dekart - filozofija
Post on 22-Oct-2015
36 Views
Preview:
TRANSCRIPT
U nastojanju da pronađe apsolutno izvestan način za saznanje svih stvari koje se
mogu saznati Dekart dolazi do intuicije: ona je proizvod zahteva za izvesnošću.
Izvođenje zaključaka iz intuitivno saznatih premisa je intuitivno, samo po sebi jasno.
Time se vrši prelaz na deduktivni oblik saznanja. Razlika je u tome što ovde postoje
koraci iz kojih se izvodi zaključak : pristup je posredan, a ne neposredan kao kod intuicije
ali samo zaključivanje je intuitivno. Drugi način saznanja, dedukciju, Dekart formuliše
kao svo nužno zaključivanje koje se izvodi iz svega drugog što je sa izvesnošču
saznato. 1
Dedukcija se javlja zbog toga što se mnoge stvari sa izvesnošću znaju, mada
same nisu očigledne, pod uslovom samo da se iz istinitih i poznatih principa dedukuju
postupno i ničim neprekinutim kretanjem misli koja pojedinačnosti očigledno neposredno
intuicijom sagledava : ne saznajemo mi drukčije nego tako vezu koja u drugome lancu
spaja krajnju alku sa prvom, mada je jedan jedini pogled nesposoban da intuitivno
sagleda sve srednje alke, od kojih zavisi ova povezanost, dovoljno je da ih sukcesivno
prođemo i da se složimo da se sve pojedinačno od prve do poslednje međusobno
povezuju. Ovde, dakle, razlikujemo duhovnu intuciju (intuitum mentis) od dedukcije,
koja je izvesna time što se u njoj izvesno kretanje ili sukcesija shvata, a u onoj nije tako;
a osim toga, i time što dedukciji nije nužna aktuelna očiglednost kao intuiciji, već zajmi
na izvestan način svoju izvesnost pretežno od pamćenja. Iz ovoga može se reći, prozilazi
to da se stavovi, koji su neposredno zaključci iz prvih principa, saznaju sa raznih
stanovišta čas intuicijom, čas dedukcijom; sami prvi principi samo intuicijom; dok
naprotiv, daleki zaključci samo dedukcijom.2 Međutim, baviti se istraživanjem istine,
postaviti to sebi kao cilj nužno zahteva metodu, inače sve što se otkrije, otkriveno je
slučajno: zbog toga je važna sprega intuicije i metode jer bez metode i sama intuicija
postaje na neki način beskorisna. Metoda fokusira intuiciju: daje joj sadržaj.
1 Dekart, Praktična i jasna pravila, Pravilo III2 Dekart, Praktična i jasna pravila, Pravilo III
Pod metodom razumem izvesna i laka pravila čije tačno primenjivanje može
svakom pomoći da nikad lažno umesto istinitog ne pretpostavi, i da, ne trošeći uludo
napore duha svoga, već postupno, uvek razvijajući nauku, postigne istinsko saznanje
svega što je sposoban da sazna.3 Do zablude, stavljanja lažnog na mesto istinitog, a
samim tim i do ne-postizanja svega što se može saznati dolazi, odnosno za svoj uzrok ima
uočavanje pogrešnog puta ili neuočavanje puta uopšte koji bi nas do tog saznanja odveo.
Sama metoda sastoji se od pravila čijom se ispravnom primenom na intuiciju i dedukciju
dolazi do saznanja. Pogrešna primena pravila metode vodi u zabludu, nezavisno od same
formalne valjanosti, izvesnosti, intuicije i dedukcije.
Metoda, dakle, zauzima centralno mesto u saznanju stvari i u Dekartovom sistemu
uopšte. Međutim, koja je to nauka na koju Dekart primenjuje svoju metodu, koju on
nauku izlaže predstavljajući svoju metodu? Odgovor je : univerzalnu matematiku
(mathesim universale). Ova disciplina treba da sadrži prve rudimente ljudskog uma i da
proširi svoju delatnost na izbijanje istina iz svih i svakog predmata; i, slobodno govoreći,
ona je bolja od svih ljudskih prenošenih saznanja, pošto je izvor svih drugih.4
Suština Dekartove metode jeste u tome da se složeni stavovi redukuju na prostije,
do najprostijih, i da se zatim neposrednim intuitivnim sagledavanjem najprostijih stavova
dođe do saznanja svih ostalih. Da bi se najprostije stvari razlikovale od složenih i da bi
se redom ispitivale, treba u svakom redu stvari, u kojem smo jedne istine iz drugih
neposredno dedukovali, osmotriti ono što je najprostije, i na koji je način od njega sve
ostalo više ili manje, ili podjednako udaljeno.5 Ovim pravilom se uspostavlja kriterijum
na osnovu kog se ono najprostije i najočiglednije, a to je nivo intuicije, razlikuje od sveg
drugog. Ovo previlo je po Dekartovom mišljenju praktično najkorisnije jer se njegovom
primenom sve stvari mogu razvrstati u izvesne redove, tako da se stvari jednog reda
mogu saznati putem nekog drugog reda, jedan red može biti izražen preko drugog, može
se svesti na drugi. U tom smislu Dekart razlikuje apsolutne (absolutum) od relativnih
(respectivum) stvari.
