anksioznost

Filozofski fakultet u Rijeci

Odsjek za psihologiju

Emocije i motivacija

Ak.god. 2005./2006.

Vesna Lukić

24. siječnja, 2006.

Vesna Lukić Anksioznost

Anksioznost se prema Ofxordovom psihološkom rječniku definira kao stanje nelagode, u

pratnji disforije i somatskih pokazatelja i simptoma napetosti, a usmjereno na pojavu

mogućeg neuspjeha, nesreće ili opasnosti (Colman, 2003), a na hrvatski se često prevodi i

uzima ekvivalentno značenje kao «tjeskoba».

Većina psihologa će se složiti oko sljedećih aspekata jake anksioznosti (ili tjeskobe):

Visoka anksioznost je neugodan emocionalni doživljaj;

Visoka anksioznost je vrlo motivirajuća, ponekad dovodi ljude do ekstremnih misli i

ponašanja kako bi je mogli kontrolirati;

Duga razdoblja ansioznosti i prateće pobuđenosti autonomnog živčanog sustava mogu

biti loša za zdravlje, mogu dovesti do takozvanih stresnih poremećaja, među kojima su

najistaknutije kardiovaskularne smetnje (Beck, 2003).

Iz tih je razloga teorijama i istraživanjima anksioznosti posvećeno više pažnje nego

ijednoj drugoj emociji i u teoriji i u istraživanjima. Svi anksiozni poremećaji povezani su s

već spomenutim osjećajem tjeskobe (npr. strahom, zabrinutošću, malodušnošću) , od

kardivaskularnih smetnji najuočljivija je hipertenzija (poveišen krvni tlak), a prisutne su i

mučnina, teškoće s disanjem, poremećaji spavanja i visoke razine glukokortikoida što se

povezuje s prevelikom aktivnošću simpatikusa (Pinel, 2001). Anksioznost se uz verbalne

iskaze te fiziološke reakcije očituje i ponašanju koje teži izbjegavanju, bijegu neugodnih

anricipiranih ili stvarnih podražaja (Haviland-Jones i Lewis, 2000).

Anksioznost i strah

Razlikovanje anksioznosti i straha često nije posve očito. Freud je, primjerice, razlikovao

objektivnu anksioznost (ono što nazivamo strahom) i neurotsku anksioznost. Objektivna

anksioznost je usmjerena prema nekom specifičnom izvoru koji izaziva, dok je neurotska

anksioznost strah bez (prepoznatog) uzroka. Neurotska anksioznost se isto tako opisuje kao

nerazmjerna prema stvarnoj prijetnji (Beck, 2003).

Prema rječniku Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje

Američke psihijatrijske udruge pojam anksioznosti se od pojma straha razlikuje u tome što

kod straha obično postoji podražćaj kojeg je moguće identificirati. Dakle, anksioznost se

može definirati kao «pred-podražajna» (uključuje anticipaciju manje ili više realnog

prijetećeg podražaja) dok je strah «post-podražajan» (jer slijedi kao reakcija na zastrašujući

podražaj) (Haviland-Jones i Lewis, 2000).

0


S. Epstein (1967., 1986.) je predložio razlikovanje straha i anksioznosti koje se više

temelji na percepciji kontrole umjesto na prepoznavanju uzroka. Prema njemu, anksioznost je

kvalitativno drugačiji doživljaj od straha i javlja se kad se osoba ne može suočiti s prijetnjom.

Takva nesposobnost suočavanja s prijetnjom može se pojaviti i zato što osoba ne prepoznaje

izvor prijetnje. Anksioznost se može javiti i onda kada točno znamo šta je izvor prijetnje, ali

osjećamo da ništa u vezi s tim ne možemo poduzeti. Ključni element je sposobnost

suočavanja s ugrožavajućom situacijom, a ne činjenica je li uzrok poznat ili nepoznat (Beck,

2003).

Tu razliku između definicije straha i anksioznosti nije uvijek lako zadržati jer je u

istraživanjima sa životinjama takvo razlikovanje praktički besmisleno. Što bi značilo «strah

bez uzroka» za psa ili štakora? Takvo razlikovanje ima smisla samo u odnosu na čovjeka

(Beck, 2003).

Anksioznost kao stanje ili osobina ličnosti

Anksioznost kao stanje

Anksioznost kao stanje je individualni doživljaj u specifičnoj situaciji u specifično vrijeme.

