SVEUČILIŠTE U RIJECI PRAVNI FAKULTET

Ana-Marija Mihelić

VANJSKA POLITIKA KRALJEVINE SHS (SRBA, HRVATA I SLOVENACA)I

KRALJEVINE JUGOSLAVIJE

SEMINARSKI RAD

Rijeka, 2013.

0

SVEUČILIŠTE U RIJECI PRAVNI FAKULTET

VANJSKA POLITIKA KRALJEVINE SHS (SRBA, HRVATA I SLOVENACA) I

KRALJEVINE JUGOSLAVIJE

SEMINARSKI RAD

Predmet: Poslijediplomski specijalistički studij Mentor: Prof. dr. sc. Željko BartulovićStudent: Ana-Marija MihelićStudijski smjer: Pravo europskih integracijaJMBAG: EI1028

Rijeka, lipanj 2013.

0

SADRŽAJ

1. MIROVNA KONFERENCIJA U PARIZU (1919)…………………………………............3

2. RAZGRANIČENJE KRALJEVINE SHS S ITALIJOM......................................................4

3. BALKANSKI PAKT-MALA ANTANTA..............................................................................5

4. PRIBLIŽAVANJE KRALJEVINE JUGOSLAVIJE BUGARSKOJ I ITALIJI................7

5. PRISTUP KRALJEVINE JUGOSLAVIJE TROJNOM PAKTU.....................................12

BIBLIOGRAFIJA I INTERNET IZVORI ..............................................................................19

1

1. MIROVNA KONFERENCIJA U PARIZU (1919)

Mirovna konferencija u Parizu počela je s radom 18. siječnja 1919. g. u vrijeme kada je Europom

harala španjolska groznica (gripa), koja je pokosila gotovo 20 milijuna ljudi, gotovo dvostruko

više nego što ih je poginulo u ratu. Značajno obilježje vremena u kojem je zasjedala konferencija

bile su socijalne revolucije, najvećim dijelom sa socijalističkim ciljevima. Središnja ličnost

konferencije bio je američki predsjednik Wilson, koji je na zasjedanje došao sa čvrstim

uvjerenjem da će se rad konfererencije odvijati u rukama SAD-a, koje su imale polovicu

sveukupnog svjetskog kapitala i kod koje su ostale zemlje Europe bile do grla zadužene. Vođe

četiriju velikih sila na konferenciji - Velike Britanije, Francuske, SAD-a i Italije, bili su poznati

pod nazivom velika četvorica, a to su David Lloyd George (britanski premijer), Vittorio

Orlando (talijanski predsjednik vlade), Georges Clemenceau (francuski premijer) i Woodrow

Wilson (američki predsjednik). Vođe pobjedničkih sila Velike Britanije, Francuske, SAD-a

i Italije zajedno sa predstavnicima drugih država sastali su se početkom 1919. godine u Parizu da

postave temelje trajnog mira, te odrede sudbine poraženih. Glavnu ulogu igrali su predsjednici

vlada Francuske (George Clemenceau) i Velike Britanije (David Lloyd George), te

predsjednik SAD-a Thomas Woodrow Wilson. Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država

Woodrow Wilson, je u sklopu rješavanja Jadranskog pitanja na Mirovnoj konferenciji u Parizu

(1919) podnio prijedlog za razgraničenje između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS, nazvan

Wilsonova crta. Naime, nakon neuspješnih pregovora, Wilson je 1919. Memorandumom (14.IV)

i Deklaracijom (23.IV) objavio američki stav o Jadranskom pitanju. Tom je kompromisnom

izjavom Italiji priznao granicu obećanu Londonskim ugovorom samo u razgraničenju s

Republikom Austrijom (Južni Tirol), a ne i na istočnoj obali Jadrana. Naime, Italija je potajno

sklopila sa zemljama Antante, odnosno Britanijom, Francuskom i Rusijom, Londonski ugovor od

26. IV.1915. kojim su privoljele Italiju na izdaju saveza sa Središnjim- Centralnim silama,

odnosno Njemačkom i Austro-Ugarskom. Italija je otprije željela teritorije Austro-Ugarske i

njemačke kolonije u Africi, te je pregovarala s izaslanicima Antante. Kraljevini Italiji je bio

obećan Južni Tirol, dijelovi istočne jadranske obale, te neki njemački i turski posjedi izvan

Europe. U cilju pridobivanja Italije za ulazak u rat protiv Njemačke i Austro-Ugarske Monarhije,

zemlje Antante su Italiji ponudili velike dijelove monarhije, npr. Trentino,

Južnu Tirol, Trst, Goricu, Gradišku, dio Koruške i jugozapadnu Kranjsku, te velike teritorijalne

2

ustupke na račun povijesnih hrvatskih pokrajina: Istra, otoci Cres i Lošinj, a u

sjevernoj Dalmaciji područje od Lisarice i Tribnja na sjeveru do rta Ploča

(između Šibenika i Splita) sa Šibenikom i Zadrom, te područja u zaleđu tih gradova. Italiji su

obećani i svi dalmatinski otoci od Premude do Mljeta. Ugovor je držan u tajnosti, ali je u

studenom 1917. nakon Oktobarske revolucije, objavljen u ruskom dnevniku Izvjestijima (rus.

Известия). Ugovor je također obećavao Kraljevini Srbiji stvaranje Velike Srbije. Saveznici su

Srbiji nudili Bosnu i Hercegovinu, Slavoniju, Srijem, Bačku, južnu Dalmaciju i sjevernu

Albaniju, ali bez Makedonije i dijela Banata. Za ulazak u rat i izdaju Središnjih sila saveznici su

Italiji ponudili Istru i veći dio Dalmacije (što je kasnije rezultiralo 1920. Ugovorom u Rapallu,

1924. i 1941. Rimskim Ugovorom), Rumunjskoj Banat, a Bugarskoj Makedoniju. Srbija je

odbacila ugovor budući da se nije bila spremna odreći Makedonije. Tijekom pregovora i

srbijanska vlada dobila je obećanje da nakon pobjede može računati na teritorijalne ustupke u

BiH i Hrvatskoj, a posebice u Dalmaciji. Nakon otkrivanja sadržaja sporazuma, došlo je do

žestokog otpora hrvatskog i slovenskog naroda, što je onemogućilo njegovo provođenje u

cijelosti nakon završetka I. svjetskog rata. Nakon što je okončan Prvi svjetski rat, dio obećanja

iz tog sporazuma je ispunjen - Italija je dobila Južni Tirol, poluotok Istru, Tršćansko primorje,

dio sjevernojadranskih otoka, grad Zadar, otoke Lastovo i Palagružu.1

U sklopu rješavanja Jadranskog pitanja na Mirovnoj konferenciji u Parizu (1919) prijedlog za

razgraničenje između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS, nazvan Wilsonova crta, bila je granica

koja bi išla zapadno od Trbiža (tal. Tarvisio) na sjeveru niz istočni greben Julijskih Alpa, preko

Triglava i Vogela na jugoistok, zapadno od Cerkna, Idrije, Postojne, Pivke i Ilirske Bistrice na

Učku, pa rijekom Rašom na Jadransko more. U okviru Kraljevine Italije ostalo bi tako oko

400000 Hrvata i Slovenaca, a u Kraljevini SHS oko 40000 Talijana. Dvije države nisu prihvatile

Wilsonov prijedlog, no on je ponovno aktualiziran nakon II.svj. rata kao jedan od prijedloga za

novo razgraničenje.2

1 Izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki

2 Krizman, B.: Jadransko pitanje pred našom delegacijom na Pariškoj mirovnoj konferenciji do potpisivanja

ugovora s Njemačkom (28. lipnja 1919), Jadranski zbornik, 1958, 3.

