lukijan iz samosate
Post on 03-Dec-2014
135 Views
Preview:
TRANSCRIPT
Filozofski fakultet Sveučilišta u ZagrebuOdsjek za povijest umjetnostiIvana Lučića 3, Zagreb
Seminar iz predmeta Transformacije antičkoga svijeta
Književnost 2. stoljeća u Rimu(Lukijan – Juvenal – Apulej)
Student: Igor Loinjak Godina: 5. Studijske grupe: kmp/pum Mentor: dr. sc. Dino Milinović, doc
Zagreb, 2012.
Sadržaj
Sadržaj.........................................................................................................................................2
Uvod............................................................................................................................................2
Retorika i grčka književnost 2. stoljeća......................................................................................2
Lukijan iz Samosata (125.-180)..................................................................................................2
Svjetonazori na dražbi – ironizacija filozofije............................................................................2
Grčka stoa – Hrizip (280-210.)...................................................................................................2
Skeptici – Piron...........................................................................................................................2
Juvenal – rimska satira................................................................................................................2
Apulej – Metamorfoze ili Zlatni magarac...................................................................................2
Zaključak.....................................................................................................................................2
Literatura.....................................................................................................................................2
2
Uvod
Razdoblje 2. stoljeća bijaše na području književnosti, ali i brojnih drugih umjetničkih
djelatnosti, vrlo zanimljivo doba. Od cara Vespazijana i njegova edikta o davanju povlastica
retoričarima i gramatičarima, ove su vrste zanimanja dobile mnogo veću važnost od one koju
su imale ranije. Razvoj i značaj retorike u tim godinama bio je toliko velik da se za doba 2.
stoljeća Rimskog Carstva ustalio naziv druga sofistika. Uobičajeno je bilo da gotovo svi koji
su se namjeravali baviti nekim oblikom književnog rada polaze retorske škole u kojima su
ovladavali latinskim i grčkim jezikom. Bio je veliki broj onih kojima ti jezici nisu bili
materinji, već su se s njima susreli tek u školi. Toj skupini pripadaju i književnici o kojima će
biti riječi u nastavku – Lukijan iz Samosate i Lucije Apulej.
Retorika je imala važnu ulogu u domeni književnosti. Štoviše, u nekim je aspektima
postala nadmoćnom pa tako nije rijedak slučaj seljenja nekih književnih žanrova na područje
govorništva. Mnogi književnici koji djeluju u 2. stoljeću nastoje u svojim djelima prikazati
opće stanje duha koje je obilježavalo tadašnji društveni i intelektualni život. Tako Juvenal u
svojim satirama neprestano izražava vlastiti gnjev zbog urušavanja osnovnih vrednota rimske
tradicije. Lukijan i Apulej postupaju drugačije jer njihov stil odiše ironijom i relativizira
najveći broj usvojenih dogmi. Književnost je u tom stanju općeg rasula tradicije nekim
književnicima poslužila kao izvrstan medij kroz koji mogu prezentirati vlastitu ogorčenost
trenutkom u kojem žive.
Prikazujući rad Juvenala, Lukijana iz Samosate i Lucija Apuleja, u radu se nastoji
prikazati koja su obilježja značajna za književnost druge sofistike. Pri tome su uzimana samo
neka od reprezentativnih djela u kojima se na najbolji način predstavlja tadašnja duhovna
klima obilježena relativizmom i gađenjem.
3
Retorika i grčka književnost 2. stoljeća
Književnost pisana na grčkom jeziku u razdoblju Carstva bila je ograničena na djela
više-manje vrlo slabe kvalitete. To razdoblje obuhvaća vremenski period između pada
Aleksandrije 30. godine n. e. te Justinijanova zatvaranja sveučilišta u Ateni 529. Zato se i
Albin Lesky u Povijesti grčke književnosti gotovo pravda čitatelju što će navedeno razdoblje
svesti samo na osnovni pregled: „Prije no što započnemo s prikazom grčke književnosti
carskog doba, podsjetimo na plan ove knjige izložen u uvodu. Tamo je bilo obrazloženo zašto
se za ovaj dio morao odrediti drugačiji kriterij i zašto se moralo prihvatiti ograničavanje na
sažet pregled. Ne može biti govora o tome da se izlažu detaljnije studije o brojnim autorima i
o izgubljenim i najvećim dijelom beznačajnim djelima…“1
Lesky u nekoliko kratkih crta iznosi zbog čega je grčka književnost toga razdoblja
doživjela takvu sudbinu. Kao prvo, nisu svi carevi nastojali istisnuti grčki utjecaj kojem su
osobito bili naklonjeni prvi carevi zaključno s Neronom (54-68) Kasnije je s Flavijevcima
došlo do određene promjene jer su se carevi te dinastije većim dijelom orijentirali prema
zapadu, e da bi obrat nastupio s Trajanom (98-117) i Hadrijanom (117-138). Za vladavine te
dvojice careva jačaju trgovačke veze s Istokom pa grčki svijet opet postaje bliži i dostupniji.
