Vrettos Theodore - Aleksandrija, grad zapadne misli U znak sjećanja na Lawrenca Durrella Prolog Homer u Odiseji opisuje »otok u uzburkanom moru1, koji nazivaju Faros, uz egipatsku obalu. Tamo je luka s dobrim sidrištem, i odatle se otiskuju na more za vodom koja se povlači«. Kad je Aleksandar Veliki 332. g. p. n. e. stigao na to mjesto, duž obale se protezala naseobina po imenu Rakotis, sklonište ribara i gusara. U njezinu zaleđu, duž pojasa između jezera Mareotis i Sredozemnog mora, raspršeno je ležalo pet sela s domaćim stanovništvom. Tik uz obalu leži otok Faros na kojemu je Aleksandar boravio prije no što je krenuo pronaći proročište Zeusa Amona u oazi Siwa. Diodor Sicilski, pisac iz prvog stoljeća p. n. e., potanko je zabilježio kako je Aleksandar odlučio utemeljiti veličanstveni grad u Egiptu te naredio svojim arhitektima da ga podignu između močvare (jezero Mareotis) i mora. »Sam je«2, navodi grčki povjesničar, »odredio položaj, vješto iscrtao ulice te naredio da grad bude nazvan po njemu: Aleksandrija. Grad je bio prikladno smješten u blizini luke Faros, a odabravši pravokutan odnos ulica, Aleksandar mu je omogućio disati s etezijskim vjetrovima [sjeverozapadnim ljetnim vjetrovima] koji su puhali preko velike morske površine i tako hladili zrak u gradu te njegovim stanovnicima osiguravali umjerenu klimu i dobro zdravlje. Aleksandrovi su arhitekti podigli i vrlo široke, čvrste zidine. Budući da se nalazio između velike močvare i mora, gradu je kopnom bilo moguće prići s dvije strane, a oba su pristupa bila vrlo uska pa ih je u slučaju rata bilo lako obraniti«. Budući da je Nil bio udaljen samo tridesetak kilometara, Aleksandar je uvidio da se na svakom mjestu na kojemu se rijeka ulijeva u more, u delti skuplja toliko mnogo mulja i blata da ondje ne bi bilo moguće sagraditi pouzdanu luku. No, na Farosu mulj nije bio problem. Njegov će novi grad imati dvije čiste luke: jednu na Sredozemnom moru, a druga će gledati na jezero Mareotis s južne strane. Nadalje, od jezera do Nila sagradit će kanal i tako Aleksandriju povezati sa svim riječnim lukama južnoga Egipta. Tako će grad moći primati trgovačke brodove sa Sredozemnog mora kao i s Nila, bez opasnosti da će ga nakupljanje taloga učiniti neprohodnim. Budući da je Aleksandar porazio Perzijance kod Dardanela i u Maloj Aziji, a Egipat je njegovao gorku mržnju prema tom narodu, zemlja se svojevoljno predala u njegove ruke. Bilo mu je dvadeset i pet godina kad je ušao u Memfis, tadašnju prijestolnicu Egipta (današnji Kairo). Iz Memiisa je lađom krenuo niz Nil, sve do ilovačom okovane obale koja je gledala na otok Faros. To ga je mjesto nedvojbeno opčinilo pa je svom arhitektu Deinokratu naredio da ondje podigne veličanstven grad. Grčki biograf Plutarh zapisao je kako je Aleksandar kleknuo i u pijesku prstom iscrtao ulice toga zamišljenog grada - ulice dovoljno široke da njima, jedna uz drugu, može proći osam kočija, a svaka poprečno vodi do mora. Da bi zadržao vlast nad novostečenim egipatskim teritorijem, Aleksandru je bila potrebna prijestolnica na obali koja će služiti kao opskrbna veza s Makedonijom. Na Farosu je pronašao savršeno mjesto: sigurnu luku, blagu klimu, obilje svježe vode te lak pristup Nilu i Donjem kraljevstvu. Aleksandar se nadao da će duh helenizma zauvijek opstati na tom mjestu, u toj kulturnoj metropoli kako bi služila na dobrobit cijelom svijetu. Kad je Aleksandar otišao u oazu Siwa, Deinokrat, slavni arhitekt toga doba, gradio je novu egipatsku prijestolnicu prema Aleksandrovim uputama: ulice su se sjekle pod pravim kutom i cijelom su dužinom grada, s istoka na zapad, bile obrubljene stupovima. Uz prostrane parkove i vrtove, robovi su sagradili raskošne zgrade i palače među kojima i sveučilište nazvano Museion (dom muza) te veličanstvenu knjižnicu koja će privući najbolje znanstvenike, filozofe, matematičare, liječnike, učitelje i učenjake toga doba. Zadivljujuće je da će Aleksandrov uzvišeni san pronaći put do uma i duše grada te do današnjeg dana snažno utjecati na zapadnjačku kulturu, umjetnost, politiku i religiju. Aleksandar Veliki, ovdje predstavljen mramornim poprsjem i mramornom glavom, postao je simbolom helenističke ljepote. Muzej Pela, Grčka. Zahvale Zahvaljujem dr. Hassanu I. Ismailu, kustosu Grčko-rim-skog muzeja u Aleksandriji, za suradnju i pomoć. Zahvalnost dugujem i dr. Djanane Batanouni iz Aleksandrije za pomoć pri traženju neuhvatljivih spisa, rukopisa i zemljovida stare

Aleksandrije. Neprocjenjivo vrijednu potporu i ohrabrenje primio sam od Johna Updikea, od mojih cijenjenih kolega džojsologa kao i od dr. Francisa Blessingtona sa Sveučilišta Northeastern. Potrebne podatke i građu pružile su mi mnoge knjižnice i muzeji širom svijeta. Među njima su Widener knjižnica Sveučilišta Harvard, Vatikanski muzeji u Rimu, knjižnica nadbiskupa Iakovosa i Studentska knjižnica Helenskog učilišta u Brooklineu, Massachusetts, knjižnica harvardskog Odsjeka za bogoslovlje, Arheološki muzej Pele u Makedoniji, Državni arheološki muzej Napulja, Državna umjetnička galerija i Kongresna knjižnica u Washingtonu, Muzej Metropolitan u New Yorku, Bostonska javna knjižnica, knjižnica Godard Teološkog sjemeništa Gordon-Co-nwell u Hamiltonu, Massachusetts, te knjižnica Instituta Peabody u Danversu, Massachusetts, a osobito njezini sposobni istraživači Nick McAuliffe, Suzanne MacLeod i Donna Maturi. Najveću zahvalnost dugujem svojem oštroumnom uredniku Stephenu Morrowu iz izdavačke kuće The Free Press, kao i njegovoj pomoćnici Beth Haymaker koja mi je pružila potporu, te Fredu Wiemeru za odlično obavljen posao prelamanja rukopisa. Najiskrenije zahvaljujem i svojem agentu Johnu Tavloru »Ikeu« Williamsu koji je mnogim dragocjenim savjetima predano pomagao tijekom cijelog postupka stvaranja ove knjige. Toplo zahvaljujem i svojoj obitelji pod Sunčevom svjetlošću - Bess i Peteru - i onima u sjenci - mojim roditeljima Zacharouli i Leonidasu, sestri Mary te braći Charlesu i Louisu. Aleksandar prikazan na svom legendarnom konju Bukefalu (Volujska glava). Mozaik na Aleksandrovom sarkofagu (oko 320 g. p. n. e.). Državni arheološki muzej, Napulj. Najvažnije osobe i božanstva Agripa, Marko Vipsanije (63 - 12. g. p. n. e.), rimski vojskovođa i državnik. Aleksandar Veliki (356 - 323. g. p. n. e.), makedonski kralj; osvajač Perzijskog carstva i Egipta. Antonije, Marko (83 - 44. g. p. n. e.), rimski vojskovođa i državnik; Kleopatrin ljubavnik. Apel, suvremenik Aleksandra Velikog, najveći slikar staroga vijeka; dvorski slikar makedonskih kraljeva. Apijan (oko 2. st.), rimski povjesničar, rodom iz Aleksandrije. Apis, sveti bik starih Egipćana. Apolonije [iz Perge] (oko 262 g. p. n. e.), grčki geometar iz Aleksandrije. Apolonije [s Rodosa] (oko 222 - 212. g. p. n. e.), grčki epičar iz Aleksandrije. Arhimed (oko 287 - 212. g. p. n. e.), grčki matematičar i izumitelj. Arijan (96[?] - 180), rimski povjesničar. Arije (umro 336. g), grčki teolog iz Aleksandrije; osuđen kao heretik Aristarh [sa Samosa] (3. st. p. n. e.), grčki astronom. Aristarh [iz Samotrake] (oko 170. g. p. n. e.), najveći redaktor među aleksandrijskim proučavateljima Homerovih djela. Aristofan iz Bizanta (oko 200. g. p. n. e.), proučavatelj Homerovih djela. Aristotel (384 - 322. g. p. n. e.), grčki filozof, Platonov učenik; učitelj Aleksandra Velikog. Artemida, grčka božica lova. Atanazije (293 - 373), aleksandrijski patrijarh; Arijev protivnik. Atena, grčka božica mudrosti i umjetnosti. Augustin (354 - 430), ranokršćanski crkveni otac i pisac; rođen u Numidiji. Brut, Marko Junije (85 - 42. g. p. n. e.), rimski političar i vojskovođa; jedan od Cezarovih ubojica. Bukefal, omiljeni konj Aleksandra Velikog. Cezar, Julije (100 - 44. g. p. n. e.), rimski državnik, vojskovođa, povjesničar i diktator; otac Kleopatrina sina Cezariona. Ciceron (106 - 43. g. p. n. e.), rimski državnik i govornik. Darije III, perzijski kralj, doživio poraz od Aleksandra Velikog te umro u srpnju 330. g. p. n. e. Eratosten (3. st. p. n. e.), matematičar i astronom iz Aleksandrije; točno je izračunao opseg Zemlje. Erazistrat (otprilike 3. st. p. n. e.), liječnik i anatom iz Aleksandrije. Eshil (525 - 456. g. p. n. e.), grčki pjesnik i pisac tragedija. Euklid (3. st. p. n. e.), grčki matematičar, autor Elemenata. Filip II (382 - 336. g. p. n. e.), makedonski kralj, otac Aleksandra Velikog. Filon Judejski (oko 20. g. p. n. e.), helenističko-židovski filozof i pisac. Galen (130 - 201), anatom, liječnik i fiziolog. Herodot (5. st. p. n. e.), grčki povjesničar, »otac povijesti«. Herofil (3. st. p. n. e.), aleksandrijski kirurg i anatom. Hipatija (370 - 415), matematičarka i filozofkinja; kći Teonova (autor tumačenja Euklidovih djela); ubila ju je gomila fanatičnih kršćanskih redovnika u Aleksandriji. Hipokrat (460 - 377[?] g. p. n. e.), grčki liječnik, »otac medicine«. Homer (otprilike 8. st. p. n. e.), grčki epičar; autor Ilijade i Odiseje. Kalimah (3. st. p. n. e.), pjesnik i filolog; knjižničar Aleksandrijske knjižnice sve do svoje smrti 240. g. p. n. e. Karakala (188 - 217. g), rimski car.

Kleit, crni časnik i blizak družbenik Aleksandra Velikog. Klement iz Aleksandrije (rođen oko 150. g), teolog, pisac i cijenjeni Origenov učitelj. Kleopatra (69 - 30. g. p. n. e.), egipatska kraljica. Konstantin Veliki (280 - 337), rimski car, prvi je prihvatio kršćanstvo kao državnu religiju; njegova je prijestolnica premještena iz Rima u Bizant, koji je 330. godine preimenovan u Kon-stantinopol. Lizip, glasoviti grčki kipar koji je živio u vrijeme Aleksandra Velikog; smatra se da njegov opus broji više od 1500 djela. Napoleon Bonaparte (1769 - 1821), francuski car. Nelson, vikont Horatio (1758 - 1805), britanski admiral; junak bitke kod Trafalgara u kojoj je poginuo; ljubavnik lady Hamilton. Oktavijan [Augustus Gaius Octavius] (63. g. p. n. e. - 14. g. n. e.), rimski car; posvojeni sin Julija Cezara; porazio Marka Antonija u bitki kod Akcija. Olimpija, majka Aleksandra Velikog. Origen (185 - 254), ugledan aleksandrijski učitelj, teolog i pisac; u osamnaestoj godini sam je sebe kastrirao. Pompej Veliki [Gnaeus Pompeius Magnus] (106 - 48. g. p. n. e.), rimski državnik i vojskovođa. Ptolemej [Claudius Ptolemaeus] (2. st), grčki astronom, matematičar i geograf; cijeli život stanovnik Aleksandrije. Ptolemejevići, dinastija makedonskih kraljeva i kraljica koja je vladala Egiptom od 323. do 30 g. p. n. e. Teokrit (316 - 246. g. p. n. e.), aleksandrijski bukolički pjesnik. Zenodot (3. st. p. n. e.), prvi ravnatelj Aleksandrijske knjižnice; glavni redaktor Homerovih djela. Zeus, vrhovni bog grčkog Panteona; vladar neba; otac bogova i smrtnih junaka. ALEKSANDRIJA ElIBMBlBIBniUEUBlBIBBMB^ prvi dio Rođenje grada 5w Za samo stotinu godina nakon što je utemeljena, Alek-sandrija je postala veća od Kartage, a rasla je tako brzo da joj nije bio ravan čak ni Rim. Već je bila postala središtem ne samo helenizma, nego i judaizma. Tamošnji Museion bio je vodeće sveučilište toga doba - među njegovim zidovima usavršavali su se najbolji učitelji, filozofi i znanstvenici. U njoj su rabini napravili Septuagintu (grčki prijevod hebrejskoga Starog zavjeta), a tim će ulicama Cezar prolaziti s Kleopatrom, praćen burnim klicanjem svjetine. Tisuću godina nakon utemeljenja, Aleksandrija je bila kulturno, političko i vjersko središte Egipta. Uz učenost, taj je grad bio na glasu i po svojoj arhitekturi. Kraljevske su se palače protezale duž sjeverozapadnoga kuta te zauzimale rt Lochias koji je luku zatvarao s istoka. Veliko kazalište, zajedno s velebnim Posejdonovim hramom, bilo je na uzvisini dok su podno njega pristaništa empo- rija primala brodove iz cijeloga svijeta, a njihove su se mramorne ruke pružale prema moru, sve do Cezarija, koji su sa svake strane štitila po dva golema Kleopatrina obeliska. Gimnazij i palestra bili su u istočnoj polovici grada, a mauzolej Aleksandra Velikog na raskrižju dviju glavnih ulica: Kanopskog puta i Ulice Some (Aleksandrovo tijelo). Serapej, najpoznatiji hram u Aleksandriji, stajao je uz zapadni rub grada, blizu brežuljka Rakotis i zauzimao najvišu točku u gradu. Kasnija iskapanja otkrila su da je ispod njega bio niz dugih podzemnih hodnika te grobnice izdubljene u stijenama i obložene vapnencem. Sačuvani su mnogi opisi toga osobitog grada. Ljudi toga doba mjesta su rado uspoređivali s predmetima. Zemljovid Pireja nalikovao je vazi; otok Rodos bio je sličan kazalištu, a njegova zaokružena luka podsjećala je na orkestru. Rimski učenjak Plinije o Aleksandriji je zapisao: »Grad je izgrađen u obliku makedonskog klamisa [kratak pravokutni ogrtač koji su nosili konjanici], kružnog oblika, zarezan po rubovima, a izbočine se ističu na desnoj i lijevoj strani«. Grad je oblikom uistinu nalikovao klamisu. Štoviše, Kanopski put, koji se protezao od Sunčevih do Mjesečevih vrata u dužini od 40 furlonga (7300 metara), dijelio ga je na dva otprilike jednaka dijela. Put je bio širok jedan pletron (30 metara). Obje strane te duge ulice bile su obrubljene beskrajnim nizovima impozantnih stupova te raskošnim pročeljima kuća i hramova. Prije no što je krenuo u oazu Sivva, Aleksandar je svojim arhitektima naredio da izgrade kraljevske palače koje će se isticati veličinom i monumen-talnošću. Oni koji će Egiptom vladati nakon njega, opetovano će proširivati te, ionako već raskošne palače. Prvih stotinu godina od svoga utemeljenja Aleksandrija je rasla tako brzo da su se putnici i povjesničari slagali kako je to najveći grad civiliziranoga svijeta te da veličinom, otmjenošću i sjajem nadmašuje sve ostale. Aleksandrija je bila na vrhuncu dojmljivosti i ljepote kad ju je 25. godine p. n. e. posjetio

geograf Strabon koji je tamo ostao nekoliko godina i u slavnoj Aleksandrijskoj knjižnici proučavao djela povjesničara, geografa i astronoma. Obje dugačke strane grada oplakivale su vode Sredozemnog mora i jezera Mareotis, u dužini od oko 30 stadija (otprilike 5500 metara), dok su kratke strane bile prevlake, svaka široka sedam ili osam stadija (približno 1300 do 1500 metara) te uvučene - s jedne strane u more, a s druge strane u jezero. U administrativne svrhe grad je bio podijeljen na pet dijelova, od kojih je svaki nazvan prema jednom slovu: Alfa, Beta, Gama, Delta i Epsilon. Beta je obuhvaćala kraljevske palače, Museion i ostale zgrade; Delta je bila židovska četvrt. Grad je bio ispresijecan ulicama po- godnim za jahanje ili vožnju kočija; napose dvije, Kanopski put i Ulica Some, imale su više od jednog pletrona (trideset metara) u širini (1 stadij = 6 pletrona = 185 metara), te su jedna drugu pod pravim kutem dijelile na dva dijela. Tu su se građevine nastavljale jedna na drugu, a sve su bile povezane međusobno, kao i s lukom - čak i one koje su bile izvan luke, na rtu Lochias. Museion se nalazio u sklopu palača. Obuhvaćao je javno šetalište, eksedru (dvorana ili arkada sa sjedalima ili nišama pogodnim za predavanja ili rasprave) te veliku zgradu u kojoj su stanovali tamošnji učenjaci. Vlasništvo nad posjedom bilo je zajedničko, dok je za Museion bio zadužen vođa kojega su isprva imenovali kraljevi, a zatim carevi. Bilo je i mnogo prostranih eksedra s trije-movima te sjedalicama gdje su filozofi, retoričari, liječnici, znanstvenici i pjesnici proučavali nove teorije i raspravljali o njima. U dijelu palače bio je zatvoreni prostor (mauzolej) u kojem su pokopani Aleksandar Veliki i kraljevi Ptolemejevići. Nasuprot Velike luke, na otoku Farosu, impozantan svjetionik, jedno od sedam svjetskih čuda, upozoravao je brodove na blizinu obale. Prvo što bi privuklo pozornost putnika koji je doplovio u vode Aleksandrije bile su kraljevske palače na koje su se nastavljale kraljevske palače na Lochiasu. Uz mirnu obalu vijugali su šumarci bujnih stabala i grmlja. No, posjetitelje je privlačilo ono što se nalazilo u Aleksandriji: nebrojeni hramovi, velebno kazalište, Kle-opatrini obelisci koji su stražarili nad lukom, Posejdonov hram te napose emporij sa svojim prometnim sajmovima i spremištima koja su se protezala sve do heptastadija, velikoga mola koji je otok Faros povezivao s kopnom. Nadalje, plovni kanal vodio je do jezera Mareotis, a s druge strane kanala bila je nekropola (zapadno groblje) s raskošnim vrtovima, grobovima i zgradama za balzamiranje tijela umrlih. S obje strane kanala, sve do serapeja, nalazile su se zgrade. Međutim, najljepša među njima bila je zgrada sveučilišta čiji su se trijemovi protezali više od stotinu metara u dužinu. U središtu grada stajala je impozantna sudnica. Bio je tu i Panej (hram posvećen Panu, grčkom bogu pastira, čuvara koza i ovaca), do kojeg je vodio zavojit spiralni put, a s te uzvisine pružao se pogled na cijeli grad. <5\es&L> Osvojivši Egipat, Aleksandar je na mjesto poreznika imenovao Kleomena. Kleomen je bio vrlo omražen. Demosten ga je nazvao »egipatskim vladarom koji nepošteno upravlja unosnom trgovinom žitom«. Aristotel se suglasio, navodeći brojne slučajeve u kojima je Kleomen prevario trgovce, svećenike u hramovima i predstavnike vlasti. Rimski povjesničar Arijan dodao je tomu svoju procjenu: »Bio je to zao čovjek koji je u Egiptu počinio mnoga teška zlodjela«3. Iako je prvobitne nacrte za novi grad izradio Deinokrat, izgradnju Aleksandrije započeo je Kleomen. U dvije godine provedene na položaju poreznika, Kleomen je, zahvaljujući podmićivanju i potkupljivanju, zgrnuo golemo bogatstvo. No, nedugo nakon Aleksandrove smrti, vlast nad Egiptom preuzeo je vojskovođa Ptolemej, a jedan od njegovih prvih poteza bilo je Kleomenovo pogubljenje. Tada je Deinokrat preuzeo izgradnju grada i podig-nuo neke od najvažnijih građevina. Aleksandrija je rasla tako brzo, prvo pod Ptolemejem Soterom, a zatim pod njegovim sinom Ptolemejem II, da ju je 270. g. p. n. e. bilo potrebno podijeliti na tri upravna područja. Rakotis je bila egipatska četvrt u kojoj je podignut serapej. Ondje je stajalo i Pompejevo svetište, katakombe te trkalište. Bruhij, kraljevska grčko-makedonska četvrt, zauzimao je cijeli prednji dio Velike luke od rta Lochias do dugog nasipa koji je Alek-sandriju povezivao s otokom Farosom. U toj su četvrti, uz brojno grčko-makedonsko

stanovništvo, živjeli mnogi ostali Europljani i Azijati. Bio je to najbogatiji dio grada, s kićenim državnim uredima, tržnicama i monumentalnim javnim zgradama. Među njima se isticao mauzolej, ili Soma, kao i velebni Museion sa svojom slavnom knjižnicom i kazalištem, ukrašenima kolonadama od skupocjenog egipatskog mramora. Prema uskom rtu Lochias, među egzotičnim vrtovima i gajevima neobičnih stabala i cvijeća, uzdizale su se prelijepe, raskošne palače kraljeva Ptolemejevića te Izidin hram. Židovska je četvrt bila velika gotovo kao grčka. Bila je opasana vlastitim čvrstim zidinama, a njome je, pod židovskim vijećem i u skladu sa židovskim zakonima, upravljao etnarh (na grčkom jeziku »vođa naroda«). Aleksandrijski su Židovi zapravo imali vlastiti grad. Katkad bi između njih i Grka, odnosno Rimljana izbile zavade, a sa svakom promjenom političkih vjetrova njihove bi povlastice bile privremeno ukinute. Prema povjesničaru Joze-fusu, Židovi su se u Aleksandriji nastanili nedugo nakon smrti Aleksandra Velikoga. Isprva su boravili u istočnom dijelu grada, blizu mora; no, tijekom rimskog razdoblja, dvije od pet gradskih četvrti (osobito četvrtu, ili Deltu) nastanjivali su Židovi čije su se sinagoge nalazile u gotovo svakom dijelu grada. Aleksandrijski Židovi bavili su se raznim obrtima i trgovinom. Iako su neki bili jako bogati (trgovci i zelenaši), velik dio njih bili su obrtnici. Zajedno su činili autonomnu zajednicu koju su predvodili ugledni vođe, etnarsi, te vijeće sastavljeno od sedamdeset i jednog starješine. Etnarh je bio odgovoran za rješavanje općih židovskih pitanja u gradu, napose na području zakona te sastavljanja spisa. Tijekom vladavine Ptolemejevića, Židovi su bili u dobrim odnosima s vlašću, a mnogi su stekli i građansko pravo. Manji sukobi izbili su samo dvaput (145. i 88. g. p. n. e.), oba puta zbog političkih razilaženja. Godine 38. p. n. e., tijekom burne Kaliguline vladavine, izbila je ozbiljna pobuna protiv Židova, umnogome potaknuta antisemitskim stavom rimskoga guvernera Flaka. Mnogo je Židova pogubljeno, njihovi su vođe javno išibani, sinagoge su oskvrnute, a svi Židovi satjerani su u jednu gradsku četvrt. Nakon Kaliguline smrti, car Klaudije vratio im je vjerska i nacionalna prava. U tri glavna gradska područja, odnosno, u grčkoj, egipatskoj i židovskoj četvrti, živjelo je i vrlo mnogo pripadnika ostalih skupina i staleža: azijski trgovci; Grci s kopna i Egejskih otoka; Afrazijanci iz Kirene; došljaci iz Sirije, Male Azije, Arabije, Babilona, Asirije, Medije, Perzije, Kartage, Italije, Galije, Iberije i Indije. Aleksandrija je uistinu bila univerzalna njegovateljica, ili pantotro-phus, jer je njegovala svaki narod koji se u njoj nastanio. Grad su na dva zasebna dijela dijelile dvije široke ulice: Ka- nopski put protezao se od Mjesečevih vrata u zapadnoj luci, kroz gradsko središte sve do Sunčevih vrata na istočnom rubu grada, iza židovske četvrti. Ulica Some započinjala je na obali Velike luke te je poprijeko prolazila gradom i sjekla Kanopski put sa sjevera na jug, sve do obale jezera Mareotis. Te su dvije veličanstvene ulice bile široke više od 30 metara, s obje strane obrubljene mramornim kolonadama, kipovima, spomenicima i sfmgama. Većina ostalih ulica protezala se usporedno s Kanopskim putem ili je smjerom slijedila Ulicu Some. Svaki vodospremnik u Aleksandriji bio je povezan s Nilom odakle je, za uporabu u kućanstvima, dovodio vodu očišćenu od mulja. Kao i vodospremnici, sve su zgrade bile izgrađene od kamena - čak i stambene kuće - bez drvenih podova i greda. Temelji su bili zidani te ukrašeni nadsvođenim trijemovima. Nepostojanje drvne građe činilo je Aleksandriju jedinim gradom na svijetu otpornim na vatru. Rasprostrta preko kopna i otoka Farosa, ta nadmoćna metropola dičila se raznoraznim prodavaonicama, obrtničkim radionicama, obrazovnim ustanovama, kulturnim središtima i veličanstvenim umjetničkim djelima. Brodovi sa svih strana svijeta gotovo su svakodnevno pristajali uz svaku stranu heptastadija, tankoga kopnenog pojasa koji je otok Faros povezivao s Aleksandrijom na kopnu. Radnici su istovarivali i utovarivali robu: svilu i rižu s Orijenta, žito iz plodne doline Nila namijenjeno Grčkoj i Rimu, te bjelokost iz dubina Afrike. Kupači su s obale u slane vode Sredozemnog mora silazili masivnim mramornim stubama. Unutar gradskih zidina bili su vojni tabori za makedonske vojnike i plaćenike, vojarne i oružarnice, veliki gimnazij i stadion za sportske priredbe, dvorane za predavanja, kazališta za uprizorenja drama i komedija, gdje

su gledatelji iza pozornice mogli vidjeti vječni plamen svjetionika na Farosu. Prema starim zapisima, ulazak u Aleksandriju kopnom bio je nezaboravno iskustvo. Grčki povjesničar Ahilej Tacije u četvrtom je stoljeću u Aleksandriju doputovao iz Efeza, a stigavši nakon osmodnevnog putovanja, ušao je kroz Sunčeva vrata, istočno od židovske četvrti. Dva simetrična reda stupova vodila su od Sunce- vih vrata do Mjesečevih vrata pokraj nekropole. Na tom je mjestu zapazio dvije vrlo neobične i iznimne pojave: nije bilo moguće odrediti što je veličanstvenije - ozračje i ljepota mjesta, ili sam grad i njegovi stanovnici. Taj je dojam bio toliko jak da se kasnije pitao »je li ijedan grad na svijetu dovoljno velik da primi takvo stanovništvo«4. Dogodilo se da je u Aleksandriju stigao u vrijeme združene svetkovine grčkoga boga Zeusa i egipatskoga Serapisa. Gradom je prolazila duga povorka s bakljama. Iako je bilo kasno poslijepodne i Sunce je već bilo zašlo, »doimalo se kao da je izašlo drugo Sunce, nadmećući se s nebom u ljepoti«. Grčki geograf Strabon posjetio je Egipat u Augustovo doba i bio je toliko očaran ljepotom Aleksandrije da je odlučio ostati prilično dugo. Tvrdio je da je u grad najbolje ući s mora, uploviti duž desne strane Velike luke, pokraj svjetionika na Farosu. S lijeve strane, duž grebena rta Lochiasa, bile su kraljevske palače, a u luci, tik ispred Kraljevskih dokova, uzdizao se otočić Antirodos sa svojim raskošnim vrtovima i raznobojnim kućicama. »Uistinu je točno«5, primijetio je, »da bi Aleksandriju s njezine dvije odlične luke i dobrom povezanošću s plodnim dolinama Nila, trebalo nazvati najvećim svjetskim trgovačkim središtem!« <?«S\L> Aleksandar, sin Filipa II i epirske princeze Olimpije, rođen je 356. godine p. n.e., šestoga dana mjeseca hekatomba (potkraj srpnja), onoga dana kad je spaljen Artemidin hram u Efezu. Ta podudarnost nadahnula je Hegeziju iz Magnezije, grčkog retora i povjesničara, da domisli nespretnu šalu, prema Plutarhovu mišljenju, dovoljno hladnu i budalastu da ugasi vatru. »Nije ni čudo«6, našalio se Hegezija, »da je veličanstveni Artemidin hram izgorio kad je ona, nazočna rođenju Aleksandra Velikoga, bila daleko od njega.« Svi perzijski proroci i mudraci zaključili su da je uništenje hrama bilo tek predznak još veće katastrofe pa su jurili ulicama hvatajući se za glavu i vičući: »Na današnji dan rođen je razoritelj Azije!« Filip, koji je upravo bio osvojio grad Potideju, primio je u to vrijeme tri glasnika. Prvi ga je obavijestio da je njegov vojskovođa Parmenion porazio Ilire u velikoj bitki; drugi mu je rekao da je njegov najbolji trkaći konj pobijedio na Olimpijskim igrama; a treći mu je donio vijest o rođenju sina Aleksandra. Filip je, kao što se i očekivalo, bio oduševljen tako dobrim vijestima, no, osobito se razveselio kada su mu proroci rekli da će njegov sin, čije se rođenje vremenski poklapalo s tim pobjedama, nedvojbeno biti najveći kralj na svijetu. Aleksandrov izgled najbolje je dočarao kipar Lizip, jedini umjetnik kojemu je dopustio da ga umjetnički predstavlja i u čijim se djelima jasno može opaziti blago saginjanje glave na lijevu stranu te prodoran pogled njegovih očiju, što su bile Aleksandrove glavne značajke koje su kasnije pokušali oponašati njegovi prijatelji i nasljednici. Grčki slikar Apel, na svojoj proslavljenoj slici Aleksandra koji vitla munjom, nije pogodio svježu nijansu Aleksandrove puti, već ju je prikazao tamnijom i zagasitijom no što je, prema predajama, bila. Prema Aristoksenu, jednom od Aristotelovih učenika, Aleksandrova je koža bila prilično svijetla na licu i grudima, čak pomalo crvenkasta. K tomu, »njegovo je tijelo ispuštalo jak miris koji je prožimao njegovu odjeću te čak i njegov dah činio osjetno slatkim«7. Teofrast, Aristotelov nasljednik u Peripatetičkoj školi u Ateni, tumačio je da je ugodan miris koji je njegovo tijelo ispuštalo, bio posljedica njegova strastvenog i vatrenog temperamenta, a tu je tvrdnju podupiralo tadašnje opće vjerovanje da su ugodni mirisi posljedica djelovanja topline na vlagu. Teofrastova je logika navodila na zaključak da »najtoplija i najsuhlja područja na zemlji proizvode najaromatičnije mirise, jer sunce isušuje vlagu zbog koje se vlažne tvari raspadaju i trule«8. Aleksandrovo tijelo, prema tomu, čini isto. Aleksandar je već kao dijete iskazivao neuobičajenu samokon-trolu te se, unatoč svojoj strastvenoj naravi, suzdržavao od svih osjetilnih užitaka. Dok se Filip ponosio govorničkom vještinom, a na novcu ovjekovječio svoju pobjedu na utrkama kočija na Olim- piji, Aleksandar je malokad bio sklon takvu

veličanju. Da bi ga iskušali, njegovi su ga prijatelji, znajući da brzo trči, jednoga dana upitali bi li bio voljan sudjelovati u utrci u Olimpiji. »Da«, odgovorio je, »ali samo ako bih se natjecao s kraljevima«9. Aleksandar nije volio sportska nadmetanja, osobito ne boks i pankratiju, koja je obuhvaćala utrku, skokove, bacanje koluta o klin, bacanje koplja i hrvanje. U tom je nadmetanju nagradu dobivao samo onaj tko je pobijedio u svih pet disciplina. Prezirući vrsne sportaše, Aleksandar je kao mladić dodjeljivao nagrade dramatičarima, glazbenicima i rapsodima, a uživao je samo u lovu te igri toljagom. Otprilike u to doba, njegov je otac pozvao Aristotela da mu sinu bude učiteljem. Od tog velikog filozofa Aleksandar je naučio kako je umjerenost dovoljna za opstanak kraljevstva. Suprotno tomu, njegova majka Olimpija bila je ponosna i izrazito strastvena žena, gorljiva sljedbenica razuzdanih obreda koji su se izvodili u Trakiji i Makedoniji, što je vrlo ljutilo njezina supruga. Unatoč njezinoj senzualnoj prirodi, Aleksandar ju je poštovao cijeloga života, i premda je od oca naslijedio sposobnost vođenja na državnom i vojnom području, njegova istinska osobnost i narav umnogome su potjecale od nje. Aleksandar je već u mladoj dobi bio radoznao. Kad su perzijski poslanici posjetili njegova oca u kraljevskoj palači, Aleksandar ih je pozvao na stranu te ih ispitivao kako se putuje kroz Aziju. Cijeloga je života njegovao duboku ljubav prema poeziji, a pod jastukom je uvijek imao primjerak Ilijade (koju je Aristotel priredio za njega). Ilijadu je nosio sa sobom kamo god bi pošao, čak i u bitku. Njegovi junaci bili su Ahilej i Herkul. Aristotel ga je poučavao i logici, etici, metafizici i politici, a bio je zaslužan i za poticanje njegova dubokog zanimanja za znanstveno istraživanje, geografiju, hidrografiju, etnologiju, zoologiju, botaniku i medicinu. Kad je Filonik iz Tesalije Filipu za golem iznos od trinaest zlatnih talenata ponudio prvorazrednoga konja Bukefala, kralj je s nekoliko svojih prijatelja pošao iskušati brzinu konja na ravnom tlu. Plutarh je zapisao kako je Bukefal bio toliko neobuzdan da mu se nitko nije mogao čak ni približiti, a kamoli ga zajahati. Na to se Filip razbjesnio i odbrusio Filoniku da odvede tu divlju životinju. Aleksandar je sve to promatrao pa je, prilazeći ocu, rekao: »Dopusti meni da ukrotim toga konja.« »A ako ga ne budeš mogao ukrotiti,« upitao je Filip s podsmjehom, »koju kaznu predlažeš za svoju drskost?« »Platit ću njegovu punu cijenu,« odvratio je Aleksandar. Filip se nasmijao i pošao primiti oklade svojih gostiju, a Aleksandar je prišao konju, uhvatio uzde i okrenuo ga prema suncu. Životinju je očito ranije uznemirivala i plašila njezina sjena koja je plesala po tlu. Obraćajući mu se blagim riječima, Aleksandar je nekoliko puta potapšao konja po sapima, a zatim je, odbacivši ogrtač, skočio na njegova leđa i mirno ga držao na uzdama bez nasilja ili udaraca. Konj je smjesta pokazao spremnost na galop. Aleksandar ga je glasom i petom smireno potaknuo da pojuri punom brzinom. Isprva su Filip i njegovi gosti zanijemili, no, kad je Aleksandar okrenuo konja i dojahao do njih, prolomio se pljesak. Povjesničar Diodor zapisao je da je Filip zaplakao od radosti, poljubio Aleksandra čim je sjahao, te rekao: »Sine, potraži kraljevstvo koje te je dostojno. Makedonija za tebe nije dovoljno velika!«10 Od toga je trenutka bio vrlo obazriv prema sinu; nikada mu nije zapovijedao niti ga na išta prisiljavao, uvijek imajući u vidu da su Aleksandru potrebna, kao što je Sofoklo rekao za brod, »čvrsta užad za zaustavljanje i čvrsta vesla za usmjeravanje«11. Osjećaj krivnje vjerojatno je bio najvažniji razlog zbog kojega je Filip odlučio Aristotelu platiti poveću naknadu za poučavanje sina. Upravo je bio osvojio i razorio Aristotelov rodni grad Stagi-ru, a sada je odlučio ponovno ga podignuti i naseliti, otkupljujući građane prodane u roblje i dovodeći one koji su živjeli u progonstvu. Hram i šetalište posvećeno nimfama pokraj grada Mieze namijenio je Aristotelu i Aleksandru za poučavanje i stanovanje. Kamena klupa na kojoj je sjedio Aristotel te sjenoviti drvoredi kojima je svakodnevno šetao, stoljećima su čuvani od uništenja. Aleksandar ondje nije usvajao samo Aristotelova učenja o etici i politici, već i sve one dobro čuvane tajne koje su se prenosile isključivo usmenom predajom i skrivale od javnosti. Ušavši u Azi- ju, Aleksandar je čuo da je Aristotel objavio nekoliko rasprava o tim tajnama, što ga je toliko razljutilo da je svom učitelju napisao pismo prijekora: Aristotelu Aleksandar želi dobro

zdravlje: Nisi dobro postupio kada si javno objavio spoznaje koje je trebalo prenositi samo usmenom predajom, jer, kako bismo se inače razlikovali od ostalih kad bi znanje koje smo stekli bilo svima dostupno?12 Da bi ga umirio, Aristotel mu je uzvratio pismom u kojemu ga uvjerava kako su njegova učenja obznanjena samo onima koje je sam poučavao filozofiji i kako su u rukama ostalih posve beskorisna. Aleksandar u svojim memoarima otkriva da je Aristotel u njega, iznad svega, usadio ljubav prema medicini. Aleksandar nije samo uživao raspravljati o medicini, već je i propisivao lijekove svojim bolesnim prijateljima te im određivao posebne terapije i dijete. Ne iznenađuje činjenica da je Aristotela volio i cijenio čak i više nego vlastita oca. »Potonji me je naučio živjeti,« rekao je, »no, prvi me je naučio živjeti ispravno«. U šesnaestoj je godini, za Filipova izbivanja, vladao Makedonijom i čak ugušio pobunu u Trakiji; u osamnaestoj je kod Heroneje zapovijedao lijevim krilom Filipove vojske. Tijekom Aleksandrove mladosti odnos njegove majke i oca bio je vrlo napet, uglavnom zbog toga što tvrdoglava Olimpija nije podnosila Filipove konkubine. Situacija je dosegnula kritičnu točku kada se Filip oženio nećakinjin svoga vojskovođe Atala. Filip nikada nije bio posve siguran da je Aleksandar njegov sin (glasine je prvi pokrenuo Atal), a njegove su sumnje porasle kada je Atal na svadbenoj svečanosti zamolio sve nazočne da mole za zakonitog prijestolonasljednika. Aleksandar je bacio čašu Atalu u lice i viknuo: »Dakle, ja sam kopile?«13 Filip je stao na Atalovu stranu i nakanio mačem probosti Aleksandra, no, kako je bio pijan, okliznuo se dok je ustajao i srušio na pod. I dalje bijesan, Aleksandar ga je uvrijedio: »Eto čovjeka,« rekao je, »koji kroz Europu želi ući u Aziju, a nije sposoban čak ni stajati na nogama!«14 Tada je Aleksandar s majkom pobjegao u Iliriju. Sljedeće je godine Filip ubijen. Krivnja je najvećim dijelom pripisana Olimpiji, iako je sumnja pala i na Aleksandra. Međutim, njegovo se sudioništvo ne doima vjerojatnim budući daje dao sve od sebe ne bi li otkrio i kaznio urotnike. <?«sa>L> Aleksandru je bilo dvadeset godina kad je naslijedio svoga oca na makedonskom prijestolju. Nedugo zatim, Grci su ga izabrali za vođu napada na Perziju, nakon čega su ga posjetili mnogi državnici i filozofi da bi mu čestitali i poželjeli svako dobro. Nije se pojavio samo ekscentrični filozof Diogen. On je u to doba živio povučeno u malom selu Kraneju blizu Korinta, a Aleksandar je, želeći razgovarati s njime, iz Atene odjahao k njemu. Našao je Dio-gena kako se sunča opružen na travi. »Mogu li što učiniti za tebe?« upitao ga je Aleksandar. »Možeš,« odvratio je Diogen, »pomakni se malo. Zaklanjaš mi sunce.«15 Zgrožena filozofovom drskošću, okupljena ga je gomila počela vrijeđati i ismijavati, na što je Aleksandar podignuo ruku da bi ih ušutkao. »Otkrit ću ti nešto,« rekao je. »Da nisam Aleksandar, najradije bih bio Diogen.«16 Prije no što je krenuo u osvajački pohod na Perziju, Aleksandar je odlučio potražiti savjet u Apolonovu proročištu u Delfima. Slučajno je stigao u vrijeme kad se proročanske odgovore nije moglo dobiti. Smjesta je poslao po vrhovnu svećenicu, no, ona mu je uskratila uslugu tvrdeći da joj to zakon ne dopušta. Kako nije podnosio suprotstavljanje, Aleksandar je ušao u hram i odvukao je do proročkog tronošca. Svećenica nije imala izbora pa je popustila njegovoj upornosti. »Nepobjediv si, sine,«17 rekla je. To je bilo sve što je Aleksandar želio čuti. U Egipat je stigao potkraj studenoga 332. godine p. n. e. i krenuo uzvodno Nilom do Memfisa, gdje je prinio žrtvu egipatskom bogu Apisu i gdje su ga primili kao faraona. Iz Memfisa je otpu- tovao na obalu Sredozemnog mora te u blizini naselja Rakotis kleknuo na pijesak i prstom iscrtao obrise buduće Aleksandrije. Naredivši arhitektima da podignu grad, praćen nekolicinom sljedbenika među kojima je bio povjesničar i filozof Kalisten (Aristotelov nećak), krenuo je zapadnom pustinjom prema proročištu Zeusa Amona u oazi Siwa. Amonovo je proročište, uz proročišta u Delfima i Dodoni, bilo jedno od tri velika svetišta grčkoga svijeta. Pindar je napisao hvalospjev Zeusu Amonu, a Atenjani su hram tek nedavno bili posvetili, nazvavši ga Salaminia Amonias. Aleksandar nije krenuo uobičajenim putem koji je izravno vodio do proročišta. Umjesto toga odlučio je putovati uz obalu do grada Paretonija gdje je prihvatio kirensku ponudu savezništva pri drugom pohodu na Perziju.

Odatle je krenuo kroz pustinju, a kad su njegovi vodiči zalutali, ostatak puta slijedio je dvije oprezne vrane u njihovoj potrazi za oazom. U svetište je ušao sam, a kasnije je odbio otkriti primljeno proročanstvo, iako je rekao da je Amonu bilo drago što ga vidi. U svojim je memoarima priznao kako mu je Amon rekao da prinese žrtvu određenim bogovima kada se nađe u nevolji (kao što je i Apolon rekao Ksenofonu). Svećenik ga je potom pozdravio kao sina Zeusa Amona, dajući mu vlast nad cijelim svijetom. Oboružan uvjerenjem da je postao bog, Aleksandar je još jednom krenuo na istok kako bi se uhvatio ukoštac s Perzijancima. Cilj mu ovaj put nije bio helenizirati, već harmonizirati svijet. Perzijski kralj Darije u međuvremenu je okupio golemu vojsku i postavio je uz obalu rijeke Granik, prisiljavajući Aleksandra da se s Perzijancima suoči na strateškom i dobro utvrđenom položaju. Aleksandrove je vojskovođe uplašila dubina rijeke i njezino kamenito korito te osobito krševito i neravno tlo najbliže obale gdje će morati krenuti u napad. Nekoliko ih je upozorilo na vjerski problem upozoravajući da makedonski kraljevi nikada nisu vojevali tijekom mjeseca daizija. Aleksandar je na to odgovorio odredbom prema kojoj će se drugi mjesec makedonskog kalendara ubuduće zvati artemizij.1 Odredbu su prihvatili svi osim vojskovođe Par-meniona. Parmenion je preklinjao Aleksandra da ne započinje bitku u to doba godine jer je tamošnje područje poznato po jesenskim olujama i obilnim kišama. Aleksandar na to nije obraćao pozornost. »Helespont bi se zacrvenio od stida,« rekao je, »kad bih ga prešao, a zatim se ne usudio prijeći Granik.«18 Tada je s trinaest konjičkih eskadrona zagazio u rijeku ostavljajući za sobom veći dio svojih vojnika. Za njih to nije bio čin vojskovođe, već čin luđaka. Trebalo je projahati brzu rijeku pod pljuskom strijela i kamenja te stići na strmu obalu na kojoj je neprijatelj već zauzeo sve povoljne položaje. Usprkos tomu, Aleksandar je sa svojom konjicom stigao na drugu obalu i, unatoč strmoj obali skliskoj od blata, uspostavio čvrsto uporište. Perzijanci su Aleksandrov napad dočekali povicima i kopljima. Mnogi su se sjatili oko Aleksandra, upadljive pojave sa štitom i dugim bijelim perjanicama koje su visjele sa svake strane njegova šljema. U jednom ga je trenutku koplje pogodilo u pregib oklopa, no, vrh nije pronašao put do njegovih grudi. Tada su ga dvojica perzijskih vojskovođa, Resak i Spitridat, napali istodobno. Aleksandar je izmaknuo napadu potonjega, ali je slomio koplje na Resakovu oklopu, pa je bio prisiljen suprotstaviti mu se mačem. Dok su se borili, Spitridat je dojahao Aleksandru s leđa i, stojeći u stremenima, udario ga bojnom sjekirom te mu odsjekao jednu perjanicu i probio šljem do tjemena. Kad je Spitridat zamahnuo da bi mu zadao još jedan udarac, kopljem ga je probio jedan od Aleksandrovih vojnika, afrički konjanik po imenu Kleit. U tom se trenutku Aleksandar okrenuo i usmrtio Resaka mačem. Tijekom toga žestokog konjičkog okršaja makedonska je falanga uspješno prešla rijeku i napala neprijateljsko pješaštvo koje, osim čete Darijevih grčkih plaćenika, nije pružilo osobit otpor. Te su jedinice uzmaknule na brijeg iznad rijeke i preklinjale za milost, no, Aleksandar je sam odjahao do njih i napao ih. Nažalost, njegova je konja (ne Bukefala) udarcem mača u trbuh usmrtio jedan od plaćenika koji je ranjen ležao na tlu. U bitki kod Granika Perzijanci su izgubili 20.000 pješaka i 2500 konjanika. Aristobul, grčki povjesničar koji je pratio Aleksandra na njegovim vojnim pohodima, zabilježio je da je Aleksandar ukupno izgubio 34 vojnika, među kojima devet pješaka. Aleksan- dar je Lizipu naredio da svakome od tih junaka podigne brončani spomenik; povrh toga, svojim je saveznicima u Grčkoj, a osobito Atenjanima, poslao tri stotine zaplijenjenih štitova kako bi im zahvalio. Ostatak plijena označio je natpisom: »i Grci - svi osim Lakedemonjana - zaplijeniše ovo od azijskih barbara«.19 Majci je poslao zlatne kaleže, grimizne tkanine, zavjese, vaze i urne. Sve u svemu, za sebe je Aleksandar zadržao vrlo malo. Pobjeda kod Granika donijela je još nagrada. Mnoge susjedne države Male Azije predale su se Aleksandru bez borbe, a među njima je bio i Sard, prijestolnica Lidije i glavna perzijska utvrda u tom području. Halikarnas i Milet pokorio je najuriš i naposlijetku osvojio sva susjedna područja. Cijelo to vrijeme Aleksandar je razmišljao o perzijskom kralju Dariju - treba li ga napasti odmah i ugroziti sve što je osvojio, ili utvrditi i organizirati osvojeni

