doŠel bum v bistricu 2006
Post on 14-Jun-2015
305 Views
Preview:
DESCRIPTION
TRANSCRIPT
DOŠEL BUM V BISTRICU
VIII. recital "Josip Ozimec"
Nakladnik:Radio Marija Bistrica
Odabrao i vrednovao Stručni sud Recitala:mr. sci. Denis Peričić, predsjednikprof. Vlasta Horvatić-Gmazprof. Marija Lamotdr. sci. Ivo Kalinski
Uredila: prof. Ivančica Tomorad
Likovno opremio:Zvonko Pižir
Grafička priprema:Slovo, Zagreb
Tisak i uvez:FEROPROMS, Zagreb
Naklada: 500 primjerakaMarija Bistrica, listopad 2006.
DOŠEL BUM V BISTRICU
VIII. recital "Josip Ozimec"
zbornik
Marija Bistrica, 2006.
Uvodna riječ
ili
Mali recital visokih vrijednosti
Na razmjerno raskošnoj pozornici kajkavskih (i ne samo kajkavskih) književnih i srodnih
događajnosti, u najširem protegu od Zagreba do Čakovca i od Krapine do Varaždina, Recital „Josip
Ozimec“ u Mariji Bistrici pronašao je svoje čvrsto, jasno utvrđeno i nedvojbeno jedinstveno mjesto pod
sjevernohrvatskim ljeporječnim suncem.
Vodeći posebnu skrb o lirici duhovnoga nadahnuća - no ne ograničavajući se njome, nego
poglavito njegujući kakvoću pjesničkoga ostvaraja – bistrički je recital uspio u svom temeljnom naumu:
utvrdivši kao svoju idejnu okosnicu kajkavsku nabožnost u svim njenim vidovima, razvio se,
ravnopravnim prijmom i strukovnom procjenom, u rasadnik i one štokavskostandardne i čakavske
lirike koja se obraća kako nebeskima, tako i ovozemaljskima odrednicama stihovnoga tkanja.
I bi tako i ove, osme recitalne godine.
U iznimnome broju pristiglih radova, Stručni ocjenjivački sud ponovno je obavio znatan i,
uvjeren sam, valjan posao. Stoga bih ovom prigodom posebice želio zahvaliti kolegicama,
profesoricama Vlasti Horvatić-Gmaz i Mariji Lamot, ali i istaknuti činjenicu da nam se u tom
zahtjevnom zadatku prvi put pridružio i dr. Ivo Kalinski, zacijelo ponajbolji znalac suvremenoga
kajkavskoga književnoga trenutka. Zahvalan sam mu na preuzimanju obveze pisanja predgovora
ovom zborniku, što sam osobno predložio poznavajući njegove mogućnosti i vazda inovativne
elemente kojima će u svome samosvojnom diskursu osvježiti uvodni pristup odabranim djelima i
autorima.
Na koncu, dozvolite mi da izrazim i svoju iskrenu zahvalnost svim ustanovama, tvrtkama i
osobama koje su, u doista najširem rasponu od Nacionalnog svetišta pa do Radija Marija Bistrica,
svojom ustrajnošću omogućile daljnji život i osigurale budućnost Recitala „Josip Ozimec“ kao
nezaobilazne i neusporedive kulturnoknjiževne pojave koja promiče najviše vrijednosti: vjeru, riječ
materinju i njeno umjetničko oblikovanje.
Srdačno Vaš,
mr. sci. Denis Peričić
predsjednik Stručnoga ocjenjivačkog suda
Kreativno pripitomljavanje žudnje i - lapis infernalis!?
Kad se na raspisani natječaj trojezičnoga/troizričajnoga (standard, kajkavski i čakavski!)
recitalnoga pjesničkoga štiva odazove više od tri stotine potencijalnih, mahom
neprofesionalnih/amaterskih sudionika, onda se takva činjenična pojavnost poetske građe u kritičarevu
razmišljanju može, ali i ne mora, reflektirati kao višeupitna začudnost.
Ta se začudnost, s jedne strane, prije svega ugnijezdila u upitu: kakva i koja je to nužnost
koja svom svojom snagom tjera anonimna poslenika riječi da svoju intimu, nostalgiju, strahove,
ganuća i nagnuća, svoje ispovijedi, proteste, poglede, ljubavi, svoje zbiljske i virtualne svjetove, uzlete
i padove - daje na javni sud (i osudu?!), a s druge strane u upitu - u kojoj se i kakvoj mjeri može riječju
dohvatiti duhovni praizvor iz kojega proizlaze sve emanacije života i - na kraju krajeva! - kako će tu
riječ, ma kakva bila, prigrliti kao svoju ili odbiti kao strano tijelo svi oni, izvan kritičarevih skuta, koji će
se na svom životnom putu s njome susresti?!
Na ta (rekao bih - bitna!) pitanja, dijelom stvaralačka, dijelom strukturalna, oboje svedeno na
književnoestetsku stvarnost - ima sijaset odgovora, no nijedan u potpunosti zadovoljavajući.
Tumačenja/raščlanjivanja poetskoga štiva ima mnogo, ovisno o onome koji ga nastoji
tumačiti/raščlanjivati, a sve se u krajnjoj mjeri svodi na individualizirani doživljaj i vrijednosni sud iz
njega potom iscrpljen.
Nijedan pjesnički recital nije u tome iznimka, pa ni Recital "Josip Ozimec". Dobro je da se i on
od svoje početne kajkavske inicijacije propozicijski proširio na standardni hrvatski jezik i, uz kajkavski,
na čakavski pjesnički izričaj. Opravdanost tomu bjelodano je znatno svakogodišnje sve to veće i
izrazitije pojavljivanje amaterskih pjesničkih imena iz obaju prije spomenutih jezičnih izraza. Tako je
uostalom i s ovogodišnjim, 8. recitalom "Josip Ozimec".
Od tristotinjak na natječaj pristiglih pjesničkih radova (standardni, kajkavski, čakavski jezični
izraz!) stručni je četveročlani sud (po svojoj ocjeni i procjeni!?) za uzborničenje odabrao četrdesetak.