Međutim, gotovo je neosporno da je grčka kultura svoj uzlet doživjela zahvaljujući caru
Hadrijanu koji bijaše pasionirani helenist. Ne čudi stoga što naredno razdoblje Antonina (138-
192) predstavlja procvat grčkog elementa u Rimskom Carstvu koji, ipak, već krajem stoljeća
gubi na svojoj važnosti, da bi s daljnjim odmakom vremena, uz sasvim rijetke iznimke, sve
više bivao potisnut u stranu.2
Sve je veći ugled ponovno dobila retorika, osobito nakon što je Vespazijan edikom
izdanim 74. godine gramatičarima i retorima dao posebne povlastice. Isti ja car inicirao i
osnivanje državnih katedri za retoriku u Rimu, tako da je većina pjesnika toga doba prošla
kroz retorsku školu. Retorika je postala gotovo nadmoćna nad književnošću što pokazuje
činjenica što su neki književni žanrovi prešli u njezinu domenu: „Sada se dovršava razvoj koji
je započeo još s Gorgijom: čitavi književni žanrovi, kao enkomij ili epitalamij, koji su nekoć
pripadali pjesništvu, sada prelaze u trajno vlasništvo retorike.“3
Blistavi razvoj retorike u drugom stoljeću osigurao je tom periodu naziv druga
sofistika. Termin je prvi upotrijebio Filostrat u Životopisima sofista. Međutim, retorika 2.
stoljeća nije proizašla iz želje za stvaranjem nečeg novog na temeljima rane sofistike. Štoviše,
ona je u bitnoj mjeri bila različita te je predstavljala određeni razvoj govorničkog umijeće koji
je tekao od Gorgije preko Isokrata, Peripatosa i helenizma sve do doba Carstva. Ludwig
1 Lesky, Albin, Povijest grčke književnosti. Preveo: Zdeslav Dukat. Zagreb: Golden marketing, 2001., 787.2 Usp. Lesky, nav. dj., 2001., 787-799.3 Lesky, nav. dj., 2001., 808.
4
Radermacher je za drugo stoljeće rekao kako je to doba najblistavijih koncertnih govornika
koji su bili vrlo cijenjeni i poštovani u svoje doba.4 Spomenimo u ovom kontekstu i Aristida
(129.-189.) koji je retoriku smatrao glavnim oruđem obrazovanosti te se čak u spisu O retorici
okrenuo protiv Platonova dijaloga Gorgija pokušavajući dokazati primat retorike. Aristidov je
stav, što uopće ne čudi, izazvao reakcije u neoplatonističkim krugovima, a na najkvalitetniji je
način Platonove postavke branio Porfirije.
Lukijan iz Samosata (125.-180)
Spomenuto je kako je retorika u 2. stoljeću bila gotovo neodvojiva od književnost,
kako se s njom žanrovski ispreplitala te da je najveći broj tadašnjih književnika prošao kroz
retorsku školu u kojoj je dobio temelje za vlastiti rad. Takva bijaše i sudbina Lukijana, rodom
iz Samosata na gornjem Eufratu.
Lukijanu grčki nije bio materinji jezik i naučio ga je tek u školi. U njegovim djelima
na vidjelo dolazi izrazito kvalitetna i široko stečena izobrazba: „Opsežno čitanje pribavilo mu
je temeljito poznavanje širokog raspona oblika atičke proze kao i grčkog pjesništva od
Homera do aleksandrijaca. To ne znači da je zadro duboku u problematiku velike poezije: ono
čime on vlada jesu teme i vanjski oblici. Citati i – još radije – aluzije njemu su pri ruci u
svakoj mogućoj količini.“5
Lukijan je u početcima bio dobar i bombastičan govornik. Međutim, govorničko mu
umijeće nije pružilo trajnu zadovoljštinu pa je tu djelatnost napustio u dobi od 40 godina
posvetivši se filozofiji. O tome je pisao u Dvaput optuženom gdje se dotiče i vlastitog odnosa
prema Akademiji i Likeju. Moderni proučavatelji Lukijanova života i opusa uvjereni su kako
kod njega ipak nije došlo do velike preobrazbe, već da je zadiranje u područje filozofije
razumljivo za jedan takav površan duh. Na njega je dosta djelovala filozofija kiničke škole, a
oblikovanju njegova skepticizma pridonosili su i epikurejci.
