Grad u hrvatskom srednjovjekovlju

Grad kao društvena, gospodarska i prostorno-organizacijska datost uistinu može imati

nebrojeno puno definicija, no za srednjovjekovno razdoblje povijesnog razvitka mislim

da bi se mogla prihvatiti jedna opisna definicija prema kojoj bi grad bio oblik društveno-

gospodarskog organiziranja, u kojem dana zajednica raspolaže većom ili manjom

unutrašnjom upravnom autonomijom, s izraženim obrtničkim i trgovačkim obilježjima

gospodarskih djelatnosti. Naravno, pri tome se ne smije izgubiti iz vida opći društveno-

posjedovno-gospodarski kontekst srednjovjekovlja i društveno uređenje koje je iz njega

proisteklo, a to je feudalizam i feudalni odnosi u kojima zemlja (patrimonium, dominium,

alodium …) predstavlja najveću vrijednost. Shodno tome, grad srednjovjekovnog

razdoblja svakako je zadržao neke od tzv. primarnih djelatnosti jer gotovo svaki

stanovnik srednjovjekovnog grada imao je i neki zemljišni posjed (bilo u gradu, ili u

njegovu distriktu) s kojeg je ubirao prirod – bilo svojim radom, bilo radom najamnika (ili

kmetova).

Jednako tako, moram napomenuti da će se u ovom kratkom ogledu u središtu

pozornosti nalaziti grad kao društveno-gospodarski fenomen čiji je razvoj uvjetovan

geografskim (zemljopisnim) datostima i političkim okolnostima. I jedna i druga

komponenta uvelike utječu na razvoj grada, pa je tako bilo i tijekom srednjega vijeka na

hrvatskim prostorima. Glede političkih okolnosti smatram da nije nužno posebice

navoditi razloge i načine utjecaja na razvoj grada jer mi se čine sami po sebi razvidnima.

Međutim, naglasio bih utjecaj geografskih datosti jer upravo na primjeru razvoja grada u

hrvatskom srednjovjekovlju te geografske datosti uvelike su određivale različitost tog

razvoja. Upravo stoga, skrenuo bih čitatelju pažnju na činjenicu postojanja triju

geografskih, a onda i povijesnih, cjelina na hrvatskim prostorima – Dalmacije, Hrvatske i

Slavonije. Upravo glede na činjenicu te podijeljenosti pokušao sam ocrtati različitosti i

sličnosti razvoja grada na hrvatskim državnim prostorima tijekom srednjovjekovlja.

***

Slobodno se može reći da je grad kao društveni fenomen u europskom srednjovjekovlju

ponovno zaživio u razdoblju prijelaza 10. na 11. stoljeće, tj. oko godine 1000. koja je

umnogome označila svojevrsnu prekretnicu cjelokupnog života srednjovjekovnih ljudi;

sjetimo se samo tzv. hilijastičkog straha. Razlog obnavljanja trgovačkih putova, a s time i

pojačane novčarske djelatnosti, u biti leži u jednostavnoj činjenici da su s krajem 10.

stoljeća na cjelokupnom europskom prostoru prestala velika gibanja naroda. Posljednji

među njima bili su Mađari (Ugri) i Normani, koji upravo u tom razdoblju zaposjedaju

određene teritorije na kojima počinju više ili manje uspješno prelaziti na sjedilački način

života. Jednako tako, i arapska (saracenska) opasnost od početka 11. stoljeća više nije

ugrožavala najveći dio europskog kontinenta.

Gotovo identičan razvoj može se pratiti i na prostorima srednjovjekovne hrvatske

države, ili bolje rečeno prostorima obitavanja Hrvata u srednjovjekovlju.1 No, svaki

istraživač mora biti svjestan geografske raznovrsnosti tog prostora. Ta raznovrsnost

umnogome je uvjetovala okolnosti i razvoj društvenih zajednica na tom prostoru, a to se

naravno odnosi i na grad. Stoga, glede hrvatskog srednjovjekovlja valja razlikovati tri

odjelite, ali jednako tako nužno povezane, geografske cjeline, koje su se ponekad nalazile

pod istom (a ponekad pod različitom) vrhovnom političkom vlašću. To su: istočno-

jadranska (dalmatinska) obala, prostor uže Hrvatske (zaleđe dalmatinskih gradova) do

Gvozda, te prostor srednjovjekovne Slavonije. Svaki od tih prostora (regija) do srednjeg

vijeka imao je ponešto različit društveni i gospodarski razvoj, iako su se sve ove regije u

antičkom razdoblju, prije ili kasnije, našle pod rimskom vlašću.

Obzorje ranog srednjeg vijeka otvorilo se je s tzv. velikom seobom naroda, unutar

čijeg gibanja u svojim završnim fazama na ove prostore dolaze i Hrvati.2 Naravno, ti novi

doseljenici nisu došli na pust i dotad nenaseljen prostor. Tu su već od vremena 1. stoljeća

postojale ekspoziture vladavine Rimskoga Carstva. No, razdoblje seoba naroda

uvjetovalo je njihovu retardaciju i mjestimično nestajanje kasnoantičkih društvenih i

gospodarskih struktura. Tako u tom razdoblju na ovim prostorima propadaju mnogi

antički gradovi poput na primjer Sirmiuma (Srijemske Mitrovice), Singidunuma

(Beograda), Salonae (Solina), dok neki drugi poput Sisciae (Siska) ili Anonae (Nina)

preživljavaju ovo razdoblje uz bitne društvene i organizacijske preinake.

1 Ne smije se zaboraviti da u srednjovjekovlju hrvatski državni i etnički prostor ne zauzimaju identičan geografski opseg. Primjeri Istre, Bosne i donekle srednjovjekovne Slavonije vrlo lijepo govore o tome. 2 Na ovom mjestu ne bih želio ulaziti u diskusije o doseobi ili doseobama Hrvata, niti o problemu hrvatske etnogeneze jer ovi problemi zahtijevaju posebnu raspravu.

2

Naravno, jedan dio kasnoantičke baštine i svojevrsnog urbanog života preživio je

turbulentna razdoblja na prijelazu iz kasne antike u rani srednji vijek, i to prije svega na

dalmatinskoj obali. To su prije svega bila utvrđena gradska naselja na istočnoj jadranskoj

obali poput Jadere (Zadra) i Traguriona (Trogira) koji zadržati idejni i prostorni

kontinuitet sve do današnjih dana. S druge strane, kao svojevrsni prežtci kasne antike tu

su i Split i Dubrovnik. No kod primjera ovih gradova radi se samo idejnom kontinuitetu i

nasljedstvu njihovih antičkih predšasnika Salonae i Epidaura, dok je po prostornom

pitanju došlo do svojevrsnog izmještaja naselja na novu lokaciju. U slučaju Salonae /

Splita to je bila u tom razdoblju već napuštena rezidencijalna palača cara Dioklecijana,

dok se u slučaju Epidaura / Dubrovnika radilo o premještaju stanovnika u jedno već

postojeće naselje Rausium / Ragusa čiji točan karakter u kasnoantičkom razdoblju

historiografija još nije odgonetnula. Naravno, tu nikako ne treba zaboraviti niti

kvarnerske gradove poput Arbe (Raba) i Apsorosa (Osora), koji će se svi zajedno u

ranom srednjem vijeku naći pod (barem nominalnim) vrhovništvom bizantskog cara u

Konstantinopolu.