Što nam u motivsko-tematskom, predmetnom, književnoestetskom smislu donose sudionici
ovogodišnjega recitala? Iako je tematska, pa i motivska prisutnost nacionalnoga marijabistričkoga
svetišta u smislu osjećajnosti i vjerskoga obilježja, naprosto Vjere, još uvijek izrazita, ona ipak nije, u
odnosu na sam početak recitala otprije šest-sedam godina - nadvladavajuća. Sada je, čini se, sve
suptilnija, sve to više isprepletena intimizacijama, pa i upitnim žestinama svakodnevice: Ako Bog
vjetrovima rata zakuca i na naša/vrata hoće li nam negdje otvoriti prozor./ (Omnia mea mecum
porto). Iako je, na primjer, pojam majke/ majčinstva s nijansiranom zabrinutošću, ali i s neizmjernom
majčinskom ljubavi (sa snažnom aluzijom na Bogorodicu - majku svih nas!) stalna prisutnost u
pjesnikovanju: Ako te sinek čekala ne bum/ kad se ti jenput domu svom vrneš/ molitva moja čuvala bu
te/ kad staru lesu v dvorišče odgrneš (Ako te sinek čekala ne bum), ona ima i svoj perpetum mobile,
svoju sliku kalvarijske spoznajne obraćenosti onoga kome je upućena: Kervava kolena na bistričkom
kalvarijskom potu/ za se one grehe kaj sem jih napravil v živlenju./ (Kervava kolena). Ali se počesto ni
na kalvarijskim kervavim kolenima ne može zatomiti osjećaj bezizlazja u opaku svijetu u kojem se
življenje pjesničkoga jezika lomi u vapaju zazivanja spasa u onoga u koga je sadržana sva nada
spasenja: O Jezuš, o Jezuš, gdi si moj Jezuš/ o lubav, o sreča, se oko mene nesreća/ crni ajngeli z
luke su splovili/ misel ludsku vmorili (...)/ o Jezuš, o Jezuš, gdi si moj Jezuš/ daj mi snage, daj mi
moči/gda brezglavo telo temu ceste kroči./ (Lapis infernalis).
A onda, kao začudni intimni aluzivni solilokvij, kroz sonetiranu formu, dijelom tankoćutnu,
dijelom gotovo demonski natopljenu žudnjom za (izgubljenom?) ljubavi, s profinjenim kajkavskim
jezičnim štihom na felu provansalskoga felibriža i G. Mistral, javlja se u pjesnikinje sretan kreativni
zagrljaj ezoteričnoga i stvarnosnoga, depresivnoga i pritajeno demonskoga, zagrljaj anime i
animalnoga: Na posletku leta koplju se v pličini,/ lakomi ftiči bieli i oni, samehni,/ zaklejeni v slanost kak
brodi v glibini,/ ti čempresi drobni, zvihrom raščehnjeni/(...)/Rišem ti rieči v piesku, dragosti mi
dej,/denem se vu kamen, sam me nej pehati,/ luč sem, trepet svetleči, bole me poglej,/ narišem ti
sebe, vse kaj morem dati./ (Na migica soul).
Umjesto nekog pretencioznog zaključka nedvojbeno primijetiti je da su izričaji s podlogom
jezičnoga arhetipa (osobito kajkavski!) u pravih/intaktnih stvaralaca amatera nepresušno vrelo znatnih
kreativnih pjesničkih mogućnosti, nerijetko i antologijskih, što samo govori da su ovakve recitalne
manifestacije, popraćene zbornikom pjesničkih radova, hvalevrijedna nastojanja u popunjavanju bijelih
ploha nacionalne kulture.
dr. sci. Ivo Kalinski
Nikola Maričić
PJESNIKU U POHODE
(uz 8.recital "Josip Ozimec" i 25. obljetnicu pjesnikove smrti)
Znanci stari iz mladih dana, i prijatelji još iz školskih klupa, stigli opet Pjesniku u pohode. Niz Ijeta već ovamo dohode sjećanja davna da obnove skupa; svakom puno srce, duša razdragana.
Najprije odu na groblje bistričko: Na satnom vrhu u predzadnjem redu kolegu i prijatelja posjete. JOŽU OZIMCA ! I tada osjetetoplo u srcu. I čuvstva i misli svedu u jedno, blisko, zajedničko.
Na hladni mramor tad polože cvijeće,u tišini nijemoj misli se rasprše.Na trenutak muk - pa molitva tiha.Epitaf s ploče – dva, tri pjesnikova stihapročitaju... i obred završeuz lelujav plamsaj zapaljene svijeće.
A onda se spuste do Svetoga Petra, u Kapelu, na svečanost stiha: - Živi spomen JOŽI od tisuću riječi u bujici snažnoj što zaborav priječi. Prožimlje ih radost topla - tiha ko od boja žarkih duginoga spektra.
Napajajuć dušu na vrelu ljepote, tu se stope s mnoštvom poklonika lijepe riječi - u aplauz gromki u čast Pjesnika.
U Maloj Subotici početkom rujna 2006.
Ilustracija M. Bistrica
Branka Jagić, Velika Gorica
EL ČOVEK
eeeej ti titizaobrniii korake mučke nazaajtarn si zgubil čoveka
ves vu čudu ve gledi za tuobui kak da te još čaaka
pogleeejtam ot kout si krenoul
tam kam ideštam na naapre
neeee čeekaj mučke tam su sekojkakve mušinei ljucske i živinskebaš istinske al ne i istinske
el to zate imaš roukajiceel ti baš za se trebajou roukajice
ne razmem tegovoriš mi tak nerazgovetneriječi sou ti kak smržnjene mrzlijene
huhuhuh zimica me stresla el ti je srčeke jos črljene i tople ili bleščeče i mrzle od leda zbrušene
ma deeejtrebaš ve male curiiikje se pobegle ipak male prebržeaha el čuješ
kak pošašavela želijezna kojnjica hrže
ne ladaš ti više z suobu ne ne ma see ti po-be-gle
a pobijegel i ti sam sebe i od sebe zglediš kak da se praf ne vidiš
kaj si kakof si i de jesi
ali nijesou krive lečeobleznoul te ogen naravi šteče
el bar točne znaškam i ot koga kaj očeši el zbilja to se baš tak očeš
il te kalna voda nesea ti si i potek i graba i ti same klokočeš
pak el znaš za on koračec pokle jer kat čistem do crte duojdeš
teške ti se ounda obrnouti nazajil te gledi il i sam si postal pozaj
ljufta dek još imatreba predehnouti če ne i stati……………………………………………………………….
ladaš = vladaš 6.1.2006.