teritorij na obali Male Azije te tako prikupiti novu snagu za konačnu bitku. Naposljetku je odabrao drugu mogućnost i odmah nastavio svoj osvajački pohod obalom Male Azije, sve do Fenicije i Kilikije. Nakon toga je ugušio pobunu Pizidijanaca i osvojio cijelu Frigiju. Kad je stigao u Gordij, staru prijestolnicu kralja Mide u Maloj Aziji, pokazali su mu Midina glasovita bojna kola privezana dri-jenovom korom i rekli mu da je onome tko razveže čvor suđeno postati vladarom cijeloga svijeta. Mnogi se povjesničari slažu da je čvor bio tako čvrsto stegnut da ga nije bilo moguće razvezati, pa je Aleksandar isukao mač i presjekao ga: međutim, njegov osobni povjesničar, koji je bio nazočan tom događaju, zabilježio je da je Aleksandar razvezao čvor tako što je iz ruda jednostavno izvukao klin za koji je uže bilo pričvršćeno, a zatim odmaknuo jaram. Za nekoliko je dana Aleksandar primio vijest da je iznenada umro Memnon, glasoviti vojskovođa kojemu je Darije bio povjerio obranu obale Male Azije. Darije je u međuvremenu skupio vojsku od 600.000 ljudi te stekao hrabrost zahvaljujući snu u kojemu je vidio makedonsku falangu okruženu plamenom i Aleksandra kako mu služi, zaogrnut ogrtačem kakav su nosili teklići. Plutarh je zapisao kako je perzijskog kralja dodatno nadahnulo Aleksandrovo mirovanje u Kilikiji, kojemu je uzrok najvjerojatnije bila bo- lest prouzročena tjelesnom i emocionalnom iscrpljenošću nakon silovitih osvajanja. No, oni koji su mu bili bliski smatrali su da je bolest posljedica kupanja u ledenoj vodi rijeke Kidno. Mjesni ga se liječnici nisu usudili liječiti, jer su smatrali da mu medicina više ne može pomoći; strahovali su, naime, od nezadovoljstva Makedonaca ako njihov pokušaj liječenja završi neuspješno. Naposlijetku je liječnik iz Akarnanije imenom Filip odlučio prihvatiti rizik liječenja. Načinio je mješavinu i uvjerio Aleksandra da je popije govoreći da će mu pružiti snagu i osposobiti ga za izlazak na bojište. Kad je vojskovođa Parmenion čuo za navodni lijek, smjesta je iz svoga tabora Aleksandru poslao pismo upozoravajući ga da se čuva Filipa, kojega je kralj Darije potplatio da ga otruje. Aleksandar je pročitao pismo i stavio ga pod jastuk. U određeno vrijeme Filip je ušao u sobu noseći lijek u čaši. Aleksandar je uzeo čašu, pružio mu Parmenionovo pismo i otpio iz čaše. Pročitavši pismo, Filip je kleknuo pokraj kreveta tvrdeći kako je nevin. Aleksandar nije obraćao pozornost. Nasmiješio se i ispio mješavinu. Isprva je lijek izazvao krajnju iscrpljenost, a Aleksandar je ležao u postelji nijem i bez svijesti. Međutim, pod Filipovom danonoćnom skrbi ubrzo je počeo jačati i naposljetku pred vojsku izašao zdrav i spreman za bitku. Iako je Darijeva vojska u Kilikiji bila brojčano nadmoćnija, Aleksandar ne samo da je izbjegao okruženje, već je svojim desnim krilom sastavljenim od Makedonaca uspio opkoliti njegovo lijevo krilo. Tim domišljatim manevrom glatko je porazio Perzi-jance usmrtivši ih više od sto tisuća. Darije je usred okršaja napustio svoju vojsku, a Aleksandar pojurio za njim. No, perzijski je kralj imao prednost od gotovo dva kilometra pa je uspio pobjeći. Unatoč tomu, Aleksandar je zaplijenio bojna kola perzijskog kralja zajedno s njegovim lukovima i strijelama. Vrativši se u tabor, našao je Makedonce kako uživaju u zaplijenjenim dragocjenostima. Darijev kraljevski paviljon, pun prelijepih robinja i fino izrađenog namještaja,bio je namijenjen Aleksandru. Legenda kaže da je Aleksandar skinuo oklop i, krenuvši prema kupelji, rekao: »Znoj bitke isprat ću sa sebe u Darijevoj kupelji.«20 »Ne,« nasmijao se jedan od njegovih vojnika, »u Aleksandrovoj kupelji!« Iz kupelji, gdje je vidio da su sve posude za vodu, sama kada i kutije za pomasti načinjene od čistog zlata, izašao je u prostranu i visoku dvoranu u kojoj ga je čekala raskošna gozba. Obraćajući se svojim časnicima, rekao je: »Ovo uistinu znači biti kralj!«21 Dok je večerao, obavijestili su ga da su Darijeva majka, supruga i dvije kćeri, među mnogim zarobljenicima, vidjele bojna kola i luk perzijskog kralja te da ga oplakuju smatrajući da je poginuo. Stoga je poslao glasnika da im prenese kako ne trebaju oplakivati Darija niti strahovati od Aleksandra. Nakon te poruke zarobljenoj obitelji slijedili su i drugi velikodušni postupci: dozvola da pokopaju sve poginule Perzijance koje žele pokopati, te da uzmu svu svoju odjeću i pokućstvo koje su vojnici prisvojili kao ratni plijen. Aleksandar im je dopustio i da zadrže svoje kraljevske naslove i položaje te im je čak i povećao prihode. No,

najplemenitije što je učinio vjerojatno je bilo to što ih je zaštitio od uvreda i pomisli da bi pod njegovom vlašću mogli trpjeti bilo kakav oblik nasilja. Tako je kraljeva obitelj živjela u relativnoj sigurnosti, »kao da nisu u taboru, nego u nekom svetom utočištu kreposnih djevica«22. Kao i za slavnu Helenu, za Darijevu se suprugu govorilo da je najljepša žena svojeg vremena. Njezin muž Darije također je bio najviši i najpristaliji muškarac u Aziji; njegove su kćeri ljepotom i ljupkošću nalikovale svojim roditeljima. Poznat po svojoj suzdržanosti, Aleksandar nikad nije taknuo nijednu od njih, iako je jednom zgodom svojim časnicima rekao da »te Perzijanke izazivaju bol u oku muškarca koji ih opazi«23. Aleksandar je, unatoč njihovoj privlačnosti, odlučio da će njegova suzdržanost biti jednako vrijedna divljenja kao i njihova ljepota pa je »prolazio pokraj njih kao da su kipovi isklesani iz kamena«. Plutarh je zabilježio da je Aleksandar, kada ga je Filoksen, zapovjednik njegove flote, obavijestio kako Teodor, trgovac robljem iz Tarenta, ima dvije ljupke robinje za prodaju i da želi znati hoće li ih on kupiti, prekorio Filoksena i rekao mu da Teodora i njegovu robu pošalje dovraga. Drugom je zgodom, doznavši da su dva Makedonca iz Parmenionovog puka silovala žene nekih plaćenika, Parmenionu uputio pismu u kojemu mu je zapovjedio da ih »ubije kao divlje zvijeri koje vrebaju ljude«. U istom je pismu pri- znao: »Ja nikad nisam vidio Darijevu suprugu niti sam je poželio vidjeti; nisam čak ni dopustio da se u mojoj nazočnosti govori o njezinoj ljepoti«24. Ako je Aleksandar mogao obuzdati svoju požudu, tada su je morali obuzdati i njegovi ljudi. Dok se pripremao krenuti u potragu za Darijem, Aleksandar se u gozbi pridružio svojim časnicima, od kojih su neki doveli ljubavnice. Jedna od njih, glasovita Taida, bila je grčkog podrijetla, a kasnije je u Egiptu postala ljubavnicom vojskovođe Ptolemeja. Isprva je zabavljala Aleksandra zanimljivim razgovorom, potom mu je laskala sve dok se naposlijetku, kad je već bio pijan, nije počela hvaliti svojim grčkim rodoljubljem. Izjavila je da, nakon što je u makedonskoj vojsci pretrpjela teškoće pohoda na Aziju, najviše od svega želi spaliti slavnu Kserksovu palaču, jer je on spalio njezinu rodnu Atenu. Rekla je da u Aleksandrovoj nazočnosti sama želi prinijeti baklju kako bi povijest zabilježila da se žena koja je sudjelovala u Aleksandrovu osvajanju Azije osvetila Perzijancima za zlodjela koja su počinili u Grčkoj. Njezin govor, koji su časnici dočekali pljeskom, potaknuo je Aleksandra i ostale okupljene da joj ispune želju. Plutarh je zapisao da je Aleksandar bio tako očaran njezinom strašću da je skočio s ležaljke te s vijencem cvijeća na glavi i bakljom u ruci krenuo prema Kserksovoj palači. Slijedili su ga njegovi časnici i njihove ljubavnice, a kad je Taida iskoračila i približila baklju palači, prolomili su se oduševljeni povici. časnici su, duboko u svojim srcima, imali još jedan razlog za zadovoljstvo budući da je uništenje Kserksove palače bilo znak da će Aleksandar napokon napustiti Perziju i vratiti se kući. Ostatak vojske, međutim, nije imao osobitu želju napustiti Perziju. Oni su tamo uživali u beskrajnom obilju i raskoši. Mnogi su vojnici čak nosili sandale pričvršćene srebrnim čavlićima, dok su drugi zaplijenili deve, mreže za lov, skupocjene parfeme, sluge i sluškinje. Aleksandar ih je opomenuo i upozorio: »Našim će slavnim osvajanjima doći kraj onoga dana kada počnemo živjeti poput onih koje smo porazili.«25 Svoj je stav potkrijepio vlastitim primjerom, izlažući se još većim teškoćama i opasnostima, ne samo u bitkama, nego i u lovu. Jednog je dana ubio lava, nakon čega mu je prišao jedan od njegovih časnika i rekao: »Aleksandre, upravo si osvojio kraljevstvo lavova«26. Prizor Aleksandrove borbe s lavom kasnije je u Delfima ovjekovječen u bronci - neke je likove izradio Lizip, a ostale Leohar. Aleksandar je u tim podvizima riskirao vlastiti život da bi svoju vojsku poučio životu u jednostavnosti i hrabrosti. To nije bio lak zadatak jer su vojnici stekli bogatstvo i ugled pa su željeli tek uživati i nikad više ne krenuti u opasne pohode i na duga putovanja pustim, nepoznatim područjima. Bilo je posve prirodno da su počeli rogoboriti protiv Aleksandra, čak i planirati pobunu, no, Aleksandar je sve to podnosio smireno i samouvjereno te o njima nikada nije govorio loše. Unatoč opetovanim upozorenjima svojih najbližih prijatelja, znao bi

se našaliti: »Kralju je suđeno da čini dobro svojim podanicima i da oni zauzvrat o njemu govore loše«.27 Dok je bio u Perziji, Aleksandar se pokazao strastvenim čitačem, a s velikim je žarom i pisao pisma. Kao zapovjednik svih jedinica koje su se borile pod njegovom vlašću, morao je saslušati i izgladiti zadjevice među svojim podanicima. Želeći pokazati nepristranost, često bi jedno uho pokrio dlanom dok bi tužitelj govorio, kako bi ostao objektivan kad optuženi progovori u svoju obranu. No, uskoro su optužbe i rasprave postale tako brojne daje Aleksandru dojadilo suđenje pa je sve optužene proglašavao krivima. Nikad nije podnosio niti opraštao jedino narušavanje svoga ugleda koji je cijenio više od svoga života i krune. U međuvremenu su kraljevi svih pokorenih naroda nastojali udati svoje kćeri za njega, što je on pristojno odbijao. Kad je, međutim, opazio neku Roksanu kako nakon gozbe pleše u koru, bio je toliko očaran njezinom ljepotom da je smjesta dogovorio vjenčanje s njom. Iako će Roksana biti jedina žena koju je volio, govorilo se da joj nije prišao niti ju je dodirnuo sve dok joj nije postao zakonitim mužem. Usredotočen na vojne pohode, Aleksandar nije imao mnogo vremena za išta drugo. Osvojivši sve zemlje na gornjoj obali Eufrata, napokon je krenuo u napad na Darija koji mu se približavao s milijunskom vojskom. Odlučna se bitka nije odigrala kod Arbele, kako je vje- rovala većina povjesničara, već kod Gaugamele, »Devine kuće«. Tijekom mjeseca boedromiona11, kada je bila svetkovina eleuzin-skih misterija, dogodila se pomrčina Mjeseca. Jedanaestoga dana nakon pomrčine, dvije su se vojske našle jedna drugoj na vidiku. Dok je Darije držao svoje vojnike pod punom ratnom spremom i nadzirao ih pri svjetlosti baklje, Aleksandar je svojim vojnicima dopustio da počinu, dok je on sa svojim vračem Aristandrom pred šatorom izvodio mistične obrede i prinosio žrtvu Apolonu. Kad su vojskovođa Parmenion i Aleksandrovi viši časnici opazili da je cijela dolina između planinskog lanca Nifata i Gordija pokrivena perzijanskim taborskim vatrama i kad su začuli zveket oružja, složili su se da će pri dnevnoj svjetlosti biti vrlo teško suočiti se s tolikim mnoštvom vojnika u neposrednoj bitki. Pričekali su da Aleksandar završi s obredom prinošenja žrtve, a zatim su mu prišli nastojeći ga uvjeriti da Perzijance napadne noću, kako ovi ne bi uvidjeli njihovu malobrojnost. Aleksandar je odgovorio brzo i odrješito: »Pobjedu ne kanim ostvariti kradomice.«28 Kad su časnici otišli, povukao se u šator i prespavao cijelu noć. U zoru, dok su njegovi časnici i vojnici čekali da krenu u napad, on je još uvijek spavao. Sve ogorčeniji, Parmenion je ušao u njegov šator i nekoliko ga puta pozvao, a kada se Aleksandar napokon probudio, Parmenion ga je upitao kako može tako čvrsto spavati prije tako važne bitke. »Budući da Darija više ne moramo naganjati preko pustopoljine,« mirno je odgovorio Aleksandar, »pobjeda je već naša.«29 Kad je napokon izašao iz šatora, Aleksandar je bio potpuno naoružan, odjeven u sicilijansku tuniku čvrsto stegnutu oko struka, a preko nje je imao dvostruko pleteni žičani prsluk što ga je zaplijenio u bitki kod Granika. Njegovu ulaštenu čeličnu kacigu, sjajnu poput srebra, iskovao je Teofil, glasoviti obrtnik toga doba. Oko vrata je nosio čelični ovratnik optočen dragim kamenjem. Mač, izvanredno lagan i dobro kaljen, darovao mu je kralj Kitija na Cipru. No, iznad svega, ogrtač na njegovim ramenima isticao se umijećem svojega tvorca Helikona i činjenicom da mu ga je darovala istoimena prijestolnica Rodosa. Pri posljednjem obilasku svojih makedonskih vojnika Aleksan- dar je, želeći poštedjeti Bukefala, jahao drugog konja. No, kad je bio spreman napasti, okupio je Tesalce i ostale grčke vojnike, uzja-hao Bukefala te poveo napad na Perzijance, prebacivši koplje u lijevu ruku, a desnu je podigao prema nebu. Plutarh je zapisao da je Aleksandar u tom trenutku molio bogove da pomognu Grcima i ohrabre ih na putu prema pobjedi, budući da je on istinski Zeu-sov sin. Vrač Aristandar, koji je uz njega jahao u bijeloj halji i sa zlatnom krunom na glavi, pokazao je na orla koji se vinuo točno iznad Aleksandrove glave i letio ravno prema neprijatelju. Taj je znak toliko ohrabrio Aleksandra i njegovu konjicu da su podboli svoje konje i jurnuli na Perzijance, praćeni makedonskom falangom. Kad se konjica uhvatila u koštac s neprijateljem, Perzijanci su uzmaknuli pa je Aleksandar pojurio prema središtu gdje se nalazio Darije, skriven među vojnicima. No,

Aleksandar je opazio uočljiv stas visokoga, naočitog kralja koji je, daleko iza brojnih redova perzijanskih vojnika i blještave gomile dobro naoružanih konjanika, stajao na svojim bojnim kolima, okružen kraljevskom stražom. Juriš Aleksandrove vojske Perzijanci su dočekali paničnim povlačenjem te bježali glavom bez obzira. Suočen s propašću, Darije je pokušao okrenuti svoja kola kako bi pobjegao, no kola se, okružena gomilama leševa, nisu ni pomaknula, a kočijaš nije bio u stanju obuzdati uznemirene konje. Darije je tada skočio s kola, uzjahao kobilu koja se nedavno bila oždrijebila, i odjahao. Da u tom trenutku na konjima nije stiglo nekoliko Parmenionovih glasnika tražiti Aleksandrovu pomoć u bočnom napadu izazvanom perzijanskim protunapadom, Darije možda ne bi uspio pobjeći. Aleksandra je taj zahtjev razbjesnio, no ipak je naredio da trube objave okupljanje i tako dopustio Dariju da mu pobjegne. Bitka kod Gaugamele prethodila je potpunom osvajanju Perzijskoga carstva. Aleksandar je odmah priznat kao kralj Azije, a nakon što je obredno prinio žrtvu bogovima, Darijevo golemo blago i provincije razdijelio je svojim prijateljima i časnicima. Zatim je pisao Grcima u Ateni obavještavajući ih da je sve tiranine i despote otjerao iz pokorenih azijskih zemalja i da će u svakom gradu biti uspostavljena neovisna upravna vlast. Za Aleksandrovim je trijumfom uskoro uslijedila tragedija. Njegov omiljeni konj Bukefal jednoga je jutra u vojnoj konjušnici nađen uginuo. Isprva se vjerovalo da je podlegao ranama zadobivenim u bitki, no, kasnije je ustanovljeno da je uginuo od starosti i iscrpljenosti. Aleksandar je oplakivao gubitak svoga vjernog konja i tugovao za njim kao da je izgubio najboljeg prijatelja. U sjećanje na njega, na obalama rijeke Hidasp utemeljio je grad i nazvao ga Bukefalija. Poznat po svojoj ljubavi prema životinjama, Aleksandar je ovjekovječio i uspomenu na svoga najdražeg psa Peritasa, kojega je odgajao još kao štene. Duboko u Aziji utemeljio je grad, ukrasio ga velebnim zgradama i nazvao ga Peritas. Nakon pobjeda kod Isa i Tira, Aleksandar je krenuo prema Indiji, putujući niz rijeku Ind i njezine pritoke sve do Arapskog mora. Putovanje je trajalo punih sedam mjeseci. Naredivši floti da plovi uz obalu, poveo je vojsku kroz pustoš. Od 120.000 pješaka i 15.000 konjanika, četvrtina je podlegla bolestima, trovanju zaraženim mesom i visokim temperaturama. Sljedeće šezdesetodnevno putovanje napokon ih je dovelo do Gedrozije, gdje je iscrpljena vojska nagrađena obiljem hrane, odjećom i ženama. Potom je Aleksandra snašla još veća tragedija. Za boravka u gradu Egbatani bio je zaokupljen pripremanjem planova za putovanje Kaspijskim jezerom u nadi da će pronaći sjeveroistočni put za Indiju. Navečer bi radi zabave pozivao svoje bliske prijatelje i umjetnike te održavao natjecanja, raskošne gozbe i sportske igre. Tijekom jednoga od tih veselih okupljanja njegov je najdraži vojskovođa Hefestion obolio od groznice pa je Aleksandar odjurio sa stadiona kako bi bio uz njega. Njihov je odnos često uspoređivan s odnosom Ahileja i Patrokla. Aleksandar je svome »Patroklu« povjerio zadatak utemeljenja gradova i kolonija. Hefestion je sagradio i brodovlje koje je trebalo otploviti niz Ind, a Aleksandar ga je nagradio zlatnom krunom i rukom Dripetide, mlađe kćeri kralja Darija. Plutarh je zabilježio da je te godine Hefestion iznenada umro pa je Aleksandar naredio tugovanje u svim osvojenim azijskim zemljama. Babilonci su postavili golemu pogrebnu lomaču koja ih je vrlo skupo stajala. Tri dana i tri noći Aleksandar je ležao uz Hefestionovo mrtvo tijelo i plakao, sve dok ga njegovi časnici nisu silom odvukli. Povukavši se u samoću svojega šatora, odbijao je hranu i vodu. Pred vojskom se napokon pojavio odrezane kose, kao što je i Ahilej učinio tugujući za Patroklom, te naredio da se podrežu grive i repovi njegovih bojnih konja. Naposlijetku je u proročište Zeusa Amona u Siwi poslao izaslanstvo tražeći da se Hefestionu dodijele iste božanske počasti kakve je i sam primio. Bilo je to najmanje što je mogao učiniti za Hefestiona. Aleksandar nije bio sposoban pribivati pogrebnim igrama u čast svoga prijatelja, odnosno, ogledima svojih prijatelja umjetnika koji su se, u tugovanju, okupili na stadionu. Shrvan tugom i željan akcije koja bi mu mogla ublažiti bol, Aleksandar je opkolio i porazio Koseje koji su godinama nadzirali put između Suze i Babilona. Iako su perzijski kraljevi godinama bezuspješno pokušavali pokoriti Koseje, Aleksandar ih je porazio

brzo i odlučno, prisilivši ih na predaju. No, ta je pobjeda imala svoju cijenu. Udarcem mača u prsa, Aleksandra je u bitki ranio neprijateljski pješak kojemu je zatim jedan od Aleksandrovih vojnika odrubio glavu udarcem sjekire. Aleksandar je tijekom svojih dalekosežnih vojnih pohoda doživio mnoge nevolje. No, usprkos tomu, i Arijan i Plutarh svjedoče o njegovoj neobično velikoj sposobnosti da podnese nasilje i pogibeljnost bitke. Za jednog silovitog juriša, vojskovođa Parmenion je navodno pogledao Aleksandra i opazio kako se smiješi promatrajući grozničavo povlačenje neprijatelja. Zračio je smirenim zanosom koji je bio svojstven njegovu držanju u bitki, osjećajem nenarušivog mira i odlučnosti, za razliku od svoga oca koji se naslađivao patnjama drugih i, što je još gore, koji je bio očaran svojim razaranjima. Aleksandru Velikom bile su trideset i dvije godine i osam mjeseci kad je umro u Babilonu za trajanja 114. Olimpijade (10. lipnja 323. godine p. n. e.). Zapisi o njegovoj smrti različiti su. Prema jednom spisu, Efip (poznat po ogovaranju) tvrdio je da je mladi kralj umro od pretjeranog opijanja. Drugi ondašnji pisac po imenu Nikobul smatrao je da Aleksandrova smrt nije bila posljedica razvratno-sti, već da se dogodila nedugo nakon svečane večere s Medijem, prijateljem iz Tesalije. Na svojoj posljednjoj večeri Aleksandar je recitirao odlomak iz Euripidove drame Andromeda koji je bio naučio napamet; kasnije je pio nerazrijeđeno vino u zdravlje svih dvadeset nazočnih gostiju. Oni su u njegovo zdravlje popili jednaku količinu, a nedugo nakon što je napustio goste, uhvatili su ga jaki grčevi u želucu. Zapis, koji nikada nije uveden ni u jednu povijesnu kroniku, ali je dio djela pod naslovom Romansa, sastavljenog petsto godina nakon Aleksandrove smrti, otkriva nešto više podataka te imena dvadesetorice gostiju na Medijevoj večeri, kao i opsežna objašnjenja njihovih motiva. Među njima su bili kraljevski liječnik Filip, još jedan Filip, grčki graditelj, admiral Nearh i vojskovođa Peukest. Svaki je od njih imao svoj razlog za nazočnost gozbi koju je Medij priredio 29. svibnja 323. godine p. n. e. Osim vojskovođe Ptoleme-ja, Perdike i kraljevskog pisara Eumena, svi su ostali bili upleteni u zavjeru da otruju Aleksandra. Večera je protjecala prema planu. Aleksandar je otpio iz svoje čaše, a zatim iznenada kriknuo »kao da mu je strijela probila jetru«. Nakon nekoliko minuta, i dalje očito u bolovima, rekao je gostima da nastave piti i požurio u svoju spavaonicu. Jedan od Aleksandrovih časnika, kraljevski pisar Eumen, u svojim je zabilješkama Aleksandrovu smrt učinio još zagonetnijom: »Posljednji dani Aleksandrova života,« zapisao je, »bili su ispunjeni lovom na ptice i lisice, gozbama i kockanjem.«30 Ti kraljevski zapisi Aleksandrovog časnika odnosili su se većinom na Aleksandrovo navodno pijančevanje i cjelodnevno spavanje radi oporavka od noćnoga života. »Samo u posljednjem mjesecu dogodilo se pet takvih pijanki,« prisjeća se Eumen, »a nakon svake je Aleksandar morao spavati trideset i šest sati prije no što bi bio sposoban ponovno krenuti u lov, kockati se ili pijan-čevati.« Je li Eumen govorio istinu o tim događajima? Aleksandar je nedvojbeno odbio cenzurirati takve zapise o svojem ponašanju. Teoriji o trovanju također nedostaje uvjerljivosti jer su otrovi koje su spravljali travari toga doba, u pravilu bili brzog djelovanja i nije im bilo protuotrova. Zašto je, dakle, prošlo punih dvanaest dana prije no što je Aleksandar izdahnuo? Nadalje, je li Parmenion vidio osmijeh na licu svojega kralja kada se ovaj suočio sa zastrašujućim očima Harona, Hadova lađara? Govorilo se da je babilonske ulice prekrila zloslutna tama kad je objavljena Aleksandrova smrt. Ljudi su se spoticali gradom pla-šeći se upaliti svjetlo jer je Aleksandar Veliki napustio život među ljudima te ih lišio svjetlosti kad je njegova duša uzašla u svoj vječni dom među Suncem, Mjesecom i zvijezdama. Dok je njegovo tijelo ležalo izloženo u Nabukodonosorovoj palači i dok su njegovi vojnici zabrinuto razmišljali o svojoj budućnosti, časnici su pokazali svoju ljudsku slabost prepirući se oko prijestolja. Aleksandar je, dijelom, i sam stvorio taj problem. Kad su ga časnici posjetili posljednjega dana njegova života, upitali su ga: »Komu si ostavio svoje kraljevstvo?« On im je odgovorio kratko i jednostavno: »Najjačemu.« Unatoč tomu, časnici su razglabali o značenju Aleksandrovih riječi: je li rekao »najjačemu« ili »jačemu«?

Njegove su riječi upućivale na izbor između njegova dva najbliža prijatelja: Kratera i Perdike. Budući da je Aleksandar bio u smrtnom bunilu, mogao je promrmljati jedno ime iako je mislio drugo. Aleksandrova će nasljednika izabrati sudbina. Prijestolje je naposlijetku naslijedio Heraklo, sin Aleksandrove perzijske ljubavnice Barsine, kćeri kralja Artabaza. Dijete je u trećoj godini iskazivalo toliki nedostatak inteligencije očekivane u toj dobi, da ga je kraljevski liječnik Filip proglasio idiotom i slaboumnikom. Ipak, odluka je morala biti donesena. Vojskovođa Perdika uvjerio je Aleksandrovu stražu i konjicu da podrže Roksanino nerođeno dijete, no, pješaci su se priklonili svojemu zapovjedniku Meleagru, što je urodilo žestokim sukobom. Perdika i vojskovođa Ptolemej požurili su u odaju u kojoj je kraljevo tijelo ležalo odjeveno u svečanu odoru, te otkrili da su vrata srušili Meleagrovi vojnici koji su ih počeli gađati kopljima. Perdika je okupio svoju konjicu i povukao se u predgrađe Babilona te naredio da se onemogući svako unošenje hrane u grad. Nakon nekog su vremena Meleagar i njegovi vojnici bili prisiljeni prihvatiti sporazum prema kojemu će Filipov nezakoniti sin Arhedej dijeliti prijestolje s djetetom koje Roksana očekuje, bude li dječak. Obje su vojske tada izvele obred očišćenja od Aleksandrove smrti tako što su, u skladu sa starim makedonskim obredom, u povorci prošle između dviju polovica tijela psa kojemu su izvađeni unutarnji organi. Kad su Meleagrovi vojnici iznenada obratili pozornost u nekom drugom smjeru, zaskočili su ih Perdikini ljudi i bacili ih na put slonovima da ih pregaze. Uvidjevši da nakon toga više ne može ostvariti svoj cilj, Meleagar je sam sebi oduzeo život. Tako je Perdika postao skrbnikom Roksanina sina, no, njegovi su ga vojnici izboli kad im je naredio da prijeđu Nil na mjestu gdje je bilo mnogo krokodila. Kratera, još jednoga mogućeg nasljednika prijestolja, istoga je mjeseca u bitki pregazio i ubio njegov konj. Arhedej je tako dobio zadatak vratiti Aleksandrovo tijelo na zapad, a kad je napokon dovršio velika kola na kojemu će ga voziti, otpočeo je pripreme za dugo putovanje. Najprije je od kovanoga zlata izrađen lijes odgovarajuće veličine, a potom su ga vješti egipatski obrtnici i kaldejski majstori za balzamiranje prekrili pločicama mekog zlata, te slobodan prostor u lijesu ispunili začinima kako bi tijelo bilo mirisno i kako bi se sporije raspadalo. Lijes su zatvorili zlatnim poklopcem koji je točno odgovarao gornjim rubovima i prianjao uz njih. Potom su ga pokrili veličanstvenim purpurnim pokrovom izvezenim zlatom, a uz njega položili kraljevo oružje. Kad je sve bilo pri kraju, sastavili su kola na kojima će prevoziti Aleksandrovo tijelo te na njih stavili zlatan svod širok četiri i dug šest metara, prekriven slojevima pločica i dragim kamenjem. Ispod svoda bio je zlatni pravokutni vijenac koji je prekrivao cijelu unutrašnjost, a na njemu su se isticale visokoreljefne glave jaraca. S njih su visjeli zlatni obruči, široki dva dlana, kroz koje je bio provučen vijenac ukrašen živim bojama. Na oba su kraja pričvršćeni grozdovi velikih zvona kako bi ljudi s velike udaljenosti mogli čuti približavanje kola. Na sva četiri kuta svoda stajao je zlatni kip Pobjede s trofejem u rukama. Zlatni stupovi, koji su podupirali svod, bili su ukrašeni jonskim kapitelima. Na unutarnjim su stranama bile rasprostrte zlatne mreže na kojima je visio niz pločica. Jedna od njih prikazivala je Aleksandra na bojnim kolima sa žezlom u ruci, okruženoga naoružanim makedonskim i perzijskim stražarima. Na drugoj je pločici bila prikazana vojska slonova s indijskim goničima, raspoređena u bojne redove. Iza njih su stajali makedonski vojnici pod punom ratnom spremom. Treća je pločica prikazivala konjicu u bojnim redovima, a četvrta brodove spremne za pomorsku bitku. Uz ulaz u komoru sjedila su dva zlatna lava, plamenog pogleda uprtog u onoga tko bi se usudio ući. Sredinom svakoga stupa, sve do kapitela protezao se zlatni akantus111, a iznad komore, pod otvorenim nebom bila purpurna zastava ukrašena zlatnim maslinovim vijencem koji je, obasjan sunčevim zrakama, tako jarko blistao da je, prema predajama, izdaleka bljeskao poput munje. Kotači pogrebnih kola bili su okovani perzijskim željezom i pojačani posebnim napravama koje su ih štitile od loših azijskih cesta. Ipak, žbice su bile presvučene zlatom. U kola su upregnute šezdeset i četiri odabrane mazge ukrašene pozlaćenim vijencima i zvončićima.

Kola su pratili iskusni radnici cestari, obrtnici, arhitekti i graditelji te odabrani makedonski vojnici. Mnoštvo iz okolnih gradova i sela sjatilo se u Babilon kako bi vidjelo taj veličanstveni spektakl čija je priprema trajala pune dvije godine. Kad je napokon došlo vrijeme za polazak, pogrebna je povorka iz Babilona krenula u Mezopotamiju, a zatim u Siriju i Lidiju. Upravo kada je trebala zaci u posljednji dio puta prema makedonskoj prijestolnici Argu, neprohodni su je putevi prisilili da skrene prema zapadu i krene put Egipta. U Memfisu je, međutim, vrhovni svećenik odbio dopustiti ulazak tijela u grad. »Ne ostavljajte ga ovdje,« zagrmio je, »već u gradu koji je sam podig-nuo, jer gdje god se nađe njegovo tijelo, grad poharaju ratovi.«31 Tada se umiješao Ptolemej Soter i naredio izgradnju velebnog mauzoleja u Aleksandriji. Mauzolej je, u znak poštovanja, nazvan Soma i podignut u Bruhiju, grčkoj kraljevskoj četvrti gdje su se glavne gradske ulice sjekle pod pravim kutom. Odabrano je mjesto ograđeno i zaštićeno debelim zidinama. Grčki obrtnici, vrsni graditelji i arhitekti sagradili su taj impozantan spomenik od naj-skupocjenijeg grčkog i egipatskog mramora. Iz prostranog dvorišta, obrubljenog nizom stupova, mramorne su stube vodile u predvorje grobnice, prostoriju za oplakivanje. Duboko u grobnici, uz svoju skulpturu u prirodnoj veličini, Aleksandar je napokon otpraćen na počinak u gradu koji je podignuo, ali ga nikada nije vidio. Stoljećima će taj mauzolej biti sveto mjesto rimskog i grčkog svijeta: na tom će mu mjestu počast odati Julije Cezar, Marko Antonije, August, Sever, Karakala, Vespazijan, Hadrijan i Aurelijan, i premda ga sljedeći naraštaji neće poznavati, divit će mu se kao da je još živ. »Što se tiče misli kojima se bavio za svojega kratkog života,« zapisao je Arijan, »nitko ih nije uspio, niti želio doznati. Unatoč tomu, sa sigurnošću se može tvrditi da njegove namjere nisu bile ni primitivne niti zle, te da ga ni jedno njegovo postignuće nije u potpunosti zadovoljilo. Uvijek je tragao za nečim nepoznatim, a ako ne bi pronašao suparnika, natjecao bi se sa samim sobom.«32 Zanimljivo je da se isto može reći i za njegov grad. Aleksandri-ja nikad neće biti zadovoljna svojim velikim postignućima te će se, nadmašivši u znanosti, književnosti, upravi, vjeri i umjetnosti sve gradove staroga svijeta, okrenuti sebi i natjecati se sama sa sobom. Najpoznatija građevina Aleksandrije, a možda i cijeloga starog svijeta, bio je velebni svjetionik na istočnom rtu otoka Farosa. Ptolemej Soter počeo ga je graditi 290. godine p. n. e., no svjetionik do njegove smrti 285. godine još uvijek nije bio dovršen. Uz goleme troškove i mnogo ropskoga rada potpuno je izgrađen za vladavine njegova sina Ptolemeja Filadelfa. Arhitekt je bio Sostrat, Grk iz grada Knida u Maloj Aziji. Kraljevi staroga vijeka dopuštali su da se za njihove vladavine na građevine klešu isključivo njihova imena, a Ptolemej Filadelf nije bio iznimka. Međutim, Sostrat je domislio kako će zaobići to pravilo: u temeljni je kamen građevine bez Ptolemejeva znanja uklesao svoje ime i posvetu, a zatim ga prekrio slojem gipsa u kojemu je uklesao Ptolemejevu posvetu. Gips je s vremenom otpao, a s njim i Ptolemejeva posveta, pa je na kamenu ostao samo arhitektov duboko uklesani natpis: Sostrat iz Knida, sin Deksifanov, bogovima spasiteljima, mornarima. Faros je bio mnogo više od svjetionika. Svaki je dan vrvio posjetiteljima, građanima Aleksandrije kao i putnicima sa svih strana svijeta. Isprva mu se prilazilo heptastadijem na ulazu u aleksan-drijsku iznimnu luku, zidom od čvrstoga granita koji se protezao u dužini od sedam stadija i povezivao grad s otokom Faros. Svjetionik se sastojao od tri dijela. Donji dio (visok otprilike 30 metara) bio je kvadratan, srednji je dio bio oktogonalan, a vrh cilindričan. Svjetionik je stajao na najistočnijoj točki otoka. Kao jedno od najvećih ostvarenja egipatskoga uma, posvećen je 279. godine p. n. e., kada je Ptolemej Filadelf održao svetkovinu u čast svojih roditelja. Ta visoka građevina, koja je postala je prototipom svih svjetionika, stoljećima je odolijevala plimama i vremenu. Godine 1115. u Aleksandriju je doputovao Idrizi, maurski geograf iz Španjolske, koji je bio toliko opčinjen tim golemim zdanjem da je prebrojio sve stube te izmjerio visinu balkona, bazara i veličanstvenoga tornja. Pedeset godina poslije, još se jedan maurski učenjak iz Španjolske upustio u opsežnije ispitivanje te potvrdio da se svjetionik na Farosu sastoji od tri različita dijela, da je sam donji dio visok više od trideset

metara te da počiva na debelim blokovima crvenog granita koji nisu povezani žbukom, već rastaljenim olovom kako bi građevina odolijevala snažnim udarima mora. U donjem su dijelu bile upravne prostorije i nastambe vojnika te konjušnice za najmanje tristo konja. Iznad njih bio je širok osmerokutni prostor s prostranim balkonom. Tu se posjetiteljima prodavala okrepa: komadići pečene janjetine na štapićima, voće i osvježavajući napici. Balkon su krasili prelijepi kipovi, a iznad njega, stotinjak metara iznad površine mora, bio je još jedan balkon s kojega su posjetitelji uživali u panoramskom pogledu na Aleksandriju i Sredozemno more. Treći i daleko najviši dio bio je cilindrični toranj koji je vodio u prostoriju u kojoj je vatra gorjela danju i noću. Pomorci bi je prepoznali te u skladu s njom određivali smjer plovidbe, budući da je na pučini bila vidljiva i s udaljenosti od sto milja. Noću je nalikovala sjajnoj zvijezdi. Za pojačavanje svjetlosti rabljeno je zrcalo, vjerojatno izrađeno od ulaštene zakrivljene metalne ploče. U unutrašnjosti svjetionika, spiralni je put omogućavao dopremu goriva u kolima koja su magarci vukli sve do prostorije u kojoj je gorjela vatra. Tim su se putem i posjetitelji uspinjali do vrha svjetionika. Onima koji nisu mogli izdržati dug uspon, nudili su se magarci po vrlo povoljnoj cijeni. Na zidovima svjetionika bile su stotine prozora pa su stube i put bili dobro osvijetljeni. Na samom vrhu svjetionika nalazio se impozantan kip boga mora Posejdona koji je s trozupcem u ruci promatrao grad. O sudbini Farosa izneseno je nekoliko teorija. Prema jednoj od njih, Faros je funkcionirao više od tisuću godina te je 796. godine razoren u potresu. Druga teorija govori da je njegovo djelomično uništenje 850. godine bilo posljedica lukavštine. Car Mihael III navodno je bio zavidan Aleksandriji pa je domislio kako će prijevarom natjerati Arape da unište svjetionik, najprivlačnije zdanje u gradu. Stoga je na kalifov dvor u Kairu poslao glasnika s naredbom da proširi glasine o tome kako je ispod temelja Farosa zakopano zlato. Kalif je naredio da se građevina sruši, a kada su radnici započeli rušiti cilindrični toranj, golemo zrcalo od ulaštene kovine kliznulo je s ležišta i palo u more. Tada je srušena i prostorija u kojoj se održavala vatra, kao i osmerokutni srednji dio sa svoja dva balkona. Kad je od svjetionika preostao samo donji dio, kalif je shvatio da je prevaren pa je zaustavio rušenje i naredio radnicima da ponovno podignu toranj. No, kako je šteta bila prevelika, gradnja tornja je obustavljena, a umjesto njega izgrađena jednostavna džamija. Dublja povijesna analiza opovrgava te teorije: kad je Maur Idrizi 1115. godine posjetio Aleksandriju, Faros je bio neoštećen. Jusuf Ibn al-šeik ga je 1165. godine također zatekao u dobru stanju iako je u to doba na mjestu prostorije za vatru bila malena džamija. Svjetionik na Farosu vjerojatno je doživio svoj kraj u potresu 1365. godine. Golemi granitni blokovi srušili su se u luku i ometali plovidbu gotovo sto godina prije no što su iz tjesnaca uklonjeni najveći komadi. Godine 1480. ostatak tornja još se izdizao iznad heptastadija. Nedugo potom, egipatski sultan Kait-beg na tom je mjestu podignuo tvrđavu i dvorac upotrijebivši mramorne blokove donjeg dijela srušenoga Farosa za zidine. Tek je 1962. godine mladi ronilac u potrazi za ribama, na dubini od sedam metara opazio dijelove golemoga kipa, od kojih je samo jedan bio dug više od šest metara. Pozvani su mornarički ronioci i stručnjaci iz aleksandrijskog Grčko-rimskog muzeja koji su, nakon temeljite istrage, potvrdili mladićev iskaz, zaključivši da je taj veliki komad zapravo dio golemog Posejdonova kipa koji je stoljećima stajao na vrhu svjetionika. Vrativši se na nalazište, egipatski ronioci i učenjaci pronašli su još jedan manji kip, nekoliko stupova i poveću sfingu. No, nemirno ih je more onemogućilo u pokušaju nalaženja ostalih srušenih ostataka antičke umjetnosti, a zbog blata i mulja na morskom dnu nisu mogli snimiti ni jednu fotografiju. Negdje na dnu Sredozemnog mora ta velebna građevina i sada leži u dijelovima, skrivena pod muljevitim vodama Nila. Ronioci iz mnogih zemalja svakodnevno bez opreme pretražuju mutne vode luke, no, do danas su pronašli tek nekoliko arheološki značajnih predmeta: rimske i grčke novčiće, mramorne škrinje, stupove od crvenog granita i kipove. Usprkos tomu, potraga i dalje traje. U egipatskoj četvrti, visoko na brežuljku ponad grada, uzdizao se Serapisov hram. Ondje su Grci i Egipćani molili na zajedničkim oltarima, predvođeni strogim svećenstvom

čije je duhovno naslijeđe sezalo sve do Zeusovih svećenika i pradavnih Ozirisovih hijerarhija. »Nemoguće ga je riječima opisati,« zapisao je rimski pisac Ami-jan Marcelin u četvrtom stoljeću, »a opet, toliko je lijep sa svojim trijemovima i stupovima, sa svojim gotovo živim kipovima i mnogim ostalim umjetninama, da, osim Kapitola, kojim se obožavani Rim uznosi u vječnost, svijet nije vidio ništa veličanstvenije.« U hramu je bila »kći« Aleksandrijske knjižnice, prikladno nazvana Serapejana, koju se ne smije zamijeniti s Velikom »majkom« knjižnicom u Museionu čiju je slavu jambograf Herod zaneseno opjevao riječima: »Zamisli, tamo se nalazi sve što jest ili može biti: dragocjenosti, moć, zadovoljstvo, slava, filozofi, zlato, predstave, mladići, gimnaziji, vino, sve dobro što srce može poželjeti; žene također, brojnije od zvijezda i lijepe poput božica!«33 »Ondje je ta divota uzdignula svoj blještavi bijeli svod prema vedrom plavetnilu; a iza njega, među krovovima i zabatima prelijepih građevina, pruža se vidik na modro more!«34 Stoljećima Museionu nije bilo premca među obrazovnim ustanovama. Utemeljen je u Aleksandriji za vladavine Ptolemeja Sote-ra koji je, nakon smrti Aleksandra Velikoga, izabrao Aleksandriju za prijestolnicu svojega kraljevstva. Zauzevši egipatsko prijestolje, Ptolemej Soter započeo je izgradnju velebnoga Museiona nedaleko od svoje palače i Aleksandrova mauzoleja. Museion se ne može poistovjetiti sa suvremenim pojmom muzeja. Točnije, Museion je bio svetište muza, božica književnosti i umjetnosti, a njegov glavar bio je svećenik muza kojega su isprva imenovali egipatski kraljevi, a zatim rimski carevi. Cijeli je kompleks bio bogato opremljen, a obuhvaćao je predavaonice, knjižnice, laboratorije i botaničke vrtove. Museion je službeno posvećen 300. godine p. n. e., a Soterov nasljednik Ptolemej Filadelf pozvao je najučenije ljude sa svih područja da dođu predavati u Aleksandriju. Većina ih je, ako ne i svi, došla iz Atene, a najbrojniji su bili znanstvenici i filozofi. Godinu za godinom, glasoviti su učenjaci živjeli u Aleksandriji pod pokroviteljstvom Ptolemejevića, i premda je većina njih već bila stekla slavu u Ateni ili Rimu, nastojali su se uklopiti u bogatu kulturu Aleksandrije. Oslobođeni svjetovnih briga i poreza, proučavali su, pisali i uređivali rukopise te istraživali, predavali i raspravljali o svojim disciplinama. »Ta jedinstvena ustanova«, zapisao je njemački povjesničar Ferdinand Gregorovius, »obasjala je civilizirani svijet sjajem koji će trajati mnogo duže od bilo kojeg drugog sveučilišta, čak i pariškog, bolonjskog i padovanskog. Dugo nakon što je stvaralačka moć grčkoga duha iscrpljena, enciklopedijsko znanje i grčku sofistiku valjalo je tražiti u aleksandrij- skom Museionu.«35 U mnogo širem smislu, Museion je bio sveučilište, a obuhvd-ćao je spavaonice, blagovaonicu, šetališta uz trijemove i odmorišta uz kolonade s klupama za počinak i razmišljanje, dvorane za predavanja o filozofiji i znanosti te za čitanje djela klasičnih pjesnika i povjesničara, botaničke vrtove i zoološke parkove za proučavanje biljnog i životinjskog svijeta. No, što je najvažnije, svojim je povla- štenim učenjacima, a susljedno i svim učenjacima svijeta, nudio sadržaje prve istinske, inovativne i najopsežnije zbirke intelektualne građe skupljene u starom vijeku. Osim oskudnih podataka koje su zabilježili kasniji pisci, o knjižnicama staroga vijeka zna se vrlo malo. Među onima za koje je poznato da su skupljali knjige bili su Pizistrat, Polikrat sa Samosa, Euklid, Nikokrat sa Cipra, Euripid i Aristotel. Knjige je skupljao i Platon, a Ksenofont spominje »Eutidemovu knjižnicu«. Pizistrat, atenski tiranin koji je izazivao strah, ali i poštovanje, bio je aristokrat i prosvijećen čovjek koji je gradio hramove te pokrenuo poznate Panateneje, što ih je kipar Fidija sjajno dočarao na frizu Partenona. Zaljubljen u glazbu i poeziju, sastavio je povjerenstvo učenjaka koje će sakupiti i urediti Homerova djela Ilijadu i Odiseju, što je bio prvi važniji pokušaj uređivanja tih dvaju epova. Pizistrat je tijekom godina stvorio veliku osobnu knjižnicu koja je bila otvorena svim slobodnim Atenjanima, čime je opravdao tvrdnju rimskoga pisca Aula Gelija da je »Pizistrat utemeljio prvu javnu knjižnicu u Ateni«. Polikrat sa Samosa, još jedan glasoviti tiranin, također je cijenio umjetnost i književnost, no, kao potomak karijskih gusara bio je nemilosrdan i bezobziran vladar. Herodot ga je opisao kao »razmetljivoga u svojoj ljubavi prema ljepoti, jer je potpomagao svoje pjesnike i ugađao im

gozbama i pijankama te beskrajnim orgijama«. Jednoga mu je dana njegov prijatelj Amasis, egipatski kralj, savjetovao da se odrekne onoga što mu je najdraže kako bi dokazao da mu dragocjenosti ovoga svijeta nisu istinski privlačne. Polikrat je bez oklijevanja skinuo svoj skupocjeni pečatnjak sa smaragdom, kojega je obradio glasoviti umjetnik Teodor sa Samosa, i bacio ga u more. Iako je Polikrat žalio zbog te žrtve, neki je mladi ribar uskoro uhvatio vrlo neobičnu ribu, pokazao je tiraninu, a kad su je otvorili, u njezinoj su utrobi pronašli pečatnjak Polikrat je odmah zaključio da je to dobar znak, no Amasis je pretpostavio da je božica Nemezis odbila tiraninovu ponudu i, premda je Polikrat i dalje lijepo živio, Nemezis ga je naposljetku sustigla. Satrap Orest namamio ga je u Aziju, gdje je zvjerski ubijen. Usprkos lošem glasu, tijekom svoje vladavine na Samosu Polikrat je, zahvaljujući lakom pristupu Aziji, Grčkoj i Egiptu na jugu, ali i velikoj floti koja je plovila velikim teritorijem, bio u savršenom položaju da na Samos poziva najbolje učenjake svojega doba te prikuplja sve njihove rukopise i svitke papirusa za svoju knjižnicu. Euripid, glasoviti pisac tragedija, također je strastveno skupljao knjige. Rođen u Salamini tijekom pomorske bitke, tragičnu je smrt dočekao u Makedoniji, gdje su ga rastrgli lovački psi njegova prijatelja, kralja Arhelaja. Od njegovih devedeset i pet drama sačuvano je samo osamnaest, a premda je Euripid raspolagao skromnim imetkom imao je sreću što je s njim bio njegov pametni i vjerni sluga Kefisofont, koji je ujedno bio vrstan pisar te suradnik. Platon, koji je stvorio svijet ideja i čija su razmišljanja o Bogu i čovjeku snažno utjecala na filozofiju, religiju i politiku, bio je strastven skupljač knjiga. Nakon Sokratove smrti mnogo je putovao Grčkom i tri puta posjetio Sirakuzu. Tijekom tih dugih posjeta razvijenim gradovima Grčke i Sicilije, prikupio je rukopise i povijesne zapise o petom stoljeću p. n. e. Za velik iznos od sto mina kupio je tri knjige o pitagorejskom učenju autora Filolaja iz Kro-tona. Svoje najvažnije zbirke, osim onih koje je nabavio u Grčkoj, kupio je u Tarentu i Sirakuzi. Demosten, glasoviti govornik i politički vođa, također je posjedovao probranu knjižnicu u kojoj su (prema Lukijanu iz Sa-mozate) najbrojniji bili rukopisi koje je osobno prepisao. Tako je prepisao mnoge prelijepe Tukididove rukopise i darivao ih svojim prijateljima ili ih prodavao. Tukidid je jedan od četiriju grčkih pisaca čiji su rukopisi sačuvani u najboljem stanju. Aristotel, Platonov učenik i autor djela o logici, filozofiji, prirodnim znanostima, etici, politici i poetici, prvi je skupljao i čuvao djela iz prošlosti i služio se njima. Upravo je on udario temelje povijesti književnosti. Kao svestrano učen čovjek s raznovrsnim interesima, u predgrađu Atene utemeljio je vlastitu filozofsku školu, licej, u kojoj je predavao šećući, pa je tako postao poznat kao »peripatetički filozof«. Filip Makedonski osobno ga je odabrao za učitelja Aleksandru Velikomu, a na tom je položaju Aristotel ostao godinama. Aleksandar je tako duboko poštovao svojega učitelja da se pri svakom osvajanju Egipta, te zemalja Azije i Istoka brinuo za nabavu vrijednih knjiga koje je slao Aristotelu. Među njima su bili dragocjeni grčki rukopisi iz razvijenih gradova Male Azije, egipatski svici papirusa te mnogi orijentalni rukopisi koje je Aristotel prikupljao i klasificirao u svojoj golemoj knjižnici. Među tim djelima bili su politički zapisi i građa iz više od 150 zajednica širom grčkoga svijeta, a njegovi učenici i upućeni učenjaci prikupili su ih za niz njegovih djela o uređenjima. Jedan od tih rukopisa bit će u dvadesetom stoljeću pronađen u Akhminovoj grobnici u Egiptu. Djelo je obuhvaćalo četiri svitka papirusa pod naslovom Ustav Atene. U njegovoj su se knjižnici čuvali i brojni svici književnih djela, djela o prirodoslovlju koja su napisali i poslali mu njegovi brojni učenici i štovatelji te, dakako, njegovi vlastiti opsežni zapisi, što je ukupno činilo više od četiri stotine knjiga, ili, kako je pisac Diogen Laertije zabilježio, »445.270 redaka«. Posljednjih godina njegova života, od Aristotela su, budući da je bio sve slabijeg zdravlja, tražili da imenuje svojega nasljednika, što ga je dovelo u vrlo težak položaj jer su dva njegova učenika nadmašivala ostale u učenju i naobraženosti: Teofrast s Lezbosa i Eudem s Rodosa. Tijekom jedne večernje gozbe u svojem domu, Aristotel se naslonio i rekao: Vino koje pijem, mojem zdravlju ne čini dobro. Ne biste li mi mogli donijeti nešto od strane berbe, recimo,

malo vina s Rodosa ili Lezbosa? Shvaćajući njegovu namjeru, učenici su mu donijeli tražena vina i okupili se oko učitelja koji je najprije kušao vino s Rodosa. Ovo je uistinu dobro i pitko vino, rekao je. Potom je kušao vino s Lezbosa i primijetio: Doista, oba su vrlo dobra, no ovo s Lezbosa je slađe.36 Tom je anegdotom (koju je zabilježio Aulo Gelije), Aristotel do- nio odluku i za svojega nasljednika odabrao Teofrasta s Lezbosa. Teofrast je Aristotelovu knjižnicu i njegova djela, te svoju vlastitu knjižnicu i svoja djela, koja su ukupno sadržavala 232.808 redaka, na samrti ostavio svojemu rođaku i učeniku Neleju iz Skepse. Teo-frastovu oporuku čuvao je Diogen Laertije. Svoj posjed u Stagiri ostavio je Kalinu, a sve svoje knjige Neleju. Prema geografu Strabonu, te su knjige godinama bile u vlasništvu Nelejevih nasljednika, no, budući da su njegovi potomci bili pod pergamskom vlašću, strahovali su da će im gramzivi pergam-ski kraljevi oduzeti knjige. Zbog toga su cijelu knjižnicu sakrili u spilju, a kako su godine prolazile, rukopisi su pali u zaborav sve dok Apelikont iz Teosa, peripatetički filozof i skupljač knjiga, nije doznao za njih i nekako uspio doći do njih. Knjige su bile u očajnu stanju, pljesnive i djelomično istrunule zbog hladnoće i vlage u spilji; no, unatoč tomu, Apelikont se pobrinuo da se objave te ih je uredio i čak nedostajuće odlomke zamijenio svojima, što su učenjaci kasnije ispravili. Pokorivši Atenu 84. godine p. n. e., Apelikontovu je knjižnicu zaplijenio rimski vojskovođa i diktator Sula te je prenio u Rim. Prijepisi »Aristotelovih knjiga« naposljetku su stigli u ruke Andro-nika s Rodosa, prvoga od glasovitih proučavatelja Aristotelovih djela, koji je nakon toga najveći dio života posvetio tumačenju svih djela toga posljednjeg genija grčke klasike. Međutim, Atenej, grčki retoričar i gramatičar, iznosi drugu i mnogo uvjerljiviju priču: Nelej je Aristotelovu i Teofrastovu knjižnicu u cijelosti prodao Ptolemeju II (Filadelfu) za novo sveučilište u Aleksandriji, čija će knjižnica postati najveća u povijesti. Aleksandrijska je knjižnica postala najprivlačnija ustanova za pisce, učitelje i znanstvenike sa svih strana svijeta. Njezin prvi kustos i upravitelj bio je Demetrije Falerej, istaknuti atenski učenjak. Knjižnica je pod njegovim pokroviteljstvom prikupila više od 600.000 uredno svinutih rukopisa na trajnom papirusu. Uz to što je bio prvi kustos i upravitelj, Falerej je pomagao i u stvaranju samoga Museiona. Prije no što je došao u Aleksandriju, vladao je Atenom od 317. do 307. godine p. n. e. kao izaslanik makedonskog vladara Kasandra, sve dok ga nije svrgnuo drugi makedonski vladar. Falerej je bio i suradnik Aristotelu, koji je u svojoj filozofskoj školi u Ateni prikupio vrlo mnogo knjiga pomoću kojih je istraživao svako područje učenosti. Falerej je tako bio posve sposoban savjetovati kralja pri okupljanju zajednice učenjaka i pisaca koji će surađivati s velikom knjižnicom. Nakon smrti Ptolemeja Sotera, njegov sin i nasljednik Ptolemej Filadelf zadržao je očev entuzijazam za taj projekt pa su radovi nastavljeni sve dok knjižnica nije dovršena. Knjižnica se nalazila u aleksandrijskoj četvrti koja se u početku zvala Palače, a kasnije Bruhij. Strabon, pisac iz prvoga stoljeća p. n. e., zapisao je da je ta četvrt zauzimala trećinu glavnog dijela grada. Knjižnica je obuhvaćala natkriveno šetalište, trijem i središnju zgradu uz koju je bila blagovaonica za učenjake. Nikada nije otkriveno kako je knjižnica funkcionirala te jesu li njezini učenjaci i znanstvenici živjeli u sklopu zgrade. Nema ni jasnih dokaza o tome jesu li ti učenjaci ondje uistinu poučavali i predavali. Sigurno je, međutim, jedno: bavili su se uistinu neprocjenjivo vrijednim radom koji je bio blisko povezan s tamošnjom Velikom knjižnicom. Knjige i svici papirusa prikupljani su sa svih strana civiliziranoga svijeta radi stvaranja zbirke zapisa svih onih pisaca koji su bili vrijedni pozornosti. Ta golema zbirka knjiga i svitaka nije bila ograničena na grčka i rimska djela. Orijentalna su se djela prevodila na grčki jezik i pohranjivala u knjižnicu, kao i egipatski tekstovi, hebrejski sveti spisi i djela koja se pripisuju perzijskom proroku Zoroasteru. Ptolemejevići nisu štedjeli prikupljajući građu knjižnice. Poznati liječnik Galen tvrdio je da je Ptolemej posudio izvorne primjerke djela velikih atenskih tragičara kako bi ih dao prepisati. Za polog je morao dati petnaest zlatnih talenata, no, kad je prepisivanje bilo dovršeno, odlučio je odreći se svojega novca pa je, zadržavši izvorne rukopise, u Atenu poslao prijepise. Teško je procijeniti točan broj knjiga koje su se