Jednako tako, i naselja poput Aenone / Nina, koji će se s 9. stoljećem (ili i ranije)

naći u okvirima hrvatske srednjovjekovne države, ili ona naselja koja će nastati pod

paskom hrvatskih vladara, poput Biograda i Šibenika, razvijati će se vrlo sličnim

društveno-gospodarskim smjernicama kao i gradovi na istočno-jadranskoj obali pod

bizantskim suverenitetom. Razlozi takvog razvoja ovih gradova vjerojatno leže u

činjenici nužne simbioze obale i njenog zaleđa, koja se izražavala u izmjeni ideja, roba i

ljudi. Osim toga, nikako ne treba zaboraviti da je i hrvatski vladar tijekom srednjeg vijeka

više puta vladao (katkad stvarno, katkad delegirano) i prostorom dalmatinske obale.

Puni zamah svog ranosrednjovjekovnog razvoja gradovi istočne jadranske obale

doživjeti će na samom izmaku tog srednjovjekovlja – u razdoblju s kraja 10. i tijekom 11.

stoljeća, a taj će se razvoj nastaviti i u 12. stoljeću. Naime, specifične političke okolnosti

slabljenja bizantske vlasti na jadranskim obalama, te istovremenog jačanja vlasti

hrvatskih vladara u 11. stoljeću, kao i novi zamah trgovine i novčarstva, omogućiti će

pojedinim slojevima gradskog stanovništva stvaranje materijalnih viškova. Naime, jedan

istovjetan proces društvene diferencijacije uočljiv je u ovom razdoblju kako u gradovima

s antičkom tradicijom, tako i u onima gdje te tradicije nije bilo. Pojava tzv. velikih i

3

malih (maiores et minores) u gradskim zajednicama evidentna je činjenica uzrokovana

pojačanom trgovinom i novčarskom privredom upravo u tom razdoblju. Štoviše, u nekim

zajednicama izdvajaju se pojedini rodovi čija im je gospodarska moć omogućila

preuzimanje lokalnih vlasti te nasljedno zadržavanje priorskih3 i biskupskih časti unutar

svog roda kroz više generacija. Sve su to tragovi koji govore o stvaranju tzv.

protopatricijata koji će u razvijenom srednjem vijeku pod nazivom vlastela / patricijat

preuzeti vlast u gradskim zajednicama istočne jadranske obale. Lijep primjer takvih

gibanja jest rod zadarskih Madijevaca, koji su čak pokušali svoju moć proširiti na

obližnje gradove Trogir i Split. Razlog njihova neuspjeha bio je dvojake prirode – s jedne

strane, slični procesi odvijali su se i u drugim protokomunalnim društvima, a s druge

strane bizantski car, iako u nemogućnosti da sam jače intervenira na tom prostoru, ipak

nije imao dovoljno povjerenja u namjere lokalnih rodova da bi im povjerio svoju

stečevinu i time dodatno poremetio odnose Istoka i Zapada, zapečaćene početkom 9.

stoljeća u Aachenu.

Jednako kao u društvu, ovi gradovi u ranosrednjovjekovnom razdoblju

doživljavaju i svoj prostorno-funkcionalni preobražaj. Tako će u ranosrednjovjekovnom

Zadru negdašnji antički forum preobratiti se u episkopalno središte grada, dok će se javni

gradski život i svjetovna vlast malo po malo pomicati prema prostoru današnjeg

Narodnog trga. Jednako tako iz prostorne organizacije crkvenog središta grada, kao i

ostalog prostornog plana, potpuno je jasno da je ranosrednjovjekovni Zadar doživio

svojevrsnu kulturnu retardaciju jer je očigledno da srednjovjekovni graditelji nisu bili

svjesni postojanja negdašnjeg foruma.4 Jednako tako, ortogonalni raster ulica, kako su ga

zamislili i izgradili rimski graditelji, malo po malo će se gubiti uslijed gradnji ranog

srednjeg vijeka. Slična situacija će se dogoditi i u ranosrednjovjekovnom Splitu koji će

zadržati vanjsku ljusku Dioklecianove palače, dok će njenu unutrašnjost

ranosrednjovjekovni stanovnici u potpunosti preobraziti u cilju zadovoljavanja potreba

svoje zajednice. Štoviše, kao što to nalazi oko crkve Sv. Mihovila svjedoče, Split će već u

ranom srednjem vijeku “izaći” iz okvira zadanih carevom palačom, te proširiti svoj

gradski prostor prema zapadu. Tako nešto, uistinu ne bi bilo moguće da nije postojala 3 Prior je ranosrednjovjekovna gradska funkcija koja bi, uvjetno rečeno, odgovarala današnjem načelniku tj. gradonačelniku. 4 O tome ponajbolje svjedoči sama pozicija crkve Sv. Trojstva / Donata, kao i orijentacija katedralne crkve Sv. Anastazije / Stošije koje u potpunosti negiraju orijentaciju i tlocrt antičkog foruma.

4

određena razina tolerancije i suživota između stanovnika priobalnih gradova i njihovih

susjeda u hrvatskom zaleđu.

O tom suživotu i sve jačim procesima integracije grada na obali i njegova zaleđa,

pogotovo od 11. stoljeća, govori više primjera. Odraz takvih gibanja je sve učestalija

uporaba slavenskih / hrvatskih osobnih imena čak i među najuglednijim slojevima

gradskog protopatricijata.5 Potom, ne smiju se nikako zaboraviti donacije hrvatskih

vladara crkvenoj organizaciji i samostanima u dalmatinskim gradovima, a svakako ni sve

češći boravci hrvatskog vladara u gradovima na obali – bilo da se radi o, tada još,

utvrdama poput Šibenika ili pak gradovima poput Splita.

Iako ranosrednjovjekovni izvori izrazito šturo govore društvenoj organizaciji i

položaju gradova pod direktnom vlašću hrvatskog vladara, valja svakako pripomenuti da

neki od tih gradova na dalmatinskoj obali ipak će dobiti istaknutije mjesto već na samim

počecima stvaranja hrvatske srednjovjekovne države. Takav je primjerice bio Nin, koji će

vjerojatno zbog svoje antičke tradicije i zgodnog položaja već u drugoj polovici 9.

stoljeća postati sjedištem hrvatskog biskupa. Razlozi za stvaranje zasebne crkvene

dijeceze bili su izrazom dijelom društvene potrebe novopokrštene zajednice Hrvata koja

je zašla u poodmaklu fazu procesa kristijanizacije, a dijelom uvjetovani političkom

podjelom ovog prostora između franačke i bizantske interesne sfere, Aachenskim mirom

812. godine. Međutim, uslijed promjene političkih okolnosti u 10. stoljeću ta će biskupija

biti ukinuta, da bi se nanovo obnovila u 11. stoljeću, ali ne više kao stolno mjesto

hrvatskog primasa.