Diana Rosandić, Rijeka
KAO DA SAM TU
Pomisli da me imaU tragu neizmjerna svjetlaTečem u osmijehu slana kamenaDok pjesma mudrih ribaKroz plićak dodiruje mi prste
Pomisli da sam u vjetrumiris bora i uporni cvrčaku titraju zlatne žiceda kroz pjesmusmijem se i ljubim te pokraj okamodrog oka snenog galeba
Pomisli da me u naručju lagano zibaČas sam dijete, more, zvijezdaDok šapućem o vremenitim vodamaod čežnje cijela ranjenaOn me prislanja na uho poput školjkeosluškujući jekuprepoznaje samo jednu riječ - Ljubavdovoljno za gradnju prelijepog dvorca;četiri kule, pomični most i trg pun Ijudi – oblutaka
Oni zaokružuju mjesečevu plodnostPretaču je kroz morsku travui Ijuljaju zanesene ježince svjetlucavim zagrljajem
Ako na to pomisliš, ribaru mojOseka ne može našu plažu pohoditii ne trebaš čuvatitrag mog tijela u pijeskujer upisano je u vječnosti
Biserka Težački-Kekić, Turčin
"EVO, ČlNIM SVE NOVO"
Mrtve riječi šalju plimu iz podzemlja da mi žalo oskvrnu, zlobna pastorčad! Iz utrobe me Hada draže! Daj mi naputak da utvare osujetim, te sablasti što svijeće trnu! Ustrajnost mudre djeve daj mi da vulkanu plamen otmem; vlakna poispadala s Tvojeg plašta u jutro da izatkam, u sasvim svježe jutro!
***„Evo, činim sve novo.“ Razabirem da bih morala promijeniti potpetice, gaziti po mekanim đonovima. Donekle uspijevam odjenuti toplu odjeću kada mi rebra ukoči mraz. No razaznajem na koji me vjetar upućuješ - da pomoću njega slovo oplodim. „Milost je riječ i riječ je milost“, čujem Tvoj glas kada pred papirom novi pokret prstom pravim.
***Među obiljem mrvica koje vrapci od nas traže; među cementom i pijeskom što na gradnju hranilišta čeka, razmrvljena zdanja kroz prste puštam. Ostaci kula u zraku? Kada se sumrak stabala uhvati, čvrste me sjene vabe. U ponekoj sjeni mjesec se nađe, pa ga u srcoliku zdjelicu pohranim i njime izjutra rasutost slijepim.
***Korijenje je kao čelik čvrsto, no u niske je spleteno isamu srž zemlje obavija, a opet odsjaj njegov i nebo dotiče, pa se sa zvijezdama i s mjesecom miješa. A iz moga grla krik se prolama, dostatno mračan da ga svemir u ništavost satre. Da svetu spregu dokučim; u karici njenoj da se skrasim, daj mi, Cjeloviti!
***Opisu izmičeš: riječ je jarčev skok, stih je nagli kašalj, pjesma štrcaj vode. Nedohvatan si jutru kada plan oblikuje, danu što svemir mjeri, večeri koja dnevnik ispisuje. Nedokučivo velik, ipak neobičnosveprisutan jesi.
Branka Jagić, Velika Gorica
KAO PRVA EVA
u trenu kao da odustajem od sebeto nije briga nebaono je mirno spram meneiako sitno namreškanokao namrštenoili ipak blago smrknuto šalje mi poruku upozorenja
možda prekasno ali svejedno ja sam ispila samu sebe ili imam li još koji korak možda u starim riječima i kao sreću prizivam ih
gdje je sada nezaustavljivost ako ne mogu naći korak kamoli stazu
uzalud potajno molim leptira da sjedne mi na rame onako i meni kao neopazice i pokazat ću čuđenje i iznenađenost bez uvrede trenutka
možda se tako približi i neka svjetiljka zbog leptira kao svijetla točka na moje -ja-
ako to ne krije zamku zavaranosti kao zmija skrivena u zemlji jer ona ni sada ne spava
a ja kad se probudimbit ću opet ona koja odustaje od sebejer latice se prosipajuu neznanju lete bez slutnjeposve u slobodi svojeg slobodnog padai ne mogu ih opčiniti svojim željama trajanjagubim prostorali nek me prostor ne ispusti kao pahulju snaiako znam lelujam visim sivim bezbojno bojim
ja samo još dišem kao davna prva Eva
28. 7. 2005.
Biserka Marečić, Kašina
KRATKOVJEKI LEPTIRI
U predvečerje satkano od mraza i leda gledam kako ispod leda klasaju plodovi potisnutog gnjeva. Gledam kako se vezu ledene čipke i pomiču kontinenti u očima.
Zarobljeni sami u sebi. Bez izlaza.
Vjetrovi razastiru svoja krila da se osušeod neprestanih kiša što se obaraju na kišne šume ekvatora.Psi lutalice tumaraju praznim ulicama.
Nesanica. Apaurini. Lexaurini. Život postaje tek protjecanje vremena.
A dvogodišnji Filip u prštavoj potjeri za kratkovjekim leptirima.
Zaboravljeno čudo Stvaranja, Otkrivenja, dok Duh Božji još ležaše nad vodama. Zaboravljeno čudo u igri djeteta.
Bezglasje u kome u početku bijaše tek Riječ udahnuta i izdahnuta prvim dahom nakon rađanja.
Kako smo dospjeli od prvobitnog čuda u zakutke ovih dalekih galaksija u potrazi za samim sobom. Kako smo izgubili Put u maglinama privida. I kada. U kome trenu je iz naših očiju nestalo čuđenje djeteta.
Ne znam. Znam samo da je netko presadio crne agave u rajske vrtove našeg sjećanja.
Sa zvonika večernja Zdravo Marija. Poziv izgubljenima.