čuvale u Alek-sandrijskoj knjižnici. Ivan Tzetzes, bizantski redovnik iz trinaestog stoljeća, izveo je svoj zaključak temeljem mnogo ranijih izvora i procijenio da je vanjska knjižnica (mnogo manja knjižnica uz hram boga Serapisa) sadržavala 42.800 svitaka, dok je kraljevska knjižnica (u Museionu) čuvala 490.000 svitaka. Od tih je svitaka 400.000 bilo miješanih svitaka i 90.000 čistih. Miješani je svitak sadržao nekoliko djela, dok je na čistome bilo samo jedno djelo. Svitak papirusa u pravilu se sastojao od dvadesetak listova, koji su bili široki između četiri i pol i deset centimetara. Djela starih autora podijeljena su u knjige koje su otprilike bile široke kao i prosječan svitak, pa je 490.000 svitaka činilo nešto više od 70.000 djela. Zahvaljujući tim zbirkama, učenjaci koji su surađivali s knjižnicom mogli su načiniti standardna izdanja najvažnijih grčkih klasika. S takvim briljantnim umovima pod svojim krovom, knjižnica je postala kulturno središte istočnoga i zapadnog svijeta, a taj je položaj držala od 300 godine p. n. e. do 642. godine n. e. Nema razloga sumnji da je geometrija rođena u Egiptu. Egipćane je na proučavanje geometrije potaknula potreba za određivanjem međa na poljima koje bi svake godine uništile poplave Nila. Riječ »geometrija« znači »mjerenje zemlje«. Najstariji Grk čiji je posjet Egiptu zabilježila povijest, bio je Tales. Tales se godinama bavio trgovinom, a vrativši se u Milet u poodmakloj dobi, sa sobom je donio egipatsko znanje o geometriji i astronomiji. Oko 450 godine p. n. e. u Egiptu je duže vrijeme boravio He-rodot, »otac povijesti«, koji je proputovao zemlju te Nilom stigao sve do otoka Elefantine u podnožju Velikog katarakta. Cijeli drugi svezak svoje Povijesti posvetio je Egiptu i, premda se najviše bavio povijesnim razvojem naroda, opsežno je obradio i geografiju te zemlje. Mnoge od njegovih tvrdnji pokazale su se točnima pa je tako ispravno pretpostavio da je donji dio Nila nekoć bio morski zaljev, a s vremenom ga je zapunio talog koji je donijela uzburkana rijeka. U svojim razmatranjima dimenzija građevina i udaljenosti između mjesta, Herodot se služio raznim mjerama među kojima su stopa, lakat, hvat, pletron, stadij i parasanga. Udaljenost između dvaju mjesta određivao je i tako što je zaključio da iznosi određeni broj dana plovidbe rijekom ili određeni broj dana putovanja kopnom. Kao i geografi njegova doba, vjerovao je da otkriveni dio Zemljine kopnene površine obuhvaća tri kontinenta: Europu, Aziju i Libiju (današnju Afriku). No, nije se slagao s onima koji su držali da je Nil granica između Azije i Libije, jer bi to podrazumijevalo podjelu Egipta na dva dijela, od kojih bi jedan pripao Aziji, a drugi Libiji. Zbog toga je smatrao da Egipat i istočna pustinja pripadaju azijskom kontinentu, a budući da se Egiptom smatralo cijelo područje čije je tlo nataložio Nil, jedina ispravna razmeđa između dva kontinenta bila je upravo egipatska granica. Herodot je istaknuo kako je poznato da Libiju sa svih strana, osim na onom mjestu na kojemu se spaja s Azijom, oplakuje more. Tu je tvrdnju potkrepljivala činjenica da su brodovi s feničanskom posadom u službi Neha, egipatskoga kralja iz sedmoga stoljeća p. n. e., iz Egipta Crvenim morem doplovili u Indijski ocean te se, nakon putovanja koje je trajalo više od dvije godine, vratili kroz Heraklove Stupove (Gibraltar) i Sredozemno more. Spomenuti kralj Neho prvi je pokušao iskopati kanal od Nila do Crvenoga mora. Kanal je započinjao kod peluzijskog rukavca Nila, nešto iznad grada Bubaste, te je prolazio blizu Patumusa prema Eritrejskom (Crvenom) moru. Međutim, nakon što je 120.000 Egipćana izgubilo živote u tom pothvatu i nakon što je u proročištu doznao da će se njegovim trudom okoristiti samo stranci, Neho je obustavio radove. Iako nije dovršio kanal, podig-nuo je brodogradilište i sagradio flotu brodova na obali Crvenog mora, u blizini današnjeg Sueza, i s tog su mjesta brodovi odlazili na duga putovanja oko afričkoga kontinenta. Prije no što je napustio Egipat, Herodot je posjetio piramide u Gizi i podrobno ih opisao, zabilježivši povijest njihova stvaranja onako kako su mu je prenijeli svećenici. Izmjerio je i dvije najveće piramide te otkrio da obje zauzimaju površinu kvadrata sa stranicom od oko 240 metara, ali se razlikuju po visini; Keopsova (Velika piramida) bila je visoka oko 240 metara, dok je Kefrenova (Druga piramida) bila oko 12 metara niža. Stari su se stručnjaci za matematiku slagali da je prvi priručnik sastavio Hipokrat iz Hiosa koji je živio i radio sredinom petoga stoljeća p. n. e.

Hipokrata iz Hiosa ne smije se zamijeniti s Ocem medicine koji je rodom bio iz Kosa. Isti su stručnjaci smatrali i da je cijeli niz vrsnih matematičara živio u razdoblju između Hipokrata s Hiosa i Euklida, čiji Elementi datiraju iz 300. g. p. n. e. Svrha svake knjige o elementima jest sistematizacija geometrijskog znanja, što je Euklid sjajno učinio. Njegovo djelo čak i danas služi kao najsustavniji i najsveobuhvatniji rad o toj temi. Platon je prije toga prigovorio da matematičari nisu iznijeli postupak izvođenja svojih hipoteza, već su pretpostavili da su svakome razumljive same po sebi; a Aristotel je u svojoj Drugoj analitici čvrsto zastupao mišljenje da polazišne točke, koje je odredio kao definicije, aksiome i hipoteze, moraju biti »nedokazive, ali istinite«. Euklid je, jasnije od ostalih, uvidio da se, po određivanju po-lazišnih točki, sadržaj teorema dokazuje sustavno. O njegovu se životu zna tek daje bio grčkoga podrijeda, daje rođen u Ateni oko 330. godine p. n. e. te da je najveći dio života proveo u Aleksandriji. Jedno je, međutim, sigurno: on nije bio Euklid iz Megare s kojim su ga stoljećima zamjenjivali; Euklid iz Megare bio je Sokratov učenik koji je nakon Sokratove smrti 399. godine p. n. e. napustio Atenu i utemeljio školu u Megari, pa je Euklidu matematičaru prethodio za cijelo stoljeće. Zagonetka vezana za Euklidov identitet umnogome nalikuje onoj vezanoj za Homera, no, dok se sedam gradova otimalo za čast da ga se smatra rodnim gradom Oca poezije, ni jedan grad, selo niti zaselak nije tvrdio niti poželio tvrditi da je u njemu rođen otac geometrije. Ime mu posve odgovara: eu znači »dobar«, a kleis znači »ključ«, dobar ključ. Dvjesto godina prije no što je Herodot izmjerio piramide, kružila je priča o tome kako je grčki filozof i geometar Tales točno izračunao visinu piramide. U nazočnosti kralja Amasisa, odabrao je trenutak kad je dužina njegove sjene bila jednaka njegovoj vi- sini, što se, dakako, događa jednom na dan, kada je Sunce pod kutom od 45 stupnjeva. Tada je, pretpostavivši da dužina sjene piramide također mora biti jednaka njezinoj visini, izmjerio sjenu i zaključio koliko je piramida visoka. Da je Euklid bio nazočan, Talesov bi pokus smatrao posve jednostavnim jer, ako je dvama pravokutnim trokutima jedan oštri kut jednak, a jedan trokut je istokračan, tada je i drugi trokut istokračan. Unatoč tomu, kralj Amasis bio je zadivljen Talesovom domišljatošću. Suvremena izdanja Euklidovih Elemenata temelje se na izdanju koje je uredio Teon, Hipatijin otac. Njegova je rasprava sadržavala sustavno tumačenje najvažnijih teorema mjerne geometrije i aritmetike. Aleksandrijski su je učenjaci, koji su, za razliku od Atenjana, taj predmet shvaćali posve odvojenim od filozofije, ubrzo prihvatili kao standardni priručnik o osnovama čiste matematike. Euklid je objavio i zbirku problema poznatu kao Podaci. Zbirka je obuhvaćala devedeset i pet primjera raznih dedukcija koje se u pravilu izvode pri analizi, a bila je namijenjena onima koji žele steći moć rješavanja problema. Njegovo djelo O dijeljenju zbirka je od trideset i šest problema dijeljenja površina u dijelove koji su međusobno u određenom omjeru. Knjiga o optici, kojoj je pristupio geometrijski, sadržavala je šezdeset i jedan teorem utemeljen na dvanaest pretpostavki. Knjiga započinje pretpostavkom da su predmeti vidljivi zahvaljujući zrakama koje pravocrtno isijavaju iz oka, jer »kad bi svjetlost isijavala iz samoga predmeta, ne bismo previdjeli iglu na podu«. Među ostalim Euklidovim raspravama bila su razmatranja o geometrijskoj astronomiji, sfernoj geometriji i elementima glazbe. Kad je kralj Ptolemej Soter upitao Euklida može li on (kralj) naučiti geometriju jednostavnije nego proučavanjem Elemenata, Euklid je odgovorio: »Ne postoji kraljevski put do geometrije«37. Žalosno je da se o čovjeku koji je svoje ime neizbrisivo urezao u znanost i povijest, zna vrlo malo, tek da je bio blag i dobroćudan, skroman i ljubazan prema svim iskrenim proučavateljima matematike. Kao i u matematici, aleksandrijski su učenjaci mnogo toga postigli i u astronomiji. U početku su bili usredotočeni na važne pojave vezane za događaje na Zemlji, uglavnom za sudbinu egipatskog kralja i naroda, dok su astronomi (osobito Babilonci) primjenjivali nešto znanstvenije metode sastavljanja tablica koje su točno određivale astronomske događaje. Njihovi su se zaključci pokazali toliko točnima da su se njima Grci služili u svojim razmatranjima. Pitagorejci su već u petom stoljeću p. n. e. znatno

napredovali na tom području pa su svakom planetu te Suncu i Mjesecu odredili njegovu kružnicu te razradili iscrpnu teoriju o planetarnom gibanju. Aristotel je, međutim, u svojoj knjizi O nebu kritizirao Pitagorejce zbog tvrdnje da se i sama Zemlja okreće te da kruži oko navodne središnje vatre kao jedan od planeta. Prvo iscrpno i suvislo rješenje problema povezanih s gibanjem planeta ponudio je Platonov mlađi suvremenik Eudoks iz Knida. Kao vrlo ugledan učenjak i znanstvenik, Eudoks je znatno pridonio razvoju astronomije, matematike, geografije i filozofije te je, osim toga, svojem rodnom gradu sastavio zakone. Kao mladić proučavao je geometriju s Arhitom iz Tarenta, od kojega je preuzeo duboko zanimanje za aritmetiku i glazbu, a u Ateni je slušao Platonova predavanja. Njegovi su prijatelji u Knidu prikupili dovoljno novca da ga pošalju na put u Egipat radi niza diplomatskih razgovora s kraljem Nekhtanibom II u ime spartanskoga kralja Agesilaja II, ali i da bi se upoznao s raznim astronomskim i matematičkim metodama koje su se primjenjivale u Aleksandriji. Eudoks je u Egiptu ostao prilično dugo, često se družeći sa svećenicima u Heliopolu, gdje je sastavio svoje Osmogodište, kalendarski ciklus od osam godina. Potom je otputovao u Kizik na sjeverozapadu Male Azije gdje je utemeljio školu astronomije, a nakon toga drugi put posjetio Atenu i započeo tješnje surađivati s Platonom, što je urodilo Platonovim Filebom, djelom napisanim pod dojmom Eudoksova pogleda na hedone (ispravno shvaćeno, zadovoljstvo je najviše dobro). Vrativši se u Knid, Eudoks je držao predavanja o teologiji, kozmologiji, meteorologiji i astronomiji. Uz to je pisao i priručnike te uživao u poštovanju svojih sugrađana. Tijekom dugog boravka u Egiptu, a osobito u Aleksandriji, proučavao je matematičke odno- se, teoriju eliminacije i aksiomatske metode. Piramide u Gizi potaknule su ga na duga promišljanja koja su ga dovela do zaključka da volumen piramide iznosi trećinu volumena prizme iste baze i jednake visine, te da volumen stošca iznosi trećinu volumena valjka iste baze i visine. Eudoksovo najvažnije postignuće bila je primjena sferne geometrije na astronomiju. U svojoj knjizi O brzinama razradio je sustav geocentričnih, homocentričnih rotacijskih sfera ne bi li objasnio nepravilnosti gibanja planeta kako se opažaju sa Zemlje. Aristotel je pogrešno pretpostavio da taj sustav opisuje fizički svijet te ga je dopunio novim sferama, no, Eudoks je zamislio da sustav bude tek apstraktan geometrijski predložak. Eudoks je pomno promatrao zvijezde stajaćice pa je njegovo znanje o sfernoj astronomiji urodilo objavljivanjem geografske rasprave Obilazak Zemlje. Započevši u Aziji, sustavno je zabilježio (koristeći se grčkom mitologijom) svaki poznati dio svijeta zajedno s političkim, povijesnim i etnografskim pojedinostima. Neprijeporno je da je za svoga dugog boravka u Egiptu naučio mnogo te da mu je to znanje pomoglo postati dominantnom ličnošću intelektualnog života Grčke u doba Platona i Aristotela. Ni jedno njegovo djelo, nažalost, nije sačuvano. Jednako je žalosno i da povijest o njemu pamti tek Aristotelovu primjedbu: »Eudokso-va čestitost i suzdržanost potaknule su ljude da mu povjeruju kad je rekao: Zadovoljstvo je najviše dobro«. Iako je Arhimed bio blizak, a vjerojatno i srodnik, s kraljem Si-rakuze Hijeronom i njegovim sinom Gelom, mnogo je vremena proveo u Aleksandriji, slušajući predavanja Konona sa Samosa, koga je cijenio kao matematičara, volio kao prijatelja i kojemu je otkrivao svoja otkrića prije no što bi ih objavio. Nakon dugog boravka u Aleksandriji, vratio se u rodni grad i potpuno se posvetio matematičkim proučavanjima. Po prirodi bio je skroman pa ge- nijalnim mehaničkim izumima koji su ga proslavili nije pridavao veliku vrijednost, smatrajući ih nedostojnima čiste znanosti te je čak odbio ostaviti ikakve zapise o njima, osim djela O izradi globusa, u kojemu je rastumačio konstrukciju planetarija koji je trebao dočarati gibanje Sunca, Mjeseca i pet planeta na nebu. Njegovi su izumi ostavili snažan dojam na javnost pa su imali važnu ulogu u predajama o njemu. Za kralja Hijerona izumio je ratne strojeve koji su zastrašili Rimljane i produljili njihovu opsadu Sirakuze za više od tri godine. Jedan od tih strojeva bilo je pla-meno zrcalo koje bi zapalilo rimske brodove kad bi od gradskih zidina bili udaljeni koliko iznosi domet strijele. Arhimed je izumio i katapulte kojima su građani napali Rimljane pri pokušaju ulaska u Sirakuzu.

Katapulti su bili načinjeni tako da se njihov domet mogao podesiti pa je bilo moguće gađati kroz mala okna, bez izlaganja ljudi neprijateljskim hicima. Hidrostatičko načelo koje nosi njegovo ime proizašlo je iz priče o tome kako je Hijeron upitao sadrži li kruna, koja je izrađena upravo za njega, navodno od čistoga zlata, određeni udjel srebra. To je pitanje Arhimeda dugo mučilo sve dok jednoga dana nije ušao u kadu i, opazivši kako se voda izlila iz nje, shvatio da bi se dodatni volumen prouzročen dodavanjem primjese mogao izmjeriti pojedinačnim potapanjem krune i komada zlata iste težine u posudu napunjenu vodom te mjerenjem razlike u količini istisnute vode. Arhimed je bio toliko uzbuđen zbog svojega čudesnog otkrića da je gol otrčao kući vičući: »Eureka! Eureka!« (Otkrio sam! Otkrio sam!) Drugom je zgodom izjavio: »Dajte mi uporište i pomaknut ću Zemlju«. Kad je Hijeron od njega zatražio dokaz da je vrlo velik teret moguće pomaknuti primjenom vrlo slabe sile, Arhimed je izradio malenu mehaničku napravu te je pričvrstio na velik i potpuno natovaren brod. Hijeron je pomoću te naprave mogao sam, s vrlo malo napora pomaknuti brod. Tijekom sveopćega pokolja koji je uslijedio kad je Sirakuzu 212. godine osvojio Marcel, Arhimed je bio zaokupljen iscrtavanjem nekog geometrijskog lika u pijesku kad ga je rimski vojnik probo mačem. Za to se zlodjelo ne može optužiti vojskovođu Marcela jer je on svojim vojnicima izričito naredio da poštede kuću i život velikoga Arhimeda. Usprkos pobjedi, Marcel je iskreno oplakivao smrt tako velikoga čovjeka pa je, sprijateljivši se s Arhimedovim preživjelim rođacima, naredio da ga se pokopa uz počasti. U skladu s Arhimedovom željom, grob mu je označen simbolom kugle u valjku, koji je označavao otkriće odnosa volumena kugle i valjka koji je opisuje, što je Arhimed smatrao svojim najvrjednijim postignućem. Mnoga su njegova djela, srećom, sačuvana. Arhimed je najistaknutiji među matematičarima, a njegova su postignuća priznali najugledniji ljudi sljedećih naraštaja. Ciceron, rođen u Arpinu, posjetio je Siciliju 75. godine p. n. e. te dugo tražio Arhimedov grob. U blizini Agrigentinskih vrata primijetio je mramorni stup koji je provirivao među kamenjem. Stup je bio obrastao trnjem i granjem, a nakon što ga je očistio, Ciceron je opazio simbole kugle i valjka urezane na mramornoj ploči. »I tako«, zapisao je kasnije, »jedan od najplemenitijih grčkih gradova [Agrigent], nekoć uistinu prijestolnica učenosti, ne bi znao za spomenik svome najpoznatijem građaninu, osim da ga je pronašao čovjek iz Arpina.«38 Više astronom nego matematičar, Aristarh sa Samosa,koji je živio i poučavao u Aleksandriji, poznat je po tome što je prvi iznio he-liocentričnu teoriju svemira (osamnaest stoljeća prije Kopernika). Rođen je na otoku Samosu, nasuprot Miletu u Maloj Aziji, u kolijevci jonske znanosti i filozofije. Bio je učenik Stratona iz Lampsa-ka, trećega upravitelja Aristotelova Likeja. Korijeni Aristarhove heliocentrične teorije sežu do prvih pi-tagorejaca, vjersko- filozofske škole koja je u petom stoljeću p. n. e. cvjetala u južnoj Italiji. O Aristarhovu najvažnijem djelu, O veličini i udaljenosti Sunca i Mjeseca, Arhimed je rekao: »Njegove hipoteze govore da se zvijezde stajaćice i Sunce ne kreću, da se Zemlja kružno giba oko Sunca, koje je u središtu njezine putanje i da je sfera zvijezda stajaćica, koja ima isto središte kao i Sunce, toliko velika u opsegu daje odnos putanje - po kojoj pretpostavlja da se Zemlja kreće - i udaljenosti zvijezda stajaćica jednak odnosu središta sfere prema njezinoj površini«. Iznijevši Aristarhovo stajalište, Arhimed ga je kritizirao zbog postavljanja matematički nemogućeg odnosa, ističući da središte sfere nema magnitudu pa stoga ne može biti ni u kakvom odnosu s površinom. Aristarh je smatrao da Mjesec svoju svjetlost prima od Sunca, da je Zemlja središte Mjesečeve sfere, a kad se doima da je Mjesec točno napola, velika kružnica koja ga dijeli na svijetlu i mračnu polovicu u ravnini je s promatračevim okom. Povrh toga, širina Zemljine sjene (tijekom pomrčina) je kao širina dva Mjeseca. Te je pretpostavke potkrijepio s osamnaest teorema koji su sadržavali dokaze. Aristarh je u svim svojim djelima izričito tvrdio da je Sunce središte svemira i da Zemlja kruži oko njega, što su njegovi suvremenici odbacivali. Kao što će i Galileja mnogo stoljeća kasnije napasti i osuditi teolozi, i Aristarh je morao odgovarati na brojne optužbe u kojima su prednjačili stoici. U

svakom slučaju, njegovi teoremi o mjerenju veličine i udaljenosti Sunca i Mjeseca bili su načelno točni te danas prihvaćeni kao ispravni. Više od tisuću godina kasnije pokazalo se da je Kopernik bio duboko razočaran kada je doznao da je Aristarh prije njega razradio heliocentričnu teoriju. Kopernik je, zapravo, opovrgnuo svoju izjavu kojom je bio izjavio da je upućen u Aristarhovu teoriju. Ta se izjava, izbrisana iz originalnog rukopisa De revolutionibus orbi-um coelestium, pojavljuje kao napomena u izdanju iz 1873. godine. Na drugim mjestima, Kopernik govori o »svojoj potrazi za klasičnim začetnicima njegovih novih teorija o nebeskom svodu te o tome kako je u Plutarhovim zapisima pronašao stajališta Filolaja, Heraklida i Ekfanta«, no, Aristarhovo ime ne spominje. Teorija heliocentričnosti neko je vrijeme bila predmetom razmatranja, no ostali su je aleksandrijski astronomi naposljetku odbacili, a među njima bio je i veliki Ptolemej (Klaudije Ptolemej) koji je često raspravljao može li se Zemlji pripisati ikakvo gibanje. Međutim, svaku takvu pomisao odbacio je zbog astronomskih i fizičkih razloga jer, kad bi se Zemlja uistinu okretala, »na predmetima koji nas okružuju opažali bismo vidljive posljedice. Oblaci i predmeti bačeni u zrak nipošto se ne bi mogli kretati prema istoku jer bi ih Zemljino gibanje u tome uvijek spriječilo«. U starom su vijeku i ostali činitelji onemogućavali prihvaćanje teorije heliocentričnosti, a ponajprije »razborito« Aristotelovo učenje prema kojemu su svi teški predmeti bezuvjetno podvrgnuti istim zakonima i kreću se u istom smjeru prema središtu Zemlje. Stoički filozof Kleant u trećem je stoljeću p. n. e. izrazio mišljenje da bi Grci trebali optužiti Aristarha sa Samosa za bezbožnost jer je pokrenuo Ognjište Univerzuma (Zemlju). Njegov prijedlog, srećom, nikad nije shvaćen ozbiljno. Drugi, poznatiji Aristarh (izSamotrake) nastanio se u Aleksandriji napustivši svoj rodni otok u ranoj mladosti. Učio je od Aristo-fana iz Bizanta, a kasnije ga je naslijedio na mjestu knjižničara aleksandrijskog Museiona. Kao ugledan gramatičar i kritičar utemeljio je školu filologa, koji su prema njegovu imenu bili poznati kao aristarhejci, a škola je dugo djelovala u Aleksandriji i kasnije u Rimu. Napisao je više od osamsto komentara, ali i priredio djela Hesioda, Pindara, Eshila i Sofokla te ostalih pisaca. Ugled je, međutim, ponajviše stekao zahvaljujući svojem izdanju Homerove Ilijade i Odiseje koje je popratio kritičkim osvrtom i tumačenjima. Da bi dobio potpuno izvoran tekst, obelom je označavao sve retke koje je smatrao neizvornima, a ostalim je znakovima označavao bilješke, razna objašnjenja, ponavljanja i umetnute dijelove teksta. Kao kritičar čvrsto je zastupao mišljenje da se autor treba izjasniti bez pribjegavanja alegorijskom tumačenju, a u gramatici je najviše važnosti pridavao analogiji i usuglašenosti porabe i konstrukcije. Kad je na vlast došao tiranin Ptolemej Fiskon (njegov bivši učenik), Aristarh je uvidio da mu je život u opasnosti pa se povukao na Cipar, gdje je umro od edema, pogoršanog hotimičnim izgladnjivanjem. Među najistaknutijim antičkim kritičarima Homerovih djela bio je Zenodot iz Efeza. Ptolemej Filadelf postavio ga je za prvog upravitelja Aleksandrijske knjižnice, i iako su mu katkad prigovarali da nedovoljno poznaje grčki jezik, ipak je stekao opći ugled kao prvi redaktor Homerovih djela. Nakon što je u knjižnici sredio rukopise Homerovih djela, izbrisao je ili obelotn označio sumnjive stihove, preinačio i prepravio retke te umetnuo nova objašnjenja. Uz to je Homerove epove podijelio na dvadeset i četiri knjige, služeći se velikim slovima za Ilijadu, a malima za Odiseju. Nije poznato je li napisao ijedan komentar Homerovih djela, no, njegov popis Homerovih neuobičajenih riječi bio je izvor svih tumačenja. Dok su njegovim suradnicima u knjižnici (Aleksandru iz Etolije i Likofronu iz Halkide) dodijeljeni tragičari i komediografi, Zenodot je uglavnom radio na djelima Homera i epskih pjesnika. Povrh toga, držao je predavanja o Hesiodu, Anakreontu i Pindaru. Zenodota je Suida pohvalio nazvavši ga epskim pjesnikom, no, sljedeću i mnogo zasluženiju pohvalu primio je kad su mu dodijeljena tri epigrama Grčke antologije. S obzirom na to da su stari Grci pisali u neprekinutim rečenicama koristeći se isključivo velikim slovima, Zenodot je zaslužan za uvođenje naglasaka na riječima koji su služili pravilnom izgovoru. Tijekom njegova dugog službovanja na mjestu upravitelja knjižnice ostvarena je većina

književnih postignuća Aleksandrije, a među njima i neobičan nusproizvod: učena šala. Jedan je pisac napisao pjesmu koja je pisanim oblikom nalikovala ptici; drugi je riječi složio u obliku sjekire s dvije oštrice; a treći je cijelu Odiseju prepisao tako da pritom uopće nije upotrijebio slovo s. Duhovitost učenjaka iz Museiona proširila se i na kraljevske palače pa su se njome zabavljali i sami Ptolemejevići. Kad se učenjak po imenu Sosibije požalio Ptolemeju Filadelfu da nije primio plaću, kralj mu je odgovorio: »Prvi slog tvojega imena pojavljuje se u imenu Soter, drugi u imenu Sosigen, treći u imenu Bion, a četvrti u imenu Apolonije. Toj sam gospodi platio pa sam, dakle, platio i tebi«. Dvadeset i pet godina nakon Arhimedove smrti, Apolonije iz Perga nastanio se u Aleksandriji i ondje držao predavanja sve do svoje smrti 200. godine p. n. e. Poznata rasprava Stošci donijela mu je naslov »Velikog geometra«. Apolonije nije bio tako omiljen kao Arhimed. Njegovi su suvremenici smatrali da je umišljen, da zavidi drugima na ugledu i da je spreman iskoristiti svaku prigodu kako bi ih omalovažio. Apoloniju i geografu Eratostenu, kolegi predavaču na sveučilištu, učenici su nadjenuli nadimke Epsilon i Beta (prema grčkim velikim slovima) jer su uvijek predavali u predavaonicama 5 i 2. Apolonije je nekoliko godina proveo u Pergamu, gdje je nedugo prije njegova dolaska utemeljeno sveučilište po uzoru na aleksandrijsko, no, kulturni izazov Aleksandrije bio mu je mnogo bliskiji pa se vratio i proveo ondje ostatak života. U svojem poznatom djelu Stošci toliko je temeljito proučio svojstva krivulja da je svojim nasljednicima ostavio malo toga što bi mogli dodati. Međutim, njegovi su dokazi bili dugi i zamršeni pa se većina učenika, uvjerena da su njegova obrazloženja valjana, zadovoljavala kratkom analizom njegova djela. Da bi im udovoljio, Apolonije je kasnije sastavio drugo izdanje, znatno prerađeno i poboljšano, no, prije no što ga je ponudio učenicima i suvremenicima, poslao ga je svojem prijatelju Eudemu u Pergam radi primjedbi i prijedloga. Jedan od njegovih zavidnih kolega izjavio je da je sadržaj djela Stošci velikim dijelom ukraden iz Arhimedove neobjavljene knjige, no kritičkim pregledom obiju knjiga ustanovljeno je da je optužba lažna. Stožac je Apolonije isprva definirao na temelju kruga. Potom je proučavao različite presjeke i dokazao da ih se može rasporediti u tri vrste krivulja, koje je nazvao elipsama, parabolama i hiperbolama. Većina njegovih teorema, pomoću kojih je razvio teoriju o harmoničnom presijecanju crta te obradio sjecišta u svim sustavima stožastih tijela, može se pronaći u suvremenim udžbenicima. Uz djela o geometriji, Apolonije je istraživao i lunarnu teoriju, a Klaudije Ptolemej pripisao mu je i tumačenje gibanja planeta na temelju sustava epicikala. No, njegov se ugled temelji na djelu Stošci. Iako su Apolonije i Arhimed bili najistaknutiji geometri svojega doba, njihova se djela znatno razlikuju: pristupivši problemu kvadrature krivuljastih površina, Arhimed je utemeljio geometrijska načela u potpunosti posvećena mjerenju, a njegov se sustav ne razlikuje od onoga koji će kasnije primijeniti Newton. Proučavajući svojstva presjeka stošca, Apolonije je postavio temelje geometrije oblika i položaja. Ta dva geometrijska genija činila su s Euklidom znanstveni trijumvirat aleksandrijske škole. Oni koji su došli nakon njih, iako manje poznati, bili su jednako važni. Eratosten, rodom iz grčkog grada Kirene u Sjevernoj Africi, neko se vrijeme školovao u Ateni prije no što ga je Ptolemej III (Euer-get) pozvao u Aleksandriju, gdje mu je povjerio upravljanje Velikom knjižnicom, odnosno najugledniji položaj. Na tom je položaju ostao sve do 194. godine p. n. e, kad je, izgubivši vid zbog upale oka (prokletstvo doline Nila) odbio nastaviti živjeti budući da ne može čitati te se ubio hotimičnim izgladnjivanjem. Erastoten je kao mladić u Kireni bio okružen najvišom kulturom. Taj je grad u starom vijeku bio naširoko hvaljen zbog intelektualnog djelovanja. Uz slavnu medicinsku školu, imao je i vrlo dobro sveučilište. Kirena je iznjedrila Aristipa, Sokratova učenika i utemeljitelja kirenske filozofske škole koji je (poput Eudoksa) smatrao da je zadovoljstvo najviši oblik postojanja. Kirena je godinama održavala intelektualni život. U njoj se rodio Karnead, utemeljitelj Nove akademije u Ateni i jedan od prvih skeptika. Kirena je bila i rodni grad Sinesija, učenika neoplatonistice Hipatije. Eratosten je u Aleksandriju stigao u isto vrijeme kad i Arhimed te je s njim razvio

blisko prijateljstvo. Poznat po svojim sportskim, književnim, ali i znanstvenim postignućima, Eratosten je stekao svjetski ugled. Bio je jedan od najučenijih ljudi staroga vijeka, a pisao je o velikom broju tema. Iako je svojom knjigom Geographi-ca udario temelje matematičkoj geografiji, njegovo najveće postignuće, koje mu je priskrbilo neprolaznu slavu, bilo je izračunava- nje opsega Zemljine kugle. Pritom je primijenio načelno savršeno valjanu metodu: najprije je pomoću astronomskih promatranja utvrdio razliku između geografskih širina dvaju mjesta smještenih na istom meridijanu, potom je izmjerio zemaljsku udaljenost između ta dva mjesta i naposljetku je, na temelju pretpostavke da Zemlja ima oblik kugle, izračunao njezin opseg. Eratosten je za taj izračun odabrao Sienu (današnji Asuan) na jugu Egipta i Aleksandriju na sjeveru. Ravnao se prema tadašnjem općem vjerovanju da se Siena nalazi točno ispod Rakove obratnice, što je značilo da će na dan ljetnog suncostaja Sunce na tom mjestu prijeći točno preko zenita, dok će istoga dana u Aleksandriji Sunce prijeći južno od zenita na određenoj kutnoj udaljenosti; kako se smatralo da su zrake iz Sunčeva središta paralelne na ta dva mjesta, bilo je logično da će taj kuit biti jednak i razlici geografske širine između ta dva mjesta. Primijenivši tu metodu, Eratosten je zaključio da su mu za izračunavanje Zemljina opsega potrebni jedino podaci o udaljenosti Sunca od zenita u Aleksandriji na dan ljetnog suncostaja, što je mogao otkriti promatranjem, i točna udaljenost između Aleksand-rije i Siene, za koju je pretpostavio da iznosi 5000 stadija. (Prema Herodotu, jedan je stadij iznosio 600 grčkih stopa ili 185,3 metara, što je bio uvriježen olimpijski stadij kojim se mjerilo trkališta.) Da bi utvrdio udaljenost Sunca od zenita, Eratosten je upotrijebio scaphe, ili zdjelu oblika konkavne polukugle, stavio je na tlo, u njezino središte postavio gnomon (sjenomjer) čiji se gornji vrh podudarao sa središtem polukugle. Kad je Sunce na dan ljetnog suncostaja u Aleksandriji bilo na vrhuncu, ustanovljeno je da sjena sjenomjera u zdjeli pokriva luk koji iznosi pedesetinu njezina opsega; budući da sjenomjer u Sieni ne bi bacao nikakvu sjenu, luk je određivao razliku između geografskih širina Siene i Aleksandrije. Pomoću toga jednostavnog odnosa Eratosten je zaključio da je opseg Zemljine kugle pedeset puta veći od udaljenosti između Siene i Aleksandrije, odnosno 50x5000 (ili 250.000 stadija), što je kasnije prepravio na 252.000 stadija budući da je ta brojka prikladno djeljiva s 60. Suprotno tadašnjem vjerovanju, Eratosten je dokazao da je Zemlja okrugla te da joj je opseg 40.225, a promjer 12.630 kilometara. Prvi je rezultat točan, no, pri izračunu promjera pogriješio je za 80 kilometara; ali ta je neznatna pogreška posve razumljiva budući daje proizašla iz tadašnjeg općeg vjerovanja da udaljenost između Aleksandrije i Siene iznosi 5000 stadija, odnosno 926 kilometara, iako je zapravo 842 kilometra, ili 4544 stadija. Njegova je Geographica obuhvaćala zemljovid pri čijoj je izradi prvi put primijenjen sustav paralela. Eratostenove sjajne matematičke i znanstvene rasprave nažalost nisu sačuvane. Od nekoliko sačuvanih fragmenata najzanimljiviji je odlomak (koji je sačuvao geograf Strabon) o rijeci Nil i njezinim pritocima, koji upućuje na zaključak da je Eratosten o gornjem toku te velike rijeke znao mnogo više od Herodota ili bilo kojeg sljedećeg pisca sve do Klau-dija Ptolemeja. U tom odlomku Eratosten tvrdi da je tok Nila nalikovao obrnutom slovu N, jer nakon što iz Meroe teče 2700 stadija prema sjeveru, ponovno okreće na jug, a zatim na hladni zapad i nastavlja tim smjerom otprilike 3700 stadija te gotovo dostiže geografsku širinu Meroe. Ondje ulazi duboko u Afriku i, nakon još jednog zaokretanja, teče 5300 stadija prema sjeveru, sve do Velikog katarakta (Wadi Halfa). Ondje blago skreće na sjever, teče 1200 stadija do manjeg katarakta u Sieni, a potom prelazi 5300 stadija do mora. U Nil su se ulijevale dvije rijeke, koje su istjecale iz nekih jezera prema istoku i okruživale grad Meroe. Astaboras, jedna od tih rijeka (današnja Atbara), tekla je uz istočnu stranu Meroe, a druga je bila Astapus (današnji Plavi Nil). Eratosten je utemeljio i kronologiju. U jednoj od svojih rasprava odredio je nadnevke najvažnijih književnih i političkih događaja, započevši s osvajanjem Troje. Povrh toga, bio je i istaknuti kartograf, a opširno je pisao i o filozofiji morala, povijesti, kazalištu i

poeziji. Kao svestrani erudit, Eratosten je zaslužio primjeren naslov Bete koji su mu dali njegovi kolege (naslov Alfe bio je namijenjen uzvišenom Platonu). Prema drugoj verziji koju su zabilježili kasniji povjesničari, naslov Bete dobio je zbog toga što je bio drugi upravitelj Knjižnice naslijedivši Kalimaha koji je bio prvi. Nakon što je prilično točno izračunao opseg i promjer Zemlji- ne kugle, Eratosten se upustio u postavljanje temelja znanstvene teorije geografije. Za to mu je bio potreban početni meridijan, koji je, dakako, smjestio tako da prolazi kroz Aleksandriju. Početni je meridijan prolazio kroz Sienu te duž toka Nila, kroz zemlju Nu-bijaca sve do zemlje Sembrita, za koje se držalo da žive na rubu poznatoga svijeta. Sjeverno od Aleksandrije meridijan je prolazio kroz Rodos, zatim kroz Euksinsko (Crno) more do ušća rijeke Boristen (Dnjepar). Početnu paralelu smjestio je kroz Rodos i povukao je do rta Malea na grčkom Peloponezu, prema zapadu dodirnuo prst talijanske čizme, prošao kroz Tjesnac stupova (Gibraltar) te dalje prema Svetom rtu (rt St. Vincent), kojega se u to doba smatralo najzapadnijom točkom Europe. Istočno od Rodosa paralela je prolazila kroz zaljev Isa te uz južno podnožje gorja Taurus, koje se smatralo golemom preprekom duž Azije. Najsjevernija točka njegova meridijana bio je otok Thule na rubu ledenoga mora. Taj tajanstveni otok nikada nije potpuno istražen, no, Plinije je (navodeći Piteju rodom iz Masalije) zabilježio: »Thule je od sjevera Britanije udaljen šest dana plovidbe, a dan ondje traje šest mjeseci, jednako kao i noć«. Većina ostalih Eratostenovih djela izgubljena je, a o njima svjedoče jedino zapisi njegovih suvremenika. U raspravi Aritmetika opisuje metodu pod nazivom »sito« (koskinon) koju je razvio radi otkrivanja prim brojeva. Metoda se primjenjuje tako što se ispisuju neparni brojevi, započevši s 3, a niz se nastavlja prema želji; zatim je, počevši od tri, potrebno prijeći dva broja i izbaciti treći (koji je višekratnik broja 3 pa, prema tome, nije prim broj) i nastaviti tako sve do kraja niza. Isti se postupak ponavlja s brojem 5, no, pritom se prelazi četiri broja, a izbacuje peti. O kronografiji je Eratosten napisao dvije knjige koje su zahtijevale opsežna temeljna istraživanja. Bio je i prvi pisac koji je znanstveno proučio vremensko određivanje događaja poput pada Troje (1184. g. p. n. e.), seobe Dorana (1104. g. p. n. e.), prve Olimpijade (777. g. p. n. e.), Kserksova napada (480. g. p. n. e.) i početka Peloponeskog rata (432. g. p. n. e.). Opširno je pisao i o književnoj kritici, a najvažnije djelo s tog područja, O staroj komediji, sastojalo se od dvanaest svezaka; sadržaj je obuhvaćao teme poput kritike teksta, rasprave o autorskom pravu na drame, nadnevke izvedbi te značenja i porabu riječi. Stari su učenjaci desetljećima visoko cijenili te knjige, kao i zasebno djelo pod naslovom Gramatika. Povrh toga, Eratosten je bio na glasu i kao pjesnik, a njegova najvažnija pjesnička djela (sva sačuvana) nose naslove Hermes, Erigona i Hesiod. Nadmašivši većinu ostalih vrsnih učenjaka Aleksandrijske knjižnice, Eratosten je jasno uviđao važnost Homerovih djela. »U njima ne treba tražiti svu mudrost,« rekao je. »Vrijedna su zbog onoga što jesu - prelijepi spjevovi napisani da bi očarali čovjekovu maštu, a ne da bi čovjeka čemu poučili«. Bila mu je osamdeset i jedna godina kada je sam sebi oduzeo život. Njegovo tijelo nije preneseno natrag u Kirenu nego je pokopano u Aleksandriji, a kratak posmrtni govor održao je Dionizije iz Kizika: »Tvoju luč nije ugasila mračna bolest, već krhka starost, Era-tostene, sine Aglajev; a sada, kada je tvojem dubokoumnom proučavanju došao kraj, ti snivaš zasluženim snom. Tvoja majka Kirena nije te primila u grobnice tvojih očeva pa počivaš na rubu Protejevelv obale, štovan u tuđoj zemlji.«39 Grčki povjesničar Diodor došao je sa Sicilije u Aleksandriju i ondje ostao najveći dio života provodeći beskrajne mjesece u Mu-seionu, gdje je sastavljao opsežno djelo pod naslovom Knjižnica povijesti. Djelo je bilo napisano na grčkom jeziku i dovršeno oko 30. godine p. n. e. Prvi je svezak uglavnom posvećen zapisima o egipatskim mitovima, kraljevima i običajima te popraćen opaskama o geografiji te zemlje. Jedan od mitova (kako su ga Diodoru prenijeli egipatski svećenici) govori o postanku ljudskog života na Zemlji, a prema njemu su se, nakon stvaranja svemira, prvi ljudi pojavili u Egiptu zbog pogodne klime te osobito zbog prirode Nila. Ta je rijeka iznjedrila mnogo života i pružala prirodnu hranu te

tako velikodušno podupirala sva živa bića u zemlji. Kako bi dokazali da se život najprije pojavio u njihovoj zemlji, Egipćani su istaknuli činjenicu da su se iz tla Tebe u određeno doba godine miševi rađali u tolikom broju i tako veliki da su im se čudili svi koji bi ih vidjeli. Neka od tih stvorenja imala su potpuno razvijene zube i prsni koš pa su bila sposobna kretati se iako im je stražnji dio bio nerazvijen. Tvrdili su i da su stanovnici Egipta vjerojatno preživjeli poplavu koja se dogodila u vrijeme Dekaliona i u kojoj je stradala većina živih bića, budući da u njihovoj zemlji najvećim dijelom godine ne pada kiša. Kad se vlaga obilnih kiša, koje su zadesile ostale narode, pomiješala s vrućinom koja je vladala u Egiptu, bilo je logično pretpostaviti da je zrak postao vrlo pogodan za još jedan početak života. U vrijeme plavljenja Nila čak se i danas može jasno opaziti kako se novi naraštaji životinjskog svijeta razvijaju u barama koje se najduže zadrže. Kad se rijeka povuče, a sunce potpuno osuši površinu mulja, počinju se opažati živa bića - neka potpuno razvijena, a ostala tek napola razvijena i uistinu srasla s tlom. Legenda o napola razvijenim miševima sraslim za tlo može zvučati besmisleno, no Grcima je bila sasvim uvjerljiva budući da je Anaksimandar u šestom stoljeću p. n. e. poučavao da se ribe, i životinje vrlo slične ribama, rađaju iz tople vode i zemlje te da ljudski fetusi rastu u tim životinjama do puberteta, a kad se životinja rasprsne po dužini, iz nje izlaze muškarci i žene sposobni prehraniti sami sebe. U svojoj Knjižnici povijesti Diodor je iscrpno opisao geografiju Egipta. Zapisao je da je Egipat pravokutnoga oblika te da se proteže od sjevera prema jugu, nadmašujući prirodnim bogatstvima i ljepotom krajolika sva ostala svjetska kraljevstva. Povrh toga, zemlja uživa u prirodnoj zaštiti pustinja s istoka i zapada, a u slučaju ugroženosti napadom s mora, zaštićena je nepostojanjem sigurne luke, osim aleksandrijske na sjevernoj obali. No, najviše ga je očarao Nil. Njegov je izvor smjestio duboko u Etiopiju, u područje koje je bilo nepristupačno zbog izrazito velike vrućine. Zaključio je da je tok rijeke od planina Etiopije do Sredozemnog mora, računajući i mnoge meandre, dugačak otprilike 12.000 stadija (2220 kilometara). Osim na kataraktima, gdje bi se prilično uzburkao zbog brojnih stjenovitih prepreka, Nil je tekao mirno. Diodor je izbrojio više od sedamsto riječnih otoka, među kojima je najveći bio sjajan grad Meroe. Ondje je pronašao rudnike zlata, srebra, željeza i bakra, ali i ebanovinu te razno drago kamenje. Na kraju se Nil dijelio u sedam rukavaca te se u obliku delte izlijevao u Sredozemno more na sedam ušća zvanih (redom od istoka prema zapadu): Peluzijsko, Tanitsko, Mendezijsko, Fatnit-sko, Sebenitsko, Bolbitinsko i Kanopsko. Na svakom je ušću bio utvrđeni grad koji je na dva dijela dijelila rijeka, premošćena pon-tonskim mostom uz koji su bile stražarske kućice. Iz peluzijskog je rukavca polazio prokopani kanal koji je bio počeo graditi Neho, nastavio Darije (koji ga je ostavio nedovršenim jer mu je rečeno da se Crveno more nalazi na višoj razini od Egipta), a dovršio Ptolemej II Filadelf, koji je sagradio branu i prema kojemu je kanal nazvan rijekom Ptolemej. Od mnogih egipatskih gradova, Diodor je opširno govorio o Aleksandriji koja je u to doba bila egipatska prijestolnica. Osobito je istaknuo njezin povoljan položaj u blizini luke na Farosu te napomenuo da, kao jedan od najvećih gradova na svijetu, ljepotom, monumentalnošću građevina i bogatstvom daleko nadmašuje sve ostale. Pogodno smještena između mora i jezera Mareotis, s ulicama čiji je smjer bio usklađen sa smjerom etezijskih vjetrova, Aleksandrija nije uživala samo u ugodnoj klimi, već su joj, što je još važnije, kopnom prilazila samo dva uska puta koje je bilo lako obraniti. Službeni podaci u Diodorovo vrijeme (59. g. p. n. e.) otkrivaju da je u gradu živjelo više od 300.000 stanovnika koji su kralju godišnje plaćali više od šest tisuća talenata (zlatnih utega). Za povijesnim procjenama uslijedili su točniji geografski nalazi. Najstariji sustavan opis Aleksandrije i geografije Egipta zabilježio je glasoviti grčki geograf i povjesničar Strabon. Iako je rođen u Amasiji na Pontu, u Maloj Aziji, duže je vrijeme živio u Aleksandriji, »privučen« piše, »njezinim veličanstvenim dragocjenostima i obrazovnim ustanovama«40. U društvu prijatelja Aula Gelija, koji je Egiptom upravljao za Augustove vladavine, 25. do 24. godine p. n. e. proputovao je Egipat cijelom dužinom, stigavši Nilom sve do otoka File. Svoju raspravu o

