grad u hrvatskom srednjovjekovlju · web viewobzorje ranog srednjeg vijeka otvorilo se je s tzv....
Post on 25-Dec-2019
2 Views
Preview:
TRANSCRIPT
Grad u hrvatskom srednjovjekovlju
Grad kao društvena, gospodarska i prostorno-organizacijska datost uistinu može imati
nebrojeno puno definicija, no za srednjovjekovno razdoblje povijesnog razvitka mislim
da bi se mogla prihvatiti jedna opisna definicija prema kojoj bi grad bio oblik društveno-
gospodarskog organiziranja, u kojem dana zajednica raspolaže većom ili manjom
unutrašnjom upravnom autonomijom, s izraženim obrtničkim i trgovačkim obilježjima
gospodarskih djelatnosti. Naravno, pri tome se ne smije izgubiti iz vida opći društveno-
posjedovno-gospodarski kontekst srednjovjekovlja i društveno uređenje koje je iz njega
proisteklo, a to je feudalizam i feudalni odnosi u kojima zemlja (patrimonium, dominium,
alodium …) predstavlja najveću vrijednost. Shodno tome, grad srednjovjekovnog
razdoblja svakako je zadržao neke od tzv. primarnih djelatnosti jer gotovo svaki
stanovnik srednjovjekovnog grada imao je i neki zemljišni posjed (bilo u gradu, ili u
njegovu distriktu) s kojeg je ubirao prirod – bilo svojim radom, bilo radom najamnika (ili
kmetova).
Jednako tako, moram napomenuti da će se u ovom kratkom ogledu u središtu
pozornosti nalaziti grad kao društveno-gospodarski fenomen čiji je razvoj uvjetovan
geografskim (zemljopisnim) datostima i političkim okolnostima. I jedna i druga
komponenta uvelike utječu na razvoj grada, pa je tako bilo i tijekom srednjega vijeka na
hrvatskim prostorima. Glede političkih okolnosti smatram da nije nužno posebice
navoditi razloge i načine utjecaja na razvoj grada jer mi se čine sami po sebi razvidnima.
Međutim, naglasio bih utjecaj geografskih datosti jer upravo na primjeru razvoja grada u
hrvatskom srednjovjekovlju te geografske datosti uvelike su određivale različitost tog
razvoja. Upravo stoga, skrenuo bih čitatelju pažnju na činjenicu postojanja triju
geografskih, a onda i povijesnih, cjelina na hrvatskim prostorima – Dalmacije, Hrvatske i
Slavonije. Upravo glede na činjenicu te podijeljenosti pokušao sam ocrtati različitosti i
sličnosti razvoja grada na hrvatskim državnim prostorima tijekom srednjovjekovlja.
***
Slobodno se može reći da je grad kao društveni fenomen u europskom srednjovjekovlju
ponovno zaživio u razdoblju prijelaza 10. na 11. stoljeće, tj. oko godine 1000. koja je
umnogome označila svojevrsnu prekretnicu cjelokupnog života srednjovjekovnih ljudi;
sjetimo se samo tzv. hilijastičkog straha. Razlog obnavljanja trgovačkih putova, a s time i
pojačane novčarske djelatnosti, u biti leži u jednostavnoj činjenici da su s krajem 10.
stoljeća na cjelokupnom europskom prostoru prestala velika gibanja naroda. Posljednji
među njima bili su Mađari (Ugri) i Normani, koji upravo u tom razdoblju zaposjedaju
određene teritorije na kojima počinju više ili manje uspješno prelaziti na sjedilački način
života. Jednako tako, i arapska (saracenska) opasnost od početka 11. stoljeća više nije
ugrožavala najveći dio europskog kontinenta.
Gotovo identičan razvoj može se pratiti i na prostorima srednjovjekovne hrvatske
države, ili bolje rečeno prostorima obitavanja Hrvata u srednjovjekovlju.1 No, svaki
istraživač mora biti svjestan geografske raznovrsnosti tog prostora. Ta raznovrsnost
umnogome je uvjetovala okolnosti i razvoj društvenih zajednica na tom prostoru, a to se
naravno odnosi i na grad. Stoga, glede hrvatskog srednjovjekovlja valja razlikovati tri
odjelite, ali jednako tako nužno povezane, geografske cjeline, koje su se ponekad nalazile
pod istom (a ponekad pod različitom) vrhovnom političkom vlašću. To su: istočno-
jadranska (dalmatinska) obala, prostor uže Hrvatske (zaleđe dalmatinskih gradova) do
Gvozda, te prostor srednjovjekovne Slavonije. Svaki od tih prostora (regija) do srednjeg
vijeka imao je ponešto različit društveni i gospodarski razvoj, iako su se sve ove regije u
antičkom razdoblju, prije ili kasnije, našle pod rimskom vlašću.
Obzorje ranog srednjeg vijeka otvorilo se je s tzv. velikom seobom naroda, unutar
čijeg gibanja u svojim završnim fazama na ove prostore dolaze i Hrvati.2 Naravno, ti novi
doseljenici nisu došli na pust i dotad nenaseljen prostor. Tu su već od vremena 1. stoljeća
postojale ekspoziture vladavine Rimskoga Carstva. No, razdoblje seoba naroda
uvjetovalo je njihovu retardaciju i mjestimično nestajanje kasnoantičkih društvenih i
gospodarskih struktura. Tako u tom razdoblju na ovim prostorima propadaju mnogi
antički gradovi poput na primjer Sirmiuma (Srijemske Mitrovice), Singidunuma
(Beograda), Salonae (Solina), dok neki drugi poput Sisciae (Siska) ili Anonae (Nina)
preživljavaju ovo razdoblje uz bitne društvene i organizacijske preinake.
1 Ne smije se zaboraviti da u srednjovjekovlju hrvatski državni i etnički prostor ne zauzimaju identičan geografski opseg. Primjeri Istre, Bosne i donekle srednjovjekovne Slavonije vrlo lijepo govore o tome. 2 Na ovom mjestu ne bih želio ulaziti u diskusije o doseobi ili doseobama Hrvata, niti o problemu hrvatske etnogeneze jer ovi problemi zahtijevaju posebnu raspravu.
2
Naravno, jedan dio kasnoantičke baštine i svojevrsnog urbanog života preživio je
turbulentna razdoblja na prijelazu iz kasne antike u rani srednji vijek, i to prije svega na
dalmatinskoj obali. To su prije svega bila utvrđena gradska naselja na istočnoj jadranskoj
obali poput Jadere (Zadra) i Traguriona (Trogira) koji zadržati idejni i prostorni
kontinuitet sve do današnjih dana. S druge strane, kao svojevrsni prežtci kasne antike tu
su i Split i Dubrovnik. No kod primjera ovih gradova radi se samo idejnom kontinuitetu i
nasljedstvu njihovih antičkih predšasnika Salonae i Epidaura, dok je po prostornom
pitanju došlo do svojevrsnog izmještaja naselja na novu lokaciju. U slučaju Salonae /
Splita to je bila u tom razdoblju već napuštena rezidencijalna palača cara Dioklecijana,
dok se u slučaju Epidaura / Dubrovnika radilo o premještaju stanovnika u jedno već
postojeće naselje Rausium / Ragusa čiji točan karakter u kasnoantičkom razdoblju
historiografija još nije odgonetnula. Naravno, tu nikako ne treba zaboraviti niti
kvarnerske gradove poput Arbe (Raba) i Apsorosa (Osora), koji će se svi zajedno u
ranom srednjem vijeku naći pod (barem nominalnim) vrhovništvom bizantskog cara u
Konstantinopolu.