Želim potrčati s Filipom za kratkovjekim leptirima.
S. Marija Petra od Presvete Euharistije, Karmel, Marija Bistrica
ISKANJE
Iskati,Iskati moraš Svoj spokoj F Božem srcu.
SkočitiSkočiti moraš,Naglauvce se hititiF prvalijuBez gna.Tam te Ijubav čaukaBogeka našega.
Hiti se f to morje I plivaj,A preplivati nemreš. Tau Ijubav je Bouža bez kraja, bez gna.
Ilustracija Tičeki
Zdenka Maltar, Novi Marof
NA MIGICA SOUL
(autisti na plaživ mesecu Malomešnjaku)
Na posletku leta koplju se v pličini,lakomi ftiči bieli i oni, samehni,zaklejeni v slanost kak brodi v glibini,ti čimpresi drobni, zvihrom raščehnjeni.
Porijeni vuse črez migice rišu,farbe zlatosvetla, to sonce ftopljeno,stiha v sebi, hižniki teg svieta dišu,na posletku leta tak je jako zdeno.
Rišem ti rieči v piesku, dragosti mi dej,denem se vu kamen, sam me naj pehatl,luč sem, trepet svetleči, bole me poglej,narišem ti sebe, vse kaj morem dati.
Na posletku leta koplju se v pličini, mokra, z migici soul, sceđa se v oblake,daleko od nas, prevrjeni v samini, kak na vetru trieska, pozablene flake.
.........................................................................................................................................................................
migice = trepavicesoul = morska sol, engl. soul = duša
Marija Sošić, Kanfanar
IŠĆEN
Išćen kapljo slane vodi. Sedin Na grote. Blizu samega muora, Od biele peni zgora, Z muoren se vrtin.
Kaplja. Forši će na ubraz skočit. Samo jena. Puštit će vodo široko, Muore teplo i dimboko. Ubraz će mi zmočit.
Kasno je. Z oka se sfuzla Jena mića. Forši i vela. Kojsto je poslala moja muza.
Laglje dišen. Š njuon je šlo van Ono ča je ukralo muoj sanj.Kaplja z muora. Jena suza.
Ljiljana Lukačević, Ivanec
NA KOLJENIMA
Crkva posve prazna...Samo goli kamen i drvene klupeu dubokoj sjeni bez ijedne duše.Vrata otvorena.Kipovi me motre i zidovi šute,a niz leđa hladan propuh šutnje puše.Gdje si, o moj Bože...Zar u ovoj klupi, na tim koljenima,zatočen u srcu koje jedva bije...?Ćutim te duboko.Čitavo je nebo na ovome mjestugdje se ljubav Tvoja u mom bolu krije.
Vladimir Korotaj, Varaždin
KERVAVA KOLENA
Kervava kolena na bistričkom kalvarijanskom potu
za se one grehe kaj sem jih napravil v živlenju.
Za se ono kaj jesem, i kaj sem bil, na luckom špotu
bum pretrpel...našlo se bu v mem grešnom trplenju.
A serce mi kervari. I noge žulne. I zrezani dlani.
A sako se vuletje nadjam lepšemu cvetju jorgovana,
pa itak mi ono ostaja skrhano kak i lani.
I nema lepšega sonca, nema dražjega dana.
I zato nosim svā kolena kervava celo živlenje
da bi se rešil grehov na tem svetu de sem vezda.
Al' nikaj se vre ne nadjam ar se je to moje htenje,
i znam da je predaleko mē sreče nedostigliva zvezda.
................................................................................................
svā = svoja, mā moja, mē = moje
Đurđica Asić-Klobučar, Zagreb
REKA OD LIDJE
(iz ciklusa: ISUSOVO ROJENJE) pj. 5sonet
Reka od lidje, se putuje peške, a noč je bljize. – ''Evo Betlehema!" Josip sprašuje. – ''Al konaka nema!" Smeron pošljuša iste riči teške.
I mrak i noč so obavile selaka so Marijo prve trude snašle. Ni kotak sobe iše niso našle. Josip je tješe, briše znoj iz čela.
Dve dobre žene ko darak iz neba pozvale va štaljco to družbo celo, prnesle so slamo i plahto belo
i tople vodi kuliko got treba, a Josip je šaptaf moljitve svete ka je va štaljce zajokalo dete.
…………………………………………………………lidje = ljudise putuje peške = svi pješače smeron = stalnoka je zajokalo = kada je zaplakalo
Božena Grđan, Konjščina
PRVE PRUŠČEJNJE
Tam na pruščejnjudubila sam kralušvejliki, šari, licitarski...Bila sam još mala...Majčice Buožjei ja sam se molila,i ona mi je blagoslov svuoj dala,i makar sam poutem du duomakraluš licitarski pujiela,jer bila sam još mala...
