staup

8/15/2019 staup

1/12

UNIVERZITAT U SARAJEVU

ARHITEKTONSKI FAKULTET

Katedra za urbanizam i prostorno planiranje

III ciklus studija / Doktorski studij

Predmet

SAVREMENI TEORETSKI ASPEKTI U URBANIZMU I PLANIRANJU

 Predmetni nastavnik :

Docent dr. Nihad Čengić

Student:

DŽENIS AVDIĆ

Referat:

URBANIZAM I GLOBALIZACIJA

Holistički pristup urbanističkoj teoriji

Sarajevo, 06.07.2014.

8/15/2019 staup

2/12

2

Apstrakt 

Referat obrađuje fenomene urbanizma uslovljene globalizacijom i savremenimtrendovima ekonomije. Pod pritiskom ovih tendova politički aparat države suočava sesa sistemom kontrole i moći koji razvijaju otvoreno poduzetništvo i tržište na račun

lokalnog. Napredni kapitalizam i međunarodne investicije danas ugrožavaju kakolokalni urbanizam, tako i sve ono što se direktno ili indirektno veže za njega, auključuje sociologiju grada, lokalnu kulturu, identitet grada i njegovu arhitekturu, ali imemoriju i konačno historiju lokalnog. Najveći problem urbanizma je fragmentirano

 posmatranje teorije te nemogućnost objektivnog posmatranja šireg konteksta problema. Uprkos pritisku globalizacije i trendova ekonomije, urbanizam se krozholistički pristup teoriji može oduprijeti i prilagoditi, te u praksi proizvesti održiva ifunkcionalna rješenja.

Ključne riječi: GLOBALIZACIJA, SOCIOLOGIJA, IDENTITET, KULTURA,EKONOMIJA

8/15/2019 staup

3/12

3

Uvod 

Referat obrađuje literaturu koja se bavi temom globalizacije i njenog utjecaja na

urbanizam, urbanizaciju, kulturu i lokalni identitet grada. Tema je odabrana sa ciljemholističkog promatranja urbanizma i urbanističke prakse, te grada kao finalnog

 proizvoda u kojem se odvija socijalni, ekonomski i politički život. Literatura koja se

obrađuje vezuje se direktno i indirektno za savremeni urbanizam i urbanističku teoriju

a obuhvata djela iz oblasti ekonomije, sociologije i političke analitike, kao i mnošto

esejističkih djela priznatih autora. Kroz pregled obuhvataju se topike utjecaja

globalizacije na lokalni identitet grada kroz ekonomsku, političku i socijalnu sferu

urbanizma.

Semiologija grada

Kako Kevin Lynch (1960) navodi, okolišna slika se može analizirati kroz tri

komponente: identitet, strukturu i značenje. Analizom ih je moguće apstrahirati i

 posmatrati odvojeno ali u praksi su neodvojivi i uvijek se pojavljuju zajedno. On

navodi da ta slika zahtjeva identifikaciju objekta, koja ga razlikuje od ostalih stvari i

 prepoznaje ga kao odvojen entitet. Ovim daje definiciju identiteta navodeći je ne u

smislu jednakosti sa nečim drugim već u smislu individualnosti i jedinstvenosti.

 Nadalje prostorni aspekt okolišne slike je struktura a značenje se formira u

komunikaciji kroz simbole prostora. Prema Bell i de-Shalit, (2011, 2), „gradovi

reflektiraju kroz svoju formu, osim oblika, i vrijednosti stanovništva na različite

načine. Dizajn i arhitektura zgrada reflektira različite socijalne i kulturalne

vrijednosti.“Kroz vizuelnu percepciju forme grada individualno iščitavamo značenje

simbola unutar urbanog konteksta, a kako Eco navodi (1973, 207), „ako semiologija

nije samo nauka o simbolima znakova koji su kao takvi priznati, već i nauka koja

8/15/2019 staup

4/12

4

 proučava sve kulturne fenomene kao da su i oni sistemi znakova, oslanjajući se na

hipotezu da svi kulturni fenomeni u stvarnosti i jesu sistemi znakova, odnosno da je