3

Nakon kraja prvog svjetskog rata Talijani su željeli anektirati područja obećana Londonskim

ugovorom i odmah su ih vojno okupirali. No, osnivanjem južnoslavenske države, i u

svjetlu Wilsonovih ideja o samoodređenju naroda, zapadne sile nisu više bile spremne udovoljiti

talijanskim zahtjevima, a također je vladalo mišljenje da oni nisu u skladu sa skromnim ratnim

doprinosom. Nakon brojnih nesuglasica i prijetnji napuštanjem Versajske konferencije, Talijani

(vlada Giovanna Giolittia) su odlučili riješiti pitanje dogovorom s južnoslavenskom stranom.

Južni Slaveni su također bili spremni na kompromis jer je državu ekonomski iscrpljivala

nemogućnost korištenja okupiranih jadranskih luka, a nakon Wilsonovog poraza na izborima

izgubljena je američka podrška. Italija je bila jedna od pet Savezničkih i udruženih sila iz Prvoga

svjetskog rata, čije je javno mnijenje bilo ogorčeno rezultatima Versajske konferencije. Ona je

potom težila reviziji postojećih granica, napose onih s Jugoslavijom i Albanijom. Protivljenjem

njezinih saveznika ona nije uspjela ostvariti obećane joj granice iz Londonskog ugovora. Od

hrvatskih krajeva dobila je Istru (bez Kastva), Cres, Lošinj, Lastovo, Zadar, te Rijeku koja joj

prije nije bila obećana, ali nije uspjela dobiti dio Dalmacije od ušća Zrmanje do rta Ploče,

između Šibenika i Trogira uključujući zaleđe sa Kninom, te dalmatinske otoke osim Lastova. To

ogorčenje, uz strah od proleterske revolucije, dovelo je u 1922. do Mussolinijeva Marša na Rim i

ustanovljenja prvoga fašističkog režima u Europi. 3

2. RAZGRANIČENJE KRALJEVINE SHS S ITALIJOM

Ragraničenje kraljevine SHS s Italijom, nije bilo postignuto na Versajskoj konferenciji, nego

dvostranim ugovorom sklopljenim u Rapallu 12. studenoga 1920. Rapallski ugovor je

međudržavni ugovor između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS, kojim je riješeno tzv. Jadransko

pitanje, odnosno utvrđivanje granica poslije I.svjetskog rata na istočnoj Jadranskoj obali.

Ugovorom obje strane priznaju potpunu slobodu i nezavisnost Države Rijeka i obvezuju se da će

to vječno poštivati. Tim aktom stvorena je Slobodna Država Rijeka koja će de facto postojati

jednu, a de iure četiri godine. Novostvorenu državu odmah priznaju sve svjetske sile

uključujući SAD, Francusku i Veliku Britaniju. Gabriele D'Annunzio ne priznaje sporazum te je

akcijom talijanske regularne vojske istjeran iz grada (Krvavi Božić 24. - 29. prosinca).

Ugovorom je Italiji predana Gorica, Gradiška, dio Kranjske,  Istra,  Zadar,  Lošinj,  Cres, 

3Izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki, lipanj 2013.

4

Lastovo,  Palagruža  i Sušak, odnosno ukupno oko 10.000 kvadratnih kilometara. Više od pola

milijuna Hrvata i Slovenaca našlo se izvan granica Kraljevine SHS, što je izazvalo veliko

nezadovoljstvo, jer je stanovništvo imalo osjećaj da su ih srpski političari prodali u zamjenu za

teritorijalne ustupke na istoku. Nezadovoljstvo je raslo zbog talijanskog nacionalizma i

zatvaranja slavenskih kulturnih ustanova (do tada je već zatvoreno 109 škola).

Po Rapalskom ugovoru Rijeka je trebala postati "Slobodnom Državom", ali je ta tvorevina imala

neke, iako nedostatne značajke državnosti jedino u doba autonomaške vlade Riccarda Zanelle,

koja je uživala podršku većine birača, i to između 5. listopada 1921. i fašističkoga udara u Rijeci

3. ožujka 1922. Nakon toga Italija je tamo zadobila sav utjecaj. Riječka država bila je dokinuta i

podijeljena između istih stranaka Rimskim paktom o prijateljstvu i srdačnoj suradnji od 27. siječ

nja 1924. 4

Rimskim ugovorom (1924) stavljeni su izvan snage pojedini dijelovi Rapallskog ugovora iz

1920. kojim je stvorena Slobodna Država Rijeka. Sukladno Rimskom ugovoru Rijeku je

anektirala Italija, dok je grad Sušak pripojen Kraljevini SHS. Iste godine, 27. veljače,

kraljevskim dekretom br. 213 osnovana je Kvarnerska (kasnije Riječka) pokrajina, dok je do

uspostave rada njezinog političkog izvršnog tijela, prefekture, proteklo još neko vrijeme. Prvi

prefekt Kvarnerske pokrajine, di Donato, postavljen je na čelo političke vlasti u Pokrajini

dekretom br. 582 od 27. travnja 1924. Izvor ovlasti u razdoblju od siječnja 1924. do ožujka 1926.

bio je za Riječku pokrajinu utvrđen nizom kraljevskih dekreta. Kraljevskim dekretom od 14. III.

1926. g. broj 579 proširen je na Riječku pokrajinu talijanski općinski i provincijski zakon. Time

je Rijeka, nakon višegodišnjeg vojnog, političkog i međunarodnopravnog procesa započetkog

krajem 1918., bila u cijelosti uklopljena u teritorijalno-administrativni sustav Kraljevine Italije. 5

3. BALKANSKI PAKT-MALA ANTANTA

Balkanski pakt je bio vojno-politički savez koji je imao za cilj zadržati status quo na Balkanu

nakon Prvog svjetskog rata. Mala Antanta je bio vojni savez Jugoslavije, Čehoslovačke i

Rumunjske koji je postojao od 1920. do 1938. Uzrok njenog formiranja bio je strah od

4 Crnić-Grotić, V.: Pravni položaj Riječke države, Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci 1987., br. 8,

5 Izvor. http://arhinet.arhiv.hr, lipanj 2013.

5

eventualnog pokušaja Austrije ili Mađarske da vojnim putem povrate teritorije koje je

Austrougarska ranije imala.

Uzimajući u obzir broj stanovnika, veliku stajaću vojsku, kojom je raspolagala i ogromno

prostranstvo na kome se prostirala, Mala Antanta je smatrana "petom silom u Europi". Francuska

je blisko surađivala sa ovim savezom i sa njenim članicama i sa njima je potpisala više vojnih

sporazuma.