Ilustracija prošćenje
Tomislav Ribić, Varaždin
JEZUŠ PLOVI Z NAMI
morje trave, cvet agave oblaki navlekli kiklje plave ploviju tiho znad Drave Dunava, znad Save
vu kesnom filmu varoš spi senje se rojiju vu list mangave pak mi daju traček nade, traček svetla z ove strane našeg pekla
Jezuš plovi z nami nigar nisme sami svetom male luči pali ime našeg Oca slavi
Stanislav Petrović, Čakovec
OTHAJANJA
othajam vu pole ka dozorimkak žitokak spuokana vusna kruha ka zadišim
othajam vu pole ka se zgubimvu megli vu soncuka zgurim
othajam ka se osamimka se rezidemkak dim
črez pole
Tomislav Ribić, Varaždin
LAPIS INFERNALIS
o Jezuš, o Jezuš, gdi si moj Jezušo lubav, o sreča, se oko mene nesrečačrni ajngeli z luke su sploviliharpunima lubav vmorilitu ni zraka, tu ni močitu ni sonca, cucek tu ne kroči
o Jezuš, o Jezuš, gdi si moj Jezušdaj mi snage, daj mi močigda brezglavo telo temu ceste kročivu zplesnivelog oklopa kmicivu požiraku, vu klunu črnega ftiča(o Jezuš, o Jezuš, gdi si moj Jezušo lubav, o sreča, se oko mene nesreča)i sto glasov vu sebi čujemi sto norih misli vu glavi kujemdemoni su doplezili, zube smrti kezilimisli bistroj grozilireči trde kamene metalisako rano odprlitrnjem me okrunili
o Jezuš, o Jezuš, gdi si moj Jezuš o lubav, o sreča, se oko mene nesreča črni ajngeli z luke su splovili misel ludsku vmorili tu ni zraka, tu ni močitu ni sonca, ni tat tu več ne kroči
Ilustracija molitva
Branka Jagić, Velika Gorica
ZA SVETLEM ITI JE
strahomzačuđeni zatečenou nijemostitražimo u pa(m)ćenjuono davno obećano nam
nije drugeza svetlem iti nam jeal nije to zijehati same
za kap mlijeka z med oblakof
za svetlem tragatial kout i kam je pout
de ga se iskati vu Ijuftu
fljuojsi i vetri pomet skimuojsali vu očuji souzneji
same tu i tam iskrice znake dajou sigde drugde naličene žalosti maledušja
kal narašeni skoupe se prodajeil bleščeči il goreči kak ogni zločesti
zemlja sa goreča bržeče šteča splahirene sopče same degde degde koraki mirni
kam pogledati a da nije kaki konec kraja vu noči i vu vode kak tam poiskati svetle raja
kat blesek i odblesek sigde se kaja
iskajnje uvek od sebe započeti i za grde i za lijepe
iskati vu sebe kak vu pepelou iskrou zaspanou prebuditi
s prsti zoubačasti začeprkati iskati veruvati da se bou našle
da nije se smržnjena ledvena črna glibinajarek poun kala
veruvatida iskra do iskre zaiskri vu svetle rezgrnouti se
kak z detečemi roukicami če je i črljene i krvave i boleče če je
je baš tu mojti vutem i svetleče
tak vusebe bes straa z verou vuse nafčiti se poiskati i noutre neke toga svetla našle se bou
i sprepoznati - dua si je - i pout svetlu za vun pomoči prenajti
kat z noutra svetle tvoje zakriči i vun se zbori bez jafkajnja kak da te kušnule veruvajnje
da kamen duše rascvesti se morenaj f tuđe mračne oči svetle tvoje bes straa blesne i pogleda nek se vujnje zaleti i vlijezne
kak male detece vu raširene rouke i krile f štere smie restepe
kak vu jutre resprhani druobni tičekidarežljive pesmice svoje kat rezhičejou
tak nek svetle kmicou povijezne
svetlem svetle sikout nek se presvijeti
15.6.2006.
Marija Kovač, Pula
SAMA BELINA
Rožice bele. Cela parada. Se su bele. Va belon mlada. Boke od belih. I križ nose beli.
Šest divic va belon. Z boki kunpanjaju svitlu šrinju belu. Z belimi rožicami pokrijenu celu. I velečasni je va belu.
Va črnu je samo mat.Z rukami na škrinji beloj.Suzi teple, mehke, vele.Za. vavik joj del srca gre.Gre va daljine bele.
Ilustracija mačuhice
Đurđa Lovrenčić, Sveti Križ Začretje
GLJIBOKE
Dan se raskoljil po pol. Spucal je kak terda zemlja Od sunca sparena I saf je smieh jutra Stekel črez ljuknje Nakam gljiboke, gljiboke Gde ga nie čujti, Gde ga nie videti, Gde ga ni čuteti Nie.
Dan se raskoljil po pol. Zde skapavame h druge, Sušne i terde polovice, Oblake diežne čakame Ove h nami da potira, Raspukne se kljica Zaperta h tielu, Probije lušinu cajtof Pak sviet k sebe pritegne Kak mladi bažulj koruzu.
Po cajtu, noč.Ona naviek dvie polovice spari;Prekrije suše, zacopra dieže,Spoji ljudske senjeI tiela naraši za drugi,Dugi, hmorjeni i težek dan.Pak zgledi da se je h dien.Smiehi su gljiboki, gljiboki su plači,Gljiboke su misljiI sunceJe gljiboke h nebe hsajene.
Stanislav Petrović, Čakovec
OBLAKI
potujete ruomari gromačastilipicaneri bieličudovite ladje pernati pozoji ovčice drobne plašlivesončni smetjakispoduobe človekaruomarske suozesamotjaki
črni i bieli sivi pobeglijeleni plašlivi goropadni vukodlaki tolvaji divjaki znoreli
kosute paseju mirnospiju pesi mladci na ceckaj visiju
hvečer kak črleni vajkušina sonca skrajcuglavu držiju
oblaki hmajaki negdavu običnoj makizaspiju
Vinko Hasnek, Belovar
ZOSUŠENE SENCE
Mlada trava pokošena zosušene sence diši mi v nebe pospravleni.
Lističje scurele po naklizagnojile zemlui cvetičeza tvoje zbrinute djete.
Mlada trava pokošenazosušenana nebe pospravlenavu suhe sence dišeče.
Dragutin Kontak, Zagreb
KAČA
Biesna, zvijajoča po trave po kamenju pliza kača.
Od straha psiče vu strah nas hiče.
Evu obrlatila življenje nam scundrala moke priskrbila. Kosa ju preseče batina pretrgne kamen vubije. Za čas je mrtvina crknuta crkotina smrdljiva trulina.
Eli i dalje jê.
Od straha psiče vu strah nas hiče.
Biserka Marečić, Kašina
ČKOMINA
Gda se zduojdu misli i začme praznina...
zmarisal ga je se po spiskusie je bil... bil je ajnc a - sie plaf...
(pak) f klinču z kmicu f ringu z živlejnem.
Misel bluodi. Praf naj mu buodi.Of meč bu trajal onuolike rundi kuliketi On gore dosuodi...
A ščrbave proleće je ražnierale Nike-ice. Niš ni spravlene. Ni ring ni žnuore ni kamere...
Traka je skuosana-zguožvana.
Zguožvan je naš frtalček neba i spreličen tak da si več ni ni sličen. Ma kajgot. Sigde bituon sigde druot.
Niemaš kam. Gda se zduojdu misli i začme praznina…
brazda spreruovanaja i suoza f ruopčec zmužlana...
i f ime Oca... i Sina... i... Čkomina.