kultura u suštini komunikacija, jedan od sektora u kojima semiologija nailazi na

najveći izazov stvarnosti koju pokušava da obuhvati jeste arhitektura.“, onda možemo

usvojiti da je urbanizam sistem znakova koji se iščitavaju kroz arhitekturu i kroz koje

možemo proučavati druge fenomene grada, što potvrđuje i Barthes (1967),„mimo onih

autora koji se eksplicitno nose sa razmišljanjima o semantici grada, primjećujemo da

raste svijest o funkcijama simbola u urbanom prostoru. U nekim urbanističkim

studijama baziranim na kvantitativnim procjenama i istraživanjima motivacije vidimo

se da se javlja (...) čisto kvalitativni motiv za simbolizaciju, koji se danas često koristi

da objasni druge fenomene.“

Kultura i identitet

Kako Nas (2011) smatra, kulturna dimenzija grada je rijeko identificirana kroz nauku,

tako da su sociolozi i geografi proučavali grad ali izostavljalu simboličku dimenziju i

njenu interpretaciju, dok su antropolozi radili obratno, zapostavljajući grad u cjelini,

što dokazuje aporije fragmentiranog posmatranja teorije urbanizma i potreba za

uvođenjem holističkog pristupa urbanističkoj praksi. Identitet i njegov razvoj se može

takođe posmatrati i kroz odvojene kulturološke fenomene, pa Eea (1983) daje

kategorizaciju izgrađene forme na religijsku i etničku, čijim razlaganjem, dolazi do

osnovnih karakteristika identiteta grada, posmatrajući ga u prostornom i historijskom

kontekstu. Prema Nas (2011, 7), „urbani simbolizam se izražava kroz različite

fenomene, kao što su plan grada, arhitektura, statue, ulice i imena mjesta, kao i rituali,

festivali i povorke; a kroz druge oblasti i mitove, romane, film, poeziju, muziku,

 pjesame i web stranice, i svi mogu da budu nosioci simbola. Mnogi gradovi imaju

mnoštvo nosioca simbola, od kojih je jedan obično najdominantniji.“ U tom smislu

8/15/2019 staup

5/12

5

 posmatramo identitet grada i iščitavanjem najdominantnijeg simbola formiramo

značenje i sliku toga grada. (Bell, de-Shalit, 2011). Još jedna od aporija koja se javlja

 pri ovakvom posmatranju grada je individualno iščitavanje značenja (Nas, 2011) i

 promjenjivost znaka kako to navodi Salvatori (1980, 300), „Iako je semionička poruka

strukture striktno vezana za lično iskustvo i kulturalno za iskustva rase, kroz određeni

niz godina, naše estetsko poimanje date strukture se može promjeniti“. Osim estetskog

 poimanja, takođe je izražen i sociološki i bihevioralni aspekt semantike znaka, te

individualna memorija i interpretacija značenja, koje kroz svoje istraživanje obuhvata

Horvat (2007). „Općeprihvaćeno je i tačno da je individualni identitet moguć samo u

odnosu sa kulturnim kontekstom. Kultura je kontekst unutar kojeg se moramo

smjestiti, jer samo na temelju tumačenja, orijentacija i vrijednosti te kulture možemo

formulisati naše identitete i reći ko smo i gdje pripadamo“ (Neill, 2004, 2 i Benhabib

2000, 18). Ali kako Touraine (1971, 209) navodi; „mi moramo početi od prirode

kulturnih modela našeg društva. Kada potvrdimo da se nove kulturne vrijednosti

formiraju na nivou proizvoda aktivnosti više nego na nivou same aktivnosti, prisiljeni

smo dodati da novi kulturološki modeli definiraju situacije prije nego ponašanje.“, gdje

dolazimo do pojma globalizacije koja za sobom povlači niz različitih pojava koje se

direktno odražavaju na urbanizaciju i sociologiju grada.