Jednako tako, i naselja poput Aenone / Nina, koji će se s 9. stoljećem (ili i ranije)
naći u okvirima hrvatske srednjovjekovne države, ili ona naselja koja će nastati pod
paskom hrvatskih vladara, poput Biograda i Šibenika, razvijati će se vrlo sličnim
društveno-gospodarskim smjernicama kao i gradovi na istočno-jadranskoj obali pod
bizantskim suverenitetom. Razlozi takvog razvoja ovih gradova vjerojatno leže u
činjenici nužne simbioze obale i njenog zaleđa, koja se izražavala u izmjeni ideja, roba i
ljudi. Osim toga, nikako ne treba zaboraviti da je i hrvatski vladar tijekom srednjeg vijeka
više puta vladao (katkad stvarno, katkad delegirano) i prostorom dalmatinske obale.
Puni zamah svog ranosrednjovjekovnog razvoja gradovi istočne jadranske obale
doživjeti će na samom izmaku tog srednjovjekovlja – u razdoblju s kraja 10. i tijekom 11.
stoljeća, a taj će se razvoj nastaviti i u 12. stoljeću. Naime, specifične političke okolnosti
slabljenja bizantske vlasti na jadranskim obalama, te istovremenog jačanja vlasti
hrvatskih vladara u 11. stoljeću, kao i novi zamah trgovine i novčarstva, omogućiti će
pojedinim slojevima gradskog stanovništva stvaranje materijalnih viškova. Naime, jedan
istovjetan proces društvene diferencijacije uočljiv je u ovom razdoblju kako u gradovima
s antičkom tradicijom, tako i u onima gdje te tradicije nije bilo. Pojava tzv. velikih i
3
malih (maiores et minores) u gradskim zajednicama evidentna je činjenica uzrokovana
pojačanom trgovinom i novčarskom privredom upravo u tom razdoblju. Štoviše, u nekim
zajednicama izdvajaju se pojedini rodovi čija im je gospodarska moć omogućila
preuzimanje lokalnih vlasti te nasljedno zadržavanje priorskih3 i biskupskih časti unutar
svog roda kroz više generacija. Sve su to tragovi koji govore o stvaranju tzv.
protopatricijata koji će u razvijenom srednjem vijeku pod nazivom vlastela / patricijat
preuzeti vlast u gradskim zajednicama istočne jadranske obale. Lijep primjer takvih
gibanja jest rod zadarskih Madijevaca, koji su čak pokušali svoju moć proširiti na
obližnje gradove Trogir i Split. Razlog njihova neuspjeha bio je dvojake prirode – s jedne
strane, slični procesi odvijali su se i u drugim protokomunalnim društvima, a s druge
strane bizantski car, iako u nemogućnosti da sam jače intervenira na tom prostoru, ipak
nije imao dovoljno povjerenja u namjere lokalnih rodova da bi im povjerio svoju
stečevinu i time dodatno poremetio odnose Istoka i Zapada, zapečaćene početkom 9.
stoljeća u Aachenu.
Jednako kao u društvu, ovi gradovi u ranosrednjovjekovnom razdoblju
doživljavaju i svoj prostorno-funkcionalni preobražaj. Tako će u ranosrednjovjekovnom
Zadru negdašnji antički forum preobratiti se u episkopalno središte grada, dok će se javni
gradski život i svjetovna vlast malo po malo pomicati prema prostoru današnjeg
Narodnog trga. Jednako tako iz prostorne organizacije crkvenog središta grada, kao i
ostalog prostornog plana, potpuno je jasno da je ranosrednjovjekovni Zadar doživio
svojevrsnu kulturnu retardaciju jer je očigledno da srednjovjekovni graditelji nisu bili
svjesni postojanja negdašnjeg foruma.4 Jednako tako, ortogonalni raster ulica, kako su ga
zamislili i izgradili rimski graditelji, malo po malo će se gubiti uslijed gradnji ranog
srednjeg vijeka. Slična situacija će se dogoditi i u ranosrednjovjekovnom Splitu koji će
zadržati vanjsku ljusku Dioklecianove palače, dok će njenu unutrašnjost
ranosrednjovjekovni stanovnici u potpunosti preobraziti u cilju zadovoljavanja potreba
svoje zajednice. Štoviše, kao što to nalazi oko crkve Sv. Mihovila svjedoče, Split će već u
ranom srednjem vijeku “izaći” iz okvira zadanih carevom palačom, te proširiti svoj
gradski prostor prema zapadu. Tako nešto, uistinu ne bi bilo moguće da nije postojala 3 Prior je ranosrednjovjekovna gradska funkcija koja bi, uvjetno rečeno, odgovarala današnjem načelniku tj. gradonačelniku. 4 O tome ponajbolje svjedoči sama pozicija crkve Sv. Trojstva / Donata, kao i orijentacija katedralne crkve Sv. Anastazije / Stošije koje u potpunosti negiraju orijentaciju i tlocrt antičkog foruma.
4
određena razina tolerancije i suživota između stanovnika priobalnih gradova i njihovih
susjeda u hrvatskom zaleđu.
O tom suživotu i sve jačim procesima integracije grada na obali i njegova zaleđa,
pogotovo od 11. stoljeća, govori više primjera. Odraz takvih gibanja je sve učestalija
uporaba slavenskih / hrvatskih osobnih imena čak i među najuglednijim slojevima
gradskog protopatricijata.5 Potom, ne smiju se nikako zaboraviti donacije hrvatskih
vladara crkvenoj organizaciji i samostanima u dalmatinskim gradovima, a svakako ni sve
češći boravci hrvatskog vladara u gradovima na obali – bilo da se radi o, tada još,
utvrdama poput Šibenika ili pak gradovima poput Splita.
Iako ranosrednjovjekovni izvori izrazito šturo govore društvenoj organizaciji i
položaju gradova pod direktnom vlašću hrvatskog vladara, valja svakako pripomenuti da
neki od tih gradova na dalmatinskoj obali ipak će dobiti istaknutije mjesto već na samim
počecima stvaranja hrvatske srednjovjekovne države. Takav je primjerice bio Nin, koji će
vjerojatno zbog svoje antičke tradicije i zgodnog položaja već u drugoj polovici 9.
stoljeća postati sjedištem hrvatskog biskupa. Razlozi za stvaranje zasebne crkvene
dijeceze bili su izrazom dijelom društvene potrebe novopokrštene zajednice Hrvata koja
je zašla u poodmaklu fazu procesa kristijanizacije, a dijelom uvjetovani političkom
podjelom ovog prostora između franačke i bizantske interesne sfere, Aachenskim mirom
812. godine. Međutim, uslijed promjene političkih okolnosti u 10. stoljeću ta će biskupija
biti ukinuta, da bi se nanovo obnovila u 11. stoljeću, ali ne više kao stolno mjesto
hrvatskog primasa.