Ilustracija kolena
Vladimir Šuk, Oroslavje
OTKRIĆA
Širokousna ribatamnim je poljupcima disala noćne dubine Barentsova mora.
Vikinzi su u kricima sunca izlovljavali tražene morske struje i veslali nabreklo put svojih sanjanih otkrića.
Usoljene enigme vjetrova,rješavanje križaljke meridijana i paralela,stogodišnji vriskovi pučinamai plave kletve Hogara Strašnog.
Potom tople sanjena nedolućenim obalama,slanih brada kovrčesa ledenih rubova barbarstvai mokra užad sjeverne polutke.
Zategnuta i trbušasta jedrena platna puna nada u otkrića, puna neartikuliranih ruža vjetrova isprepliću se...
svijetom... u porodu.
Marija Sošić, Kanfanar
SONET
Rado bih ti sonet zakantala Čuda želj ti rekla Va svilo hi zamotala Sve ča bih mogla i znala.
Mogla bih ti reć besedo Ijubavi Ma me strah i sran To mi se para da znan Aku si jušt i pravi.
Znala bih ti kušin stavit pod glavo Od ruožic i liepeh besied Mehke i teple kako nebo blavo.
Sve ću to moć i znatForši ti niećeš ni ćutetA. ja ću va svojien mire zaspat.
Marija Kovač, Pula
NEBO JE GORELO
Čuval je misec let zvezdi, kad su ti telo Svevišnjen nosile.
Va prošeciji dugoj zlatne i štimane, zbog muk su tvojih brez smiška bile.
Nebo je gorelo,mesto lumina.Va toj divoti duša tvoja,je postala svitli delić svemira.
Mirjana Mikulec, Oroslavje
PRIKOPČANI NA APARATE
Izbjegavamo tišinu, opkoljeni aparatima umjetne stvarnosti.Hladnjaci, perilice, sušilice, grijalice, klima uređaji, zuje, buče,
pretaču, dovodeći nam u kuću porobljenu dušu prirode. Da bismo sakrili to mnoštvo neusklađenih zvukova, glasno puštamo muziku s aparata. Ne znamo kakav je zvuk tišine, živimo pritiješnjeni drugim ljudima, čija tijela funkcioniraju poput aparata prikopčanih na civilizacijski model života.
Ptice, cvijeće, drveće, planine i morske dubine, fotografirali smo i posložili u pretince prošlosti.
Da li su ostale neukroćene sile u dubini svemira ili u dubini ljudske duše, koje žive u dubokoj tišini i stalno uzmiču pred nasiljem aparata, sve dublje, neuhvatljivo, beskonačno?
Mirjana Mikulec, Oroslavje
SVEMIRSKO SMEĆE
Prošlost se vraća iz dubine zemlje
u odrubljenim glavama glinenih golubica.Potonuli gradovi i grobnice,okamine kostiju i brončana oruđa,što tvorili su računanje vremena,izbačeni na površinu nasiljemsavršenih kratkotrajnih stvari.Iskorišteni i zaboravljeni predmetibesplodno urušavajupraznine potrošenih rudnika.Dok rađa se u kamenu i mraku,nova zemlja, još neudahnute duše,u ovojnicama planete pluta svemirsko smeće.Obezglavljene golubice lutajutražeći moćni most prijelaza.
Biserka Marečić, Kašina
ZOKRHNUTA PORCULANSKA FIGURICA
Tanec marjoneti. Gduo povlači kuonce?
Ogenj je skuril se maslinajake na Maslinske gore. Zalut prše biela gugutka. Nemre, niema kam sesti.
Ni jene jedincate grančice. Ni jene jedincate trafčice.
Porculanske figurice na muodne piste. Zruždžena tielesa zgublena f fatamuorgane kokaina.
Same piesek. Zvuoniki vetra f pustijnskuomu kamiejnu. Pokopali sme se sami.
Tu negdek Juda je prodal Isusa.
Mi ga pruodajeme saki dan. Studeni vetri duše fučkaju f kamiejnu. Duh je spravljen, al je tiele slabe.
I človek je se više zokrhana porculanska figurica.
Po Križu, skoturacala se žmefka suozaraspetuoga Kristuša.
Biserka Marečić, Kašina
OMNIA MEA MECUM PORTO
Sve svoje sa sobom nosim.
Dan koji je obećavao mnogopojeo je i ono malo nade što je preostalo od jučer.
Tri kapi kiše i tramvaji ne voze... Čujem kroz kišu...kako sa zvonika kapa Zdravo Marija. Mladi vrapčići se šćućurili pod strehom zvonika nespremni za let.
Ova kiša u zemlju nas zabija svojim igličastim bičevima razaranja.
Jeruzalem, Haifa, Sidon, Tir, Kanaan, Perzija...
Rijetki prolaznici štite se kišobranomod pljuska. Tražim kroz kišu svoja sjećanja .
Ako Bog vjetrovima rata zakuca i na naša vrata hoće li nam negdje otvoriti prozor.
Gledam kako polako istječe vrijeme kroz pijesak pješčanog sata. Sat otkucava negdje sa crkvenog tornja.
Tko zna koliko je još, što je još ostalo, preostalo. U mislima tjeskobna molitva.
Bože, sve je u tvojim rukama. Tako malo toga ovisi u ovom trenu o nama. A mogli smo, imali smo slobodu izbora.
Gledam kako zelene alge tonu u sivilo. Ispire se boja i tone u sivilo svijeta. Život Smrt. Sjeta.
Ono nešto tamno i hladno kuca na vrata.Spremna sam. Ne smeta. Jer svešto imam, sve što jesam sa sobom nosim.
I takva prekoračit ću prag svijeta...
Zdenka Maltar, Novi Marof
POGLEJ ČLOVEKA
(z mrtvačnice v Humu kip Ecce homo presečki so vapnari dimo,
v kapelicu Svetoga Forjana, na koli dopelali)
Zvrh brega skoznajuči žaluje,sliečen i kervavi v skrletu,tief Jezuš otrjen, jošče samuje,čakajuči na nas, sam na ovom svietu.
