alka globalnog doba

8/3/2019 Alka globalnog doba

1/3

C E T I N S K A V R I L A

42

P

osao kojeg su Sinjani protekla tri desetljea

uinili sa svojom Alkom je izniman. Svaki po-gled na hrvatske tradicije moe poeti spomi-

njanjem opsenog obnavljanja alkarskih nonji,

gradnjom Alkarskih dvora ili uvrtavanjem Alke

kao nematerijalnog kulturnog dobra meu naci-

onalne i svjetske popise. I otprije tih velikih po-

slova bilo je jasno kako nonja alkarskog vojvode

ili alkarue iz Etnografskog muzeja u Splitu ide

meu sjajne primjere urbano-ruralnog prijepleta

ovoga dijela Hrvatske.

Nakon etnolokog istraivanja Ane-Mari-

je Vukui iz Instituta za etnologiju i folkloristiku

alkarsku povorku na isti nain razumijemo kaonominalno i ceremonijalno stapanje dvije tipske

povorke, jedne svadbarske i druge ophodnike

iz vremena kada se u Kaermi zbivao karakte-

ristini konjaniki dril povijesnog pograninog

kordona Vojne krajine. Historiziranje Alke, njeno

ukotvljavanje u stvarnu povijest stvarnih ljudi i nji-

hovih tradicija, u dananjem nam vremenu prua

izvrstan proslov u preostatku ovog vanog posla

revitalizacije tradicije. U njene e obljetnike re-

zultate zasigurno biti uprte mnoge oi, ne samo

kao znamenitosti ve i kao uzora.

Ako bi se iz itave novovjeke hrvatske povi-jesti trebalo izabrati jedno kljuno kulturno isku-

stvo, to je hrvatska pograninost. Kao povijesna

uspomena i danas nam domovina nema mjesta

iz kojeg najdulje za sat vonje ili plovidbe nije mo-

gue doi na neku od dravnih granica. U kolek-

tivnom pamenju najirih slojeva naroda ovakvo

je granino iskustvo kroz povijest bilo najjasnije

kroz ratove, okraje i vojna organiziranja. Ne radi

se samo o kontinentalnim dubinama zemlje, jer

su i nekadanje mletake steevine stanovni-

tvo jadranskih naselja organizirale kao priuvne

teritorijalce. Zahvaljujui tomu kumpanije nisuostale tek u likom ili posavskom uvenju, ve i

kao narodni obiaj na jednoj Koruli. Druga vr-

sta vojne narodne uspomene meu nazivima su

i kule, kako se u kontinentalnim dalmatinskim

selima zovu sve katnice. Vanjska su im stepenita

znala biti fortificirana zidovima, a prozori dijelom

stisnuti kao pukarnice. Kao najupeatljiviji arhi-

tektonski spomenici tim vremenima i tadanjim

kulturnim kovanjima tradicija ostale su vojarne i

utvrde poput senjske Nehaj-kule, ravnokotarske

Kule Jankovia ili sinjske Kaerme.

Puka ili gradska Alka?

Za vlast su ovakva mjesta predstavljala jam-stvo sigurnosti njenih granica, ali su za ljude zna-ila i mnogo vie. Otkako god je ljudskih drutavai zajednica, rat i vojno organiziranje sadravali susimboline znakove mukog dostojanstva. Tkonije za vojsku, nije ni za djevojku a bez enidbei obitelji nije moglo biti potovanog roda. U rimskovrijeme je ogrtanje vojnikim ogrtaem sagumom,kakvog se moe vidjeti i na antikim nadgrobnimspomenicima naih krajeva, u isti mah znailo iodrastanje i vojaenje. Iz dubina srednjeg vijekatakva nam narodna uspomena lei u arhainom

odjevnom i imenskom baratanju klanjama, ijimbi skidanjem i oblaenjem benevreka dijete po-stajalo mukarcem. A na samim natkoljenicamanovovjekovnih hlaa ve se koe ukrasne petlje,znamen husarskog uvenja proizalog upravo izarki protuturskog pograninog kordona. Mukosazrijevanje je kod nas bilo neodvojivo od rata,oruja i vojske, a prvi narodni znak mu je bio brk.Takva muka etikecija moe se pratiti i u drugimpovijesnim protumuslimanskim kordonima Euro-pe: onom iberskome koji se rekonkvistom preba-cio na drugu stranu Gibraltara, kao i onome kav-kaskome. to je na Kavkazu kozaka erkeskas priivcima za naboje, to je pod Dinarom bio kum-paran s oznakama vojnike asti.