Stil ovog retoričara i književnika obiluje ironijom i sarkazmom. Pri tome se kao
plodno tlo za razradu takvog stila vide religija, moral, tradicija, jezični purizam, razni motivi
iz klasičnih djela, no ni filozofija ne ostaje pošteđena. Lesky o Lukijanovu pristupu zapisuje:
„Divljenjem popraćene predstave slavljenih umjetnika govora, beskrajni spor između
filozofskih dijadoških imperija, stalno napredovanje iracionalnog u oblikovanju eskapističkog
4 Usp. Lesky, nav. dj., 2001., 814.5 Lesky, nav. dj., 2001., 814
5
misticizma ili banalnog praznovjerja, sve je to u razdoblju Antonina smijehom popratio
čovjek čiji je svjetonazor bila skepsa, a čije je zanimanje bilo izrugivanje.“6
Vremenska i društvena pozadina njegovih djela često ostaje slabo rasvijetljena budući
da se Lukijan teško odlučuje između posezanja za ograničenim repertoarom motiva iz atičkog
svijeta te elemenata suvremenog carskog doba. On, ipak, ostaje predstavnikom svoga doba
tako da se u njegovim djelima nalazi osebujna kritika negativnih značajki i tendencija 2.
stoljeća. Zanimljivo je kako mu suvremeni istraživači otpisuju maštovitost7 te mu zamjeraju
površnost mada mu se, kako Gregorić navodi u Uvodu u hrvatski prijevod Svjetonazora na
dražbi, ne može osporiti stilska dotjeranost prožeta svjetonazorskim cinizmom i duhovitošću.8
U razdoblju humanizma smatralo ga se jednim od najvećih grčkih satiričara, a prevodili su ga
Erazmo Roterdamski i Thomas Morus. Njegov je utjecaj bio važan i u prosvjetiteljstvu,
posebice za Voltairea.
Svjetonazori na dražbi – ironizacija filozofije
Svjetonazori na dražbi nisu jedini tekst u kojem se Lucijan obračunava s različitim
filozofskim tradicijama jer sličan postupak primjenjuje i u djelima Dvaput optužen i Gozba.
Ovaj je tekst najvjerojatnije nadahnut izgubljenim satiričkim spisima Diogen na dražbi autorā
Menipa i Eubula budući da je središnja tema tih spisa oblikovana na gotovo identičan način.9
U djelu su predstavljene personifikacije različitih filozofskih svjetonazora koje svoje
uporište nalaze u biografiji osnivača ili istaknutih predstavnika filozofskih sljedbi. Međutim,
Gregorić dobro opaža kako se ne mogu izjednačiti svjetonazor i teksta s točno određenom
konkretnom osobom jer pri tome može doći zabune. Primjerice, pripadnika Platonove
Akademije izjednačavalo se sa Sokratom premda taj lik predstavlja Platonovo učenje.10 To,
međutim, nije od presudne važnosti za daljnje izlaganje tako da će se zadržati imena navedena
u tekstu – Pitagora, Diogen, Demokrit, Heraklit, Sokrat, Hrizp, Piron.11 Albrecht Dhile u
Greek and Latin literature piše kako su samo epikurejci i skeptici bili malo pošteđeniji
6 Lesky, nav. dj., 2001., 816-817.7 Lesky, nav. dj., 2001., 820.8 Lukijan, Svjetonazori na dražbi. Preveo i priredio: Pavel Gregorić. Zagreb: KruZak, 2002., 8.9 Usp. Lukijan, nav. dj., 2002., 8.10 Usp. Lukijan, nav. dj., 2002., 9.11 Zanimljivo je kako u tekstu jedino Peripatetičaru nije pripisano neko konkretno ime, već se zadržao tek naziv za predstavnika te škole (mada svjesno aludira na Aristotelovu filozofiju). Nadalje, ne daje mu ni najmanji dio teksta, već za njega govori prodavač (Hermes). Usp. Lukijan, nav. dj., 2002., 57-59.
6
njegova oštra cinizma, dok je cinik Demonax je zaslužio i njegovo poštovanje 12 U nastavku
će, između ostalog, biti predstavljen i skepticizam (Piron), tako da, barem što se tiče
Svjetonazora na dražbi, ovaj pravac kod Lukijana nije zadržao određenu dozu digniteta.
U daljnjem dijelu teksta neće biti obrađeni svi svjetonazori, nego će biti predstavljeni
samo grčki stoici i spomenuti skeptici.
Grčka stoa – Hrizip (280-210.)