Krajem studenog 1932. kralj Aleksandar je inicirao izvanredni sastanak ministara država članica

Male Antante (Jugoslavije, Rumunjske i Čehoslovačke), koji je održan 18.studenog - 19.

prosinca u Beogradu. Najvažnija odluka donijeta na tom sastanku bila je da će ubuduće Mala

Antanta nastupati kao jedinstvena politička zajednica. Odluka da se samostalno politički djeluje

obrazložena je činjenicom „da su se tri države umorile od toga da budu igračke u rukama velikih

susjeda". Pakt o novoj organizaciji Male antante potpisan je na konferenciji u Ženevi, održanoj

14-16. veljače 1933. godine. Tri države - ističe se u uvodnom dijelu ovog dokumenta - stvaraju

„višu međunarodnu zajednicu, kojoj mogu pristupiti i druge države". U organizacijskom

pogledu, u ovu zajednicu ugrađeno je nešto što do tada nije postojalo ni u jednom bilateralnom

ili regionalnom savezu. Kao upravno tijelo zajedničke politike država Antante ustanovljen je

Stalni savjet, sastavljen od ministara vanjskih poslova, koji odluke donosi konsenzusom. Sastaje

se obvezno najmanje tri puta godišnje, u prijestolnici svake države čiji ministar te godine

predsjedava Savjetom. Ugovor je potpisan 9.II. 1934 . a zemlje članice su bile Kraljevina

Jugoslavija, Grčka, Rumunjska i Turska. Strane potpisnice suglasile su se okončati svoje

međusobne teritorijalne zahtjeve nastale nakon prvog svjetskog rata. Ostale zemlje u regiji koje

su odbile potpisati dokument bile su : Albanija, Bugarska, Italija, Mađarska i Sovjetski savez.

Balkanski pakt je bio oblikovan kako bi se međusobno jamčila sigurnost svojih granica samo u

slučaju napada iz drugih balkanskih država. Saveznici nisu bili dužni vojno pomoći u slučaju

napada drugih sila, kao primjerice Italije. Balkanski Pakt prestao postojati nakon invazije

sila osovine na Kraljevinu Jugoslaviju 6. travnja 1941. Balkanski pakt (Balkanski sporazum,

Balkanska antanta), imao je osnovni cilj održavanja postojećega teritoraijalnog stanja na

Balkanu, a poglavito je bio usmjeren protiv Albanije i Bugarske. Izbijanjem II. svj. rata

sporazum slabi zbog različitog stava pojedinih članica prema Njemačkoj i Italiji, a pristupom

Rumunjske i Jugoslavije Trojnom paktu potpuno se gasi. Balkanskim paktom Jugoslavija, Grčka,

Rumunjska i Turska garantiraju uzajamnu sigurnost svih svojih balkanskih granica, da neće

6

poduzimati nikakvu političku akciju prema drugoj balkanskoj zemlji, koja nije potpisnica ovog

sporazuma, bez prethodnog uzajamnog obavještavanja i da neće primiti na sebe nikakvu

političku obvezu prema ma kojoj balkanskoj zemlji, bez pristanka ostalih strana ugovornica.

Blok država, poznat kao Mala Antanta, nastao je na osnovu zaključenja bilateralnih obrambenih

konvencija između članica 1920—1921. godine.

Statutom iz 1930. reguliran je način rada i odlučivanja Male Antante, a tri godine kasnije

zaključenim Paktom savez se institucionalizirao. Balkanski pakt je bio djelo kralja Aleksandra, a

osim navedenih država obuhvaćao je i Rumunjsku, Tursku i Grčku, ali je ostao otvoren i za

Bugarsku, dok se Albanija nalazila pod talijanskim utjecajem. Protiv ovog „balkanskog štita"

negativno su reagirale Italija, Mađarska i Austrija. Francuska je imala interes da učvrsti blok

balkanskih država, koje bi branile versajski sistem, nasuprot Italiji, koja je potpomagala

Mađarsku i Bugarsku da što jače stegnu Jugoslaviju. Ovaj regionalni savez je bio uperen i protiv

Bugarske i njenih pretenzija na Ćaribrod i Bosiljgrad, te Makedoniju, koju je Bugarska smatrala

bugarskom oblašću, na Južnu Rakiju i Južnu Dobrudžu. Aleksandar se u svojoj antibugarskoj

politici oslanjao i na rumunskog kralja Karola. Rumunjska je davala podršku Jugoslaviji, jer je i

sama bila izložena pritisku Bugarske zbog Dobrudže. Tijekom slijedećih godina Balkanski pakt

se pokazao kao krajnje nedjelotvoran, tako da je raspad počeo 1936. a savez se raspao 1938.

godine.6

4. PRIBLIŽAVANJE KRALJEVINE JUGOSLAVIJE BUGARSKOJ I ITALIJI

Kao prvi namjesnik knez je Pavle imao glavnu riječ u vanjskoj politici Kraljevine Jugoslavije

(kao nekada i kralj Aleksandar). Njegov se vanjskopolitički program može sažeti u nekoliko

točaka: 1. izraziti antikomunizam i neuspostavljanje diplomatskih odnosa sa SSSR-om, 2.

podržavanje englesko-njemačkog zbliženja i osiguranje dobrih diplomatskih i ekonomskih

odnosa s Njemačkom, 3. prevladavanje suprotnosti sa susjedima s pomoću dvostranih ugovora,

4. približavanje Rimu, s tim da dobri odnosi s Berlinom umanje eventualnu opasnost od

talijanskog susjeda.

Kada je doveo na čelo vlade Milana Stojadinovića, Pavle mu je povjerio i resor ministra vanjskih

poslova, ali se Stojadinović u vođenju vanjske politike morao dogovarati s njim. Stojadinovićeva

6 Krizman, B.: Ministarstvo inostranih poslova Kraljevine Jugoslavije, Zbirka međunarodnih ugovora, godina 1934, Međunarodni ugovori Kraljevine Jugoslavije, Sv. 7 za 1934, 67—68;

7

je vlada odmah po nastupu potvrdila svoju vjernost obvezama prema Maloj Antanti, Balkanskom

sporazumu i Francuskoj. Medutim, dolazak Stojadinovića na čelo vlade u Jugoslaviji, ipak je

izazvao uznemirenost u Francuskoj, Čehoslovačkoj i Rumunjskoj, jer je bilo poznato da je

Stojadinović, još kao ministar financija naginjao ekonomskom zbliženju s Njemačkom. Ta se

uznemirenost ubrzo pokazala opravdanom, jer je Stojadinović po preuzimanju vlade zatražio

odgađanje sjednice stalnog vijeća ministara Male Antante, a isto tako nije odmah odgovorio na

poziv francuske vlade da dođe u Pariz. Njemačka se strana pak nadala da će Stojadinović

osloboditi Jugoslaviju od francuskog utjecaja. Već u prosincu 1935. novi jugoslavenski poslanik

u Berlinu, dr. Aleksandar Cincar-Marković, u nastupnoj je audijenciji kod Hitlera izjavio da