Novo sjedište hrvatskog biskupa bit će izmješteno u Knin, što nas dovodi do

gradova što nastaju na prostoru tzv. uže Hrvatske, tj. prostora gdje nastaje jezgra hrvatske

ranosrednjovjekovne države. Prve vijesti o gradskim naseljima na tom prostoru dolaze

nam tek iz polovice 10. stoljeća. Bizantski je car Konstantin VII. Porfirogenet ostavio

spis poznat kao De adminstrando imperio u kojem spominje između ostalih gradove:

Hlebna (Livno), Kori (Karin) i Tenen (Knin). Iako izvori za ovo razdoblje šute o

društvenom i gospodarskom uređenju ovih gradova, za pretpostavit je da se u 10. stoljeću

još uvijek radilo samo o utvrdama jer ih car spominje pod terminom kastron. Da li su te

utvrde već tad imala kakva podgrađa s razvijenim gospodarskim i društvenim životom

5 Lijep primjer za to su zadarski Madijevci i njihov istaknuti pripadnik Grgur Dobronja.

5

teško je reći, no tako nešto malo je vjerojatno. Međutim, razdoblje 11. stoljeća posvema

je sigurno da neki od njih doživljavaju procvat; zasigurno uslijed prodiranja trgovine i

novčarstva. Primjer takvoga razvoja očituje se upravo na Kninu, koji u to doba, kao što je

već naznačeno, postaje sjedištem hrvatskog biskupa. Jednako tako upravo u ovom

razdoblju isti taj Knin postaje i sjedištem hrvatskog vladara, što je svakako bilo i uskoj

svezi s njegovim geografskim položajem, lokalnom topografijom i obnovom trgovačkih

putova u smjeru sjever jug. Istodobno se u Kninu podiže i kraljevski samostan Sv.

Bartolomeja, što dodatno govori o gospodarskim mogućnostima tog grada.

Nedostatak izvora koji bi nam detaljnije govorili o razvoju gradskih naselja na

ovom prostoru ne treba previše čuditi jer treba imati na umu da je starohrvatsko društvo u

ovom razdoblju ipak još uvijek primarno seoskog karaktera. Naime, u Hrvatskoj 11.

stoljeća seoska općina još uvijek je jedan od dominantnih oblika društvene organizacije, i

tek u ovom razdoblju tekovine feudalnog društvenog uređenja uzeti će više maha.

Gotovo jednaka, ako ne i gora, šutnja vrela glede razvoja gradskih naselja prati

nas i kad zavirimo na prostor srednjovjekovne Slavonije u ranom srednjem vijeku. Neki

zaključci se ipak mogu izvesti. Već na samom početku 9. stoljeća ostali su blijedi tragovi

vijesti o preživljavanju antičke Sisciae, tj. postojanju nekakvog gradskog naselja koji će

kasnije postati Sisak. Zna se da je Sisak bio jedno od skloništa donjopanonskom knezu

Ljudevitu prilikom njegova ustanka protiv franačkog kralja i cara Ludovika. O karakteru

tog naselja malo se može reći, no vijest što ju donosi biograf Karla Velikog, učeni

benediktinac Einhard, ponešto otkriva. Einhard naziva Sisak terminom civitas, terminom

koji se u to doba gotovo isključivo upotrebljava za biskupska sjedišta. Istina, Einhard se

mogao koristiti ovim terminom znajući da je u kasnoantičko doba Sisak bio sjedište

biskupa, no činjenica da se Sisak spominje i u 10. stoljeću kao jedna od zamjenskih

biskupija biskupu Grguru, kome je ukinuta ninska biskupija, sugerira da je Sisak kao

naselje gradskog karaktera ipak preživio turbulentno doba seoba naroda.

No, na izmaku ranog srednjeg vijeka javljaju se, iako rijetke, nove vijesti o

postojanju gradskih naselja na prostoru srednjovjekovne Slavonije. Naime, godine 1094.

ugarski kralj Ladislav u sklopu svoje osvajačke kampanje osniva biskupiju u Zagrebu te

joj postavlja biskupa i dodjeljuje zemljišni posjed. Kao i u slučaju Siska, o karakteru

zagrebačkog naselja u ovo doba gotovo ništa se ne zna. No, činjenica da Ladislav osniva

6

upravo ovdje biskupsko sjedište govori da je na ovom mjestu i prije tog čina moralo

postojati razmjerno razvijeno gradsko naselje; jer Crkva nipošto ne bi dozvoljavala

osnivanje biskupije u nekom zabačenom i beznačajnom mjestu.

***

Ulazak ugarskih vladara na prostor ranosrednjovjekovne hrvatske države uvodi nas tako

u razdoblje razvijenog i kasnog srednjeg vijeka, koje će za gradove na čitavom tom

prostoru biti razdobljem njihova punog procvata u smislu povećanja njihova broja,

njihova gospodarskog napretka, te pravnog i društvenog formiranja. Naime, gradovi u

ovom razdoblju postaju privilegirane zajednice stanovnika koje su uživale takva prava i

sloboštine kojima su se bitno razlikovale od drugih zajednica – naročito pravom

unutrašnje autonomije. Naravno, sva gradska naselja ipak nisu dosegnula takva prava, no

to je ovisilo o pravnoj podlozi iz koje su ta prava proizlazila. Na ovom mjestu zanimljivo

je primijetiti da pravna podloga se razlikovala u već navedene tri regije.

Već na samom početku 12. stoljeća ugarski se kralj Koloman, nakon

višegodišnjeg ratovanja i pregovaranja, našao na hrvatskom prijestolju. Grad u kojem je

krunjen za hrvatskoga kralja bio je Biograd, što na posredno govori o značaju tog

gradskog naselja u osvit razvijenog srednjeg vijeka. Samo nekoliko godina nakon toga

(1107.) Koloman će dalmatinskim gradovima izdati tzv. privilegije trogirskog tipa,

kojima je za dugi niz stoljeća odredio pravni okvir društvenog i gospodarskog razvoja

ovih gradova unutar ugarsko-hrvatskog kraljevstva. Prema tom privilegiju gradovima

Dalmacije bila je zagarantirana unutrašnja autonomija (samostalan izbor biskupa i suca),

a vladaru su zauzvrat morali dati samo dio lučkih pristojbi. Na ovakav potez, inače

nekarakterističan za jednog feudalnog vladara, Koloman je bio “prisiljen” uslijed

činjenice da je došao u posjed gradova koji su se već nalazili u protokomunalnom stadiju

društvenog razvitka, te nisu poznavali institucije feudalne vlasti. Istodobno, svjestan

važnosti izlaska na more, novi se vladar nije usuđivao ugroziti tek stečene posjede.

Međutim, za jedan dio gradova istočne jadranske obale ovi privilegiji nisu bili

dugoga vijeka jer ubrzo – već u sljedećem desetljeću – na istočnoj jadranskoj obali

pojavljuje se Venecija, sa svojim trgovačkim i političkim interesima. Venecija već od 12.

7

stoljeću zauzima dijelove dalmatinske obale, no osim Krka, Raba i Cresa, jedino je u

Zadru zadržala svoju vlast (s povremenim prekidima) sve do 1358. godine. Razlog

mletačkog interesa za Zadar ležao je u njegovu dobrom geografskom položaju –

pogodnom za onodobni način plovidbe uz obalu pa je Zadar bio upravo idealna postaja

mletačkim lađama što su plovile na istok. Jednako tako, mletačka zainteresiranost za

Zadar bila je u uskoj svezi sa solanama i još nekim prihodima grada. Zbog toga je Zadar

donekle izuzetak s obzirom na druge dalmatinske gradove. Drugi će dalmatinski gradovi

sve do početka 14. stoljeća više-manje priznavati vlast ugarsko-hrvatskog vladara.

Glede karaktera mletačke uprave u Dalmaciji u ovom razdoblju vidi se već iz

obećanja Venecije Rabu (12. st.) da je dužd morao poštivati povlastice što je gradovima

dao Koloman. Tako da nije sasvim opravdano u potpunosti izjednačavati mletačku

upravu Dalmacijom 12., 13. i 14. stoljeća s onom iz 15. i kasnijih stoljeća.