U Svjetonazorima na dražbi grčku stoičku školu predstavlja lik imenom Hrizip,
odnosno jedan od najvažnijih filozofa te škole. On se najviše među filozofima svoga kruga
bavio logičkim problemima – ukupno je napisao oko 800 djela zbog čega se govorilo da bez
njega stoičke škole ne bi ni bilo. Diogen Laertija spominje njegovih 311 logičkih spisa.
Stoici su logiku dijelili na dijalektiku i retoriku, a prvoj su pripadala logička
istraživanja i gramatika (spisi O padežima te O singularu i pluralu). Prema stoičkom je stavu
zadatak logike da svojim principima omogući smisaono spoznavanje. Veliku ulogu u
proučavanju logičke problematike predstavljao je hipotetički silogizam, uz koji ide i
disjunktivni. Hrizip je značajan jer je odredio pet hipotetičkih silogizama koji zbog svoje
očitosti nisu trebali nikakve dokaze. Bošnjak kako je problem silogizma poznavao već
Teofrast (372.-287.), jedan od najznačajnijih Aristotelovih nastavljača i onaj koji je od samog
Aristotela preuzeo vođenje škole u Ateni. Stoici su se bavili i formalnom logikom što nije
polučilo nikakvih većih pomaka na polju misaonosti.13
U prethodnim je recima malo više rečeno o logici upravo zato što Lukijan u
Svjetonazorima ironizira stoičko učenje o silogizmu podvrgavajući ga vlastitom vlastitog
cinizma. To se vidi u idućem odlomku:
Krizip: […] A što je najubitačnije, ako hoćeš, odmah ću ti dokazati da si
kamen.
Kupac: Kako kamen? Ta ne čini mi se prijatelju da si Perzej.
Krizip: Evo kako. Je li kamen tijelo?
Kupac: Jest.12 „Only the Epicureans and the Skeptics are exempted from Lucian's scathing wit, and a portrayal of the Cynic Demonax even expresses genuine respect.“ Dhile, Albrecht, Greek and Latin literature of the Roman Empire – from Augustus to Justinian. London – New York, Routledge, 1994., 240.13 Navedeni silogizmi su: a) Ako A, onda B. A jest pa i B jest; b) Ako A, onda B. B nije pa ni A nije; c) Ne mogu istodobno biti A i B. A jest pa B nije; d) Ili je A ili je B. A jest, B nije; e) Ili je A ili je B. B nije pa A jest. Usp. Bošnjak, Branko, Povijest filozofije. Razvoj mišljenja u ideji cjeline. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1993., 291-301.
7
Krizip: E sad, nije li živo biće tijelo?
Kupac: Jest.
Krizip: A ti si živo biće?
Kupac: Tako se bar čini.
Krizip: Budući, dakle, da si tijelo, ti si kamen.
Kupac: Samo to ne! Tako ti Zeusa, oslobodi me i ponovno me učini čovjekom!
Krizip: Nema problema. Evo – budi opet čovjek – samo mi reci je li svako
tijelo živo biće?
Kupac: Nije.
Krizip: E sad, je li kamen živo biće?
Kupac: Nije.
Krizip: A jesi li ti tijelo?
Kupac: Da.
Krizip: A jesi li kao tijelo živo biće?
Kupac: Da.
Krizip: Budući, dakle, da si živo biće, ti nisi kamen.14
Lukijan, Svjetonazori na dražbi, 53-55.
Skeptici – Piron
Piron (360.-270.) se smatra utemeljiteljem skepticizma kao filozofskog pravca.
Zanimljiva je njegova izjava: „Na jednak način stvari se ne mogu razlikovati, odrediti ni
spoznati. Stoga ne možemo ni o našim osjetilima ni o našim mišljenjima reći da su točna ili
lažna (pogrešna). Zbog toga im ne smijemo vjerovati, nego nepokolebljivo ostati pri
neizricanju sudova i o svakoj stvari reći da postoji koliko i ne postoji, ili da kako postoji tako i
ne postoji, ili da niti postoji niti ne postoji.“15
Osnovne Pironove ideje ostale su zabilježene većim dijelom tek u fragmentima, pa je zato
od velike važnosti djelo Pironove postavke Seksta-Empirika. Sekst-Empirik je zapravo jedini
pripadnik skeptičke škole čija su djela ostala sačuvana. On je u navedenom djelu iznio princip
o nespoznatljivosti stvari (akatalepsia), kao i misao kako se prava mudrost sastoji u
14 O logičkim pogreškama koje je Lukijan ovdje koristio kako bi ironizirao stoičku logiku piše Gregorić u: Lukijan, nav. dj., 2002., 79-80 (bilješka 59. i 60.)15 Ovaj je navod preuzet iz: Bošnjak, nav. dj., 1993., 345.
