskom Carstvu

imamo mnogo vijesti iz Kolumelina traktata De re rustica. Nazivi colonus i colonia imaju u

Rimljana više značenja. Colonus je najprije bio slobodni italski ratar koji je obrađivao svoju

zemlju. Colonia je bila grad rimskih seljaka-vojnika u doba širenja rimskih državnih granica u

Italiji. Kolonije su i agrarne naseobine osnivane u plodnim krajevima da se pomogne

građanima bezemljašima. Sula i trijumviri osnovali su mnogo kolonija za svoje veterane. Te

su kolonije bile oteti gradovi ili dijelovi gradova s agrarnim područjem. Pri kraju republike i u

doba carstva kolonima se rijetko nazivaju stanovnici kolonija. Colonus je u to doba najčešće

zakupnik nečijeg zemljoposjeda. Conducere je tehnički naziv za uzimanje zemlje u zakup.

Latifundist, uopće bogatiji zemljoposjednik koji je živio u gradu baveći se državnim

poslovima ili uživajući u dokolici, imao je korist ako je svojim radišnim i ambicioznim

robovima dao ograničenu slobodu i unajmio svoj zemljoposjed a ubirao rentu. U Egiptu,

carskoj provinciji bio je na snazi privredni sistem naslijeđen iz helenističkog doba. Tamo je

bio razvijen sistem kolonata koji se drži najvećim dostignućem u antici u tom pogledu.

Rimskim je carevima išlo u prilog da se ptolomeidski privredni sistem sačuva nepromijenjen.

U Prokonzularnoj su Africi na žitorodnim predjelima imali na početku carstva svoje

latifundije malobrojni rimski velikaši. Ti su posjedi postepeno postali carsko vlasništvo.

Golemim carskim posjedima (regiones) upravljao je carev procurator, nezavisan od

namjesnika provincije. Pojedine su se regije dijelile na osrednje cjeline (saltus) a ove na

menje parcele (fundus, ager). Sve se to davalo u najam (conductio, locatio) putem posrednika

ili većeg zakupnika (conductor) kolonima (coloni). Od Marka Aurelija kada su barbari počeli

intenzivno provaljivati sa sjevera preko Dunava na teritorij Rimskog Carstva, rimski je

kolonat dobio novi oblik. Marko Aurelije dopustio je mnoštvu Markomana i drugih barbara

da se nasele u Panoniji, Daciji, Meziji, čak i u Italiji. Dao im je zemlju da je obrađuju kao

koloni. Koloni, inkvilini, seljaci koji su bili vezani za zemlju, bili su osobno slobodni.

Tributum i portorium. Opskrba vojske i Rima. Od davnine je rimski građanin

prema potrebi davao državni tributum, porezni prilog iz svog agrarnog i stočarskog dohotka,

jedino što je imao. Cenzor Appius Claudius uveo je 312. pr. Kr. census i na prihode iz drugih

djelatnosti – obrta, trgovine. Posljedica je toga bila da je građanski tribut državi postao veći.

Kada je država počela dobivati prihode od velikih ratnih kontribucija nametnutih bogatim

pobijeđenim državama, rimskim je poreznim obveznicama u Italiji smanjen tribut i na kraju

neslužbeno ukinut. Nakon savezničkog rata svi su stanovnici Italije dobili porezni imunitet

kao rimski građani. Rimski porezni sistem u provincijama uveden u doba republike važio je i

u doba carstva. Od Augusta rimski se porezni sistem pod jakim utjecajem helenističke

tradicije sistematizira i pravno oblikuje. Otada se redovno spominje tributum soli – zemljišni

porez i dotad samo ponegdje provođen u djelo tributum capitis ili capitatio – glavarina.

Capitatio je orijentalnog porijekla. Nije pogađala rimske građane, nego siromašne

starosjedilačke bezemljaše koji su osobni porez plaćali u obliku tlake. Rimska je država velike

prihode imala od poreza na trgovačko poslovanje, osobito od carine. Portorium je rimski

naziv za carinu ubiranu na granicama države i provincija. Besprijekorno su morali obavljati

službu oni kojima je bila povjerena annona za vojsku. Uzdržavanje vojske bila je najteža

obveza provincijskog stanovništva. Smještati i hraniti Trajanovu vojsku koja je išla u rat na

Parte bio je užasan teret za stanovništvo kojima se prolazilo. Nezavisno od privrednih prilika

Italije te uspjeha i kriza, grad Rim iako ekonomski neproduktivan, ni u čemu nije trpio

oskudicu. Tu su bogataši uživali u raskoši. Siromasima je bilo osigurano najnužnije. Annona

(os annus, godišnji dohodak – žita, vina, ulja, mesa i drugih prehrambenih proizvoda) morala

se osigurati za svaki grad, ali neizbježno za Rim. Egipat – carska provincija – i carski posjedi

u Prokonzularnoj Africi, davali su gradu Rimu dovoljno žita. Carska anona bila je odlično

organizirana i besprijekorno je tekla. Luka Ostia primala je golemu robu iz svih prekomorskih

krajeva.

KULTURNI SPOMENICI EPOHE RANOG CARSTVA

KNJIŽEVNOST

„Srebrni vijek“. Rimska književnost 1. st., u prvom redu onu koja se pojavila

neposredno nakon Augusta, naziva se „srebrnom“, za razliku od augustovske „zlatne“.

Poezija. Na prvom mjestu ovdje ćemo kao jednoga od starijih spomenika spomenuti

Fedra, Grka, Augustova oslobođenika. Ostavio nam je lijepu zbirku basni koje se latinski

prepjev (grčkih) Ezopovih. U ovo doba se cijenila epska poezija. Rimljanima je bila mila

satira koju je u Augustovo vrijeme usavršio Horacij, a sada njegovali Perzij Flak i Juvenal.

Satiričare je na svoj način nadmašio Marcijal – M. Valerius Martialis, iz Hispanije, pjjesnik

duhovnih epigrama.

Književnost uopće. Rimska književnost ranoga carstva, posebno 1. i 2. st., vrlo je

bogata i raznolika. Možemo je podijeliti po autorima, po književnim rodovima, kronološki i

drukčije. Počeli smo s poezijom kao književno najtipičnijim rodom. Posebno je mjesto dato

historiografiji kao najvažnijoj za povjesničara. Kronološki su na prvom mjestu imena iz

julijevsko-kludijevske epohe: Seneka, Petronije. Pri provali Vezuva poginu je Plinije Stariji.

Domicijcnovoj, Nervinoj i Trajanovoj epohi pripadaju Tacit, Kvintilijan, Plinije Mlađi i

pjesnici Juvenal i Marcijal. U doba kasnih Antonina istakli su se u književnosti Svetonije i

Apulej.

Seneka. (4. pr. Kr. – 65.), rodom iz Kordube u Hispaniji, pod Kaligulom, Klaudijem i

Neronom dvorski čovjek sad u milosti, sad prognanik, doživio je kao Neronov učitelj visok

uspon i na kraju pad. Njegova su djela filozofski traktati pod zajedničkim naslovom Dijalozi.

Seneka je najprije filozof – uglavnom stoik. Mnogo je cijenjen u srednjem vijeku kada su

njegovi prirodoslovni spisi služili kao udžbenici.

Petronije. Neronov dvorski čovjek, vjerojatno je autor fragmentarno sačuvanog

Saryricona, djela u prozi i stihu.

Plinije Stariji. (23-79), rodom iz Koma u Sjevernoj Italiji, carski vojni funkcioner,

pred smrt zapovjednik mornarice u luci Misenum, učen je rimski polihistor. Od njegovih

mnogih književnih djela sačuvana je Nauturalis historia u 37 knjiga, bogata i bilješkama

povijesti i umjetnosti.

Plinije Mlađi. (61-114), iz Koma, nećak Plinija Starijeg, ostavio nam je deste knjiga

književnih pisama. Sačuvan je Plinijev Panegirik Trajanu iz kojega doznajemo neke podatke o

ranijoj vladavini toga cara.