Istodobno, bez obzira na izmjene vrhovne političke vlasti nad dalmatinskim

gradovima, kraj 12. stoljeća obilježen je postupnim formiranjem institucija komunalne

vlasti u svim dalmatinskim gradovima, što se u vrelima može iščitati prije svega kroz

pojavu konzula – komunalnih dužnosnika na čelu tih gradskih zajednica, koji zamjenjuju

dotadašnje priore. Međutim, u nekim od dalmatinskih gradova mletački upravitelji (poput

Morosina) polako preuzimaju to kneštvo u gradovima kao nasljednu stvar.

U ovakvom razvoju događaja zadarski slučaj donekle je zakompliciran i

političkom situacijom sredinom 12. stoljeća. Naime, Zadar u ovom razdoblju ima znatnih

problema s Venecijom jer ga ona 1144. uspijeva podići na nadbiskupiju, ali istovremeno

(1155.) i podvrći zadarskog nadbiskupa gradeškom patrijarhu. Ovakav mletački postupak

izazvao je brojne pobune Zadrana sve do potkraj stoljeća. Čitava priča imati će svoj

epilog vezan uz privremeni prekid mletačke uprave nad dijelom Dalmacije tijekom

vladavine ugarsko-hrvatskog kralja Bele III. (iza 1180.) koji uspijeva natrag zauzeti

dalmatinske gradove i podvrći ih svojoj vlasti.

Četvrti križarski rat (1202.) omogućio je Veneciji da napokon pokori nemirni

Zadar. Nakon razaranja Zadra, mletački je dužd točno propisao odredbe i uvjete koje je

zadarska komuna morala poštovati. Na osnovu tih uvjeta Venecija će vladati Zadrom sve

do 1358. godine.

8

Međutim iako se na prvi pogled čini da mletačka uprava “čvrsto drži u lavljim

šapama” dalmatinske komune, to baš i nije tako. Naime, stanovnici komuna često su se

bunili, a osim toga mletački predstavnik vlasti - knez vrlo je često išao na ruku komuna; u

krajnjoj liniji i svoje odluke morao je donositi u skladu s gradskim statutima. Pored toga,

ukoliko se pogleda teritorijalno širenje dalmatinskih komuna onda se vidi da upravo

tijekom mletačke uprave i Zadar i Dubrovnik postižu nemale teritorijalne akvizicije.

Istina, Venecija ograničava pomorsku trgovinu ovih gradova u smislu da nameće

carine za trgovinu nemletačkom robom, ali isto tako podupire trgovinu i komunikacije

ovih komuna sa zaleđem. Vjerojatno zbog tih razloga glavni zalog bogatstva dubrovačke

komune bile su koncesije nad rudnicima srebra u zemljama zaleđa ovoga grada (Raška i

Hum i Bosna).

Da mletačka vlast u ovom razdoblju uistinu ne koči razvoj gradova na istočnoj

jadranskoj obali svjedoče primjeri iz prve polovice 14. stoljeća. Naime, kada se Šibenik,

Trogir i Split 20ih godina 14. stoljeća podvrgavaju venecijanskom duždu oni to čine u

smislu zaštite. Naime, ovi gradovi su bili pod upravom bribirskih knezova, čija moć

upravo u to doba opada, uslijed širenja kraljevske moći Anžuvinaca. Venecija

dalmatinskim komunama tada dolazi “kao naručena” jer im je mogla pružiti djelotvornu

zaštitu. Upravo u tom smislu ovi gradovi se i predaju Veneciji o čemu svjedoči i zapis iz

1322. prema kojem je šibenski konzul Bogdan biva poslan “da podvrgne i podloži za ovo

vrijeme i za svagda cjelokupnost rečene zemlje, grada i općine njegove … vjernosti,

gospodstvu, vladanju i zaštiti te obrani gospodina dužda i Mletačke komune”.

U pozadini tih političkih mijena i rascjepkanosti društveni razvoj dalmatinskih

gradova tekao je jednim gotovo ujednačenim tijekom. Bez obzira na vrhovne političke

vlasti, proces društvenog raslojavanja nastavio se je i u ovom razdoblju, te do polovine

14. stoljeća u najvećem broju komuna doći će do tzv. procesa zatvaranja vijeća. Naime,

do tog razdoblja komuna je razvila neke orane unutrašnje vlasti, od kojih je tzv. veliko

vijeće bilo vrhovno upravno i zakonodavno tijelo čitave zajednice. Članstvo u tom vijeću

do polovice 14. stoljeća nije bilo posebno ograničavano, međutim od tad u svim se

komunama može uočiti da vijećnička mjesta zauzimaju samo pripadnici određenih

rodova. Za neke gradove poput Splita ostala nam je sačuvana i odluka prema kojoj član

velikog vijeća može biti samo onaj čiji su preci također bili članovi vijeća. Ovo

9

zatvaranje vijeća bilo je samo odraz činjeničnog stanja društvenog razvoja – komune su

ušle u razdoblje petrifikacije društvenih odnosa. Stvoren je patricijski / vlasteoski sloj

stanovništva koji se isticao ugledom i gospodarskom moći, te je kao takav i preuzeo vlast

u pojedinoj gradskoj zajednici.

Naravno, taj proces društvenog raslojavanja nije prolazio bez društvenih nemira.

Kako izvori svjedoče, razdoblje razvijenog srednjeg vijeka ispunjeno je relativno čestim

pobunama društvenih slojeva koji nisu bili uvršteni u povlašteni stalež. Međutim, i na

tom mjestu Venecija bi dalmatinskim komunama uskakala u pomoć, ponašajući se kao

arbitar u sukobima do kojih je dolazilo. No, istovremeno zanimljivo je primijetiti da u

nekim gradovima, poput Dubrovnika, do takovih sukoba nije dolazilo, ili nam bar izvori

o tome šute.

Paralelan procesu društvenog raslojavanja može se pratiti i proces pravnog

stasanja ovih gradskih zajednica. Taj proces ponajbolje se zrcali u popisivanju običajnih

prava te zapisivanju zakonskih normi prema kojima bi se svi članovi gradske zajednice

trebali ponašati. Naime, radi se pojavi dalmatinskih gradskih statuta – vrhovnih

ligislativnih kodeksa u svakoj pojedinoj gradskoj zajednici. Njihov nastanak u uskoj je

svezi s društvenim razvojem pojedine komune, ali i činjenicom da upravo u ovom

razdoblju dolazi do tzv. obnove rimskog prava na čitavom europskom kontinentu, te do

pojave sveučilišta i širenja kruga učenih ljudi i pisane kulture.

Zadarskim mirom 1358. politička situacija u Dalmaciji bitno se mijenja jer dužd

se morao odreći svih prava na istočnu jadransku obalu i naslova dux Dalmatiae. Ovim

mirom, ugarsko-hrvatski kralj Ludovik nanovo je ostvario, nakon relativno dugo

vremena, političko jedinstvo istočne jadranske obale s njenim zaleđem. Ova politička

činjenica omogućila je dalmatinskim gradovima da dožive svoj gospodarski vrhunac, koji

će potrajati sve do kraja 14. stoljeća.