8
suzdržavanju od izricanja suda (epohe). Skeptički stav nije označavao nešto negativno, već je
u načelu bio neutralan te obilježen duševnim mirom i nepomućenim duhom.
Filozofski je skepticizam dobra pljuska dogmatizmu i poticaj na istraživanje jer su
skeptici prije svega istraživači koji sumnjaju, a ne negatori. Skepticizam je i kod Lukijana
zaslužio sarkastičan komentar:
Hermes: Preostaje još ovaj ovdje, Skeptik. Ti, Špiro, istupi i predstavi se na
brzinu. Već se mnogi razilaze pa će se dražba odvijati među nekolicinom. Pa ipak,
hoće li netko i ovoga kupiti?
Kupac: Evo, ja ću. Ali prvo mi reci što znadeš.
Piron: Ništa.
Kupac: Zašto to reče?
Piron: Jer mi se općenito ne čini da išta jest.
Kupac: Zar nismo mi nešto?
Piron: Ni to ne znam.
Kupac: Ni to da si ti nešto?
Piron: To još manje znam.
Kupac: Kakve li nedoumice! A što će ti ova vaga?
Piron: U njoj važem argumente i izjednačujem ih, pa kada vidim da su posve
jednaki i iste težine, tek tada ne znam koji je istinitiji.
[…]
Kupac: Evo. <Pironu> Što ti kažeš? Jesam te kupio?
Piron: To je neizvjesno.
Kupac: Ma uopće nije neizvjesno, jer sam dao novac i izvršio kupnju.
Piron: Suzdržavam se od suda o tome i sumnjam.
Lukijan, Svjetonazori na dražbi, 59-63.
9
Juvenal – rimska satira
Decim Junije Juvenal (55./60? - nakon 127.) u okviru rimske satirične književnosti
predstavlja jednog od važnih autora u prve polovice 2. stoljeća. Razdoblje u kojem Juvenal
djeluje u književnosti se često naziva epigonskim dobom.16 U tom razdoblju nisu nastajala
osobito značajna djela, a i sve se više pisalo i na grčkom jeziku, osobito od cara Hadrijana:
„Uza to sada ne samo Hadrijan, nego opće svi pišu opet poglavito grčki; gradskorimska grčka
književnost gotovo uništuju latinsku.“17
U tom je razdoblju nastajala najvećim dijelom književna proza, dok je pjesništvo bivalo
sve više potiskivano tako da u godinama između 150. i 350. gotovo nestaje iz javne književne
domene i biva potisnuto u intimnu sferu onih koji su pjesme zapisivali. Pri tome je značajnu
ulogu imala satira. Međutim, Juvenal nije univerzalno cijenjen satiričar. Zamjera mu se
nedidaktičnost i krajnje pesimistično gledanje na tadašnje društvene prilike: „[…] Juvenal je
pjesnik satira (pedeset mu godina bijaše kad napisa prvi stih), bez mjere, viče i krevelji se, s
nabreklim žilama na čelu […] Juvenal se povodi za Perzijem; ali njegove najbolje satire nisu
više poučno predavanje nego slike života samoga u žarkim bojama. On slika poglavito
vremena Domicijanova, ovdje je sve krupno i golemo i užasno. Svugdje osjećaš mrzitelja
ženā. Horacije je još zabavljao; Perzije je poučavao; a Juvenal neće ni jedno ni drugo, on neće
drugo nego da se razgnjevljuje. On nas upoznaje sa strahovitom oprekom bogataša i siromaha
u Rimu; prikazuje nam bijedu osiromašilih naobraženih ljudi, „panem et circenses“, požare,
bandite na ulicama […] No ljutitomu Juvenalu nedostaje humora, pa zatvaramo knjigu poradi
rugobā, koje gusto stoje jedna do druge.“18
Navedene oznake Juvenalova pristupa književnosti jednim su dijelom točne, ali ne treba
zanemariti činjenicu kako njegovi tekstovi daju mnoštvo podataka o vremenu u kojem je autor
živio. Neosporno je kako su Juvenalove satire dragocjen izvor podataka o običajima i
navikama rimskog društva od Tiberija (42 pr.n.e.-37) do Hadrijana (do 138. godine) te da se
doimlju kao odlična nadogradnja Tacitovim historiografskih djelima.19
Juvenal je napisao 16 satira podijeljenih u pet knjiga. Prve satire odišu nezadovoljstvom, a
u stilističkom su smislu građene na dostignućima autorova retoričkog i gramatičkog
16 Usp. Šrepel, Milivoj, Rimska književnost i latinski jezik (priređeno po T. Birtu i O. Weisu). Zagreb, Naklada „Matice hrvatske“, 1898., 55-72.17 Šrepel, nav. dj., 1898., 63.18 Usp. Šrepel, nav. dj., 1898., 70.19 Šrepel ga naziva i „Tacitom satire“. Usp. Šrepel, Milivoj, Rimska satira. Zagreb: Naklada „Matice hrvatske“, 1894., 79.