Kvintilijan. (oko 35-oko 95), iz Kalagurisa u Hispaniji, bio je od Vespazijanova doba

najglasovitiji učitelj retorike u Rimu. Napisao je udžbenik retorike – Institutiones u 12 knjiga.

Svetonije. (oko 57- oko 160), na vrhuncu karijere osobni Hadrijanov sekretar, pisac je

raznovrsnih djela. Od njegova bogatog opusa sačuvane su biografije careva, De vita

Caesarum i biografije nekih rimskih književnika koje su pripadale zbirci De viris illustribus.

Vitae Caesarum počinje s biografijom Julija Cezara, a završava s Domicijanovom. Podaci o

ličnosti pojedinih careva vrlo su zanimljivi, ali često neuvjerljivi. Treba ga citirati s

opreznošću.

Razni. U Hadrijanovo je doba djelovao pravnik Salvius Julianus, koji je redigirao

carev edictum perpetuum. Nešto je mlađi pravnik Gaius, čiji se udžbenika – Institutiones –

sačuvao u bizantskom izdanju. U doba Septimija Severa isatakao se učeni jurist Aemillus

Papinianus, a mali kasnije Paulus i Ulpianus čija su se djela mnogo upotrebljavala pri izradi

pravnog zbornika Corpus iuris civilis u Bizantskom Carstvu u VI. st.

ARHITEKTURA, SKULPTURA, SLIKARSTVO

ARHITEKTURA

Prvo stoljeće. Pod julijevsko-klaudijevskom dinastijom u Rimu se mnogo gradilo.

Najmarkantniji su ostaci Klaudijeva akvadukta u rimskoj Campagni. Veličanstvena i

zapanjujuće bogata bila je Neronova palača, „Domus aurea“, sagrađena na golemu kompleksu

nakon požara Rima. Vespazijan je naredio da se palača sruši. Sačuvali su se ipak znatni ostaci

njezine supstrukcije koji su u doba renesanse bili vidljivi, a koji su danas pod zgradama

modernoga Rima. Flavijevci su gradili monumentalne zgrade. Plinije kaže da je hram Mira –

Pax, koji je podigao Vespazijan, bio jedan od najljepših spomenika na svijetu. Do danas se od

njega sačuvao neznatan komad pločnika. Flavijevsko je ime ovjekovječilo amfiteatar.

Amphitheatrum Flavium, nazvan u srednjem vijeku Colosseum, podigao je Vespazijan sa

sinovima, u dolini između Palatina, Celija i Aventina, nedaleko od republikanskog foruma.

Prilično je sačuvan u slavnoj prijestolnici. Simbolizira nekadašnju veličinu carskoga Rima.

Domicijan, koji je dovršio gradnju Koloseja, dovršio je ili obnovio i mnoge druge znamenite

građevine. Podigao je nekoliko slavoluka, među njima i Titov.

Arhitektura u doba Antonina. I u doba ranijih careva mnogo se gradilo, ali za

Trajana nevjerojatno mnogo. Tada su se u rimskom stilu počeli graditi mnogi gradovi u

provincijama, gradili su se mostovi i akvadukti, uređivale luke, gradile ceste, postavljali

slavoluci, gradili hramovi. Najviše je tada dobio grad Rim. Najveće i najvažnije Trajanove

građevine u Rimu podignute su podno Kvirinala. I Hadrijanova je građevna djelatnost bila

golema. U Rimu su dobro sačuvana 2 Hadrijanova građevinska spomenika, njegov mauzolej –

velebna rotonda i obnovljeni Panteon.

Građevna djelatnost u trećem stoljeću – do Dioklecijana. Za vladanja Severa

mnogo se gradilo. Septimije Sever podigao je golemu palaču na Palatinu (Domus Severiana).

Septimije Sever ukrasio je svoj rodni grad Leptis Magna u Africi velebnim spomenicima

arhitekture i kiparstva. Otkopani spomenici ovoga grada – forum, bazilika, terme, hramovi –

dostojno predstavljaju najviša dostignuća ove vrste u Rimskom Carstvu onoga doba izvan

Rima. Septimijev sin Karakala podigao je u Rimu veličanstvene terme. Treba spomenuti

rimske gradske zidine podignute za Aurelijana. Sačuvani su ostaci.

Thermae. Bogati su Rimljani od posljednjih stoljeća republike u svojim kuććama

imali balneum, kupaonicu. Najstarija i najbolje sačuvana privatna i javna kupališta na

području rimske države nađena su u ostacima Pompeja. Velika gradska kupališta s brojnim i

raznovrsnim prostorijama nazivali su Rimljani u carsko doba thermae prema grčkom thermai,

dakle po helenističkoj tradiciji. „Stabijske terme“ u Pompejima iz 2. st. pr. Kr. najstariji su

arheološki poznat spomenik ove vrste. Kronološki su na drugom mjestu terme iz 1. st. pr. Kr.,

vrlo lijepo sačuvane blizu foruma u Pompejima. Prve je terme u Rimu sagradio po predaji

Agrippa u Augustovo doba. Do Konstantina u Rimu ih je sagrađeno 11 veličanstvenih, manjih

bezbroj. Thermae Antoninianae, Karakaline, koje su se počele graditi za vlade Septimija

Severa a dovršene za Karakale (217.), držali su najraskošnijim u Rimu. U ruševinama

Trajanovih terma nađena je Laokoonova skupina, Afrodita Kallipygos i drugi kipovi. Iz

Karakalinih je terma skupina „Toro Farnese“ i neki drugi spomenici koji su čim su otkopani

postali vlasništvo bogate talijanske obitelji Farnese.

SKULPTURA

Prvo stoljeće. Za vladanja careva iz julijevsko-klaudijevske dinastije rimska likovna

umjetnost, već dobro afirmirana, nastavila je utrtim putovima i tražeći nove. Rimska

originalnost ogledala se u realističkom. Kipari julijevsko-klaudijevske epohe ostavili su

mnoštvo djela. Markantni su primjeri 2 mramorna Tiberijeva kipa – jedan u Vatikanskom,

drugi u Lateranskom muzeju. Skulpturu flavijevskog doba najbolje predstavljaju reljefi na

Titovu slavoluku s prizorima trijumfa „de Iudaeis“.

Drugo stoljeće. Najpoznatiji spomenik s početka 2. st. je Trajanov stup u Rimu, visok

40 m, inauguriran 113. Tu su na frizu u obliku trake duge 200 m reljefno prikazani prizori iz

Trajanovih pohoda na Dačane. Friz ima 22 zavoja od kojih svaki prikazuje cjelovitu epizodu.

Iz Trajanova doba mnogo se sačuvalo. Na Trajanovu slavoluku u Beneventu reljefi su

klasičnog stila. Iz Hadrijanovog doba osim medaljona imamo okruglih reljefa, uzurpiranih na

slavoluku Konstantina Velikog u Rimu. Školski su primjeri reljefne figure personificiranih

provincija s neke bazilike. Zanimljivi su krajolici prikazani na Hadrijanovu novcu. U Rimu,

Piazza colonna, nalazi se stup Marka Aurelija, dekoriran u stilu Trajanova. Sa spomenika

Marka Aurelija uzeto je 11 velikih reljefa i njima se neslavno ukrasio slavoluk Konstantina

Velikog. Zanimljiva je povijesno-umjetnička problematika o rimskom reljefu, posebno o

„povijesnom“, onom s narativnim prizorima, kontinuirano prikazanim na većim površinama.