Jednako tako, nije nimalo nevažno pripomenuti da upravo tada i Dubrovnik po

prvi puta ulazi u sklop zemalja krune Sv. Stjepana, tj. da po prvi puta priznaje vrhovnu

vlast ugarsko-hrvatskoga kralja. Izbor ugarsko-hrvatskog kralja kao vrhovnog suverena,

koji će biti dovoljno jak da zaštiti trgovačke i političke interese dubrovačke vlastele, ali

istovremeno dovoljno dalek da ne ugrozi unutrašnju autonomiju komune, savršeno je

odgovarao političkim težnjama lokalne vlastele. Istodobno, Ludovik je Dubrovnik gledao

10

kao sastavni dio njegove nove ratom stečene pokrajine jer se Dubrovnik smatrao dijelom

Dalmacije, a jednako tako bio je do tada dijelom mletačkog posjeda na istočnoj

jadranskoj obali.

Međutim, prodajom Dalmacije 1409. od strane Ladislava Napuljskog Venecija je

ponovo stekla prava na Dalmaciju i do 1420. obnavila svoju vlast u njoj. No sada je

mletački dužd tu vlast ostvarivao bitno drukčije, nego što je to činio u ranijim

razdobljima. Naime, u prvoj polovici 15. stoljeća Venecija, tj. Mletačka Republika,

poprima neke od karakteristika organiziranih ranomodernih državi s donekle izgrađenim

upravnim aparatom i legislativom, koja zahtjeva ujednačavanje zakona prostoru čitavog

mletačkog gospodstva. Istovremeno, geo-politička situacija se je promijenila iako su

težnje Mletaka ostale iste – unosna i neprekinuta trgovina s Istokom. Ovo će uvjetovati

da će u 15. stoljeću kontrola i uprava Mletaka nad dalmatinskim komunama biti puno

“čvršća” nego u 14. stoljeću. Dolazi do uzimanja gradskih statuta na “korekturu” koja se

čini u Veneciji. Istodobno, mletačke vlasti pokušavaju svu pomorsku trgovinu usmjeriti

prema Veneciji. Isto tako, nerijetko odvode dalmatinske plemiće u Veneciju kao taoce –

zalog vjernosti Serrenissimi, što je bio model isproban već ranije na Zadru tijekom

njegove pobune polovicom 14. stoljeća.

S druge strane, razvoj gradova u dalmatinskom kopnenom zaleđu i

srednjovjekovnoj Slavoniji tekao je ponešto drugačijim tijekom, iako se i na ovom

prostoru jasno može pratiti društveni i gospodarski uspon gradskih naselja. Razdoblje

vladavine Arpadovića i Anžuvinaca glede gradskih naselja biti će na ovom prostoru

obilježeno usponom tzv. slobodnih kraljevskih gradova. No jednako tako, ne smije se

zaboraviti da je ovo razdoblje jednako tako i vrijeme nastanka pojedinih vlasteoskih

vlastelinstava i kneštava, te pojedini autori nazivaju ovo razdoblje vremenom lenskog

kraljevstva.

Opozicija ovih dvaju razvojnih smjernica vrlo lijepo se može pratiti upravo po

pitanju razvoja gradskih naselja. Naime, prostor tzv. uže Hrvatske tijekom 13. stoljeća

većim je dijelom kraljevskim darovnicama bio razdijeljen granicama kneštava /

vlastelinstava pojedinih plemićkih rodova, što je uvjetovalo da se na tom prostoru

gradska najčešće nisu razvijala do statusa slobodnog kraljevskog grada, iako su i sami

velikaši nerijetko podupirali razvoj gradskih naselja na svojim vlastelinstvima. Jednako

11

tako, strateška važnost ove regije u novonastalim državno-političkim okolnostima

uvjetovala je da kralj koji sjedi u Budimu ima što veću kontrolu nad tim prevažnim

prostorom koji je spajao srednjovjekovnu Slavoniju i dalmatinsku obalu.

Primjer Knina lijepo svjedoči o tome. Knin je i u doba Arpadovića nadalje ostao

kraljevskim gradom, te sjedištem bana i vicebana. Jednako tako, grad će ostati i sjedištem

hrvatskog primasa, ali karakter tog položaja bitno će se promijeniti uslijed osobnog

izostajanja vladara u gradu jer će Knin malo po malo izgubiti status vjerskoga centra

Hrvata. No, s druge strane kninski kaptol postati će mjestom javne vjere – locus

credibilis, najvažnije birokratske institucije u Hrvatskoj razvijenog srednjeg vijeka. Sve

ovo govori o temeljnom značenju ovoga grada za čitavu regiju.

Jednako tako poznato je da u ovom razdoblju nastaje i kninsko gradsko podgrađe

(burg) koje će uskoro biti opasano zidom. Nastanak takova naselja, nedvojbeno govori o

pojačanoj trgovini, pogotovo u drugoj polovici 14. stoljeća.

Međutim, tijekom prve polovine istoga stoljeća Knin, kao i mnoga druga gradska

naselja na ovom prostoru, našao se u rukama hrvatskih plemića, te se tijekom

Ludovikovih ratova za dalmatinsku obalu našao u zoni sukoba između kralja koji je želio

dosljedno sprovesti svoja kraljevska prava i velikaša – u Kninu su to bili Nelipčići – koji

su svoje posjede stekli stoljeće ranije, te ih težili sačuvati u svim pravima bez obzira na

kraljevsku volju. Ipak, polovicom 14. stoljeća Knin će se naći u Ludovikovim rukama, te

će sve do turskih prodora gospodarski i društveno napredovati, zahvaljujući prije svega

svom izuzetnom geografskom položaju.

Rascjepkavanje teritorija kraljevstva na pojedina kneštva u rukama plemstva, te

istodobno nepoštivanje seniorsko-vazalnih ugovora na temelju kojih je plemstvo steklo ta

vlastelinstva, prisiliti će ugarsko-hrvatskog vladara da već od 13. stoljeća u

srednjovjekovnoj Slavoniji započne s uzdizanjem pojedinih gradskih zajednica na status

slobodnih kraljevskih gradova, izdvojenih iz sustava teritorijalne podijele kraljevstva na

kneštva. S druge strane, ovaj proces ubrzava se polovicom 13. stoljeća, nakon velike

provale Tatara / Mongola na ove prostore. Promatrajući kraljevske, herceške i banske

isprave tog razdoblja lako se može pratiti proces nastanka slobodnih kraljevskih gradova

na čitavom prostoru srednjovjekovne Slavonije.

12

Ovakvim privilegijima kralj je gradskim zajednicama osiguravao slobodu

trgovine i ubiranja poreza na trgovinu, osobnu slobodu stanovnika grada i unutrašnju

autonomiju zajednice, koja je bila zagarantirana samostalnim izborom suca i gradskog

magistrata. S druge strane, gradovi su kralju bili dužni plaćati paušalni porez i po potrebi

davati vojsku. Slobodni kraljevski gradovi srednjovjekovne Slavonije time su dobili

pravni temelj sličan onome kakav su još od Kolomanova vremena imale dalmatinske

gradske zajednice, što im je omogućilo više ili manje nesmetan gospodarski i društveni

razvoj u ovom razdoblju. S druge strane kralj je ovime dobio novi siguran izvor prihoda

za kraljevsku blagajnu, što mu je omogućavalo veći manevarski prostor u srazu sa

samovoljom feudalnih knezova.

Ponajbolji i u historiografiji naviše proučavan primjer takvoga grada zagrebački je

Gradec koji je svoj privilegij, poznat kao Zlatna bula, dobio 1242. od kralja Bele IV. No,

i u slučajevima drugih gradova poput Samobora, Križevaca i Jastrebarskog jasno je

vidljiva kraljevska težnja da unaprijedi ta naselja i ojača im gospodarski položaj.