10
obrazovanja. U njima Juvenal vrlo živopisno predstavlja tadašnje društvene običaje u Rimu. S
posljednjim je satirama situacija nešto drugačija. Naime, u posljednjih šest Juvenal je
postupno napuštao raniju živu deskripciju te se više okrenuo filozofskim sadržajima koje je
prožeo velikom dozom moralizma. Općenito se smatra kako su mu te posljednje satire slabije
kvalitete: „Onoga satiričnoga duha, onoga gnjeva i talenta Juvenalova nema u njima; iz njih
izbija nešto staračko.“20
Ovdje je naveden samo jedan manji dio Treće satire u kojem satiričar opisuje što ga smeta
u Rimu njegova doba i zašto osjeća toliki gnjev prema svojim sugrađanima:21
„Vječita pratnja i po gradovima poznate ćube,
Sada priredjuju igre i ubijaju voljko,
Koga zapovjedi puk ispruživši palac; pa zatim
Provaže uzimlju oni u zakup, a zašto ne svega?
Kad već idu madj one, koje šaleć se Sreća
Diže iz niskog stanja sve do najvišeg vrha.
Što ću u Rimu ja? ne umijem lagati; knjigu,
Ako je zla, ne mogu hvalit ni tražiti priepis;
Zvjezdama kretanja ne znam; ne ću, a niti mogu
Očevu obećat smrt; ne promatrah žabama drobi;
Nosit vjerenici, što joj ljubovnik šalje i piše,
Drugi umiju to; sa mojom pomoću nitko
Ne će postati tat, i zato ne pratim nikog
S uvelom desnom ko čovjek kljast, bez koristi tielo.22
Juvenal, Treća satira, 113.
Juvenal nije bio osobito cijenjen među suvremenicima, a jedan od rijetkih suvremenika
koji ga spominje bijaše Marcijan.23 Moguće da je razlog tomu njegova oštra kritika Rima toga
razdoblja u kojoj su mnogi njegovi čitatelji uspjeli prepoznati sami sebe. Njegov status od 4.
stoljeće počinje rasti tako da je za vrijeme čitavog srednjeg vijeka bio dosta čitan. Tome u
20 Šrepel, nav. dj., 1894., 73.21 Slična se mjesta mogu pronaći i u ostalim satirama pa upućujem na rijedak nama dostupan prijevod šest izabranih Juvenalovih satira. Usp. Juneval, Decim Junije, Šest satira. Prijevod predgovor i komentar: Marjanca Pakiž. Sremski Karlovci – Novi Sad: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, 1998.22 Za preuzeti tekst usp. Šrepel, nav. dj., 1894., 113.23 O Juvenalovoj recepciji usp. Šrepel, nav. dj., 1894., 104-105.
11
prilog idu i brojni rukopisi njegovih djela, ali i tragovi njegovih stihova u djelima brojnih
srednjovjekovnih pjesnika. Može se reći kako s Juvenalom završava plodno razdoblje rimske
satire nakon kojeg ostaju tek brojne imitacije ustaljenih književnih obrazaca.
Apulej – Metamorfoze ili Zlatni magarac
Lucije Apulej (oko 125- oko 180) slično kao i Lukijan nije bio izvorni govornik ni
grčkog ni latinskog jezika, nego je oba naučio tek u školi. Ipak, njegova djela predstavljaju
vjerojatno najbolja književna ostvarenja 2. stoljeća kako u grčkoj, tako i u latinskoj
književnosti.
Apuleju je važan bio njegov boravak u Ateni gdje je izučavao filozofiju i retoriku, a
zanimao se i za geometriju glazbu i poeziju. Nakon toga odlazi na put po Istoku što se također
dosta odrazilo na njegov kasniji rad, prije svega u izboru motiva. Kasnije je neko vrijeme
boravio u Rimu gdje je radio kao odvjetnik i retor da bi potom otišao u Kartagu gdje je
također održavao mnoge govore demonstrirajući veličinu vlastita talenta, a ondje je napisao i
najveći dio svog slavnog romana.