geografiji, najpotpuniji opis na tu temu koji je preživio stari vijek, završio je tek 19. godine n.e., kad mu je bilo osamdesetak godina. U prve dvije od ukupno sedamnaest knjiga, iznio je iscrpan pregled razvoja geografije od samih početaka do svoga vremena donoseći vrijedne, danas izgubljene, podatke iz prijašnjih zapisa, osobito iz Eratostenovih djela. U preostalih petnaest knjiga nastojao je sakupiti sve što bi svestrano učen čovjek trebao znati o raznim zemljama svijeta i njihovim stanovnicima. Kad je riječ o obliku i veličini Zemlje, Strabon je uglavnom prihvatio Eratostenova stajališta. Međutim, prvi je iznio teoriju o konveksnosti mora kao dodatan dokaz da je Zemlja okrugla, navodeći da »moreplovci ne opažaju udaljenu svjetlost ako se nalazi u razini njihovih očiju, no, ako je se podigne, odmah im postaje vidljiva«.41 Filon je (poput Eratostena) opazio da četrdeset i pet dana prije ljetnog suncostaja Sunce u Sieni u podne ne baca sjenu, a na tom je mjestu zabilježio i relativne dužine sjenomjera te njegove sjene tijekom obaju suncostaja. Točan nadnevak Filonova pokusa nije poznat, no, vjeruje se da ga je obavio prije 246. godine p. n. e., pa je moguće pretpostaviti da je Eratosten bio upućen u njegova opažanja. Prema Strabonu, stari su narodi Egiptom nazivali samo onaj dio zemlje koji je navodnjavao Nil. Kasniji pisci sve do njegova doba pridružili su mu s istočne strane cijelo područje između Arapskog zaljeva (Crvenog mora) i Nila, a sa zapadne strane područje do oaza te obalu Sredozemnog mora od Kanopskog ušća Nila do Katabatmusa i kraljevstva Kirenaike. Kraljevi koji su naslijedili Ptolemejeviće Egiptu su pridružili čak i Cipar. Strabon je Nil smatrao istinskom granicom Azije i Afrike, dodajući da kroz Egipat teče od Siene ravno prema mjestu na kojemu započinje delta i na kojemu se dijeli u dva glavna rukava: Peluzijski i Kanopski. Između njih nalazila su se ostala ušća, no većina ih je bila lažna. Manji rukavci rijeke i kanali cijelo su područje delte ispresijecali u otoke, pa je u svaki dio bilo moguće doći brodom. Nešto južnije bilo je jezero Mareotis sa svojih osam otoka, široko više od 150 stadija (28 kilometara) i dugo 300 stadija (56 kilometara). Naseljeni dio Egipta Strabon je usporedio s razmotanim povojem te ga opisao kao kopneni pojas s obje strane Nila, dug 740 i tek mjestimice širi od 35 kilometara. O pitanju godišnjeg plav-ljenja Nila složio se s Diodorom u tvrdnji da ga izazivaju obilne ljetne kiše u planinama Gornje Etiopije. Putujući Nilom, posjetio je piramide i ostala glasovita mjesta staroga Egipta, no, za razliku od svoga prethodnika Herodota (koji je navodno bio očaran tim građevinama), Strabon je smatrao da im nedostaje umjetnička ljepota te da je trud uložen u njih zapravo uzaludan. Usprkos tomu, Aleksandrija mu se sviđala i u njoj je proveo najveći dio svoga boravka u Egiptu, svakodnevno odlazeći u Veliku knjižnicu, uspoređujući bilješke s tamošnjim učenicima i učiteljima, razgovarajući s obrtnicima, trgovcima i putnicima i upijajući plemenito ozračje toga grada. Noću je bio zaokupljen aleksandrijskim nebom, proučavo zvijezde, planete i svako zviježđe svemira. Budući da je zemljopisne širine i dužine mjesta na Zemljinoj površini bilo moguće utvrditi jedino astronomskim promatranjima, Strabon je smatrao da nitko ne može potpuno svladati geografiju bez poznavanja astronomije. Najistaknutiji aleksandrijski astronom i geograf bio je Klaudije Ptolemej, koji nije bio ni u kakvu odnosu s kraljevskim obiteljima istoga imena. Raniji su povjesničari kao mjesto njegova rođenja odredili Peluzij, no kasniji su pisci otkrili da je zbog pogrešnog čitanja arapskog oblika njegova imena došlo do pogreške, te da je mjesto Ptolemejeva rođenja najvjerojatnije bila Ptolemaida u Gornjem Egiptu. Bez obzira na to gdje je rođen, nedvojbeno je da je većinu svojega života proveo u Aleksandriji, gdje se bavio proučavanjem i astronomskim promatranjima te napisao svoje poznate rasprave o astronomiji i geografiji, Almagest i Geografiju. Njegovo su djelo uvijek poistovjećivali s Aleksandrijom a on, kao što je sam rekao, nikada nije poželio živjeti na nekom drugom mjestu. Ptolemeja su još za života smatrali čovjekom koji svojom usredotočenošću i smirenošću uzdignuo visoko iznad ostalih. U Almagestu je zapisao: »Znam da sam smrtan i prolazan, ali, dok promatram spiralne kolobare zvijezda, stopalima ne dodirujem tlo, već sjedim sa samim Zeusom i hranim se božanskom ambrozijom«.42 Njegovo

prvo zabilježeno astronomsko promatranje, kojemu je predmet bila pomrčina Mjeseca, dogodilo se 127. godine, za vladavine Marka Aurelija. Ptolemej je imao sreću živjeti u vrijeme vladavine najboljih rimskih careva - Trajana, Hadrijana, Antonina Pija i Marka Aurelija - dok je Aleksandrija, zahvaljujući svojoj glasovitoj knjižnici, još uživala ugled učenosti. Ptolemej je vjerojatno iskoristio tu prednost te je većinu vremena provodio prebirući u Museionu po knjigama i priručnicima. Zajedno s Euklidom sastavljao je početnice koje će više od tisuću godina ostati temeljnim djelima svojih područja. Glas o Ptolemejevu ugledu proširio se u svijet po objavljivanju njegovih knjiga Almagest i Geografija. Almagest (čiji je naslov izveden iz arapskog oblika grčkog superlativa Al megistes - najveći) činilo je trinaest svezaka, od kojih su prva dva bila u cijelosti posvećena uvodu u kojemu je Ptolemej objasnio svoje astronomske pretpostavke i matematičke metode. Njegov Katalog zvijezda, sedmi i osmi svezak Almagesta, prvi je sačuvani katalog te vrste. U njemu je nabrojio više od tisuću zvijezda, raspoređenih u četrdeset i osam zviježđa, a svakoj je odredio longitudu, latitudu i magnitudu (dužinu, visinu i sjaj). 82 Zadnjih pet knjiga Almagesta, u kojima se bavi gibanjima planeta, postala su njegova najpoznatija djela. Dok su njegovi prethodnici astronomi smatrali da su planeti vezani za složeni sustav pokretnih sfera, Ptolemej je smatrao da se planeti jednoliko gibaju u krugu (epiciklu), čije se središte jednoliko giba u drugom krugu (deferent), oko točke koja se položajem ne slaže sa Zemljom (ekscentričnom). Odbio je poslušati protuargumente Aristarha sa Samosa koji je odbacio teoriju pokretnih sfera jer se nije dovoljno poklapala s tadašnjim zapažanjima. Iako je Ptolemejev sustav bio pogrešan, njegovo mu je geocentrično tumačenje svemira donijelo najviši naslov u Aleksandrijskoj školi: naslov Velikog astronoma. Njegove su zamisli bile jako zanimljive srednjovjekovnim teolozima koji su čovjeka i Zemlju smatrali osnovnom svrhom stvaranja svemira. Povrh toga, njegova teorija o Zemlji kao središtu Sunčeva sustava utjecala je na čovječanstvo gotovo dvije tisuće godina. Ptolemejeva se Geografija sastojala od osam knjiga te je, kao pokušaj prikazivanja tada poznatog svijeta,bila zadivljujuće točno znanstveno ostvarenje. Najveći dio sadržaja odnosio se (prvi put) na geografske širine i dužine najvažnijih gradova, rijeka i planinskih lanaca. K tomu, obuhvaćao je i precizno iscrtane zemljovide. Najvažnije poboljšanje koje je Ptolemej primijenio u svojoj Geografiji bilo je uvođenje projekcijskog obrasca pomoću kojega je na zemljovidu mogao točno prikazati položaje mjesta koja se zapravo nalaze na okrugloj površini Zemlje, i premda je nesavršenost tadašnjih opažanja i pomagala donekle umanjila važnost njegovih znanstvenih nastojanja, Ptolemej je tako temeljito odredio standarde suvremenih zemljovida da kartografi i danas primjenjuju njegove metode. Nedvojbeno je da je intelektualna kolijevka aleksandrijskog Museiona iznjedrila napredne zamisli koje stoljećima neće biti nadmašene. Aleksandrijski su učenjaci imali jasnu predodžbu o Zemljinoj kugli, a sva mjesta i udaljenosti na njezinoj površini bila su ucrtana u zemljovide. Pa ipak, čovječanstvo je oklijevalo prihvatiti njihove vizije. Kad se Kristofor Kolumbo s posadom ukrcao na svoja tri mala broda i odvažio se krenuti put zapada i čuda Kitaja, mjerenja Eratostena, Ptolemeja i astronoma aleksan-drijskog Museiona nisu mu mnogo značila. O tome svjedoči njegovo pismo aragonskom rizničaru iz 1493. godine: Znajući da ćeš se veseliti sjajnom uspjehu koji mi je Gospodin darovao na mojem putovanju, pišem ti kako bih te obavijestio da sam, s flotom koju su mi dali naš plemeniti kralj i kraljica, naši vladari, za trideset i pet dana doplovio do Indijskog otočja, gdje sam otkrio mnogo otoka na kojima živi nebrojeno mnogo ljudi. Kad sam stigao do Juane, slijedio sam obalu tog otoka prema zapadu te otkrio da je toliko duga da sam zaključio da je posrijedi kopno, pokrajina Kitaj.43 Da su kartografi njegova vremena bili napredni poput aleksand-rijskih, Kolumbo vjerojatno ne bi došao u zabludu i povjerovao da je nakon trideset i pet dana putovanja stigao u Indiju. Nedugo nakon utemeljenja aleksandrijskog Museiona, u područje proučavanja uvrštena je i medicina koja je za kratko vrijeme ostvarila znatan uspjeh, jedan od najvećih aleksandrijskih liječnika bio je Herofil. Rođen je u Halkedonu potkraj četvrtog stoljeća p. n.

e., a Ptolemej Soter pozvao ga je u Aleksandriju u vrijeme dok je ondje još uvijek djelovao Euklid. Herofil je u »Zlatnom gradu« s vremenom postao utemeljiteljem anatomije pa ga se, nakon Hi-pokrata i Galena, smatra najvećim liječnikom staroga vijeka. U svom se proučavanju oslanjao na empirijsku metodu pa je, umjesto da nagađa, obavljao izravna promatranja. Njegov je rad bio iscrpan i temeljit, a opisi (prema pouzdanim autoritetima kao što su Galen i Celzo) besprijekorni. Herofil je točno opisao mozak, utvrdio razliku između tetiva i živaca te podrobno proučio oko. Proučavao je i krvožilni sustav te uočio razliku između arterija, vena i limfnih žila. Herofil je, također, prvi počeo primjenjivati vodeni sat pomoću kojega se moglo točno izmjeriti puls. 84 Istraživanja su ga dovela do zaključka da čovjekovim tijelom upravljaju četiri sile: toplina u srcu, opažanje u živcima, hranjenje u jetri i misao u mozgu. Podrobno je proučio jetru i gušteraču, kao i funkcije žlijezda slinovnica. Uz to je u liječenju počeo rabiti mnoge nove lijekove, a vjerovao je i u terapijsku djelotvornost puštanja krvi. Svojim pionirskim radom na području porodništva postavio je temelje za sljedeće naraštaje, a njegov je priručnik o toj temi stoljećima ostao u upotrebi. Kao i na većinu liječnika toga vremena, i na Herofila je utjecao Hipokrat, čije je djelo Corpus bilo osnovni priručnik za razumijevanje medicine staroga vijeka. U poznatoj »anamnezi« pronađenoj u sačuvanom djelu Epidemije, Hipokrat je zabilježio kako je vojnik po imenu Tihon ranjen u bitki dok je predvodio juriš na glavna vrata Datosa. Strijela ga je pogodila u leđa, no rana se doimala prilično malom jer je vrh ušao pod oštrim kutem, a drugi je vojnik strijelu lako izvukao dok su se plaćenici povlačili nakon još jednoga neuspjelog pokušaja ulaska u grad. Tom su neuspjehu uslijedile prepirke, a Tihon je lijevom rukom neprestano posezao preko desnoga ramena dirajući ranu koja je prestala krvariti. U međuvremenu je zapovjednik jedinice obilazio malodušne vojnike, ohrabrujući ih planovima za novi napad na nepopustljivi grad i dodajući da će zahvaljujući novim borbenim strojevima uskoro pobijediti. Tihon je za to vrijeme pijuckao vino s Hiosa i razgovarao s prekaljenim vojnikom koji je sjedio pokraj njega i hvalio se kako se za opsade Potideje borio protiv velikoga spartanskog vojskovođe Braside. Kad su u sumrak postavili stražu, vojnici su začuli tiho stenjanje s mjesta na kojemu je Tihon ležao uz vatru. Kad je bolno stenjanje postalo glasnije, zapovjednik je pretpostavio da su posrijedi prepirke oko plijena otetog prethodnoga dana, kada su vojnici osvojili susjedno selo. Međutim, Tihon je, posve sam, stenjao i zapomagao u vrlo neobičnom položaju, savijenih leđa i čvrsto stisnutih čeljusti. Ubrzo se zaljuljao i pao na leđa, previjajući se od bolova. Njegov prijatelj vojnik na silu mu je ulio nešto vina u usta, ali Tihon nije mogao gutati, pa mu je vino šiknulo kroz nosnice. Zabrinuti je vojnik pojurio po liječnika koji je viđen u susjednom selu udaljenom otprilike osam kilometara. Kad je otišao, ostali su vojnici nastavili spavati. Tihon je cijele noći glasno stenjao, a kasno poslijepodne sljedećega dana stigao je liječnik po imenu Demosten i zatekao Tihona u istom savijenom položaju. Iz usta mu je izlazila pjena, a Demosten je primijetio da rana nije samo topla na dodir, već i da se na njezinoj površini stvara gnoj. Demosten je tiho šapnuo zapovjedniku da ne može učiniti mnogo, već samo ublažiti bol rane hladnim oblogom te smanjiti količinu žute tekućine oko nje. Kad se ujutro u daljini začulo kukurikanje pijetla, Tihon je izdahnuo. Taj slučaj otkriva da je čak i seoski liječnik poput Demostena bio dobro upućen u razne teorije o mišićnom grču koje su bile razvijene već u četvrtom stoljeću p. n. e. Tihon je umro nakon što ga je strijela pogodila u gornji dio desne strane leđa, i premda je smrt nastupila za dvadeset i četiri sata, nedvojbeno je da je njezin uzrok bio tetanus. Demosten je znao da se mišićni grč događa kad bolest pogodi tetive na stražnjem dijelu vrata. Grč se, u pravilu, liječio ubrizgavanjem toplih tekućina kroz nos ili hladne vode, ako ju je pacijent mogao podnijeti. Takav se postupak temeljio na pretpostavkama o tjelesnim tekućinama, a cilj medicinskoga djelovanja bilo je ponovno uspostavljanje ravnoteže najvažnijih tekućina u čovjekovu tijelu. Zahvaljujući svojoj upućenosti u teoriju o tjelesnim tekućinama te srodna pitanja, Demosten je bio sposoban

točno predvidjeti tijek bolesti. Aleksandrijski su liječnici nesumnjivo znali da je zrak prvi uvjet za zdravlje i život te da višak ili manjak zraka mogu prouzročiti bolest. Jednako su važne bile i tjelesne tekućine (humori) koje su bile poznate svim liječnicima staroga vijeka i koje je bilo lako proučiti pregledom i promatranjem. Naposljetku, krv je bila posvuda u čovjekovu tijelu; sluz je kapala iz nosa pa se pretpostavljalo da njegovu sluznicu održava vlažnom; žuč je bila uzrok gorkoga okusa koji su bolesnici često spominjali; a otpadne tekućine u urinu i fekalijama bile su za liječnike svakodnevna stvar. Neizvjestan je, međutim, bio broj tjelesnih tekućina, iako su se liječnici slagali da je njihova savršena ravnoteža ili skladno miješanje preduvjet savršenoga zdravlja. Bolest se smatrala posljedicom povećanja količine određene tekućine zbog toga što je pacijent pojeo nešto što je potaknulo njezino pretjerano stvaranje, ili ako je, zbog neke aktivnosti, odnosno škodljivog obroka, iz tijela izlučena prevelika količina određene tekućine. K tomu, teško probavljiva hrana mogla je izazvati stvaranje tekućine koja se uzdizala do glave i ondje istjecala, što je moglo nepovoljno utjecati na bilo koji dio tijela. Medicinski učenjaci aleksandrijske škole smatrali su da je nakupljanje tjelesnih tekućina glavni uzrok bolesti, a Hipokratovim je teorijama iz djela Priroda čovjeka (koje je napisao njegov zet Polibije), pridodana nova, četvrta tjelesna tekućina: crna žuč. Svi aleksandrijski liječnici znali su da je crna stolica prouzročena želučanim čirevima, da povraćanje crnog sadržaja prati rak crijeva te da je crni urin posljedica groznice prouzročene malarijom. Znali su i da zdravlje i bolest ne ovise isključivo o tjelesnim tekućinama. Nešto je drugo moralo biti prisutno, morala je biti postojati druga sila koja je hranu pretvarala u tjelesne tekućine, koja je održavala njihov optok, miješala ih, izlučivala višak i održavala potrebnu ravnotežu. Počevši od Aristotelovih proučavanja, razradili su zamisao unutarnje topline, kojoj je (prema Hipokratu) žarište bilo u lijevoj srčanoj klijetki. Zbog toga je srce toplo, pa se rashlađuje disanjem. Ispravno su zaključili da mala djeca posjeduju najviše unutarnje topline jer neprestano rastu, dok je stariji ljudi (čiji se rast usporava) imaju najmanje. Paprika je ljuta, a ruža hladna, ali ne zbog toga što su čisti i jednostavni, već zbog toga što u njima prevladavaju značajke topline ili hladnoće. Unutarnja je toplina za aleksandrijske liječnike bila osnovni dio čovjekove prirode, a bolesti se moglo liječiti samo proučavanjem i poznavanjem njihovih specifičnih značajki. Prevelika hladnoća, kao posljedica slabljenja unutarnje topline čovjekova tijela, mogla je prouzročiti bolest koja se, u svom prirodnom tijeku, mogla očitovati groznicom i nizom ostalih simptoma - kao pri upali pluća, gdje se promjene očituju u kašlju, gustoći ispljuvka, a naposljetku nastupa krisis i kašalj prestaje. Prema tome, svi prirodni uzroci bolesti dovode do stvaranja viška određene tjelesne tekućine koji je potrebno izlučiti kako bi tijelo ponovno uspostavilo ravnotežu. Herofilov je rad u aleksandrijskim znanstvenim krugovima bio visoko cijenjen. Njegov doprinos proučavanju čovjekove ana- tomije vrlo je velik pa su se često citirali navodi iz njegova najvažnijeg djela O seciranju, u kojemu je opisao zapanjujuće rezultate svojih proučavanja mozga, oka i živčanog sustava. Govoreći o ligamentima, Herofil je prvi upotrijebio riječ »neuron«. Razmatrajući stjecišta venskih sinusa u mozgu, nazvao ih je lenos (preša za vino), a ta se struktura i danas naziva torcular Herophili. U oku je otkrio opnu nalik mreži - mrežnicu - a njegova je najpoznatija medicinska kovanica »duodenum« (dvanaesnik) kako je nazvao dio čovjekova tankog crijeva. Otkrio je i jajnike, koje je usporedio s muškim testisima. Povrh toga, osmislio je metodu klasificiranja pulsa prema brzini i ritmu, te ovisno o dobi i građi pacijenta. Zapanjujuće je da je, proučavajući puls, primijenio razne glazbene teorije, a pomoću glazbenih pojmova brzog i sporog takta te arze i teze opisao širenje i stezanje arterije. Više od dvije tisuće godina prije no što je Sigmund Freud »otkrio« teoriju psihoanalize, jedan je aleksandrijski liječnik prepoznao snažnu povezanost između seksualnih poteškoća i živčanih poremećaja. Posrijedi je bio slučaj Antioha, sina kralja Seleuka. Nakon smrti svoje supruge, Seleuk se oženio lijepom i mladom Stratonikom i odmah je proglasio kraljicom Gornje Azije. Kad je mladi Antioh spazio novu kraljicu, strastveno se u nju

zaljubio. Ti osjećaji nisu nestali ni nakon što je Stratonika rodila Seleuku sina. Antioha je taj problem mučio, a uvidjevši da je njegova snažna žudnja za Stratonikom nedopuštena, da je neizlječivo bolestan i da je njegova sposobnost rasuđivanja oslabila, odlučio je gladovati do smrti hineći bolest. Zabrinut zbog sinova tjelesnog slabljenja, Seleuk je u palaču pozvao uglednog aleksandrijskog liječnika Era-zistrata. Na putovanju ga je pratila njegova supruga. čim je pogledao slabunjavog Antioha, Erazistrat je shvatio da je posrijedi ljubavna bol, no, budući da mladić nije želio ništa ot- kriti, liječnik je odlučio bdjeti i čekati u bolesnikovoj spavaćoj sobi te pozorno promatrati svaku promjenu emocija ili držanja kad god bi koja mlada žena s dvora posjetila bolesnoga princa. Ubrzo je zaključio da nazočnost tih ljepotica uopće ne utječe na Antioha, no, kad je u odaju ušla Stratonika, liječnik je smjesta spazio Sapfine simptome: podrhtavanje glasa, rumenilo lica, skrivanje pogleda, iznenadno znojenje, nepravilno i snažno kucanje srca te, naposljetku, klonulost, slabost i bljedilo. Erazistrat je razmišljao o tim simptomima, ali i o tome kako će mu biti teško izreći Seleuku takvu dijagnozu. Svjestan da je Antiohov život ugrožen, liječnik je naposljetku smogao hrabrosti razgovarati s kraljem i otkriti mu da je posrijedi ljubavna bol, žudnja koju je nemoguće zadovoljiti i ostvariti. Plutarh je zabilježio taj događaj: Duboko začuđen, kralj ga je upitao: Ali, zašto je nije moguće ostvariti? Zato, lagao je Erazistrat, stoje vaš sin zaljubljen u moju suprugu. Doista? upitao je Seleuk. Zar će naš prijatelj odbiti ustupiti svoju suprugu mom sinu i jedinom nasljedniku, iako je to jedini način da mu se spasi život? Vi, odgovorio je Erazistrat, koji ste njegov otac, ne biste to učinili daje zaljubljen u Stratoniku. Ah, prijatelju, odvratio je Seleuk, kad bi nešto, ljudsko ili božanska, moglo izliječiti mojega sina, rado bih se odrekao ne samo Stratonike, nego i cijeloga kraljevstva. Seleuk je te riječi izgovorio toliko iskreno lijući suze da gaje Erazistrat uzeo za ruku i blago rekao: U tom vam slučaju Erazistrat nije potreban jer ste vi, suprug otac i kralj, jedini liječnik svojoj obitelji.44 Seleuk je odmah sazvao svoje ljude i objavio da je odlučio Antioha postaviti za kralja, a Stratoniku za kraljicu svih pokrajina Gornje Azije, te ih, bez odgađanja, sjedinio u braku. Erazistrat je naslijedio Herofila na čelu aleksandrijske Medicinske škole te, kao »Otac fiziologije« uspješno djelovao u Museionu sredinom trećega stoljeća p. n. e. Njegova ostvarenja na području anatomije nadmašio je jedino Herofil, no, Erazistrat se istaknuo kao utemeljitelj komparativne i patološke anatomije. Da nije vjerovao kako su arterije ispunjene zrakom, mogao je prethoditi Wil-liamu Harvevu u otkriću krvotoka, koje je objavljeno tek dvadeset stoljeća poslije, jer je pretpostavljao da su završeci arterija povezani s venama, a zaključio je i da su svi organi povezani trostrukim sustavom sastavljenim od arterija, vena i živaca. Erazistrat je, kao i prije njega Herofil, odlučno odbio teoriju 0 nepoznatim silama koje pokreću tjelesne funkcije, ali su se njegova tumačenja raznih funkcija živoga ljudskog tijela znatno razlikovala od Herofilovih. Promatrajući je utvrdio da se krvne žile dijeljenjem toliko smanje da postanu nevidljive ljudskom oku. U njegovo je doba vladalo opće vjerovanje da organe hrani i na životu održava neka osobita sila, no, Erazistrat je tvrdio da je za čovjekovu fiziologiju mnogo važnija sklonost prirode ispunjavanju vakuuma. Najvažniji dio te sile bila je pneuma, koja je hranu pretvarala u oblik pogodan da nadomjesti potrošenu tvar. Tako je taj kvazi-zrak, ili pneuma, bio najvažniji čimbenik čovjekovih životnih funkcija u tolikoj mjeri da je predstavljao osnovnu silu koja je podržavala život. U skladu s time, Erazistrat je zaključio da se u arterijama nalazi samo zrak, dok venama teče krv. Svoju je teoriju potkrijepio važnim zapažanjem da svaki organ ima svoju venu, svoju arteriju 1 svoj neuron, te da svi primaju hranu putem vene. No pneuma je bila presudno važna za sve tjelesne funkcije. Tijekom probave je (pristižući u želudac putem arterija) poticala odgovarajuće pokrete gnječenja. Vanjski je zrak udisanjem ulazio iz bronhija u pluća, zatim putem aorte i uzlaznih arterija u lijevu srčanu klijetku, te odatle u tijelo i u glavu. Erazistrat je bio prvi liječnik koji je opovrgnuo Hipokratovu zastarjelu teoriju o tjelesnim tekućinama, ali i istaknuo razliku između liječenja i higijene te osobito naglasio važnost čistoće tijela i tjelovježbe. Za razliku

od Herofila, protivio se primjeni prevelike količine lijekova i prečestom puštanju krvi radi liječenja. Aulo Kornelije Celzo (otprilike 1. st.) u svojoj je raspravi O medicini otkrio da su i Herofil i Erazistrat obavljali vivisekcije na ljudima. Kad bi bolesti i razni drugi poremećaji pogodili unutar- nje organe, smatrali su da se ne može primijeniti odgovarajući lijek za onaj organ o kojemu se ne zna ništa, zbog čega je bilo prijeko potrebno secirati trupla te proučiti utrobu i crijeva. Herofil i Erazistrat otišli su i dalje: uz kraljevo dopuštenje, iz zatvora su odvodili zločince i secirali ih žive te promatrali (dok su žrtve još disale) sve skrivene organe, nakon čega su proučavali njihov položaj, boju, oblik, veličinu, raspored, tvrdoću, mekoću i površinu. Bili su potpuno svjesni da, kad dođe do unutarnje boli, liječnik ne može otkriti njezino žarište ako ne zna položaj svakog unutarnjeg organa i crijeva, kao što ne može ni liječiti bolest ako ne zna koji je organ obolio. Kad bi se dogodilo da ranjavanjem budu otkriveni unutarnji organi, liječnik koji ne poznaje normalnu boju svakoga od njih, ne bi mogao znati koji je zdrav, a koji oštećen. Erazistrat takve postupke nije nipošto smatrao okrutnima jer »se mukama nekoliko zločinaca može spasiti cijelo nedužno čovječanstvo«. Kao što se može pretpostaviti, katkad silovite reakcije na tu nečovječnu metodu traganja za lijekovima odzvanjale su čak do vremena svetog Augustina. Osobito ih je žestoko osuđivao Tertu-lijan, jedan od važnih pisaca Rimske crkve. Nakon Hipokrata, najslavniji liječnik antičkoga svijeta bio je Klau-dije Galen. Od "Oca medicine" dijelilo ga je gotovo šest stoljeća, a medicina je u tom razdoblju ostvarila znatan napredak. Galen je bio rodom iz Pergama, bogate rimske provincije u zapadnoj Maloj Aziji. Njegov otac Nikon, od kojega je primio osnovnu naobrazbu, bio je imućan arhitekt pa je odigrao vodeću ulogu u projektiranju i izgradnji monumentalnih građevina koje su postale poznate u rimskom Pergamu. Nikon se pobrinuo da njegov sin dobro upozna grčku književnost, umjetnost i jezik. Uz to je zahtijevao da Galena poučavaju i najpoznatiji učitelji filozofije. Kao mlad student, Galen se hvalio svojim poznavanjem Platona i Aristotela, a u svojim je raspravama primjenjivao stoičke kategorije, prezirući filozofiju epikurejaca u svim njezinim oblicima. O ocu je govorio s ljubavlju, no osjećaji prema majci bili su mu prilično hladni. Imao je sreću da mu je otac bio vrlo ljubazan, pravedan, čestit i dobroćudan čovjek Mati mu je pak imala vrlo neugodnu narav; često je tukla svoje sluškinje, neprestano vikala na Galenova oca i svađala se s njim. Usporedivši plemenitost očeve naravi s neugodnim strastima svoje majke, Galen je odlučio »prihvatiti i voljeti prvo, a izbjegavati i prezirati drugo«. Nikon je sinu dao ime Galenosv, i premda se Galen naposljetku razvio u čovjeka plemenita karaktera, sklonost sukobima vjerojatno je naslijedio od majke. U šesnaestoj je godini počeo proučavati medicinu, a pet godina poslije, nakon očeve smrti, napustio je Pergam i kratko boravio u Smirni. Nakon nekoliko kratkih putovanja napokon je stigao u Aleksandriju, gdje je ostao prilično dugo te učio, izvodio pokuse i pisao. Za razliku od Herofila i Erazistrata, Galen je odlučio ne secirati ljudska tijela, već je svoje pokuse i promatranja obavljao na majmunima, psima i svinjama. Živio je u Aleksandriji u vrijeme najvećih previranja, kada su u gradu vladali unutarnji sukobi i nemiri. Usprkos tomu, Galen je neometano nastavio svoj rad. Godine 130. Aleksandriju je posjetio car Hadrijan te iskoristio prigodu da u Museionu postavi nove profesore. Učenjaci su u to doba sve više naginjali prema metafizici i mistici, a politička je situacija bila toliko nemirna da su građani Aleksandrije, umjesto da razglabaju o umjetnosti i znanosti, većinu svojih nastojanja usmjeravali prema zvijezdama, želeći pronaći rješenja za nezavidnu situaciju u kojoj su se nalazili. Dovršivši školovanje u Aleksandriji, Galen se vratio u svoj rodni grad Pergam i preuzeo službu medicinskog savjetnika sportašima u gimnaziju, čija je zgrada bila uz Eskulapov hram, no, nakon nekoliko godina jedna gaje pobuna natjerala da napusti taj položaj i otputuje u Rim. U toj je prijestolnici brzo postigao uspjeh, osobito kad je izliječio Eudema (poznatog peripatetičkog filozofa) i mnoge druge uglednike Rimskoga carstva. Njihove su mu pohvale priskrbile uspješnu i unosnu praksu među najboljim rimskim

obiteljima, a njegova je vještina izazivala toliko divljenja da mu je donijela naslove »Paradoxologus« (čudozborac) i »Paradoxopoeus« (čudotvorac). Većina rimskih liječnika bila mu je međutim zavidna i zamjerala mu uspjeh ponajprije zato što medicinsko znanje nije stekao u Rimu već u suparničkom gradu Aleksandriji, a što je bilo još gore, čak ni rodom nije bio Rimljanin nego tuđinac, Grk. Medicinska je praksa u to doba u Rimu bila spala na niske grane, a Galen (otkrivajući još jednom tragove majčine neobuzdanosti) nije ni pokušavao sakriti svoj prijezir prema neznanju, nadriliječništvu i potkupljivosti rimskih liječnika. Iako je bio omiljen u društvu, izazvao je takvu nesnošljivost u medicinskim krugovima da je 168. godine bio prisiljen žurno i potajno pobjeći iz Rima i vratiti se u Pergam, gdje je kanio provesti ostatak života te spokojno uživati u proučavanju i izvođenju pokusa. No, u Pergamu je proveo vrlo kratko vrijeme prije no što ga je car Marko Aurelije pozvao natrag u Rim, jer se pripremao za pohod na Germane pri kojemu mu je Galen trebao služiti kao osobni liječnik Galen je taj poziv odbio. Nije se želio ponovno izložiti nesnošljivosti rimskih liječnika, no, na carevo je traženje ipak pristao barem vratiti se u Rim. Kao osobni liječnik Marka Aurelija, pripremio je jedan od svojih glasovitih terijaka, protuotrova za ugrize zmija i ostalih otrovnih životinja. Nije potrebno naglašavati da su u to nemirno doba terijaci zauzimali vrlo važno mjesto u ormarićima za lijekove svih careva. Mnogo prije, kralj Ponta, Mi-tridat Veliki, osobitu je pozornost pridavao pripremi protuotrova. Općenito se smatralo da Mitridat, najmoćniji vladar svoga doba, revnije potpomaže otkrića koja će biti korisna čovječanstvu nego bilo koji od njegovih prethodnika, što nisu potvrđivali samo mnogi očiti dokazi nego i predaje koje su o njemu kružile. Upravo je on prvi pretpostavio da se svakodnevnim ispijanjem otrova (uz odgovarajuće mjere opreza) stječe otpornost na njega te da se tako mogu poništiti njegovi kobni učinci. Mitridat je, također, prvi otkrio razne vrste protuotrova, od kojih jedan još nosi nje- govo ime (engleski the mitridates); a pretpostavljalo se da je prvi upotrijebio krv pataka iz Ponta kao sastojak protuotrova, budući da su patke hranjive tvari uzimale iz otrova. Budući da je Galen i dalje odbijao pratiti Marka Aurelija u njegovu pohodu na Germaniju, car ga je uspio privoljeti da ostane u Rimu kao osobni liječnik mladoga prijestolonasljednika Komoda. Nakon toga napokon se vratio u Pergam, gdje je ostatak života posvetio isključivo pisanju. Njegov utjecaj na buduće naraštaje liječnika i istraživača bio je neizmjeran. Galen je bio jedan od najplodnijih pisaca staroga vijeka. Mnoga njegova djela postala su prekretnice u povijesti medicine. U jednoj od svojih najranijih sačuvanih rasprava pod naslovom O anatomskim postupcima iscrpno je opisao tehnike seciranja razvijene uslijed brojnih promatranja organizma bezrepog magota. Njegovo djelo Higijena bilo je koristan priručnik o čuvanju zdravlja, a djelo Protuotrovi obuhvaćalo je velik broj prikupljenih recepata te znanja o botanici, toksikologiji i farmakologiji. No, te su knjige bile tek dio Galenova ukupnog stvaralaštva. Među brojnim njegovim djelima su i: O medicinskim istraživanjima, O anatomskim postupcima, O granama medicine, O složenim uzrocima, O prehrani pri akutnim bolestima u skladu s Hipokratovim teorijama i O raznovrsnosti sličnih organa. Sve u svemu, Galen je napisao više od pet stotina rasprava o raznim temama poput logike, etike, gramatike i medicine. Iako se s nije slagao s Hipokratovim teorijama o tjelesnim tekućinama, Galen se, kao i većina njegovih suvremenika, nepokolebljivo pridržavao svete prisege oca medicine. Književnost koja se razvila u aleksandrijskoj školi nije, za razliku od književnosti zlatnoga doba Grčke, bila usredotočena na temeljna pitanja života i smrti, pa čak ni na etiku i moral. Alek-sandrijski su pjesnici bili zadovoljni skladnim i zabavnim stilom, sarkazmom i duhovitošću; dok su pjesnici klasične Grčke pisali o junačkim djelima i podvizima, pjesnici Aleksandrije pisali su o ljubavi stvarajući epigrame i idile kakve nije poznavala ni jedna druga civilizacija. Zahvaljujući bliskom odnosu palače i Museiona, iz Aleksandrije su potekla srca i strelice, uzdasi i oči, grudi i poprsja. »Ljubav je uistinu prožimala književnost Aleksandrije, jednako kao i tisuće kipova od terakote iskopanih iz njezina tla.«45 Najzaslužniji za stvaranje

takva ozračja bio je pjesnik Kalimah, koga je Ptolemej Euerget doveo iz Eleuzine te postavio za upravitelja knjižnice. Kalimah je bio vrlo učen čovjek, a svoje je znanje umio primijeniti mudro i duhovito. Zauzimao se za jezgrovitost i prezirao nezgrapna, teška djela koja su objavljivali njegovi suvremenici. »Velika je knjiga veliko zlo«, govorio je. Kalimah je najpoznatiji po svojim sjajnim epigramima, a najpoznatiji među njima je: Netko mije rekao, Heraklite, Netko mije rekao da si mrtav. Donijeli su tužne vijesti mom uhu I gorke suze mom oku. Plakao sam dok sam se prisjećao Koliko smo puta zajedno Otpratili Sunce razgovorom; A ti si sada tek Šaka sivog pepela, Moj najdraži karijski prijatelju. Ali, tvoji slavuji, tvoje pjesme još su žive, Jer Smrt koja odnosi sve, njih odnijeti ne može.46 Nažalost, proročanstvo o besmrtnosti »slavuja« nije se ostvarilo, pa do danas nije sačuvana ni jedna Heraklitova pjesma. U to je doba s otoka Rodosa mladi nadobudni pjesnik izrazito tankih nogu u Aleksandriju došao učiti od velikoga Kalimaha. Ime mu je bilo Apolonije, a jedina mu je želja bila napisati dugački ep, čemu se Kalimah gorljivo protivio. Usprkos tomu, Apolonije je bio ustrajan i, premda mu je u to doba bilo samo osamnaest godina, dobio je dopuštenje da u Museionu pročita svoje djelo. Kalimah je pred okupljenim slušateljima kritizirao i njega i njegovu epsku pjesmu »Argonautika«, nakon čega je uslijedila žestoka rasprava. Apolonije je zbog drskosti izbačen sa sveučilišta, a Kalimah je, i dalje bijesan zbog toga neugodnog događaja, napisao satirično djelo u kojemu se izruguje svme mladom suparniku i ismijava njegove noge. Apolonije je sa svojim prijateljima ubrzo uzvratio udarac. Njihova je žestoka bitka narušila spokojno ozračje sveučilišta, koje će takvo ostati još godinama. Nakon Kalimahove smrti Apolonije je ponovno pozvan u Aleksandriju s Rodosa i ubrzo preuzeo dužnost knjižničara. Na Kalimahovu žalost, Apolonijeva duga epska pjesma sačuvana je do današnjih dana. Pjesma je vjerojatno napisana pod Homerovim utjecajem, a govori o putovanju lađe Argo u potrazi za zlatnim runom, no tu prestaje svaka sličnost s Homerom. Homerova je Troja bila Troja sa svim njezinim pojedinostima - kao i Aulida, otočje u Egejskom moru, Scila, Haribda i Itaka - dok Apolonijeva epska pjesma, unatoč tome što govori o stranim zemljama i barbarskim narodima, nikada zapravo nije iskoračila iz Aleksandrije pa je Jasonov junački podvig gotovo potpuno izgubljen pod teretom Apolonijeva pretjeranog stila. Ono što to djelo ipak čini vrijednim jest izmijenjen, ali ipak iscrpan opis Aleksandrije, njezina svjetonazora i ljepote. Najveći aleksandrijski pjesnik bio je Teokrit, koji je u poodmak-loj dobi stigao u Aleksandriju stigao preko otočja Kos (gdje se rodio) i Sicilije. U početku se kanio kratko zadržati na sveučilištu, no kulturni su ga izazovi grada toliko očarali da je u Aleksandriji ostao do kraja života. Poput Kalimaha i Apolonija, kroz svoju je poeziju provlačio ljubav i fantaziju, no, za razliku od svojih prethodnika, Teokrit je pisao sa žarom i iskustvom kakvo njih dvojica nisu uspjeli steći; dok su njihove pjesme u aleksandrijskim školama ubrzo postale obvezna lektira, njegove su bile svježe i pune života pa su u njima uživali uglavnom slobodni duhovi Aleksandrije. Svako od tih djela započeo je istim riječima: »Ja, Teokrit, koji sam napisao ove idile, potječem iz Sirakuze, iz naroda, kao sin Praksagore i glasovite Filine«. Svojim je pjesmama naslikao izvrstan portret pastoralnog i intelektualnog života Aleksandrije, podrobno opisujući zrak i sunčevu svjetlost, miris livade u rano proljeće, pjev ptica, blejanje koza i ovaca te ljubavne veze žena i muškaraca iz grčke četvrti u blizini Serapisova hrama. Njegove su »Idile« Aleksandriji donijele novi ugled. Pjesme koje su u to doba nastajale u razvijenoj Aleksandriji doimaju se toliko vjerodostojnima i zbiljskima da ih se i danas može čuti u salonima Pariza, Londona ili Rima. Svakom majstorski odabranom riječju Teokrit oživljava cijeli jedan grad iz njegova pepela, prožimajući snagom i puninom života svaki ugao, svaku ulicu. Svjetionik na Farosu koji su stari povjesničari smatrali jednim od sedam svjetskih čuda, usmjeravao je i privlačio trgovce i putnike u aleksandrijsku veliku luku. Iz jedne od najstarijih reprodukcija Thierschova djela, Grčko-rimski muzej, Aleksandrija. i 1 ! !I 1 I 1 1 i iii I i ii 1. Drvorez Andréa Théveta iz njegove knjige Portreti i životi glasovitih ljudi (Pariz, 1584. g.), prikazuje Euklida, oca

geometrije, koji je djelovao u Aleksandriji, kako radi na nizu likova. Knjižnica Houghton, Sveučilište Harvard. Ovaj Thevetov drvorez prikazuje matematičara i izumitelja Arhi-meda u proučavanju problema. Pokraj njegove ruke stoji maketa jednoga od njegovih ratnih strojeva. Knjižnica Houghton, Sveučilište Harvard. Bio je to grad nadimaka. Kad bi koji dužnosnik preuzeo službu ili kralj naslijedio egipatsko prijestolje, smjesta bi dobio nadimak koji će ga pratiti cijeli život. Tako su Ptolemeja X zvali »Napuhani«, Ptolemej XI bio je »Grahorica«, Seleuk »Trgovac usoljenom ribom«, a Vespazijan je bio poznat kao »Sudoper«. Ptolemej XII, zvan »Svirač«, nadimak je s vremenom zaradio tako što je ispijao velike količine vina i tijekom svoje vladavine vrlo često svirao frulu. Kad je Agripa, rimski guverner Sirije i vjeran prijatelj Židova, na putu prema neizvjesnoj kruni, svratio u Alek- sandriju, Židovi su raskošno odjenuli nekog nesretnika kojega su pronašli na ulici, stavili mu papirnu krunu na glavu i štap u ruke te ga proveli gradom, kličući mu kao židovskom kralju. Kad je Vespazijan tražio od nekoga svog prijatelja da mu vrati malu pozajmicu od šest obola, gomila je opet izašla na ulice i bučno ismijala cara. Građani Aleksandrije dobro su se zabavljali izrugujući se carevima, što se nastavilo i za vladavine cara Karakale kojemu su se rugali zbog niska stasa i oponašanja Aleksandra Velikoga. No, taj su se put namjerili na pogrešnog čovjeka. Karakala im se osvetio tako što je rimskim legijama naredio da pohvataju sve mlade muškarce i žene u gradu i odvedu ih na vrh brežuljka Rakotis, gdje su ih poklali kao životinje, a zatim spalili na zajedničkoj lomači. Unatoč Karakalinoj okrutnosti, vragolasta aleksandrijska domišljatost i dalje je za metu imala izgled i karakter svojih careva. Nji- hove buntovne političke pjesme širile su se carstvom i odzvanjale s usana građana ostalih gradova. Komedijaši koji su na gradskim ulicama zabavljali široke mase, otkrili su da su šale o carevima i ostalim predstavnicima vlasti osobito omiljene. »Građani Aleksandrije potpuno su površni, nepostojani i žude za svakom glasinom. Buntovni su, umišljeni i prkosni - iako su, kao cjelina, imućni i napredni«47, primijetio je car Hadrijan. Uz to što su se zabavljali na račun svojih vladara, građani Aleksandrije uživali su u starim predajama i kazalištu. Cijeli je grad živio za uzbuđenje, a u vrijeme svetkovine posvećene Apisu (svetom biku), svi su građani slavili uz glazbu i konjske utrke. U svakodnevnom su poslu bili vrlo staloženi, čak i ozbiljni, no čim bi ušli u kazalište ili na trkalište, počeli bi se ponašati kao opsjednuti i tada su bili toliko opijeni da nisu znali niti marili što govore i čine. Taj hedonizam i osjećaj prepuštanja ovladao je čak i ženama i djecom, a nakon što bi prva mahnitost prošla, sve ulice i uličice nastavile bi vrvjeti životom. Stereotipni opisi iz tog vremena govore da su građani Aleksandrije bili zaokupljeni vanjskim dojmom te da su bili tako imućni da su raskošnošću svojih domova nadmašivali Rimljane. Uz razmetanje bogatstvom, bili su toliko zaokupljeni kulinarskim vještinama da im je, osim hrane, malo toga bilo na umu. Prevrtljivi i podložni trenutnim emocijama, bili su izrazito skloni izdajništvu. Kad je riječ o rodoljublju, politika ih nije zanimala ni u kojem obliku, osim kao mogućnost neprestanog suprotstavljanja vlasti zbog beznačajnih sitnica, samo kako bi narušili mir bučnim uličnim prosvjedima. Pa ipak, premda je bila na glasu po bahatosti, Aleksandrija se održavala zahvaljujući poduzetništvu, a mnogi su se građani uspješno bavili trgovinom. Iako je bila poznata po trgovanju žitom, u Ale-ksandriji su bili prisutni i mnogi drugi oblici trgovine pa je tijekom vladavine Ptolemejevića bila na glasu kao najveće trgovačko središte svijeta. Ondje su se Istok i Zapad sastajali u prometnom empo-riju, a grad je već bio počeo tražiti novi trgovački put prema Indiji. Sveučilište je bilo na vrhuncu slave, a pozornost cijeloga svijeta bila na njegove glasovite filozofe, znanstvenike, učitelje i učenjake. U tom je stadiju grad bio spreman prihvatiti jednoga od svojih najpoznatijih i najsposobnijih vladara. Rođena u makedonskoj obitelji 69. godine p. n. e., Kleopatra je bila kći Ptolemeja XII (Svirača), koji je kraljem Egipta postao 80. godine p. n. e. Za razliku od svoga oca, koji je u svakom pogledu bio slab i nesposoban vladar, Kleopatra je bila posljednja u dugom nizu okrutnih, ali rodoljubnih žena dinastije Ptolemejevića, opsjednutih vlašću. »Sjajno je vladala

stranim jezicima pa je u govoru s lakoćom prelazila s jednoga jezika na drugi. Tumač joj je rijetko bio potreban budući da je većinu pitanja rješavala sama razgovarajući s Etiopljanima, Trogloditima, Židovima, Arapima, Sirijcima, Medijcima i Partima.« Iako se njezini prethodnici nisu zamarali učenjem koptskoga jezika, kojim je govorila većina stanovnika Aleksandrije, Kleopatra ga je, zajedno s grčkim, svladala vrlo rano. S Julijem Cezarom i Markom Antonijem bez poteškoća je razgovarala na latinskom. Govorilo se da je bila neodoljivo privlačna. Svojim je izgledom te uvjerljivom rječitošću i karizmom očaravala i najtvrdokornije strane državnike. Njezin lik na novčićima, zapisao je Plutarh, predočuje ženu istočnomediteranskog izgleda - tamnokosu, skladne građe i proporcija. Kao kraljica, odnosno, pripadnica povlaštenog staleža, bila je poučena pravilima ponašanja, gostoprimstvu i vještini zavođenja. Unatoč toj obuci, u njezinu su životu bila samo dva muškarca: Julije Cezar kojemu je rodila sina, i Marko Antonije s kojim je imala dvoje djece. Kleopatra je bila predana i brižna majka pa se borila da njezina djeca naslijede prijestolje i njezino golemo kraljevstvo. Pri ostvarenju tog cilja njezina je privlačnost bila vrlo važno oruđe. Tako je postala Cezarovom suprugom i vladarkom Rimskoga carstva, ali i supruga Marka Antonija i kraljica Istočnoga carstva. Iako je židovski povjesničar Jozefus o njoj tvrdio da je »robinja svojih strasti«48, njegovo prijateljstvo sa zloglasnim Nero-nom dovodi u pitanje upravo njegovu ćudorednost. Uz jezičnu nadarenost, Kleopatra imala i sklonost umjetnosti i znanosti. Uz pomoć svoga ljubavnika Antonija, u Aleksandriju je donijela glasovitu pergamsku knjižnicu koja je obuhvaćala gotovo 250 tisuća rukopisa. Povrh toga, potpomagala je i financirala rad velikih umjetnika i znanstvenika u Museionu, a Cezara je upoznala s poznatim astronomom Sosigenom koji je nakon toga preuredio rimski kalendar i oslobodio ga potpune zbrke. Poput Cezara i Antonija, i Kleopatra je posjedovala iznimnu sposobnost upravljanja vojskom, pa je bila posljednja koja je ozbiljno ugrozila vlast Rima na istoku. To nije učinila kao Egip-ćanka već kao civilizirana Grkinja (svi su Ptolemejevići bili Grci, a ne Egipćani), jer je duboko u srcu Rimljane smatrala barbarskim uljezima. Da je uspjela u svome naumu, utemeljila bi grčko-rim-sko kraljevstvo te helenskim utjecajem prožela cjelokupan rimski svijet, a Aleksandrija bi, umjesto Rima, postala prijestolnicom toga golemog carstva. Bilo joj je deset godina kad je njezin otac, Ptolemej XII, 59. godine p. n. e. svom narodu odobrio amnestiju. U to je doba Aleksandriju posjetio Diodor Sicilski i zabilježio događaj koji otkriva nesnošljivost između građana Aleksandrije i Rimljana. Podloga toga nemilog događaja jest aleksandrijsko vjerovanje da će ubijanje mačke gradu donijeti katastrofu. Stojeći jednoga dana na ulici, Diodor je opazio kako je rimski vojnik, upravljajući kočijom, pregazio mačku i usmrtio je. Razjarena je gomila nasrnula na njega, no vojnik je uspio pobjeći kući, gdje je zasunom zatvorio vrata i prozore. No, svjetina se okupila oko njegove kuće i bučno tražila njegovu smrt, iako je mačku ubio posve slučajno. Diodor je svjedočio kako su »došli glasnici samoga Ptolemeja i preklinjali gomilu da poštedi život rimskoga vojnika. Ali, uzalud. Sljedećega je jutra neprepoznatljivo tijelo rimskoga vojnika ležalo izudarano i slomljeno na praznoj ulici pred njegovom kućom«.49 U dobi kada je Kleopatra bila najpodložnija dojmovima, taj je nemio događaj s mačkom pobudio dugogodišnju nesnošljivost njezina naroda prema Rimljanima. Vjerojatno je i mnogo puta slušala svoga oca kako govori o Cezaru i Pompeju. U to su se vrijeme njih dvojica nemilosrdno poigravali s Ptolemejem i Egiptom te gospodarski oslabili i osiromašili zemlju. Kovanje novca je u to doba toliko obezvrijeđeno da je svaki novčić sadržavao manje od trećine srebra; budući daje Rim odbio službeno priznati »Svirača« na egipatskom prijestolju, teret nameta i poreza u Egiptu neprestano se povećavao. Odrastajući u nemirnom okružju dvora svoga oca koji je pokušavao sačuvati uzvišene obrede i privid nekoć slavne prošlosti, Kleopatra je uvidjela da samo čvrsta ruka može njezin narod spasiti od sramote i propasti. K tomu, Svirač je bio