Istovjetan odnos ugarsko-hrvatskog vladara prema slavonskom gradu uočljiv je i tijekom

anžuvinske vladavine kada svoje privilegije dobivaju primjerice Krapina i Koprivnica.

Ovakav nesmetani razvoj gradovi će proživljavati na prostoru čitavog kraljevstva

sve dok kraljeva vlast uistinu bude dovoljno snažna da ih zaštiti od pretenzija okolnih

feudalnih gospodara. Naime, čim je kraljevska vlast oslabila i položaj gradova se polako

počinje mijenjati. Primjer Gradeca vrlo dobro zrcali stanje nastalo posljednjih desetljeća

14. stoljeća i tijekom 15. stoljeća. S nestankom kraljevske kuće Anžuvinaca s ugarsko-

hrvatskog prijestolja kraljevstvo je upalo u razdoblje više-manje stalnog maloga rata, te

su se bogati gradovi poput Gradeca često našli metom pokušaja uspostave vlasti lokalnih

knezova koji su se željeli domoći ubiranja prihoda unosne trgovine.

Ta će situacija rezultirati gospodarskom retardacijom nekih od dotadašnjih

gradskih naselja. Tako će neka od naselja s titulom slobodnog kraljevskog grada na

izmaku ovog razdoblja u biti izgubiti svoj značaj, dok će se neka druga (iako puno rjeđe)

nazivati samo trgovištima ili varošima, a gospodarski će daleko premašivati neke od

slobodnih kraljevskih gradova. Nastalo stanje će rezultirati i posvemašnjom zbrkom u

nazivlju tih gradova, te je tijekom 15. stoljeća kralj Sigismund pokušao kraljevskim

dekretima urediti postojeće stanje, no ne previše uspješno.

13

***

Kraj 15. stoljeća i potom čitavo 16. stoljeće obilježeni su neprestanim upadima

osmanlijskih četa koje su vrlo često, praćene akindžijskim odredima, pustošile sva

područja kojima su prolazile. Takvo stanje neprekidnog “malog rata” tijekom više

desetljeća postupno je rezultiralo gospodarskom i demografskom devastacijom velikog

dijela hrvatskog prostora koji do tada nije potpao pod osmanlijsku vlast. Istovremena

nemogućnost (ili nesposobnost) kraljevske vlasti da barem privremeno onemogući te

prodore uvjetovala je postupno premještanje trgovačkih putova i smjerova na zapad. Stari

trgovački pravci koji su se ipak još neko vrijeme održavali, u ovom razdoblju sve manje

se koriste. Osim toga, nemogućnost redovitog ubiranja poreza, zajedno s već navedenim

okolnostima, rezultirali su padom vrijednosti novca. Sve to neminovno je utjecalo na

gospodarski život hrvatskih gradova, koji su ostavši bez velikog dijela priliva dobara od

strane i domaće trgovine neminovno gospodarski zaostajali ili većim dijelom propadali.

Ipak s druge strane, ovo premještanje trgovačkih smjerova prema zapadu donekle

je koristilo gradovima na sjeverozapadu (prvenstveno Zagreb i Gradec) tako da, usprkos

osmanlijskim prodorima, trgovina nije sasvim prekinuta, nego se je postupno s dotad

dominantnog pravca sjever-jug prebacivala u zapadni smjer. Ipak, Gradec je glede

gospodarskog razvoja imao tijekom 16. stoljeća podosta teškoća. Jedna od najvećih bila

je samovolja lokalnih feudalaca, posebice gospodara Susedgrada i Medvedgrada. Slične

teškoće u gospodarskom razvoju imali su i drugi gradovi u regiji. Ova samovolja bila je

posljedica slabosti središnje kraljevske vlasti, tako da su spomenuti vlastelini samovoljno

ubirali maltarinu od građana te su na mjestima gdje takve daće nisu bile dozvoljene,

napadali i pljačkali trgovce u okolici grada. Povrh toga, dolaskom Habsburgovaca na

hrvatsko prijestolje, Gradec je izgubio povlasticu neplaćanja tridesetnice, a to pravo je

ponovo stekao tek 1595. godine. Uz sve to grad je imao neprekidne troškove zbog

potrebe utvrđivanja gradskih zidina zbog stalno prisutne osmanlijske opasnosti. Usprkos

svemu tome trgovina se nije nikada potpuno zamela. Pri tome važnu ulogu imali su

sajmovi (posebice oni na Gradecu i Kaptolu), kao mjesta stjecanja brojnih stranih

trgovaca. Od dolaska Habsburgovaca na vlast broj njemačkih trgovaca u regiji povećava

14

se dok se primjerice trgovci talijanske provenijencije povlače u provinciju. Da su ovi

gradovi uistinu proživljavali gospodarsku krizu svjedoči i činjenica da se je broj obrtnika

u ovim gradovima u 16. stoljeću smanjio u usporedbi s 15. stoljećem. Ipak, u drugoj

polovici 16. stoljeća dolazi do stanovitog gospodarskog oporavka otvaranjem novog

tržišta na području novoosnovane Vojne granice.

S druge strane granice, područja pod osmanskom vlašću postupno su se

oporavljala pri čemu je od polovice 16. stoljeća posebice oživio gradski život.

Stanovništvo se bavilo, osim poljodjelstvom i stočarstvom, različitim zanatima i

trgovinom, pri čemu je veći dio specijaliziranih obrtnika potjecao iz redova doseljenika.

Gradovi postupno dobivaju status varoši ili kasabe u značenju grada manje do srednje

veličine s pretežno civilnim stanovništvom. Gradsko stanovništvo bavilo se je različitim

zanatima od prehrambenih i uslužnih sve do metaloprerađivačkih struka. Ipak, popisi

poreza upućuju da je gradsko stanovništvo bilo uključeno i u proizvodnju žita, vina i

drugih poljoprivrednih namirnica. Pri tome važno je pripomenuti da je usmjerenost prema

agraru bila jače izražena kod kršćanskog stanovništva. Nadalje, usporedba poreznih

popisa iz različitih godina upućuje i na rast trgovine. Ipak, u zadnjoj četvrtini 16. stoljeća

počinju se i u ovim gradovima osjećati znakovi gospodarske stagnacije. Vjerojatni razlog

ovoj pojavi je zastoj u širenju Osmanskog Carstva. Osim Požege, koja je gospodarski

rasla zahvaljujući i činjenici da je bila središte sandžaka, među drugim gradovima u

Slavoniji može se izdvojiti i Osijek, koji je svoj najveći gospodarski rast dosegao

početkom 17. stoljeća, poglavito poradi brojnih sajmova koji su se održavali u blizini

poznatog osječkog mosta podignutog u drugoj polovici 16. stoljeća.

Promjena dominantnog trgovačkog smjera ponajviše je štetila lukama sjevernog

Hrvatskog primorja jer je sad sva trgovina robom iz podunavskog prostora na svom putu

prema Italiji i općenito sredozemnom prostoru (i obrnuto) skretala prema zapadnim

stranama i time ih zaobilazila. Tako je, primjerice, Senj sve do u prvu polovicu 16.

stoljeća, kada osmanlijski prodor prekida ovaj trgovački pravac, predstavljao najvažniju

izvozno-uvoznu luku na putu iz Italije prema savskom i podunavskom prostoru (i

obrnuto). Upravo ovaj gubitak značaja kao trgovačke luke te kasnija neposredna blizina

osmanlijske granice i dolazak prebjega (iza 1537.) učinilo je od ovog grada uskočku

utvrdu. Središnji prostor Hrvatskog Kraljevstva (krajevi između Banije i Like) pri tome je

15

podnio najviše gubitaka jer je, pored gubitka trgovačkih putova, bio izložen osmanlijskim

upadima i sukladno tome velikoj depopulaciji.