Odabir teme za Zlatnog magarca uopće nije bio originalan. Apulej je preradio
postojeći grčki roman stanovitog Lukija iz Patre, ostavljajući istim i sam naslov.24 Izvornik,
međutim, nije imao satiričke komponente, već ih je Apulej dodao kao vlastitu invenciju.
Zanimljivo je spomenuti kako je isti grčki izvornik preradio i spominjani Lukijan iz Samosate
samo što je Lukijanovo djelo bilo mnogo kraće, ali također protkano satiričkim elementima.
Apulej je otišao korak dalje pa je u svoju preradu ugradio veći broj novela što je njegovo djelo
učinilo prilično obimnim.
Struktura Zlatnog magarca predstavlja ogledni primjer latinskog satiričnog romana
koji svoje izvorište ima u ljubavnom romanu grčke književnosti, ali se od njega, ipak, dosta
razlikuje. Ono što im ostaje zajedničko jest naglasak na avanturizmu, odnosno obogaćivanje
fabule brojnim umetnutim pričama avanturističkog karaktera – priče o duhovima,
razbojnicima i ubojstvima, ljubavnim doživljajima i sl. Apulejeve umetnute priče svoje
podrijetlo vuku iz Aristidovih Miletskih priča nastalih u 2. stoljeću pr.n.e. Zahvaljujući tome,
24 O grčkom uzoru sam autor govori u uvodu romana – fabulam Graecanicam incipimus. Usp. Apulej, Zlatni magarac. Prijevod: Albin Vilhar; predgovor: Miroslav Marković. Beograd: Novo pokolenje, 1954.
12
kao i zanimljivom stilu pisanja koji se više približavao narodnom jeziku, nego stilu klasičnog
latinskog, roman je bio strahovito popularan još u Apulejevo doba. Ne treba smetnuti s uma
činjenicu da je roman u grčkom i rimskom svijetu bio žanr koji je pripadao niskoj književnosti
(u smislu današnje šund-literature/trivijalne književnosti) i koji je prvenstveno bio pisan za
niže društvene slojeve.25 Ovaj je roman zapravo jedini latinski roman pored Petronijevih
parodija epske tematike u proznom obliku.26 Neke su novele iz Zlatnog magarca svoje mjesto
našle u Boccacciovu Dekameronu. Među njima su novela o ljubavniku u buretu27 ili ona o
pekaru, pekarici i njezinom ljubavniku.28
Roman obiluje mnogim autobiografskim elementima koji postaju vidljivi već od
spomena imena glavnog lika. Naime, Lucije je i Apulejevo ime. Uz to je glavni junak upućen
u brojne kultove i magiju kao što je bio i sam pisac. Tako je u romanu moguće čitati Apulejev
svjetonazorski okvir29 obogaćen ironijskim pogledom na tadašnji eskapizam. Zato se i
ismijava s ljudima koji u nemogućnosti da se zadovolje realnošću svijeta u kojem žive bježe u
okrilje religije i prepuštaju se vlastitoj Sudbini. U posljednjoj knjizi romana Izidin svećenik
Luciju pred sam čin njegova posvećenja upućuje ove riječi: „Poslije tolikih i tako
mnogobrojnih patnji, gonjen olujom i vihorom teške sudbine najzad si, Lucije, stigao u
pristanište Mira i do oltara Milosrđa. Ni tvoje rođenje, ni tvoje zasluge, ni um koji u tebi
cveta, nisu ti bili ni od kakve koristi, a iskušenja nežne i neiskusne mladosti dovela su te do
uživanja sa služavkom pa te je tvoja radoznalost skupo koštala! Ali te je, usprkos svemu, do
ovog verskog blaženstva dovela zaslepljenosti Sudbine koja te je u svojoj zlobnoj
nepromišljenosti mučila najgorim patnjama i opasnostima. Neka sada ide, neka besni što više
može i neka traži drugoga na kome će iskaliti svoj gnev! […] Što su zlokobnoj Sreći koristili
razbojnici, divlje zveri, ropstvo, lutanja i vraćanja po stenovitim putevima i svakodnevna
smrtna opasnost! Tebe je sada uzela u svoju zaštitu Sudbina koja više nije slepa i koja i ostale
bogove osvetljava sjajem svoje svetlosti […] Tek kada počeneš da služiš boginji, osetićeš
zaista plodove svoje slobode.“30
Apulej svoju satiričnost koristi na primjeren način tako da uspijeva biti i zabavan što je
Likijanu i Juvenalu teže polazilo za rukom budući da njihovi tekstovi ostavljaju puno slabiji
dojam. Možda je razlog tome činjenica da je Apulejev roman jednim dijelom pisan da se svidi
masama, dok su djela ostalih autora ciljala na drugu provenijenciju svojih čitatelja. Ostaje,
25 Apulej, nav. dj., 1954., 13. (iz Predgovora Miroslava Markovića)26 Šrepel, nav. dj., 1898., 78.27 Kod Apuleja u IX, 5-7, a kod Boccaccia VII, 2.28 Kod Apuleja u IX, 14-16, 22, 23, 26-32, a kod Boccaccia V, 10.29 Dihle navodi kako je Apulej bio aristotelovac. Usp. Dihle, nav. dj., 1994., 266-268.30 Apulej, nav. dj., 1954., 236-237.