Novo sjedište hrvatskog biskupa bit će izmješteno u Knin, što nas dovodi do
gradova što nastaju na prostoru tzv. uže Hrvatske, tj. prostora gdje nastaje jezgra hrvatske
ranosrednjovjekovne države. Prve vijesti o gradskim naseljima na tom prostoru dolaze
nam tek iz polovice 10. stoljeća. Bizantski je car Konstantin VII. Porfirogenet ostavio
spis poznat kao De adminstrando imperio u kojem spominje između ostalih gradove:
Hlebna (Livno), Kori (Karin) i Tenen (Knin). Iako izvori za ovo razdoblje šute o
društvenom i gospodarskom uređenju ovih gradova, za pretpostavit je da se u 10. stoljeću
još uvijek radilo samo o utvrdama jer ih car spominje pod terminom kastron. Da li su te
utvrde već tad imala kakva podgrađa s razvijenim gospodarskim i društvenim životom
5 Lijep primjer za to su zadarski Madijevci i njihov istaknuti pripadnik Grgur Dobronja.
5
teško je reći, no tako nešto malo je vjerojatno. Međutim, razdoblje 11. stoljeća posvema
je sigurno da neki od njih doživljavaju procvat; zasigurno uslijed prodiranja trgovine i
novčarstva. Primjer takvoga razvoja očituje se upravo na Kninu, koji u to doba, kao što je
već naznačeno, postaje sjedištem hrvatskog biskupa. Jednako tako upravo u ovom
razdoblju isti taj Knin postaje i sjedištem hrvatskog vladara, što je svakako bilo i uskoj
svezi s njegovim geografskim položajem, lokalnom topografijom i obnovom trgovačkih
putova u smjeru sjever jug. Istodobno se u Kninu podiže i kraljevski samostan Sv.
Bartolomeja, što dodatno govori o gospodarskim mogućnostima tog grada.
Nedostatak izvora koji bi nam detaljnije govorili o razvoju gradskih naselja na
ovom prostoru ne treba previše čuditi jer treba imati na umu da je starohrvatsko društvo u
ovom razdoblju ipak još uvijek primarno seoskog karaktera. Naime, u Hrvatskoj 11.
stoljeća seoska općina još uvijek je jedan od dominantnih oblika društvene organizacije, i
tek u ovom razdoblju tekovine feudalnog društvenog uređenja uzeti će više maha.
Gotovo jednaka, ako ne i gora, šutnja vrela glede razvoja gradskih naselja prati
nas i kad zavirimo na prostor srednjovjekovne Slavonije u ranom srednjem vijeku. Neki
zaključci se ipak mogu izvesti. Već na samom početku 9. stoljeća ostali su blijedi tragovi
vijesti o preživljavanju antičke Sisciae, tj. postojanju nekakvog gradskog naselja koji će
kasnije postati Sisak. Zna se da je Sisak bio jedno od skloništa donjopanonskom knezu
Ljudevitu prilikom njegova ustanka protiv franačkog kralja i cara Ludovika. O karakteru
tog naselja malo se može reći, no vijest što ju donosi biograf Karla Velikog, učeni
benediktinac Einhard, ponešto otkriva. Einhard naziva Sisak terminom civitas, terminom
koji se u to doba gotovo isključivo upotrebljava za biskupska sjedišta. Istina, Einhard se
mogao koristiti ovim terminom znajući da je u kasnoantičko doba Sisak bio sjedište
biskupa, no činjenica da se Sisak spominje i u 10. stoljeću kao jedna od zamjenskih
biskupija biskupu Grguru, kome je ukinuta ninska biskupija, sugerira da je Sisak kao
naselje gradskog karaktera ipak preživio turbulentno doba seoba naroda.
No, na izmaku ranog srednjeg vijeka javljaju se, iako rijetke, nove vijesti o
postojanju gradskih naselja na prostoru srednjovjekovne Slavonije. Naime, godine 1094.
ugarski kralj Ladislav u sklopu svoje osvajačke kampanje osniva biskupiju u Zagrebu te
joj postavlja biskupa i dodjeljuje zemljišni posjed. Kao i u slučaju Siska, o karakteru
zagrebačkog naselja u ovo doba gotovo ništa se ne zna. No, činjenica da Ladislav osniva
6
upravo ovdje biskupsko sjedište govori da je na ovom mjestu i prije tog čina moralo
postojati razmjerno razvijeno gradsko naselje; jer Crkva nipošto ne bi dozvoljavala
osnivanje biskupije u nekom zabačenom i beznačajnom mjestu.
***
Ulazak ugarskih vladara na prostor ranosrednjovjekovne hrvatske države uvodi nas tako
u razdoblje razvijenog i kasnog srednjeg vijeka, koje će za gradove na čitavom tom
prostoru biti razdobljem njihova punog procvata u smislu povećanja njihova broja,
njihova gospodarskog napretka, te pravnog i društvenog formiranja. Naime, gradovi u
ovom razdoblju postaju privilegirane zajednice stanovnika koje su uživale takva prava i
sloboštine kojima su se bitno razlikovale od drugih zajednica – naročito pravom
unutrašnje autonomije. Naravno, sva gradska naselja ipak nisu dosegnula takva prava, no
to je ovisilo o pravnoj podlozi iz koje su ta prava proizlazila. Na ovom mjestu zanimljivo
je primijetiti da pravna podloga se razlikovala u već navedene tri regije.
Već na samom početku 12. stoljeća ugarski se kralj Koloman, nakon
višegodišnjeg ratovanja i pregovaranja, našao na hrvatskom prijestolju. Grad u kojem je
krunjen za hrvatskoga kralja bio je Biograd, što na posredno govori o značaju tog
gradskog naselja u osvit razvijenog srednjeg vijeka. Samo nekoliko godina nakon toga
(1107.) Koloman će dalmatinskim gradovima izdati tzv. privilegije trogirskog tipa,
kojima je za dugi niz stoljeća odredio pravni okvir društvenog i gospodarskog razvoja
ovih gradova unutar ugarsko-hrvatskog kraljevstva. Prema tom privilegiju gradovima
Dalmacije bila je zagarantirana unutrašnja autonomija (samostalan izbor biskupa i suca),
a vladaru su zauzvrat morali dati samo dio lučkih pristojbi. Na ovakav potez, inače
nekarakterističan za jednog feudalnog vladara, Koloman je bio “prisiljen” uslijed
činjenice da je došao u posjed gradova koji su se već nalazili u protokomunalnom stadiju
društvenog razvitka, te nisu poznavali institucije feudalne vlasti. Istodobno, svjestan
važnosti izlaska na more, novi se vladar nije usuđivao ugroziti tek stečene posjede.
Međutim, za jedan dio gradova istočne jadranske obale ovi privilegiji nisu bili
dugoga vijeka jer ubrzo – već u sljedećem desetljeću – na istočnoj jadranskoj obali
pojavljuje se Venecija, sa svojim trgovačkim i političkim interesima. Venecija već od 12.
7
stoljeću zauzima dijelove dalmatinske obale, no osim Krka, Raba i Cresa, jedino je u
Zadru zadržala svoju vlast (s povremenim prekidima) sve do 1358. godine. Razlog
mletačkog interesa za Zadar ležao je u njegovu dobrom geografskom položaju –
pogodnom za onodobni način plovidbe uz obalu pa je Zadar bio upravo idealna postaja
mletačkim lađama što su plovile na istok. Jednako tako, mletačka zainteresiranost za
Zadar bila je u uskoj svezi sa solanama i još nekim prihodima grada. Zbog toga je Zadar
donekle izuzetak s obzirom na druge dalmatinske gradove. Drugi će dalmatinski gradovi
sve do početka 14. stoljeća više-manje priznavati vlast ugarsko-hrvatskog vladara.
Glede karaktera mletačke uprave u Dalmaciji u ovom razdoblju vidi se već iz
obećanja Venecije Rabu (12. st.) da je dužd morao poštivati povlastice što je gradovima
dao Koloman. Tako da nije sasvim opravdano u potpunosti izjednačavati mletačku
upravu Dalmacijom 12., 13. i 14. stoljeća s onom iz 15. i kasnijih stoljeća.