Stručnjaci u tim reljefima vide prevalentno helenističke utjecaje. Prikazivanje barbara

podsjeća na pergamsku helenističku umjetnost. Teže je klasificirati serijske radove. Oni su

izrađivani u domaćoj italskoj, gdjegdje etruščanskoj obrtničkoj tradiciji koja se ogleda u

plitku reljefu, u linearnosti, u prikazivanju frontalnih likova. Iz literarnih potvrda znamo da je

Hadrijan za ukras svoje vile u Tiburu nabavio ili naredio da se kopiraju mnogi grčki ili

helenistički kipovi. Hadrijan je osim toga dao izraditi kip lijepog mladića Antinoja. Od tih

dopadljivih likova odudara bista cara Komoda prikazanog u obliku Herakla. Među

zanimljivosti rimske plastike antoninskog doba pripadaju i likovi Faustine starije, žene

Antonina Pija i Faustine mlađe, žene Marka Aurelija. Na njihovim poprsjima i likovima na

novcu vidimo karakteristične frizure. Danas se neki antički ženski likovi datiraju prema

analognim frizurama. Tehnička je osobitost kod rimskih portreta antoninskog doba izrada

plastične zjenice oka (prije u boji) i upiranje pogleda prema nebu. Rimski su umjetnici znali

spojiti i uskladiti na istom spomeniku italsko i helenističko. U rimskoj likovnoj umjetnosti

javlja se tedencija da se postigne optička impresija, iluzija, osobitim tretmanom likova,

odstupanjem od nekih tradicionalnih klasičnih manira, traženjem novoga. Rimskih se

spomenika sačuvalo golemo mnoštvo, me u samo u glavnom gradu i u Italiji nego i u

nekadašnjim provincijama. O razvoju sarkofaga, tipologiji tih spomenika, može se mnogo

govoriti. Znamenit je tip rimskog kamenog sarkofaga koji se javlja u Hadrijanovo doba, a

izrađuju se i kasnije; prizmatičnog oblika, s poklopcem u obliku krova na dvije vode,

ukrašavan reljefima na jednoj ili više strana. Takvi su se sarkofazi izrađivali serijski u Italiji

za domaće i provincijske naručioce dok provincijski majstori nisu preuzeli to umijeće.

Plastična dekoracija sarkofaga i različitih kamenih nadgrobnih spomenika – stela, ara, cipusa

– serijska je, tipizirana, ali ponegdje i zaista umjetnička. Svako je doba dalo stilske

umjetnosti.

Treće stoljeće. S početka 3. st. potječe slavoluk Septimija Severa na rimskom forumu.

Postavljen je 203. na spomen carevih ratnih uspjeha na Istoku (Arabija). Tu su likovi

podređeni općem konceptu dekoracije u kojoj su važni i biljni motivi. Treba izdvojiti i

dekorativne reljefe na stupovima careve bazilike u rodnom mu gradu Leptis Magna. Iz 3. st.

potječe mnogo dobrih carskih i drugih portretnih poprsja. Kosa i brada obrađene su svrdlom,

očne zjenice istaknute, pogled je u nekih neizravan, ženske frizure svog stila, svojevrsne

brade muškaraca, poprsje veće nego prije, jača ramena, izrazito lice. Neki od tih portreta

imaju veliku umjetničku vrijednost. Skupocjeniji sarkofazi su ukrašeni reljefima. Do 3. st. se

kršćanska umjetnost mnogo razvila. Klasičnim je postao u likovnoj umjetnosti biblijski lik

„dobrog pastira“. Vidimo ga na reljefima kršćanskih sarkofaga iz. 3. st. Osebujan je mramorni

kip „Dobrog pastira“ iz doba cara Galijena, sada u Lateranskom muzeju u Rimu. Plastici u

širem smislu pripadaju i spomenici gliptike, toreutike, medaljistike i drugih „manjih

umjetnosti“.

SLIKARSTVO

Pompejanske freske dominiraju u povijesti slikarstva dvaju posljednjih stoljeća pr. Kr.

i prvoga stoljeća. Budući da su spomenici slikarstva balkanske Grčke u većini propali,

pompejanski i etruščanski spomenici drže se najvećim umjetničkim dostignućima ovoga

umijeća u Europi onoga doba.

Pompeji. U pompejanskim kućama sačuvalo se mnoštvo zidnih dekoraterskih radova,

fresaka svoje vrste. Taj je materijal klasificirao i periodizirao njemački arheolog August Mau.

Prema Mauovoj podjeli u pompejanskom zidnom slikarstvu razlikuju se 4 stila. Prvi

pompejanski stil – datira u 150 – 80. pr. Kr. – je stil „inkrustacija“. Štukom i bojom u

Pompejima imitira se mramor kakvim su na istoku bile obložene raskošne helenističke

dvorane. Drugi ili „arhitektonski“ stil – cvjeta približno od 80. pr. Kr. do približno 14. god. –

ogleda se u kompliciranijoj dekoraciji. Treći stil- doba 14 – 63. po kompoziciji odstupa od

drugog. Zid je ukrašen središnjom slikom koja je garnirana obilnom dekoracijom. Raskošni se

dekorativni elementi. Četvrti je stil kombinacija drugog i trećeg. U središtu je ponegdje pejzaž

s iluzionističkim tretmanom. Ovaj je stil isključivo pompejanski. Rimsko zidno slikarstvo

odgovara uglavnom drugom i trećem stilu u Pompejima. Boje su vrlo raznolike. Kada se

spominju stilovi, misli se na cjelokupnu dekoraciju zida. Slike u okviru stilski su nešto

posebno. Motivi su najčešće mitološki. Casa dei Vetii ima sobu s osobitom dekoracijom. Tu

je 10 ljupkih prizora s Amorinima

Rim. Prema pompejanskim klasificiraju se spomenici slikarstva sačuvani u Rimu.

Nešto je od toga iz kasnorepublikanskog doba, nešto iz augustovskog, nešto iz julijevsko-

kaludijevskog. Iz jedne reprodukcije u akvarelu iz šesnaestog stoljeća poznata nam je

dekoracija jedne reprezentativne dvorane, Neronove Domus aurea. Donosi se u priručnicima

povijesti umjetnosti kao nešto najefektnije. Nešto je osobito „Aldobrandinska svadba“, freska

iz jedne zgrade na Eskvilinu iz druge polovice prvoga st; „svadba“ po predočenom motivu,

„Aldobrandinska“ po imenu kardinala Aldobrandinija kojemu je nekad spomenik pripadao.

Plinije piše da u njegovo doba rimsko slikarstvo propada. Malo se spomenika te umjetnosti

sačuvalo iz flavijevskog doba. Kiparstvo je cvjetalo. Kad je riječ o mozaicima, navode se kao

bolji primjer mozaici iz terma u Ostiji iz trećeg stoljeća.

Kršćanska umjetnost. Progonjeni kršćani sakupljali su se od prvog stoljeća u

podzemnim grobištima (coemeterium, hypogneum, kasniji nazivi catacumbae) da pokraj

grobova martira vrše vjerske obrede. Ta su coemeteria prije pripadala bogatijim kršćanima.

Jedan od najstarijih je Priscilin iz prvoga stoljeća. Od početka 3. st. ima većih kolektivnih

kršćanskih cemeterija koja se nativaju po imenu pape. Takav je bio cemeterij pape Zeffirina

na Apijevoj cesti, kasnije nazvan imenom pape Kalista. Od 3. st. ukrašavale su se niše, kripte i

kapelice cemeterija – katakomba slikama, najprije u stilu popularne rimske umjetnosti.

Likovima se simbolički davalo kršćansko značenje. Riba je simbolizirala Krista, ovca

kršćanina, golubica duševni mir, sidro nadu, paun besmrtnost. Krist je prikazivan i u obliku

klasičnog orfeja. Često mu se davao lik „dobrog pastira“ s ovcom. U katakombama su česte

slike s prizorima iz Biblije.

ZADNJI DIO:

RIMSKE PROVINCIJE U RANOM CARSTVU

1. PROVINCIJE U EUROPI

Zapadne provincije

Prve dvije provincije. Sicilija je nakon prvog punskog rata potpala pod vlast Rimljana i

227. Postala prvom rimskom provincijom. Ciceron je isticao veliku ekonomsku važnost

ovoga otoka.

Hispanija. Pobjedom u drugom punskom ratu Rimljani su nominalno oduzeli

Kartažanima posjede u Hispaniji i 197. Osnovali dvije provincije – Hispania Citerior i

Hispania Ulterior. Ali, da se to ostvari, trebalo je ratovati dvjesto godina (218-19.pr.kr.).