Globalna kultura i ekonomija

Kroz pojam arhitektonske kulture, kako to navodi King (2004, 40) možemo sagledati i

 praksu i teoriju urbanizma i „možemo početi od osnovnih faktora koji su doveli do

internacionalizacije arhitektonske kulture. Ovdje su vjerovatno najvažnije bile

 promjene kroz historiju u različitim silama i socijalnim formacijama koje su kao

 pokrovitelji proizvele karakteristične identitete arhitektonskih objekata i formi.“ Kroz

svoje djelo, King (2004) uvodi pojam globalne kulture koja se implementira na račun

8/15/2019 staup

6/12

6

lokalnog identiteta kroz globalizaciju i dekonstrukciju nacionalne svijesti.

Internacionalizacijom arhitekture gubi se lokalni karakter i arhitektura postaje bezlična

i vankontekstualna. To potvrđuju mnogobrojni autori, između ostalog i Castells (1997,

1), koji kaže da „naš svijet, i naši životu bivaju oblikovani sukobljenim trendovima

globalizacije i identiteta. Ali kada svijet postane prevelik da bi se kontrolisao,

društveni akteri ciljaju na njegovo smanjivanje i dostupnost, upuštajući se u potragu za

značenjem. Individue to pokušavaju ne na osnovu onoga što rade nego na osnovu

onoga što jesu ili vjeruju da jesu.“ Sa njegovim stavom se slažu Danks i Kennedy

(2001, 14), dodajući da „ukratko, identitet postaje naš jedini 'izvor značenja'.“ Dilema

koju za sobom povlači ubrzana urbanizacija definiše se kroz dva izbora (prema Ioan,

1999, 236): „država može birati da se modernizira ali se suočiti sa gubitkom svog

nacionalnog identiteta, čiji su temelji skoro uvijek u prošlosti (spomenici, osnivački

mitovi, tradicionalna kultura itd.) i njegova zamjena, barem djelimično, sa

'kaliforniziranom' podkulturom, ili može odbiti da pusti svoj identitet, sa rizikom

 propuštanja svih šansi za modernizaciju, kroz izolaciju u narodnoj predaji i slikovitom

nostalgičnom getu i okretanju leđa historiji.“ Ovaj paradoks za sobom neminovno

 povlači gubitak povijesnih vrijednosti, ako ne u potpunosti onda sigurno jedim

dijelom.Prema Kendall, Woodward i Skrbis (2009, 2), „u kulturološkom smislu, nove

konekcije između različitih dijelova svijeta dozvoljavaju mogućnost ili kulturalnog

imperijalizma ili podrivanja kulturne homogenosti.“

Politika globalizacije i pokreti otpora

Harvey (2012, 42) tvrdi da je „urbanizacija bila ključno sredstvo za akumulaciju

kapitala i viška radne snage u povijesti kapitalizma. Ona je imala vrlo određenu

funkciju u dinamici akumulacije kapitala zbog dugog radnog perioda i vremena otplate

i dugog životnog vijeka većine investicija u izgrađenom okolišu. Takođe ima

8/15/2019 staup

7/12

7

geografsku karakteristiku takvu da je proizvodnja prostora i prostornih monopola

 postala sastavni dio dinamike akumulacije, ne samo na temelju promjene obrasca

 prelaska roba kroz prostor, nego i na temelju same prirode stvorenog i proizvedenog

 prostora i mjesta na kojima se takva kretanja dešavaju.“ Castells (1998, 351) smatra da

„vrtlog globalizacije izaziva odbrambene reakcije diljem svijeta, često utemeljene na

načelima nacionalnog i teritorijalnog identiteta.“ Navodeći primjer Europske unije,

objašnjava kako se neprijateljstvo građana prema procesu ujedinjenja sve više

 pojačava, politikom koja Evropsku uniju predstavlja kao conditio sine qua non u

 prećenju trendova globalizacije. Dodaje takođe da će uključivanje u globalizaciju

sigurno nauditi znatnim dijelovima stanovništva i „ako je smisao povezan sa

identitetom i ako identitet ostane isključivo na razini nacionalnog, regionalnog ili

lokalnog, evropska integracija neće otići dalje od zajedničkog tržišta, koje će biti

slično zonama slobodne trgovine u drugim dijelovima svijeta. Evropsko ujedinjenje,

gledano dugoročno, traži evropski identitet.“ (Castells 1998, 357). U svom drugom

djelu, Castells (1972, 167) dodaje da „ako uz institucionaliziranu ekspresiju političke