prilično nesiguran na prijestolju te se neprestano prepirao s polubraćom i polusestrama koji su uporno zahtijevali prijestolje, ugrožavajući njegovu dinastiju. Ptolemej je zaključio kako je podmićivanje jedini način da osigura svoje pravo na prijestolje. Stoga je 63. godine p. n. e., kada je moćni Pompej krenuo na Judeju nakon niza uzastopnih pobjeda na istoku, Ptolemej povukao jedan od rijetkih domišljatih poteza te poslao Pompeju golemu zlatnu krunu i čak ponudio konjicu od osam tisuća ljudi za njegov napad na Judejce. Potom je pozvao Pompeja da ga posjeti u Egiptu kako bi Egipćanima pokazao svoju moć i utvrdio svoje pravo na prijestolje. Pompej je prihvatio mito, ali ga nije posjetio. No, unatoč tome, Svirač je bio uvjeren daje Pompej sada njegov zaštitnik te da ga, kao Rimljanin, vjerojatno neće napustiti u nevolji. U međuvremenu je Cezar, kojemu je uvijek nedostajalo novca, snovao kako će ucijeniti Ptolemeja nudeći mu rimsko priznanje monarhije. Tih nemirnih vremena takav čin nije bio neuobičajen. Rim je uistinu bio zaboravio što je poštenje. »Onaj tko bi odbio mito nije se smatrao nečasnim, već osobnim neprijateljem.«50 Budući da gaje Pompej zanemario, Ptolemej nije imao drugog izbora nego zatražiti od Rima službenu potvrdu svoga kraljevskog naslova pa je krenuo u Rim kraljevskom lađom krcatom mitom od šest tisuća talenata (otprilike četiri milijuna dolara). Kako je bio na rubu financijskog kraha, Julije Cezar je spremno prihvatio novac te predložio Senatu odluku, kojom je Ptolemej bio priznat za kralja te prijatelja i saveznika rimskoga naroda. Naivno pretpostavivši da Rimljanima može vjerovati, Svirač se ushićen vratio u Aleksandriju. Egipat je potpuno bio u njegovoj vlasti. No, njegovu će radost uništiti nemio događaj na Cipru. Ptolemejev mlađi brat bio je kralj Cipra, posljednjega stranog teritorija nekoć bogatog kraljevstva Ptolemejevića. Budući da su upravo bili sklopili dogovor sa Sviračem, Rimljani se nisu osjećah obveznima zadržati njegova brata na ciparskom prijestolju. Stoga su se pripremali zaposjesti otok, a kralj je, strahujući od doživotnog progonstva i zatočeništva, popio otrov i umro. Tijekom svoje kratke vladavine bio je nagomilao znatno bogatstvo, više od sedam tisuća talenata, koje su Rimljani zaplijenili i slavodobitno pokazali na Forumu. Bio je to žalostan dan za egipatski narod jer je Cipar, koji je dugo bio središte grčke kulture i riznica Ptolemejevića, bez prolijevanja krvi pao u rimske ruke. Strahujući da će sljedeći korak Rimljana biti potpuno pripojenje Egipta, narod se pobunio protiv Svirača i optužio ga ne samo zbog toga što nije uspio zaštititi brata već i, što je bilo još gore, zato što je platio tako velik iznos ne bi li učvrstio svoje prijestolje, dok se njegov narod borio sa siromaštvom i glađu. Uslijedila je opća pobuna pa je Svirač morao pobjeći iz Egipta i potražiti utočište u Rimu, gradu koji ga je izdao. Tijekom putovanja Sredozemnim morem doznao je da je Ka-ton, vojskovođa koji je osvojio Cipar, u posjetu Rodosu. Svirač je iskoristio tu priliku da posljednji put pokuša osigurati svoj položaj pomoću Katona, unatoč njegovoj umiješanosti u bratovu smrt te preuzimanje vlasti na Cipru. Stoga je pozvao Katona da ga posjeti. Katonov je odgovor bio kratak: »Ako me Ptolemej želi vidjeti, neka dođe ovamo«. Kad se Ptolemej pojavio, Katon nije čak ni ustao. Pokazao mu je stolac, ponudio mu da sjedne, a zatim mu savjetovao da ne ide u Rim, jer će ga prevariti kao i prethodni put. Rekao mu je i neka se vrati u svoju zemlju i pomiri se sa svojim narodom. Nakon što je dobro promislio o tom prijedlogu, Svirač je ipak odlučio nastaviti put Rima. Za Ptolemejeva izbivanja, njegova se kći Berenika IV proglasila kraljicom Egipta. Kleopatri je u to doba bilo tek jedanaest godina, a gospodarsko stanje u zemlji pogoršavalo se. Napuštene su nekoć djelotvorne poljodjelske metode zahvaljujući kojima se Egipat obogatio, a poljodjelci su, želeći izbjeći plaćanje velikih nameta, ostavili svoja polja i krenuli uzvodno Nilom. Za Berenikine su vladavine zlatni novčići zamijenjeni srebrnima, a srebrni s vremenom zamijenjeni bakrenima. Roba koja je u Aleksandriju dolazila iz stranih zemalja, bila je za Egipćane preskupa pa je neprodana stajala u emporiju. Propalo je i ono malo prehrambenih proizvoda što je pristiglo. Zemlja je, na rubu potpunoga sloma, bila zrela za anarhiju. U međuvremenu je Svirač u Rimu pojačao svoje napore i svim silama nastojao uvjeriti važne

senatore i vladine službenike da mu pomognu ostvariti rimsku potvrdu njegova prava na prijestolje. Iznova se oslonio na golem iznos koji je ponudio kao mito, no, budući da je svoj novac potrošio na prijašnje mito Cezaru, bio je prisiljen obratiti se imućnim rimskim zajmodavcima te im izdati zadužnice kojima je jamčio da će novac vratiti kad zasjedne na prijestolje. Među mnogima koji su od njega primili mito bio je i Pompej. Svirač je odsjeo u Pompejevoj rimskoj vili u blizini naselja Alban, a Pompej ga je uvjerio da će ga zaštititi u toj neugodnoj situaciji. Građani Aleksandrije ubrzo su doznali što se događa u Rimu pa su, odlučivši spriječiti povratak omraženoga Svirača na prijestolje, poslali u Rim izaslanstvo koje je predvodio filozof Dion. Stigavši u luku Puteoli u Napuljskom zaljevu, uspjeh su dobiti konačište u aleksandrijskom veleposlanstvu. No, prije no što su krenuli prema Rimu, Sviračevi su ih ubojice napali i većinu ubili. Šutnja preživjelih kupljena je mitom. Jedino je Dion uspio pobjeći u Rim, ali je, nedugo nakon dolaska, otrovan prema Sviračevoj naredbi. Uvelike zahvaljujući Pompejevim nastojanjima, rimski je Senat naposljetku zaključio kako je za Rim najbolje da se Svirač vrati na egipatsko prijestolje, ali je uvjet bio da Egipat ostane pod rimskom upravom i vlašću. Povrh toga, Svirač je tu uslugu morao skupo platiti: Rimu će pripasti žito koje mu je bilo očajnički potrebno, a sva unosna trgovina na dokovima Aleksandrije bit će pod rim- skim nadzorom. Ptolemej će se na prijestolje vratiti preko leđa egipatskog naroda. Svirač se nije vratio izravno u Aleksandriju. Umjesto toga, nakratko je posjetio Efez, a Rim je istodobno potresao razoran događaj. Monumentalni Jupiterov kip na Albanskoj gori pogođen je gromom, a uplašeni su Rimljani u Sibilinskim knjigamavi potražili proročansko objašnjenje za tu nesreću. Odgovor je bio jasan: »Ako egipatski kralj dođe tražiti pomoć, ne odbijajte njegovo prijateljstvo, ali mu nemojte pomoći ni silom, jer vas u suprotnom očekuju opasnosti i poteškoće«51. Je li moguće da je Svirač podmitio i sibilsku proročicu? U svakom slučaju, Rimljanima je poruka bila sasvim jasna: vojno djelovanje u Egiptu ne dolazi u obzir. Sljedećih je dana u Senatu izbila rasprava te je naposljetku odlučeno da se u Egipat pošalje izaslanstvo koje će zatražiti od Berenike da odstupi s prijestolja. No, tko će ga predvoditi? Odmah su predloženi Pompej i Kras. Kras je to pitanje uspio postaviti izvan Senata, na javnom Forumu gdje je, unatoč otporu, sve uspio uvjeriti da Pompej nije pravi čovjek za taj zadatak. No situaciju je u svoje ruke uzeo Ciceron i uspio pronaći način da zaobiđe sibilinsko proročanstvo koje je savjetovalo da se Svirača vrati na prijestolje bez primjene sile. Odlučio je da ni Pompej ni Cezar ni Kras neće predvoditi izaslanstvo u Egipat. U međuvremenu su u Aleksandriji dogovorili brak između Berenike i Arhelaja iz Kapadokije (u skladu s običajima, nije se mogla udati za brata, jer je još bio dijete). Takav brak nije odgovarao rimskim planovima. Tražeći razlog da napadnu Egipat, pokrenuli su vojsku pod izgovorom da Egipćani dopuštaju gusarima ploviti svojom obalom te tako otežavaju plovidbu njihovih trgovačkih brodova. Objavili su rat Arhelaju i Bereniki te su, pod vodstvom vojskovođe Aula Gabinija, postavili legije duž pustinje, od Gaze do Peluzija, utvrde uz obalu, na istočnom rubu pustinje. Rimskom je konjicom zapovijedao sjajan dvadesetsedmogodišnji časnik imenom Marko Antonije. Peluzij je brzo pao, a put prema Egiptu otvoren, pa je Aulo Ga-binije osobno dopratio Svirača u Aleksandriju. Arhelaj je ubijen u manjem okršaju u predgrađu, a Svirač je odmah dao smaknuti Bereniku. Uvidjevši da je sve izgubljeno, dvorski su se vojnici predali i prešli Rimljanima. Smrću svoje sestre Berenike, Kleopatra je postala zakonitom prijestolonasljednicom. Marko Antonije u Aleksandriji se zadržao vrlo kratko, no Kleopatra je svojom ljepotom i inteligencijom vjerojatno na njega ostavila snažan dojam. Osvojila ga je i ljepota grada: odlična luka, široke ulice, trijemovi, knjižnica, Museion i svjetionik na Farosu koji je daleko na pučinu bacao zraku jake svjedosti. Svirač je napokon dobio priliku uživati u ponovno stečenoj kruni i, premda su u gradu neprestano vladali nemiri, prozvao se »Novim Dionizijem« te častio svoje goste vinom, glazbom i bančenjem. Odlučivši primjereno započeti vladavinu, jednoga je zimskog dana upriličio veliku svečanu povorku u Dionizijevu čast.

Gradskim su ulicama nošeni mehanički kipovi na golemim nosiljkama, iz velikih se posuda obilno točilo vino, a svima okupljenima dijelile su se poslastice. Glumci i mnoštvo žena pridružili su se državnim dužnosnicima koji su, odjeveni kao satiri, izveli priredbu koja je obuhvaćala i prizor kako se Dionizije pijan vraća iz Indije, lik Aleksandra Velikoga i golem pozlaćeni falus dug 54 metra, prekriven vrpcama i okrunjen zlatnom krunom. Jutarnja je zvijezda najavila početak, a večernja je označila završetak. Od jutra do mraka gradom je prolazilo 2000 volova okićenih zlatom, 2400 pasa, žirafe, indijske papige, slonovi, jedan gnu i nojevi koji su vukli kola te jedan divovski bijeli medvjed. Kip »Korinta« bio je na čelu povorke žena koje su nosile imena Jonije i otoka. Ta je povorka bila jasna aluzija na Korintski savez i zabrinutost Ptole-mejevića za slobodu Grčke. Tisuće robova vukle su kola i nosile nosiljke ulicama Aleksandrije. Svetkovina je trajala od zore do zalaska Sunca, a potom je uslijedilo slavlje koje je potrajalo do ranih jutarnjih sati. U proljeće 50. godine p. n. e., Svirač je sastavio oporuku te jedan primjerak pohranio u kraljevskoj riznici u Aleksandriji, a drugi povjerio svojem zaštitniku Pompeju u Rimu. Oporukom je zahtijevao da egipatsko prijestolje zajedno naslijede njegova naj- starija kći Kleopatra VII i njezin mlađi brat Ptolemej XIII, koji joj je po očevoj smrti trebao postati mužem. Svirač je umro sljedeće godine, a naslijedili su ga osamnaestogodišnja Kleopatra i njezin desetogodišnji brat. U skladu s egipatskom tradicijom, službeno su sklopili brak, a budući da je mladi Ptolemej bio maloljetan, dodijeljena su mu tri skrbnika koji će se brinuti o njemu, jedan od njih bio je Ahila, vojni zapovjednik, drugi je bio grčki učitelj Teodot, koji se trebao brinuti za naobrazbu mladoga kralja, a treći skrbnik bio je eunuh Potin, egipatski rizničar i čovjek nečasne naravi. Njih su trojica uvidjeli da se, žele li uspjeti na svojim položajima, moraju zbližiti s dječakom-kraljem i naposljetku se riješiti Kleopatre. Godine 55. p. n. e., rimski guverner Sirije poslao je svoja dva sina u Aleksandriju tražiti od vlasti dopuštenje da sve legije u gradu puste da pomognu njegovoj sirijskoj vojsci koja je ratovala s Partima. Rimski su se vojnici pobunili protiv toga. Većina njih lijepo se smjestila u Aleksandriji, gdje su našli žene i ljubavnice te uživali u svim blagodatima razvijenoga grada, pa nisu ni najmanje željeli krenuti na sjever, preko beskrajnih planina pijeska i na neizdrživoj vrućini ratovati protiv neprijatelja kojega se Rim najviše plašio i najviše ga mrzio. Žestoke su se rasprave pretvorile u pobunu koja je završila ubojstvom sinova sirijskoga guvernera. Kleopatra je, želeći učvrstiti svoj položaj kod Rimljana, naredila da se svi pobunjenici smjesta uhite, a zatim predvodnike poslala u Siriju gdje će biti osuđeni i pogubljeni. Njezin se odlučan stav nije svidio trojci koja je skrbila o njezinu bratu. Naslutivši da je pomolu još jedna dvorska spletka, Kleopatri je bilo mudro pobjeći iz zemlje i potražiti utočište u Siriji, gdje je znala da je nedvojbeno očekuje dobar prijam kad je onamo poslala pobunjenike i ubojice guvernerovih sinova. Za samo nekoliko godina ona se razvila u sposobnog vođu. K tomu, pouke o spletkama, političkom potkup- ljivanju, mitu i ubojstvima pomogle su joj dodatno razviti diplomatske sposobnosti i ojačati karakter. A bila je i ljepša no ikad. Preko mora, u Pumu, tri su se moćnika, Cezar, Pompej i Kras, zavadila pa je svatko krenuo svojim putem. Zavidan Cezaru i Pompeju na njihovoj vojnoj slavi, Kras je okupio veliku vojsku i krenuo prema Partiji, nadajući se da će se obogatiti bogatstvom Istoka. Ishod je bio katastrofalan. Vojska je poražena u bitki kod Kare (Carrhae), a Kras ubijen, pa su Cezar i Pompej ostali sami u borbi za vlast u Rimu. Prije bijega u Siriju, Kleopatra je službeno primila Pompejeva starijeg sina Gaja na zahtjev njegova oca; Pompej je trebao hranu za vojsku koja se borila u silovitom građanskom ratu s Cezarom. Gaju je u Aleksandriji iskazano gostoprimstvo kakvo priliči kralju, a Kleopatra mu je na odlasku obećala da će Pompejevim gladnim vojnicima odmah poslati nekoliko trgovačkih brodova krcatih žitom. Kao i njezin otac, i Kleopatra je imala puno povjerenje u Pompeja, smatrajući ga egipatskim zaštitnikom. No, na njezinu nesreću, Pompej je poražen na bojištu kod Farsala u Tesaliji, odakle je pobjegao i napustio svoje uništene snove i vojsku. Kleopatra je u Siriji doznala za poraz. Rečeno joj je i da je

Pompej sa suprugom Kornelijom krenuo u Egipat tražiti odgovarajuću uzvratnu uslugu za svoju pomoć i zaštitu, te da će njegova velika galija pristati na Cipru, ugodnom sredozemnom raskrižju povoljnih vjetrova. Pripremajući se za njegov posjet, Kleopatra je okupila vojsku u Siriji, spremna napasti Egipat i svrgnuti svojega brata. Egipatskim snagama, utaborenim u Peluziju, na granici Sirije i Egipta, zapovijedao je Ahila. Nedaleko je bila Kleopatra sa svojom vojskom pod punom ratnom spremom. Peluzijska se tvrđava nalazila na niskom pustinjskom tlu i uzdizala nad morem. Bila je to najistočnija točka delte Nila, a ležala je na glavnom karavanskom putu između Egipta i Sirije, gdje je činila azijski ulaz u kraljevstvo Ptolemejevića. Pompejeva je galija spustila sidro blizu pustoga rta zapadno od lučice i dok je on čekao da ga Ptolemejevi poslanici službeno prime, između trojice Ptolemejevih skrbnika - Ahile, Teodota i Potina - izbila je žestoka rasprava kako primiti poraženog rimskog vojskovođu, za kojega se prije tek nekog vremena činilo da će postati vladarom cijeloga Rimskog Sarstva. »Žalosno je da su o sudbini Pompeja Velikog odlučivali takvi ljudi, te da je Pompej, usidren uz obalu, bio prisiljen čekati odluku takvoga tribunala.«52 Nakon duge rasprave, Teodot je ponudio konačno rješenje: namamit će Pompeja na obalu, uhvatiti ga i tako onemogućiti Kleopatri da potraži njegovu pomoć u bitki za povratak na egipatsko prijestolje. Još je važnije da će njihov čin protiv Pompeja obvezati pobjednika Cezara, koji će potvrditi i osigurati vladavinu mladoga Ptolemeja. Bilo je primjereno da Pompeja dočeka Ahila, zapovjednik egipatske vojske, a da bi doček bio uvjerljiviji, pratio ga je Septimije, rimski časnik koji je svojedobno služio pod Pompejem. Rimski centurion Salvije odvezao ih je u čamcu kako bi Pompeja dopratili na obalu, a kad su se približili velikoj seleukovskoj galiji, Septimije je ustao i pozdravio Pompeja u skladu sa svojim vojnim činom. Potom ga je Ahila pozvao da uđe u čamac, objasnivši mu da je gaz galije predubok za ulazak u njihovu plitku luku. Nedaleko uz obalu plovilo je mnogo egipatskih ratnih brodova, a pješčane plaže vrvjele su vojnicima. Pompejeva Supruga Kornelija odmah je posumnjala da nešto nije u redu te upozorila supruga da ne napušta seleukovsku galiju, no, on je nije poslušao. Uz pratnju oslobođenika Filipa i roba Skita, Pompej je mirno sišao u čamac, pogledao Korneliju, rukom joj uputio topao pozdrav te izustio Sofoklove riječi: Onaj tko ulazi na tiraninova vrata, postaje rob makar dotad bio slobodan.53 Dok je čamac klizio kroz vodu, koja je u to doba godine (potkraj rujna) bila zamućena blatom iz Nila pri prvom naletu godišnje poplave, Pompej se osvrnuo i rekao Septimiju: »Možda griješim, no, nisi li nekoć bio moj vojnik?«54 Septimije je šutke kimnuo. Pompej nije više ništa pitao. Pogled mu je još jednom skrenuo prema vojsci na obali, a zatim je otvorio knjižicu i počeo čitati. Kad je čamac stigao na obalu, zatvorio je knjigu, ustao i pružio ruku kako bi uhvatio ruku oslobođenoga roba Filipa, a Septimije je izvukao mač i zarinuo mu ga u leđa. Ahila i Salvije brzo su izvukli mačeve i nastavili napad. Pompej nije prozborio ni riječ. Tiho stenjući, povukao je ogrtač preko glave, pao u čamac i umro za nekoliko minuta. Kornelija je, promatrajući ubojstvo s palube seleukovske galije, bolno kriknula i, prije no što se onesvijestila, vidjela je kako su se ubojice sagnuli nad tijelom te ponovno ustali, podignuvši u zrak odsječenu glavu njezina supruga. Strahujući za Kornelijin život i sigurnost posade, kapetan je naredio da se smjesta podigne sidro, pa se seleukovska galija otisnula prema pučini prije no što su egipatski brodovi bili spremni krenuti za njom. Ubojice su Pompeju odrubili glavu da bi imali opipljiv dokaz kad Cezar stigne u Aleksandriju, no tijelo su ostavili u pijesku, potpuno golo i izudarano valovima. Kad su Ahil i njegovi suučesnici donijeli glavu u tabor mladoga Ptolemeja, oslobođeni rob Filip, koga su ubojice poštedjeli, vratio se na obalu te čekao na pustom mjestu sve dok nije bio siguran da su svi otišli u grad, a tada je kleknuo nad Pompejevo tijelo, oprao ga morskom vodom i omotao vlastitim ogrtačem. Na obali se iznenada pojavio ostarjeli rimski vojnik koji je nekoć služio Pompeju i pomogao oslobođeniku prikupiti naplavljeno drvo za lomaču, a čim su skupili dovoljno, položili su tijelo na lomaču i zapalili ga. Kratka, ali slavna vladavina Pompeja Velikog bila je okončana. Cijelo je Rimsko Carstvo pripalo Cezaru. Dok su Kleopatrina

vojska i vojska mladoga Ptolemeja, sučeljene blizu Peluzija, čekale odgovarajući trenutak za napad, Cezar je stigao u Aleksandriju i doznao za zvjersko ubojstvo Pompeja. Nekoliko dana poslije, u Aleksandriju se iz Peluzija vratio začetnik urote Teodot, i dok je ponosno pokazivao Pompejevu glavu i pe- čatnjak, Cezar je zaplakao. Teodot, koji je od Cezara nedvojbeno očekivao nagradu, smjesta je otpušten pa je bio prisiljen pobjeći iz Egipta, nakon čega je godinama lutao Sirijom i Malom Azijom. Put ga je naposljetku doveo u Rim gdje ga je jednoga dana prepoznao Marko Brut. Rimljani su ga za planiranje ubojstva slavnoga Pompeja kaznili tako što su ga osramoćenog vukli gradskim ulicama, a potom razapeli. Pompejev je pepeo sakupljen s obale kod Peluzija, a Cezar ga je poslao Pompejevoj udovici, koja ga je pokopala pokraj njegove vile kod Albana, iste one vile u kojoj je Pompej pružio utočište Kleopatrinu ocu Sviraču. Cezar je nakon toga naredio da odsječena glava bude pokopana pokraj mora, u Nemezisinu šetalištu uz istočne zidine Aleksandrije, gdje mu je, u sjeni cedrova, podignuto brončano poprsje. Kad je Cezar ponudio zaštitu i pomoć svim Pompejevim zatočenim sljedbenicima, građani Aleksandrije tome su se usprotivili, no, želeći izbjeći Teodotovu sudbinu, eunuh Potin i Ahila savjetovali su im da prihvate Cezarovu odredbu jer dobro znaju da će Cezar naposljetku napustiti Aleksandriju, a ako je i ne napusti, uvijek ga se mogu riješiti kao što su se riješili i Pompeja. Dok su Kleopatrina vojska i vojska mladoga Ptolemeja i dalje bile sučeljene blizu Peluzija, Cezar je stigao u Aleksandriju i odmah se uselio u napuštenu kraljevsku palaču, jednu od najljepših aleksandrijskih građevina koju su krasile mramorne stube, stupovi i trijemovi, kićeno pokućstvo, prostrani vrtovi, cvijeće i živahni vodoskoci. Bio je iscrpljen nakon dugotrajnih bitki građanskoga rata i pobjede nad Pompejem kod Farsala u središnjoj Grčkoj. Nakon Pompejeve smrti postao je glavnim predstavnikom Rima, a time i odgovoran za izvršenje Sviračeve oporuke. Cezar, koji je osvojio pola svijeta te bio najveći vojskovođa nakon Aleksandra Velikog, bio je u svojim ranim pedesetim godinama kad se nastanio u jednoj od kraljevskih palača u Aleksandriji. Bio je sposoban ratnik, »mudar, vješt mačevalac, odličan plivač i sjajan sportaš«. U bitkama se pokazao hrabrim i razboritim; i u mlađim su ga godinama smatrah vrsnim časnikom. U dvadeset i prvoj godini već je, za spašavanje života vojniku pri jurišu na Mitilenu, bio osvojio hrastov vijenac, jednu od najviših nagrada u Rimu. U žaru bitke, gologlav je iskoračio pred svoje ljude, ohrabrujući ih i 114 potičući vlastitom srčanošću; u istoj je bitki, vidjevši kako uplašeni stjegonoša bježi tražeći sklonište, vojnika okrenuo i suosjećajno mu napomenuo daje promašio smjer prema neprijatelju. No, njegov je karakter imao i drugu stranu. Otvoreno se govorilo, ne samo među neprijateljima, već i među njegovim vojnicima, koji su ga voljeli i poštovali, da uživa s muškim ljubavnicima, te da je među njima bio i Nikomed, kralj Bitinije, koji je zbog toga izvrgnut uvredama sa svih strana: »Bitinija je imala štošta, pa i Cezarova ljubavnika!« Usprkos tomu, Cezar je održavao taj odnos, a kada je slavio svoju pobjedu nad Galima, vojnici su u pratnji njegovih kola podrugljivo pjevali: Cezar je pobijedio sve Gale, a Nikomed je pobijedio njega; Vidi Cezara kako slavi pobjedu, a gdje je Nikomed?55 Međutim, Cezar je u Rimu bio dobro poznat i kao ženskar. Bio je neizbježan krivac za svaki pomodni brakorazvodu, i unatoč dugom popisu žena koje se povezuju s njim, rimsko društvo i cijela legija prevarenih muževa dopustili su mu da neokrnjene reputacije doživi sredovječnost. čudo je da nije završio u nekoj mračnoj uličici s bodežom među rebrima. Zavodio je žene mnogih prijatelja, među kojima i Krasovu, Gabinijevu te Pompejevu Korneliju, no, najveću je strast osjećao prema Serviliji, majci Marka Bruta (koji će postati jednim od njegovih ubojica). Štoviše, glasine su govorile da je Brutu bio otac. Tijekom duge proslave pobjede nad Galima, Cezarovi su legionari izvikivali stihove koji su svjedočili o njegovim seksualnim aktivnostima čak i izvan Rima: Kući dovodimo ćelavoga preljubnika, Rimljani, zaključajte svoje ienel56 Cezar je bio jak i stasit čovjek svijetle puti, skladnih udova, okrugla lica i vatrenih crnih očiju. Bio je dobra zdravlja, iako je u starijoj dobi patio od nesvjestica i noćnih mora. Tijekom bitaka preživio je dva napada padavice.

Pomno je pazio na svoj izgled, uvijek je bio podšišan i izbrijan, a čupao je i suvišne dlake iz nosa i oko očiju. ćelavost mu je vrlo teško padala pa je zbog toga svoje rijetke uvojke češljao s tjemena prema čelu. Od svih počasti koje mu je Senat bio dodijelio, najviše je uživao u počasti lovorova vijenca, koji je stalno nosio. U odijevanju je bio vrlo izbirljiv i uvijek je nosio senatorsku tuniku dugih rukava, s resama koje su dopirale do zapešća. Iako su ga njegovi vojnici ismijavali i otvoreno mu se izrugivali, ipak su mu se duboko divili. Za razliku od ostalih vojskovođa, on je bio prvi koji će preplivati rijeku, a na bojištu je bio neumoran pa je izazivao i nadmašivao i najmlađe, najsnažnije među svojim vojnicima. Bio je vrstan jahač, a za hranu nije osobito mario pa je jeo vrlo umjereno. Svoje slobodno vrijeme gotovo je u potpunosti posvećivao zbirci dragoga kamenja kojom se služio za osvajanje i zavođenje žena. Kad je stigao u Aleksandriju, bio je u četvrtom braku. Njegova je supruga tada bila Kalpurnija, kći Kalpurnija Pizona, koji je 58. godine p. n. e. služio kao konzul. Uza sve svoje vrline, Cezara je obuzimala i velika strast prema slavi. Njegovoj poduzetnosti i ambiciji (što se često očitovalo kao krajnja umišljenost i samopouzdanje) u povijesti nema premca. Te su se značajke očitovale već u njegovoj mladosti kad su ga zarobili gusari i odveli na otok Farmakusu, u blizini obale Male Azije i grada Mileta. Gusari su zahtijevali da za svoje oslobođenje od Rima zatraži otkupninu od dvadeset talenata (nekoliko tisuća dolara). Cezar se nasmijao i rekao da vrijedi mnogo više, barem pedeset talenata, što im je naposljetku i platio, ali im je prethodno obećao da će se jednoga dana vratiti na njihov otok i sve ih pogubiti. Dok je čekao da stigne otkupnina, svojevoljno se pridružio njihovim pijankama, no pritom im nije dopustio da i na trenutak zaborave kako je on, premda njihov zarobljenik, i dalje iznad njih. Prekorijevao ih je zbog divljačkog i neuljuđenog ponašanja, a kad je bilo vrijeme spavanju, zahtijevao je da budu tihi. Nedugo nakon što je oslobođen, skupio je omanju vojsku, kako je obećao, i vratio se na otok, opkolio gusare te naredio da ih se razapne; no, u trenutku slabosti predomislio se i dao ih zaklati da ne bi trpjeli polaganu i bolnu smrt na križu. Smjestivši se u kraljevsku palaču u Aleksandriji, Cezar je pozvao mladoga Ptolemeja da bi porazgovarali i pronašli rješenje za njegovu dugu zavadu s Kleopatrom. Unatoč savjetnikovim 1 1 <c prosvjedima, Ptolemej je prihvatio poziv i smjesta krenuo u Aleksandriju, praćen eunuhom Potinom. Došavši je opazio da kraljevsku palaču čuvaju rimski vojnici i da je grad potpuno pod rimskom vlašću. Na tom je sastanku Cezar od Ptolemeja zatražio velik iznos, tvrdeći da je toliko posudio njegovu ocu Sviraču kako bi se vratio na egipatsko prijestolje. Prije no što je otpratio goste, Cezar im je savjetovao da prekinu bitku za prijestolje i sklope mir s Kleopatrom. Mladom je Ptolemeju još preporučio da raspusti vojsku i da se odmah povuče s granice kod Peluzija. Eunuh Potin, koji se nije dao zaplašiti Cezarovim savjetom, poslao je Ahili u Peluzij žurnu poruku u kojoj mu je naredio da s cijelom vojskom dođe u Aleksandriju. Uvjeren da je napokon došao na prag razrješenja zavade, Cezar je u međuvremenu poručio i Kleopatri da dođe u Aleksandriju. Kleopatra je tada još jednom pokazala svoju odvažnost i odlučila poći na opasno putovanje kroz neprijateljski teritorij. Stoga se rano ujutro ukrcala na brod u udaljenom zaljevu pokraj peluzijske luke i krenula u Aleksandriju. Pristala je blizu otoka Farosa i pričekala sumrak, kada je njezin vjerni sluga Apolodor čamcem doplovio do galije i kradomice je odvezao do poznatog doka tik pod visokim zidinama kraljevske palače. Ondje ju je umotao u tepih, čvrsto ga svezao uzetom i prebacio preko ramena. Stražari su ga zaustavili nekoliko puta, no uspio je nastaviti put kazavši im da je sluga u palači i da obavlja važan zadatak. Kad je ušao u palaču, stražari su ga pratili kroz prostrane dvorane palače sve do Cezarovih odaja. Apolodor je pričekao da se pojavi Cezar, a tada je pažljivo položio tepih na pod i razvezao uže; na Cezarovo veliko iznenađenje, iz tepiha je iskočila mala egipatska kraljica, raščupane kose i rumena lica. Njezina joj je domišljatost odmah otvorila put do njegova srca. Cezar je bio upoznao nebrojene žene širom svijeta, ali takvu još nije susreo. Imajući na umu kakav je glas pratio Cezara, lako je zamisliti da su još iste noći postali ljubavnici - ona možda i prvi put u životu, iako nije bila nevina u političkim spletkama. Kao

pripadnica obitelji Ptolemejevića, nije prezala ni od čega kako bi stigla do svoga najvišeg cilja: egipatskoga prijestolja. Dogovorivši pomirenje Kleopatre i mladoga Ptolemeja, Cezar je od svoga brijača doznao da eunuh Potin i Ahila snuju njegovo ubojstvo. Smjesta je sazvao raskošnu gozbu radi proslave pomirenje brata i sestre, a tijekom svečanosti Potina su uhvatili rimski vojnici, odvukli ga van i ubili. Ahila je nekako uspio pobjeći i vratiti se svojoj vojsci. Uvidjevši da je rat neizbježan te da nekoliko tisuća rimskih vojnika nije dovoljno da se odupre napadu Ahiline vojske, Cezar je svoga prijatelja Mitridata poslao po vojsku u Siriji i Maloj Aziji, nadajući se da će napadom straga pobijediti egipatsku vojsku utaborenu kod Peluzija. Da bi osigurao uspjeh svojega plana, Cezar je kao jamstvo u svojoj palači držao ne samo mladoga Ptolemeja, već i njegovu sestru te njezina učitelja Ganamida. Međutim, njegov je plan ometen kad je Ahila bez upozorenja krenuo iz Peluzija u Aleksandriju. Kad je njegova vojska stigla u predgrađe Aleksandrije, stanovništvo ju je oduševljeno dočekalo. Bio je to loš znak za Cezara, koji se sada morao suočiti ne samo s pomahnitalom svjetinom, već i s Anilinom vojskom od 20.000 pješaka i 2000 konjanika. Ptolemejeva je sestra za građane Aleksandrije iznenada postala junakinjom, što se Ahili nije svidjelo budući da je bio odan mladom Ptolemeju. Znajući da Ahila neće promijeniti mišljenje, Ptolemejeva ga je sestra dala pogubiti, nakon čega je zapovjednikom egipatske vojske i vođom pobune protiv Cezara proglasila Ganamida. Rimske galije, u kojima je bila trideset i sedma legija iz Male Azije, stigle su do egipatske obale, ah zbog nepovoljnih vjetrova nisu mogle nastaviti prema Aleksandriji. Na sidrištu pred Lokijem, egipatska je vojska bila dodatan problem za rimske brodove. Međutim, Cezarovi su vojnici u iznenadnom napadu zapalili egipatske brodove, a vatra se brzo širila uslijed jakog vjetra te progutala najveći dio brodogradilišta, mnoge građevine u blizini palače te nekoliko tisuća knjiga koje su bile u njima. Povjesničari su pogrešno pretpostavili da je tada uništena i velika aleksandrijska knjižnica, no ona nije bila ni blizu brodogradilišta. Rimski povjes- ničar Lukijan zabilježio je da je Cezar, opkoljen u palači, naredio da se baklje umoče u katran i bace na egipatske brodove. Vatra se smjesta proširila na snast i palube koje su bile premazane smolom. Progutan vatrom, prvi je egipatski brod počeo tonuti, a vatra se brzo širila prema ostalim brodovima. Plamen je zahvatio i kuće najbliže dokovima, a njegovi su jezici parali nebo nad krovovima kuća poput zvijezda repatica. Šteta je bila najveća u području oko dokova, u brodogradilištima, radionicama i skladištima u kojima je bilo žito i knjige. U požaru je uništeno četrdesetak tisuća knjiga. Nisu to bile knjige iz velike knjižnice, već knjige računa i trgovački spisi s podacima o robi izvezenoj u Rim i ostale gradove širom svijeta. Kad se more napokon smirilo, uz otok Faros napokon su se pojavile rimske galije. Cezar im je pošao u susret i osobno ih dopratio u luku, nakon čega je odabrana jedinica legionara pod njegovim zapovjedništvom krenula zauzeti otok Kanili su napasti s mora i iz istočne luke, a zatim zaokrenuti te zauzeti veliki heptastadij. Uspješno su se iskrcali na Faros, a sjeverni dio hepta-stadija bio je brzo zauzet. Cezar je osobno predvodio napad na južni dio heptastadija koji je gledao prema gradu, no naišao je na neočekivani otpor te se ubrzo našao opkoljen dvjema egipatskim jedinicama koje su krenule u napad. U pomoć je pozvao nekoliko galija i čamaca te ušao u jedan čamac koji je bio toliko pretrpan preživjelima i ranjenima da se prevrnuo i potonuo, pa je Cezar bio prisiljen plivati gotovo dvije stotine metara do drugog čamca. Te je večeri, u društvu Kleopatre i nekoliko časnika, šutio tijekom večere, a zatim se povukao u svoju spavaonicu. Cezar nije samo podcijenio snagu egipatske vojske, već je i u bitki za heptastadij izgubio mnogo mornara, 400 najboljih legionara i svoj najdraži grimizni plašt, znak vojskovođe. Nešto istočnije, Mitridat je sa svojom vojskom već bio osvojio peluzijsku tvrđavu te je napredovao niz Nil. Egipatska mu vojska kod Memfisa nije bila ravna, pa je Mitridat nakon lake pobjede prešao na zapadnu obalu Nila i krenuo prema Aleksandriji. Kad je mladi Ptolemej doznao da se Mitridat s vojskom približava gradu, smjesta je poveo svoje jedinice na jug da bi mu se suprotstavio. čekajući da se egipatska vojska povuče iz grada, Cezar je u palaču ostavio malobrojnu stražu i

otplovio prema istoku, vjerojatno prema Peluziju, no, pod okriljem tame njegove su galije promijenile smjer i kradomice uplovile natrag u zapadnu aleksandrijsku luku, gdje se Cezar udružio s Mitridatovom vojskom. Zatim su zajedno krenuli na sjever, u napad na Egipćane, koji su i dalje vjerovali da je Cezar otišao iz Aleksandrije. Prijevara je uspjela. U dvodnevnoj bitki koja je bjesnila na utvrđenoj uzvisini između močvare i Nila, egipatska je vojska potpuno uništena. Nekoliko preživjelih pokušalo je preko Nila pobjeći u malim čamcima, a među njima i mladi Ptolemej, no kad je skočio u jedan od pretrpanih čamaca, prevrnuo ga je i potopio te se utopio sa svima ostalima. Njegovo je tijelo, kasnije pronađeno i prepoznato po zlatnom prsnom oklopu, dopremljeno u Ale-ksandriju i pokopano uz najviše počasti. Sljedeće je večeri Cezar trijumfalno ušao u grad. Nakon pet teških mjeseci, aleksandrijski je rat napokon bio dovršen, a Cezar je bio spreman na egipatsko prijestolje postaviti kraljicu koja će uskoro roditi njegovo dijete. Nekoliko mjeseci poslije, početkom proljeća, Cezar i Kleopatra ukrcali su se na veličanstvenu lađu i krenuli uz Nil. Kraljevska lađa Ptolemejevića bila je dugačka 90 metara, široka 13 metara, a iznad površine vode bila je visoka 18 metara. Pokretali su je brojni redovi vesala, a na njoj su bile spavaonice, dvorane za primanja, oltari, odmorišta, vrtovi te šetališta s trijemovima i kolonadama. Odmah za kraljevskom lađom plovile su galije i brodovi s namirnicama, a i nekoliko tisuća rimskih vojnika da bi se spriječio mogući pokušaj ubojstva nove kraljice. Kraljevsku lađu, koja je polako plovila uz Nil, pratilo je ukupno četiristo brodova. Vijest o tom putovanju brzo se proširila Egiptom pa su se gomile ljudi »okupljale na obje obale Nila kako bi vidjele taj prizor, jer su za njih na tom golemom brodu, kroz samo srce Egipta, putovali njihov bog Amon i božica Izida«57. To iskazivanje raskoši i poistovjećivanje s egipatskim božanstvima utemeljilo je Kleopatrinu vladavinu. Budući da se egipatskom narodu predstavila kao kraljica, pripisane su joj gotovo mistične moći koje će zaštiti narod i kraljevstvo. Građani Aleksandrije, Kleopatrina su sina, što je za njih bilo tipično, zlobno nazivali Cezarion (mali Cezar), no, pravo mu je ime bilo Ptolemej Cezar. Nedugo nakon sinova rođenja, Cezarov najveći problem bio je brzo i trajno dokončanje neprestanih pobuna na nemirnom istoku. Budući da su aleksandrijski Židovi iskazali miroljubivost i nisu se pridružili Egipćanima u borbi protiv Rimljana, Cezar je njihovu braću u Judeji nagradio tako što ih je poštedio vojne službe i plaćanja poreza. Kada je Antipatera (koga su Židovi veoma cijenili) postavio za prokuratora Judeje, Cezar je napustio tu zemlju i pridružio se svojim legijama blizu Zele, 640 kilometara sjeverno od Efeza, gdje je porazio Farnakovu vojsku. Nakon bitke je svome prijatelju Amantiju u Rim poslao poruku sa slavnim riječima: »Veni, vidi, vici!« Prije trijumfalnog povratka u Rim čekala ga je još jedna bitka. Sljedećeg je travnja porazio pompejsku vojsku kod Tapsa u sjevernoj Africi. Nakon bitke su pogubljena trojica neprijateljskih vojskovođa, a preostala dvojica, Scipion i Katon, počinila su samoubojstvo. Stara garda Rimske republike došla je svom kraju, a put rađanju novog Rimskog carstva bio je otvoren. Pripremajući se za veličanstvenu proslavu svojih pobjeda, Cezar je u Rim pozvao Kleopatru i njezina sina Cezariona, a u znak pristojnosti i njezina preživjelog brata, jedanaestogodišnjeg Ptole-meja XIV, koji nije značio stvarnu prijetnju njezinoj vladavini. Kleopatra je u Rim stigla sa sinom, praćena cijelom svitom robova, eunuha, čuvara i dvorjana. Cezar ju je odmah smjestio u svoju ladanjsku kuću na desnoj obali Tibera, otmjeno imanje s dvorištima, vrtovima, trijemovima i kipovima, dok je njegova zakonita supruga ostala u kući u gradu. Cezar nije ni pokušavao prikriti svoju vezu s Kleopatrom. Cijeli je Rim znao da, kao Ceza-rionov otac, ozbiljno razmišlja ozakoniti vezu s Kleopatrom kako bi začeo kraljevsku lozu. Proslava je trajala četiri dana i bila je najveća i najskuplja koju je Rim ikada doživio. Kad se Cezar prvoga dana uspeo stubama Kapitola, iste one legije koje su zlobno pjevale o »ćelavom preljub-niku« proglasile su ga pobjednikom nad Galima. Vrhunac duge proslave bilo je uprizorenje Vercingetoriksa (vođe Gala) kako u lancima prolazi rimskim ulicama prema mjestu pogubljenja. U sklopu proslave, Cezar je iskoristio prigodu da hram, koji je

sagradio o vlastitom trošku, posveti Veneri Majci (Venus Gene-trix). Uz kip božice postavio je i zlatni kip koji je predstavljao Kleopatru, a poruka toga čina Rimljanima se nije svidjela: Kleopatra je utjelovljenje Iziđe, egipatske inačice Venere. Obje smo božanskoga podrijetla! Povezivanje s Izidom nije bilo slučajno. Kleopatra se od rane mladosti voljela odijevati kao božica Izida, a uživala je kad bi je nazivali novom Izidom. Apulej, platonovski filozof i autor djela Zlatni magarac, opisao je jednu takvu zgodu, kada joj je duga, gusta kosa padala niz vrat, a na glavi je nosila bogat vijenac od egzotičnog cvijeća. Tik iznad njezinih obrva okrugao je disk blistao poput zrcala ili poput svijetle strane Mjeseca. Disk su podupirale zmije koje su se uzdizale s lijeve i desne strane njezina razdjeljka, a među njima se nalazilo klasje žita. Njezina kićena haljina bila je od najfinijeg lana - dijelom blještavo bijela, dijelom žuta poput šafrana, a dijelom plameno crvena. Porub s istkanim uzorkom cvijeća i voća ljuljao se na povjetarcu. No, više od svega ostalog, Apulejev je pogled privukao »njezin ogrtač od najcrnjeg sjajnog tkanja. Nosila ga je preko tijela, od desnog boka do lijevog ramena, gdje je bio pričvršćen kopčom nalik štitu, te padao u bezbrojnim naborima sve do ruba na kojemu su podrhtavale resice«58. Ogrtač je bio izvezen blistavim zvijezdama - ne samo na porubu, već posvuda - a u sredini je sjao pun i sjajan mjesec. Drugoga dana, nakon što je proslava pobjede nad Galima privedena kraju, započela je raskošna i veličanstvena proslava egipatske pobjede. Gradskim je ulicama nošen kip boga Nila, zajedno s maketom faroskog svjetionika, što je Rimljane trebalo podsjetiti na važnost Egipta u svijetu, te portreti poraženog Ahila i eunuha Potina. Slijedila je povorka afričkih životinja koje Rimu nisu bile poznate, osobito žirafe. Ulicama grada u lancima je prolazila i Ar-sinoa (Kleopatrina pakosna sestra), koja je kasnije pomilovana. Trećeg je dana proslavljena Cezarova pobjeda nad Farnakom kod Ponta u Maloj Aziji, a gradom je nošena velika ploča s natpisom »Veni, vidi, vici!« Cezar je nakon proslave svoje vojnike nagradio velikodušnim darovima te pripremio gozbu s dvadeset tisuća ležaljki, a upriličio je i gladijatorske i pomorske borbe. Kad se Cezar vratio zadaći upravljanja carstvom i, što je još važnije, izgradnji novih cesta i građevina u Rimu, Kleopatra je sa sinom uživala u udobnosti ladanjske kuće nad Tiberom, okružena svojim sluškinjama, eunusima i dvorjanima. Rimljanima se to nije sviđalo, a nisu bili osobito oduševljeni ni egipatskim nošnjama te načinom ponašanja njezine svite. U pismu koje je poslao svom prijatelju Atiku, Ciceron govori o daru koji mu je Kleopatra obećala darovati za uslugu koju joj je učinio: »Prezirem tu kraljicu i jamstvo njezinih obećanja. Ne mogu mirno podnijeti ni drskost njezina boravka u Cezarovoj transteverskoj vili. Ne želim imati posla s tom ženom!«59 Ne osvrćući se na ogovaranja, Kleopatra je mudro izbjegavala svaki dodir s društvenim životom Rima, koji se prostirao s druge strane rijeke. Zbog toga je, zatvorena u Cezarovoj vili, propustila vidjeti neke od najljepših pojedinosti toga veličanstvenog grada: »Kapanje vode s akvadukta koji je prolazio preko gradskih vrata, odakle se protezala prašna i prljava Apijeva cesta, potkrovnice pokrivene crijepom, gdje su se golubovi dotjerivali kad bi kiša rominjala po krovovima, uske uličice prepune kupaca i kolica, pločnike koji su odzvanjali jekom vojničkih čizama, gostioničare koji su hodali uokolo noseći na glavama poslužavnike s toplim jelima, lončiće s cvijećem koji su visjeli s prozorskih daski, trgovine zatvorene kapcima, iznenadne ulične tučnjave, gradsku tamu koja je treperila pod plamenom baklji, dok su ulicama prolazila otmjena gospoda i dame, vraćajući se kućama s večere uz pratnju slugu i robova«60. U usporedbi s Aleksandrijom, Rim je i dalje bio provincija. Cezar je, bolje od ikoga, znao da se istinsko blago svijeta nalazi na istoku, kao što su to znali i Parti, najveći nepokoreni neprijatelji Rima. Rimljani nisu mogli zaboraviti poraz kod Kare u Mezopotamiji, 53. godine p. n. e., kada je ubijen veliki vojskovođa Kras, a najveći dio njegove vojske stradao pod kišom strijela hitrih partskih konjanika. Cezar je želio kazniti Parte i uništiti ih jednom zauvijek. Njegovo golemo carstvo koje je obuhvaćalo Galiju, Španjolsku i velik dio Europe, već je bilo nadmašilo carstvo Aleksandra Velikog. A Aleksandar je bio proglašen bogom, sinom Jupitera Amona. Otprilike u to doba prestaju zapisi o Kleopatrinu mlađem bratu Ptolemeju XIV. On je