Kao primjer anksioznog stanja može se uzeti tzv. «ispitna anksioznost» - stanje uzbuđenosti,

napetosti, osjećaja neugode i zabrinutosti koja se javlja u ispitnim situacijama, nakon njih i pri

njihovom zamišljanju i anticipiranju (Zarevski, 2002).

Istraživanja su u pravilu pokazala da vjerojatnost pojave anksioznosti ovisi o osobi,

situaciji i vrsti «anksioznog odgovora» (Endler, Hunt i Rosen, 1962, Endler, 1998; prema

Beck, 2003). Endler i sur. konstruirali su S-R upitnik anksioznosti (S-R Inventory of

Anxiousness), koji se sastoji od 11 različitih situacija (npr. vožnje automobilom ili penjanja

po planinskom grebenu) i 14 vrsta različitih reakcija (poput: bržeg otkucaja srca, osjećaja

nelagode). Osoba mora procijeniti stupanj anksioznosti u pojedinoj situaciji kao i vrstu

reakcije. Taj pristup ima važne praktične posljedice, jer ako je anksioznost specifična za

situaciju i za reakciju tada i tretmani moraju biti različiti. Primjerice, s testovnom će se

anksioznošću drugačije postupati nego sa strahom od letenja, što je pristup kojeg su prihvatili

mnogi behavior terapeuti (Beck, 2003).

1


Anksioznost kao osobina ličnosti

Anksioznost kao crta (ili osobina) ličnosti je relativno trajna osobina ličnosti, tj.

dispozicija da se bude anksiozan u mnogim različitim situacijama.

Obično se razlikuje od anksioznosti kao stanja pomoću Upitnika anksioznosti kao

stanja ili osobine (State-Trait Anxiety Inventory ili STAI, Spielberger, Gorsuch i Lushene,

1970; prema Beck, 2003).

Kao antecedent podložnosti anksioznosti u literaturi se često spominju obrasci

privrženosti koji prema John Bowlbyju imaju središnju važnost u emocionalnom životu ljudi:

«Ono što je, vjeruje se, bitno za duševno zdravlje jest to da dijete već od najranije dobi osjeti

toplu, blisku i trajnu vezu sa svojom majkom (ili stalnom zamjenom za majku...) u kojoj

oboje nalaze zadovoljstvo i užitak» (Bowlby, 1951; prema Oatley i Jenkins, 2003). Bowlby

(1973, 1980; prema Scher i Stein, 2003) je također ukazao na dva obrasca ponašanja skrbnika

ili roditelja koji mogu pridonijeti razvoju anksioznosti i depresije: prijeteće ponašanje i

nepreijateljsko, odbacujuće ponašanje. Smatrao je da su obrasci prijetećeg ponašanja, tj. ona

ponašanja koja pokazuju da roditelj nije emocionalno ili fizički dostupan kad je to potrebno,

karakteristika odnosa privrženosti koje su u djetinjstvu doživile upravo anksiozne osobe

(Scher i Stein, 2003).

U teoriji ličnosti, anksioznost kao osobina ličnosti naziva se neuroticizmom ili

negativnom osjećajnošću. To je jedna od najčešće opisivanih osobina ličnosti; obično se

smatra temeljnom emocijom (poput straha) i u središtu je pozornosti kliničke psihologije (M.

Eysenck, 1997; prema Beck, 2003).

Anksiozni poremećaji najučestaliji su od svih psihijatrijskih poremećaja. Oko 25%

odrasle populacije u SAD-u ima ozbiljne probleme s anksioznošću u nekom periodu života

(Bourne i Garano, 2003), dok u Velikoj Britaniji svake godine jedna od pet žena i jedan od

deset muškaraca uzima lijekove protiv anksioznosti (Dunbar, Perera i Jenner, 1989; prema

Pinel, 2001).

U DSM-IV(1994) navedeno je dvanaest različitih poremećaja anksioznosti, a

najučestaliji su:

fobije (te specifične fobije) – napadi straha koje izazaiva izlaganje određenim

objektima ili situacijama;

panični poremećaj – nagli napadi izrazito jakog straha i vrlo jaki znakovi stresa

(npr. gušenje, jako lupanje srca, plitko disanje) ;

2


generalizirani anksiozni poremećaj (GAP; generalised anxiety disorder ili

GAD) – kojeg obilježavaju stresne reakcije i vrlo jaki osjećaji tjeskobe koji se

javljaju u odsutnosti bilokakvog vidljivog podražaja;

opsesivno-kompulzivni poremećaj - okarakteriziran nekontroliranim

repetitivnim mislima (opsesije) koje uzrokuju snažan osjećaj tjeskobe i

impulsima za određenim obrascima ponašanja (kompulzije);

posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) – koji se može javiti kao posljedica

jake traume a prepoznaje se po povećanoj anksioznosti i simptomima povećane

pobuđenosti, izbjegavanju podražaja vezanih uz traumu, otupljivanju

emocionalnih reakcija i ponovnom proživljavanju traumatskog događaja;

akutni stresni poremećaj – koji nastaje kao posljedica dugotrajnog stresnog

razdoblja (Davison i Neale, 1999).