moći posmatramo evoluciju popularnih pokreta, jedan od najznačajnijih recentnih

fenomena je svakako stvaranje socijalnih protesta i zahtjeva koji se tiču pitanja

urbanog i izgrađenog okoliša. Kroz ove različite načine, grad i njegovi problemi imaju

rastući značaj kroz praksu moći. Ova veza se takođe razvija i u suprotnom smjeru, u

kojem politička moć, i država koja je njena koncentirana ekspresija, sve snažnije

utječu na oblikovanje grada.“ Isti autor navodi i da je osnovni problem naprednog

kapitalizma konstantna potreba uvođenja novih tržišta kako bi se održala produktivnost

i profitabilnost uloženog kapitala. Kroz ovu stimulaciju, serijom ekonomskih

mehanizama, javni objekti postaju privatizirani instrumenti konzumerizma. U tom

kontekstu dolazimo do odnosa privatno i javno, koje u naprednom kapitalizmu teži

8/15/2019 staup

8/12

8

 privatizaciji i gubitku javnih prostora (Andrusz, Harloe, Szelenyi, 1996) kroz koju se

 javlja sfera pseudojavnih prostora i uvodi kontrola koja ograničava političku aktivnost

društva (Horvat, 2007). „Pitanje koje se nužno nameće jest – kako arhitektura i gradovi

mogu biti pokretači društvene i političke promjene, kako mogu dovesti do pomaka u

odnosima moći, odnosno na koji je način moguće ponovo uspostaviti pitanje

 političkog? Da bi se to pitanje uopšte moglo razriješiti arhitekturu treba pojmiti,

 ponajprije kao adaptaciju prostora postojećih društveno – ekonomskih struktura. Od

egipatskih piramida preko spomenika Rima, do današnjih shopping – mallova,

investitori su na arhitekturu gledali kao na sredstvo kroz koje su institucije mogle

manifestirati i učvrstiti njihovu prisutnost u društvu.“ (Horvat, 2007, 26). Castells

(1997) smatra da usljed globalizacije i informacionalizma, koji uspostvaljanjem mreže

moći, povećavaju mogućnosti proizvodnje i komunikacije ali istovremeno oduzimaju

 pravo glasa društvima. „Budući da se državne institucije i organizacije građanskog

društva temelje na kulturi, povijesti i zemljopisu, iznenadno ubrzavanje povijesnog

tempa i apstrakcija moći u mreži računala dovodi do raspadanja postojećih

mehanizama društvenog nadzora i političke zastupljenosti. S izuzetkom male elite

globopolita, ljudi širom svijeta osjećaju otpor prema gubitku nadzora nad svojim

životima, svojim okolišem, svojim poslovima, svojim gospodarstvima, svojim

vladama, svojim zemljama i, konačno, nad sudbinom Zemlje.“ (Castells, 1997, 77). Sa

njim se slaže Touraine (2007, 20) koji kaže da „uprkos otporu novi model

modernizacije, baziran na slobodnom poduzetništvu i centralnoj ulozi tržišta u

raspodjeli sredstava, biva ubrzano uspostavljen svuda. Tako, kontrola i propisi

ekonomije se sve manje i manje baziraju na ciljevima ili normama van nje same.“

Objašnjava da države sve više teže privlačenju stranih ulaganja i plakšanju

nacionalnog izvoza, i firmama koje koriste savremene matematičke tehnike kako bi

8/15/2019 staup

9/12

9

 proizvele profit od samog kruženja informacija. Ove ubrzane promjene direktan su

rezultat internacionalizacije proizvodnje i globalizacije ekonomije.

„Reprodukcija kapitala prolazi kroz proces urbanizacije na mnoštvo načina. Aliurbanizacija kapitala pretpostavlja kapacitet kapitalističke klasne moći za

dominaciju unutar urbanog procesa. Ovo implicira dominaciju kapitalističke

klase ne samo nad državnim aparatom (...), nego i nad cijelim stanovništvom –

njihovim stilom života, radnom snagom, njihovim kulturnim i političkim

vrijednostima kao i njihovom mentalnom koncepcijom svijeta. Ovaj nivo

kontrole ne dolazi lako. Grad i urbani procesi koji ga proizvode su zato glavna

 područja političkih, socijalnih i klasnih previranja.“ (Harvey, 2012, 66).