Jugoslavija neće ulaziti ni u kakve aranžmane protiv Njemačke, te da će olabaviti trenutne veze

na drugoj strani. A kada se knez Pavle u listopadu 1936. sastao s Hitlerom, ovaj mu je obećao da

u eventualnom ratu Njemačka želi samo neutralnost Jugoslavije i da će zauzvrat jamčiti njene

granice. Očito je vanjskopolitički smjer države pod kneževim vodstvom išao prema postupnom

napuštanju dotadašnjih pozicija i prelazio na politiku neutralnosti. Pred Stojadinovićem su stajala

dva vanjskopolitička zadatka: približiti se Berlinu i popraviti odnose s Italijom. Kada je Italija

napala Etiopiju (listopad 1935) Društvo naroda odredilo je ekonomske sankcije protiv agresora

(tj. Italije). Iako je jugoslavenska vlada težila zbliženju s Rimom, ipak je prihvatila tu odluku i

prekinula trgovinske odnose s Italijom. To je vješto iskoristila Njemačka pojačavši svoju

trgovinsku razmjenu sa Jugoslavijom, kako bi podmirila svoje velike potrebe u programu

naoružanja. Novi smjer jugoslavenske vanjske politike mogao se naslutiti kada je Hitler naredio

ulazak njemačke vojske u demilitariziranu zonu Rajnske oblasti, koji je zaoštrio odnose

Njemačke i Francuske, a Stojadinović je ostajao rezerviran. Pokazalo se da Mala Antanta više ne

djeluje kao cjelina i da se Jugoslavija svojom suzdržanošću odvaja od drugih dviju članica tog

saveza. Kada je engleska vlada zauzela pomirljiv stav prema Njemačkoj, izjasnivši se protiv

sankcija, Stojadinović je podupro englesko, a ne francusko stajalište. Od tada do izražaja dolazi

sve veće udaljavanje Jugoslavije od Francuske sa kojom ju je vezalo tradicionalno

prijateljstvo.Premda naglašeno ističe svoju politiku neutralnosti i nemiješanja u sukobe velikih

sila, Jugoslavija se vrlo obazrivo, ali dosljedno, približava Njemačkoj.7

Srbija je nakon Prvog svjetskog rata, kao saveznica Antante tijekom rata, bila u boljem

međunarodnom položaju od Bugarske, koja se našla na strani poraženih zemalja bivšeg saveza

7 Matković, H. 1998., Povijest Jugoslavije: 1918-1991: hrvatski pogled, Naklada Pavičić,

8

Centralnih sila. Bugarska je nakon sklapanja mirovnih ugovora u Parizu 1919. godine ostala bez

Južne Dobrudže (teritorij potvrđen bugarskim ugovorom 1878. godine), izlaza na Egejsko more,

odnosno zapadne Trakije (stečevina iz Prvog balkanskog rata) i Makedonije (anektirana tijekom

Prvog svjetskog rata). Dana 1. prosinca 1918. godine, Vardarska Makedonija je u sastavu

Kraljevine Srbije, postala dijelom Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije. Na Pariškoj mirovnoj

konferenciji 1919. godine, potvrđeno je da Grčkoj pripada 35 169 km², Kraljevini SHS 25 774

km², Bugarskoj 6 798 km² i neznatan dio Makedonije na zapadnoj obali Ohridskog jezera

Albaniji. Osim toga, Bugarska je prema mirovnom ugovoru u Neuillyju, u vidu ratnih reparacija

i strateških pitanja, morala prepustiti Kraljevini SHS okruge Bosiljgrad, Caribrod (danas

Dimitrovgrad) i Strumicu. Vlast u Beogradu nije priznavala postojanje makedonskog pitanja.

Stanovnike ovog područja smatrali su Srbima, jer je ovim područjima nekad vladala srpska

srednjovjekovna država, a prijestolnica Srpskog carstva nalazila se u Skoplju. Vardarska

Makedonija nazivana je Južnom Srbijom, a nad njenim se stanovništvom provodila srbizacija. S

obzirom na to da je svako izražavanje makedonskog ili bugarskog raspoloženja na tom području

bilo ilegalno, ove tendencije su se prakticirale unutar ilegalnih organizacija na području

Jugoslavije, poput Komunističke partije Jugoslavije. Bugarski vladajući krugovi nisu se pomirili

s gubitkom teritorija. Vjerovali su da im je oduzeto ono što im pravom pripada, pa je zato prema

Makedoniji nastavljena stara politika. U tu su svrhu poduprli revolucionare Todora Aleksandrova

i Aleksandra Protogerova da pokrenu formiranje nove militantne organizacije, koja bi

destabilizirala jugoslavensku i grčku vlast u Makedoniji i djelovala u korist pridobivanja

stanovništva Makedonije na stranu Bugarske. U studenom 1919. godine, Aleksandrov je nakon

potpisivanja ugovora u Neuillyju službeno objavio djelovanje Unutarnje makedonske

revolucionarne organizacije (dalje: VMRO). Nakon ubojstva Aleksandrova 1924. godine,

naslijedio ga je Ivan Vančo Mihajlov. Mihajlov je VMRO uveo u period vršenja terorističkih

metoda u ostvarivanju svojih ciljeva.

Baza organizacije nalazila se u Pirinskoj Makedoniji, a pripadnici VMRO-a su se prema

njezinom stanovništvu odnosili kao prema vlastitom posjedu, imajući podršku vlade u Sofiji.

Vlada je do 1934. godine službeno negirala postojanje organizacije na području Bugarske. Dana

19. svibnja 1934. godine, članovi Političkog kluba Zveno pod vodstvom Kimona Georgijeva,

izvršili su beskrvni državni udar. Njihov cilj bio je poboljšanje odnosa s Jugoslavijom, a

prepreka tome bilo je djelovanje VMRO-a. Zbog toga je njegovo legalno djelovanje bilo

9

zabranjeno 14. lipnja iste godine. Nekoliko mjeseci kasnije, 9. listopada, u organizaciji VMRO-a

i hrvatske terorističke separatističke organizacije Ustaša, član VMROa, Vlado Georgijev, izvršio

je atentat na jugoslavenskog kralja Aleksandra I i francuskog ministra Louisa Barthoua. Novoj

bugarskoj vladi ovo je bio samo opravdan čin da se što brže riješi VMRO-a. Velika većina vođa

osuđena je na visoke kazne, a Ivan Mihajlov na smrt u odsustvu. Nakon puča 1934. godine, nova

bugarska vlada ulagala je napore da održava što bolje odnose s Jugoslavijom. 8

U jesen 1936, na poticaj britanske diplomacije, došlo je do zbližavanja Jugoslavije i Bugarske.

Stojadinović je smatrao da odnose s istočnim susjedom mora utvrditi direktno s kraljem Borisom

kao glavnim činiteljem u politici te države, u kojoj je na atomiziranoj političkoj sceni bilo mnogo

sitnih stranaka, a uz to je djelovalo i nekoliko časničkih liga. Pregovori izmedu Beograda i Sofije

završeni su 24. I. 1937.potisivanjem medudržavnog ugovora kojim se utvrduje »nenarušiv mir i

iskreno prijateljstvo« izmedu Jugoslavije i Bugarske. Izvan teksta tog ugovora (a to nije bilo

objavljeno) dvije strane su se sporazumjele da Bugarska neće postavljati zahtjev za

Makedonijom, Caribrodom i Bosiljgradom, te da će Jugoslavija podržati bugarski zahtjev za

izlaz na Egejsko more kod Dedeagača, a Bugarska jugoslavenske pretenzije na Solun.