Tek u Augustovo doba Rimljani su u Hispaniji postali gospodari i osnovali tri provincije –

dvije carske i senatske. Glavni izvor bogatstva predrimske i rimske Hispanije bili su

rudnici bakra, zlata, olova, srebra, kositra i željeza. Od Augustova doba, kada je sva

Hispanija postala rimska, eksploatacija je bila na vrhuncu. Tim su se najviše koristili car i

njegovi privilegirani suradnici.

Italici, većinom veterani, masovno su se selili u Hispaniju. U Hispaniji su nikli

mnogobrojni rimski gradovi. Još u 2.st.pr.kr. osnovane su Italica i Corduba.

Galija. Cisalpinska Galija, nekada provincija, postala je u Oktavijanovo doba sastavni dio

matičnog rimskog državnog teritorija kao zemlja Italije, područja punopravnih rimskih

građana. Transalpinska Galija, rimska provincija, osnovana 121.pr.kr., nazvana

Narbonskom – bila je Rimljanima najprivlačnija od svih Galija, kao lijepa i plodna

mediteranska zemlja. Govorilo se o bogatstvu Gala, junaštvu Germana i mudrosti Grka.

Britanija. Car Klaudije 43.pr.kr. osnovao je provinciju Britaniju. Starosjedioci Kelti

neprestano su pružali otpor. Rimljani su ih jedva pokorili uz velike žrtve. Hadrijan je

naredio da se na sjevernoj granici provincije sagradi obrambeni zid, „vallum Hadriani“.

Od vremena Septimija Severa spominjale su se provincije Britannia Superior i Britannia

Inferior. Važnost Britanije – Cezar je smatrao da je potrebno razdvojiti britanske Kelte od

njihovih sunarodnjaka i saveznika na kontinentu. U Britaniji se nastanilo mnogo veterana.

Britanski prehrambeni proizvodi bili su rimskoj vojsci u sjevernoj Germaniji u pogledu

transporta najdostupniji.

Germanija. Julije Cezar prvi je s rimskom vojskom zakoračio u Germaniju prešavši iz

Galije preko Rajne 55.pr.kr. To je bila kaznena ekspedicija. Godine 15-16 Germanik je

napravio novi osvajački pohod u sjevernu Germaniju. Oko 90.n.e. spominju se dvije

provincije pod navedenim imenima. Glavni grad, sjedište namjesnika, Germania Inferior

bio je Colonia Augusta Agrippinensium, današnji Koln, a za južniju provincju –

Germania Superior – Mognotiacum, današnji Mainz. Rimski vojnici i kolonisti

unaprijedili su ekonomski život u ovim krajevima, osnovali važne gradove i sagradili

ceste.

Sačuvani su ostaci velikog broja rimskih tvrđava koje su činile rimski „limes“ na granici

prema Germaniji. Granica Rimskog Carstva bila je Rajna i Dunav. Domicijan je osvojio

područje na liniji Rajna-Dunav i spojio rimsko rajnsko ratište s dunavskim. Domicijanovi

su nasljednici nastavili graditi utvrde na germanskoj granici. Tako je izgrađen „limes

Germanicus“ koji je išao od sjeverne granice Gornje Germanije (u visini brda Taunus i

rijeke Majne) na jug paralelno s Rajnom i preko Dekumatskih polja i dalje uzduž Dunava.

ILIRIK

Rimska provincija Ilyricum do 11.st.pr.kr. senatska, pod upravom senatskog prokonzula,

od spomenute godine carska, pod upravom Augustova legata, podijeljena je nakon

ugušenja delmatsko-panonskog ustanka, vjerojatno oko 10.st.pr.kr., u dvije provincije:

južnu – Superior provincia Ilyricum, koja se od doba Flavijevaca naziva Dalmacijom –

Provincia Dalmatia i sjevernu – Inferior provincia Ilyricum koja se uskoro počela nazivati

Panonijom – Provicnia Pannonia.

Dalmacija. Do Augustova doba granica između Italije i Ilirika bila je pokraj Trsta. August

je pripojio Italiji ilirska područja do Raše. Kod te rječice bila je sjeverozapadna granica

provincije Dalmacije. Na južnoj jadranskoj obali Ilirik, a time i provincija Dalmacija

graničila je s Makedonijom blizu Lješa. Drži se da je dalmatinsko provincijsko područje

na sjeveru završavalo u visini Gorskog Kotara (Risnjak), Kapele i Sjevernog bosanskog

pobrđa pred i Posavinom. Na istoku, prema Meziji i Dardaniji, granica je vijugala od ušća

Ibra do Skadarsko jezera. Glavni grad provincije – Salona – bio je sjedište rimskog

namjesnika koji je do 3.st. bio i vojnički zapovjednik – legatus, a kasnije samo civilni

guverner. U doba Julija Cezara provincija se dijelila na tri sudsko-administrativna

konventa koja nazivamo po imenima njihovih glavnih središta: skardosnkim, salonskim i

naronskim.

Salona. Solinska luka kao najprikladnija na srednjem Jadranu za veze s ilirskom

unutrašnjošću učinila je to naselje veoma važnim. Rimljani su ga nakon konačnog

osvajanja učinili administrativnim središtem provincije Dalmacije. U doba Julija Cezara

Salona je bila oppidum civium Romanorum. Pod Augustom je postala colonia Martia

Iulia. Spomenici rimske arhitekture – gradske zidine s monumentalnim vratima (skromni

ostaci), amfiteatar, kazalište, temelji stambenih zgrada, foruma, terma, sarkofazi

nekropola.

Gradovi Salona, Scardona i Narona bili su sudsko-upravna središta, zborišta od kojih je

svaki imao jurisdikciju nad trećinom gradova i plemenskih područja provincija.

Od Raše do Krke i u odgovarajućem jadranskom zaleđu bilo je područje skardonskog

konventa. Skradin nije ostavio osobitih spomenika. Znamenitiji je bio Zadar koji je u

Augustovo doba postao colonia, rimski grad kojemu je August dao sredstva za gradske

utvrde. U danas malome Ninu sačuvali su se spomenici rimske Aenone, među njima i

kipovi klasičnog stila (August, Tiberije i dva akefalna kipa danas u Zadru).

Teritorij između Krke, Neretve, mora i panonske granice pripadao je salonitanskom

konventu. To su bile zemlje ilirskih Delmata, Ditiona, Mezeja i Sardeata.

Od Neretve do istočne granice provincije, na području ilirskih Daorsa, Desitijata, Naersa i

Dokleata bilo je područje naronskog konventa. U carsko doba Narona je bila rimski grad u

položaju kolonije.

Doclea – Duklja, od Vespazijanova doba rismki municipij, bila je važno privredno

središte.

Salona, Narona, Iader, Aequum i Epidaurum bili rimski gradovi u rangui kolonije. Na

sjeveru je bilo nekoliko municipija, ipak mnogo manje nego na jugu. Mnogo je ilirskih

mjesta u provinciji Dlmaciji zadržalo važnog plemenskog političkog središta. To su za

Rimljane civitates ili castella. Rimskim municipijem redovno su upravljali duumviri ili

quatuorviri (zapravo duumviri i dva edila). Na čelu plemenskih gradova bili su na početku

prvoga stoljeća nove ere od Rimljana postavljeni prefekti, a kasnije starosjedilački

starješini, kojega su Rimljani zvali prepozitom. On je pripadao krugu mjesnih glavara,

zvanih principes.

Ceste. Glavna je rimska prometnica išla iz Akvileje uzduž Jadrana ili u njegovom bližem

zaleđu, preko Tarsatike (Rijeke) do Skodre. Na tom putu bile su važnije postaje Iader,

Skardona i Salona. Dolabela, Tiberijev namjesnik u Dalmaciji, sagradio je nekoliko cesta

koje su spajale Slonu s unutrašnjošću i vodile do Save, križajući se s mnogim manjim

prometnicama.

Vojska. Do približno 10.n.e. u Iliriku je bilo šest rimskih legija. Nakon toga su tri

premještene, a u novoosnovanoj provinciji Dalmaciji ostale su dvije, Sedma i Jedanaesta.