Istodobno, bez obzira na izmjene vrhovne političke vlasti nad dalmatinskim
gradovima, kraj 12. stoljeća obilježen je postupnim formiranjem institucija komunalne
vlasti u svim dalmatinskim gradovima, što se u vrelima može iščitati prije svega kroz
pojavu konzula – komunalnih dužnosnika na čelu tih gradskih zajednica, koji zamjenjuju
dotadašnje priore. Međutim, u nekim od dalmatinskih gradova mletački upravitelji (poput
Morosina) polako preuzimaju to kneštvo u gradovima kao nasljednu stvar.
U ovakvom razvoju događaja zadarski slučaj donekle je zakompliciran i
političkom situacijom sredinom 12. stoljeća. Naime, Zadar u ovom razdoblju ima znatnih
problema s Venecijom jer ga ona 1144. uspijeva podići na nadbiskupiju, ali istovremeno
(1155.) i podvrći zadarskog nadbiskupa gradeškom patrijarhu. Ovakav mletački postupak
izazvao je brojne pobune Zadrana sve do potkraj stoljeća. Čitava priča imati će svoj
epilog vezan uz privremeni prekid mletačke uprave nad dijelom Dalmacije tijekom
vladavine ugarsko-hrvatskog kralja Bele III. (iza 1180.) koji uspijeva natrag zauzeti
dalmatinske gradove i podvrći ih svojoj vlasti.
Četvrti križarski rat (1202.) omogućio je Veneciji da napokon pokori nemirni
Zadar. Nakon razaranja Zadra, mletački je dužd točno propisao odredbe i uvjete koje je
zadarska komuna morala poštovati. Na osnovu tih uvjeta Venecija će vladati Zadrom sve
do 1358. godine.
8
Međutim iako se na prvi pogled čini da mletačka uprava “čvrsto drži u lavljim
šapama” dalmatinske komune, to baš i nije tako. Naime, stanovnici komuna često su se
bunili, a osim toga mletački predstavnik vlasti - knez vrlo je često išao na ruku komuna; u
krajnjoj liniji i svoje odluke morao je donositi u skladu s gradskim statutima. Pored toga,
ukoliko se pogleda teritorijalno širenje dalmatinskih komuna onda se vidi da upravo
tijekom mletačke uprave i Zadar i Dubrovnik postižu nemale teritorijalne akvizicije.
Istina, Venecija ograničava pomorsku trgovinu ovih gradova u smislu da nameće
carine za trgovinu nemletačkom robom, ali isto tako podupire trgovinu i komunikacije
ovih komuna sa zaleđem. Vjerojatno zbog tih razloga glavni zalog bogatstva dubrovačke
komune bile su koncesije nad rudnicima srebra u zemljama zaleđa ovoga grada (Raška i
Hum i Bosna).
Da mletačka vlast u ovom razdoblju uistinu ne koči razvoj gradova na istočnoj
jadranskoj obali svjedoče primjeri iz prve polovice 14. stoljeća. Naime, kada se Šibenik,
Trogir i Split 20ih godina 14. stoljeća podvrgavaju venecijanskom duždu oni to čine u
smislu zaštite. Naime, ovi gradovi su bili pod upravom bribirskih knezova, čija moć
upravo u to doba opada, uslijed širenja kraljevske moći Anžuvinaca. Venecija
dalmatinskim komunama tada dolazi “kao naručena” jer im je mogla pružiti djelotvornu
zaštitu. Upravo u tom smislu ovi gradovi se i predaju Veneciji o čemu svjedoči i zapis iz
1322. prema kojem je šibenski konzul Bogdan biva poslan “da podvrgne i podloži za ovo
vrijeme i za svagda cjelokupnost rečene zemlje, grada i općine njegove … vjernosti,
gospodstvu, vladanju i zaštiti te obrani gospodina dužda i Mletačke komune”.
U pozadini tih političkih mijena i rascjepkanosti društveni razvoj dalmatinskih
gradova tekao je jednim gotovo ujednačenim tijekom. Bez obzira na vrhovne političke
vlasti, proces društvenog raslojavanja nastavio se je i u ovom razdoblju, te do polovine
14. stoljeća u najvećem broju komuna doći će do tzv. procesa zatvaranja vijeća. Naime,
do tog razdoblja komuna je razvila neke orane unutrašnje vlasti, od kojih je tzv. veliko
vijeće bilo vrhovno upravno i zakonodavno tijelo čitave zajednice. Članstvo u tom vijeću
do polovice 14. stoljeća nije bilo posebno ograničavano, međutim od tad u svim se
komunama može uočiti da vijećnička mjesta zauzimaju samo pripadnici određenih
rodova. Za neke gradove poput Splita ostala nam je sačuvana i odluka prema kojoj član
velikog vijeća može biti samo onaj čiji su preci također bili članovi vijeća. Ovo
9
zatvaranje vijeća bilo je samo odraz činjeničnog stanja društvenog razvoja – komune su
ušle u razdoblje petrifikacije društvenih odnosa. Stvoren je patricijski / vlasteoski sloj
stanovništva koji se isticao ugledom i gospodarskom moći, te je kao takav i preuzeo vlast
u pojedinoj gradskoj zajednici.
Naravno, taj proces društvenog raslojavanja nije prolazio bez društvenih nemira.
Kako izvori svjedoče, razdoblje razvijenog srednjeg vijeka ispunjeno je relativno čestim
pobunama društvenih slojeva koji nisu bili uvršteni u povlašteni stalež. Međutim, i na
tom mjestu Venecija bi dalmatinskim komunama uskakala u pomoć, ponašajući se kao
arbitar u sukobima do kojih je dolazilo. No, istovremeno zanimljivo je primijetiti da u
nekim gradovima, poput Dubrovnika, do takovih sukoba nije dolazilo, ili nam bar izvori
o tome šute.
Paralelan procesu društvenog raslojavanja može se pratiti i proces pravnog
stasanja ovih gradskih zajednica. Taj proces ponajbolje se zrcali u popisivanju običajnih
prava te zapisivanju zakonskih normi prema kojima bi se svi članovi gradske zajednice
trebali ponašati. Naime, radi se pojavi dalmatinskih gradskih statuta – vrhovnih
ligislativnih kodeksa u svakoj pojedinoj gradskoj zajednici. Njihov nastanak u uskoj je
svezi s društvenim razvojem pojedine komune, ali i činjenicom da upravo u ovom
razdoblju dolazi do tzv. obnove rimskog prava na čitavom europskom kontinentu, te do
pojave sveučilišta i širenja kruga učenih ljudi i pisane kulture.
Zadarskim mirom 1358. politička situacija u Dalmaciji bitno se mijenja jer dužd
se morao odreći svih prava na istočnu jadransku obalu i naslova dux Dalmatiae. Ovim
mirom, ugarsko-hrvatski kralj Ludovik nanovo je ostvario, nakon relativno dugo
vremena, političko jedinstvo istočne jadranske obale s njenim zaleđem. Ova politička
činjenica omogućila je dalmatinskim gradovima da dožive svoj gospodarski vrhunac, koji
će potrajati sve do kraja 14. stoljeća.