poput sjene ušao u događaje koji su potresah svijet, a tako je iznenada i nestao. Židovski povjesničar Jozefus navodi da su ga ubili Kleopatra i Cezar, no ta optužba nikada nije dokazana. Dječak je najvjerojatnije umro od iznenadne bolesti. Unatoč smrti mladoga Ptolemeja, drama Cezarova povratka nastavila se. Bio je 15. dan mjeseca veljače, veliki rimski blagdan, odnosno, godišnja svetkovina Luperkalija. Luperk je u rimskim predajama poistovjećen s bogom prirode Panom. Pan Luperk predstavljao je povratak proljeća, rast biljaka, parenje životinja, rađanje ljudi. Tom bi prigodom žrtvovali kozu i psa, a potom su dva mlada aristokrata iz Luperkova reda izrezali kože tih životinja u trake koje su se nazivale februa (odade potječe riječ februar). Trčeći ulicama, trakama su kao bičevima udarali svaku ženu koja bi im se našla na putu, vjerujući da će iste godine ostati trudna. Žene koje su željele zatrudnjeti, silovito su se borile za udarac februe. Za Luperkahja 44. godine p. n. e., Cezar je sjedio na zlatnom prijestolju u Forumu, a Marko Antonije bio je zadužen za rezanje februe. Dotrčavši u Forum, Antonije je Cezara pozdravio kao samog Luperka, a zatim pojurio prema njemu, popeo se na podij i pokušao na Cezarovu glavu staviti krunu. Cezarovi su sljedbenici, smješteni na ključnim mjestima u Forumu, počeli vikati i prekli-njati ga da je prihvati, znajući da će tako postati i kralj i imperator Rima. Nedvojbeno je da su taj čin smislili Ostali vodeći urotnici bili su braća Kaska, Trebonije (kojemu je Cezar upravo bio ponudio mjesto prokonzula Azije), Tilije Cimber i Serv Galba. Svi su oni dugo bili Cezarovi sljedbenici i pouzdanici, no svaki je imao svoj razlog za sudjelovanje u uroti: veličanje stare Republike, osobnu mržnju prema Cezaru ili sebičnu želju za slavom i ugledom. Teško je shvatiti zašto su se odlučili na takav čin. Cezara su viđali svakodnevno, hinili su da dijele njegova mišljenja, zamisli i planove za carstvo, a gradili su čak i lažna prijateljstva s njim. Budući da je 15. ožujka bio posljednji dan Cezarova boravka u Rimu prije no što s vojskom krene na Partiju, ali i zbog toga što će to za njega biti prigoda da od Senata zatraži kraljevsku krunu »kako bi osigurao pobjedu« u skladu s proročanstvom sibilinskih knjiga, urotnici su odlučili da će ožujske Ide biti dan njegova ubojstva. Ubojstvo će se dogoditi u Pompejevoj vijećnici, u kojoj će zasjedati Senat. Plan je bio savršen. Cezar će, znajući kako su se senatori zakleli da neće dopustiti da mu se naudi, u vijećnicu ući nenaoružan i bez tjelesne straže. Plutarh je zapisao da su dan prije ubojstva Bruta razdirale strepnje. Nije mogao jesti i ni s kim nije razgovarao. U snu se tako nemirno bacakao da ga je supruga Porcija naposljetku upitala što ga muči, a on joj je, na rubu suza, otkrio sve pojedinosti urote, znajući da time ne ugrožava samo živote suučesnika, već u zločin miješa i vlastitu suprugu. Nekoliko dana prije Ida, Cezara je posjetio stari prorok po imenu Spurina i upozorio ga da se čuva tijekom ožujskih Ida. Zabilježeno je da je 14. ožujka primijećeno kako je mala ptica, noseći u kljunu lovorovu grančicu, doletjela u Pompejevu vijećnicu bježeći pred drugim pticama koje su je napale i naposljetku usmrtile. Iste noći, dok je Cezar ležao uz Kalpurniju u svojoj gradskoj kući, sva su se vrata i prozori naglo otvorili, kao pod naletom snažnoga vjetra. U žestini naleta, sa zida je uz glasan prasak pao obredni Marsov oklop, koji je bio darovan Cezaru. Kalpurnija je zajecala u snu, a kada ju je Cezar probudio, ispričala mu je da je sanjala kako ga ubijaju i preklinjala ga da ne izlazi iz kuće. Ujutro su se njegovi savjetnici složili s Kalpurnijom i izričito mu savjetovali da ostane kod kuće. Istodobno je Cezar primio poruku svećenika i augura kojom su ga upozorili da su se žrtvovanja toga dana pokazala zloslutnima. Svi su znakovi doista govorili o nesretnom danu pa su Cezara trebali uvjeriti da se ne približava Senatu. Kako je vrijeme odmicalo, a Cezar se nije pojavljivao, urotnici su se uznemirili. Brut se vjerojatno pitao nije li njegova supruga Porcija otkrila urotu kojoj prijateljici, koja je mogla obavijestiti vladinog časnika, pa bi Cezar sa svojim legionarima mogao opkoliti Pompejevu vijećnicu i osvetiti se. Urotnici su u strahu odlučili k Cezaru poslati Decima Bruta Albina, koji mu je bio blizak i pouzdan prijatelj i koji je sljedeće godine trebao primiti službu konzula. Stigavši u Cezarovu gradsku kuću, Decim gaje našao vrlo uznemirena. Cezar je očito bio povjerovao svim lošim predznacima i proročanstvima te je poslao po Antonija, kaneći odgoditi posjet Senatu. Decim je ipak bio

uporan i stao ga nagovarati da žurno ode u Senat, podsjećajući ga na mnoge poslovne pojedinosti kojima se mora pozabaviti prije no što napusti Rim i krene u Partiju, ali i da neizostavno mora osobno primiti počast želi li biti proglašen kraljem. Time ga je uvjerio pa je Cezar pristao doći u Senat. Decim se zadovoljan vratio u Pompejevu vijećnicu i obavijestio urotnike da Cezar stiže. Urotnici su, kao i Decim, skrivali bodeže pod ogrtačima. Dok su ga nosili gradskim ulicama, Cezar je primio još jedno upozorenje staroga proroka Spurine, ali ga je odbacio i uz smijeh rekao: »Vidiš, martovske su Ide stigle!«64 Na to je Spurina odgovorio: »Jesu, ali nisu prošle«. Nešto dalje u istoj ulici, neki se čovjek probio kroz svjetinu i Cezaru u ruku stavio mali svitak koji je otkrivao sve pojedinosti urote. Cezar se očito nije potrudio ni otvoriti svitak. U Pompejevoj su vijećnici svećenici još jednom prinijeli žrtvu, no znamenja su opet bila nepovoljna. Iznenada se među senatorima proširila vijest da je Brutova supruga Porcija mrtva ili na umoru. (Zapravo se kod kuće bila onesvijestila zbog napetosti.) Tada je senator Popilije Lenus šapnuo Brutu i jednome od Kaska braće: »Želim vam sreću s vašim naumom, no, savjetujem vam da budete brzi, jer ljudi već šuškaju«65. Kad je Cezar napokon ušao u zgradu, senatori su svi do jednoga ustali i zapljeskali. Senat se upravo spremao prijeći na pitanja Cezarova kraljevskog naslova i nadolazećeg pohoda na Partiju, kad su urotnici, predvođeni Tilijem Cimbarom, opkolili Cezara kako bi ga izdvojili od ostalih članova Senata. Cimber je tada od Cezara zatražio da pozove natrag njegova brata koji je bio u progonstvu. Cezar je to odbio. No, Cimber je ustrajao i položio ruku na Cezarov ogrtač, što je u Rimu bio znak ponizne zamolbe. Prije no što je Cezar uspio uzmaknuti, Cimber je s njegovih ramena strgnuo purpurni ogrtač, što je bio znak ostalim urotnicima. Urotnici su se smjesta nagurali oko Cezara, koji je među njima stajao u jednostavnoj rimskoj togi. Kaska, koji je stajao iza Cezara, prvi je zamahnuo prema njegovu vratu, ali je promašio i ubo ga u rame. Cezar se okrenuo, zgrabio Kasku za ruku i probo je svojom pisaljkom. Kaskin je brat tada ubo Cezara u leđa, a Kasije mu je bodež zabio u lice. Tada su navalili na njega kao čopor divljih pasa udarajući ga bodežima u grudi, bedra i leđa. Krvožednost i mahnitost toliko su ih ponijele da su se neki od njih ozlijedili. Mašući na sve strane svojom pisaljkom, Cezar se očajnički borio za život pa je još jednom uhvatio Kaskinu ruku, no, u njegovu tijelu više nije bilo snage. Naslonivši se na kip staroga neprijatelja Pompeja, podignuo je pogled i prvi put ugledao kako mu Brut prilazi s bo- dežom u ruci. Cezarove posljednje riječi, izgovorene na grčkom jeziku, bile su upućene Brutu: »Zar i ti, sine?«66 S tim je riječima pokrio glavu togom, kliznuo na pod i izdahnuo. Na njegovu su tijelu kasnije izbrojene dvadeset i tri rane, no bilo je toliko okrvavljeno i razderano da ih je moglo biti i mnogo više. Urotnici nisu očekivali da će Rimljani osuditi Cezarovo ubojstvo. »Tko će sada«, jadikovao je narod, »voditi naše legije protiv Parta? Tko će upravljati našim golemim carstvom koje se proteže od daleke Galije do daleke Azije?« Dok je grad kipio od bijesa, Cezarovo je tijelo pet dana ležalo u svečanoj odori. Napokon je odlučeno da će pogreb biti 20. ožujka. Predvečer se Antonije uputio u Forum i zatekao gomile ljudi kako oplakuju Cezarovu smrt i nariču uz tijelo, vojnike kako štitovima udaraju o do, žene kako se udaraju u grudi i čupaju kosu. Uzevši koplje jednome od vojnika, Antonije ga je zabio u okrvavljen purpurni ogrtač koji je ležao pokraj mrtvoga tijela i podignuo ga visoko da ga svi vide, a zatim je, mirno pričekavši da osvetnički krici utihnu, iz toge izvukao Cezarovu oporuku, odmotao je i počeo čitati: Svakom građaninu Rima ostavljam po 300 sestercija; rimskom narodu ostavljam i svoja golema imanja te vrtove s druge strane Tibera [gdje je boravila Kleopatra]. Tri četvrtine preostale imovine ostavljam Oktavijanu, svojemu posvojenom sinu, a četvrtinu će podijeliti moji nećaci Lucije Pinarije i Kvint Pedije. Naređujem i da Oktavijan bude moj službeni nasljednik.67 O Kleopatri i njezinu sinu ni riječi. Pa ipak, ona je među prvima doznala za njegovu smrt. Nepoznati je senator u vilu poslao glasnika s lošom viješću koja je za Kleopatru bila bolna kao da su dvadeset i tri udarca bodežom nanijela smrtne rane svim njezinim planovima. Veličanstveni plan za julijsko-ptolemejsku dina- stiju nikad se neće ostvariti. Još je gore bilo to što je Kleopatra sada

strahovala za vlastiti i život svoga sina Cezariona. Antonijev posmrtni govor i čitanje Cezarove oporuke izazvali su u narodu takav bijes da su građani počeli bučno tražiti osvetu nad urotnicima. Netko se u gomili prisjetio uvredljivoga govora kojega je čovjek po imenu Cina protiv Cezara održao nedugo nakon njegova ubojstva, a kad je nekog istoimenog pjesnika njegov prijatelj oslovio imenom, svjetina ga je napala smatrajući ga jednim od urotnika. Tijelo mu je rastrgano i izgaženo. Razjarena je gomila zgrabila klupe, stolove i sve raspoložive drvene predmete te usred Foruma podignula veliku lomaču. Na nju su prostrli purpurne i zlatne prekrivače, a na vrh položili Cezarovo tijelo. Na lomaču su bačene baklje, a plamen se brzo razgo-rio u toploj proljetnoj noći osvjetljujući razjarena lica svjetine te zidove i stupove obližnjih građevina. Cezarovo je spaljeno tijelo nakon nekog vremena propalo u srce plamena, a prije no što je vatra zgasnula, svjetina je uzela užareno ugljevlje i pojurila zapaliti kuće urotnika. Cezarova je oporuka zaprepastila Kleopatru. Dvojila je i predomišljala se hoće li sina proglasiti zakonitim nasljednikom Cezarova prijestolja ili će u strahu pobjeći iz zemlje. I tko je bio taj Oktavijan? Cezar u njezinoj nazočnosti gotovo i nije govorio o njemu. Tek je kasnije doznala da je Cezar tijekom španjolskog rata zavolio toga zagonetnog nećaka. Iako je mladić bio oslabio zbog teške bolesti, odlučio je pridružiti se Cezaru u Španjolskoj. Cezar se divio njegovoj odanosti. Da bi sustigao rimsku vojsku, Oktavijan je preživio brodolom i putovanje kroz neprijateljska područja, a kad je stigao, odvažno se borio uz ujaka. Vijest o Cezarovoj smrti i njegovu imenovanju za nasljednika rimskog prijestolja zatekla ga je na školovanju u Apoloniji. Kleopatra, međutim, nije namjeravala tako lako odustati, smatrajući da će, uz Antonijevu potporu, njezin sin službeno biti priznat kao Cezarovo dijete pa će Oktavijan zauvijek biti uklonjen s puta, budući da, prema zakonu, sin ima prednost nad nećakom. I Antonije je znao da će izgubiti utjecaj u Rimu ako Oktavijan zasjedne na Cezarovo prijestolje. K tomu, kad bi pružio potporu 130 Kleopatri, svoje bi namjesništvo zadržao još godinama, a možda bi čak i zauzeo Cezarovo mjesto kao Kleopatrin suprug te se tako pomoću posinka uspeo na prijestolje. Zbog toga je Antonije nagovorio Kleopatru da još neko vrijeme ostane u Rimu. Nedugo zatim, uzeo je riječ u Senatu i izjavio da je Cezar priznao maloga Cezariona za svojega zakonitog sina. Tu je tvrdnju smjesta opovrgnuo Opije, koji je bio sklon Oktavi-janu. Dok je Senat raspravljao o tom pitanju, Oktavijan, tada de-vetnaestogodišnjak, već je iz Apolonije bio krenuo u Rim ostvariti svoje pravo. Grad je odmah stavio u stranu pitanje urotnika i podijelio se u dvije frakcije od kojih je jedna podupirala Oktavijana, a druga Antonijevu tvrdnju. Situacija se toliko zaoštrila da je Antonije savjetovao Kleopatri da se sa sinom vrati u Aleksandriju i ondje pričeka da se sukob smiri. Nagovorio ju je i da pripremi vojsku te brodovlje kako bi mu pomogla u mogućem sukobu s Oktavijanom. U pismu prijatelju Atiku iz Sinuese, rimski državnik i pisac Ciceron osvrnuo se na vijest da je »Kleopatra napustila Rim nekoliko dana prije 15. travnja«. Dok je seleukovskom galijom plovila preko Sredozemnog mora, mučile su je misli o prošlim događajima i o nesigurnoj budućnosti. Izvjesno je, međutim, bilo da je Kleopatra odlučila kako će Cezarova slavna osobnost uskr-snuti u njezinu sinčiću te da će Antonije održati svoju riječ i njezin uzvišeni cilj braniti svojim životom. Početkom listopada 43. godine p. n. e., propao je Oktavijanov plan da ubije Antonija. Da bi mu se osvetio, Antonije je počeo širiti glasine da je Cezar posvojio Oktavijana isključivo zbog njihova homoseksualnog odnosa, na što je Oktavijan odgovorio optužujući Antonija ne samo za izopačen odnos s Kurionom, mladim sinom imućnoga Gaja Skribonija Kuriona, već je tvrdio i da je njihov odnos postao toliko ozloglašen da je mladićev otac zabra- nio Antoniju da uđe u njegovu kuću. Ipak, Oktavijan i Antonije nakratko su se pomirili, uvelike zahvaljujući Ciceronovim nastojanjima. Unatoč tome, Antonije je Oktavijanu savjetovao da ne pokušava ostvariti pravo nasljedstva jer je premlad da bi preuzeo odgovornost upravljanja zemljom. Tijekom nesigurnog primirja, njih su dvojica dogovorno postali saveznici u potrazi za Kasijem i Brutom. Oktavijan je nedugo potom obolio pa je odlučeno da će Antonije sam preuzeti potragu za dvojicom urotnika.

Takvo je neobično ponašanje za Oktavijana bilo tipično. često je, čak i javno, bio ismijavan zbog svoje plašljivosti. čak i nakon španjolskog rata u kojemu se borio uz ujaka, zarobljenici su, u povorci pred vojskovođama pobjednicima, s poštovanjem pozdravljali Antonija, a Oktavijana obasipali najružnijim pogrdama. Antonije je sa svojom jakom vojskom brzo prošao kroz Grčku i stigao do Male Azije. Potkraj ljeta 41. godine p. n. e. utemeljio je privremeni stožer u Tarzu, odakle je u Aleksandriju poslao časnika Delija kako bi pozvao Kleopatru da se sastane s njim i da zajedno razmotre situaciju. Kleopatra je već znala kakav je čovjek Antonije. Njegove je vrline i nedostatke osobno upoznala u Rimu, a glas o njemu pronosio se cijelim svijetom. »Stanovnici Aleksandrije smatrali su ga sjajnim dječakom sposobnim osvojiti svijet, ali nesposobnim odoljeti bilo kojem obliku zadovoljstva.« Mnogi su ga smatrali dobroćudnim, utjelovljenjem Bakha, no, za tisuće poraženih bio je Proždiratelj kojega su se strašno bojali. Nedvojbeno je da je bio dojmljiva pojava: visok, skladno građen, mišićav poput gladijatora, s gustom kovrčavom kosom, bio je oličenje Herakla od kojega je tvrdio da potječe njegova loza. čelo mu je bilo široko, nos orlovski, a usta i brada snažni. Velikom snagom izazivao je divljenje među muškarcima, a ženama je bio neodoljiv. Ciceron gaje prezirao te uspoređivao s »profesionalnim boksačem snažnih čeljusti, moćnog vrata i širokog struka«. Kako bilo, Antonije je bio ljubazan čovjek koga su njegovi vojnici duboko cijenili. Njihova se odanost temeljila na plemenitu podrijetlu njegove obitelji, njegovoj rječitosti, iskrenosti i otvorenosti, lakoći i m komuniciranja sa svima te dobroti koju je iskazivao posjećujući siromašne i bijedne. Nakon bitke obilazio bi šatore i tješio ranjene, a pritom bi često i zaplakao pa bi ranjenici, sa sjajem u očima, uhvatili njegove ruke i nazivali ga svojim carem i svojim vojskovođom. Bio je na zlu glasu kao pijanica i ženskar. Na početku svoje vojne karijere putovao je Italijom s ljubavnicom, glumicom Citeris, praćen cijelim nizom glazbenika, glumaca, glumica, konkubina i vlasnika javnih kuća. Uživao je u svim stranama kazališta - u njegovim glumcima, glazbenicima, piscima i redateljima. Zbog raskošnog načina života neprestano je bio u dugovima, a kad je Pompejeva kuća nakon njegove smrti ponuđena na prodaju, Antonije ju je jednostavno preuzeo, uvjeren da Cezar nikad ne bi tražio novac od svoga najodanijeg sljedbenika. Ali, prevario se. Cezar je odmah zahtijevao isplatu pa je Antonije bio prisiljen platiti. Za njegova boravka u kući mnoga su prvorazredna umjetnička djela uništena ili darovana prigodom beskrajnih pijanki i bančenja tijekom kojih su čak i robovi spavali pod Pompejevim purpurnim pokrivačima. Vrijednost kuće pala je toliko daje Antonije ozbiljno razmišljao o tome da je proda, no u posljednji se trenutak predomislio strahujući od Cezarove reakcije. Uživao je pripremati smicalice, osobito svojoj supruzi Fulviji, ženi koja nije bila rođena da bi prela vunu i održavala domaćinstvo i koja nije bila zadovoljna time da obuzdava vlastitog supruga već je bila spremna upravljati i glavnim zapovjednikom te mu čak zapovijedati. Da bi tako odlučna žena bila sretna i zadovoljna, Antonije je pripremao dječačke psine pa bi je, primjerice, znao zaskočiti iz mračnog kutka kuće, a potom bi poput djeteta uživao u njezinu iznenađenju. Nešto prije no što se Cezar vratio iz Španjolske, kružile su lažne glasine da je poražen i da se neprijatelj približava Rimu. Antonije je i tu prigodu iskoristio da se našali sa ženom. Prerušivši se u prljavog vojnika, došao je kući i ušao tako što je sluge uvjerio da donosi žurno pismo od Antonija koje mora predati u Fulvijine ruke. Sluge su ga odveli uznemirenoj Fulviji koja je drhtavom rukom uzela pismo. Fulvija je tajanstvenog vojnika prigušenim glasom upitala je li se njezinu suprugu dogodilo nešto strašno, no on nije odgovorio. Dok je uzrujano otvarala pismo, Antonije je iznenada strgnuo pohabani ogrtač s ramena i povukao je u zagrljaj smijući se i ljubeći je u vrat. Katkad bi uživao lutati gradom prerušen u slugu te kucati na vrata i prozore svojih prijatelja kako bi ih uplašio. Iako su znali tko je, često bi ga grdili i udarali. Kao Cezarov nasljednik, Antonije se nakanio obogatiti pa je, na nagovor Fulvije, koja je vjerojatno bila najbezobzirnija žena svoga vremena, uspio naslijediti ne samo sva Cezarova imanja i imovinu već i njegova osobnog

računovođu Faberija, uz čiju je pomoć krivotvorio isprave te čak načinio nove, navodno pronađene među Cezarovim spisima. Njegovo je pljačkanje postalo toliko očito da je bilo opće poznato kako se sve ono što je pripadalo golemom Carstvu, može kupiti kod Antonija: naslovi, počasti, imanja, pa čak i gradovi. Rimljani se, začudo, nisu zgražali nad tim. Dok su prijašnji imperatori i diktatori bili strahovito podmiujivi pa su na sve načine nastojali sakriti svoju pokvarenost, srdačan i iskren (zbog čega je bio omiljen u narodu i među vojnicima) Antonije nije ni pokušavao sakriti svoja zlodjela. No, za razliku od Cezara, koji je također nagomilao veliko bogatstvo, Antonije nije bio sposoban upravljati carstvom i održavati stabilnost Rima. Nije dopuštao da mu išta kvari zadovoljstva; upravljanje carstvom za njega je bilo sporedno. Jednoga jutra u Rimu, Antonije je, još mamuran od pijančevanja na vjenčanju svoga prijatelja lakrdijaša Hipije, primio poziv da održi važan javni govor. Stojeći na nesigurnim nogama, spremao se započeti govor kad ga je uhvatila mučnina pa je besramno povratio pred gomilom okupljenih. Zbog takvih je ispada postao odbojan otmjenijim slojevima rimskog društva. Antonije je najvećim dijelom života izigravao lakrdijaša, opijao se, tukao, jurio za ženama, a svojim ponašanjem i govorima iskazivao je sirovost. Povrh svega, osobito ga je privlačio sjaj pozornice. Bio je zaljubljen u glumicu Citeris, koja gaje pratila na mnogim službenim putovanjima u razne krajeve zemlje. Tijekom tih putovanja podizani su golemi šatori, a za cijelu su skupinu pripremane raskošne gozbe. Nakon toga sve bi stanovnike grada zabavljali klaunovi, glazbenici, lakrdijaši i lavovi koji su vukli kočije. Antonije se zbog svoje rasipnosti našao u velikom dugu, no, na gubitku je bilo Carstvo. Riznica je bila ispražnjena kao nikad do tada pa je Ciceron, ne bi li spasio situaciju, odlučio kako je pravi trenutak da se u Rim pozove Cezarova zakonitog nasljednika. U proljeće 44. godine p. n. e., Oktavijan je stigao u prijestolnicu, gdje ga je dočekao dobar znamen. Kad se gomila okupila na Forumu da bi ga pozdravila, oko Sunca je u oblacima nastao kolutast otvor, a njegove su zrake padale izravno na Oktavijanovu glavu. Narod je to shvatio kao božansku poruku pa je rimskim ulicama odjekivalo bučno klicanje. No, Rimljani su, duboko u srcu, imali još jedan razlog za tako srdačan doček: razuzdan i rasipan Antonije narodu nije isplatio novac koji mu je Cezar oporučno ostavio, a Oktavijan mu je (poslušavši Ciceronov savjet) svečano obećao da će ga dobiti. Uslijedio je svečani prijam tijekom kojega je Antonije silovito izvrijeđao Oktavijana te se čak drznuo osramotiti ga aludirajući da je za Cezarova nasljednika imenovan samo zato što je bio njegov ljubavnik. Oktavijan je tu optužbu primio stoički. Odnos Antonija i Oktavijana od samoga je početka bio napet. Plutarh je primijetio: »Antonije je u mnogim prigodama javno iskazao svoju nesklonost prema tom umišljenom mladiću koji se nije drznuo polagati pravo samo na Cezarovo nasljedstvo, već i na ogrtač slavnog imperatora«. Nedugo nakon Cezarove smrti, Oktavijan je nekoliko puta pokušao zasjesti na Cezarov zlatni stolac. Prvi put mu je to zabranio pučki tribun pa je odstupio, što su okupljeni dočekali pljeskom; drugom je zgodom, tijekom pogrebnih igara u Cezarovu čast, usprkos Antonijevoj izričitoj zabrani, Oktavijan još jednom pokušao, a njegov je pokušaj ponovno popraćen pljeskom. Ciceron ga je poučio kako se treba ophoditi s javnošću. »Daj im igara, kruha i vina, poštedi ih ratovanja i poboljšaj njihove živote. To je sve što žele.«68 Posljednjeg dana igara pojavio se još jedan znamen koji je, uz svjetiosni kolut oko Sunca, za Rimljane bio potvrda da su bogovi na Oktavijanovoj strani. Na nebu se pojavila zvijezda repatica koja je proglašena Julijanskom zvijezdom te shvaćena kao siguran znak da se Julije Cezar uistinu pridružio svojoj pretkinji Veneri među besmrtnim bogovima te da pred rimskim narodom blagoslovi svoga posvojenog sina Oktavijana. Iznenadan obrat situacije za Antonija nije slutio na dobro. Usprkos tomu, nakon poduže rasprave i prijetnje građanskog rata, ujesen 41. godine p. n. e. pristao je na drugo pomirenje. Prije no što su dvojica suparnika, i dalje nepovjerljivi jedan prema drugome, sjeli razgovarati, pretraženi su kako bi se ustanovilo posjeduju U oružje. Naposljetku je odlučeno da se stvori trijumvirat koji će činiti Antonije, Oktavijan i Lepid, stari Cezarov prijatelj koji je

služio na visokom dvorskom položaju nadzornika konjušnice. Lepid je trebao biti posrednik između Antonija i Oktavijana te ih spriječiti da se zavade; njih su trojica trebali zajedno vladati Italijom. Anto-niju i Lepidu su dodijeljeni veći dijelovi carstva, dok je Oktavijan dobio samo Afriku, Numidiju i otoke u Sredozemnom moru. Prvi cilj trijumvirata bila je odmazda za Cezarovo ubojstvo. Pomirenje Antonija i Oktavijana osobito je potreslo Kleopatru. Oktavijan je potpuno istisnuo njezina sina Cezariona koga je pripremala za preuzimanje Cezarova prijestolja, pa se mogla samo nadati da će Oktavijan poginuti u ratu koji se spremao protiv urotnika. Kasije i Brut u Grčkoj su već bili okupili brojnu vojsku pa je trijumvirat, kojemu je novac za ratovanje bio očajnički potreban, otpočeo s nizom divljačkih ubojstava, najpodlijih i najgnusnijih u tom stoljeću. Stotinu senatora i više od dvije tisuće imućnih ljudi optuženo je za sudioništvo u uroti, a njihova su imanja i imovina zaplijenjeni. Očevi su izdavali sinove, a sinovi očeve. Špijuni su širom Italije tražili osuđene žrtve i izručivali ih za velike nagrade. Među njima je bio i Ciceron. Antonije je bio gnjevan zbog njegovih govora u kojima ga je osuđivao zbog sablažnjivog ponašanja i neprimjerenog vođenja državnih poslova. Iako je Ciceronu dugovao tako mnogo, Oktavijan je dopustio da taj moćni i utjecajni Rimljanin bude ubijen, pretpostavivši da mu, kao starac, više ne može biti od pomoći. Iskazavši iznimnu hrabrost, taj se filozof, govornik i možda najveći latinski pisac u povijesti, sa smrću susreo u bijegu. Njegovi su mu prijatelji organizirali bijeg brodom iz Italije, no, dok su kola kojima je putovao prolazila kroz gradsko središte, Ciceron je podignuo glavu ispod pokrivača, što je opazio centurion koji je stražario uz jedna od gradskih vrata. Brz ubod mačem i Ciceron je pao na ulicu. Centurion je tada uhvatio ruku kojom je Ciceron napisao svoje nlipike protiv Antonija i odsjekao je. Glave svih optuženih neprijatelja nosile su se trijumvirima na prepoznavanje, a kad je Antonijeva supruga Fulvija na hrpi opazila omraženu Ciceronovu glavu, nagnula se i zabola dugu iglu kroz jezik koji se usudio grditi njezina supruga. Budući da je riznica sada bila prepuna novca, trijumviri su počeli okupljati vojsku kojom će uništiti ostatak republikanskih urotnika. Zbog Dolabele, najpodmuklijega među onima koji su planirali Cezarovo ubojstvo, nisu morali brinuti. Kasije je njega i njegovu vojsku bio porazio u Siriji te ga natjerao na samoubojstvo. Kleopatra je isprva odlučila poduprijeti Dolabelu unatoč tome što je bio jedan od Cezarovih ubojica. No, četiri egipatske legije koje mu je poslala nisu stigle na vrijeme, pa je tako bila pošteđena poniženja. Prvoga listopada 42. godine p. n. e. Antonijeva je vojska u dvjema bitkama kod Filipe u istočnoj Makedoniji porazila vojske Kasija i Bruta. Kasije je ubijen u prvoj bitki, a preostale su jedinice pod vodstvom Bruta potpuno uništene u drugom napadu. Republikanski cilj više nije postojao. Brutu su savjetnici preporučili da pobjegne, no on je to odbio. »Pobjeći?«, viknuo je. »Da, pobjeći moramo, ali nošeni rukama, a ne nogama!«69 Na to je uzeo svoj mač i ubio se. I tako je skončao »najplemenitiji od svih Rimljana«. Shakespearove se riječi nekako ne doimaju uvjerljivima. Naposljetku, Brut je bio izdajica. Urotio se u nakani da ubije čovjeka koga se zakleo štititi i braniti, čovjeka koji ga je poštovao i volio, koji mu je spasio život u Farsalu i koji je najvjerojatnije bio njegov otac. Nakon veličanstvene pobjede kod Filipa, Antoniju je bilo suđeno da zasjedne na Cezarovo mjesto kao najmoćniji vladar zapadnoga svijeta te da, kao takav, jednom zauvijek potpuno porazi omražene Parte. Kleopatra je, znajući za te događaje, počela ostvarivati vlastite planove kako bi, sa svojim sinom Cezarionom, zavladala Istočnim carstvom. Prije no što je krenuo u Malu Aziju, Antonije je sa svojom vojskom trijumfalno prošao kroz Grčku gdje su ga pozdravljali kao Cezara, Osvajača, Herakla, Marsa te naslovom koji mu se najviše svidio, kao Novog Dioniza. Uživao je u tom ozračju obožavanja i potpuno se prepustio zadovoljstvima koja je pronalazio u vinu, hrani i ženama. Tada su mu bile četrdeset i dvije godine i bio je dvostruko stariji od Oktavijana koji je, na svoj prepredeni način, kod kuće nenamedjivo stjecao snagu i naklonost naroda. Antonije je u Maloj Aziji neko vrijeme boravio u bogatom gradu Efezu u koji je ušao kao Novi Dioniz, praćen mladim ženama odjevenim poput bakantica te

mladićima prerušenim u satire i faunove. Za razliku od Cezara koji je uvijek unaprijed planirao i brinuo se da situaciju ostavi stabilnom, Antonije je živio od trenutka do trenutka, svakodnevno okružen društvom koje su činili svirači, plesači, glumci i glumice, žongleri, akrobati i, dakako, prostitutke te kurtizane. U ljeto 41. godine p. n. e. napustio je Efez i stigao u stari grad Tarz, prijestolnicu Kilikije, smještenu otprilike dvadeset kilometara iznad ušća rijeke Kidnavn. I ondje je dočekan kao Osvajač i Novi Dioniz. Pompej Veliki odredio je Tarz za prijestolnicu istočne provincije, a budući da je taj grad bio administrativno središte, uvijek je bio opterećen velikim porezima. Antonije je, međutim, tu situaciju doveo do krajnosti i narodu nametnuo dvostruki porez, na što je jedan od njegovih poreznika primijetio: »Želiš li porez ubirati dvaput godišnje, moraš se pobrinuti da svaka godina donese dva ljeta i dvije jeseni za žetvu«. Antonije je sa svojim legijama štitio Egipat, a budući da je osobno upoznao Kleopatru, najprije u Aleksandriji, kamo je stigao kao mladi vojnik, a potom u Rimu, prije Cezarova ubojstva, poslao je poruku u Aleksandriju, tražeći da se Kleopatra sastane s njim u Tarzu. Kleopatra je bila potpuno svjesna Antonijeve neu-mjerenosti i nezasitnog seksualnog teka i, premda je tvrdio da potječe od Herakla, znala je da je, koliko god moćan i slavan, zapravo običan pučanin, dok je ona u očima svojih egipatskih podanika bila utjelovljenje Iziđe. Zbog toga nije žurila prihvatiti Antonijev poziv, već ga je odlučila pustiti da čeka sve dok sama ne odluči poći u Tarz. U međuvremenu su se veliki umovi njezina dvora i Museiona posvetili pripremama kako bi njezin dolazak u Tarz bio veličanstven događaj. Shakespeare je, nadahnut Plutar-hom, slikovito opisao taj događaj: Barka, gdje ona sjedaše, kb sjajno prijestolje na vodi plamtjela je: krma bješe od zlata iskovana; jedra grimizna i tako puna mirisa da su ih lahori milovali od ljubavi pjani; srebrna bjehu vesla, te po svirci frula uranjahu u vodu, tjerajućje pljuskanjem svojim da ih hitro slijedi i sama zaljubljena u te zaveslaje. A što se tiče njene osobe -Ta svaki opis siromašnim čini: Ležala je pod svojim baldahinom, tkanim od svile a protkanim zlatom, nadmašujuć i onu sliku Venerinu gdje mašta samu prirodu nadmašuje. S obje joj strane stajahu dječaci Ljupki ipunački ko nasmiješeni Kupidi, S raznobojnim lepezama što daškom Kao da žare njene nježne obraze Koje rashladit hoće - tako čineć Upravo ono što raščinjuju.70 Kleopatrina kraljevska lađa, praćena zaštitnim i opskrbnim brodovima, doplovila je rijekom Kidnom i usidrila se u prometnoj luci grada Tarza. Obaviješten o kraljičinu dolasku, Antonije je sjeo na prijestolje kod javnog tribunala na tržnici, pretpostavivši da će ona sa svojim dvorjanima doći na obalu i izaći pred njega. No, prevario se. Znajući da se Antonije ponosi naslovom Novog Dio-niza (koji je nosio i njezin otac), Kleopatra se narodu Male Azije nije predstavila kao utjelovljenje Iziđe, već kao Venera rođena iz valova. Cijeli je grad požurio u luku vidjeti tu veličanstvenu lađu. Prizor ih je ostavio bez daha. Egipatska je kraljica ležala pod zlatnim baldahinom odjevena poput Venere, okružena kupidima i sluškinjama odjevenim poput gracija i nereida. Bio je to pravi prizor pa je gomila počela bučno klicati kada je objavljeno: »Afrodita je došla uživati s Dionizom za dobro Azije!« Prizor prelijepe kraljice, njezina veličanstvenog broda i silne raskoši, uistinu je uvjerio stanovnike toga grada u Maloj Aziji da Kleopatra nije smrtnica, već istinska božica. Antonije je za to vrijeme mirno sjedio na svom prijestolju na tržnici, okružen stražarima i nekolicinom Rimljana. Nešto kasnije istoga dana, Antonije je Kleopatri poslao glasnika s pozivom na večeru. Ona je pristojno odbila poziv i uzvratila pozivom na večeru na kraljevskoj lađi. Antonije je u to vrijeme jako želio ući u savez s njom. Njegov odnos s Oktavijanom došao je do prijelomne točke, pa je Antonije zaključio da će mu savez s egipatskom kraljicom omogućiti prednost koja mu je potrebna da zauvijek uništi svoga suparnika. U raskoši Aleksandrije, stasiti i požudni Antonije prvi je put upoznao život među kulturnim muškarcima i ženama, a ta mu se nova uloga odmah svidjela. čak je bio i odbacio svoju rimsku nošnju i odjenuo atensku nošnju pravokutnog oblika te obuo bijele atenske sandale. Budući daje dobro vladao grčkim jezikom, mnogo je vremena provodio u knjižnici i Museionu, a posjećivao je i najučenije ljude tog vremena. U Tarzu je znao da Kleopatra treba njega jednako kao što i on

treba nju. Njoj je tada bilo dvadeset i devet godina, a njezina tjelesna ljepota i intelektualne moći bile su na vrhuncu. Kao mlada »udovica« čiji je prvi brak bio kratkoga vijeka, žudjela je za zadovoljavajućim brakom u kojemu neće pronaći samo potporu snažnog supruga i strastvenog ljubavnika, već i, što je bilo još važnije, uspostaviti čvrstu vladavinu nad carstvom kojim bi zajedno upravljali. Pamet i ljepota, razgovorljivost, glas i držanje koji su očarali Cezara, osvojit će i Antonija kad stigne na kraljevsku lađu koja je bila usidrena na gradskoj strani jezera. Slijedili su ga njegovi časnici i najviši dostojanstvenici Tarza. Nakon službenog dočeka i prij- ma, svi su sišli u veliku blagovaonicu. Antonije je dobro poznavao brodove, no, to nije bio običan brod. Zidovi lađe bili su prekriveni purpurnim tapiserijama izvezenim zlatnim nitima. Brojna velika zrcala odražavala su njihov sjaj preko cijele prostorije, dok se miomiris tamjana blago širio zrakom. Uokolo se nalazilo dvanaest izvezenih ležaljki za blagovanje. Pred svakom je ležaljkom bio stol, a na njemu zlatni pehar i srebrno posuđe ukrašeno dragim kamenjem. Opazivši tako raskošnu gozbu, Antonije je izrazio divljenje, no, Kleopatra je, uz lagan pokret svoje aleksandrijske ruke, izrazila duboko žaljenje zbog toga što nije bilo vremena da se učini više, a zatim je dodala: »Ako se vratiš sutra navečer, osobno ću se pobrinuti da sve bude bolje pripremljeno«71. Okupljeni su tada izašli na gornji dio palube gdje su, iznad njihovih glava, visjele zapaljene svjetiljke. Na obali su tisuće promatrača zadivljeno promatrale taj prizor, uvjerene da njihova Venera blaguje s Dionizijem za dobrobit cijele Azije. Kad je gozba napokon privedena kraju, Kleopatra je Antoniju i gostima darovala sve što se tom prigodom koristilo: ležaljke, zlatne pehare, srebrno posuđe i tapiserije. Kao što je i obećala, Kleopatra je sljedeće večeri za Antonija i ostale uzvanike pripremila raskošnu gozbu koja je uistinu nadmašila sva njihova očekivanja. Gozba je započela jelima od morskih ježeva, kamenica, dagnji, morskih kopita, drozdova sa šparogama, tovljene peradi, crno-bijelih morskih žireva, srnećih rebara, svinjskih rebara, ljubičastih splavara, svinjskog vimena, ribljih pašteta, patki, kuhanih divljih pataka kržulja i zečetine. Slijedila su jela od paunova sa Samosa, lještarki iz Frigije, ždralova s Melosa, kozlića iz Ambrakije, tune iz Halkedona, jesetre s Rodosa, oraha s Tasosa i žireva iz Španjolske. Tijekom dugog blagovanja, majstor gozbe miješao je vino u velikim peharima, koje su mlade djevojke u kićenim odorama točile u čaše gostiju što su ležali na ležaljkama smještenim uz tri strane stola. Prije no što su sjeli, svakom je gostu na glavu stavljen vjenčić od cvijeća. Potom su im kosu i tijela posuli cimetom i slatkim mirisima. Tijekom večere zabavljale su ih plesačice, glazbenici, glumci, akrobati, lakrdijaši, patuljci i gladijatori. Antonije je na Kleopatrino gostoprimstvo pristojno odgovorio pozivom na gozbu na jednom od najbogatijih imanja u Tarzu, no, taj je pokušaj, iznimno provincijalan u usporedbi s vrhunskom raskoši egipatske kraljice, bio priprosto nespretan. Usprkos tome, Antonije je šarmantno okrenuo neuspjeh na šalu te nije ni pokušavao prikriti svoje nedostatke u ulozi domaćina, čime je stekao Kleopatrinu naklonost. Plutarh je primijetio: »Tada je povjerovao da bi, uz tu ženu kao suprugu te uz golemo egipatsko bogatstvo na raspolaganju, napokon mogao poraziti Oktavijana i postati najmoćniji vladar svijeta«. Tu su zimu Antonije i Kleopatra proveli u Aleksandriji u beskrajnim gozbama, proslavama, pijankama i ljubovanju. »Bilo bi teško nabrojiti sve Antonijeve ludosti u Aleksandriji.«72 Doista, Antonije se aleksandrijskim duhom prožeo snažnije od samih stanovnika Aleksandrije, a, uz to što je prihvatio sve grčke običaje te nosio grčku tuniku i atenske sandale, utemeljio je ekskluzivan klub nazvan Društvo nenadmašivih, kojemu je jedina svrha bila da članovi, jedni za druge, priređuju najraskošnije gozbe i zabave. Antonije i Kleopatra osobito su se ponosili osmišljanjem toga hedonističkog društva. Kuhinje u kraljevskim palačama na Lokiju bile su spremne za pripremu gozbe u bilo koje doba dana ili noći. Jednom je zgodom neki posjetitelj vidio kako se na ražnjevima okreće osam divljih svinja pa je upitao kakva se to raskošna gozba sprema, na što mu je kuhar sa smijehom odgovorio: »Večeras imamo samo malo društvo, no, budući da nikad ne znamo kada će pozvati po jelo, uvijek ih imamo nekoliko u pripremi kako bi sve moglo biti zgotovljeno za

nekoliko minuta«73. Tijekom dugih zimskih dana Kleopatra je marljivo radila s Antonijem poučavajući ga svim vidovima dvorskog života, a osobito politici i spletkama. Gladan znanja, Antonije je bio oduševljen time što ga ta beskrajno inteligentna kraljica pretvara u posve novu osobu. Ona je, dakako, za to imala svoje razloge. Bila je spremna upoznati toga priprostog rimskog vojnika s tajnama otmjenog života u Aleksandriji, usmjeravati ga i čak mu laskati, no, zauzvrat je očekivala da će postati njegovom zakonitom kraljicom i suvladaricom golemoga Rimskog Carstva. Sudjelovala je i u njegovim smicalicama, jednom je zgodom Antonije, nakon dugotrajnog neuspješnog pecanja u luci, platio mjesnom roniocu da otpliva pod njegove štapove i na njegove udice pričvrsti nekoliko velikih riba. Kleopatra se nije dala lako prevariti. Sutradan je ona drugom roniocu platila da nešto pričvrsti na Antonijevu udicu, a kad je on iznenada osjetio teret velike ribe, nestrpljivo ju je izvukao te otkrio da je njegova lovina zapravo usoljena riba iz Crnog mora, glavna hrana aleksandrijske sirotinje za teških zimskih mjeseci. Kad je Antonije otkrio smicalicu, Kleopatra je prasnula u smijeh. »Vojskovođo«, zadirkivala ga je, »štapove za pecanje ostavi drugima. Tvoja je lovina u gradovima, provincijama i kraljevstvima.«74 U međuvremenu su Antonijeva žena Fulvija i njegov brat Lucije u Italiji neuspješno vodili bitku s Oktavijanom; na istoku je silovita partska vojska ušla u Siriju i pogubila guvernera kojega je Antonije tek bio postavio. Parti su potom krenuli na Judeju i osvojili Jeruzalem, prisiljavajući Heroda da potraži utočište u planinskoj utvrdi Masadi. Antoniju je pripisana krivnja za oba događaja. Zanemarivši Italiju, dopustio je da Oktavijan stvori čvrsto uporište za buduće pothvate, a Sirija i Judeja, nekoć jake istočne provincije carstva, sada su bile izgubljene. Kao čovjek koji se nakon pijančevanja probudio iz sna, Antonije se pribrao i uvidio da mora napustiti ljubavnicu i Aleksandri-ju, no do tada se njegov brat Lucijan već bio predao Oktavijanu, a Fulvija je bila pobjegla na istok. Nakon tužnog rastanka s Kleopatrom, Antonije je krenuo na put, nakratko posjetivši Tir, Cipar i Rodos, prije no što je napokon stigao u Atenu, gdje ga je Fulvija nestrpljivo očekivala. Ondje su, pod žarkim atenskim suncem, jedno drugo naizmjence grđih. Ona mu je prigovarala to što ju je napustio zbog Kleopatre, a on je njoj prigovarao neuspjeh bitke u Italiji. Nakon nekoliko dana provedenih u Ateni, Antonije je odlučio smjesta krenuti u Italiju te se konačno suočiti s Oktavijanom, koji je čvrsto uspostavio vlast, budući da nije pridobio samo Italiju, već i Galiju te Španjolsku. No, tu se uplela sudbina. Iscrpljena i slaba od dugotrajnih napora, Fulvija se teško razboljela i umrla. Stigavši u Rim, Antonije je, kako je i priličilo njegovu slabom karakteru, svu krivnju za neuspjeh u Italiji svalio na Fulviju i Oktavijanu ponudio pomirenje. Želeći izbjeći još jedan građanski rat i imajući na umu svoju sestru Oktaviju koja je nedavno postala udovicom, Oktavijan je Antoniju predložio da je oženi i tako zapečati njihov dogovor, prema kojemu je Oktavijan trebao vladati zapadnim, a Antonije istočnim dijelom carstva. I tako je u kasnu jesen 40 godine p. n. e. Antonije stupio u službeni brak s mladom Oktavijom, koja je, prema rimskim povjesničarima, ljepotom i intelektom nadmašivala i samu Kleopatru. Nije potrebno reći da su Rimljani, nestrpljivi da napokon odlože oružje i počnu živjeti u miru nakon što su pretrpjeli dugotrajne građanske ratove koji su bjesnjeli njihovom zemljom, tom braku odmah dah svoj blagoslov. Kleopatru, koja je dva tjedna prije toga rodila Antonijeve blizance, dječaka i djevojčicu - Aleksandra Heliosa i Kleopatru Selenu (Sunce i Mjesec) - taj je brak potpuno slomio. Bio je to težak gubitak i za Egipat, koji je očekivao da će se, kao istočna provincija, naći u sastavu Rimskoga Carstva. Kleopatru je osobito pogodila činjenica da je Oktavija bila mlada i prelijepa. Planovi koje je pomno pripremala od posjeta Tarzu pa tijekom cijele zime u Aleksandriji, sada su se činili potpuno uništenima. Mogla se samo nadati da će Antonijev razuzdani način života dovesti do razilaženja s Oktavijom, a time i do zavade između dvojice rimskih vojskovođa. Toga je bio svjestan i Oktavijan koji se, da bi učvrstio svoj položaj, oženio Skribonijom, mnogo starijom ženom koja je za sobom već imala dva muža. Međutim, ona je također bila bliska rođakinja Seksta Pompeja, pa je bilo očito da

je taj brak za Oktavijana isključivo politički potez, budući da je Seksto bio posljednji sin Pompeja Velikog. Sljedeće godine, dok je flota Seksta Pompeja bila usidrena, a Antonijeva i Oktavijanova vojska okupljene na obali, njih su trojica u Mizenu kod Napulja postigla dogovor. U slavu toga događaja pripremala se velika gozba, a kada je Antonije upitao gdje bi se trebala održati, Seksto Pompej je odgovorio, pokazujući na svoj admiralski brod sa šest redova vesala: »Ondje, jer to je jedina očevina koja je Pompeju ostala«75. Rekao je to kako bi prekorio Antonija, koji je živio u kući njegova oca, Pompeja Velikog. Tada je Seksto usidrio brod blizu obale i nekom vrstom mosta povezao ga s kopnom Mizena kako bi gosti mogli prijeći na palubu. Nakon toga je sve goste srdačno dočekao, a kad je zabava (praćena mnogim grubim šalama o Antoniju i Kleopatri) bila na vrhuncu, gusarski vođa Mena, jedan od gostiju, šapnuo je Pompeju: »Što kažeš na to da prerežem užad pa da po-staneš gospodar ne samo Sicilije i Sardinije, već i cijeloga Rimskog Carstva?«76 Razmislivši na trenutak, Pompej je odgovorio: »Mena, to si mogao učiniti bez prethodne obavijesti; sada moramo ostaviti stanje kakvo jest. Ne mogu pogaziti svoju riječ.« Pompej je svojim odgovorom iskazao čestitost kakva se rijetko susretala u ta nemirna vremena, iako je bila primjerena sinu tako ugledna oca. A tako je i Antonija spasio od ubojstva. U rujnu 39. godine p. n. e., Oktavija je Antoniju rodila kćer kojoj su dali ime Antonija i koja će postati bakom cara Nerona. Nedugo potom, Antonije je otplovio u Grčku gdje je opet odsjeo u svojoj kući u Ateni te nastavio živjeti životom kakav je uživao u Aleksandriji. Ni Oktavija, kao ni Kleopatra, nije mogla spriječiti njegovu nevjeru, osobito zbog toga što su ga težnje da oponaša Herakla često poticale da se hvali brojnom djecom koju je napravio. Novi se Dioniz prepuštao tako neobuzdanim bančenjima da je znao zaprepastiti i najveće hedoniste Atene. Nedvojbeno je da su dobre vijesti s istoka znatno potaknule njegovu raskalaše-nost. Pobunjenički vođa Bes porazio je Parte u dvije važne bitke, a među brojnim pogmulima bili su i kraljev sin te najsposobniji partski vojskovođa. Savez sklopljen u Mizenu već se počeo raspadati. Pompejevo je brodovlje nastavilo priječiti opskrbu, onemogućujući plovidbu brodovima s žitom koje je bilo presudno za rimsko gospodarstvo, a da bi to nadoknadio, Oktavijan je, siguran da će se naposljetku morati obračunati s Pompejem, pokrenuo opsežnu izgradnju vlastitih brodova. Budući da je njegov odnos s Pompejem bio na rubu zavade, Skribonija mu više nije bila od koristi; brak je razriješen, a Oktavijan se vezao za Liviju Druzilu, koja je bila izravan potomak stare kuće Klaudijevih. Iako joj je bilo samo devetnaest godina, već je bila udana i po drugi put trudna sa svojim mužem Tiberijem Klaudijem Neronom. Oktavijana to nije omelo. Kao rimski trijumvir, naredio je da Livijin brak s Tiberijem bude smjesta razriješen, a zatim poništio svoj brak sa Skribonijom, istoga dana kad mu je rodila kćer. U siječnju 38. godine p. n. e. oženio se Livijom, a ona je tri mjeseca poslije rodila sina koga je Oktavijan poslao njezinu bivšem suprugu. Cinični su Rimljani tada počeli pjevati pjesme i stihove kojima su čestitali Oktavijanu i Liviji na njihovu začudnom uspjehu, odnosno, djetetu rođenom nakon tri mjeseca trudnoće. Neprijeporno je da je Antonije, koji je zračio šarmom i životnom snagom, bio mnogo omiljeniji od suhonjavog i boležljivog Oktavijana. Štoviše, Oktavijan je bio ćudljiv čovjek, mrzovoljan, hladnokrvno okrutan i podmuklo zao. Dao je mučiti i pogubiti toliko mnogo ljudi da su ga zbog toga zvali Krvnik. Bio je ukočen, a u javnosti uvijek suzdržan, no u privatnom se životu upuštao u raskalašeno bančenje, kockao i tražio društvo sirovih ljudi. Za njegove vladavine većini je rimskog naroda bio mrzak i sam pogled na njega. Kao potpuna suprotnost Antoniju, Oktavijan je vanjštinom bio neugledan. Bio je nizak i nije osobito mario za svoj izgled. Njegova kozičava put bila je blijeda i nezdrava, a zubi poprilično istrunuli. Nikada nije bio dotjeran i čist, a bio je i poznat po tome da ne podnosi kupanje. Ljeti je uvijek nosio šešir široka oboda da bi glavu zaštitio od sunca, a zimi je nosio debelu togu, najmanje četiri tunike, košulju i rlanelski pojas dok su mu noge bile omotane metrima tople tkanine. Unatoč tim opsesivnim mjerama predostrožnosti, neprestano je bolovao od prehlada pa je uvijek kihao i kašljao. Oktavijan je bio potpuna suprotnost Novom