Ovaj potez označio je diplomatski poraz Francuske, koja je prije toga pokušala sklopiti pakt o

uzajamnoj pomoći sa zemljama Male Antante. Tome su se usprotivile Jugoslavija (na čijem je

čelu bila vlada pronjemački orijentiranog Milana Stojadinovića) i Rumunjska (gdje su u vladi

bile utjecajne razne nacionalističke i filofašističke stranke). Ne treba zaboraviti ni da su u

Rumunjskoj i Bugarskoj vladale kraljevske obitelji njemačkog podrijetla (Saxe-Coburg-Gotha u

Bugarskoj i Hohenzollern-Sigmaringen u Rumunjskoj), što je također bio jedan od razloga

zaključivanja navedenog ugovora, dakako uz stalno jačanje ekonomske prisutnosti Njemačke u

regiji.

Vođe nekadašnje Unutarnje makedonsko-odrinske revolucionarne organizacije Todor

Aleksandrov je ubijen 1924., a Aleksandar Protogerov 1928. godine, obojica od strane političkih

protivnika unutar vlastite organizacije. 9

Odnosi Jugoslavije s Italijom poslije atentata u Marseilleu bili su vrlo hladni, gotovo

neprijateljski. Stojadinović je kao šef diplomacije imao zadatak da te odnose poboljša.

8 Izvor: http://darhiv.ffzg.hr, lipanj 2013.

9 Matković, H. 1998., Povijest Jugoslavije: 1918-1991: hrvatski pogled, Naklada Pavičić, Zagreb

10

Jugoslavija je najprije odustala od tužbe protiv Italije (Društvu naroda) i nastavljeni su napori da

se jugoslavensko-talijanski odnosi normaliziraju i poboljšaju. Iako je Jugoslavija sudjelovala u

provođenju sankcija protiv Italije (nakon njena napada na Etiopiju), talijanski poslanik u

Beogradu izjavio je da ta činjenica neće dovesti do pogoršanja talijansko-jugoslavenskih odnosa.

Naime, Italija je i dalje bila zainteresirana za Podunavlje, pa u tom kontekstu ona nužno računa

na Jugoslaviju. Prema talijanskom planu, Jugoslavija bi joj trebala pomoći u stvaranju dunavskog

pakta, a također se uključiti u Rimske protokole zaključene izmedu Italije, Austrije i Mađarske.

Nakon što su u srpnju 1936. bile ukinute ekonomske sankcije Italiji, povećali su se izgledi za

jugoslavensko-talijansko zbliženje, što je najavio i predsjednik talijanske vlade Mussolini (govor

u Milanu 1. studenoga 1936.).

Početkom 1937. u Rim je stigao Stojadinovićev emisar (dr. Ivan Subotić) na razgovore s

talijanskim ministrom vanjskih poslova grofom Cianom, a s ciljem pripremanja sporazuma o

novim odnosima izmedu dviju država. Rad na izradi teksta nastavljen je i sljedećih mjeseci, pa je

25. ožujka 1937. u Beogradu potpisan sporazum (potpisali su ga Ciano i Stojadinović) nazvan

Beogradski ugovori. Sastojali su se od dva dokumenta: političkog sporazuma i dopunskog

privrednog sporazuma.

U Političkom se sporazumu ističe uzajamno poštivanje granica, suzdržavanje od svake akcije,

ako jedna od dviju država bude napadnuta, te dogovaranje o zaštiti obostranih interesa. Strane su

se obvezale da na svom ozemlju neće trpjeti ni pomagati aktivnosti uperene protiv teritorijalnog

integriteta ili postojećeg poretka druge zemlje.

Privrednim sporazumom dogovoreno je proširenje trgovinske razrnjene i ispitivanje uvjeta za

veću privrednu suradnju, o ĉčmu će biti zaključeni posebni sporazumi. Izmedu Ciana i

Stojadinovića izmijenjena su posebna pisma o garanciji nezavisnosti Albanije.10

5. PRISTUP TROJNOM PAKTU

10 Ibidem,

11

Nakon dolaska Adolfa Hitlera na vlast u Njemačkoj u siječnju 1933. dvije neprijateljske države

iz Prvoga svjetskog rata Njemačka i Italija, postupno se udružuju u naporima za rušenjem

Versajskog poretka iz 1919. Nacistička je Njemačka postupno otkazivala svoje obveze iz

Versajskog ugovora, uvela je vojnu obvezu, naoružavala se i uspjela je postati najjačom vojnom

silom u Europi. Bez ispaljenoga metka ona je ostvarila An schluss Austrije 15. ožujka 1938.

Münchenskim sporazumima od 29. i 30. rujna te godine Italija, Britanija i Francuska ustupaju joj

Sudetsku oblast s oko 3 milijuna Nijemaca na račun Čehoslovačke koja na toj konfe renciji nije

sudjelovala ni kao promatrač. Ali, je na toj Konferenciji Hitler dao garancije ostatku

Čehoslovačke. Hitler je prešao Rubikon i osudio je sebe da ne umre u krevetu kada su, pogazivši

tu garanciju, njemačke trupe 15. ožujka 1939. bez otpora umarširale u Prag, a Reich je

"prihvatio" njemački protektorat nad Češkom i Moravskom. Od Slovačke je stvorena prva

satelitska država u Europi po uzoru na "Carstvo Madžukuo" pod Japanom od 1932. Posljednji

Hitlerov teritorijalni dobitak bez rata bila je Memelska oblast na Baltiku, anekti rana od Litve 22.

ožujka 1939., tjedan dana nakon ulaska u Prag. Ali, je Hitler htio ratovati i osvajati tuđe teritorije

vojnim pobje dama. Njemački napad na Poljsku 1. rujna 1939. bio je početak Drugoga svje tkog

rata. U osvajačkim pohodima fašistička Italija prethodila je Njemačkoj. 4. listopada 1935.

Mussolini objavljuje rat članici Lige naroda Etiopiji, i iz talijanskih posjeda Eritreje i Somalije

osvaja tu zemlju uz upotrebu bojnih otrova. Kada su talijanske trupe ušle u Adis Abebu koncem

lipnja sljedeće godine, talijanski kralj Vittorio Emanuele III. proglašava se i etiopskim carem.

Italija proglašava aneksiju čitave Etiopije i pretvara ju u svoju koloniju, iako nije nikada ovladala

cjelinom njezina područja. U travnju 1939. talijanske trupe bez otpora zauzimaju Albaniju.

Njemačka je brzo skršila otpor Poljske, a temeljem sporazuma Molotov-Ribbentrop od

prethodnoga 23. kolovoza sovjetske su trupe bez otpora zauzele istočni dio te zemlje i pripojile

ga. Time su Hitler i Staljin smatrali da su Poljsku ponovo izbrisali s geografske karte. 9. travnja

1940. njemačke su trupe bez otpora okupirale Dansku, a kod Narwika su izbacile britansko-

francuske postrojbe. Norveška vlada i kralj izabrali su emigraciju. 10. svibnja te godine

njemačke su trupe poduzele ofenzivu protiv Nizozemske, Belgije, Luksemburga i Francuske.

U lipnju ulaze u Pariz, a nova vlada Philippea Pétaina sklapa primirje 22. toga mjeseca.