Jednako tako, nije nimalo nevažno pripomenuti da upravo tada i Dubrovnik po
prvi puta ulazi u sklop zemalja krune Sv. Stjepana, tj. da po prvi puta priznaje vrhovnu
vlast ugarsko-hrvatskoga kralja. Izbor ugarsko-hrvatskog kralja kao vrhovnog suverena,
koji će biti dovoljno jak da zaštiti trgovačke i političke interese dubrovačke vlastele, ali
istovremeno dovoljno dalek da ne ugrozi unutrašnju autonomiju komune, savršeno je
odgovarao političkim težnjama lokalne vlastele. Istodobno, Ludovik je Dubrovnik gledao
10
kao sastavni dio njegove nove ratom stečene pokrajine jer se Dubrovnik smatrao dijelom
Dalmacije, a jednako tako bio je do tada dijelom mletačkog posjeda na istočnoj
jadranskoj obali.
Međutim, prodajom Dalmacije 1409. od strane Ladislava Napuljskog Venecija je
ponovo stekla prava na Dalmaciju i do 1420. obnavila svoju vlast u njoj. No sada je
mletački dužd tu vlast ostvarivao bitno drukčije, nego što je to činio u ranijim
razdobljima. Naime, u prvoj polovici 15. stoljeća Venecija, tj. Mletačka Republika,
poprima neke od karakteristika organiziranih ranomodernih državi s donekle izgrađenim
upravnim aparatom i legislativom, koja zahtjeva ujednačavanje zakona prostoru čitavog
mletačkog gospodstva. Istovremeno, geo-politička situacija se je promijenila iako su
težnje Mletaka ostale iste – unosna i neprekinuta trgovina s Istokom. Ovo će uvjetovati
da će u 15. stoljeću kontrola i uprava Mletaka nad dalmatinskim komunama biti puno
“čvršća” nego u 14. stoljeću. Dolazi do uzimanja gradskih statuta na “korekturu” koja se
čini u Veneciji. Istodobno, mletačke vlasti pokušavaju svu pomorsku trgovinu usmjeriti
prema Veneciji. Isto tako, nerijetko odvode dalmatinske plemiće u Veneciju kao taoce –
zalog vjernosti Serrenissimi, što je bio model isproban već ranije na Zadru tijekom
njegove pobune polovicom 14. stoljeća.
S druge strane, razvoj gradova u dalmatinskom kopnenom zaleđu i
srednjovjekovnoj Slavoniji tekao je ponešto drugačijim tijekom, iako se i na ovom
prostoru jasno može pratiti društveni i gospodarski uspon gradskih naselja. Razdoblje
vladavine Arpadovića i Anžuvinaca glede gradskih naselja biti će na ovom prostoru
obilježeno usponom tzv. slobodnih kraljevskih gradova. No jednako tako, ne smije se
zaboraviti da je ovo razdoblje jednako tako i vrijeme nastanka pojedinih vlasteoskih
vlastelinstava i kneštava, te pojedini autori nazivaju ovo razdoblje vremenom lenskog
kraljevstva.
Opozicija ovih dvaju razvojnih smjernica vrlo lijepo se može pratiti upravo po
pitanju razvoja gradskih naselja. Naime, prostor tzv. uže Hrvatske tijekom 13. stoljeća
većim je dijelom kraljevskim darovnicama bio razdijeljen granicama kneštava /
vlastelinstava pojedinih plemićkih rodova, što je uvjetovalo da se na tom prostoru
gradska najčešće nisu razvijala do statusa slobodnog kraljevskog grada, iako su i sami
velikaši nerijetko podupirali razvoj gradskih naselja na svojim vlastelinstvima. Jednako
11
tako, strateška važnost ove regije u novonastalim državno-političkim okolnostima
uvjetovala je da kralj koji sjedi u Budimu ima što veću kontrolu nad tim prevažnim
prostorom koji je spajao srednjovjekovnu Slavoniju i dalmatinsku obalu.
Primjer Knina lijepo svjedoči o tome. Knin je i u doba Arpadovića nadalje ostao
kraljevskim gradom, te sjedištem bana i vicebana. Jednako tako, grad će ostati i sjedištem
hrvatskog primasa, ali karakter tog položaja bitno će se promijeniti uslijed osobnog
izostajanja vladara u gradu jer će Knin malo po malo izgubiti status vjerskoga centra
Hrvata. No, s druge strane kninski kaptol postati će mjestom javne vjere – locus
credibilis, najvažnije birokratske institucije u Hrvatskoj razvijenog srednjeg vijeka. Sve
ovo govori o temeljnom značenju ovoga grada za čitavu regiju.
Jednako tako poznato je da u ovom razdoblju nastaje i kninsko gradsko podgrađe
(burg) koje će uskoro biti opasano zidom. Nastanak takova naselja, nedvojbeno govori o
pojačanoj trgovini, pogotovo u drugoj polovici 14. stoljeća.
Međutim, tijekom prve polovine istoga stoljeća Knin, kao i mnoga druga gradska
naselja na ovom prostoru, našao se u rukama hrvatskih plemića, te se tijekom
Ludovikovih ratova za dalmatinsku obalu našao u zoni sukoba između kralja koji je želio
dosljedno sprovesti svoja kraljevska prava i velikaša – u Kninu su to bili Nelipčići – koji
su svoje posjede stekli stoljeće ranije, te ih težili sačuvati u svim pravima bez obzira na
kraljevsku volju. Ipak, polovicom 14. stoljeća Knin će se naći u Ludovikovim rukama, te
će sve do turskih prodora gospodarski i društveno napredovati, zahvaljujući prije svega
svom izuzetnom geografskom položaju.
Rascjepkavanje teritorija kraljevstva na pojedina kneštva u rukama plemstva, te
istodobno nepoštivanje seniorsko-vazalnih ugovora na temelju kojih je plemstvo steklo ta
vlastelinstva, prisiliti će ugarsko-hrvatskog vladara da već od 13. stoljeća u
srednjovjekovnoj Slavoniji započne s uzdizanjem pojedinih gradskih zajednica na status
slobodnih kraljevskih gradova, izdvojenih iz sustava teritorijalne podijele kraljevstva na
kneštva. S druge strane, ovaj proces ubrzava se polovicom 13. stoljeća, nakon velike
provale Tatara / Mongola na ove prostore. Promatrajući kraljevske, herceške i banske
isprave tog razdoblja lako se može pratiti proces nastanka slobodnih kraljevskih gradova
na čitavom prostoru srednjovjekovne Slavonije.
12
Ovakvim privilegijima kralj je gradskim zajednicama osiguravao slobodu
trgovine i ubiranja poreza na trgovinu, osobnu slobodu stanovnika grada i unutrašnju
autonomiju zajednice, koja je bila zagarantirana samostalnim izborom suca i gradskog
magistrata. S druge strane, gradovi su kralju bili dužni plaćati paušalni porez i po potrebi
davati vojsku. Slobodni kraljevski gradovi srednjovjekovne Slavonije time su dobili
pravni temelj sličan onome kakav su još od Kolomanova vremena imale dalmatinske
gradske zajednice, što im je omogućilo više ili manje nesmetan gospodarski i društveni
razvoj u ovom razdoblju. S druge strane kralj je ovime dobio novi siguran izvor prihoda
za kraljevsku blagajnu, što mu je omogućavalo veći manevarski prostor u srazu sa
samovoljom feudalnih knezova.
Ponajbolji i u historiografiji naviše proučavan primjer takvoga grada zagrebački je
Gradec koji je svoj privilegij, poznat kao Zlatna bula, dobio 1242. od kralja Bele IV. No,
i u slučajevima drugih gradova poput Samobora, Križevaca i Jastrebarskog jasno je
vidljiva kraljevska težnja da unaprijedi ta naselja i ojača im gospodarski položaj.