Kad je 42.n.e. Skribonijan, namjesnik u Dalmaciji, otkazao poslušnost caru Klaudiju te su

dvije legije caru ostale vjerne i dobile za to počasan naziv legio Claudia Pia fidelis. Sedma

legija imala je glavni logor u Tiluriju a jedanaesta u Burnumu. Glavne baze bile su

Burnum, Andetrium i jedna u Humcu kod Ljubuškog.

Kult. U carsko doba na Korčuli se štovala grčka Afrodita Pelagija. Na Visu je bilo

Heraklovo svetište Eskulap i neka druga grčka božanstva imala su dostojno mjesto kod

primorskog a i drugog stanovništva provincija. Vojnici u su u Dalmaciju i njoj susjedne

provincije donijeli mitraizam, kult Mitre.

Panonija. Ta je provincija obuhvaćalo široko područje od dalmatinske granice do Alpa,

Bečke šume i Dunava. Kad je Oktavijan počeo osvajati te krajeve rimska je fronta u

Iliriku prema sjeveru bila Sava s glavnom bazom u Sisciji. U Tiberijevo doba glavno

uporište bilo je u Petoviji (Ptuj). U Vespazijanovo doba glavne su rimske baze u Panoniji

Vindobona – Beč i Carnuntium – Petronell kod Beča. U doba mira, npr. nakon Trajanovih

dačkih ratova, bilo je u Panoniji blagostanje. Osnivali su se novi gradovi, važnija starija

naselja postajala su kolonije ili municipiji. Kolonije su bile Siscia, Mursa-Osijek,

Sirmium-Srijemska Mitrovica, Cibalae, Aquincum-Budim, Vindobona.

Sirmium - bio je od trećeg stoljeća najvažniji grad Panonije. Od Diolecijanova doba

Sirmium je administrativno središte jedne od četiri prefekture.

Norik. Područje koje Rimljani nazivaju Noricum, po imenu ilirsko-keltskog stanovništva,

teritorij u zaleđu Tršćanskog zaljeva, prema sjeveru iznad Veneta. Važniji gradovi su

Emona-Ljubljana, Celje, Aguntium-Lienz, Iuvanum-Salzburg. Emona, koju je August

podigao na položaj kolonije bila je i ostala privredno i kulturno središte kraja.

Mezija. Oko 29.pr.kr. rimska je vojska iz Makedonije osvojila zemlje tračkih i ilirskih

plemena sve do Dunava. Jugoistočni dio tog područja Rimljani su prepustili odanim

tračkim dinastima dok nisu 46.n.e osnovali provinciju Trakiju. Preostala osvojena zemlja

nazivala se Mezijom, po imenu tračkih Meza koji se bili nastanjeni južno od Dunava.

Na važnim punktovima uz Dunav Rimljani su osnovali vojnička uporišta, npr.

Singidunum na mjestu današnjeg Beograda. Prema natpisima on je u 2.st.n.e. bio

municipij, a u trećem kolonija, uvijek važna vojna baza. Od naroda koji su se našli u

sastavu rimske provincije Mezije povijesno su najpoznatiji ilirski Dardanci. Dardanija je

bila prilično veliko područje na mjestu današnje srednje i južne Srbije, Kosova i sjeverne

Makedonije. U Dardaniji su Rimljani držali velike kontinegente vojske.

OSTALE EUROPSKE KOLONIJE

Trakija i Dacija. Tračani su živjeli na prostranom području od Egejskog i Mramornog

mora do Karpata. Rimljani su od njezina teritorija osnovali provinciju Trakiju. Sjeverno

od donjeg Dunava nastanila su se brojna tračka plemena. Antički ih pisci nazivaju

kolketivnim imenom Daci. Od mnogobrojnih dačkih plemena osobito su osebujni bili

Geti. Starbon bilježi da su Dčani i Geti istoga jezika. Dačani, osnosno Geti, odavnine su

upadali preko Dunava na Balkan. Rimljani su ih jedva odbijali dok Trajan nije stvar

dovršio zauzevši Daciju i stvorivši 107.g. provinciju toga imena.

Kad je Trajan osvojio Daciju naselio je u nju mnoštvo kolonista iz cijelog carstva. Trebalo

je radne snage ne samo za agrarnu proizvodnju nego i radi eksploatiranja rudnika. Na

natpsima se spominju aurariae, rudnici zlata u Daciji. Od vladanja Marka Aurelija i

početka intezivnih provala Germana na jug Dacija je bila sjecišta Rimskom Carstvu

najopasnijih agresora. Oko 270.g., za vladanja Aurelija, Rimljani su Daciju morali

evakuirati.

Provincija Thracia, osnovana je 47. od cara Klaudija. Na egejskoj obali Trakije živjeli su

Grci koji su stoljećima tu imali svoje gradove.

Makedonija je osvojena od Rimljana i 146.pr.kr. proglašena provincijom. August je

nekoliko starih grčkih i makedonskih gradova proglasio kolonijama rimskih građana.

Mnogi su Italici u Makedoniji dobili agrarne posjede. Međutim, glavna makedonska

plemena imala su u rimskoj provinciji i u carsko doba veliko značenje. Rimljani su,

naime, mnogo toga u provinciji prepustili domaćem stanovništvu. Mnogi makedonski

gradovi u doba rimske provincijske uprave bili su autonomni. To su za Rimljane civitates.

Thessalonika, helenistički grad osnovan sinoikizmom 315.pr.kr. bio je nakon osnivanja

provincije Makedonije sjedište rimskog namjesnika. U 3.st.n.e. to je rimski grad u statusu

kolonije. Beroja, također helenistički grad u rimsko carsko doba bio je samostalan polis,

civitas.

Ahaja. Provincija Ahaja, osnovana od Augusta 27.pr.kr., bila je siromašna, strateški nevažna,

ali privlačna kao kulturna i civilizirana zemlja. Rimljani su u njoj nekim gradovima dali

slobodu – nezavisnost od prokonzula. To je an prvom jestu dobila slavna Atena. U

Hardijanovo se doba osnovao kulturnopolitički nacionalni Svegrčki savez sa središtem u

Ateni. Najveće ekonomski prosperitet postigli su gradovi Korint – sjedište rimskog

namjesnika, Patras i Nikopolis. Atena, u kojoj je Hadrijan sagraio nekoliko velikih građevina

(dovršen Olympieion, proširene gradske zidine), proglašena je od Marka Aurelija za

domicilium studiorum Rimskoga Carstva. Istaknuta je ličnost antoninske epohe u Ateni Herod

Atik, političar i neobično bogat čovjek,

DIOKLECIJAN I KONSTANTIN VELIKI

DIOKLECIJAN (284.-305.)

Gaius Aurelius Valerius – car Dioklecijan – rodio se 245.g. u provinciji Dalmaciji, možda u

okolici Salone. Borio se na raznim bojištima pod raznim carevima. 280.g. postao je namjesnik

u provinciji Meziji, a 282.g. od cara Kara imenovan je za konzula i zapovjednika njegove

tjelesne garde na perzijskom bojištu. Na tom je položaju bio kada ga je vojska 284.g.

proglasila za cara. Diokles (grčki nadimak). 285.g. Dioklecijan je proglasio Maksimilijana za

cezara, svoga ratnog druga, koji je također bio rodom iz Ilirika, a 286.g. ga je uzeo za

suvladara davši mu naslov augustus. 293.g. Dioklecijan je dao dvojici vrsnih vojskovođa

naslov cezara: Galeriju rodom Dračaninu i Konstanciju rodom Iliru. Galerij je postao

Dioklecijanov posinak i zet, a Konstancij Maksimilijanov. Dva augusta i dva cezara formirala

su carski kolegij poznat pod grčkim nazivom tetrachia, vlada četvorice. Dioklecijan je

upravljao istočnim dijelom carstva s prijestolnicom u Nikomediji, davši Galeriju na upravu

Ilirik s glavnom bazom u Sirmiju. Maksimilijan je upravljao zapadnim dijelom imajući

prijestolnicu u Mediolanu. Cezari su bili ovisni o augustima, ali kao sinovi i zetovi.

Nominalno je postojala vladavina četvorice. Carski edikti su objavljivani u ime svih njih. U

ediktu je stajalo „Mi“. Tetrarhija je olakšala Dioklecijanu čuvanje ugroženih granica

prostranog Carstva i pomogla da provodi važne ekonomske, socijalne i druge reforme.