3 Dekart, Praktična i jasna pravila, Pravilo IV, u originalu ne stoji kurziv4 Dekart, Praktična i jasna pravila, Pravilo IV5 Dekart, Praktična i jasna pravila, Pravilo VI
Apsolutno zovem sve ono što sadrži čistu i prostu prirodu o kojoj se i postavlja
pitanje: kao što je sve ono što se smtra nezavisno, uzrok, prosto, opšte, jedno, jednako,
slično, pravo i sl; i zovem ga pre svega najprostijim i najlakšim da bismo se njime
koristili u našem rešavanju pitanja.6 Apsolutno je, dakle, ono što je samom sebi
dovoljno, bezodnosno i neposredno, kao i intuicija. Relativno je, naprotiv, ono što ima
istu prirodu ili njen delić, po kome se može odnositi na apsolutno i po čemu se iz njega
izvesnim redom može dedukovati; ali povrh toga sadrži u svom pojmu nešto drugo što
zovem odnosima; tako sve ono što se zove zavisno, efekat, složeno, posebno, mnoštvo,
nejednako, neslično, koso, itd.7 Odnos apsolutnog i relativnog jeste odnos prostog i
složenog, odnos intuicije i logike; složeno, relativno redukuje se na prosto, apsolutno.
Apsolutno i prosto konstituišu relativno i složeno- intucija izgrađuje dedukciju. Što neka
stvar ima više relacija time je ona više udaljena od apsolutnog, relativnija je. Saznanje
svih relacija, to znaši njihovo međusobno razlikovnje i njihovu međusobnu povezanost i
prirodni red pada ujedno sa saznanjem onoga što je najapsolutnije (maxime absolutum)
polazeći pritom od onog što je poslednje (ultimo). Redukovanje relativnog na apsolutno
podrazumeva se pritom pređu, upoznaju, svi međustepeni. Svaki naredni korak u
nepredovanju od relativnog ka apsolutnom apsolutniji je od svog prethodnika, tj. Manje
je relativan. Dolazak do apsolutnog podrazumeva upoznavanje svih relacija, to implicira
poznavanje svih relata koji neku stvar konstituišu. Relati su upravo ono apsolutno. A
tajna svekolike ove metode je da se u svemu brižljivo zapaža ono što je najapsolutnije. 8
Na nivou apsolutnog nalazi se proste prirode (naturas simplices): one su predmet
intuicije, premet čistog razuma. Proste prirode su ono što je u svakoj seriji najprostije
(maximes simplex), a sve ostalo iz njih se dedukuje, bilo neposredno bilo posredno
(putem dva ili više različitih ali međusobno povezanih zaključaka); od broja tih
zaključaka zavisi i udaljenost krajnjeg zaključka od najprostijeg stava. Upravo na ovome
se temelji razlika između dedukcije i intuicije- intuicija je neposredno zaključivanje,
dedukcija pak ima premise na osnovu kojih se podsredstvom intuicije izvodi zaključak.
Razlika u tome što se dedukcija za razliku od intuicije moše formalno- logički predstaviti,
6 Dekart, Praktična i jasna pravila, Pravilo VI7 Dekart, Praktična i jasna pravila, Pravilo VI8 Dekart, Praktična i jasna pravila, Pravilo VI
u obliku silogizma. Dedukcija po svom obiku spada u domen ligike dok intuicija to nije.
Deduktivni zaključci imaju formu dokaza ( demonstratio ): intuicija to nema, međutim
sama izvesnost intuicije time se ni najmanje ne dovodi u pitanje. Ako nešto nije logično
to ne znači da nije istinito. Misliti samo u skladu sa logikom znači ograničiti svoje
mišljenje više nego što to ono treba da bude. Jednostavno, intuicija po svo obliku nije
svodiva na obrazac zaključivanja formalne logike, več se naprotiv logika redukuje na
intuiciju. Intuitivne istine transcediraju logiku: nesvodljive su na logičku formu. Pored
toga i sama dedukcija shveta se dvoznačno, odnosno Dekart uvodi razliku između
neposredne (directe) i posredne (indirecte) dedukcije. Neposredna dedukcija vezu između
premise i zaključka uviđa intuitivno, bez dodatnih međukoraka; dok posredna dedukcija
zaključak izvodi takođe intuitivno, s tom razlikom što postoji međustepen, još jedan
korak između premisa i zaključka koji je čini posrednom. Posredna dedukcija ima formu
silogizma, dokaza; dok kod neposredne dedukcije dolazi do kongruencije sa intuicijom.