Uzimanje anksiolitika na preporuku liječnika vjerojatno je najrasprostranjeniji oblik

terapije, iako postoji mnogo oblika psihoterapije anksioznih poremećaja. U liječenju

anksioznih poremećaja djelotvorne su dvije skupine lijekova: benzodiazepini poput

Limbiruma i Valija te agonisti serotonina kao što je Busipron. Postoji problem u mogućnosti

zlouporabe ovih lijekova jer mogu uzrokovati apstinencijske krize i druge neželjene i još

uvijek nedovoljno istražene popratne efekte (Pinel, 2001).

Biološki pristupi anksioznosti

Suvremene teorije o neuralnim osnovama anksioznosti i anksioznih poremećaja

snažno se oslanjaju na analizu terapijskog djelovanja lijekova. Činjenica da su mnogi

anksiolitici agonisti na GABA-A receptorima (npr. benzodiazepini) ili serotoninskim

receptorima (nor. busipron ili Prozak) usmjerila je moguću pažnju na moguću ulogu

nedostatnog GABAergičkog ili serotonergičkog prijenosa u nastanku anksioznih poremećaja

(Pinel. 2001).

Novije pretpostavke o moždanim strukturama uključenim u anksiozne poremećaje

usmjerile su se na amigdalu zbog njezine velike uzloge u nastanku straha i obrambenog

ponašanja (LeDoux, 1995; prema Pinel, 2001). Kada dođe do poremećaja funkcije amigdale,

nivo ili prag okidanja anksiozne reakcije postane nizak, a ako se kao takav konsolidira nekim

oblikom kognitivnog uvjetovanja i ako dolazi do pogrešaka u procjenjivanju zastrašujućih

situacija, rezultat mogu biti hiperaktivna anksiozna stanja. Upravo zato ablacije amigdale

dovode do stanja emocionalne agnozije i nemogućnosti procjene zastrašujućih podražaja

3


(Kim i Gorman, 2005). Dokazi su prikupljeni i u studijama slikovnog prikazivanja mozga,

npr. Rauch i sur. zamijetili su porast prokrvljenosti mozga na području amigdale u ispitanika s

anksioznim poremećajima nakon prikazivanja uznemirujućih podražaja (Kim i Gorman,

2005).

U prilog tome ide i podatak da amigdala sadrži veliku količinu GABA-A receptora.

Lokalna infuzija benzodiazepina u amigdalu ima protuanksiozno djelovanje kod

labaratorijskih životinja, a lokalne injekcije GABA antagonista u amigdalu mogu spriječiti

anksiolitičke učinke sistemičkih (u opću cirkulaciju) injekcija benzodiazepina (Davus,

Rainnie i Cassell, 1994; prema Pinel, 2001).

Ovaj pristup anksioznosti pretpostavlja i da se razlike u izraženosti anksioznosti među

ljudima mogu objasniti fiziološkim razlikama, te da postoji genetska osnova za individualne

razlike u anksioznosti.

Veći broje genetičkih studija, osobito s blizancima, pokazuje da je možda 30 do 50%

varijance u anksioznosti kao crti ličnosti genetske prirode (M. Eysenck, 1997). Premda to nije

beznačajna veličina, genetika u najbolju ruku, objašnjava samo pola varijance. Štoviše, još

nitko nije uspio razlikovati emocije isključivo na temelju fizioloških mjera, a čini se da i ostali

činitelji koji imaju svoju neurološku podlogu igraju značajnu ulogu (Beck, 2003).

Grayova teorija

Općenito se smatra da strah i anksioznost uključuju pobuđenost simpatičkog živčanog

sustava i s njim povezanih hormona. Gray (1982; prema Beck, 2003) je iznio teoriju koja na

specifičniji način povezuje «anksiozno ponašanje» s određenim (također ranije spomenutim)

područjima u mozgu i kemizmom mozga.