Memorija i svijet bez urbanizma

„Živimo u vrlo plošnom digitalnom svijetu u kojem je sve dostupno ali je sve manje i

manje memorije. Mi smo, moglo bi se reći, osuđeni na vječnu ponavljajuću sadašnjost.

(...) Mislim da smo jako malo svjesni historije.“ (Koolhaas, 2014). „Kolektivno

 pamćenje može poprimiti mnoštvo instuticionaliziranih, kulturnih i ritualiziranih

formi. Takođe se konstituiše i prostorno te stoga ima veliki značaj za urbano

 planiranje.“ (Neill, 2004). Iskustvo mjesta u prostoru i vremenu stvara u individui

mnogo više od samo vizuelnog, stvarajući kompleksnu sliku dijelom zbog unikatnosti

mjesto, a dijelom i zbog ličnih asocijacija sa samim mjestom. (Bloomer i Moore, 1977

i Horvat, 2007). „O građevinama treba misliti od početka kao o fragmentima koji

imaju sposobnost za sadejstvo s drugim građevinama; one bi, samo po sebi, trebalo da

 predstavljaju vezivno tkivo grada. Ipak, jedini održivi model strukturisanja grada jeste

razvijati osjećaj za strukturu, jer kada izostane osjećaj odgovornosti za pojavu neke

strukture, nametnute strukture ne mogu pomoći.“ (Smithson i Smithson, 1965). Sa

8/15/2019 staup

10/12

10

njihovim stavom slaže se i Koolhaas (1994) koji kaže da „smo sada ostali u svijetu bez

urbanizma, sa samo arhitekturom, i sve više arhitekture. Divota arhitekture je njena

zavodljivost; ona definiše, isključuje, ograničava, odvaja od ostalog – ali takođe i troši.

Ona iskorištava i iscrpljuje potencijale koji mogu biti ostvareni konačno samo kroz

urbanizam, i izmišljeni i obnovljeni samo kroz specifičnu imaginaciju urbanizma. Smrt

urbanizma – naše utočište u parazitskoj sigurnosti arhitekture – stvara imanentnu

katastrofu: sve više i više crpljenja supstanci iz korijenja koje trune.“ Riddel (2004)

 predlaže da „Inkorporiranjem dizajna kao socijalne dimenzije unutar urbanističkih

 projekata pretpostavlja da planeri, inžinjeri, geodeti, arhitekti i donekle, landscape

arhitekti mogu biti uključeni i motivirani da prepoznaju i odgovore na urbane socijalne

 potrebe. Ukratko, potrebno je stvoriti svijest o oblikovanju socio fizičke platforme

urbanog života, kako bi se izbjegao ustaljeni sterilni šablon u potrazi za projektovanom

održivošću.“

Zaključak

U vremenu globalizacije i sve jačeg utjecaja globalnih ekonomskih trendova,

urbanizam se suočava sa nizom problema kako u praksi koja je sve više uslovljena

 privatnim kapitalom i sve manje pod kontrolom države, tako i u teoriji koja probleme

 posmatra fragmentirano iz različitih perspektiva u različitim oblastima i disciplinama,

čime se gubi objektivnost i mogućnost da se pronađe adekvatno i kvalitetno rješenje

kroz održivost urbanističkih projekata. Globalizacija tretira urbanizam kao instrument

utjelovljenja vladajuće kapitalističke ideologije, ali zbog karakteristika investicije i kao

sredstvo za akumulaciju kapitala i profit. Zbog nemogućnosti države da se odupre

trendovima, ona se suočava sa nizom lokalnih problema, koji se očituju kroz socijalnu

strukturu grada, ali i kroz kulturološki aspekt grada i njegov lokalni identitet, stoga je

neophodno teoriju posmatrati holistički, kako bi se ostvarila održivost kroz praksu.

8/15/2019 staup

11/12

11

Literatura

1.  Andrusz, G. (Ur.), Harloe, M. (Ur.), Szelenyi, I. (Ur.). (1996). Cities after

Socialism: Urban and regional change and conflict in post – socialist societies.