Dioklecijan je s Dunava odbijao germanska plemena i kao pobjednik dobio naziv

„Germanicus maximus“, potukao je Sarmate 289.g. „Sarmaticus“. Dioklecijan je uredio

Egipat i krenuo u Aziju. Izbio je rat koji u početku za Rimljane nije bio uspješan, ali je

završio porazom Perzijanaca.

Dioklecijan je bitno promijenio sistem rimske carske vojske. Napustio je augustovski

principat, a uveo dominat, punu monarhističku autarhiju. Prije su neki rimski carevi uzimali

naslov dominus, ali u uvjetima principata. Dioklecijanov dominatus bio je nov sistem vlasti,

monarhija u pravom smislu. Carevi su se malo zadržavali u Rimu. Drevni Rim sada je imao

samo simboličko središte Carstva. Senat nije imao utjecaja na glavne državne poslove.

Dioklecijan je podijelio Carstvo u 104 provincije. Podijelio je Carstvo u 12 dijeceza: 1.

Orientis, 2. Pontica, 3. Asiana, 4. Trachiae, 5. Moesiarum, 6. Pannoniarum, 7. Italiciana, 8.

Africae, 9. Brittaniarum, 10. Galliarum, 11. Viennensis, 12. Hispaniarum. Svaka je od njih

obuhvaćala po nekoliko provincija. Predstojnik dijeceze je bio vicarius(zamjenik) koji je

zastupao prefekta pretorija ( bila su dva prefekta pretorija, po jedan za svakog augusta). Tako

su vrhovnu vlast u Carstvu imali dva augusta s cezarima i prefektima pretorija, pod njima 12

vikara. Pod vikarima su praesides i consulares. Autonoman je bio grad Rim kojim je upravljao

praefectus Urbi.

Od provincije Dalmacije formirane su dvije: Provincia Dalmatia s glavnim gradom Salonom i

provincia Praevalitana s glavnim gradim Skodrom. Formirane su 4 Panonije ( dotad su bile

dvije: Superior i Inferior): Panonnia Savia s administrativnim središtem u Sisku, Panonnia

Secunda( Inferior) s admin. središtem u Sirmiju, Pannonia Prima (Superior) a admin.

središtem u Savariji i Pannonia Valeria s admin. središtem u Sopijani(Pečuh).

Oslonac carskoj vlasti bila je vojska. Dioklecijan je vojsku reorganizirao, povećao i na nov

način rasporedio. Povećao je broj legija na 60, ali je legiji smanjio broj vojnika. U nedostatku

dobrovoljaca vršile su se prisilne mobilizacije.

Da bi se osigurala sredstva za uzdržavanje vojske, carskog dvora i više administracije,

Dioklecijan je donio stroge precizne uredbe o porezima.

301.g. objavljen je Dioklecijanov „Edictum de pretiis rerum venalium“, edikt o maksimalnim

dozvoljenim cijenama proizvoda i usluga. Poznat nam je iz fragmentarnih grčkih i latinskih

natpisa. To je jedan od najznamenitijih antičkih tekstova ekonomskog sadržaja. Dioklecijan je

uveo nove zlatne, srebrne i bakrene novce. Car je zatekavši devalvaciju i uopće nesređenost u

pogledu novca nastojao stanje u tom pogledu sanirati.

U Dioklecijanovo doba kršćanstvo je uvelike bilo prošireno po čitavom carstvu. Dioklecijan

je poštovao staru rimsku religiju, a favorizirao orijentalna shvaćanja o vrhovnom državnom

bogu. S time u skladu bio je i njegov nadimak Iovius. Kršćani nisu priznavali tu ideologiju.

Zbog toga ih je Dioklecijan progonio. Izdao je nekoliko odluka – edicta – o progonu kršćana:

prvi edikt 303.g. (o zatvaranju kršćanskih crkava i zaplijeni njihova inventara), pa drugi, treći

i četvrti edikt 304.g.( u njima se prijeti krvavim sankcijama). Progoni su bili najžešći na

Istoku po Galerijevim nalozima.

305. g. Dioklecijan i Maksimijan su se odrekli vlasti. Abdikacije su objavljene u

prijestolnicama, Dioklecijanova u Nikomediji, Maksimijanova u Milanu. Galerius i

Constantinus bili su proglašeni za auguste. Dioklecijan se, star i bolestan, povukao u

Dalmaciju gdje je podigao svoj Palatium. Smirio se baveći se povrtlarstvom(kupus – ovo sam

napisala zbog dvije stvari – Martine i radi tog što je snješka luda pa može i to pitat ;). Umro je

oko 313.

DOBA KONSTANTINA VELIKOG

Konstantin Veliki (306.-337.), sin Konstancija Klora i Helene, navodno Konstancijeve

konkubine, rodio se u gradu Naisu (Niš) oko 280.g. Služio je u Dioklecijanovim odredima.

Istakao se u borbi protiv Sarmata. Nakon Dioklecijanove i Maksimijanove abdikacije

pridružio se ocu, augustu Konstanciju. Vojska ga je nakon očeve smrti aklamirala u Galiji kao

augusta. Zadovoljio se naslovom ceasar koju mu je Galerij koncedirao. U bici kod Milvijskog

mosta obračunao se s Maksencijem. Senat je legalizirao njegovu vlast 312.g. 313.g. sastali su

se Konstantin i Licinij u Milanu da reguliraju svoje odnose i utvrde stav prema Maksimuinu.

Tom prilikom objavili su edikt o slobodi i legalnosti kršćanske i drugih vjera. „Milanski

edikt“ je poznat iz Licinijeva proglasa objavljena u Nikomediji. Citira ga Euzebije na

grčkom. Već je Galerije 311.g. bio objavio u Serdici „Edikt o toleranciji“ svih vjera.

Car Konstantin je 313.g Liciniju priznao vlast nad istočnim dijelom Rimskog Carstva.

Konstantin je podijelio Carstvo u četiri prefekture: Italia (s Afrikom), Ilyria (srednji i južni

Balkan), Gallia ( s Britanijom, Hispanijom i dijelom sjeverozapadne Afrike) i Oriens (Trakija,

azijske provincije i Egipat). I dalje se održalo 12 Dioklecijanovih dijeceza. Provincija je bilo

160. Odvojeno su djelovali vojni zapovjednici: magistri militum – jedan za pješadiju, drugi za

konjicu – pod njima duces, pod ovima niži časnici. Najviši državni funkcioneri bili su

istodobno i dvorski ljudi. Najmoćniji je bio magister officiorum koji je imao najveće

kompetencije na dvoru i u državi uopće.

Konstantin je mnogo ratovao vodeći borbe za obranu državnih granica od barbara, posebno od

Gota i Sarmata koje je i svladao. Naselio je oko 300 000 Sarmata na sjevernom Balkanu i u

sjevernoj Italiji. Doseljeni Goti kasnije su bili odani čuvari rimske granice na Dunavu.

Konstantin je pridonio sređivanju novčanog pitanja. Njegov zlatnik „solidus“ s pouzdanom

utvrđenom količinom zlata dugo je bio u optjecaju.

Iz djela kršćanski pisaca poznate su nam legende: da je Konstantin imao u Galiji viziju križa s

devizom „u ovom ćeš znaku pobijediti“, da je u snu vidio bojnu zastavu s križem, da je u

predvečerje bitke kod Milvijskog mosta sanjao o znaku križa na štitu. Konstantin je od

donošenja Milanskog edikta do svoje smrti(pokrstio se pred smrt) mnogo toga učinio za

kršćansku crkvu. Dao joj je najprije običnu legalnost, a zatim svakojake privilegije.

324.g., kad je postao gospodar Carstva, osniva novu prijestolnicu, Konstantinopolis na

Bosporu, na mjestu starog Bizanta odakle je imao neposredan pregled najugroženijih granica

onog doba. Nova prijestolnica svečano je inaugurirana 11.svibnja 330.g. Taj je carev grad

postao novi Rim. Tu je osnovan novi senat. Privilegiranima su dane zemlje i povlastice.