Istovjetan odnos ugarsko-hrvatskog vladara prema slavonskom gradu uočljiv je i tijekom
anžuvinske vladavine kada svoje privilegije dobivaju primjerice Krapina i Koprivnica.
Ovakav nesmetani razvoj gradovi će proživljavati na prostoru čitavog kraljevstva
sve dok kraljeva vlast uistinu bude dovoljno snažna da ih zaštiti od pretenzija okolnih
feudalnih gospodara. Naime, čim je kraljevska vlast oslabila i položaj gradova se polako
počinje mijenjati. Primjer Gradeca vrlo dobro zrcali stanje nastalo posljednjih desetljeća
14. stoljeća i tijekom 15. stoljeća. S nestankom kraljevske kuće Anžuvinaca s ugarsko-
hrvatskog prijestolja kraljevstvo je upalo u razdoblje više-manje stalnog maloga rata, te
su se bogati gradovi poput Gradeca često našli metom pokušaja uspostave vlasti lokalnih
knezova koji su se željeli domoći ubiranja prihoda unosne trgovine.
Ta će situacija rezultirati gospodarskom retardacijom nekih od dotadašnjih
gradskih naselja. Tako će neka od naselja s titulom slobodnog kraljevskog grada na
izmaku ovog razdoblja u biti izgubiti svoj značaj, dok će se neka druga (iako puno rjeđe)
nazivati samo trgovištima ili varošima, a gospodarski će daleko premašivati neke od
slobodnih kraljevskih gradova. Nastalo stanje će rezultirati i posvemašnjom zbrkom u
nazivlju tih gradova, te je tijekom 15. stoljeća kralj Sigismund pokušao kraljevskim
dekretima urediti postojeće stanje, no ne previše uspješno.
13
***
Kraj 15. stoljeća i potom čitavo 16. stoljeće obilježeni su neprestanim upadima
osmanlijskih četa koje su vrlo često, praćene akindžijskim odredima, pustošile sva
područja kojima su prolazile. Takvo stanje neprekidnog “malog rata” tijekom više
desetljeća postupno je rezultiralo gospodarskom i demografskom devastacijom velikog
dijela hrvatskog prostora koji do tada nije potpao pod osmanlijsku vlast. Istovremena
nemogućnost (ili nesposobnost) kraljevske vlasti da barem privremeno onemogući te
prodore uvjetovala je postupno premještanje trgovačkih putova i smjerova na zapad. Stari
trgovački pravci koji su se ipak još neko vrijeme održavali, u ovom razdoblju sve manje
se koriste. Osim toga, nemogućnost redovitog ubiranja poreza, zajedno s već navedenim
okolnostima, rezultirali su padom vrijednosti novca. Sve to neminovno je utjecalo na
gospodarski život hrvatskih gradova, koji su ostavši bez velikog dijela priliva dobara od
strane i domaće trgovine neminovno gospodarski zaostajali ili većim dijelom propadali.
Ipak s druge strane, ovo premještanje trgovačkih smjerova prema zapadu donekle
je koristilo gradovima na sjeverozapadu (prvenstveno Zagreb i Gradec) tako da, usprkos
osmanlijskim prodorima, trgovina nije sasvim prekinuta, nego se je postupno s dotad
dominantnog pravca sjever-jug prebacivala u zapadni smjer. Ipak, Gradec je glede
gospodarskog razvoja imao tijekom 16. stoljeća podosta teškoća. Jedna od najvećih bila
je samovolja lokalnih feudalaca, posebice gospodara Susedgrada i Medvedgrada. Slične
teškoće u gospodarskom razvoju imali su i drugi gradovi u regiji. Ova samovolja bila je
posljedica slabosti središnje kraljevske vlasti, tako da su spomenuti vlastelini samovoljno
ubirali maltarinu od građana te su na mjestima gdje takve daće nisu bile dozvoljene,
napadali i pljačkali trgovce u okolici grada. Povrh toga, dolaskom Habsburgovaca na
hrvatsko prijestolje, Gradec je izgubio povlasticu neplaćanja tridesetnice, a to pravo je
ponovo stekao tek 1595. godine. Uz sve to grad je imao neprekidne troškove zbog
potrebe utvrđivanja gradskih zidina zbog stalno prisutne osmanlijske opasnosti. Usprkos
svemu tome trgovina se nije nikada potpuno zamela. Pri tome važnu ulogu imali su
sajmovi (posebice oni na Gradecu i Kaptolu), kao mjesta stjecanja brojnih stranih
trgovaca. Od dolaska Habsburgovaca na vlast broj njemačkih trgovaca u regiji povećava
14
se dok se primjerice trgovci talijanske provenijencije povlače u provinciju. Da su ovi
gradovi uistinu proživljavali gospodarsku krizu svjedoči i činjenica da se je broj obrtnika
u ovim gradovima u 16. stoljeću smanjio u usporedbi s 15. stoljećem. Ipak, u drugoj
polovici 16. stoljeća dolazi do stanovitog gospodarskog oporavka otvaranjem novog
tržišta na području novoosnovane Vojne granice.
S druge strane granice, područja pod osmanskom vlašću postupno su se
oporavljala pri čemu je od polovice 16. stoljeća posebice oživio gradski život.
Stanovništvo se bavilo, osim poljodjelstvom i stočarstvom, različitim zanatima i
trgovinom, pri čemu je veći dio specijaliziranih obrtnika potjecao iz redova doseljenika.
Gradovi postupno dobivaju status varoši ili kasabe u značenju grada manje do srednje
veličine s pretežno civilnim stanovništvom. Gradsko stanovništvo bavilo se je različitim
zanatima od prehrambenih i uslužnih sve do metaloprerađivačkih struka. Ipak, popisi
poreza upućuju da je gradsko stanovništvo bilo uključeno i u proizvodnju žita, vina i
drugih poljoprivrednih namirnica. Pri tome važno je pripomenuti da je usmjerenost prema
agraru bila jače izražena kod kršćanskog stanovništva. Nadalje, usporedba poreznih
popisa iz različitih godina upućuje i na rast trgovine. Ipak, u zadnjoj četvrtini 16. stoljeća
počinju se i u ovim gradovima osjećati znakovi gospodarske stagnacije. Vjerojatni razlog
ovoj pojavi je zastoj u širenju Osmanskog Carstva. Osim Požege, koja je gospodarski
rasla zahvaljujući i činjenici da je bila središte sandžaka, među drugim gradovima u
Slavoniji može se izdvojiti i Osijek, koji je svoj najveći gospodarski rast dosegao
početkom 17. stoljeća, poglavito poradi brojnih sajmova koji su se održavali u blizini
poznatog osječkog mosta podignutog u drugoj polovici 16. stoljeća.
Promjena dominantnog trgovačkog smjera ponajviše je štetila lukama sjevernog
Hrvatskog primorja jer je sad sva trgovina robom iz podunavskog prostora na svom putu
prema Italiji i općenito sredozemnom prostoru (i obrnuto) skretala prema zapadnim
stranama i time ih zaobilazila. Tako je, primjerice, Senj sve do u prvu polovicu 16.
stoljeća, kada osmanlijski prodor prekida ovaj trgovački pravac, predstavljao najvažniju
izvozno-uvoznu luku na putu iz Italije prema savskom i podunavskom prostoru (i
obrnuto). Upravo ovaj gubitak značaja kao trgovačke luke te kasnija neposredna blizina
osmanlijske granice i dolazak prebjega (iza 1537.) učinilo je od ovog grada uskočku
utvrdu. Središnji prostor Hrvatskog Kraljevstva (krajevi između Banije i Like) pri tome je
15
podnio najviše gubitaka jer je, pored gubitka trgovačkih putova, bio izložen osmanlijskim
upadima i sukladno tome velikoj depopulaciji.