Oxford: Blackwell Publishers2.  Barthes, R. (1967). Semiologija i urbanizam. Perović, M.R. (Ur.). (2009).

 Antologija teorije arhitekture XX vijeka. (422-429). Beograd: Građevinska

knjiga

3.  Bell, D. A., de-Shalit, A. (2011). The Spirit of the Cities: Why the Identity of a

City Matters in a Global Age. New Jersey: Princeton University Press

4.  Benhabib, S. (2000).  Democracy and Identity. U Swiss Federal Office of

Culture. Humanity, Urban Planning, Dignity. (12-22).

5.  Bloomer, K.C. i Moore, C.W. (1977).  Body, Memory and Architecture. U

Jencks, C. (Ur.), Kropf, K. (Ur.). (1997). Theories and Manifestoes of

Contemporary Architecture. (71-74). London: Academy Editions

6.  Castells, M. (1972). City, Class and Power . New York: St. Martin's Press

7.  Castells, M. (1997).  Informacijsko doba: Ekonomija, društvo i kultura. Svezak

 II: Moć identiteta. Oxford: Blackwell Publishers

8.  Castells, M. (1998).  Informacijsko doba: Ekonomija, društvo i kultura. Svezak

 III: Kraj tisućljeća. Oxford: Blackwell Publishers

9.  Danks, C. J., Kennedy, P. (2001). Globalization and National Identities: Crisis

or Opportunity. London: Palgrave

10. Eco, U. (1973). Kultura, informacija, komunikacija. Beograd: Nolit

11. Eea, K.J. (1983). An Approach to the Search for Identity. U Powell, R. (Ur.).

(1983). Architecture and Identity. (78-85). Kuala Lumpur: The Aga Khan

Award for Architecture

12. 

Harvey, D. (2012).  Rebel Cities. From the Right to the City to the Urban

 Revolution. London: Verso

13. Horvat, S. (2007). Znakovi postmodernog grada. Prilog semiologiji urbanizma.

Zagreb: Naklada Jesenski i Turk

14. Ioan, A. (1999).  Power, Play and National Identity. Bucharest: The Romanian

Cultural Foundation Publishing House

15. Kendall, G., Woodward, I., Skrbis, Z. (2009). The Sociology of

Cosmopolitanism: Globalization, Identity, Culture and Government .Hampshire: Palgrave Macmillan

8/15/2019 staup

12/12

12

16. King, A. D. (2004). Spaces of Urban Cultures: Architecture, Urbanism,

 Identity. London: Routledge

17. Koolhaas, R. (1994). What Ever Happend to Urbanism?. U Jencks, C. (Ur.),

Kropf, K. (Ur.). (1997). Theories and Manifestoes of Contemporary

 Architecture. (305-306). London: Academy Editions

18. Koolhaas, R. (2014).  National Identity in Architecture. U Mackenzie, A. (Ur.)

 Architecture AU . (Vol. 103. No. 2)

19. Lynch, K. (1960). Image of the City. Cambridge: MIT press

20.  Nas, P. J. M. (Ur.) (2011). Cities Full of Symbols. A Theory of Urban Space and

Culture. Leiden: Leiden University Press

21.  Neill, W. J. V. (2004). Urban Planning and Cultural Identity. London:

Routledge

22. Riddel, R. (2004). Sustainable Urban Planning: Tipping the Balance. Oxford:

Blackwell Publishing

23. Salvatori, M. (1980). Why Buildings Stand Up: The Strength of Architecture.

London: W.W.Norton & Company

24. Smithson, A. i Smithson, P. (1965). Građenje grada kao kolektivne strukture. U

Perović, M.R. (Ur.). (2009).  Antologija teorije arhitekture XX vijeka. (395-

399). Beograd: Građevinska knjiga

25. Touraine, A. (1971). The Post-Industrial Society. Tomorrow's Social History:

Classes, Conflicts and Culture in the Programmed Society. New York: Random

House

26. Touranine, A. (2007).  A New Paradigm for Understanding Today's World .

Cambridge: Polity Press