Gray tvrdi da postoji bihevioralni inhibicijski sustav koji je smješten u septalno-

hipokampusnom području (dio limbičkog sustava u koji je uključena i amigdala) u mozgu.

Prema Grayovoj teoriji, anksioznost je manifestacija pobuđenosti tog sustava te da

bihevioralni inhibicijski sustav reagira na nekoliko vrsta podražaja s nekoliko vrsta reakcija,

što je prikazano na Slici 1.

Ulaz Izlaz

Znakovi kažnjavanja Bihevioralni Bihevioralna inhibicija

Znakovi nenagrađivanja Inhibicijski sustav Povećana pobuđenost

Novi podražaji (BIS) Povećana pažnja

Slika 1. Grayov bihevioralni inhibicijski sustav (BIS).

4


Kada je riječ o ponašanju usmjerenom prema nekom cilju, pri čemu se osoba suočava

s prijetećim (ili kažnjavajućim) podražajima, frustracijom zbog uskraćivanja nagrade ili s

neočekivanim (novim) podražajima, aktivirat će se BIS – bihevioralni inhibicijski sustav. Ta

aktivacija inhibira trenutno ponašanje i dovodi do povećane pobuđenosti, a organizam se

okreće prema narušavajućim elementima u okolini i dolazi do doživljaja anksioznosti. Većina

dokaza u prilog Grayovoj teoriji dolazi iz istraživanja o lijekovima za smirenje (lijekovima

protiv anksioznosti) koji djeluju na smirivanje sve tri vrste reakcija tj. anksioznost,

pospješujući djelovanje gama aminobuturične kiseline (GABA), jedne vrste inhibitornog

neurotransmitora (Beck, 2003).

Gray je uveo i kognitivne faktore u svoju teoriju. Prema njemu neki organizam stalno

uspoređuje planove za budućnost, očekivane ishode sadašnjeg vlastitog ponašanja i

pohranjene informacije o načinu na koji svijet funkcionira. Sustav septuma i hipokampusa

(koji je važan i pri pamćenju) uspoređuje unutrašnje planove, predviđanja i pohranjene

informacije s onim što se upravo događa u okolini. Tako dugo dok se očekivanja ispunjavaju

nema anksioznosti ni bihevioralne inhibicije. Ako je planirano napredovanje onemogućeno

prijetnjom, frustracijom ili novim događajem, aktivira se bihevioralno inhibicijski sustav i

javlja se anksioznost (Beck, 2003).

Kognitivni pristupi anksioznosti

Fiziološki pristup anksioznosti kao osobini ličnosti zanemaruje okolinske činitelje, promjene

ličnosti tijekom vremena, multidimenzionalnu prirodu anksioznosti kao osobine ličnosti i

individualne razlike u kognitivnom funkcioniranju (M. Eysenck, 1997; prema Beck, 2003).

Suvremena istraživanja o kognitivnim procesima uzimaju u obzir te faktore te uključuju

metodologiju usmjerenu na razlikovanje subliminalnih i svjesnih učinaka pažnje, selektivnost

i fenomene vezane uz pamćenje, te interpretacijsku pristranost.

Najpotpunije istraživani efekti emocija na pažnju tiču se upravo anksioznosti:

potvrđeno je da anksioznost sužava pažnju, odnosno aksiozne osobe se koncentriraju upravo

na prijeteće podražaje. Matthews i sur. (1988,1993; prema Oatley i Jenkins, 2003).koristili su

metodu u kojoj se dvije riječi, jedna iznad druge, vrlo kratko projiciraju na ekran, a zatim ih

zamijeni točka. Jedna od dviju riječi ima prijeteće značenje, kao primjerice «neuspjeh» ili

«bolest». Druga je neutralna, kao što je primjerice «stol». Ispitanicima se kaže neka onda kada

se pojavi točka pritisnu određenu tipku. Neki od ispitanika bili su anksiozni, što je utvrđeno

ljestvicom anksioznosti kao crte ličnosti, dok drugi nisu imali crtu anksioznosti. Kad se točka

5


pojavi na mjestu na kojem je bila prijeteća riječ, anksiozne osobe imaju kraće vrijeme reakcije

na njeno pojavljivanje nego neanksiozne osobe, dok za neutralne riječi nije nađena takva

razlika. Matthews smatra da je vrijeme reakcije kraće kad se točka pojavljuje na mjestu riječi

na koju je ispitanik aktivno usmjerio pažnju. Anksiozni ispitanici puno češće gledaju prijeteću

riječ nego neutralnu, a takvi nalazi dobiveni su i na klinički anksioznim pacijentima i na

osobama sa anksioznom crtom ličnosti (Oatley i Jenkins, 2003).