Istovremeno, mora se imati na umu da ovaj zastoj u gospodarskom razvoju nije
bio vremenski ujednačen na čitavom hrvatskom prostoru te da uzroci ovih procesa nisu
svuda bili jednaki. Regionalna podijeljenost hrvatskih zemalja kao i različiti zemljopisni
preduvjeti uvjetovali su njihov neravnomjeran gospodarski razvoj. Dok je hrvatski sjever
bio najviše pogođen osmanlijskim prodorima, na jugu je na gospodarski razvoj još od
početka 15. stoljeća vrlo snažno utjecala Mletačka Republika koja je nastojala
dalmatinsku obalu uklopiti u svoje opće gospodarske ciljeve. Tako je, primjerice,
dalmatinskim gradovima pod mletačkom vlašću otežano izravno trgovanje s gradovima
na talijanskoj obali zbog odredbi o usmjeravanju trgovine preko Mletaka. Osim toga,
Mleci su se trudili ograničiti brodogradnju, a isto tako i nadzirati proizvodnju soli
dalmatinskih gradova (posebice zadarske i paške solane). S druge strane, gradovi koji su
svoje gospodarstvo zasnivali više na agraru ili ribarstvu (primjerice Hvar), nisu toliko
osjećali gospodarski pritisak prouzročen mletačkom vlašću. Ipak, ne treba prestrogo
suditi mletačku gospodarsku politiku prema gradovima na istočnoj jadranskoj obali jer se
tu nije radilo o sustavnom onemogućavanju gospodarskog napretka ovih gradova, nego
samo o zaštiti vlastitih interesa vezanih uz trgovinu s Levantom, pri čemu Mletci najčešće
nisu pretjerano zadirali u posjedovne i agrarne odnose unutar komuna nad kojima su
vršili političku vlast. Stoga nerijetko možemo primijetiti da prihodi od trgovinskih carina
u nekim gradovima nisu bili maleni. Tako primjerice mletački sindik Giovanni Battista
Giustiniani 1553. godine procjenjuje da je vrijednost robnog prometa u Šibeniku iznosila
50000 dukata, što je bilo dvostruko više od vrijednosti splitske trgovine i tri puta više od
zadarske. Pri tome se mora napomenuti da je najveći dio prihoda od šibenske trgovine
dolazio od trgovine solju sa zaleđem. S druge strane, zanimljivo je primijetiti da je u
slučaju Zadra upravo trgovina solju bila jedan od razloga gospodarskog opadanja jer su
Mlečani monopolizirali otkup i općenito trgovinu soli zadarskih solana.
Jednako tako, na gospodarstvo dalmatinskih gradova utjecala je i osmanlijska
prisutnost u njihovom neposrednom zaleđu. Ratovi što ih je Mletačka Republika vodila
protiv Osmanlija negativno su se odražavali na gospodarstvo komuna na istočnoj
jadranskoj obali. Primjer Zadra možda najbolje svjedoči o tome. Naime, ukoliko se prati
16
opseg zakupa zadarske izvozne carine tijekom čitavog 16. stoljeća, može se ustanoviti
kako se ritam ovog prihoda gotovo savršeno poklapa s ritmom ratnih sukoba u zadarskom
zaleđu – u doba rata visina zakupa bi opadala, dok bi u vrijeme mira ponovo rasla.
Međutim, ova blizina granice uvjetovala je i stalnu gospodarsku komunikaciju obiju
strana. Primjer Splita u 16. stoljeću može nam ovo lijepo predočiti. Ograničenja glede
trgovine i brodogradnje što ih je nametala mletačka uprava nerijetko su ometala
gospodarski razvoj grada, no kad su se u splitskom zaleđu pojavile još i osmanlijske čete
(od 1500. godine nadalje), prihodi splitske općine znatno su opadali. Međutim, s padom
Klisa (1537.) i ustaljenjem granice u neposrednom zaleđu Splita, polako se počinju
stvarati preduvjeti za bolji gospodarski razvoj grada poglavito glede trgovanja s
Osmanskim Carstvom. Doduše, još uvijek su postojale mletačke ograničavajuće odredbe,
no ipak čini se da je u zadnjoj četvrtini 16. stoljeća (nakon Ciparskog rata) gospodarska
situacija u Splitu krenula nabolje. Tako se napokon 1592. otvara poznata splitska skala,
koju je još 1578. godine inicirao židovski poduzetnik Danijel Rodriga. Preko ove skale
vršio se je velik dio trgovine između Mletaka i Osmanskog Carstva sve do izbijanja
Kandijskog rata, što je rezultiralo i osnivanjem prve banke u Splitu 1592. godine.
Jedini izuzetak na istočnoj jadranskoj obali, glede ovih oscilacija u gospodarskom
razvoju, bio je Dubrovnik koji je i tijekom cijelog 16. stoljeća bilježio znatan gospodarski
rast. U 15. stoljeću, kada su ostale dalmatinske komune potpale pod mletačku upravu,
Dubrovnik je uspio zadržati svoju političku samostalnost, a zahvaljujući privilegijima
stečenim još 1433. godine na Baselskom koncilu, Dubrovčani su imali mogućnost
trgovati i s krajevima pod osmanlijskom vlašću, čak i u razdobljima kada je ovo Carstvo
bilo u ratu s kršćanskim zemljama. Već 1505. godine Dubrovčani uspijevaju isposlovati
kod sultana poseban privilegij za trgovinu na turskoj zemlji tako da plaćaju samo 2%
carine od vrijednosti robe, dok su ostali strani trgovci morali plaćati 5%. U nastupajućim
godinama Dubrovnik je nerijetko imao teškoća s održavanjem ove povlastice. Ipak,
tijekom vladavine Sulejmana II, carina na trgovinu ustalila se za Dubrovčane na 2% u
Rumeliji (europskom dijelu Osmanskog Carstva) i 5% u Anadoliji. S druge strane, nakon
dolaska južne Italije pod vlast španjolske krune (1504.), Dubrovčani već 1507. uspijevaju
isposlovati potvrdu ranijih trgovačkih povlastica na tom području. Trgovina sa zaleđem i
prekomorskim krajevima razvijala se kao i ranije. Trguje se s Italijom, Francuskom,
17
Engleskom, Flandrijom, Španjolskom i čitavim Sredozemljem. Istodobno i dubrovačka
brodogradnja doživljava uspon (1525. godine gradnja brodogradilišta u Gružu), a
dubrovački brodovi već od početka 16. stoljeća plove i Atlantikom. O gospodarskom
jačanju grada svjedoči i činjenica da se 1531. godine skupina bogatih dubrovačkih
trgovaca odvaja od matične bratovštine Antunina i stvara svoju bratovštinu Lazarina.
Ipak, i Dubrovčani su imali trgovačkih neprilika u vrijeme mletačko-turskih ratova jer
valjalo je održavati ravnotežu između zaraćenih strana i pri tome zadržati postojeće
povlastice.