Za pleči, v zimzelenu na grobišču,vnogi, dragi več su prešli v travu,vtihli glasi, zatrli se tragi na strnjišču,švicni kosec preletel je sieno i otavu.
Zvrh brega svedočeč čežjenje,popluvan, z trstinu v dešnjači,širokojokasto v dušu nam gledi,zaspani, bregi se pretaču v nebo,čutim, negde ž njimi si i ti.
I gda kak sprhla svila vse se draple, kala,v kaljuži tek se Ijucka tejna svleklaznamo, jošče na nas čaka,POGLEJ ČLOVEKA!
Ilustracija poglej človeka
Mirjana Mikulec, Oroslavje
MOJA MATI
Žena dijete starica.
Hodila je z lučnjaki v črncu, prek mosta biežala z pesom kaj se premietal vu veliko tele. Pri husti su igrale kolo coprnice, pod pragom spale žabe krastače. Kad je bila mala zmisli se kače sklupčane okoli svete slike. V polju na golom drievu ženili se tičeki na Valentinovo. Duge zlatne kite splietala, rudala velme boje kukovače. Hitilo ju v fabriku, masna prašina, grmljavina želiezne živine.Biele katarinčice vehnule, potočnice z oka točile dane.
Koža joj je bijela i hladna.Mislima uvijek drugdje.Kad je pogledam, sudar svjetova.Zemlja - bijelo janje oblaka.Kišne gliste pjevaju pod njenim dodirom.Prostire mi ležaj od divljih jagoda,kupinom i drijenkom liječi rane,daruje legla lastavica.
Sjedi nasuprot meni, tišina boli.Kako da joj kažem da je sve to u pjesmama?
Branka Rupić, Šibenik
TAKO SRITNA!
Na libar škure
Na ponistri put mora, Obljubija ih misec, Sad miluje ih zora.
Obljubila ih skitnica stara, U nidra utrpala zvizde Pa tople zrake sunca, U ponistri sad se gnjizde.
I u sobu tiho Do kušina svrate, Miluju me nježnoKo' da vratila se mate.
A ja smješin se zori, Tako sritna, snena I virujen, virujen, Bože, Doista, to ruka je njena.
Marija Maretić, Žminj
MATERINE BESIDE
kako minju
putila me matisinkotriba slušatine krestine slipitivajka z lipinčeš čud učinitiku rabipasaj prikoi zamučiod delane bižinosi krijancijuvani i u hižiufaj se u Bogane kuniče bitiplačenisvi računiod jutrado sutravajk svejenovrtilo sematerino vrtenoskroz jenovuho unutraskroz drugo vanslušala san predikuz dana u danBog je pomilujviše je nivrteno besidjoš vajk se vrti
-------------------------------------------------------------------
vajka = uvijek, minju = malenu, kresti = ukrasti, slipiti = varati, čud = mnogo, ku rabi = ako treba pasaj = prođi, zamuči = umukni, biži = bježi,krijancija = poštovanje
Slavica Sarkotić, Lekenik
AKO TE SINEK ČEKALA NEBUM
Ako te sinek čekala nebum
kad se ti jenput domu svom vrnešmolitva moja čuvala bu tekad staru lesu v dvorišče odgrneš
Če prazna bu hiža i kmica v oblukečekale te budu srebrene megleobjele te budu meko kak moje rukei batvorile te budu če bi ti suze morti pobegle
Če te sinek čekala nebum to nebu zato kaj nebi štela f sakomu kutku buš poruku našel i rožica bela f plotu bu cvela
Znam, velki je grad f terem sad živešizlogi bleščeči, visoke hiže i široke vulice k tomal pod odelo fino ti f srčeko skrivlešmisel na selo de ti je dom
Tulika leta već su minula prejde život kak tič da bi prhnul i saka mi je zima jakše lasi pobelela al navek sem znala da buš se vrnul
Če nebu dima z rafunga našeg splašit se nedaj, to tvoj je dom tu saki cigel i črep na te čeka da se povrneš kraju svom
Če te sinek čekala nebumveč buš me našel, za bregom, pri šumeprestrašit naj se lepeta krilato su se laste stvorile vu me
Ti samo pridi, podragaj kamen tu okolo sekut tiči se gnezde z ovoga kraja ti snagu ponesi a ja sem čekajuč te prešla vu zvezde
Anita Šalec, Oroslavje
MORTI BUŠ J0Š STIGEL
Sem domači kruh bila spekla.Cela hiža je zadišala.
Mislila sem...bile bi lepe da sme vsi skuppri froštuku.Rudi... veseli... Ti nesi imel cajta. Moral si iti.
Dečec je napravil hižicu za ftičeke. Tak ju je lepe scinfral. Je, bogec, štel bi mu to pomogel na drve deti. Bil je tak vesel... sav se zadihal... Ti nesi imel cajta. Moral si iti.
Sused je f polju tranik pokosil. Je prosil bi mu pomogli pobrati. Počele se fest buriti... Bil je strahu da nebu zmokle... Ti nisi imel cajta. Moral si iti.
Deca su se tak radovala.Bili su kak stekli.Sem im obečala da pemovsi skup na Bistricu,na proščenje.Medenjake bume kupili.Bili su tak lepi f svetečnjoj obleki… Ti nesi imel cajta. Moral si iti.
Babica je bučnicu spekla.Je zvala da bi došli.Plakala se...Dedek je, veli, fest oslabel...kak da se dedošel...Decu bi štel videti... Ti nesi imel cajta. Moral si iti.
Vučitelica je malu pofalila.Tak je lepe pesmicunafčila govoriti!Peticu je dobila!Celi se dan pred špigljem prenavljala…Se nije mogla ščakati daju buš čul... Ti nesi imel cajta. Moral si iti.Bila je tak lepa večer.Mirna, dišeča.Sem deku prestrla pod šljivu,spred hiže.Sem štela da bi vsi skupkrunicu zmolili... Ti nesi imel cajta. Moral si iti.
Cajti su prešli. Tak brze letiju... Nije mi žal.Vse ih imam. Pri srcu ih nosim. Znutra me grijeju.
A ti...Zdej gda si največ zmučen i pospan,zadnji su ti časi da se zbudiš.Morti buš još stigelzgrabiti od živlenjanekaj kaj zbiljam vredi.