Što se tiče pamćenja, prema Williamsu i sur. anksiozne osobe pokazuju inicijalni

priming za s prijetnjom asocirane podražaje, pa demonstriraju pristranost pažnje za prijeteće

podražaje, odnosno pristranost implicitnog pamćenja koje ne uključuje svjesno dosjećanje već

se bazira na primingu i automatskim procesima. Budući da anksioznost ima funkciju

anticipiranja opasnosti, povezana je s tendencijom davanja prioriteta obradi prijetećih

podražaja, čije je kodiranje dominantno perceptivnog a ne konceptualnog karaktera (Eysenck

i Keane, 2000).

Postoje dokazi i o pristanosti eksplicitnog pamćenja, čija izraženost varira ovisno o

tipu anksioznog poremećaja. Uočeno je da se pristranost eksplicitnog pamćenja za prijeteći

materijal javlja u paničnom poremećaju (naročito ako su informacije dubinski kodirane),

posttraumatskom stresnom poremećaju te opsesivno-kompulzivnom poremećaju, ali ne i kod

socijalne fobije ili generaliziranog anksioznog poremećaja (Coles i Heimberg, 2002).

Anksiozne osobe također dijele neka slična uvjerenja, odnosno kognitivne sheme.

Istraživanja pokazuju da anksiozni pacijenti vjeruju da je u slučaju opasnosti i rizika

adaptivno brinuti se o tome (anksiozna zaokupljenost), da je potrebno biti kompetentan i u

kontroli (osobna kontrola/perfekcionizam) i da je adaptivno zaobilaziti problematične

situacije i izazove(zaobilaženje problema) (Gurman i Messer, 1995).

Na kraju treba razmotriti zašto je aksioznost tako česta i uobičajena u našem vremenu?

Pri objašnjavanju anksioznosti, kao istaknute značajke suvremenog doba, treba uzeti u obzir

bar tri važna faktora: tempo suvremenog življenja, opći relativizam i nestanak konsenzusa o

životnim vrijednostima i principima koji trebaju voditi ljusko djelovanje, i nivo socijalne

alijenacije kojeg produbljuje postindustrijsko društvo. Živimo i u dobu strašno brzih

socijalnih i tehnologijskih promjena kao i rezultirajućih ekoloških, okolinskih promjena

(Bourne i Garano, 2003).

Sve ovo rezultira nedostatkom temeljnog osjećaja sigurnosti u modernog čovjeka, te

se socijalni kontekst također mora uzeti u obzir prilikom ulaženja u bit anksioznosti i drugih

psiholoških fenomena, kako bi se izbjegle pogreške psihologiziranja i biologiziranja.

6


Literatura:

1. Beck, R.C. (2003). Motivacija: Teorija i načela. Jastrebarsko: Naklada Slap.

2. Bourne, E., Garano, L. (2003). Coping with Anxiety: 10 simple ways to relieve anxiety,

fear and worry. Oakland: New Harbinger Publications, Inc.

3. Colman, A.M. (2003). A Dictionary of Psychology. Oxford University Press.

4. Coles, M.E., Heimberg, R.G. (2002). Memory biases in the anxiety disorders: Current

status. Clinical Psychology Review 22, 587-627.

5. Davison, G.C., Neale, J.M. (1999). Psihologija abnormalnog doživljavanja i

ponašanja. Jastrebarsko: Naklada Slap.

6. Eysenck, M.W., Keane, M.T.(2000). Cognitive psychology: A student's handbook.

Psychology Press.

7. Gorman, J., Kim, J. (2005). The psychobiology of anxiety. Clinical Neuroscience

Research 4, 335-347.

8. Gurman, A.S., Messer, S.B.(1995). Essential Psychotherapies: Theory and Practice.

New York; London : The Guilford Press.

9. Haviland-Jones, J.M., Lewis, M. (2000). Handbook of emotions. London; New York:

The Guilford Press.

10. Jenkins, J.M., Oatley, K. (2003).Razumijevanje emocija. Jastrebarsko: Naklada Slap.

11. Scher, C.D., Stein, M.B. (2003). Developmental antecedents of anxiety sensitivity.

Journal of Anxiety Disorders 17, 253-269.

12. Zarevski, P. (2002). Psihologija pamćenja i učenja. Jastrebarsko: Naklada Slap.

7

anksioznost

Documents