Neposredna dedukcija apsolutnija je od posredne; štaviše, neposredna dedukcija
(intuicija) je ono apsolutno, dok je posredna relativna. Logika se može izreziti preko
intuicije, jer je intucija od nje apsolutnija: posredna dedukcija se redukuje na neposrednu,
indirektna se redukuje na direktnu, apsolutno na relativno, formalna logika na intuiciju.
Redukcija indirektne dedukcije na nivo intuitivne očiglednosti vrši se tako što se
sukcesija sagledava simultano; intuitivno sagledavanje svakog člana lanca posrednih
posledica jednog deduktivnog izvođenja daje samoj toj dedukciji, krajnjem zaključku,
stepen intuitivne izvesnosti. Ako se ceo lanas posledica ne sagleda u potunosti dolazi do
prekidanja lanca: time se uništava izvesnost zaključka. Verifikacija indirektne, posredne
dedukcije (koja se obično sastoji od dugih lanaca posledica), i zbog slabosti pamćenja
koje često nije u stanju da taj lanac obuhvati, zahteva pored pamćenja i stalno kretanje
misli ili imaginacije9. Imaginacija (imaginationis) se trudi da simultano sagleda svaki
singularni intuitivni član niza, lanca posledica, a svaki mora imati taj stepen izvesnosti;
sve dok sam duh ne bude u stanju da sam, bez pomoći pamćenja, ceo lanac odjednom
neposredno intuitivno sagleda. Posredna dedukcija podrazumeva sukcesiju: to implicira
samu razliku intuicije i dedukcije. Izvesnost dedukcije temelji se na shvatanju sukcesije.
9 Stalno kretanje misli i stalno kretanje imaginacije: prilikom sagledavanja svih posrednih veza jednog deduktivnog lanca dolazi do sažimanja ova dva termina s obzirom na njihovu funkciju.
Intuicija je naprotiv neposredna: ne postoji konsekucija zaključaka koje treba shvatiti.
Imaginacija i mišljenje ne prelaze okvir dedukcije: ne uzimaju u obzir nista sto nije
upotrebljeno u donosenju zaključaka – predmet njihovog posmatranja su posredni članovi
lanca, niza medjuzaključaka koji prethode krajnjem zaključku. Njihovom upotrebom
dedukcija se svodi na intuiciju.
U slučaju kada se neko određeno saznanje ne može redukovati na intuiciju, zbog
nemogućnosti našeg razuma da odjednom intuitivno obuhvati i razlikuje sve alke nekog
drugog lanca primenjuje sa indukcija (inductio) ili dovoljno nabrajanje (sufficient
enumeration). Indukcija po Dekartovom mišljenju predstavlja samo ono nabrajanje, ili
način zaključivnja koji u odsustvu intuicije ili nemogućnosti da se ona primeni,
predstavlja najizvesniji oblik saznanja ili dokazivanja. Ona je jedini ispravan način
zaključivanja koji se može primeniti onda kada se sve veze silogizma odbace: idukcija se
javlja onda kada se ne uviđa, intuitivno, da postoji nužna veza između premisa i
zaključka, odnosno kada ne postoji neposredna intuitivna očiglednost koja spaja premise i
zaključak. Onda kada razum nije sposoban da, zbog velike dužine lanca, sve alke
singularno i simultano intuicijom obuhvati, a uviđa pritom vezu svake alke sa njom
susednom, može se po Dekartovom mišljenju tvrditi da smo shvatili kako se poslednja
alka sa prvom povezuje. Upravo ta nemogućnost da se sve alke istovremeno intuicojom
obuhvate i sposobnost da se uvidi veza između svih alki jednog lanca jeste indukcija.
Izvršiti indukciju znači znati nabrajati sve posredne zaključke jednog izvođenja. Razlika
između intuicije i indukcije implicira, prema do sada rečenom, i različitu ulogu pamćenja
(memoria) u donošenju zaključaka. Indukcija se temelji na pamćenju, dok intuicija u
potpunosti ne zavisi od pamćenja. Indukcija ne može u svojoj celini biti shvaćena od
razuma...njena izvasnost zavisi na neki način od pamćenja, u kojem se moraju zadržati
sudovi po pojedinim delovima koji su nabrojani, da bi se iz svih njih izveo jedan
jedinstven zaključak. 10 Dedukcija nesvodiva na intuiciju jeste indukcija. Razlika između
dedukcije i indukcije je u tome sto se kod dedukcije zaključivanje temelji na intuiciji, dok
se kod indukcije zaključak bazira na nabrajanju (koje u potpunosti zavisi od pamćenja).
Indukcija je dakle prepreka koja se nameće intuiciji da bi tu prepreku savladao Dekart je
10 Dekart, Praktična i jasna pravila, Pravilo XI
sintetizovao indukciju i intuiciju u jednu operaciju: Kretanje misli koja pažljivo
razmatra neposrednim intuitivnim sagledavanjem svaki pojedinačni predmet i
istovremeno prelazi na drugu. 11 Pored poboljšanja izvesnosti induktivnog zaključka duh
poznaje sbosobniji za pronalaženje drugih, tj. povećava se njegov domašaj.