Kak?
Ne znam.Nit me nije briga.Ja već nemam cajta.Moram iti.
Suzana Dubovečak, Bednja
JUNJGEL
Ne ruma mi sauki vačer sleti,
cielu noćkra mana sedi,v joutre s mago dlunovadica speija iedleti... To ja moj junjgel čuvor!
Ilustracija angelek
Od čoveka do junjgela
Na 8. po redu Recital duhovne poezije "Josip Ozimec" stiglo je: 172 kajkavske, 115
pjesama pisanih književnim standardom i 26 čakavskih pjesama. Ukupno se natječaju odazvao 81
pjesnik. Stručni je sud Recitala odabrao 36 najuspjelijih radova za tiskanje u zborniku pod motom
Došel bum v Bistricu. V Bistricu buju 21. listopada došli mnogi koji su postali već
hodočasnički vezani uz ovaj Recital, Pjesnika, uz duhovnost kojom Bistrica usprkos svemu još
uvijekzrači.
Dolaze svake godine oni koji se sjećaju Josipa Ozimca iz njegovih srednjoškolskih i
studentskih dana, mi domaći koji ga se sjećamo iz đačkih klupa kao učitelja povijesti, kao
mještanina i oni kojima Josip Ozimec znači samo ime autora antologijske Moje Bistrice.
Jesenas, kada obilježavamo 25. obljetnicu smrti čovjeka po kojem ova pjesnička priredba nosi
ime, pozivam vas koji u ovo mjesto dolazite neupućeni i izdaleka, da prošećete Gornjoselskom
ulicom do ateljea gospodina Pavla Hudeka i spustite se prema Crkvi, uz kuću u kojoj je Pjesnik
živio, da prođete njegovim putima... Možda vam se otkrije jedna drugačija Marija
Bistrica.
Jer svaki je život jedna staza, a svaki čovjek hodočasnik. Ovogodišnji je zbornik koncipiran
kao križni put, kao putovanje (el) čoveka našom suznom dolinom do vječnosti. Od čoveka do
junjgela. Idemo tako u prešeciji svi mi, reka od lidje, i vidamo svoje rane i trpimo svoju ljudsku
bol (poglej človeka). Na tom su putu kervava kolena, na migica soul, i sve je iskanje. Ponekad
zaboravimo da Jezuš plovi z nami i jedini nam putokaz za svetlem iti je dok nas prate materine
beside.
Sretan vam put i nek vas čuva junjgel čuvor!
Urednica
Sadržaj:
Denis Peričić, mr. sci. : Uvodna riječ ili Mali recital visokih vrijednosti .......................................... 5Ivo Kalinski, dr. sci. : Kreativno pripitomljavanje žudnje i – lapis infernalis!? .................................7Nikola Maričić: Pjesniku u pohode ...............................................................................................10
Branka Jagić: El čovek .................................................................................................................13Diana Rosandić: Kao da sam tu ...................................................................................................15Biserka Težački-Kekić: "Evo, činim sve novo" ...............................................................................16Branka Jagić: Kao prva Eva ...........................................................................................................18Biserka Marečić: Kratkovjeki leptiri .................................................................................................20S. Marija Petra od Presvete Euharistije: Iskanje ............................................................................21Zdenka Maltar: Na migica soul ......................................................................................................23Marija Sošić: Išćen .........................................................................................................................24Ljiljana Lukačević: Na koljenima ....................................................................................................25Vladimir Korotaj: Kervava kolena ...................................................................................................26Đurđica Asić-Klobučar: Reka od lidje .............................................................................................27Božena Grđan: Prve pruščejnje .....................................................................................................28Tomislav Ribić: Jezuš plovi z nami ................................................................................................30Stanislav Petrović: Othajanja .........................................................................................................31Tomislav Ribić: Lapis infernalis ......................................................................................................32Branka Jagić: Za svetlem iti je .......................................................................................................34Đurđa Lovrenčić: Gljiboke ..............................................................................................................37Marija Kovač: Sama belina ............................................................................................................38Stanislav Petrović: Oblaki ..............................................................................................................40Vinko Hasnek: Zosušene sence .....................................................................................................41Dragutin Kontak: Kača ....................................................................................................................42Vladimir Šuk: Otkrića .......................................................................................................................43Biserka Marečić: Čkomina ..............................................................................................................44Marija Sošić: Sonet .........................................................................................................................46Marija Kovač: Nebo je gorelo ..........................................................................................................47Mirjana Mikulec: Prikopčani na aparate ..........................................................................................48Mirjana Mikulec: Svemirsko smeće .................................................................................................49Biserka Marečić: Omnia mea mecum porto ....................................................................................50Biserka Marečić: Zokrhnuta porculanska figurica ...........................................................................52Branka Rupić: Tako sritna! ..............................................................................................................53Zdenka Maltar: Poglej človeka ........................................................................................................54Marija Maretić: Materine beside ......................................................................................................56Slavica Sarkotić: Ako te sinek čekala nebum ..................................................................................58Anita Šalec: Morti buš još stigel .......................................................................................................60Mirjana Mikulec: Moja mati ..............................................................................................................63Suzana Dubovečak: Junjgel ............................................................................................................64Ivančica Tomorad, prof. : Od čoveka do junjgela ................................................. .........................67
Pokrovitelji: Nacionalno Svetište MBB-e Krapinsko-zagorska županijaOpćina Marija Bistrica
Medijski pokrovitelji:
Glas Koncila, HKR, Radio Marija, IKA, Radio 1 Oroslavje, Radio Ivanić, Radio Martin, Radio Stubica, Radio Zlatar, Radio Hrvatsko Zagorje Krapina, Radio Zelina, Radio Megaton, Radio 1 Čakovec, Radio Varaždin, Radio Koprivnica, Hrvatski Radio – Radio postaja Nova Gradiška, Gradska televizija Zadar, Varaždinska televizija, Zagorski list, Časopis Kaj
Suorganizatori: Općinska knjižnica i čitaonica Marija BistricaOsnovna škola Marija BistricaTuristička zajednica Općine Marija Bistrica
Organizator: Radio Marija Bistrica
top related