Dionizu koji je svoje snažno tijelo podvrgavao beskonačnom opijanju i seksual- 14fi noj raskalašenosti. Antonije je svjesno dopustio Kleopatri da potpuno ovlada njime i da od njega načini svoju tvorevinu. Pod njezinim je utjecajem postao stranac poput nje, odbacivši rimsku odjeću i prihvativši način odijevanja koji nije bio u skladu s običajima njegove zemlje. Nad njegovim se ponašanjem, više od svih ostalih, zgražao Oktavijan. »Neka ga više nitko ne smatra građaninom Rima«77, objavio je, »već Egipćaninom. Više ga nećemo zvati Antonijem, već Serapisom. Odbacio je sve časne naslove svoje domovine i postao svirač cimbala iz Kanopa«. Takvim javnim osudama Oktavijan je želio svoga rimskog suparnika svesti na igračku za žene. Naposljetku, nije moguće da onaj tko si dopušta kraljevski raskošan život i većinu vremena provodi sa ženama, misli ili postupa kao muškarac. No, umjesto da naškode Antoniju, te su ga zlobne glasine i optužbe učinile još omiljenijim u narodu. Zahvaljujući tome i spretno ostvarenoj pobjedi nad Partima, prvoj u rimskoj povijesti, dosegao je vrhunac popularnosti. U proljeće 38. godine p. n. e., Oktavijanova se neiskusna i nedovoljno obučena flota sukobila s Pompejem i temeljito je poražena. Oktavijana to nije obeshrabrilo i premda je pripremao drugi napad na Pompeja, znao je da je Antonije njegov istinski neprijatelj. Pripremajući se za napad, Oktavijan je pridobio sjajnog vojnog stratega Agripu te najimućnije i najutjecajnije ljude Rima, među kojima su bili pjesnici Vergilije i Horacije. Antonije je, s druge strane, imao samo svoje konkubine, žonglere, zabavljače - i Kleopatru. U siječnju je mandat trijumvirata produžen na još pet godina. An-tonijeva supruga Oktavija bila je presudno važna za sklapanje saveza između te trojice suparnika jer, koliko god bila očajna zbog općepoznate raskalašenosti svojega muža, bila je spremna spriječiti svaki sukob između Antonija i svoga brata. Oktavijan je, osra- moćen prvim porazom od Seksta Pompeja, odmah počeo graditi još veću pomorsku silu, no, da bi mu to pošlo za rukom, morao je pristati na nepovoljan dogovor s Antonijem, prema kojemu mu je morao ustupiti 20.000 legionara za njegov drugi i mnogo opsežniji pohod na Partiju, a zauzvrat bi od Antonija dobio 130 brodova. Za razliku od prvog poraznog susreta s »Neptunovim sinom« (kako se Pompej oholo nazivao), Oktavijan je odlučio da njihova druga bitka neće propasti zbog nedovoljne pripremljenosti pa je cijelu godinu s Agripom marljivo radio na gradnji brodova i obučavanju posada za konačno sučeljavanje s Pompejem. Agripine sposobnosti nisu bile ograničene na vojna pitanja. Iskazivao je i velike sposobnosti rukovođenja te planiranja. Znao je daje za pobjedu nad Pompejem prvi uvjet dobra luka, zaštićena od oluja i od neprijatelja. Blizu obale istočno od Mizena, na sjevernom dijelu Napuljskog zaljeva, dva su jezera, Lukrinsko i Avern- sko, međusobno i s morem bila povezana kanalima. Ondje je, u potpunoj sigurnosti, sastavljena nova flota. Oslobođeni su robovi cijelu godinu poučavani veslanju te rukovanju novom napravom (koju je Agripa osobno izumio) pomoću koje su višekrake kuke izbacivane katapultima kako bi se olakšalo spajanje i ulazak na neprijateljske brodove. U vrijeme Oktavijanovih priprema za pomorsku bitku, Antonije je već putovao prema istoku. Njegova ga je supruga Oktavija pratila sve do otoka Krfa, no ondje ju je Antonije poslao natrag, opravdavajući to njezinom novom trudnoćom i činjenicom da bi pomorsko putovanje moglo biti opasno za njezino zdravlje. Kad je Oktavijan čuo za to, razbjesnio se. Smatrao je da mu Antonije tim činom govori: Vraćam ti tvoju sestru. Ne želim ni nju ni njezinu djecu. Stigavši u Antiohiju, Antonije je pozvao Kleopatru da se ondje sastane s njim. »Njegova strast prema Kleopatri,« zapisao je Plu-tarh, »koju su svi (pa i Kleopatra) smatrali ugaslom, ponovno se raspirila pa je naposljetku, kao uporna, buntovna i neobuzdana duša o kojoj govori Platon, odbacio sve razborite savjete i poslao Fonteja Kapitona da je dovede u Siriju«. Zimu 37. godine p. n. e., Antonije i Kleopatra proveli su u Anti- 148 ohiji. Bio je to kraljevski grad, odmah za Rimom i Aleksandrijom, a kao sirijska prijestolnica u svojim je kućama, građevinama i spomenicima čuvala mnoga prvorazredna djela mozaičke umjetnosti. Da bi stigla u grad koji je bio prilično daleko od obale, Kleopatra je sa svojim galijama najprije morala uploviti u nemirno more luke u Aleksandreti. Dok je kočijom

prolazila širokim gradskim trgom, primijetila je brojne obeliske sa svake strane glavne ulice. Na rubovima predgrađa Aleksandrete naišli su na golem planinski lanac koji su trebali prijeći da bi stigli u Antiohiju. U podnožju planine Silpij čekali su ih brđani s mazgama. Kleopatra je s pratnjom posjednuta na mazge i povorka je krenula prema srcu planina, predvođena brđanima koji su jahali svoje mršave konje, dok su njezini vojnici čuvali začelje od mogućega napada pljačkaša i razbojnika. Aleksandreta je iza njihovih leđa već bila nestala s vidika. Put preko osunčane visoravni bio je prekriven debelim slojem leda. Putovanje je postalo opasno za životinje, pa su ih brđani oprezno vodili pokraj dubokih klanaca u kojima je led blistao poput golemih zrcala. Za sat vremena stigli su do malog planinskog sela koje se poput orlova gnijezda smjestilo na vrhu strme litice. Glinene kolibe stisnule su se uz uske terase raspoređene u simetrične stube radi zaštite od vjetrova koji su ih šibali odozgo. Bilo je nepodnošljivo hladno. Brđani su željeli zastati, odmoriti se i zapaliti vatru, no, vojnici su im naredili da nastave put sve dok ne svladaju barem još jedan obronak, pa su tako napokon stigli do vrha. Duboko ispod njih ležao je suncem izbijeljeni grad Antiohija. Prizor je bio upravo onakav kakvim ga je Kleopatra zamišljala - prostrana i široka ravnica pružala se uz tamne obale nabujala jezera, srebrnasta rijeka Oront vijugala je prema Maloj Aziji pod pozornim okom planine Kasija, jata bijelih ptica kružila su nad krovovima prekrivenim crvenim crijepom, tanki repovi dima uzdizali su se iz tisuća peći - a posvuda uokolo nadvijale su se planine. Nije mogla shvatiti zašto su Rimljani, sve do Cezara, izražavali beskrajan prijezir prema Antiohiji. Bio je to uistinu sjajan grad, savršeno smješten u podnožju golemih planina koje su štitile plodne doline, šume i slatkovodne potoke. Ondje su Antonije i Kleopatra proveli ostatak zime. Uživali su u beskrajnim gozbama, kazalištu, kupkama i vodili ljubav; u proljeće 36. godine p. n. e., Antonije je s Kleopatrom i svojim legijama krenuo u konačnu bitku s Partima. Kleopatra se nadala da će uz njega ostati tijekom cijelog pohoda, no stigla je tek do armenskog pograničnog grada Zeugme gdje je shvatila da je trudna. Na Antonijev zahtjev, nevoljko je krenula u Aleksandriju polaganim i zamornim putem kroz Damask, preko Galilejskog jezera te rijekom Jordan do Jerihona, gdje se sastala s Herodom. Židovski povjesničar Jozefus, koji je pisao cijelo stoljeće nakon toga kao pristrani štićenik cara Vespazijana, tvrdi da je ona pokušala zavesti Heroda, što je malo vjerojatno budući da je Kleopatra prezirala Heroda, a on je isto osjećao prema njoj, osobito nakon što joj je Antonije dodijelio najbolje dijelove Herodova teritorija: balzamove šume Jerihona. Herodu ona i nije mogla biti osobito primamljiva dok je nosila Antonijevo dijete. Jednako je neuvjerljiva Jozefusova tvrdnja da je Herod planirao ubiti Kleopatru, od čega su ga odgovorili njegovi savjetnici koji su ga preklinjali da ne učini ništa nepromišljeno, jer mu Antonije to ne bi oprostio. Povjesničar Apijan zabilježio je da je Kleopatra zapravo pristala Herodu iznajmiti taj dio Judeje, koji joj je Antonije darovao, za dvije stotine talenata godišnje. Herod je time bio zadovoljan pa je Kleopatru i njezinu povorku otpratio sve do pograničnog grada Peluzija, odakle se sigurno vratila u Aleksandriju, smjestila u kraljevskoj palači i čekala rođenje djeteta, sina koji će dobiti ime Ptolemej Filadelf. Neprijatelji Partije uvijek su tu zemlju napadah sa zapada, iz pustinje, no, Antonije je odlučio neočekivano napasti sa sjevera. Pohod je zahtijevao mnogo planiranja i organizacije, sposobnosti koje su Antoniju nedostajale. Drugi veliki problem bila je potreba za tajnovitošću i skrivanje vojske od 60.000 legionara, 10.000 konjanika te 30.000 vojnika iz istočnih provincija. Za tom golemom vojskom išla je duga povorka oružja za juriš i bojnih strojeva, među kojima i ovan za probijanje bedema dug 24 metra. Nedugo potom, Antonije je Kleopatri u Aleksandriju počeo slati glasnike preklinjući je da mu priskoči u pomoć i donese novac kako bi isplatio svoje nezadovoljne vojnike. Kleopatrine su se nade u trenutku rasplinule. Očekivala je da će joj se Antonije svakog trenutka vratiti kao pobjednik iz bitke s Partima te da je kroz Perziju otvorio put prema Indiji i istoku. Rimljani bi ga tada prihvatili kao svojeg junaka i pobjednika, a omraženi bi Oktavijan pao u zaborav. Iz Zeugme je Antonije krenuo prema Erzeroumskoj visoravni i obišao svoju

golemu vojsku kojoj je brojnost porasla pristupanjem 13.000 konjanika i pješaka armenskog kralja Artavazda i jake vojske pontskog kralja Polemona. Teško oružje i raspoloživa vojska krenuli su iz Armenije i Ponta, preko ravnice Araks prema Mediji, dok je Antonijeva vojska krenula u Mediju izravnijim putem preko sjeverne Asirije. Vijest o približavanju takve sile nije uznemirila samo Parte; strah je zavladao i u sjevernoj Indiji, a strepnja se proširila cijelom Azijom. Posvuda se smatralo da će Antonije trijumfalno proći kroz Perziju i, poput Aleksandra Velikog, naoružan doći u Indiju, gdje će ga s novcem i namirnicama dočekati Kleopatrini brodovi, pristigli pomorskim trgovačkim putem iz Egipta. Potkraj kolovoza Antonije je stigao u grad Praspu, prijestolnicu Medije Atropatene, gdje je pričekao svoje oružje za juriš, bojne strojeve i prateće vojnike. Jedva da se smjestio u Praspi, kad je primio vijest daje njegova druga vojska napadnuta i poražena, da je sve njegovo oružje zaplijenjeno, da je armenski kralj s ostatkom vojske pobjegao u svoju zemlju, a pontski kralj zarobljen. Usprkos tome, neustrašivi je Antonije odlučio napasti Praspu, no, prije no što je krenuo u napad, u Praspu je stigla partska vojska, ohrabrena pobjedom nad armenskim i pontskim kraljem kod Kare, te započela izazivati Antonijevu vojsku bez izravnog napada. Ta se taktika odugovlačenja pokazala pogubnom. Antonije je bio suočen s mogućnošću ratovanja u vrijeme kada će planinski prolazi Partije biti prekriveni snijegom. Njegova je vojska već bila obeshrabrena i očajna, a njihove su naknade brzo nestajale. Očajan je Antonije poslao poruku partskom kralju zahtijevajući da mu vrati sve rimske zarobljenike, zajedno s orlovima (simbolima rimske vojske i junaštva) zarobljene u bitki kod Kare. Zauzvrat je obećao obustaviti opsadu i napustiti Partiju. Kralj je, odbivši ponuđene uvjete, odgovorio da pristaje jedino pustiti ga da se neometano povuče iz Partije, što je Antonije, nemajući drugog izbora, morao prihvatiti. Neuspjeh pokušaja vraćanja zarobljenika značio je veliki gubitak, a gubitak orlova bila je veliko poniženje jer da ih je uspio vratiti u Rim, cijeli bi pohod bio opravdan u očima javnosti. Parti nisu održali riječ. Kad su iscrpljeni i izgladnjeli legionari prešli snijegom pokrivenu planinu, nemilosrdno su ih napala silovita partska plemena koja su ih na svakom prolazu dočekivala u zasjedi te ih čak slijedila na začelju kako bi zarobila zaostale vojnike. Zbog velike hladnoće, nedostatka hrane i krajnje iscrpljenosti vojske, broj zaostalih sve se više povećavao; uz tisuće vojnika koji su na taj način zarobljeni ili ubijeni u svakodnevnim bitkama, mnogo ih je umrlo od hladnoće i izgladnjelosti. U jednom je razdoblju nestašica bila tolika da je hljeb kruha vrijedio jednako koliko i ista težina srebra. Rimski povjesničar Dio Kasije zapisao je kako je u to doba mnogo ljudi pojelo neki korijen koji se doimao jestivim, te poludjelo i umrlo. »Onaj tko je jeo od toga korijena nije se sjećao ničega na ovom svijetu, a bavio se samo pomicanjem velikog kamenja s jednog mjesta na drugo, što je činio gorljivo i marljivo; tako su se u cijelom taboru mogli vidjeti samo ljudi koji su iz tla iskopavali kamenje te ga prenosili s jednog mjesta na drugo, a na kraju bi povraćali i izdahnuli.«78 Tijekom toga dugog i strahovito teškog puta, Antonije je iskazivao začudnu hrabrost i izdržljivost. Ne samo da je svaku teškoću dijelio sa svojim ljudima, već bi navečer, kad bi tabor prekrio mrkli mrak, odlazio od šatora do šatora, razgovarao s legionarima i poticao ih ohrabrujućim riječima. čak ni najveći vojskovođe nisu među svojim ljudima uspjeli izazvati poštovanje koje su njegovi vojnici osjećali prema njemu kao svom vođi, takvu poslušnost i spremnost na sve te toliku odanost daje svatko - dobar ili loš, časnik ili običan vojnik - radije birao slavu i Antonijevu naklonost nego život i sigurnost. Tomu je bilo mnogo razloga: Antonijevo plemenito podrijedo, njegova rječitost, jednostavno ponašanje, velikodušnost, način ophođenja s vojnicima zbog kojega su mu i ranjeni i bolesni žarko željeli služiti jednako kao i zdravi i jaki. Jednom su zgodom, za teškog putovanja prema Armeniji, oformili poznati testudo (kornjaču) braneći se od Parta koji su se u napad sjurili niz strm obronak. Štitonoše su okružili lakše naoružane jedinice, a prvi je red kleknuo na jedno koljeno i držao štit pred sobom. Drugi je red držao štitove iznad glava vojnika u prvom redu, jednako kao i treći. Ta je taktika bila vrlo

dojmljiva, činila se poput krova na kući. Bila je osobito djelotvorna protiv strijela koje su, ne nanoseći štetu, klizile s rimskih štitova. Vidjevši da su Rimljani kleknuli na jedno koljeno, Parti su pomislili da su iscrpljeni pa su zanemarili lukove i približili se kopljima, a tada su Rimljani iznenada poskočili uz bojni poklič, uništili neprijateljsku prethodnicu kopljima, a ostale natjerali u bijeg. Nakon dvadeset i sedam dana hladnoće i gladi, tijekom kojih je Parte odbila ni manje ni više nego osamnaest puta, Antonijeva je vojska prešla rijeku Araks i ušla u Armeniju. Antonije je obišao svoje vojnike i uvidio da je izgubio mnogo legionara i konjanika kojih je većina umrla od gladi ili bolesti, što ga je teško pogodilo. Iako su Parte ostavili za sobom, Rimljani su se morali suočiti s teškom zimom i dugim putovanjem kroz Armeniju do Sirije, što je donosilo nove teškoće. Do trenutka kad su stigli na obalu, izgubili su još osam tisuća ljudi. Pošii su u zimski tabor u malom selu zvanom Bijelo Selo sjeverno od Sidona, gdje je Antonije nestrpljivo iščekivao Kleopatrin dolazak. Zahvaljujući svojoj snazi i hrabrosti, uspio je održati borbenost svojih vojnika i zadržati ih na okupu tijekom cijelog povlačenja iz Partije, no sada je bio toliko postiđen zbog svoga neuspjeha, toliko nesretan pri pomisli na Kleopatrine prijekore zbog poraza, da je u očaju lažnu utjehu tražio u vinu i svakodnevno se opijao sve dok ne bi izgubio svijest. No, čak i tada, usred opijanja, skočio bi od stola i odjurio na obalu pogledom pretražiti obzorje ne bi li opazio njezina jedra. Kad je Kleopatrina flota napokon opažena s obale Bijelog Grada, Antonije i njegovi ljudi bili su u očajnom stanju, oronuli i zapušteni, odjeveni u dronjke. Dok je Antonije od Parta doživio težak poraz, Oktavijan je, uz pomoć vojnog genija Agripe, upravo bio ostvario veličanstvenu pobjedu u pomorskoj bitki protiv Seksta Pompeja. Bitka se odigrala u blizini Mile, uz obalu Sicilije. Suprotstavljene su flote bile brojčano jednake, po tri stotine brodova na svakoj strani. Agripini su teški brodovi osvajali Pompejeve jednog za drugim, a u bliskoj borbi koja je uslijedila, Pompejeva je vojska pretrpjela teške gubitke. Mnogi su mornari pokušali pobjeći, ali ih je voda odnijela na nesigurnu vapnenačku obalu gdje su zarobljeni. Samo je sedamnaest brodova uspjelo pobjeći, a kad su zašli za Mesinski tjesnac, Pompej je već bio napustio svoju vojsku, ukrcao se na jednu od galija i krenuo prema Aleksandriji da bi se udružio s Antonijem. Jedinice koje je Pompej ostavio za sobom, predale su se Okta-vijanu koji sada nije upravljao samo Italijom i zapadom, već i Sicilijom te Sardinijom. Tijekom teških tjedana u Aleksandriji, Kleopatra je davala sve od sebe kako bi oživjela Antonijev duh i vratila mu nadu da će postati vladarom Rimskoga Carstva. Neprestano je pokušavala oživjeti njegov klonuli duh podsjećajući ga da na svojoj strani ima nju, svoju djecu, Aleksandriju i možda sve bogatstvo Istoka. Ostala je u njegovoj blizini dok je ponovno okupljao i naoružavao svoje legije, ponudila mu jaku egipatsku flotu i uvjerila ga da će se s vremenom vratiti u Partiju i ostvariti pobjedu koja mu je dugo izmicala. Nakon kratkog boravka na otoku Mitileni, Sekst Pompej nastavio je put u Aleksandriju, nadajući se da će udružiti snage s Antonijem, no u međuvremenu je Antonije, doznavši da je Pompej potajno u dosluhu s Partima, odlučio zarobiti ga i pogubiti. Naredbu je proveo Marko Titije, nećak sirijskog guvernera, koji je Pompeja uhvatio u Frigiji, na obali Male Azije, te ga nedugo potom pogubio u Miletu. Taj čin nije naišao na odobravanje rimskog naroda koji je poštovao sina velikog Pompeja; Oktavijan ga je, međutim, dočekao na posve drugi način. Budući da je Antonije pogubio njegova najvećeg neprijatelja, Oktavijan je u znak zahvalnosti naredio da se Antonijevi kipovi podignu na Forumu. Povrh toga, Antoniju je dopustio i jednako pravo da u Hramu sloge sa svojom suprugom i obitelji priređuje gozbe, što se možda doimalo kao nevažna počast, no Oktavijan je pritom zapravo mislio na svoju sestru Okta-viju te je Antoniju, u osnovi, poručio: Ovdje ti je mjesto, u Rimu, uz suprugu i obitelj -ne u Egiptu! Antonije, međutim, nije ni najmanje želio napustiti Kleopatru i Istok. Odlučio je, čvršće no ikada, da će težak poraz izbrisati iz sjećanja i Partima uzvratiti udarac. Njegov je opsesivan poriv dodatno ojačao kad je u Aleksandriju iznenada stigao pontski kralj, kojega su Parti

zarobili pri napadu na povorku oružja, i kojega je medijski kralj cijelu zimu držao u zarobljeništvu. Dugotrajan savez između Medijaca i Parta napokon se raspao, pa je medijski kralj preko pontskoga kralja obavijestio Antonija da bi trebali sklopiti novi savez protiv zajedničkog neprijatelja, Parta. Antonije je bio presretan, ali ne i Kleopatra. Za to je imala dva razloga: strahovala je da bi Antonije mogao pretrpjeti još jedan ponižavajući poraz, možda konačan i najteži; a osim toga, željela je da ostane s njom u Aleksandriji jer je upravo bila doznala da je lukavi političar Oktavijan poslao svoju sestru u Atenu, gdje se trebala pridružiti Antoniju. Za razliku od Cezara koji je rijetko dopuštao da njegove emocije zasmetaju politici, Antonije je bio laka žrtva Kleopatrine privlačnosti. Ona je počela hiniti da umire od ljubavi prema njemu - držeći dijetu da bi bila vitkija, gledajući ga širom otvorenih očiju punih ljubavi kad god bi se našao u njezinoj blizini, a kad bi je napustio, klonula bi ili se onesvijestila. često se silno trudila da je vidi u suzama, koje bi brzo obrisala čim bi ostala sama. Njezini prijatelji i dvorjani također su odigrali svoju ulogu ističući da se Oktavija za Antonija udala zbog političkih ciljeva svoga brata, dok je Kleopatra zbog ljubavi odlučila biti njegovom ljubavnicom. U svakom slučaju, Antonije je pohod na Parte odlučio odgoditi do sljedećeg proljeća. Vlastito ga je gorko iskustvo poučilo da jesen nije vrijeme boravak na velikoj hladnoći i u dubokom snijegu planina Partije. Zaključivši da nema razloga ostati u Ateni, Oktavija se vratila u Rim i odmah spriječila sve pokušaje svoga brata da se okoristi time. Usprotivila se Oktavijanovu naređenju i odbila je napustiti suprugovu kuću, a čak ga je i preklinjala da se ne osvrće na Anto-nijevo ponašanje prema njoj, tvrdeći da bi bilo sramotno da dva svjetska vladara radi žene otpočnu građanski rat. Svoje je riječi potkrijepila djelima te nastavila živjeti u svom domu baš kao da je suprug s njom, skrbeći ne samo za vlastitu djecu, već i za djecu koju je Antoniju rodila Fulvija. Uz to je primala i sve prijatelje koje je Antonije poslao u prijestolnicu te im pomagala da ih primi i njezin brat. Nije, međutim, bila svjesna da svojim ponašanjem nehotice nanosi štetu Antoniju, koji je među Rimljanima bio sve omraženiji,jer je griješio prema tako dobroj ženi. Na površini se doimalo kao da je Kleopatra pobijedila, no, istinski je pobjednik bio Oktavijan. On je već drugi put nadmudrio svoga suparnika i sada je bio u vrlo jakom položaju. Antonije na to nije obraćao pozornost. Napustivši planove za napad na Parte, vratio se u Aleksandriju, a rimska su ogovarala likovala: »Je li to čovjek koji je tvrdio da potječe od Herakla? Je li to bog rata, taj jad od čovjeka koga je smekšala i zarobila žena?« Rimljani su Antonija i Kleopatru podrugljivo poistovjećivah s legendarnim Heraklom i Omfalom, lidijskom kraljicom koja je junaka tri godine držala u zarobljeništvu tjerajući ga da u njezinoj palači obavlja ženske poslove. Propercije, rimski pjesnik iz prvoga stoljeća p. n. e., napisao je elegiju o toj temi, a čaše iskopane kasnije u Italiji, prikazivale su tu legendu: Herakla, odjevena u grčku žensku haljinu, kako se vozi na kolima koja vuku kentauri, a sluškinje mu nad glavom drže suncobran. Jedna sluškinja maše lepezom, dok mu druge pružaju tradicionalne simbole kućanice: vreteno i klupko vune. Da bi poruka bila još jasnija, Omfala upravlja kolima, ogrnuta lavljom kožom i sa šljemom na glavi. U lijevoj ruci drži Heraklovu toljagu, a desnom je posegnula prema junakovu velikom peharu za vino. Okrutne rimske šale duboko su pogodile Antonija pa je iznova utonuo u tešku depresiju iz koje ga je Kleopatra bila već izvukla. Završne mjesece 35. godine p. n. e. proveli su mirno u Aleksandriji uživajući u kazalištu, večerama i kockanju. Za razliku od svoje prve zime u Aleksandriji, Antonije se ovaj put nije prepuštao opijanju i bančenju. U proljeće je napokon krenuo u pohod i premda je bio objavio da mu je cilj Partija, zapravo se bio odlučio za mnogo lakši cilj: kraljevstvo Armenije. Stoga je svoju vojsku poveo u Armeniju i zarobio kralja Artavazda. Njegova je vojska opljačkala, uništila i oskvrnula stare hramove, otopila zlatne i srebrne kipove bogova te počistila kraljevsku riznicu. Ta pobjeda nije bila osobito vrijedna, no Antoniju je u tom trenutku očajnički bio potreban uspjeh koji će ga ohrabriti. U međuvremenu su Rimljani očekivali da se vrati u prijestolnicu i osvajanje Armenije proslavi

na uobičajeno raskošan način: otvorenim gozbama, pučkim zabavama, igrama i predstavama. Oktavija je također iščekivala njegov povratak, nadajući se da će napokon zauvijek odbaciti Kleopatru te nastaviti živjeti s njom i djecom. No Antonije se nije namjeravao vratiti u Rim. Te je jeseni odlučio da svoju pobjedu neće proslaviti u Rimu, nego u Aleksandriji, što se u povijesti Rima još nije dogodilo. Samo je Senat, provjerivši sve zabilješke o bitki, imao pravo proglasiti trijumf, najvišu počast koju je Rim mogao dati pojedincu. činjenica da je Antonije sam sebi dodijelio tu počast, i što je još gore, održavanje proslave u prijestolnici strane zemlje, bila je najveća uvreda Rimu, njegovim stanovnicima i cijelom narodu. Antonije je toga bio potpuno svjestan, no nije ga odvratilo od njegove zamisli. Znao je da najveće bogatstvo Carstva valja tražiti na istoku, a ne u Galiji, nepoznatoj Britaniji niti u mineralima bogatoj Španjolskoj. Zemlje istoka bile su bogate zlatom, srebrom, dragim kamenjem, lanom i tkaninom za jedra, tirskim bojama, staklom i papirusom; i, što je još važnije, njihove su obrazovne ustanove bile mnogo bolje od bilo koje u Italiji. Aleksandrija je imala još jednu prednost pred Rimom: iz Aleksandrije se, nakon prevaljenih 960 odnosno 1280 kilometara, moglo stići u Antiohiju ili Tarz, dok je Rim od tih velikih središta bio udaljen tri puta više. Južni je Peloponez, preko Krete, Aleksandriji bio mnogo bliže no Rimu preko Brindizija. Iz Egipta se, kopnom ili morem, moglo mnogo brže stići do Efeza i ostalih gradova Male Azije. K tomu, Aleksandriji su bili bliži Rodos, Liki-ja, Bitinija, Galacija, Pamfilija, Kilikija, Kapadokija, Pont, Armenija, Kreta, Cipar i mnoge druge velike i važne zemlje. Oktavijan je srdžbu naroda prema Antoniju tako što je lukavo isticao nerimski značaj Istoka, odnosno, njegove prinčeve, vladare i kraljeve, »a predvodi ih kraljica koju slijedi poput psa odani Antonije, Rimljanin koji je potpuno izgubio dostojanstvo«79. Unatoč tom negativnom raspoloženju, Antonije je prkosno proslavio svoju pobjedu. Povorku je predvodila jedinica rimskih legionara koji su na štitovima nosili veliko slovo C, za koje neki tvrde da je označavalo Kleopatru, a drugi smatraju da je predstavljalo Cezara, što je za Rimljane u svakom slučaju bila uvreda jer je samo Oktavijan, kao Cezarov oporučni nasljednik, imao pravo nositi njegovo ime. Ako je, s druge strane, slovo označavalo Kleopatru, bilo je nezamislivo da rimski legionari nose inicijal strane vladarke, kao da ne služe Rimu nego njoj. Za rimskim vojnicima slijedile su odabrane jedinice egipatske vojske, saveznički vojnici i vojnici zemalja u sastavu Rimskog carstva, zatim zarobljeni armenski vojnici, a s njima i Artavazd u zlatnim lancima, praćen suprugom i djecom. Za njima je išla uobičajena povorka kola krcatih ratnim plijenom: zaplijenjenim simbolima časti, amblemima i armenskim blagom. Zatim su slijedili poslanici raznih vazalskih gradova Istoka, a svaki je u rukama nosio zlatnu krunu namijenjenu Antoniju. Na začelju je išao sam pobjednik u kićenoj kočiji, ali ne u odori rimskog vojskovođe, već odjeven kao Dioniz, s tirsom (štapom s vrhom koplja i borovim češerom na drugom kraju) i bršljanovim vijencem. Povorka je prošla glavnim ulicama Aleksandrije kako bi što više stanovnika mogla uživati u raskoši koju su Antonije i njegova kraljica pripremili njima i cijelom Egiptu. Povorka je krenula od kraljevskih palača na Lociju te svečano prošla kroz Forum, zatim glavnim, Kanopskim putem, pokraj Panovog brežuljka, sve dok naposljetku nije stigla do serapeja, velebnoga hrama posveće- nog glavnom bogu Aleksandrije, Serapisu. Serapis je postao grčki bog Aleksandrije, a njegov veliki kip, zlatne glave i s draguljima na mjestu očiju koji su blistali i zamračenog svetišta, isticao se kao jedna od najvećih gradskih dragocjenosti. čekajući da povorka stigne d0 uzvisine pred serapejem, Kleopatra je bila okružena dvorjanina i aleksandrijskim velikodostojnicima. Sjedila je na zlatnom prijestolju, a sa svake joj je strane stajao Serapisov svećenik, te su tako čekali da Antonije stigne do hrama. Sišavši s kola, Antonije ju je pozdravio, a potom ušao u hram i prinio žrtvu Serapisu, bogu koji mu je darovao pobjedu. Tim je činom namjerno uvrijedio Rim, svoju domovinu i bogove rimskoga naroda. Običaj je bio da se svi kraljevski zarobljenici pogube, no Kleopatra je bila blaga prema Artavazdu, koji je odbio kleknuti pred njom u znak poštovanja te ju je jednostavno oslovio imenom. Artavazdovo plemenito držanje

cijenili su i Antonije i Kleopatra, pa je zbog toga pošteđen zajedno sa svojom obitelji, a prema njemu su se čak i ponašali s poštovanjem. Kleopatra je nedvojbeno bila svjesna da Artavazd nije barbarski kralj nego vrlo profinjen čovjek, pjesnik i dramatičar; a Antonije je (za razliku od »Oktavijana Krvnika«) rijetko bio okrutan ili osvetoljubiv. Za sve stanovnike Aleksandrije priređena je obilna gozba, a kasnije toga poslijepodneva, proslava se nastavila u gimnaziju, nedaleko od grobnice Aleksandra Velikoga. Na srebrnom podiju, podignutom u središtu stadiona, postavljena su dva zlatna prijestolja, a oko njih četiri manja. Antonije i Kleopatra sjeli su na velika prijestolja, dok su četiri mala bila namijenjena trinaestogodišnjem Cezarionu,Antonijevim blizancima (Aleksandru Heliosu i Kleopatri Seleni) te malom, dvogodišnjem Ptolemeju Filadelfu, također Antonijevu djetetu. Sjedeći poput Dioniza i Iziđe, Antonije i Kleopatra cijelom su svijetu davali do znanja da Istočnim carstvom neće vladati Rim nego će se njime upravljati iz Aleksandrije, te da se njih dvoje smatraju jedinim vladarima istočne polovice carstva. U nazočnosti gradskih dostojanstvenika, vojske i velike gomile stanovnika Aleksandrije, Antonije je održao govor, a Kleopatra je proglašena kraljicom Egipta, Cipra, Libije i južnog dijela Sirije. Cezarion je imenovan suvladarom tih područja, a dodijeljen mu je i naslov kralja nad kraljevima. Cezarion je bio slika i prilika svojega oca Cezara i možda bi postao velik vladar cijelog rimskog svijeta. Neobično je što je Antonije Cezarovu i Kleopatrinu sinu dodijelio tako uzvišen naslov, no, potrebno je imati na umu da je taj cijeli događaj bio tek politički potez te ostvarenje pomno osmišljenih planova da se Oktavija-nu oduzme najbogatiji dio Carstva. Cezarion je ponosno sjedio u rimskoj odori, no Antonijevi su dječaci nosili nošnje onih zemalja kojima su jednoga dana trebali upravljati. Tako je Aleksandar Helios bio dotjeran u perzijskom stilu kakav se nosio u Armeniji i Mediji: na sebi je imao hlače, lepršavu tuniku preko tunike s rukavima, a na glavi je nosio tijaru s koje je (poput arapskog bur-nusa) visio platneni pokrov i padao mu preko vrata. Njegov mlađi brat (Ptolemej Filadelf) bio je odjeven u makedonsku nošnju - s makedonskim čizmama, purpurnim ogrtačem i makedonskom kapom opasanom dijademom. S političkog stajališta, najvažniji dio svečanosti bilo je Antoni-jevo predavanje počasti Cezarovu sinu, kojemu je dao prednost pred djecom koju je sam imao s Kleopatrom. Tim je činom jasno rekao da je »Oktavijan tek uzurpator, te da je to dijete od Cezarove krvi i mesa zakoniti nasljednik cijelog Zapadnog, kao i Istočnog carstva«80. No, Kleopatra je zapravo dobila najviše, jer to je uistinu bio najvažniji dan njezina života. Toga dana nije samo potvrđena kao kraljica Istočnog carstva, već je sada bila i javno priznata kao supruga kralja Antonija i majka njegove djece. »Za Rimljane je ocean ostao izvor straha prije no zanesenosti.81« Od vremena bitaka s Kartagom, Rimljani su legionarsku službu smatrali časnom dužnošću, dok je služba na moru bila tek neiz- bježno zlo. Zbog toga je najveći dio rimske pomorske sile dolazio iz Rodosa i Pergama (važnih pomorskih država Rima). Mornari su dolazili i iz Sirije i Libanona. U bitkama kod Mizena i Ravene, među pomorskim snagama nije bilo rimskih državljana sve do vladavine cara Karakale. U Kleopatrino se doba Sredozemnim morem u pravilu putovalo brodovima na vesla te velikim jedrenjacima, od kojih su neki težili i do tisuću tona. Među njima su bili i egipatski brodovi za prijevoz žitarica koji su redovito plovili između Aleksandrije i Italije. Kleopatra ih je poznavala sve, najmanje trideset različitih vrsta, jer ih je promatrala dok je s prozora kraljevske palače na rtu Lokiju gledala prema luci. Ondje su bile barides, veliki egipatski teretni brodovi; camarae, mali otvoreni brodovi koji su mogli primiti otprilike dvadeset i pet ljudi; celoces, brzi kuteri koji su služili za prenošenje poruka među brodovima; cercuri ratne galije s otoka Krfa; i corbitas, veliki rimski brodovi koji su gotovo potpuno ovisili o jedrima. Zabilježeno je da je jedan od njih nosio čak šesto putnika. Iz Sirije i Fenikije dolazili su teretni gauloi (veliki brodovi), a sa Sredozemnog mora pristizali su lembi mali, brzi ratni brodovi koji, za razliku od ratnih galija, na pramcu nisu imali kljun. Lagani i jako brzi brodovi koji su se koristili za izviđanje i tajne aktivnosti bili su poznati kao speculatoriae (špijuni). Njihova su jedra i užad bili obojeni u plavo, boju morske vode; čak je

i vosak, kojim se premazivao trup, bio slične boje, a vojnici i mornari na palubi bili su odjeveni u odjeću modre boje. Glavni ratni brod bio je birema (bireme) koju su pokretala dva reda vesala. Taj se brod vrlo malo promijenio otkako je usavršen tijekom velike bitke kod Salamine u Grčkoj. Nakratko ga je zasjenila trirema s tri reda vesala, no birema se pokazala jednako brzom, ali spretnijom za upravljanje. Neki Kleopatrini brodovi bili su namijenjeni tek »pukoj raskoši«, no ratni brodovi, s iskusnom grčkom posadom, kojima je namjeravala pomoći ostvarenju Antonijeva cilja, bili su daleko bolji od svih ostalih. Bile su to velike, masivne, drvene bireme opremljene borbenim utvrdama s kojih se neprijatelja moglo gađati strijelama i drugim projektilima, a pomoću katapulta moglo se izbacivati kukeda bi se zadržao neprijateljski brod. Nakon pomorske pobjede nad Sekstom Pompejem, Agripa je odlučio izgraditi lakšu vrstu ratnog broda. Nazvan liburna, prema pokrajini u Iliriji na Jadranskom moru, taj je brod tijekom stoljeća usavršavan pod vodstvom mjesnih brodograditelja koji su bili poznati kao vješti pomorci i navigatori. Iako su imah dva reda vesala, njihove osnovne svrhe bile su brzina i spretnost upravljanja veslima ili jedrima. Na nemirnom Jadranskom moru, gdje bura (sjeverni vjetar) katkad može doseći brzinu od sto čvorova, liburna je neosporno bio najbolji ratni brod svih vremena. Kao i sve bireme, na pramcu je imao dug podvodni kljun za probijanje otvora na neprijateljskim brodovima. Zahvaljujući velikom jedru kvadratnog oblika, brod je dosezao brzinu od šest čvorova ih više, omogućujući veslačima da predahnu od svoga teškog zadatka. Većina pomorskih putovanja u to se doba obavljala između proljeća i jeseni. Tijekom zime 32. godine p. n. e. Kleopatrina je ratna flota obnovljena i pripremljena za bitku. Oktavijanova se vojska kvalitetom doimala mnogo nadmoćnijom od Antonijeve. Brojčano su bile otprilike jednake, iako Oktavijanove jedinice nisu pretrpjele poraz koji je Antonije doživio s Partima. Većina Oktavijanovih vojnika bili su rođeni Rimljani, dok se Antonije, s iznimkom nekoliko rimskih legija, morao zadovoljiti miješanom vojskom iz stranih provincija i pripojenih država. Ta su dvojica, koja su se spremala zapodjenuti bitku, u privatnom životu bili posve različiti. Unatoč opijanju i lakrdijama, Antonije je bio poznat kao obazriv i susredjiv, do krajnosti velikodušan čovjek. Za razliku od njega, Oktavijan je bio podmukao i prepreden, uvijek tajnovit. Obojica su bih seksualno razuzdani, no Oktavijan se upuštao u nebrojene odnose, a često bi slao sluge da mu na rimskim ulicama pronađu ženu koja će mu ugoditi. Ako bi mu se svidjele, znao je u svoju spavaonicu odvesti čak i supruge svojih prijatelja sa zajedničke večere. Sljedećeg su proljeća Antonije i Kleopatra pošli u Efez, jedan od najslavnijih grčkih gradova na obali Male Azije. Nakon više-mjesečne pripreme te okupljanja vojske i flote, Antonije je bio spreman suočiti se s Oktavijanom. Kleopatra se u Efezu osjećala kao kod kuće. Božica zaštitnica grada bila je Artemida koju su dugo štovali u Aziji, a zavladala je i gotovo cijelim Sredozemljem. Sve dok nije izgorjelo, njezino je svetište, artemizij sa stupovima visokim osamnaest metara, bilo među čudima staroga svijeta, zajedno s dva egipatska čuda, piramidama i svjetionikom na Farosu. Mogućnost Antonijeva poraza doimala se malo vjerojatnom. Na raspolaganju je imao sve blago Istoka, a kraljica najbogatije zemlje svijeta bila je njegova supruga. Povrh toga, imao je najbolje mornare od Egipta do Male Azije te sva brodogradilišta Grčke. Imao je i 50.000 rimskih legionara te 80.000 pješaka i konjanika iz istočnih provincija. Na obližnjem otoku Kosu i u najvažnijim lukama Male Azije gradili su se i novi brodovi. Kleopatra mu je ustupila svoju veliku egipatsku flotu i mnogo novca kojim će kupiti žitarice, odjeću i oružje. Dobrovoljno je uložila sve svoje bogatstvo, znajući da je nadolazeća bitka između Antonija i Oktavijana zapravo rat između Istoka i Zapada; između Rima koji je bezobzirno izrabljivao svoje provincije i pripojene države, i Aleksandrije koja je postala središtem helenističke kulture i civilizacije. Rimski povjesničar Dio Kasije vjerovao je daje istinski povod rata između Antonija i Oktavijana bilo Antonijevo priznavanje mladoga Cezariona kao zakonitog nasljednika Julija Cezara. U konačnoj bitki protiv Oktavijana, na Antonijevoj su strani bili najbogatiji i najmoćniji vladari istoka, među kojima i kraljevi Ka- padokije, Cilicije,