Sjedinjavanjem intuicije i indukcije smanjuje se uticaj pamćenja na izvesnost zaključka
dobijenog indukcijom: to implicira usavršavanje same indukcije, a postiže se stalnim i
ponovljenim kretanjem misli: stalnim ponavljanjem deduktivnog postupka misao sve brz
že i lakše obuhvata ceo niz operacija koje povezuju (razdvajaju) zaključak i početni stav.
Na kraju se duh više ne služi pamćenjem već ceo postupak sagledava intuitivno. Na taj
način se dedukcija svodi na intuiciji, tj. otklanja se njegova sporost i širi njegov
domašaj.12
Uloga metode zauzima centralno mesto u odredjivanju opsega ljudskog saznanja.
Metoda se primenjuje na razum tako da od premene metode zavisi i stepen erudicije. U
tom smislu, a i u skladu sa proučavanjem treba da bude sve širi tj. treba proučavati što
veći broj posebnih nauka – time se i naše znanje dopunjuje. Opredeljenost za jednu nauku
npr. matematiku direktno smanjuje opseg našeg saznanja, jer da bi se rešio jedan problem
( a sam problem je složen i relativan, a rešiti ga znači redukovati ga na najprostije i
apsolutno, jer jedino tako na nivou intuicije, stiče se izvesno saznanje) koji za to zahteva
poznavanje i matematike i fizike, poznavanje samo jedne od ove dve nauke nedovoljno je
da se teškoća savlada. Fokusiranost na jednu nauku ograničava i naše saznanje samo na
oblast te nauke, jer samo probleme te nauke možemo neposredno intuitivno sagledati,
dok onaj ko se bavi većim brojem nauka i ko istinu traži u svemu što se zbiva poseduje
više znanja; jer veći broj problema može redukovati na intuitivnu očiglednost. U tom
smislu Pravilo VIII Dekartove metode nalaže prekid istraživanja o slučaju kada se neki
problem ne može neposredno intuitivno sagledati.13
Intuicija se ovde javlja kao kriterijum na osnovu kog se postavlja granica ljudskog
saznanja: sve što se ne može svesti na intuiciju, odnosno, što se ne može neposredno
11 Dekart, Praktična i jasna pravila, Pravilo XI12 Dekart, Praktična i jasna pravila, Pravilo XI13 Dekart, Praktična i jasna pravila, Pravilo VIII
intuitivno sagledati izvan je domašaja ljudskog saznanja. Intuicija je demarkaciona linija
između ljudskog saznanja i stvari koje to saznanje transcedentiraju. Intuicija je, dakle,
kriterijum izvesnosti, 14 tj. sve što se ne može intuicijom obuhvatiti (svesti na intuitivnu
očiglednost) ne treba dalje ispitivati.15
Pored toga, Dekrt je zainteresovan i za pitanje šta je ljudsko saznanje i dokle se
ono proteže. Jer ispitati sve istine za čije saznanje je ljudski um dovoljan ... jeste ono
što treba da jednom u svome životu učini svako ko iole voli istinu, pošto se u
produbljenom ispitivanju ovoga nalaze istinsa oruđa saznanja i čitava metoda.16 Istinsko
oruđe saznanja po Dekartovom mišljenju jeste čist razum (intellectus purus) : Nikakvo
saznanje ne moze prethoditi razumskom, pošto od njega zavisi saznanje svega ostalog, a
ne obratno.17 Do istog rezultata, čistog razuma,18 Dekart dolazi i u Meditacijama.
Oslobađajući razum, odnosno duh čulnosti, principom metodske sumnje, Dekart takođe
dolazi do čistog razuma. Nivo čistog razuma jeste nivo intuicije; predmeti mišljenja tada
su jasni i razgovetni, nesumnjivi, izvesni, pojmovi koji se mogu neposredno intuitivno
sagledati. To je osnova za dedukciju, čijom primenom nastaje strog logički svet- svet
izvesnosti. Međutim, ukoliko se sam razum ispravnom metodom valjano ne usmeri dolazi
do zablude ili se sužava oblik saznanja. Istina ili laž jesu predmet razuma a često svoje
poreklo imaju i u drugim instrumentima saznanja.