Providureva darivanja junaka iz bitaka XVII.stoljea bila su predloak kakav su poslije, odgo-varajui na narudbe puana kada su dospjeli umogunost plaanja takvog rada, oponaali dal-matinski gradski obrtnici. I u tom smislu je kulturaodijevanja sela ivjela u simbiozi s gradom, jer nijebilo vjenanja bez makar ponekog gradskog obrt-nikog uratka u nonji udavae. uvenjem juna-kih darova su se mnogo kasnije, u protuhajdu-kim postrojbama XIX. st., ravnali domai ljudi kada

su od orunike plae u kolonaima (Colonamobile) plaali dolame i divot-kumparane kakviu hrvatskoj pukoj batini predstavljaju vrhunacdekorativnog umijea. Kao i jatagane ili kremenja-e, i njih su izraivali gradski obrtnici. Nakon joponekog stoljea, ovi su prekrasni predmeti povi-jesne kulture odijevanja posredstvom mnogih re-konstrukcija postali znacima obnovljenog interesaza ono to obino zovemo narodnim blagom.

Promjenu naina na koji danas u svijetu vi-

dimo ovakvu svoju batinu moda se ponajbolje

vidi u meunarodnom tesanju pojma i koncep-

ALKA GLOBALNOG DOBA


2/3


43

ta nematerijalne kulturne batine, ega je Alka

postala dijelom uvrtavajui se u Registar kul-

turnih dobara Republike Hrvatske i remek-djela

usmene i nematerijalne batine ovjeanstva

pri UNESCO-u. U konvenciji ove agencije Uje-

dinjenih naroda izbjeglo se uope navesti rije

folklor. U XIX. st. se njome slavilo kulturu sela

od pisaca koji u selo nisu ni kroili. Tada su, u

potrazi za autentinostima, gradske poglede na

selo svrnule odbojnosti pred masovnom industri-

jaliziranom proizvodnjom. Za razliku od tog doba,

koncept nematerijalne kulturne batine nastao je

u UNESCO-voj retorti domorodnih traenja iz Afri-

ke, June Amerike i Azije. Odgovarajui termin i

koncept za domorodnu kulturu neodvojivo se po-

mrsio s njenim pravnim i trinim aspektima. Go-

vor o autentinoj kulturi u globaliziranom vreme-

nu je postao nerazluiv od govora o pridranim

pravima, pa je u stvaranju novog koncepta tradi-

cijske kulture na traenje UNESCO-a pomogla i

Svjetska organizacija za zatitu intelektualnih pra-

va, WIPO. Dananji domoroci, seljaci i puani o

svojoj kulturi ve znaju govoriti kao o kolektivnom

intelektualnom vlasnitvu kakvo vie nije mogue

plijeniti i robiti. Nematerijalna kulturna batinaje u globaliziranom XXI. stoljeu postala ono to

je romanticima u industrijaliziranom XIX. stoljeu

bio folklor, ali s koriu preokrenutom u smjeru

stvaratelja i kolektivnih vlasnika kulturnih izria-

ja kakve cijenimo kao tradicijsku kulturu. Stoga

je shvatljivo zato se u etnolokoj literaturi vie

ne govori o pasivnim nositeljima kulture, kao o

nekakvim trenutnim prenositeljima zapakiranog

tereta koji putuje stoljeima, ve o kolektivnim

stvarateljima i vlasnicima kulture. Konzervatorski

se vie ne govori o spomenicima, ve o dobrima.

Svako kulturno dobro ima i svoju trinu vrijed-

nost, ali se takva trgovanja tek u svojem suvenir-

skom i obrtnikom djeliu zbivaju naplaivanjem

pomou novca. U svijetu razmjene su kulturna

dobra jedina dobra ija se vrijednost dijeljenjem

uveava, i njihova privlanost uope postoji dok

ima ljudi koji dijele njihove vrijednosti.

Alka je kolektivno vlasnitvoS Alkom kao urbano-ruralnim amalgamom

kakav je genezom usidren u konkretnu povijest,ona svojim dananjim Sinjanima moe biti na tim

veu korist. Konvencija o nematerijalnoj kulturnojbatini i itava strukovna rasprava koja je kod nasdo odgovarajue zakonske kategorije dovela joi prije, kao stvaratelje kulturnih dobara cijeni lo-kalne zajednice. Nematerijalna kulturna dobra sutradicije kroz koje se ljudi lokalnih zajednica pre-poznaju kao njihovi pripadnici. Na ovaj su nainu meuvremenu polueni i drugi pravni alati, pri-mjerice biokulturni registri kojima lokalne zajedni-ce brane svoje kolektivno agrogenetsko vlasni-tvo pred patentnim upisima farmaceutskih ili bio-tehnolokih tvrtki. Takva je pravna skrb, ustvari, u

vitalnom interesu samoga trita. Ako su lokalnezajednice ti agensi kakvi su bili sposobni iznjedritivrijednosti zanimljive za trite, razmjenu i konzu-maciju, tada ih valja poduprijeti da stvorena dobraouvaju u najboljim ambijentima, kao i da stvarajunova. Iz ovih zajednikih osnova tek je stvar na-knadne razrade radi li se o suvrsticama andskogili likog krumpira s briina, ulja iz genetski kondi-cioniranih maslina od Luna, siru iz miine, bijelomluku arcu, arhainom nainu pjevanja, govore-nja, rukotvorstvu ili o Alci. To je vrijednost, a ta-kve se plaaju svojim stvarateljima.