Trgovci i drugi privrednici ubrzo su učinili taj grad ekonomskim središtem Carstva. Gradilo

se brzo, a ukrašavalo umjetničkim djelima donesenim odasvud, najviše iz Grčke.

Rim je izgubio političku prevlast, ali ne svoje kulturno značenje. U Rimu je sačuvan veleban

Konstantinov slavoluk s komemorativnim natpisom o pobjedi kod Milvijskog mosta, ukrašen

reljefima i kipovima u većini uzetim s drugih spomenika (8 kipova i veliki friz s Trajanova

slavoluka, medaljoni Hadrijanova doba). Bazilika Maksencijeva i Konstantinova u Rimu

nadmašila je sve dotadašnje rimske bazilike veličinom i ukrasima.

337.g. Konstantin je nazvan „Velikim“ – Constanticus Magnus (kršćanska tradicija).

OD KONSTANTINA VELIKOG DO ROMULA AUGUSTULA

DO PODJELE CARSTVA

Konstantin Veliki umro je 337. Njegovi sinovi – Konstantin II, Konstans II i Konstancij,

dotada cezari, proglasili su se augustima i onemogućivši druge pretendente sporazumno

podijelili Carstvo među sobom. Konstantin II poginuo je 340.g. kod Akvileje u borbi s

Konstansom. Konstans je 350.g. nastradao u Hispaniji od urotnika. Od tada je Konstancij

postao gospodar cijelog Rimskog Carstva. Svladao je neke uzurpatore i proglasio cezarima

svoja dva rođaka Gala i Julijana. Gala je uskoro dao pogubiti, a Julijanu je omogućio da se

izdigne. Konstancije umire, a Julijan od tada postaje gospodar cijelog Carstva. Veličanstveno

je dočekan u Konstantinopolisu.

Julijan (361.-363.) umro je na perzijskom bojištu od zadobivene rane. Bio je vrlo obrazovan,

dobar poznavalac grčke nauke i književnosti, posebno filozofije. Kršćanski su pisci nazvali

Julijana Apostatom – Odmetnikom. Iako je u djetinjstvu bio kršćanski odgojen, Julijan je

napustio kršćanstvo i stao ga suzbijati dajući prednost mitraizmu. Kršćansku je religiju

žestoko progonio izbjegavajući ipak krvoproliće. Ukinuo je privilegije kršćanskim

velikodostojnicima.

Nakon Julijanove smrti rimski su vojnički prvaci na perzijskom bojištu proglasili za cara

Jovijana, rođena u Iliriku. Vladao je nepunih 8 mjeseci.

Sporazumom prvaka istočnih i zapadnih legija, Jovijana je naslijedio Valentinijan koji je

također bio rodom iz Ilirika. Valentinijan (364.-375.) je za suvladara uzeo svog brata Valensa

i dao mu na upravu istočni dio Carstva, a svoga sina Gracijana je proglasio augustom.

Valentinijan je umro 375.g. tada je proglašen za cara drugi njegov sin Valentinijan II. kada je

378.g. Valens poginuo kod Hadrianopolisa, Gracijan je dao Orijent na upravu Teodoziju, sinu

istoimenog vojskovođe, proglasivši ga za augusta. Tri suvladara, Gracijan, Valentinijan II i

Teodozije vladali su kada su barbari počeli definitivno komadati Rimsko Carstvo.

Teodozije Veliki (379.-395.) Theodosius, proglašen nakon Valensove smrti augustom,

prihvatio se glavne zadaće da sačuva Rimsko Carstvo od Gota i drugih barbara, koji su nakon

pobjede kod Hadrianopolisa krenuli prema Konstantinopolisu pljačkajući i pustošeći na putu.

383.g. ubijen je Gracijan, a 392. Valentinijan II. Otada je Teodozije bio gospodar cijeloga

Carstva. To je bio posljednji univerzalni rimski car. Kršćanski ga pisci nazivaju Velikim zbog

njegovih vjerskopolitičkih zasluga. Teodozije je, primivši kršćanstvo (ceremonija krštenja u

Solunu, 380.) objavio 380.g. edikt kojim je kršćanska religija postala obaveznom za sve

podanike Rimskog Carstva. Ediktom u Konstantinopolisu od 381.g. proglasio je da je u

kršćanstvu obaavezna ideologija Nikejskog koncila. Progonio je nekršćane i kršćanske

heretike, na prvome mjestu arijance.

DVA CARSTVA. PAD ZAPADNOG.

Stilihonovo doba (395-408).

Teodozije Veliki umro je 395. god. pošto je pred smrt podijelio Rimsko Carstvo na

istočno i zapadno. Istočno carstvo dao je sinu Arkadiju, kojemu je bilo 18 godina, a zapadno

Honoriju, djetetu od 11. Po shvaćanju suvremenika Rimsko Carstvo i onda je bilo u načelu

jedno. Collegium, suvladarstvo dvaju ili više careva i druge forme upravljanja prostranim

Carstvom bile su u običaju i prije, najizrazitije za Dioklecijana. Honorijev tutor bio je

Stilihon, romanizirani Vandal, koji je i nakon podjele Carstva zadržao položaj vrhovnog

komandanta svih, istočnih i zapadnih, rimskih legija koje mu je Teodozije povjerio. Stilihon

se pokazao odan branilac cijeloga Teodozijeva carstva od navala barbara i zastupnik

Honorijevih interesa nasuprot Arkadijevim. Granice između dva carstva nisu bile precizirane.

Prolazile su Balkanskim poluotokom. Sporne su bile dijeceze Dacica i Macedonica. Stilihon

ih je htio odricati u okviru zapadnog carstva.

Već prve godine vlade Honorija i Arkadija (395.), Vizigoti nastanjeni u Trakiji krenuli

su pod vodstvom svoga prvaka Alariha, proglasivši ga kraljem, prema Konstantinopolisu

pustošeći uz put sela i gradove. Pridružile su im se nove skupine gotskih i drugih barbara sa

sjevera. Odustalo se od napada na Konstantinopolis, a krenulo na jug, u Makedoniju i Grčku.

Sve se to događalo u okolnostima fatalne borbe istočnog carstva sa zapadnim oko spornih

dijeceza. Stilihon je bio dugo godina stvarni regent zapadnog carstva (395-408). Tu je ulogu

imao u istočnom carstvu najprije Rufinus (ubijen 396), pa Eutropius (396-399), svi s naslovim

„praefectus praetori“. Konstantinopolski je dvor davao koncesije Vizigotima da bi se

naškodilo Stilihonu. Stilihon, koji je sa svojim odredima (sami barbari) biostigao na

Peleponez da se obračuna s Alarikom, ali se morao povući, 397. Konstantinopolski je dvor

omogućio Alariku da se spasi i dao Vizigotima zemlje u Epiru. Stilihon je proglašen

neprijateljem, a Alarih postao „magister equitum“ istočnog carstva.

Teško je bilo onima u zapadnom carstvu. Tada su provale barbara (seobe naroda) iz

istočne Europe bile vrlo intenzivne. Huni, koji su s istoka provalili u Europu oko 374,

uzrokovali su migraciju Vizigota prema jugu, na istočni pa na zapadni Balkan, Ostrogota u

Panoniji, a Alana, Vandala i Sueba prema Noriku i Reciji. Stilihon je pošao (400/401) odbiti

okupaciju Norika i Recije, jer bi njihova okupacija bila neposredna opasnost za Italiju. To je

iskoristio Alarih i poveo svoje Vizigote preko provincije Dalmacije ravno u Italiju. Pojavio se

pred Akvilejom i pošao prema Mediolanumu. Stilihon je pozvao u pomoć legije iz Britanije i

s rajanskog ratišta, pridružio svom korpusu čete Vandala i Sueba s kojima je dotad vojevao pa

pošao na Alarihove Vizigote. Vizigoti u povlačenju bili su žestoko potučeni kod Polencije i

Verone (403). Prema kompromisnom sporazumu sa Stilihonom Vizigoti su se povukli iz

Italije u Ilirik. Car Honorije i vojskovođa Stilihon proslavili su trijumf u Rimu. U to je doba

za prijestolnicu određena Ravena kao strateški najpogodnija zapadnom carstvu kojemu su

prijetili barbari iz srednje Europe. Barbarske su bande, u kojima je najviše bilo Ostrogota pod

vodstvom radagasa, preko Norika i Recije prodrle u Italiju. Stilihon ih je razbio sjeverno od

Florencije. Italija je bila spašena, ali je stradala Galija, koja je da bi se sačuvala Italija, ostala

bez obrane. Tamo su, povlačeći se pred Hunima provalili preko Rajne: Vandali, Kvadi, Alani,

Suebi i Burgundi. Rimska Britanija bila je opustošena od domorodaca Škota i Pitta, a najviše

od Saksonaca, koji su gusarili s germanske obale. Tada se snašao neki rimski legat koji je od

rimskih naseljenika i saveznika sastavio vojsku. S vojskom je prešao iz Britanije u Galiju i

očistio je od germanskih došljaka. Otjerao je Honorijeve delegate. U Galiji su ga proglasili za

cara. On se održao na prijestolju 407-411. Pod imenom Konstantin (III).