Ujedno sa pojmom čistog razuma javlja se i pojam urođenih ideja ( ideae
innatae). Do urođenih ideja Dekart dolazi metodskom sumnjom. Hipotezom o zlom
demonu, zloduhu (genium malignum) Dekart uspostavlja univerzalnu sumnju, sumnju
koja potire sve ono što je do tada smatrano kao apsolutno izvesno: osnovne stavove
matematike i logike; sumnja ima ulogu metode koja to ostvaruje. Genium malignum ruši
svo ljudsko saznanje uopšte. Međutim, ma koliko on bio moćan, jedan stav je nužno
14 Saznati nešto jasno i razgovetno znači saznati to nešto intuitivno. Stavovi koji imaju vrednost clare et distinete jesu intuitivni stavovi i prethode svakom znanju.15 Dekart, Praktična i jasna pravila, Pravilo VIII, II16 Dekart, Praktična i jasna pravila, Pravilo VIII17 Dekart, Praktična i jasna pravila, Pravilo VIII18 Pored čistog razuma Dekart utvrđuje još tri oruđa koja mogu biti korisna prilikom saznaja : mašta (phantasia, imagination), čula (sensus) i pamćenje (memoria).
istinit; jer da bi me prevario, naveo da posumnjam, ja moram postojati. Sumnjati ynači
misliti, a misliti znači postojati: Mislim, dakle jesam (Cogito, ergo sum; je pense, donc je
suis). Ovaj stav se ne može odstraniti iz razuma- on je urođen. Mišljenje je supstancija,
ono je suštinska odlika moga bića. Sve dok mislim, egzistencija je od mene neodvojiva.
Ne mogu misliti o sebi kao o nepostojećem, u trenutku dok mislim. Genium malignum je
logiku učinio sumnjivim, i upravo na tom mestu se pojavljuje intuicija koja jasno i
razgovetno formuliše jeda nužan iskaz koji je izvan opsega metodske sumnje: Cogito,
ergo sum. Ovaj iskaz Dekart postavlja za prvi princip svoje filozofije: on sadzi sve što
jedan stav treba da ima da bi bio istinit. Cogito, ergi sum je kriterijum izvesnosti i
istinitosti: Smatrao sam da mogu usvojiti kao opšte pravilo da su sve stvari koje shvatam
vrlo jasno i razgovetno, istinite.19 Cogito, ergo sum se shvata jasno i razgovetno i shvata
se prvi: zato i jeste prvi princip i kriterujum izvesnosti.
Dekarta sada interesuje da li postoji još ovakvih iskaza. Time dolazi do drugog
principa- Jesam, dakle Bog postoji ( Sum, ergo Deus est).20 Dokazi za egzistenciju Boga
koje Dekart iznosi su intuitivni upravo tbog zlog demona koji je isključio logiku.
Intuitivni dokaz za postojanje Boga pored neposrednog uvida u njegovu egzistenciju
otvara i uvid u samu prirodu Boga. Znanje o Božijem postojanju pada istovremeno sa
znanjem o njegovoj prirodi: iskaz Bog postoji podrazumeva iskaz Bog nije varalica.
Proroda svršenog bića podrazumeva postojanje: Ne mogu misliti o Bogu, imati ideju o
njemu, a da sam Bog pritom ne postoji- Deus cogitatur, ergo est. Bog je drugi princip
Dekartove filozofije jer se jedino tako može verifikovati logika. Intuitivni dokaz Boga
otvara put ka logičkom, i ka primeni logike uopšte. Bog je dovoljan razlog da se sumnja
otkloni: Bog ukida zlog demona. Pored toga, Bog je nužan uslov za saznanje istine: Kad
ne bismo znali da sve što je u nama stvarno i istinito dolazi od savršenog i beskrajnog
bića, ma koliko jasne i razgovetne bile naše ideje, ne bismo imali nikakva razloga koji bi
nam garantovao da zaista imaju savršenstvo da su istinite.21
19 Dekart, Reč o metodi , Deo IV20 Ovde dolazi do sprege epistemologije i ontologije: cogito, ergo sum i sum, ergo Deus est; iz cogita izvire Deus. Samosvest i egzistencuja idu zajedno.21 Dekart, Reč o metodi , Deo IV
Ideja Boga i ideja o samom sebi jesu dve najviše intuitivne istine. One su predmet
čistog razuma, koji je princip saznanja, one su urođene. Cogito, ergo sum implicira
urođenost. Genium malignum kao princip iz razuma može da uline sve osim samog
razuma: sumnja se iscrpljuje u intuiciji. Urođene ideje su ono što je Dekart u razumu
zatekao, našao: nije ih sam stvorio i ne može ih odstraniti. Cogito je samosvest,
apercepcija; shvata se jasno i razgovetno, isto kao i Bog , a sve jasne i razgovetne ideje su
urođene. One su prvi principi, nivo intuicije iz kojih se sve ostalo dedukuje. Urođene
ideje u čoveka usadio je Bog, njihovim otkrivanjem širi se opseg intuicije, a smanjuje
opseg sumnje. Razmatranje urođenih ideja jeste najekstremniji oblik čistog razuma jer su
sve ostale odstranjene. Urpđene ideje i intuicija sprečavaju nastanak saznajnog vakuuma
koji Genium malignum treba da ostvari.