Francuska je bila podijeljena crtom od sjevera do španjolske granice. Veći dio je pod njemačkom

okupaci jom, dok je ostatak tzv. "slobodna zona" pod vladom iz Vichyja, koju okupiraju u

studenom 1942. Francuska time prestaje biti europska sila i činilo se da je Versajski sistem do

12

konca bio uništen. U to doba Mussolini 10. lipnja 1940. godine navješćuje rat Britaniji i već

poraženoj Francuskoj, a u listopadu iste godine bez konsultacija s Hitlerom on iz Albanije

napada Grčku. Ali, tijekom te zime Italija trpi poraze, tako da slabo naoružana grčka vojska

prodire u Albaniju. Hitler je smatrao da mora priskočiti u pomoć svome fašističkom save zniku,

ali i da prije namjeravanoga napada na Sovjetski Savez spriječi us tanovljenje britanskih baza

bilo gdje u Europi. Radi napada na Grčku osi gurava prolazak njemačkih trupa kroz Rumunjsku i

Bugarsku. U isto vrijeme vrši pritisak na beogradsku vladu Cvetković-Maček i na namjesnika

kneza Pavla da Jugoslavija pristupi Trojnom paktu. Pri tome ne traži da njemačka vojska prođe

kroz Jugoslaviju, te nikakvu jugoslavensku vojnu pomoć, a obećava joj grčku luku Solun. 11

Trojni pakt su činili Njemačka, Italija i Japan. Pakt je potpisan 1940. da bi se učvrstilo

savezništvo između ove tri nacije te su obećale da će se uzajamno pomagati u slučaju napada,

prvenstveno imajući na umu SAD, te da bi tako spriječili ulazak u rat SAD-a ili u boljem slučaju

prepustiti Japanu vlast nad Kinom, Indokinom, Filipinima i ostalim japanskim otocima, što na

kraju nije uspjelo jer SAD nisu popustile pritisku sila Osovine. Dana 25. III 1941. su njemački

ministar vanjskih poslova 3. Reicha, Joachim von Ribbentrop, u ime njemačke vlade i srpski

predsjednik vlade Kraljevine Jugoslavije, Dragiša Cvetković, i jugoslavenski ministar vanjskih

poslova, srpski diplomat Cincar-Marković, u Beču potpisali protokol o pristupanju Jugoslavije

Trojnom paktu, odnosno međunarodnom savezu država, koji je 1940. ustanovljen na inicijativu

njemačkog vođe Adolfa Hitlera, i bio je predviđen u osnovi kao vojni savez, zatim kao jamstvo

Japanu da neće ostati izoliran nakon njemačko-sovjetskog pakta o nenapadanju od 23. kolovoza

1939. te kao geo-politički savez u svrhu podjele svijeta i novoga svjetskog poretka u Istočnoj

Aziji i Europi.

Trojni pakt između Njemačke, Japana i Italije potpisan je 27. rujna 1940. na vrijeme od deset

godina, i oslonio se na Antikominternovski pakt između Italije i Njemačke ('Osovina Berlin –

Rim') iz studenog 1936. godine, koji je bio usmjeren protiv komunizma, odnosno Sovjetskog

Saveza (Antikominternovskom paktu je poslije pristupila Španjolska, i među ostalim i Nezavisna

Država Hrvatska). Na Antikominternovski i Trojni pakt oslonio se Čelični pakt iz 1942. između

Njemačke, Japana i Italije o međusobnoj vojnoj pomoći. Trojnom paktu su, osim Jugoslavije, još

pristupile Mađarska (20.11.1940.), Rumunjska (23.11.1940.), Slovačka (24.11.1941.), Bugarska 11 Krizman, B. : Vanjska politika jugoslavenske države 1918.-1941., Diplomatskohistorijski pregled, Zagreb 1975.,

str. 122.-128., te utanačene dokumente, ibid., str. 166.-169.

13

(1.3.1941.), i nakon razbijanja Jugoslavije, i Nezavisna Država Hrvatska (15.6.1941.) Moćni

Trojni pakt trebao je po mislima njemačkih stratega odvratiti SAD od ulaska u rat i prisiliti

Veliku Britaniju na povlačenje ratne objave protiv Njemačke od 3. rujna 1939. godine, te

prihvaćanje njemačke mirovne ponude Engleskoj i britanskoj vladi od 6. listopada 1939. godine

(Hitlerov govor u Reichstagu i mirovna ponuda Republici Francuskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu

Velike Britanije). Fašističkom Trojnom paktu nije pristupila Španjolska pod vlašću fašističke

Falange i generala i diktatora Franca, niti francuska Vichyevska Republika pod vlašću maršala

Pataina. Međutim, unatoč tome su španjolske postrojbe sudjelovale u pohodu „Barbarossa“ na

SSSR od 22. lipnja 1941. godine, kao i francuski dobrovoljci. Dva dana nakon potpisivanja

Protokola o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu je vrh jugoslavenske vojske izvršio unaprijed

pripremljeni državni udar i svrgnuo vladu Cvetković-Maček koja je potpisala pristupanje

Jugoslavije Trojnom paktu. Urotu je izvršila skupina srpskih zrakoplovnih oficira u suradnji sa

britanskom tajnom službom čiji su bili plaćenici. Motiv prevrata od 27. ožujka 1941. je bio

poništiti srpsko-hrvatski sporazum o uspostavi Banovine Hrvatske, i oslabiti njemački utjecaj u

Jugoistočnoj Europi za račun britanskog utjecaja, dakle, motiv nije bio ideološki u smislu

slabljenja utjecaja fašizma i jačanja antifašizma, nego geo-političke prirode. Do pristupanja

velikosrpske tamnice naroda Jugoslavije Trojnom paktu došlo je postupno i sustavno nakon

atentata u Marseilleu od 9. listopada 1934.Smrtonosni atentat u francuskom lučkom

sredozemnom gradu Marseilleu na srpskog kralja Aleksandra I Karađorđevića i francuskog

ministra vanjskih poslova Louisa Barthoua idejno je osmislila njemačka nacistička tajna

služba Sicherheitsdienst (SD) i vanjskopolitička služba nacističke stranke NSDAP, tako da su

odgovorni za javno smaknuće dvojice protunjemačkih državnika bili šef

Sicherheitsdiensta (sigurnosne službe Njemačke tajne policije Gestapo) Reinhard

Heydrich (zločinac zadužen od Hitlera, Himmlera i Göringa za program "Endlösung" ili

'Konačno rješenje židovskog pitanja') i nacistički ideolog i saveznik guvernera Engleske narodne

banke, Mr. Montagu Normana, Hitlerov ideolog Alfred Rosenberg(glavni urednik nacističkog

režimskog glasila 'Völkischer Beobachter'), uz glavnog odgovornog Adolfa Hitlera i njegova

zamjenika Heinricha Himmlera. Sicherheitsdienst je za nalog likvidacije francuskog ministra

vanjskih poslova angažirao svog tajnog agenta Eugena Didu Kvaternika, njegova šefa Antu

Pavelića i makedonskog revolucionara Vladimira Georgijeva Černozemskog, zvan 'Vlado šofer',

koji je bio tjelohranitelj od vođe makedonske revolucionarne protujugoslavenske organizacije