Godine 408. u Raveni je ubijen Stilihon. Sposoban vojskovođa i državnik, Teodozijev

zet, odan Honoriju, dugogodišnji regent, tolerirao i nekršćane i kršćanske heretike arijance,

zaslužan u prvom redu što je spasio zapadno carstvo u vrlo teškim prilikama. Protivnici koji

su ga srušili držali su ga za podmukla Vandala koji je davao koncesije barbarima.

Barbari pobjeđuju. Od doba Teodozija Velikog Vizigoti su bili legalni rimski podanici,

nastanjeni u sjeveroistočnom Balkanu. Vojnim pohodom na jug pod Alarihom iznudili su do

397. od cara Arkadija zemlje u Epiru. Ne ostvarivši legalno svoje želje, Alarih je poveo

Vizigote u Italiju (ujesen 408), ravno na Rim, opsjedao ga i zauzeo (24. Kolovoza 410).

Vizigoti nisu rušili Rim, ali su ga temeljito opljačakli. Alarih je prisilio rimski senat da svrgne

Honorija. Za cara je proglašen senator Attalus Priscus. Kratko nakon toga, iste godine, umro

je Alarih. Njegov je nasljednik Athaulf povukao Vizigote u sjevernu Italiju, a odatle ih poveo

u Galiju. Zanimljiva je ličnost toga doba Galla Placidija, Teodozijeva kćerka, koju su Vizigoti

zarobili u Rimu, a Athaulf je uzeo za ženu. Atal je u Rimu bio svrgnut. Vizigoti su priznali

Honorija. Središnja ličnost onih godina bio je Flavius Constantius, Honorijev magister

militum, vrsni Stilihonov nasljednik. Konstancije je 411. u Galiji svladao uzurpatora

Konstantina (III). Vizigotima je povjereno da u Hispaniji suzbijaju Vandale, Suebe i Alane

koji su 409. onamo migrirali iz Galije gonjeni od Konstantina (III). Zapadnom Carstvu neko

je vrijeme sačuvana mediteranska obala Galije i Hispanije, pitome i bogate i od davna

romanizirane zemlje. Zasluga se za sve to pripisla Flaviju Konstanciju. Njemu je car Honorije

dao 421. naslov augustus i sestru Gallu Placidiju za ženu. Te je godine Konstancije umro.

Car Honorije stolovao je u Akvileji, nemoćan da spašava provincije u kojima su nicala

nova i nova barbarska kraljevstva. Imao je dvorskih briga (samovolja Galle Placidije) i drugih

nevolja (vjerski pokreti, suparništvo velikaša, odmetništva provincijskih namjesnika). Umro

je 423. Naslijedio ga je dvorski velikaš Ioannes (423-425), kojega je zbacila vojska

konstantinopolskog cara Teodozija II, Arkadijeva nasljednika, pa je za augusta proglašen

Valentinijan, sin Galle Placidije i Flavija Konstancija.

Doba Valentinijana III. (425-455). Vladao je 30 godina, podržavan od Teodozija II. Zbog

careve maloljetnosti vladala je u njegovo ime majka Galla Placidija. Kao ranije Stilihon, sada

je glavnu vojnopolitičku ulogu odigrao Flavius Aetius, romanizirani barbarin, dvorski čovjek

u Raveni, sve do 454.

Na početku Valentinijanova vladanja konačno je ustupljena istočnom carstvu dugo

osporavana praefectura Illyricum koja se sastojala od 2 dijeceze: Graecia (ili Macedonia) i

Dacia. U dugogodišnjim borbama Vandali su osvojili sve rimske posjede u Africi od

Gibraltara do Kartage. Vjerske borbe mnogo su utjecale na tok događaja, osobito borbe

ortodoksnih kršćana pod vodstvom Augustina, biskupa u gradu Hiponu, protiv heretika.

Nakon pada kartage Rimljanima je preostalo da spašavaju samo preostale posjede u tom

kraju. Car Valentinijan mirovnim ugovorom god 442. morao je ustupiti Genserikovim

Vandalima Prokonzularnu Afriku s Kartagom i sve rimske posjede zapadno od nje. Rim je

ostao bez afričkog žita.

Huni – su se pojavili u Europi oko 374.g. došavši iz Azije. Za 50 godina zauzeli su golemo

područje prema zapadu do Rajne, a od Crnog mora i donjeg Dunava prema sjeveru u

nedogled. Atila „bič božiji“ (434.-453.) prvi je kralj koji ih je okupio sve pod svojom vlašću.

Huni su i prije Atile bili jaki pa su ih Rimljani morali na Balkanu praviti teritorijalne ustupke i

čak plaćati danak. Aristokrat Prisk napisao povijest o Atili. Atila je napao Istočno Carstvo u

više mahova, a zadao mu je najteže udarce 441.g. kada je poharao Meziju, Trakiju i druge

istočnobalkanske krajeve. 447.g. je provalio na jug do Termopila. Atila je bio poražen na

Katalunskom polju i bio prisiljen s preostalom vojskom uzmaknuti i povući se natrag preko

Rajne. 452.g. Atila je poveo svoje horde u Italiju, razorio Akvileju, opustošio što je stigao u

Padskoj nizini i krenuo na Rim. Caru Valentinijanu pošlo je za rukom preko poslanika pod

vodstvom pape Leona I skloniti Atilu da se povuče. Atila se vratio u Panoniju i uskoro umro.

Pad Zapadnog Rimskog Carstva – Valentinijan III, posljednji car Teodozijeva roda, ubijen je

455.g. od pristaša Aetiusa, koji je godinu ranije bio smaknut od cara. Nakon Valentinijanove

smrti kratkotrajno je Zapadnim Rimskim Carstvom vladao car Petronius Maximus. On je

ubijen 455.g. od strane rimskih narodnih masa prigodom napada Vandala. Vandali su pod

vodstvom kralja Genserika, doplovivši iz Afrike, navalili na Italiju, zauzeli Rim 455.g., 15

dana ga nemilosrdno pljačkali. Opet je intervenirao papa Leon I.

Romulus Augustulus je bio posljednji zapadnorimski car. Odoakar je poveo Ostrogote, zauzeo

Ravenu i zbacio s vlasti Romula Augustula. Time je došao kraj Zapadnog Rimskog Carstva

476.g. Odoakar „rex gentium“ mudro je priznao konstantinoloskoga cara Zenona gospodarem

cijeloga Rimskog Carstva. Dobivši od njega naslov patricija, Odoakar je nominalno bio

konstantinopolski namjesnik u zemlji koja je zapravo postala kraljevina Ostrogota.

Istočno Rimsko carstvo – je prije zapadnog pretrpilo udarce Vizigota, Ostrogota i Huna.

Konstantinopolis nije bio osvojen, a seoba naroda usmjerena je na zapad.

„Codex Theodosimus“, izrađen u doba cara Teodozija II najizvorniji je dokument o službeno

sankcioniranom životu Istočnog i Zapadnog Rimskog Carstva.