Utvrditi granice čistog razuma, granice intuicije, znači ispitati za koja je saznanja
ljudski um sposoban. Ovo po Deakartovom mišljenju predstavlja preduslov svakog
istraživanja- da se ne bi trudili da saznamo ono što se saznati ne može. Postavljanjem
granica22 odnosno sami m pitanjem dokle se ljudsko saznanje proteže javlja se
distinkcija koja referira mna saznajni subjekt – nas koji smo sposobni saznavati i objekt
saznanja same stvari koje se mogu saznati. Što se tiče nas koji smo sposobni spoznavati
razum je vrhovni instrument saznanja; jer je jedino on sposoban da gradi nauke. Mašta,
cula i pamćenje mogu mu koristiti ali isto tako mogu mu i smetati. Upravo zbog toga je
neophodno da se ispita kako svaka od ovih moći može biti korisna ili štetna po saznanje,
da bismo ono što je štetno izbegli, a korisno upotrebili.
Time Dekert prelayi na ispitivanje ostale tri moći: mašte, čula i pamćenja.
Spoljašnja čula samo pasivno učestvuju u saznanju stvari; kao vosak koji prima lik
pečata. Figura koju je primilo spoljašnje čulo prenosi se u jedan drugi deo tela – opšte
čulo( sensus communis). Opšte čulo ima ulogu pečata i u mašti kao i u vosku obrazuje
iste likove ili ideje koje dolaze od spoljašnjih čula. Likovi koji su utisnuti u maštu i u njoj
se duže zadržavaju nayivaju se pamćenjem. Mašta pokreće nerve kao ćto spoljašnje čulo
pokreće opšte; tako da može uzrokovati mnoge pokrete u nervima, nejajući pritom
22 U stvari, Dekart samo daje uputstva kako da se ta granica odredi
njihove slike, već neke druge iz kojih ovi pokreti mogu nastati. Međutim sila kojom
saznajemo same stvari jeste čisto duhovna ( pure spirituale).23 Ona je jedinstvena, jedna
te ista, nezavisna od toge da li likove prima iz opšteg čula istovremeno sa maštom ili
razmatra one u pamćenju, ili obrazuje nove. Ako se ove duhovna sila sa maštom usmeri
na opšte čulo dolazi do čulne percepcije, dalje ako se uperi na memoriju, pamćenje,
dolazi do pri – sećanja (reminisci). Ako izmislja nove likove zove se poimanje
(concipere) ili izmišljanje stvaralačkom maštom. Na kraju ako sama deluje zove se
razumevanje ( intelligere). Tako se ista sila po raznim svojim funkcijama zove ili čist
razum (intellectus), ili mašta (imaginatio, phantasia), ili pamćenje(memoria), ili čula
(sensus); ali se njoj samoj daje ime duha (ingenium).24 Iz svega ovoga Dekart zaključuje
da razum, ako se bavi stvarima koje u sebi ne sadrže ništa telesno ne može biti pomognut
od ove tri moći. Treba dakle da se oslobodi svega čulnog prilikom takvog istraživanja
ako pak istražuje nešto telesno onda ideju tog tela treba da što je to moguće razgovetnije
obrazuje u svojoj mašti.
Prevlast čistog razuma nad ostalim moćima duha rezultat je toga što je samo on
sposoban da izvodi dedukciju, da iz prostog, apsolutnog, izvodi složeno, relativno. Pored
izvođenja dedukcije, razum je taj koji složeno i relativno redukuje na prosto i apsolutno. I
u jednom i u drugom slučaju samo čist razum ima pristup neposredne intuitivne
očiglednosti. Samo čist razum je u sprezi sa intuicijom. Opseg čistog razuma
koekstenzivan je sa opsegom intuicije. Ljudski razum može sa izvesnošću znati samo ono
što može neposredno intuitivno sagledati. Sa intuicijom prestaje i damašaj čistog razuma
kao najizvesnijeg saznajnog instrumenta ljudskog duha. Intuicija i čist razum (sposobnost
da se nešto sa izvesnosnošću sazna) imaju iste granice.
Naspram oruđa stoji materijal koji treba obraditi, tako da naspram razuma stoje
stvari koje treba istražiti, ali samo ukoliko je razum sposoban da do njih dopre. Stvari
koje mogu biti predmet istraživanja dele se na proste prirode (ono predstavljaju ono
najapsolutnije u svojoj vrsti) i prirode koje su nastale kompozicijom prostih- složene,
23 Dekart, Praktična i jasna pravila, Pravilo XII24 Dekart, Praktična i jasna pravila, Pravilo XII
kompleksne prirode. Proste i složene prirode su dakle objekt saznanja i treba ih
međusobno jasno razlikovati i utvrditi koji pojmovi se mogu saznati da bi se jedini njima
bavili. U tu svrhu Dekart uvodi pretpostavke pomoću kojih može u svakom pitanju
razlikovati koje saznanje stvari je istinito, a koje lažno. Same pretpostavke se odnose na
proste prirode, na ono najapsolutnije- one su najneposrednije vezane sa intuicijom.