14

VMRO, Vanča Mihajlova, za koju je njemačka vojna kontra-obavještajana

služba Abwehr ocijenila da je najbolje organizirana urotničko-diverzantska organizacija toga

vremena, koja je na Zapadu imala biljeg 'terorističke' organizacije. Vladimir Georgiev je u

Marseilleu ubio srpskog kralja i francuskog ministra, i na licu mjesta bio je likvidiran od strane

tjelohranitelja francuskog državnika. Izvršitelje atentata je u Marseilleu navodila njemačka

agentica Melitte Wiedemann,  koja se tamo nalazila sa Georgijevim Černozemskim, dok je

Eugen D. Kvaternik, šef akcije s hrvatske strane, organizirao atentatorima, među kojima su bili

hrvatski revolucionari iz ustaškog logora za vojničko-diverzantsku obuku u Mađarskoj i Italiji,

dolazak u Francusku i njihovo konspirativno kretanje i djelovanje.  Naime, nakon Hitlerova

(legalnog) preuzimanja vlasti 1933. i službenog postavljanja zahtjeva za revizijom versajskog

sporazuma iz 1919. godine, kojim je Njemačka svedena na drugorazrednu zemlju u odnosu na

Englesku i Francusku, je francuska vlada na čelu s ministrom vanjskih poslova Barthuom (jedan

od glavnih arhitekata versajskog sporazuma) nastojala stvoriti tako zvani Istočni sporazum

između liberalne Francuske i (komunističkog) Sovjetskog Saveza, kojim bi se priključila

Čehoslovačka, Jugoslavija, Bugarska i Poljska, te bi Hitlerova Njemačka ostala izolirana, a

Republika Francuska i SSSR jamčili bi potpisnicama Istočnog pakta državne granice i

suverenitet (nezavisnost). U vrijeme pred marsejski atentat je Hitler bio stavljen pred zid, naime,

njemačkom Führeru je gorilo pod petama jer mu je priijetila francuska vojna intervencija i

rušenje njegova režima u situaciji kada Njemačka još nije završila naoružavanje nego je tek

počela s naoružavanjem; nadalje, Barthou je dva puta odbio Hitlerov prijedlog za zajedničkim

sastankom, zatim, javna francuska politika sklapanja protunjemačkih sporazuma, kao što je

najavljeni Istočni pakt, prijetio je Hitlerovim vanjsko-političkim slomom, a uz to ga je

ugrožavala i oporba, ali ne ljevica s kojom je obračunao još 1933. godine (s marksistima –

komunistima, socijalistima, socijaldemokratima, i liberalima) nego s nacionalističkom oporbom

u njemačkoj vojsci (glavnom stožeru Reichswehr), tako da je Himmlerova služba sigurnosti opet,

kao u slučaju paljenja Reichstaga, inscenirala javnu manifestaciju nasilja kako bi imala povoda

za intervencijom i uspostavljanje javnog reda i mira, a u stvarnosti povod za obračun s oporbom,

tako da je Hitlerovom zamisli organizirana 'Noć dugih noževa', jedna vrsta verzije Bartolomejske

noći kada je SS ubio vodstvo smeđekošuljaških SA-odreda (obje paravojne jedinice, SS i SA,

osnovao je bio Hitler kao zaštitne odrede svoga pokreta i stranke NSDAP za odbacivanje fizičkih

nasrtaja komunista i boljševika na stranačkim skupovima nacističke stranke tijekom dvadesetih

15

godina) na čelu sa Ernstom Röhmom koji je bio visokopozicionirani homoseksualac u

nacističkim redovima, međutim, glavna meta nije bio Röhm, iako je to u javnosti tako

predstavljeno od Goebbelsove propagande, nego je glavna meta bio general Schleicher, bivši

ministar obrane i još nekoliko stožernih časnika njemačke vojske koji su bili bliski s pokojnim

predsjednikom Njemačkog Reicha, maršalom Hindenburgom, i imali u planu svrgnuti Hitlera s

vlasti zbog njegove protufrancuske politike jer su htjeli izbjeći novi rat s Francuskom kao u

Prvom svjetskom ratu. Nakon toga je nacistička vlada Njemačke organizirala atentat na

austrijskog profašističkog kancelara Dollfussa , u srpnju 1934. godine, koji je bio za očuvanje

austrijskoga suvereniteta i blizak s Mussoliniem koji je bio protiv 'Anschlussa' Austrije

Velikonjemačkom Reichu, a nakon toga se dogodio 'Marseille', te i svrgavanje bugarske

pučističke vlade i instalacija pronjemačke vlade u Sofiji. Nakon toga je Mussolini napao jedinu

nezavisnu afričku državu Etiopiju, a Hitler je podržao taj talijanski napad, i kako jedna ruka

drugu mije tako je Mussolini priznao 'Anschluss', i sklopljeno je talijansko-njemačko

prijateljstvo ('Osovina Berlin – Rim' iz 1936.) iako je Mussoliniev fašistički režim načelno

podržao ideju Istočnog pakta (koji je propao Barthouvim ubojstvom), i čak i potpisao talijansko-

francuski sporazum po kojemu je Francuska odstupila Italiji dijelove nekih kolonija u Africi u

zamjenu za protunjemačku politiku. Po Protokolu o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu od

25. ožujka 1941. godine je 3. Reich jamčio jugoslavenskoj vladi teritorijalnu cjelovitost i

suverenitet Kraljevine Jugoslavije, i da neće u ratu tražiti jugoslavensko područje kao tranzitni

teritorij za prijevoz postrojbi, međutim, u kompromisu između kneza Pavla Karađorđevića

(namjesnika nakon ubojstva kralja i diktatora Aleksandra u Marseilleu) i Adolfa Hitlera od 4.

ožujka 1941. u Berchtesgadenu (Hitlerovoj alpskoj rezidenciji) Njemačka se obvezala da

Jugoslaviji nakon rata odstupi grčku egejsku luku Solun, da jamči Jugoslaviji teritorijalnu

cjelovitost pred talijanskim aspiracijama, da oslobodi Jugoslaviju bilo kakve obaveze da

sudjeluje u ratu na strani Sila osovine, te da vojnici Osovine neće stupiti na jugoslavensko tlo,

čak niti ranjenici. Na sjednici Krunskoga vijeća od 6. ožujka 1941. (neka vrsta predsjedništva

države), je potpredsjednik Maček (ujedno i vođa hrvatske oporbe, predsjednik Hrvatske seljačke

stranke, nasljednik na tome položaju od velikosrpskog režima 1928. u jugoslavenskoj Skupštini

ubijenog Stjepana Radića) upitao, znači li moguće nepotpisivanje Trojnog pakta rat s

Njemačkom, na što je dobio potvrdan odgovor, te su svi članovi Krunskog vijeća, kao i 16 od 19

članova jugoslavenske vlade glasovali za pristupanje Trojnom paktu, te potpisivanje toga pakta

16

nije bilo pitanje nekog velikog izbora nego nužda za izbjegavanje rata, ali i lukrativna Hitlerova

ponuda da Srbija dobije izlaz na toplo more odnosno duboku luku Solun, što je bilo na tragu

velikosrpskog tajnog plana 'Načertanije' iz 1844. godine. Kako bi moguće poremetili njemački

tajni plan o napadu na Grčku u kojoj je bio stacioniran britanski ekspedicijski (vojni) korpus i

britansko ratno zrakoplovstvo, koje je bombardiralo rumunjska naftna polja i ogromnu rafineriju

iz koje su Hitlerove tenkovske divizije crpile gorivo, britanska tajna služba SOE (Special

Operation Execution) organizirala je protunjemački prevrat u Jugoslaviji. Britanski agenti i

doušnici nalazili su se u samom vrhu jugoslavenske vojske, u generalštabu, i posebno u

jugoslavenskom ratnom zrakoplovstvu, tako da su vođe pučista bili mahom iz redova ratnog

zrakoplovstva. Bili su to srpski general Dušan Simović (plaćenik od SOE), general Borivoje

Mirković i Bogoljub Ilić, također plaćenik britanske tajne službe SOE, koja je dulje vremena

prije samoga prevrata održavala kontakte sa srpskim urotnicima preko svog tajnog agenta T. G.