Istovremeno, mora se imati na umu da ovaj zastoj u gospodarskom razvoju nije

bio vremenski ujednačen na čitavom hrvatskom prostoru te da uzroci ovih procesa nisu

svuda bili jednaki. Regionalna podijeljenost hrvatskih zemalja kao i različiti zemljopisni

preduvjeti uvjetovali su njihov neravnomjeran gospodarski razvoj. Dok je hrvatski sjever

bio najviše pogođen osmanlijskim prodorima, na jugu je na gospodarski razvoj još od

početka 15. stoljeća vrlo snažno utjecala Mletačka Republika koja je nastojala

dalmatinsku obalu uklopiti u svoje opće gospodarske ciljeve. Tako je, primjerice,

dalmatinskim gradovima pod mletačkom vlašću otežano izravno trgovanje s gradovima

na talijanskoj obali zbog odredbi o usmjeravanju trgovine preko Mletaka. Osim toga,

Mleci su se trudili ograničiti brodogradnju, a isto tako i nadzirati proizvodnju soli

dalmatinskih gradova (posebice zadarske i paške solane). S druge strane, gradovi koji su

svoje gospodarstvo zasnivali više na agraru ili ribarstvu (primjerice Hvar), nisu toliko

osjećali gospodarski pritisak prouzročen mletačkom vlašću. Ipak, ne treba prestrogo

suditi mletačku gospodarsku politiku prema gradovima na istočnoj jadranskoj obali jer se

tu nije radilo o sustavnom onemogućavanju gospodarskog napretka ovih gradova, nego

samo o zaštiti vlastitih interesa vezanih uz trgovinu s Levantom, pri čemu Mletci najčešće

nisu pretjerano zadirali u posjedovne i agrarne odnose unutar komuna nad kojima su

vršili političku vlast. Stoga nerijetko možemo primijetiti da prihodi od trgovinskih carina

u nekim gradovima nisu bili maleni. Tako primjerice mletački sindik Giovanni Battista

Giustiniani 1553. godine procjenjuje da je vrijednost robnog prometa u Šibeniku iznosila

50000 dukata, što je bilo dvostruko više od vrijednosti splitske trgovine i tri puta više od

zadarske. Pri tome se mora napomenuti da je najveći dio prihoda od šibenske trgovine

dolazio od trgovine solju sa zaleđem. S druge strane, zanimljivo je primijetiti da je u

slučaju Zadra upravo trgovina solju bila jedan od razloga gospodarskog opadanja jer su

Mlečani monopolizirali otkup i općenito trgovinu soli zadarskih solana.

Jednako tako, na gospodarstvo dalmatinskih gradova utjecala je i osmanlijska

prisutnost u njihovom neposrednom zaleđu. Ratovi što ih je Mletačka Republika vodila

protiv Osmanlija negativno su se odražavali na gospodarstvo komuna na istočnoj

jadranskoj obali. Primjer Zadra možda najbolje svjedoči o tome. Naime, ukoliko se prati

16

opseg zakupa zadarske izvozne carine tijekom čitavog 16. stoljeća, može se ustanoviti

kako se ritam ovog prihoda gotovo savršeno poklapa s ritmom ratnih sukoba u zadarskom

zaleđu – u doba rata visina zakupa bi opadala, dok bi u vrijeme mira ponovo rasla.

Međutim, ova blizina granice uvjetovala je i stalnu gospodarsku komunikaciju obiju

strana. Primjer Splita u 16. stoljeću može nam ovo lijepo predočiti. Ograničenja glede

trgovine i brodogradnje što ih je nametala mletačka uprava nerijetko su ometala

gospodarski razvoj grada, no kad su se u splitskom zaleđu pojavile još i osmanlijske čete

(od 1500. godine nadalje), prihodi splitske općine znatno su opadali. Međutim, s padom

Klisa (1537.) i ustaljenjem granice u neposrednom zaleđu Splita, polako se počinju

stvarati preduvjeti za bolji gospodarski razvoj grada poglavito glede trgovanja s

Osmanskim Carstvom. Doduše, još uvijek su postojale mletačke ograničavajuće odredbe,

no ipak čini se da je u zadnjoj četvrtini 16. stoljeća (nakon Ciparskog rata) gospodarska

situacija u Splitu krenula nabolje. Tako se napokon 1592. otvara poznata splitska skala,

koju je još 1578. godine inicirao židovski poduzetnik Danijel Rodriga. Preko ove skale

vršio se je velik dio trgovine između Mletaka i Osmanskog Carstva sve do izbijanja

Kandijskog rata, što je rezultiralo i osnivanjem prve banke u Splitu 1592. godine.

Jedini izuzetak na istočnoj jadranskoj obali, glede ovih oscilacija u gospodarskom

razvoju, bio je Dubrovnik koji je i tijekom cijelog 16. stoljeća bilježio znatan gospodarski

rast. U 15. stoljeću, kada su ostale dalmatinske komune potpale pod mletačku upravu,

Dubrovnik je uspio zadržati svoju političku samostalnost, a zahvaljujući privilegijima

stečenim još 1433. godine na Baselskom koncilu, Dubrovčani su imali mogućnost

trgovati i s krajevima pod osmanlijskom vlašću, čak i u razdobljima kada je ovo Carstvo

bilo u ratu s kršćanskim zemljama. Već 1505. godine Dubrovčani uspijevaju isposlovati

kod sultana poseban privilegij za trgovinu na turskoj zemlji tako da plaćaju samo 2%

carine od vrijednosti robe, dok su ostali strani trgovci morali plaćati 5%. U nastupajućim

godinama Dubrovnik je nerijetko imao teškoća s održavanjem ove povlastice. Ipak,

tijekom vladavine Sulejmana II, carina na trgovinu ustalila se za Dubrovčane na 2% u

Rumeliji (europskom dijelu Osmanskog Carstva) i 5% u Anadoliji. S druge strane, nakon

dolaska južne Italije pod vlast španjolske krune (1504.), Dubrovčani već 1507. uspijevaju

isposlovati potvrdu ranijih trgovačkih povlastica na tom području. Trgovina sa zaleđem i

prekomorskim krajevima razvijala se kao i ranije. Trguje se s Italijom, Francuskom,

17

Engleskom, Flandrijom, Španjolskom i čitavim Sredozemljem. Istodobno i dubrovačka

brodogradnja doživljava uspon (1525. godine gradnja brodogradilišta u Gružu), a

dubrovački brodovi već od početka 16. stoljeća plove i Atlantikom. O gospodarskom

jačanju grada svjedoči i činjenica da se 1531. godine skupina bogatih dubrovačkih

trgovaca odvaja od matične bratovštine Antunina i stvara svoju bratovštinu Lazarina.

Ipak, i Dubrovčani su imali trgovačkih neprilika u vrijeme mletačko-turskih ratova jer

valjalo je održavati ravnotežu između zaraćenih strana i pri tome zadržati postojeće

povlastice.