1) Ako je razum neke stvari sagledao, nazivamo ih prostim, samo ako je njihovo
saznanje toliko jasno i razgovetno da ih razum ne može deliti u još veći broj delova koji
bi bili još razgovetnije saznati: figura (figura), protega (extensio), kretanje (modus).
Prosto je dakle apsolutno, ono je predmet neposredne intuitivne očiglednosti.
2) One stvari koje su prema našem razumu nazvane prostim, jesu ili čisto
razumske ili čisto materijalne (materiales), ili zajedničke (communes). 25 i) čisto
razumske su one koje saznajemo samo razumom bez pomoći ikakve telesne slike:
saznanje (cognito), sumnja (dubium), neznanje ( ignoratia). ii) čisto materijalne su one
koje postoje jedino u telima: figura, protege, kretanje. iii) zajedničke su one koje se
pripisuju i telesnim i razumskim stvarima: postojanje( existentia), jedinstvo (unitas),
trajanje(duratio).
3) Sve proste prirode su same sobom saznate i ne sadrže u sebi ničeg lažnog.26
Sposobnost neposrednog intuitivnog sagledavanja razlikuje se od sposobnosti kojom
razum donosi sudove. Ako se neka stvar neposredno intuitivno sagleda to znači da je
sagledano u celosti. To implicira zaključak da o njoj ne možemo doneti lažan sud, jer
upravo na osnovu intuicije ona se može zvati prostom prirodom, inače bi bila složena od
onog što u njoj sagledavamo i onog što tvrdimo da nam je nepoznato. Intuicija isključuje
složenost. Prosta priroda se može zvati prostom prirodom samo na osnovu intuicije-
intuicija je garant apsolutnosti neke stvari.
25 Dekart, Praktična i jasna pravila, Pravilo XII26 Dekart, Praktična i jasna pravila, Pravilo XII
4) Uzajamna veza prostih priroda je ili nužna ( necessariam) ili kontingentna
(contingenten).27 nužna kada je jedna tako obuhvaćena pojmom druge da se ne mogu
razgovetno pojmiti odvojeno. Kontingentna je kad stvari nisu povezane nerazdvojivim
odnosom.
5) Ne možemo nikad ništa saznati što bi bilo van ovih prostih priroda i svakojake
njihove mešavine i međusobnih slaganja, često je lako razmotriti više njih međusobno
povezanih, nego jednu jedinu od ostalih izdvojenih.28
6) Složene prirode (naturas compositas) saznajemo bilo iskustvom koje imamo o
tome kakve su, bilo time što ih sami konstruišemo.29
I) Iskustvom saznajemo sve što čulima percipiramo ili iz refleksne kontemplacije
o sebi. Razum ne može biti prevaren iskustvom ako preciznom intuicijom sagledava stvar
koju ima kao predmet i ako čulne utiske ne smatra za apsolutne izvesne reprezente samih
stvari.
II) Konstrušemo stvari koje razumemo a da pritom sam razum nema nikakvo
neposredno iskustvo o njima.
7) Konstruisanje se može vršiti na tri načina: impulsom (impulsum),
pretpostavkom (conjecturam), i dedukcijom (deductione).30
I) Impulsno konstruisanje sudova javlja se u slučaju kada duh naginje izvesnom
verovanju bez racionalnog ubeđenja.
II) Konstruisanje koje se sluđi pretpostavkama ne vara nas samo ukoliko te
konstrukcije smatramo kao verovatne, to znači da za njih nikada ne možemo tvrditi da su
istinite.
III) Deduktivne konstrukcije pružaju potpunu izvesnost i istinu o stvarima koje
konstruišu. Nedostatak deduktivne konstrukcije i dedukcije uopšte, pojavljuje se onda 27 Dekart, Praktična i jasna pravila, Pravilo XII28 Dekart, Praktična i jasna pravila, Pravilo XII29 Dekart, Praktična i jasna pravila, Pravilo XII30 Dekart, Praktična i jasna pravila, Pravilo XII
kada se iz posebne ili kontingentne stvari dedukuje nešto opšte ili nužno. Zabluda se
izbegava tako što se nikad ništa ni sa čim ne povezuje, a da pritom ne postoji neposredna
intuitivna očiglednost koja tu vezu čini nužnom. Samo ono zaključivanje koje je
intuitivno čini dedukciju valjanom.
Neposredna intuitivna očiglednost i nužna dedukcija jesu jedini putevi koji vode
izvesnom saznanju. Intuicija obuhvata sve prosre prirode i sve njihove uzajamne veze.