3/3


44

Sposobnost Alke da odgovori na potrebe sta-novnika Sinjske krajine u globaliziranom svijetu ovi-sit e o tomu je li ona izriaj svoje lokalne zajednice.Gaje li se u njoj sposobnosti nune za sve to trebada bi se trala i u budunosti? itava pria tu nijesamo lokalna jer je Alka oduvijek imala svoje mjestou nacionalnom potretu hrvatskih tradicija. Na kon-cu, genezu joj se i ne moe razumjeti bez svojeg eu-ropskog okvira. Sa sazrijevanjem novih pogleda natradicijsku kulturu ipak se ini loginim pretpostavitikako su protekla tri desetljea, od vremena drama-tine akcije za spas i obnovu alkarskog inventara skonca 1970-tih godina do dananjeg ustanovljava-nja Alkarskih dvora, bila preduvjet za budue ospo-sobljavanje ovdanje sredine za korist tradicije odsvojeg kraja i kraja od svoje tradicije. Sami Alkarskidvori u povijesnoj Kaermi, na licu mjesta kovanjatradicije, u takvom zadatku predstavljaju vrlo va-an zalog autentinosti. Kako se u ovom asopisumoglo itati prigodom alkarske izlobe iz 2005.godine, u dotadanjim poslovima obnove valjalo jenamaknuti protuvrijednost ne manje od dva miliju-na eura. Za sigurnu budunost Alke u globaliziranoj

sutranjici budue e milijune valjati ostaviti u Sinju,s radnicima i strunjacima osposobljenima da lokal-no odravaju sve to Alci bude trebalo. U retrospek-ciji se moe zamiljati kakve smo danas uinke utakvim poslovima mogli imati da je zbog tog poslaotvorena restauracijska radionica dislocirana u Sinj.(Faktiki, to je bio alkarski servis izmjeten u Za-grebu.) Ve izmijenjene generacije restauratoricazasigurno bi dovele do toga da se za odgovarajuezahvate moe izuiti u lokalnim prekvalifikacijama istrukovnoj izobrazbi. Takvo je vajkanje izlino jer seu to vrijeme o kulturi tek poelo razmiljati na nain

kakav itamo u dananjim zakonima i konvencija-ma. Lijep je posao uinjen, a sa steenim kulturnimkapitalom ljepe perspektive tek mogu nadoi.

Prije pola stoljea hrvatski etnolozi su zdvajalinad noenjem miljea od kukiane ipke ili industrij-ski proizvedenih runika preko torbi pripanjaaalkarskih momaka. Glavni cilj je bio dosezanje ori-ginalnog oblika, nepomuenog kontaminacijamanakon izvornog nastanka narodne batine. Do na-ih godina je ve jasnije kako su dijelovi narodnebatine takoer i gotika katedrala i postmodernaumjetnost, a da su nas polarizacijske naoale izromantiarske epohe prijeile vidjeti kako izmeuoriginala pripanjae, kroeta ili abaje i njihovihpomno regeneriranih, restauriranih i repliciranihkopija, u stvari, nema razlike. Uostalom, to jenamah jasno pred orujem. I jedni i drugi predme-ti su u svojim vremenima inili ono zbog ega subili potrebni svojoj lokalnoj zajednici, osiguravaju-i prepoznatljivost i autentinost iskustva kroz ijese stvaranje oblikuje pripadnost svojem mjestu ikraju. U Alci rez izmeu pukog i visokokulturnog,urbanog i ruralnog, ue i ire sredine, nepatvore-

nog izvora i oponaanja nikad i nije bilo mogueprovesti doli kiljei ili arbitrarno. Vojvodu ne trebarazodjenuti stoga to je uniformiran kao asnik Voj-ne krajine, kao uostalom niti Alku diskvalificirati jerspomena hrvatskih obdulja imamo u raznim mjesti-ma. Nasuprot tomu, ovo prestino kulturno dobro

valja odrati u stanju sposobnome za proizvodnjudodanih vrijednosti. U takvoj domeni nematerijalnihdobara lei zdravi interes vlastite sredine. Svojimljudima na korist, Alka se nema razloga pribojavatiza budunost.

Jadran Kale

alka globalnog doba

Documents