Kada bismo htjeli sabrati sve gore izloženo, moglo bi se reći da je 16. stoljeće

razdoblje u kojem hrvatski prostor (a s njime i hrvatski gradovi) trpi posljedice procesa

koji su započeli još u zadnjoj četvrtini prethodnog stoljeća. Upravo u tom razdoblju

zatvara se razvojni luk srednjovjekovnih gradova na hrvatskom prostoru. Postupno

prebacivanje svjetske trgovine na Atlantik i uključivanje atlantskih država u trgovinu

Sredozemljem te učvršćivanje osmanlijske vlasti na europskom kontinentu doveli su do

postupnog stvaranja novih središta svjetskog gospodarstva pri čemu se je hrvatski prostor

našao na periferiji glavnih gospodarskih zbivanja. Povrh toga, nedostatak jedinstvenog

političkog prostora onemogućavao je stvaranje i jedinstvenog gospodarskog prostora u

hrvatskim zemljama. Sve je to urodilo gospodarskom stagnacijom i opadanjem

ekonomske moći glede dotadašnjeg razvoja. Jedino područje koje se je uspjelo othrvati

takvim nepovoljnim utjecajima bila je Dubrovačka Republika, koja je zahvaljujući svom

zemljopisnom položaju i vrhunskoj diplomaciji tijekom ovog razdoblja uspijevala i dalje

gospodarski napredovati.

Gordan Ravančić

IZBOR IZ LITERATURE:Bertoša, Miroslav. Istra: Doba Venecije 16.-18. stoljeće (Pula: Žakan Juri, 1995.).Beuc, Ivan. Povijest institucija državne vlasti Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije

(Zagreb: Pravni fakultet Zagreb, 1985.)Budak, Neven. “Križevci u srednjem vijeku” Historijski zbornik 45 (1992.): 169-178. Budak, Neven. Gradovi Varaždinske županije u srednjem vijeku (Zagreb-Koprivnica:

Nakladnička kuća Dr. Feletar, 1994.)Budak, Neven. Prva stoljeća Hrvatske (Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 1994.)

18

Cviko-Hafizović, Fazileta. “Grad Požega kao sjedište Požeškog sandžaka – urbani i privredni razvoj u 16. stoljeću” Povijesni prilozi Instituta za suvremenu povijest 13, Zagreb (1994.): 27-76.

Ćirković, Sima. “Kontinuitet i prekid među hijerarhijama: primorski gradovi i njihovo zaleđe u srednjem veku” u Rabotnici, vojnici, duhovnici (Beograd: Equilibrium, 1997.), 185-195.

Foretić, Vinko. Povijest Dubrovnika do 1808., vol. 1 (Zagreb: Matica Hrvatska, 1980.)Jakšić, Nikola. Hrvatski srednjovjekovni krajobrazi (Split: Muzej hrvatskih arheoloških

spomenika, 2000.)Janeković-Römer, Zdenka. Okvir slobode – Dubrovačka vlastela između srednjovjekovlja

i humanizma. (Zagreb-Dubrovnik: HAZU, 1999.)Janeković-Römer, Zdenka. Rod i grad - Dubrovačka obitelj od XIII do XV stoljeća.

(Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 1994.)Kampuš, Ivan. “Zagrebački Gradec u doba Arpadovića i Anžuvinaca” zbornik

Zagrebački Gradec 1242-1850 (1994.): 51-59.Klaić, Nada i Petricioli, Ivo. Prošlost Zadra: Zadar u srednjem vijeku sv. 2. (Zadar:

Filozofski fakultet u Zadru, 1976.)Klaić, Nada. “Prilog pitanju postanka slavonskih varoši” Zbornik radova Filozofskog

fakulteta u Zagrebu 3 (1955.): 41-59. Klaić, Nada. Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku (Zagreb: Školska knjiga, 1975.)Klaić, Nada. Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku (Zagreb: Školska knjiga,

1976.)Krekić, Bariša. “Slike iz gradske svakodnevnice: prilozi proučavanju života u

Dubrovniku u doba humanizma i renesanse.” Anali Zavoda za povijesne znanosti Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku 26 (1988): 7-28.

Le Goff, Jacques. Civilizacija srednjovjekovnog Zapada (Zagreb: Golden marketing, 1998.)

Lopez, Roberto. Rođenje Evrope (Zagreb: Školska knjiga, 1978.)Lučić, Josip. Dubrovačke teme (Zagreb: Matica Hrvatska, 1991.)Margetić, Lujo. “Neka pitanja u svezi sa Zlatnom Bulom Bele IV.” u Zagrebački Gradec

1242-1850 (1994): 61-73.Mažuran, Ive. Srednjovjekovni i turski Osijek (Osijek i Zagreb: Školska knjiga, 1994.).Moačanin, Nenad. Požega i Požeština u sklopu Osmanlijskog carstva 1537.-1691.

(Jastrebarsko: Naklada Slap, 1997.).Nikolić, Zrinka. Rođaci i bližnji : dalmatinsko gradsko plemstvo u ranom srednjem vijeku

(Zagreb: Matica hrvatska, 2003.).Novak, Grga. Povijest Splita knjiga 2 (Zagreb: Matica hrvatska, 1961.).Novak, Maja. Autonomija dalmatinskih komuna pod Venecijom (Zadar: JAZU, 1965.)Ostrogorski, Georgije. Istorija Vizantije. (Beograd: Prosveta, 1947.)Pirenne, Henri. Le città del Medioevo. (Bari: Editori Laterza, 21997.)Pirenne, Henri. Povijest Evrope – Od seobe naroda do XVI. stoljeća (Zagreb: Kultura,

1956.)Rapanić, Željko, Split – grad u palači, palača u gradu (Split: Muzej hrvatskih

arheoloških spomenika, 1997.)Rapanić, Željko. Solin u starohrvatsko doba (Split: Muzej hrvatskih arheoloških

spomenika, 1996.)

19

Raukar, Tomislav, Petricioli, Ivo, Švelec, Franjo i Peričić Šime. Prošlost Zadra: Zadar pod mletačkom upravom sv. 3 (Zadar: Filozofski fakultet u Zadru, 1987.)

Raukar, Tomislav. “Komunalna društva u Dalmaciji u XIV stoljeću” Historijski zbornik 33-34 (1980.-1981.): 139-209.

Raukar, Tomislav. “Komunalna društva u Dalmaciji u XV st. i prvoj polovini XVI stoljeća” Historijski zbornik 35 (1982.): 43-118.

Raukar, Tomislav. “Srednjovjekovni grad na istočnom Jadranu: prostor i društvo” u Spomenica Ljube Bobana 1933.-1994. (Zagreb: Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 1996.), 35-48.

Raukar, Tomislav. “Venecija i ekonomski razvoj Dalmacije u XV. i XVI. stoljeću” Radovi Instituta za hrvatsku povijest 10 (1977.): 203-225.

Raukar, Tomislav. Hrvatsko srednjovjekovlje – ljudi, prostor, ideje (Zagreb: Školska knjiga, 1997.)

Raukar, Tomislav. Zadar u XV. stoljeću. Ekonomski razvoj i društveni odnosi. (Zagreb: Institut za hrvatsku povijest, 1977.).

Ravančić, Gordan. “Javni prostor i dokolica srednjovjekovnog i renesansnog Dubrovnika” Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku 38 (2000.): 53-64.

Ravančić, Gordan. “Croatia in the Fifteenth and Sixteenth Centuries: An Overview.” Bulletin of the Society for Renaissance Studies. 20/2 (2003.): 1-5.

Sršan, Stjepan. Povijest Osijeka (Osijek: Povijesni arhiv u Osijeku, 1996.).Suić, Mate. Antički grad na istočnom Jadranu, (Zagreb: Sveučilišna naklada Liber,

1976.)

20