I ovde se intuicija javlja kao granica: Razum istražuje samo ono do čega može
dopreti, a može dopreti samo do onih stvari koje se mogu redukovati na svoje apsolutne
komponente; na nivo neposredne intuitivne očiglednosti. Sa nestankom neposredne
intuitivne očiglednosti nestaje i svaka izvesnost uopšte. Takođe i sa nemogućnošću da se
kompleksno razloži na apsolutno, a to znači da se sazna intuitivno, utvrđuje se granica
koja razdvaja stvari podložne istraživanju, stvari koje se mogu saznati, od stvari koje ne
mogu biti predmet istraživanja- koje se ne mogu neposredno intuitivno sagledati.
Izvesnost je determinisana intuicijom.
Ljudski razum je, dakle, dvostruko ograničen. Prvi put samim sobom, drugi put
stvarima koje se ne mogu saznati. U prvom slučaju razum je ograničen samim sobom
onda kada on nije usmeren na odgovarajući način- tako se sužava opseg saznanja, ili se
sprečava njegovo širenje. U drugom slučaju, nezavisno od toga da li razum usmeren na
odgovarajući način, postoje stvari koje su van domašaja ljudskog razuma. U prvom
slučaju granica se može pomerati, u drugom slučaju ona je fiksna. Područje stvari na koje
je razum ograničen, koje može saznati, jeste istovremeno maksimalno moguće područje
na koje se intuicija može primeniti. Opseg intuicije je manji od maksimalno mogućeg, ali
se može povećati, u zavisnosti od toga kakva se metoda primenjuje(kojim se putem ide).
Granice ljudskog saznanja Dekart postavlja gledano iz ugla razuma tako da sve
ono što ne može biti svedeno na razumske operacije nema zadovoljavajuči stepen
izvesnosti. Međutim, sama nesvodivost na razum ne impicira nužno nesaznativost. Iz
pozicije razuma implicira, ali po Dekartovom mišljenju, otkrivene istine, istine
otkrovenja nadilaze moć našeg razuma i da bi se ispitale neophodna je moć nekog višeg
bića. Istine otkrovenja spadaju u ono područje koje je izvan ljudskog razuma i kojim je
on ograničen. One ne protivreče razumu, one ljudski razum nadilaze. Ljudsko znanje
jeste uopšte suma razumskih i istina otkrovenja. Istine otkrovenja nadilaze ljudski razum,
pa ih Dekart upravo zbog toga ne ispituje jer jedino razumom raspolaže, već nastoji da do
utvrđenog maksimuma proširi svoje razumsko saznanje, odnosno, domašaj duha.
Postavlja se pitanje kako povećati moć intuicije. Jer, ako je intuicija determinanta
izvesnosti, jačanje intuicije nužno implicira veći opseg saznanja. Čist razum i intuicija
idu zajedno. Intuicija i dedukcija su dve glavne moći ljudskog duha: intuiciju Dekart još
naziva i pronicljivost (perspicactitatem); a dedukciju oštroumnost (sagacitatem). Postati
pronicljiviji znači uvećati moć intuicije, a to se potiže tako što se misao usredsređuje na
ono što je najprostije i najlakše, a ne tako što će se ono istovremeno rasejati na mnoštvo
stvari. Treba uperiti svu oštricu duha na manje i lakše stvari i na njima se duže zadržati
sve dok se ne stekne navika razgovetnog i jasnog neposrednog intuitivnog sagledavanja
istine.31 Tek nakon što se ovo savlada i uvežba, mogu se kao predmeti intuicije pojaviti i
složene stvari. Kako je dedukcija derivat intuicije- jer intuitivni iskazi su polazište
dedukcije, a i samo izvođenje zaključaka je intuitivno- usavršiti dedukciju znači proširiti
opseg saznanja koje iz intuicije izvire. Dedukciji odgovara oštroumnost, a da bi se duh
učinio oštroumnim, treba ga vežbati istraživanjima onog što su drugi već pronašli i
metodičnim prelaženjem svih ljudskih veština i zanata, čak i najmanje važnih, ali naročito
onih koji red izražavaju i pretpostavljaju.32
Dakle usavršavanje oštroumnosti se postiže metodičnim vežbanjem u onom što je
najlakše, tako da se pri tome u njemu i na prvom mestu red zapaza: na taj način se stiče
navika da se uvek i sa lakoćom dolazi do same suštine stveri. Nakon što duh stekne
naviku i ovlada onim najlakšim postaje mu i ono za šta je pre vežbanja mislio da je teško
i konfuzno mnogo jasnije i jednostavnije, i mnogo lakše uviđa red, odnos, u svim
stvarima koje ispituje. Kako je samo zaključivanje prilikom dedukcije intuitivno, sa
povećavenjem opsega dedukcije širi se i opseg intuicije; a učiniti duh oštroumnijim nije
ništa drugo do povećati domašaj dedukcije, a samim tim i intuicije.
31 Dekart, Praktična i jasna pravila, Pravilo IX32 Dekart, Praktična i jasna pravila, Pravilo X
top related