13
međutim, neosporno da sva tri autora ocrtavaju društvena kretanja svoga doba što
istraživačima koji se njihovim tekstovima služe kritički pomaže da bolje shvate doba pojačane
transformacije rimskog, ali i čitavog antičkog svijeta.31
31 Za detaljniji prikaz promjena u tadašnjem društvu usp. Dodds, R. Eric, Epoha tjeskobe. Aspekti religioznog iskustva od Marka Aurelija do Konstantina. Preveo: Branko Jozić. Split: Laus, 1999., 13-48.
14
Zaključak
Mnoga razdoblja književne povijesti pokazuju kako su književna djela neodvojiva od
konteksta u kojem nastaju. Ona vrlo često odišu temeljnom problematikom svoga vremena,
odnosno doba u kojem književnik živi i djeluje. Tako je bilo i u periodu 2. stoljeća. Tada su
na području Rimskoga Carstva paralelno koegzistirala djela pisana na grčkom i latinskom
jeziku. Kao njihova zajednička karakteristika može se navesti ironijski odnos prema tadašnjoj
duhovnoj situaciji.
U 2. stoljeću je nastupio početak polagane transformacije Rimskog Carstva koja je po
mnogim pokazateljima bila najavljivana još u prijašnjim razdobljima. Ne dijele svi istraživači
jednako mišljenje glede razloga tih promjena, ali se one ukazuju kao neosporan povijesni i
kulturološki fenomen. Utjecaji tih transformacija preselili su se na područje književnosti, ali i
cjelokupne umjetnosti. Mnoga književna djela iz te epohe nastoje oslikati stanje duha koje je
u tom trenutku postojalo. Tako se razočaranost društvenim prilikama nalazi na gotovo svakoj
stranici Juvenalovih satira, dok se ismijavanje ranije dogmatičnosti na području filozofije i
religije najbolje vidi u djelima Lukijana iz Samosate i Lucija Apuleja.
Ocrtavajući tadašnju situaciju na području književnosti, u radu se nastojalo pokazati
kako je ona često bila, barem što se tiče sadržajne razine, u velikoj mjeri ovisna o
drugostoljetnoj duhovnoj klimi utemeljenoj na nepovjerenju prema ranijim dogmatičnim
učenjima i usmjerena prema krajnjoj relativizaciji svih ranijih dosega ljudske misli.
15
Literatura
Apulej, Zlatni magarac. Prijevod: Albin Vilhar; predgovor: Miroslav Marković. Beograd:
Novo pokolenje, 1954.
Bošnjak, Branko, Povijest filozofije. Razvoj mišljenja u ideji cjeline. Zagreb: Nakladni
zavod Matice hrvatske, 1993.
Dhile, Albrecht, Greek and Latin literature of the Roman Empire – from Augustus to
Justinian. London – New York, Routledge, 1994.
Dodds, R. Eric, Epoha tjeskobe. Aspekti religioznog iskustva od Marka Aurelija do
Konstantina. Preveo: Branko Jozić. Split: Laus, 1999.
Juneval, Decim Junije, Šest satira. Prijevod predgovor i komentar: Marjanca Pakiž.
Sremski Karlovci – Novi Sad: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, 1998.
Lesky, Albin, Povijest grčke književnosti. Preveo: Zdeslav Dukat. Zagreb: Golden
marketing, 2001.
Lukijan, Svjetonazori na dražbi. Preveo i priredio: Pavel Gregorić. Zagreb: KruZak, 2002.
Šrepel, Milivoj, Rimska satira. Zagreb: Naklada „Matice hrvatske“, 1894.
Šrepel, Milivoj, Rimska književnost i latinski jezik (priređeno po T. Birtu i O. Weisu).
Zagreb, Naklada „Matice hrvatske“, 1898.
16
Slika 1. Portret Juvenala
Slika 2. Portret Juvenala
17
Slika 3. Portret Apuleja
Slika 4. Pitagora
18
Slika 5. Sokrat
Slika 6. Diogen
Slika 7. Hrizip
19
Slika 8. Piron
20
top related