Mapplebacka u britanskom veleposlanstvu u Beogradu, koji je djelovao pod plaštom trgovačkog

predstavnika koji je jugoslavenskoj vojsci prodavao materijal za ratno zrakoplovstvo.

Beogradske protunjemačke demonstracije protiv pristupanja Trojnom paktu, u kojima je

sudjelovala KPJ i Srpska pravoslavna crkva, manipulirala je britanska tajna služba. Motiv

srpskih pučista nije toliko bio otklon od Trojnog pakta, koji je Velikoj Srbiji zvana Jugoslavija

zajamčio teritorijalno proširenje, koliko odstranjenje namjesnika Pavla (Aleksandrova bratića),

koji se založio za kompromis sa Hrvatima (sporazum Cvetković-Maček iz kolovoza 1939.

godine) i potpisivanje konkordata sa Svetom Stolicom, što je velikosrpskim političarima bio trn u

oku (jugoslavenska Skupština nije ratificirala ni konkordat s Vatikanom ni uspostavu Banovine

Hrvatske, koja je u okviru Jugoslavije uspostavljena uredbom jugoslavenske vlade), tako da je

zavjerenički krug oko generala Dušana Simovića planirao državni udar izvesti već tada. Po tom

planu je trebala biti svrgnuta vlada Cvetković-Maček i uspostavljena jugoslavenska vlada bez

hrvatskih predstavnika. (Na koncu je Vladko Maček pristupio ipak prevratničkoj Simovićevoj

vladi, 5. travnja 1941. godine u funkciji potpredsjednika jugoslavenske vlade.). Nakon uspješnog

državnog prevrata je pučistička Simovićeva vlada javno izrazila lojalnost Trojnom paktu i

Hitlerovoj Njemačkoj, a tajno pregovarala s Englezima i komunistima sa kojima je 5. travnja

1941. potpisan sporazum između Kraljevine Jugoslavije i SSSR-a. Raspolažući s obavještajnim

podatcima svoje tajne službe, Hitler je odmah nakon puča od 27. ožujka 1941. sazvao vojno-

političko vodstvo 3. Reicha u Berlinu, obavijestio nazočne njemačke diplomate, generale i

17

političare da su Srbi izvršili vjerolomstvo, da izdaje direktivu broj 25 o vojnom napadu na

Jugoslaviju, o ukidanju Jugoslavije kao države, te o uspostavi hrvatske države na dijelu

Jugoslavije. Na osnovi njemačke direktive br. 25 je 10. travnja 1941. uspostavljena Nezavisna

Država Hrvatska (NDH) kojoj je Hitler govorom u Reichstagu u svibnju 1941. zajamčio

opstanak i zaželio Hrvatskoj dobrodošlicu u međunarodnoj zajednici. Za vrijeme približavanja

Jugoslavije Hitlerovoj Njemačkoj, nakon marsejskoga atentata uspostavljen je profašistički režim

u Jugoslaviji u kojoj je nastavljena protuhrvatska politika. Britanska vlada nikada nije podržala

opravdane hrvatske zahtjeve za nacionalnom ravnopravnošću, tako da se može zaključiti da je

najveći neprijatelj hrvatskim nacionalnim interesima britanska (prosrpska) politika, bez obzira na

vrijeme i okolnosti, jer britanska prosrpska politika je ujedno i protunjemačka politika u

Jugoistočnoj Europi. Za vrijeme približavanja Jugoslavije Trojnom paktu nakon 9. listopada

1934. do početka rata od 6. travnja 1941. godine (Travanjski rat) i njemačkog napada na

Jugoslaviju (zračno bombardiranje Beograda ) je jugoslavenski velikosrpski režim počeo uvoditi

antisemitske mjere, tako i vlada Cvetković-Maček, kako u Srbiji tako i u Hrvatskoj, dok je

izraženija antisemitska politika progona Židova vođena u Beogradu odnosno u Srbiji, potaknut

od fašističke stranke Zbor pod vodstvom srpskog šovinista Ljotića i generala Milana

Nedića (Ljotić je bio obožavatelj Hitlera). Do njemačkog i Osovinskog napada na Jugoslaviju

došlo je prije svega zbog Hitlerova razočaranja u srpsko savezništvo, i što je pitanje Jugoslavije

bio stavio ad acta i nalazio se usred priprema za napad na SSSR. Sile osovine osvojile su

Jugoslaviju za 11 dana. Jugoslavenska vlada i vojska Kraljevine Jugoslavije, potpisala je

kapitulaciju 17. IV.1941. u Beču ( kapitulacija je objavljena 18. IV. 1941. ). 12

BIBLIOGRAFIJA

12 Izvor: http://blog.dnevnik.hr/crniblogkomunizma/2009/03/1626049495/sat-povijestihistory-faistiki-trojni-pakt-s-jugoslavijom-25-iii-1941.html, lipanj 2013.

18

1. Crnić-Grotić, V.: Pravni položaj Riječke države, Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci

1987., br. 8,

2. Krizman, B., 1975., Vanjska politika Jugoslavenske države: 1918-1941: diplomatsko-

historijski pregled, Školska knjiga, Zagreb,

3. Krizman, B.: Ministarstvo inostranih poslova Kraljevine Jugoslavije, Zbirka

međunarodnih ugovora, godina 1934, Međunarodni ugovori Kraljevine Jugoslavije, Sv.

7 za 1934, 67—68,

4. Krizman, B.: Jadransko pitanje pred našom delegacijom na Pariškoj mirovnoj

konferenciji do potpisivanja ugovora s Njemačkom (28. lipnja 1919), Jadranski zbornik,

1958, 3,

5. Matković, H. 1998., Povijest Jugoslavije: 1918-1991: hrvatski pogled, Naklada Pavičić,

Zagreb.

INTERNET IZVORI

1. http://darhiv.ffzg.hr, lipanj 2013. 2. http://arhinet.arhiv.hr, lipanj 2013. 3. http://hr.wikipedia.org/wiki4. http://blog.dnevnik.hr/crniblogkomunizma/2009/03/1626049495/sat-povijestihistory-

faistiki-trojni-pakt-s-jugoslavijom-25-iii-1941.html, lipanj 2013.

19