Kada bismo htjeli sabrati sve gore izloženo, moglo bi se reći da je 16. stoljeće
razdoblje u kojem hrvatski prostor (a s njime i hrvatski gradovi) trpi posljedice procesa
koji su započeli još u zadnjoj četvrtini prethodnog stoljeća. Upravo u tom razdoblju
zatvara se razvojni luk srednjovjekovnih gradova na hrvatskom prostoru. Postupno
prebacivanje svjetske trgovine na Atlantik i uključivanje atlantskih država u trgovinu
Sredozemljem te učvršćivanje osmanlijske vlasti na europskom kontinentu doveli su do
postupnog stvaranja novih središta svjetskog gospodarstva pri čemu se je hrvatski prostor
našao na periferiji glavnih gospodarskih zbivanja. Povrh toga, nedostatak jedinstvenog
političkog prostora onemogućavao je stvaranje i jedinstvenog gospodarskog prostora u
hrvatskim zemljama. Sve je to urodilo gospodarskom stagnacijom i opadanjem
ekonomske moći glede dotadašnjeg razvoja. Jedino područje koje se je uspjelo othrvati
takvim nepovoljnim utjecajima bila je Dubrovačka Republika, koja je zahvaljujući svom
zemljopisnom položaju i vrhunskoj diplomaciji tijekom ovog razdoblja uspijevala i dalje
gospodarski napredovati.
Gordan Ravančić
IZBOR IZ LITERATURE:Bertoša, Miroslav. Istra: Doba Venecije 16.-18. stoljeće (Pula: Žakan Juri, 1995.).Beuc, Ivan. Povijest institucija državne vlasti Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije
(Zagreb: Pravni fakultet Zagreb, 1985.)Budak, Neven. “Križevci u srednjem vijeku” Historijski zbornik 45 (1992.): 169-178. Budak, Neven. Gradovi Varaždinske županije u srednjem vijeku (Zagreb-Koprivnica:
Nakladnička kuća Dr. Feletar, 1994.)Budak, Neven. Prva stoljeća Hrvatske (Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 1994.)
18
Cviko-Hafizović, Fazileta. “Grad Požega kao sjedište Požeškog sandžaka – urbani i privredni razvoj u 16. stoljeću” Povijesni prilozi Instituta za suvremenu povijest 13, Zagreb (1994.): 27-76.
Ćirković, Sima. “Kontinuitet i prekid među hijerarhijama: primorski gradovi i njihovo zaleđe u srednjem veku” u Rabotnici, vojnici, duhovnici (Beograd: Equilibrium, 1997.), 185-195.
Foretić, Vinko. Povijest Dubrovnika do 1808., vol. 1 (Zagreb: Matica Hrvatska, 1980.)Jakšić, Nikola. Hrvatski srednjovjekovni krajobrazi (Split: Muzej hrvatskih arheoloških
spomenika, 2000.)Janeković-Römer, Zdenka. Okvir slobode – Dubrovačka vlastela između srednjovjekovlja
i humanizma. (Zagreb-Dubrovnik: HAZU, 1999.)Janeković-Römer, Zdenka. Rod i grad - Dubrovačka obitelj od XIII do XV stoljeća.
(Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 1994.)Kampuš, Ivan. “Zagrebački Gradec u doba Arpadovića i Anžuvinaca” zbornik
Zagrebački Gradec 1242-1850 (1994.): 51-59.Klaić, Nada i Petricioli, Ivo. Prošlost Zadra: Zadar u srednjem vijeku sv. 2. (Zadar:
Filozofski fakultet u Zadru, 1976.)Klaić, Nada. “Prilog pitanju postanka slavonskih varoši” Zbornik radova Filozofskog
fakulteta u Zagrebu 3 (1955.): 41-59. Klaić, Nada. Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku (Zagreb: Školska knjiga, 1975.)Klaić, Nada. Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku (Zagreb: Školska knjiga,
1976.)Krekić, Bariša. “Slike iz gradske svakodnevnice: prilozi proučavanju života u
Dubrovniku u doba humanizma i renesanse.” Anali Zavoda za povijesne znanosti Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku 26 (1988): 7-28.
Le Goff, Jacques. Civilizacija srednjovjekovnog Zapada (Zagreb: Golden marketing, 1998.)
Lopez, Roberto. Rođenje Evrope (Zagreb: Školska knjiga, 1978.)Lučić, Josip. Dubrovačke teme (Zagreb: Matica Hrvatska, 1991.)Margetić, Lujo. “Neka pitanja u svezi sa Zlatnom Bulom Bele IV.” u Zagrebački Gradec
1242-1850 (1994): 61-73.Mažuran, Ive. Srednjovjekovni i turski Osijek (Osijek i Zagreb: Školska knjiga, 1994.).Moačanin, Nenad. Požega i Požeština u sklopu Osmanlijskog carstva 1537.-1691.
(Jastrebarsko: Naklada Slap, 1997.).Nikolić, Zrinka. Rođaci i bližnji : dalmatinsko gradsko plemstvo u ranom srednjem vijeku
(Zagreb: Matica hrvatska, 2003.).Novak, Grga. Povijest Splita knjiga 2 (Zagreb: Matica hrvatska, 1961.).Novak, Maja. Autonomija dalmatinskih komuna pod Venecijom (Zadar: JAZU, 1965.)Ostrogorski, Georgije. Istorija Vizantije. (Beograd: Prosveta, 1947.)Pirenne, Henri. Le città del Medioevo. (Bari: Editori Laterza, 21997.)Pirenne, Henri. Povijest Evrope – Od seobe naroda do XVI. stoljeća (Zagreb: Kultura,
1956.)Rapanić, Željko, Split – grad u palači, palača u gradu (Split: Muzej hrvatskih
arheoloških spomenika, 1997.)Rapanić, Željko. Solin u starohrvatsko doba (Split: Muzej hrvatskih arheoloških
spomenika, 1996.)
19
Raukar, Tomislav, Petricioli, Ivo, Švelec, Franjo i Peričić Šime. Prošlost Zadra: Zadar pod mletačkom upravom sv. 3 (Zadar: Filozofski fakultet u Zadru, 1987.)
Raukar, Tomislav. “Komunalna društva u Dalmaciji u XIV stoljeću” Historijski zbornik 33-34 (1980.-1981.): 139-209.
Raukar, Tomislav. “Komunalna društva u Dalmaciji u XV st. i prvoj polovini XVI stoljeća” Historijski zbornik 35 (1982.): 43-118.
Raukar, Tomislav. “Srednjovjekovni grad na istočnom Jadranu: prostor i društvo” u Spomenica Ljube Bobana 1933.-1994. (Zagreb: Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 1996.), 35-48.
Raukar, Tomislav. “Venecija i ekonomski razvoj Dalmacije u XV. i XVI. stoljeću” Radovi Instituta za hrvatsku povijest 10 (1977.): 203-225.
Raukar, Tomislav. Hrvatsko srednjovjekovlje – ljudi, prostor, ideje (Zagreb: Školska knjiga, 1997.)
Raukar, Tomislav. Zadar u XV. stoljeću. Ekonomski razvoj i društveni odnosi. (Zagreb: Institut za hrvatsku povijest, 1977.).
Ravančić, Gordan. “Javni prostor i dokolica srednjovjekovnog i renesansnog Dubrovnika” Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku 38 (2000.): 53-64.
Ravančić, Gordan. “Croatia in the Fifteenth and Sixteenth Centuries: An Overview.” Bulletin of the Society for Renaissance Studies. 20/2 (2003.): 1-5.
Sršan, Stjepan. Povijest Osijeka (Osijek: Povijesni arhiv u Osijeku, 1996.).Suić, Mate. Antički grad na istočnom Jadranu, (Zagreb: Sveučilišna naklada Liber,
1976.)
20
top related