Paflagonije i Ponta, kralj Amint iz Galicije, kralj Mitridat iz Komagene, kraljevi Sadal i Rematal iz Trakije te kralj Bogud iz Mauretanije. Svi su oni, pobunjeni protiv nametnute rimske vlasti, požurili stati na Antonijevu stranu, a zahvaljujući njegovoj vezi s Kleopatrom, bili su uvjereni da će se na Istoku roditi nova sila koja će im naposljetku omogućiti vlast nad cijelim svijetom. Uz moćne vladare s istoka, Antonije je imao i potporu četiri stotine senatora iz Rima, koji su ga smatrali Cezarionovim zaštitnikom. Štoviše, u Rimu se duboko vjerovalo da spis kojim se Oktavijan potvrđuje kao Cezarov nasljednik, nije Cezarova posljednja oporuka, nego da je kasnije sastavio drugu oporuku u Ce-zarionovu korist. Prema tome, Antonije se, u očima Rima, borio za ispunjenje Cezarovih želja i svrgavanje uzurpatora Oktavijana. Tijekom cijele 32. godine p. n. e. Oktavijan je dopuštao Antoni-ju da zauzme čvrst položaj u Maloj Aziji, a čak ga je i poticao da povuče prvi potez. No, Antonije još nije bio spreman. Morao je okupiti snažnu vojsku iz mnogih zemalja za što je trebalo povećati flotu da bi vojnici imali čime stići na bojište. To je značilo nove odgode. Usprkos tome, Antonije i Kleopatra bili su tako uvjereni u pobjedu da su odlučili kako je pravi trenutak za veliku svečanost; tako su krenuli na otok Samos. Nakon što je svim kraljevima, vladarima, tetrarsima, narodima i gradovima između Sirije, jezera Mareotis, Armenije i Ilirije naređeno da pošalju ili dopreme svoju ratnu opremu, na Samosu su pozvani nastupiti Antonijevi prijatelji zabavljači: glumci, glumice, glazbenici, lakrdijaši i lude. Dok je najveći dio svijeta trpio oskudice i bolesti, taj je otok u Egejskom moru odzvanjao glazbom svirala i harfi. Kazališta su bila prepuna, a korovi su se nadmetali. Svaki je grad poznatoga svijeta poslao po jednog žrtvenog vola, a kraljevi su se među sobom nadmetali u zabavi i darovima. Potkraj svibnja, Antonije i Kleopatra su sa svojim združenim vojskama napokon otplovili prema Ateni, gdje su također većinu vremena posvećivali zabavi i sportu. Antonije i Kleopatra priređivali su brojne gozbe tijekom kojih je Antonije često pretjerivao i ponašao se nedostojanstveno. U jednoj svečanoj prigodi izazvao je poprilično negodovanje kada je, usred obroka, prišao Kleopatri i počeo joj masirati stopala, što su inače uvijek isključivo obavljali robovi. Potpuno svjesna da je Oktavija svojom ljepotom i inteligencijom osvojila Atenjane, Kleopatra je nastojala što prije steći naklonost svih važnih stanovnika grada, a kada joj je to pošlo za rukom, saopćila je Antoniju kako je došlo vrijeme da svojoj supruzi pošalje službeno pismo o razvodu. No Antonije, koji je to čuo već mnogo puta, nije bio siguran da se želi potpuno razići s Oktavijanom. A posjetili su ga i zabrinuti prijatelji iz Rima i rekli 1 A mu da će svojim neobazrivim ponašanjem prema Oktaviji, koja je svojom strpljivošću i odgovornošću osvojila Rimljane, odbiti mnogo svojih pristaša u Italiji te da će na taj način jasno pokazati svoju podređenost Kleopatri. U mlađim bi se danima Antonije s tim izazovom suočio posve drukčije i mnogo bezbrižnije, no sada je moć njegove volje oslabila uslijed opijanja i ljubovanja. Uz to, kako mu je bilo gotovo pedeset godina, a Kleopatri samo trideset i osam, sve je više ovisio o njoj na svim područjima. U to su vrijeme u Rim stigla dva prebjega iz Antonijeve vojske (Titije i Planko) koji su se zavadili s Kleopatrom i odmah počeli širiti glasine o Antoniju. Planko je naširoko govorio kako je Antonije toliko podlegao Kleopatrinim čarima da je zahtijevao da je Efežani pozdrave kao kraljicu, a tada ga je ona prisilila da joj daruje (za knjižnicu u Aleksandriji) cijelu pergamsku knjižnicu u kojoj je bilo više od 200.000 svezaka. Titije se nije dao nadmašiti pa je Oktavijana obavijestio o sadržaju Antonijeve oporuke. Taj su spis, prema običaju, čuvale vestalke koje su, simbolizirajući krepost, jamčile da Antonijevu oporuku nitko neće taknuti sve do njegove smrti. Strahujući da bi to moglo utjecati na Senat i rimski narod, Oktavijan je vestalkama poslao poruku kojom je zatražio da mu predaju oporuku, što su one odbile tvrdeći da im to nije dopušteno. U napadu bijesa Oktavijan je osobno došao k vestalkama i oteo im oporuku, a potom je glasno pročitao pred cijelim Senatom. Senatori su isprva prosvjedovali tvrdeći da je Oktavijan nezakonito prisvojio oporuku te da ne bi bilo pravedno smatrati Antonija odgovornim za njegove

posmrtne postupke dok je još živ. Sadržaj oporuke zaprepastio je senatore. Antonije nije samo potvrdio »donacije« Istočnog carstva nego i zakonito Cezario-novo pravo da, kao Cezarov nasljednik, vlada cijelim carstvom. Sljedeća je stavka oporuke potpuno okrenula senatore protiv Antonija: ako umre, njegovo tijelo treba u svečanoj povorci pronijeti kroz Forum, a zatim ga brodom otpremiti Kleopatri i pokopati u mauzoleju u Aleksandriji, pokraj Aleksandra Velikoga. Senat je potpuno shvatio dublji smisao. Rim je, naposljetku, bio prijestolnica i trebao je biti primjereno mjesto za pokapanje svojih junaka i uglednih građana, a Antonije je svojom oporukom napustio plemenitu tradiciju, želeći biti pokopan kao Ptolemejević, u istočnom suparničkom gradu. Antonije je odlučio pričekati da Oktavijan napadne njega, uglavnom zato što je bio duboko uvjeren da će njegova golema flota uništiti Oktavijanove snage prije no što se iskrcaju na grčku obalu. Smatrao je da će Oktavijanova vojska (i cijela Italija) biti uništena u još jednom ratu, no u Grčkoj i Maloj Aziji to gotovo i neće činiti razliku. Dok će Italija gladovati, Egipat će sam proizvoditi dovoljno pšenice za prehranu cijele Antonijeve vojske. Egipat će redovito plaćati vojnike, dok Oktavijan nije znao gdje će pronaći novac. Uvjeren da neće biti prisiljen ulaziti u veću bitku na kopnu, Antonije je smatrao da može bez brige ostaviti četiri legije u Ki-reni, druge četiri u Egiptu i tri u Siriji. Njegovu je vojska u Grčkoj činilo 100.000 pješaka i 12.000 konjanika. U kasnu jesen, Antonije i Kleopatra krenuli su s cijelom vojskom iz Atene i uputili se u zimski tabor u Patrasu, na ulazu u Korintski zaljev na ahajskoj strani, otprilike 320 kilometara od talijanske obale. Flota je u međuvremenu poslana na sjever, u Ambrakijski zaljev, veliku prirodnu luku s uskim ulazom; straže su postavljene na Korkiri (današnji Krf), otprilike 110 kilometara od talijanske obale. Pod pritiskom nemirne vojske te otežane dobave hrane i potrepština za zimu, Oktavijan je Antoniju poslao poruku tražeći od njega da ne odgađa bitku, već da odmah dođe u Italiju i izađe na bojište. čak je i obećao da ga neće ometati pri iskrcavanju te da će zapodjenuti bitku tek kad Antonije bude potpuno spreman suprotstaviti mu se punom snagom. Antonije je odgovorio izat-zovom Oktavijanu da izađe na dvoboj. Oktavijan je taj izazov odbio, nakon čega ga je Antonije pozvao da svoju vojsku dovede na ravnicu kod Farsala (gdje su se sedamnaest godina prije suočili Julije Cezar i Pompej Veliki) te da ondje zapodjenu bitku. Oktavijan je odbio i tu ponudu, pa su dvije goleme vojske tako ponovno odložile oružje i zurile jedna u drugu preko Jonskog mora. Antonija i Kleopatru u Patrasu je zatekla vijest da je Oktavijan, u sklopu službenog prinošenja žrtve bogovima prije početka rata, učinio i obred koji se izvodi prije napada na stranog neprijatelja. Izašao je pred Belonin hram na Marsovu polju, odjeven u odoru fecijala, bacio koplje i tako objavio rat protiv stranog neprijatelja. Tijekom zimskih mjeseci, Antonijeva se flota u Ambrakijskom zaljevu, suočila s mnogim poteškoćama. Zalihe su iscrpljene, a bolest i glad odnijele su gotovo trećinu robova veslača i mornara. Da bi popunio njihova mjesta, Antonije je svojim časnicima naredio da u službu uzmu svakog čovjeka koga se dočepaju. Tako su hvatali seljake, poljodjelske radnike, žeteoce, orače, vodiče magaraca pa čak i putnike namjernike te ih bacali u brodove, no unatoč tomu nije ih bilo dovoljno, a većina nije bila sposobna za bitku. Obaviješten o toj promjeni situacije, Oktavijan je naredio da dio njegove flote napadne Antonija na južnoj obali Grčke. Ta je vojska osvojila grad Metonu i doimalo se kao da traži pogodno mjesto za iskrcavanje ostatka vojske. Antonije je smjesta stigao i pripremio se za obranu obale od očekivanog napada, a dok je njegova pozornost bila usmjerena na to područje, Oktavijan je iz Brindizija i Tarenta neopazice kliznuo preko mora te stigao na Korkiru, a odande na kopno te kroz Epir do Ambrakijskog zaljeva i tako zaprijetio Antonijevoj floti koja se, sa slabo pripremljenom posadom, nalazila u luci. Antonije je žurno krenuo na sjever i u ožujku 31. godine p. n. e. stigao do južnog rta Akcija. Gotovo istodobno Oktavijan je stigao do sjevernog rta na suprotnoj strani. Antonije je brzo rasporedio brodove u bojne redove i na njih postavio svoje najbolje legionare, čime je prisilio Oktavijana da napusti svaku pomisao da odmah otpočne

bitku. Tako je Antonije dobio na vremenu i smjestio se na južnom rtu Akcija, gdje je okupio golem tabor; ondje mu se za nekoliko dana pridružila Kleopatra. Kleopatra se javno pokazala čim je sa svojim slugama i prinčevima stigla u tabor. Bila je, više no ikad, odlučna ostati uz Antonija, biti nazočna Oktavijanovu porazu te s pobjedničkom vojskom otploviti u Rim, gdje će je čekati kraljičino prijestolje. Dok su tjedni pretjecali, a obje su nemirne vojske i dalje bile utaborene na suprotstavljenim položajima na ulazu u luku Akcija, Oktavijanov sposobni vojskovođa Agripa poveo je manji dio vojske južno od Ambrakijskog zaljeva i osvojio istaknuti otok Levkas, koji je nadzirao cijelo južno područje. Time nije samo opkolio Antonijevu flotu nego mu i potpuno onemogućio dopremu opskrbe za vojsku. Odjeću, hranu, oružje i pojačanja trebalo je s juga dopremati uskim putevima i krševitim planinskim stazama. Nestašica je produbila tjeskobu i patnje utaborenih vojnika te otvorila put proricateljima i vidovnjacima koji su se bogatili zastrašujućim proročanstvima: iz Atene je stigla vijest da se glasoviti kip Dioniza, s kojim se Antonije poistovjećivao, srušio na tlo tijekom silovite oluje; grom je gotovo istodobno u Patrasu pogodio hram junaka Herakla, Antonijeva navodnog pretka. Antonije se, kao i njegova vojska, uznemirio zbog tih nepovoljnih predznaka. Da bi prekinuo neizvjesno iščekivanje, odlučio je s cijelom flotom zaobići rt Akcija, uništiti Oktavijanove brodove i krenuti prema Rimu, ostavljajući za sobom najveći dio vojske. Oktavijan će, bez flote i suočen s Antonijevom vojskom koja će i dalje držati okolno područje, zbog gladi biti prisiljen na predaju. Nedvojbeno je da je taj plan osmislila Kleopatra, jer Antonije nije bio popmorac, već vojnik. Ljeto je već bilo u punom jeku. Vrelo je sunce pržilo zaljev, a rojevi komaraca navalili su u obližnje močvare. Započelo je masovno dezertiranje: najprije su u Oktavijanov tabor prešli Galaćani sa svojim zapovjednikom. Zatim je Antonija napustio i na Oktavijanovu stranu prešao Domicije Ahe-nobarb. Ahenobarb je, zajedno s većinom ostalih kraljeva i vladara istoka, izrazio snažno protivljenje Kleopatrinoj ulozi u bitki pa je čak otišao tako daleko da je Antoniju rekao kako je Kleopatrina nazočnost pogubna za ostvarenje njegova cilja. Razapet između svoje ljubavi prema Kleopatri i poštovanja prema prijateljima i sljedbenicima te prisiljen s Oktavijanom igrati igru iščekivanja, Antonije se ponovno predao neobuzdanom opijanju. Vino je, u sprezi s ljetnim vrućinama te trzavicama između Kleopatre i njegovih ostalih savjetnika, dovelo do žestokih svađa s kraljicom. Kanidije, zapovjednik njegovih kopnenih jedinica, savjetovao je Antoniju da Kleopatru pošalje u Egipat, a Antonije je neko vrijeme ozbiljno razmišljao o toj mogućnosti. Kasnije je kružila priča da je tijekom tih mučnih tjedana Antonije vjerovao kako se Kleopatra sprema otrovati ga, pa je počeo toliko sumnjati u nju da hranu ili piće ne bi dirnuo ako ih prije ne bi kušao osuđeni zločinac. čuvši od prijatelja da Antonije vjeruje kako ga planira ubiti, Kleopatra mu je odlučila pripremiti pouku koju nikad neće zaboraviti. Jedne je večeri nakon jela napunila svoju čašu iz istog pehara vina i kojega je i on pio, a kad je otpila malo vina, čašu je, kao znak pomirenja, pružila Antoniju. On ju je požudno prinio ustima i upravo je usnama trebao dotaknuti ono mjesto na kojemu su trenutak prije bile kraljičine usne, kada je ona skinula cvjetni vijenac sa svoje glave i uronila ga u vino. Antonije je ponovno podignuo čašu, no, Kleopatra ju je iznenada izbila iz njegove ruke i rekla mu da je vino otrovano. On joj je sa smijehom odgovorio da je pogriješila jer je i sama upravo bila popila iz te čaše. Kleopatra mu je mirno odgovorila da je vijenac koji je uronila u vino, otrovan te da mu je na taj način željela pokazati koliko su njegov strahovi neosnovani. Plutarh je zapisao: »Vidiš,« rekla je, »mogla sam te ubiti u bilo kojem trenutku«82: Koliko god Kleopatra bila očajna zbog očitog izopačenja Antonijeva karaktera i sve veće nesnošljivosti prema njoj, bila je potpuno svjesna da joj je potreban; bez njega ne bi mogla ostvariti svoj cilj i ući u Rim sa sinom Cezarionom. Štoviše, rimski je narod nikad ne bi prihvatio kao kraljicu ako je ne bi pratio pobjednik Antonije sa svojim legijama. Bilo je kasno ljeto i Antonijeva je vojska već četiri mjeseca bila opkoljena. Zadovoljan igrom čekanja i pazeći da se previše ne približi, Oktavijan je utvrdio položaj nekoliko kilometara izvan ulaza

u Ambrakijski zaljev te počeo graditi zid prema obali Jonskog mora kako bi spriječio mogućnost da Antonije omete istovar opreme i hrane iz Rima. Strahujući od nadolazeće zime, Antonije je brzo sazvao ratno vijeće te je odlučeno (uvelike zahvaljujući Kleopatrinu zahtjevu) da se flota odvoji, isplovi iz zaljeva i napadne Oktavijanovu flotu na otvorenom moru. Toj su se zamisli odlučno suprotstavili časnici i vojnici tvrdeći kako nisu prevalili sav taj put da bi se borili na pučini. »Neka Antonije odustane od Kleopatrine zamisli o pomorskoj bitci,« prosvjedovali su časnici, »i naredi kraljici da se sa svojim brodovima smjesta vrati u svoju zemlju.«83 Bili su potpuno svjesni da je Kleopatra bila pokretač toga rata. Ona je osigurala novac, a Oktavijan je rat objavio upravo protiv nje. Vojskom nije upravljao Antonije nego je vrhovna vlast bila u njezinim rukama; a svaki je senator, svaki vazalski kralj i svaki vojskovođa bio gnjevan na nju, osobito zbog toga što je bila žena. Kleopatra, dakako, nije obraćala pozornost na te prosvjede, kao ni tvrdoglavi Antonije, pa se situacija naglo pogoršavala. Nakon nekoliko svađa uslijedila su nova dezertiranja. Jedan rimski senator i jedan plemenski vođa iz Arabije uhvaćeni su i dovedeni natrag u Antonijev tabor, gdje su pred svim vojnicima pogubljeni kako bi se spriječila daljnja dezertiranja. No, čak ih ni to nije moglo zaustaviti. Uslijedile su nove kraljevske izdaje: na Oktavijanovu su stranu prešli Amint i Delotar. S druge strane, doimalo se kao da Antonijeva pomorska sila nije od osobite koristi te da je uvijek prespora, pa bi najmudrije postupio da je pozornost posvetio svojoj vojsci. Kanidije ga je uvjeravao da more prepusti Oktavijanu, koji je tijekom sicilijanskog rata stekao poprilično znanje o pomorskim pitanjima. Bilo bi daleko najbolje da je Antonije, iskusan u kopnenim bitkama, iskoristio svoje brojne legionare, umjesto da ih je rasporedio po floti i tako rascjepkao njihovu snagu. Antonije je toga bio potpuno svjestan, no, ruke su mu bile vezane. Nekoliko je puta bezuspješno pokušao namamiti Oktavi-jana u kopnenu bitku; a nije se uspio oduprijeti ni Kleopatrinim uvjerljivim nagovorima. Prevladalo je njezino mišljenje da bi rat trebalo zaključiti brodovima pa je donesena odluka o pripremi za pomorski napad. Potom su izdane zapovijedi da se brodske posade sastave od legionara te da se neiskoristivi brodovi zapale. U posljednjem pokušaju da Antonija odgovori od Kleopatri- na plana, prišao mu je jedan prekaljeni centurion i, pokazujući mnoge ožiljke koje je zadobio služeći mu, uzviknuo: »Vojskovođo, pogledaj ove ožiljke! Zašto si sada odlučio pouzdati se u bijedne trupce umjesto u naše mačeve? Neka se Egipćani i Feničani bore na moru, a nama daj kopno gdje znamo zauzeti položaj i boriti se te pobijediti ili umrijeti!«84 Dvadeset i osmoga kolovoza na brodove se ukrcalo dvadeset tisuća legionara i dvije tisuće strijelaca, pripremajući se za bitku sutradan. Njihovi su brodovi bili mnogo veći od Oktavijanovih, a neki su imali čak deset redova vesala. S takvom pomorskom silom i desecima tisuća legionara na kopnu uistinu se doimalo da je pobjeda Antoniju nadohvat ruke. Međutim, more je sutradan bilo jako nemirno te je bitku valjalo odgoditi. Oluja je bjesnila pa su svi planovi za probijanje Oktavijanove opsade morali biti odgođeni za sljedeća četiri dana, koja su za Antonijevu vojsku bila toliko mučna da su dvojica istaknutih vojskovođa prešla u Oktavijanove redove i povela sa sobom tisuće vojnika. Delije, jedan od prebjeglih vojskovođa, otkrio je Oktavijanu Kleopatrin plan napada pa se Oktavijan smjesta pripremio za bitku i na ratne brodove ukrcao osam legija i pet pretorijanskih divizija. Oluja se 1. rujna napokon smirila, a Antonije je navečer obilazio brodove, potičući i ohrabrujući svoje ljude za bitku. Sljedećeg se jutra nebo raščistilo i more je bilo mirno. Začuđuje što nisu isplovili samo Kleopatrini brodovi, već su se na pučinu otisnuli i svi Antonijevi brodovi s jarbolima, oblicama i snastima na palubi. Tako pretrpavši svoje brodove, Antonije se doveo u vrlo nepovoljan položaj. Antonije je za to imao kratko, ali neuvjerljivo objašnjenje: kad su ga zapovjednici brodova zamolili da im dopusti ostaviti jedra, naredio im je da ih stave na palubu, govoreći da ne želi da mu pobjegne ijedan neprijatelj. To je bilo besmisleno. Tadašnje pomorske bitke u potpunosti su ovisile o sposobnosti veslača da dovedu brodove na bojište. Nitko se nije borio pod jedrima. O ishodu bitke odlučivali su

kljunovi galija i legionari koji su prelazili na neprijateljske brodove. Drugi argument koji podupire teoriju bijega bila je činjenica da je Antonije napokon odlučio raskinuti sve veze s Kleopatrom pa je tajno naredio da se sve njezino osobno blago utovari na palube prije no što flota isplovi. članovi posade, koji su nosili kraljičinu imovinu na brodove, nedvojbeno su znali za još jednu, ovaj put mnogo ozbiljniju svađu između njih dvoje. Toga su se jutra razišli uz mnogo gnjeva i srdžbe. Kleopatra je Antoniju rekla koliko mu zamjera njegovu naredbu da otputuje u Egipat te je dodala da mu više ne vjeruje, optužujući ga da je napustio nju i Cezariona i nazvala ga kukavicom i izdajnikom. »U silovitom gnjevu, vikala je da ga sa zadovoljstvom ostavlja, jer se potpuno izopačio i da se nada da ga više nikad neće vidjeti.«85 Tako su se rastali i ukrcali na svoje admiralske brodove. Antonije je bio vidljivo pogođen njezinim riječima. Njegova dječačka priroda, nagla i sklona brzom pokajanju, nije mogla podnijeti tako bolan trenutak sa ženom kojoj je bio istinski odan, a dok je odlazio u bitku, razdirala ga je želja da zatraži njezin oprost. Kao što je Plutarh zapisao, izjedala gaje pomisao da se s njom rastao u gnjevu i, već pomalo pijanog, pomisao o izvjesnoj samoći natjerala ga je u suze. Bitka je započela pokretom Antonijeva lijevog krila. Agripa ga je odmah dočekao desnim krilom, a s približavanjem ostalim An-tonijevih brodova započeo je opći napad. Kada su se dvojica neprijatelja napokon suočila u bitki, nije došlo do probijanja trupova kljunom ili napada jednog broda na drugi jer Antonijevi brodovi, zbog velikog tereta, nisu mogli razviti brzinu potrebnu za uspješan napad. S druge strane, Oktavijanovi se brodovi nisu usudili napasti s pramca, jer su Antonijevi bili dobro zaštićeni i opremljeni brončanim šiljcima; trup nisu pokušavali probiti ni sa strane, jer su brodovi bili izgrađeni od golemih kvadratnih trupaca, povezanih željezom, pa bi tako nedvojbeno razbili vlastite pramce. Bitka je umnogome nalikovala kopnenoj, jer je svaki Antonijev brod u svakom trenutku bio okružen s tri ili četiri Oktavijanova broda, s kojih su vojnici napadali kopljima, sulicama, motkama i mnogim vatrenim napravama. Na vrlo maloj udaljenosti, Kleopatra je sa svoje galije promatrala taj užasan prizor. Strahove koji su je mučili proteklih neko- liko tjedana o suprugovim namjerama za njezin položaj i položaj njezina sina Cezariona, sada je zamijenio mnogo jači strah da će Antonije poginuti. Njezin gnjev zbog njegove prevrtijivosti, prezir prema sve većoj slabosti njegova karaktera i njezine sumnje u njegovu sposobnost da predvodi svoju vojsku izazvane njegovom sve većom neumjerenošću u navikama, slili su se u jednu zastrašujuću i posve izvjesnu mogućnost njegova poraza i propasti. I što je bilo još gore, rekao joj je da se vrati u Egipat, naredio joj je da nakon bitke otplovi sa svojom flotom. No, ona se neće povući u metežu trenutka pobjede niti će u Aleksandriju donijeti vijesti o svom trijumfu. Umjesto toga udaljit će se od prizora potpunog uništenja svojih snova i bijegom se osloboditi čovjeka koji više nije bio borac za njezina prava nego je postao odbojan teret. Kasno popodne sa sjevera je, od Puma prema Aleksandriji, zapuhao jak vjetar. More se uzburkalo, a siloviti su valovi udarah 0 trup kraljičina admiralskog broda. Dok joj je vjetar šibao lice, uvidjela je da je njezino povlačenje neizbježno. Antonije joj je naredio da ode; više nije imala razloga ostati. Njega će u sljedećih sat vremena zarobiti ih ubiti, a zarobili bi i nju i poslije proveli ulicama Kapitola. Smjesta je naredila da se o povlačenju obavijesti njezine raspršene brodove te je, digavši jedra, prošla između zaraćenih brodova 1 otplovila niz vjetar, praćena svojom oštećenom flotom. Antonije je sa svojeg admiralskog broda jasno vidio kako odlazi i taj ga je prizor ispunio kajanjem i očajanjem. Proteklih se nekoliko tjedana potpuno oslanjao na nju, a ona je, čak i u njegovim najgorim trenucima bila uz njega kako bi ga tješila i savjetovala. Iznenada mu njegova vojska i flota više nisu bili važni. Više nije bilo nade u pobjedu. Bio je suočen sa sramotom i propašću i što prije pobjegne iz užasa poraza, to su mu veći izgledi da će ostati živ. U tom je trenutku Antonije cijelom svijetu pokazao da ga više ne pokreću misli i motivi zapovjednika. čim je opazio kako se Kleopatrini brodovi udaljavaju, napustio je sve ljude koji su se borili te za njega bili spremni dati svoj život, i krenuo za njom. <3\ss&9 Prešavši s admiralskog broda na lakšu i bržu galiju, Antonije je brzo sustigao

egipatsku flotu. Približio se Kleopatrinu admiral-skom brodu, a potom su ga primili na palubu, no, Kleopatru nije vidio, niti je ona vidjela njega. Otišao je na pramac gdje je sam u tišini sjedio, obuhvativši glavu dlanovima. Kleopatra je nekoliko sati ostala u svojoj odaji odbijajući ga primiti i razgovarati s njim. Kad se smračilo, straga se začulo udaranje vesala nekoliko galija, a tada se iz mraka pojavio trup broda. Povici i metež s pučine prenuli su Antonija, koji se na trenutak ponadao da mu nadolazeći brodovi donose poruku iz Akcija i da se bitka okrenula u njegovu korist. Prešavši na krmu broda, povikao je preko mračnog mora: »Tko to slijedi Antonija?« Snažan je glas odvratio kroz tamu: »Ja sam Euriklo, sin Laharov, dolazim osvetiti očevu smrt«86. Lahar je potjecao iz jedne od najplemenitijih obitelji Maniota s Peloponeza, a Antonije ga je dao za navodnu pljačku kazniti odrubljivanjem glave. Gnjevan na Antonija, Euriklo je o vlastitom trošku opremio galiju i zavjetovao se da će osvetiti svoga oca, a dok je stajao na palubi, spreman baciti koplje na Antonija, njegova je galija naletjela na jedan egipatski brod, koji je plovio blizu admiralskog broda, i od udarca se prevrnula. U tami i metežu Kleopatrin je brod uspio umaknuti. Antonije je na pramcu sjedio još dugo nakon što je opasnost prošla i odatle se nije micao puna tri dana. Satima je sjedio zagledan u more, prekriženih ruku, uma izgubljenog u očaju. Zbog vlastite je nepromišljenosti izgubio sve, a sa sobom je ponio i sve Kleopatrine nade te sve njezino bogatstvo. »Iznenađuje što tada nije prekinuo svoj život, jer njegov je očaj bio vrijedan sažaljenja.«87 Kad su napokon stigli do Tenara (mitološkog ulaza u Had), najjužnije točke grčkog poluotoka, Karmija, Ira i ostale Kleopatrine sluškinje nagovorile su kraljicu da Antonija pozove u svoju odaju pa su, nakon mnogo uvjeravanja, Antonije i Kleopatra pristali razgovarati, a kasnije i večerati te leći zajedno. Dok je kraljičin admiralski brod bio usidren u Tenaru, u luku je doplovilo nekoliko brodova s preživjelima iz Akcija, koji su Antonija obavijestili da je njegova flota potpuno uništena, da je više od 5000 njegovih ljudi ubijeno, ali da se njegova vojska još čvrsto drži i da se nije predala. Njegov je klonuli duh na trenutak oživio. Bjegunce su Antonije i Kleopatra nagradili velikim novčanim iznosom te brojnim zlatnim i srebrnim posudama i čašama; Antonije je upravitelju svojega posjeda u Korintu napisao pismo kojim mu naređuje da se brine za njih do kraja rata. Poraženi su časnici to isprva odbili, no Antonije je zahtijevao da prime darove i ohrabrio ih poželjevši im sreću i zdravlje. Egipatska se flota napokon otisnula na pučinu i, uputivši se prema egipatskoj obali, stigla u Paretonij, pusto mjesto otprilike 250 kilometara zapadno od Aleksandrije, gdje se nalazila manja rimska posada. Kleopatra je nastavila put prema Aleksandriji, a Antonije je odlučio skrivati se nekoliko tjedana u Paretoniju. Mjesto je bilo turobno, a rujanska je sparina u njemu izazivala potište-nost. Valovi koji su usporeno udarali o sprženu obalu, neumoljivo su ga, poput zvona, podsjećali na upravo proživljene trenutke njegova života. Tijekom tih dugih, mučnih dana, lutao je plažom uz pratnju dvojice prijatelja: Aristokrata, grčkog retoricara, i Lucilija, rimskog vojnika koji je, boreći se kod Filipa na neprijateljskoj strani, junački spriječio Brutovo zarobljavanje, a Antonije ga je pomilovao nagrađujući ga tako za hrabrost. Tijekom Antonijeva boravka u Paretoniju, u lučicu je uplovio jedan od njegovih ratnih brodova i donio mu tragičnu vijest iz Akcija: oštećeni se ostatak njegove flote, nakon njegova odlaska, nastavio boriti do zalaska sunca, a tada se vratio u Ambrakijski zaljev. Sljedećeg su ih dana pozvali u Oktavijanov tabor i tražili od njih da se predaju zajedno s cijelom vojskom, no, nitko od njih nije povjerovao da je Antonije pobjegao pa su zbog toga odbili Oktavijanovu ponudu. Sljedećeg je dana nekoliko vazalskih kraljeva odložilo oružje, a za tjedan dana Kanidije je napustio svoje jedinice i pobjegao - dio njegovih jedinica razbježao se po Makedoniji, a ostatak se predao 9. rujna, zajedno s flotom. Oktavijan je tada slavljenički doplovio u Pirej, gdje su mu se predali svi grčki gradovi osim Korinta. Uslijedio je opći pokolj, a građani su širom Grčke nastojali spasiti svoje živote obasipajući Oktavijana počastima, podižući mu kipove i slaveći njegovo ime. Nedugo potom

Antonije je primio glasnika iz Rima koji ga je obavijestio da su legije, koje je ostavio u sjevernoj Africi, prešle na Oktavijanovu stranu. Antonije je u očaju svim silama nastojao skupiti hrabrosti da se ubije, no, obuzdala su ga dvojica vjernih prijatelja koji su ga nagovorili da smjesta otplovi u Aleksandriju i potraži utjehu u Kleopatrinu zagrljaju. Za razliku od očajnog Antonija, Kleopatra je još bila odlučna spasiti svoje planove za sebe i sina Cezariona. Već je drugi put u životu igrala na najviši ulog i izgubila. No, nije izgubila ustrajnost i hrabrost. Znala je (vjerojatno već duže vrijeme) da je Antonije bijedan pijanac. S njim je imala troje djece i vjerovala je da on ima najveće izglede naslijediti Rimsko Carstvo te s njom utemeljiti grčko-rimsku dinastiju koja će vladati svijetom. No, te su nade raspršene kod Akcija. Tada je potpuno izgubila vjeru u Antonija kao vođu i nadala se da će se, poput svih poraženih vojskovođa toga vremena, baciti na svoj mač i ubiti se. Antonije je u Aleksandriji utonuo u još dublji očaj. Lijepa sjećanja na prvi posjet Aleksandriji u koju je stigao kao konjički časnik, na toplu aleksandrijsku zimu koju je proveo s Kleopatrom i na njihove zajedničke planove za konačnu pobjedu nad Oktavijanom, sada su produbila njegov očaj i prouzročila potpun tjelesni i mentalni slom. Napustio je grad i prijatelje i sagradio si kuću u blizini Farosa, na gatu koji je posebno u tu svrhu sagradio uz vodu. Ondje je, daleko od ljudi, živio tri mjeseca, oponašajući primjer Timona Atenjanina koga su njegovi prijatelji iznevjerili i zlostavljali pa se povukao od cijeloga svijeta. To je mjesto prikladno nazvao Timonij i ondje ostao u svojem jadu sve dok ga Kleopatra nije nagovorila da prekine s besmislenim pustinjaštvom. Ona je cijeli život bila borac i sjajan vođa, gušila je pobune i sukobljene frakcije kako bi narodu jasno dala do znanja da ona, kraljica Kleopatra i utjelovljena Izida, potomak Ptolemejevića, i dalje čvrsto vlada svojom zemljom; i premda se u tom trenutku sve doimalo izgubljenim, ipak je odlučila da bi, oživjevši Antonijev duh i moral, mogla postići kakav dogovor s pobjednikom Oktavijanom i tako možda osigurati egipatsko prijestolje svome sinu Cezarionu. Stoga je ponovno okupljeno Društvo nenadmašivih, no, pod novim imenom: Društvo onih koji umiru zajedno. Kleopatra se nije bojala smrti. Još kao dijete, upoznala ju je u njezinim različitim oblicima. Njezin zlatni grad Aleksandrija najavljivao ju je s prvim sunčevim zrakama koje su milovale Sunčeva vrata do mračnih sjenki zalaska sunca kod Mjesečevih vrata. Gdje god bi se našla, nešto bi je podsjetilo na smrt: mauzolej u kojem je pokopan Aleksandar Veliki, nebrojene grobnice, serapej, piramide i obelisci. Cijeli je Egipat zapravo poznavao smrt i čak se za nju pripremao, a ako je se Antonije bojao, morala je oživjeti njegov duh kako bi se s posljednjim neprijateljem suočio onako kao što se cijeloga života suočavao s bezbrojnim neprijateljima. Stoga se proračunato i promišljeno upustila u pripremu za vlastitu smrt. Prema običaju egipatskih vladara, Kleopatra je izgradila veleban mauzolej u kojemu će biti pokopani njezini ostaci, a potom je počela iskušavati razne načine samoubojstva jer je bila odlučila da, za razliku od svoje sestre, neće poražena i u lancima hodati u povorci proslave rimskoga Trijumfa. I tako je počela prikupljati razne vrste smrtonosnih otrova te ih iskušavati na osuđenicima na smrt ne bi li ustanovila jesu li bezbolni. Primijetila je da otrovi brzog djelovanja donose bolniju smrt, dok blaži otrovi nisu bili dovoljno brzi pa je stoga Kleopatra sa svojim liječnicima obavljala pokuse na životinjama. Na kraju je otkrila da ugriz jedne egipatske zmije otrovnice izaziva spokojan san, bez grčeva i boli, a um ostaje blago opušten, iako se žrtvu ne može probuditi ni oživjeti. Paradoksalno je da se, unatoč pomnom planiranju vječnoga počinka, Kleopatra i dalje svim silama borila za život i sigurnost svoje djece. Oktavijanu je poslala izaslanika predlažući da će sići s egipatskoga prijestolja ako on dopusti da ga naslijedi Cezarion. Istodobno je Antonije ponizno iznio vlastiti zahtjev tražeći da mu bude dopušteno živjeti kao običnom građaninu, ako ne u Timo-niju u Aleksandriji, tada u Ateni. Oktavijan nije odgovorio na Antonijevu molbu već je Kleopatru obavijestio da će joj biti iskazane sve počasti ako otjera Antonija iz svojeg kraljevstva ili ga pogubi. I dalje odana Antoniju, Kleopatra je odbila Oktavijanovu ponudu. Tada je Oktavijan, nadajući se da će ih

konačno zavaditi, na aleksandrijski dvor poslao Tirsa, vrlo naočita čovjeka, da s kraljicom obavi tajne razgovore. Kleopatra gaje pristojno primila, no Antonije, koji nije bio pozvan na te razgovore, u gnjevu ga je dao išibati i poslao Oktavijanu. An-tonijevo ponašanje nije uzrujalo Kleopatru, jer je duboko u sebi željela dobiti na vremenu. Dala je sve od sebe kako Antonije ne bi imao razloga za pritužbu ili sumnju, proračunato mu udvarala i, premda je svoj rođendan proslavila skromno, kako je priličilo situaciji, Antonijev je rođendan proslavljen krajnje raskošno i svečano. Mnogi su na gozbu došli siromašni, a napustili je bogati. Oktavijan je u to doba bio u Maloj Aziji i pripremao se za konačni napad. Upozorena o njegovim planovima, Kleopatra je, strahujući za sigurnost svoga sina, poslala Cezariona i njegova učitelja iz Aleksandrije. Nilom su na jug otputovali sve do Kopro-sa, a odatle su namjeravali prijeći pustinju i stići do luke Berenike, egipatskog središta trgovine s Arabijom i Indijom. Kleopatra je i dalje njegovala slabašnu nadu da bi Antonije mogao poraziti Oktavijana u konačnoj bitci, a tada bi Cezariona mogla pozvati natrag u Aleksandriju. Ako Antonije izgubi, Cezarion će morati nastaviti put prema Arabiji ili Indiji, gdje bi bio primljen kao sin kraljice Kleopatre te sposoban ostvariti svoje planove za budućnost. U svibnju 30. godine p. n. e. Oktavijan je iz male Azije ušao u Siriju, gdje su mu se predale sve tamošnje legije. Judejski kralj Herod već je bio napustio Antonija, a nakon što je Oktavijanov vojskovođa Gal zarobio vojnu utvrdu Paretonij na zapadnoj egi- 1 7Q patskoj granici, put prema Aleksandriji bio je otvoren, a grad je bio ugrožen s obje strane. Očekujući najgore, Kleopatra je u svoj mauzolej dala prenijeti sve svoje kraljevsko blago: zlato, srebro, smaragde, bisere, ebanovinu i bjelokost. Posvuda su postavljene i velike količine zapaljivih tvari, jer Kleopatra nije mogla dopustiti da prastare dragocjenosti Ptolemejevića padnu u ruke tog skorojevića Oktavijana. Bila je sigurna i da Cezariona više nikada neće vidjeti. Preostalo joj je samo umrijeti primjereno kraljici. Vojna utvrda Peluzij na istočnom rukavu Nila brzo je pala u Oktavijanove ruke. Iako su Plutarh i povjesničar Dio Kasije smatrali da se Kleopatra okrenula protiv Antonija i predala Peluzij Oktavijanu, ta je pretpostavka neuvjerljiva. Što bi dobila dopustivši Oktavijanu da slobodno uđe u Egipat? Već je bila odbila Oktavijanovu ponudu da otjera ili pogubi Antonija, a i sina je zbog opreza poslala iz Aleksandrije. Njezine temeljite pripreme za smrt otkrivaju da je znala kako je kraj blizu. Antonije je tu tešku situaciju učinio još težom. Budući da su mu uzastopne nesreće uništile živce, optužio je Kleopatru da ga je izdala dogovorivši predaju sa zapovjednikom utvrde u Peluziju, nadajući se da će se tako pomiriti s Oktavijanom. Ona je tu optužbu odbacila te je, ne bi li dokazala da govori istinu, dala uhvatiti Seleukovu suprugu i djecu te ih predala Antoniju, kako bi ih mogao pogubiti ako se dokaže da je sa Seleukom imala bilo kakav tajni dogovor. Antonijeve sumnje nisu utišane. U očaju je iznova, kao i u Akciju, pokušao cijeli sukob s Oktavijanom svesti na razinu ho-merovskih bitaka trojanskog rata, pa je neprijatelja opet pozvao na dvoboj, što je Oktavijan, dakako, odbio. Kada mu to nije pošlo za rukom, Antonije je Oktavijanu ponovno poslao izaslanika Eufonija, koga je pratio njegov mladi sin Antil, s golemim novčanim iznosom kojim je želio odobrovoljiti Oktavijana i započeti ostvarivati planove za pomirenje. Oktavijan je zadržao novac, ali nije obratio pozornost na molbe koje je u ime svojega oca izricao mladi Antil, te ih je gnjevno poslao natrag u Aleksandriju. Kleopatra je bila zaprepaštena kad je čula da je Antonije spao tako nisko i pokušao neprijatelja potkupiti zlatom, njezinim zlatom. 1 "7q Oktavijanove su jedinice u noći 1. kolovoza silovito ušle u Alek-sandriju. U zvijezdama osvijetljenom gradu zavladala je tišina, a utihnuli su i vjetar i more. Toga je dana, ali i noći, grad bio vrlo tih, a svi su se bojali najgorega. Iznenada se začula glasna glazba, milozvučan sklad mnogih glazbala praćen povicima velikog broja ljudi. Začuli su se glasni bakovski povici plesača koji su, odjeveni kao satiri, odjurili u tamu. »Isprva se doimalo,« zapisao je Dio Ka-sije, »kao da gomila razuzdanih slavljenika napušta grad prolazeći kroz središte Aleksandrije prema Mjesečevim vratima, uz koja su se utaborile Oktavijanove legije. Zatim je opet naglo zavladala tjeskobna tišina, a svjedocima se činilo kao

da je Antonija naposljetku napustio bog s kojim se uvijek poistovjećivao i kojemu je bio najprivrženiji.« U zoru sljedećega dana Antonije je svoje vojnike izveo kroz istočna vrata grada i okupio ih na uzvisini između zidina i hipodroma, odakle se pružao pogled na more. Odatie je mogao vidjeti kako njegova flota isplovljava iz velike luke prema Oktavijanovim brodovima, koji su se, u bojnim redovima, nalazili nekoliko kilometara istočno od grada. Na njegovo razočaranje, aleksandrijski brodovi nisu ni pokušali napasti neprijatelja, kako im je naredio. Umjesto toga, veslima su pozdravili Oktavijanovu flotu te se, primivši isti pozdrav kao odgovor, udružili s neprijateljem i zaplovili s njime prema velikoj luci. Antonije se očajan okrenuo na svojem povišenom motrištu i opazio kako cijela njegova konjica galopira prema Oktavijanovim redovima. Kako mu je ostalo samo pješaštvo, uvidio je da nije ravan neprijatelju i pobjegao natrag u grad, vičući iz sveg glasa da ga svi čuju: »Izdala me! Kleopatra me izdala!«88 Dojurio je u palaču praćen zbunjenim časnicima i, udarajući se po čelu, proklinjao ženu koja ga je radi vlastite koristi izručila u ruke neprijatelju. Strahujući da bi je mogao pokositi mačem, Kleopatra je sa svo- i on jim sluškinjama Irom i Karmijom pobjegla kroz prazne dvorane i hodnike palače, prošla kroz opustjelo dvorište i stigla u mauzolej pokraj Izidina hrama. Kad su ušle, spustile su zasune na masivnim vratima, a dvije su se sluškinje privinule uz Kleopatru, naričući i oplakujući njezinu sudbinu. No, ona nije željela sudjelovati u tome. Prekorivši ih, poslala je Antoniju glasnika s viješću da se ubila, nadajući se da će tako i njega potaknuti na samoubojstvo. Glasnik je Antonija zatekao u palači, gdje je još uvijek bjesnio zbog dezertiranja svoje flote i konjice te rigao gnjev zbog Kleopat-rine izdaje. Naposljetku je potpuno pojmio situaciju i uvidio da gnjevu i sumnji više nema mjesta. »Antonije,« viknuo je, »čemu daljnje odgađanje? Sudbina ti je oduzela jedino za što si još želio živjeti.«89 S tim je riječima odjurio u svoju spavaonicu i odbacio oklop. Toga je dana svojeg slugu Erosa prisilio da mu svečano obeća kako će ga ubiti ako sve bude izgubljeno, a rob je, prema uputi, izvukao mač kao da namjerava učiniti ono što je obećao, no, umjesto toga naglo se okrenuo, zarinuo oštricu u svoje grudi i srušio se mrtav, na što se Antonije sagnuo nad njega i grubo viknuo: »Dobro si to učinio, Erose! Dobro si to učinio! Pokazao si svomu gospodaru kako će učiniti ono što ti nisi imao srca učiniti«90. Tada je podignuo mač, zarinuo ga u svoje grudi odozdo, ispod prsnog koša, i srušio se na krevet. U velikim je mukama preklinjao egipatske sluge koji su se okupili oko njega da mu prikrate patnje, a oni su, uvidjevši da nije mrtav, u strahu pobjegli iz odaje. Jedan od slugu prenio je vijest Kleopatri, a za nekoliko je trenutaka k Antoniju stigao Kleopatrin tajnik Diomed i obavijestio ga da se kraljica još nije ubila te da želi da joj donesu njegovo tijelo. Antonije je u smrtnom hropcu žurno naredio slugama da ga odnesu Kleopatri. Sluge su ga podigli, položili na improvizirana nosila i požurili prema mauzoleju, na čijim se vratima već bila okupila gomila ljudi. Gledajući kroz prozor, Kleopatra je opazila kako joj sluge donose supruga, no, plašila se da bi je neki od njih, očekujući nagradu, mogli oteti čim uđu u njezinu utvrdu i živu je izručiti Oktavijanu. A teško bi otvorila i zasune na vratima koje je, u panici, uspjela ugurati duboko u ležišta. Antonije je ispod njezina prozora ležao na tiu, stenjući i pre-klinjući je da mu dopusti umrijeti u njezinu naručju. Kleopatra je tada mahnito spustila užad i konopce te ga, uz pomoć dviju sluškinja, jedinih kojima je dopustila ući u mauzolej, povukla k sebi. Za Kleopatru i okupljene ljude bio je uistinu tužan prizor vidjeti okrvavljenog Antonija kako se, umirući, drži za užad s ono malo snage što je uspio smoći. Ženama nije bilo nimalo lako povući Kleopatrina smrtno ranjenog supruga, no, uz pomoć Antonijevih slugu koji su donijeli ljestve i pomogli im, napokon su uspjele i uvukle ga kroz prozor, a potom ga odnijele na krevet. Uz bolne krikove, Kleopatra je plakala, nazivala Antonija svojim gospodarom, svojim suprugom i svojim vladarom, te istodobno pokušavala zaustaviti krv koja je istjecala iz njegove rane. Antonije se odmah osvijestio, i, u posljednjem neustrašivom pokušaju da ostane vjeran svojem idolu Dionizu, ali i u želji da utiša Kleopatrino bolno naricanje, zamolio je sluškinju da mu donese vina, možda zbog toga što je

bio žedan, a možda je time želio ubrzati smrt. Posljednja mu je želja bila da ga Kleopatra ne sažalijeva. Umro je u njezinu naručju, »dok se zlatna aleksandrijska svjetlost slijevala kroz prozor, a vjetar s mora kovitlao prašinu na mramornom podu«91. Oktavijan je u Aleksandriju službeno ušao netom prije zalaska sunca, kad su sve mramorne građevine i hramovi, Museion, se-rapej, hipodrom i palače na rtu Lokiju poprimali rubinski crvenu boju. Na zaprepaštenje građana, uz pobjednika je na njegovim kolima stajao aleksandrijski filozof Arej. Oktavijan je narodu zapravo želio pokazati da je civiliziran i plemenit čovjek, a ne okrutni vojni diktator. Kad se popeo za govornicu da bi im se obratio, svi su okupljeni pali na koljena, no, on im je zapovjedio da ustanu uvjeravajući ih da stanovnike Aleksandrije nipošto ne smatra odgovornima za rat. Oktavijanovo se dobronamjerno raspoloženje promijenilo onog trenutka kad je ušao u palaču i zauzeo odaje u kojima je Kleopatra sebe i Antonija dotjerivala prema likovima Iziđe i Dio-nizija, i u kojima je legla s Julijem Cezarom te rodila njegova sina Cezariona. Oktavijan je smjesta poslao jedinicu vojnika da uhvate Cezariona prije no što pobjegne iz Berenike. Primivši vijest od Teodora, učitelja Antonijeva najstarijeg sina Antila, da se mladić skriva u hramu koji je Kleopatra podigla Juliju Cezaru, Oktavijan je naredio da ga ubiju. Antila su odmah odvukli od oltara, izveli ga pred hram i odrubili mu glavu. U borbi i metežu Teodor je nekako uspio ukrasti vrlo dragocjen kamen koji je Antil na lančiću nosio oko vrata, a kada je Oktavijan doznao za krađu, naredio je da se učitelja razapne. Pogubljeni su i brojni Kleopatrini dvorjani, zajedno s njezinim najvjernijim sljedbenicima. Filozof Arej gotovo da i nije trebao podsjetiti Oktavijana da »jedan Cezar previše ne sluti na dobro«92, ne dok njegovi konjanici jure pustinjom tražeći Cezarova jedinog sina. Ostalu je Antonijevu djecu kanio poštedjeti, odvesti ih u Rim i odgajati kao vlastitu. U međuvremenu je Antonijevo tijelo pripremano za pokop i, premda su mumifikaciju u Aleksandriji još uvijek obavljali i Grci i Egipćani, tijelo nitko nije ni pokušao balzamirati. Rimski su časnici i strani vladari iz poštovanja prema mrtvom vojskovođi zahtijevali da pokop bude obavljen o njihovu trošku, ali je Oktavijan, poštujući Kleopatrine želje, naredio da se provedu samo njezine zapovijedi. Tako je Antonije pokopan raskošno, uz sve kraljevske počasti, u grobnici koju mu je Kleopatra pripremila nedaleko od svoga mauzoleja. Slijedila ga je do njegove grobnice, kao tragična i dirljiva sitna pojava okružena narikačama, a dok su svećenici palili tamjan i jednolično izgovarali svoje molitve, kraljičine su krhke ruke nemilosrdno udarale o njezine grudi dok je zazivala Antonijevo ime. Kleopatra se nakon pokopa u vrućici vratila u svoje odaje u mauzoleju. Neprestani udarci u grudi prouzročili su gnojenje i upalu. U deliriju je neprekidno vikala: »Neću sudjelovati u njegovu trijumfu. Nikada!«93 Odbijala je svaku hranu i opetovano preklinjala svojega liječnika Olimpa, koji je sada, zajedno s dvjema pouzdanim sluškinjama, Irom i Karmijom, neprestano bio uz nju, da joj dopusti umrijeti i tiho napustiti ovaj svijet. Oktavijan je čuo za njezinu slabost i iznova je upozorio da neće biti blag prema njezinoj djeci ako se ona ne potrudi preživjeti. Ta je prijetnja bila djelotvorna. Majčinski ju je nagon potaknuo da se bori za život pa je bez pogovora uzimala lijekove i stimulanse koje joj je davao liječnik Olimp. Dvadeset i osmoga kolovoza, dok je ležala na slamnatom krevetu u gornjoj odaji mauzoleja, dojurili su njezini sluge i rekli da joj je Oktavijan došao odati počast. Bio je to neočekivan posjet pa je kad je došao iskočila iz kreveta odjevena samo u tanku haljinu, i bacila mu se pod noge, raščupane kose i izobličena lica, drhtava glasa, očiju upalih i tamnih. Na njezinim su se grudima isticali tragovi udaraca kojima se obasipala. Pa ipak, usprkos svemu, njezina ljepota i snaga karaktera ostale su dojmljive kao što su uvijek bile. Oktavijan joj je milosrdno pomogao leći na krevet te sjeo pokraj nje. Kasniji rimski povjesničari tvrdili su daje Kleopatra čak i u tom trenutku pokušala zavesti Oktavijana, no, pred njim je bila bolesna i oslabjela žena. Antonije je bio tek premašio pedesetu kada se ubio, a njoj je bilo trideset i devet godina pa je, prema egipatskim mjerilima, bila starica. Tada je Kleopatra ustala i donijela Oktavijanu nekoliko pisama koja joj je napisao Julije Cezar. »Dobro znaš«, rekla je, »koliko sam značila tvojem ocu; i nedvojbeno znaš da me je on

okrunio za kraljicu Egipta. Evo, molim te, pročitaj ova pisma. Tvoj mi ih je otac vlastoručno napisao«94. Oktavijan je, dakako, bio počašćen njezinim riječima. O Juliju Cezaru je uvijek govorio kao o svojem ocu, a čak se i sam nazivao »Cezarom«. Vrativši se u krevet, Kleopatra je pristala potpuno se predati u njegove ruke ako prema njoj bude milostiv, a potom mu je, bez zadrške, ponudila sve svoje blago i imovinu. Odmah su poslali po njezina glavnog upravitelja i naredili mu da sastavi popis sveg njezinog nakita i dragocjenosti koje su se, s ostalim spi- sima, nalazile u drugoj prostoriji njezina mauzoleja. Upravitelj je pregledao popis i, želeći se dodvoriti novom gospodaru budući da se odanost Kleopatri više nije isplatila, otkrio da su neki predmeti ispušteni s popisa te da ih kraljica namjerno skriva radi vlastite koristi. čuvši to, Kleopatra je iskočila s kreveta, uhvatila upravitelja za kosu, protresla ga i silovito ga pljusnula. Ne mogavši zadržati smijeh, Oktavijan ju je obuzdao i odveo natrag u krevet. Njezin liječnik Olimp zabilježio je pojedinosti toga žalosnog događaja: »Uistinu, vrlo je teško« drhtavim se glasom obratila Kleopatra svome posjetitelju, »što me je, u trenutku kad si me ti počastio svojim posjetom i vidio me u ovakvu stanju, jedan od mojih sluga optužio za zadržavanje nekih ženskih sitnica - kojima nisam željela uljepšati svoju bijednu pojavu, u to možeš biti siguran, već sam željela imati poneku sitnicu koju ću darovati tvojoj sestri Oktaviji i tvojoj supruzi Liviji kako bih se, uz njihov zagovor, donekle našla u tvojoj milosti.« čak i u tom bijednom stanju, Kleopatra je iskazala slatkorječivost i diplomatsku sposobnost. Međutim, nije se dala zavarati Oktavijanovim obećanjem blagosti. Njegove su joj riječi i način ponašanja otkrivali da je namjerava izložiti u Rimu te da nema namjeru dopustiti da njezin sin Cezarion preuzme njezino prijestolje. Dakako, istoga je dana u mauzolej stigao glasnik i obavijestio je da je Oktavijan, uvidjevši da se potpuno oporavila od bolesti, odlučio odmah je odvesti u Rim zajedno s njezino dvoje djece. Kad je riječ o Cezariono, Oktavijan je, uvelike zahvaljujući savjetu svojega aleksandrijskog prijatelja i filozofa Areja, bio čvrsto uvjeren da nije mudro ostaviti na slobodi onoga tko tvrdi da je zakoniti nasljednik velikog Julija Cezara, pa je stoga naredio da se Cezariona što prije pogubi. Ta je uznemirujuća vijest, zajedno sa zastrašujućom mišlju o Oktavijanovu Trijumfu u Rimu, gdje će ona i djeca biti glavne zanimljivosti, potaknula Kleopatru da prekine svoj život. U lancima bi je vodili do Kapitola, baš kao što je i njezina sestra Arsinoa, pred njezinim očima, hodala u povorci u trijumfu Julija Cezara. Duboko potresena i odlučnija no ikada prekinuti vlastiti život, Kleopatra je Oktavijanu poslala poruku tražeći dopuštenje da posjeti Antonijev grob. Dobivši dopuštenje, sljedećeg je jutra, 29. kolovoza, u nosiljci dopremljena do grobnice, praćena svojim sluškinjama i liječnikom Olimpom. Bacila se na Antonijev nadgrobni spomenik i strastveno ga ljubila, zaboravivši sve njihove svađe u želji da se s njime susretne na drugom svijetu. Zatim je ustala, položila cvjetne vijence na grob, ušla u nosiljku i vratila se u Mauzolej, gdje je otkrila da je Oktavijan opljačkao njezine odaje i odnio sve njezino blago, čak i njezin najdraži nakit i sve dragocjenosti. Nakon nekog se vremena smirila, naredila da joj se pripremi kupka, a nakon što su je sluškinje okupala, namirisale i pomno isplele kosu, odjenula se u službenu odoru egipatske kraljice i božice Iziđe, a zatim je legla na ležaljku uz raskošnu večeru. Nakon svega toga napisala je Oktavijanu pismo, tražeći da je pokopaju u Antonijevoj grobnici. čim je pismo poslala, naredila je da svi osim Ire i Karmije moraju napustiti mauzolej. Sva su vrata tada žurno zatvorena, a stražari su zauzeli svoja mjesta ispred mauzoleja. Za nekoliko je trenutaka neki seljak, noseći veliku košaru smokava, zatražio da mu dopuste ući u Mauzolej, tvrdeći da donosi voće na kraljičin zahtjev. Stražari su na brzinu pregledali košaru, podižući listove kojima je voće bilo pokriveno, te primijetili kako su smokve lijepe, na što se seljak nasmijao i ponudio im da uzmu koju, što su stražari odbili. Nakon nekoliko glasnih udaraca vrata su se otvorila, a sluga je uzeo košaru sa smokvama i odnio je Kleopatri, koja je uskliknula: »Dakle, stigla je!«95 Oktavijan je u međuvremenu primio njezinu poruku i smjesta shvatio što se dogodilo. Najprije je pomislio sam poći u mauzolej, no, predomislio se i poslao nekoliko časnika da pokušaju spriječiti Kleopatrino

samoubojstvo. Kad su stigli, otkrili su da stražari ne znaju ništa o nadolazećem događaju. Brzo su probili vrata, pojurili u gornju odaju i zatekli mrtvu Kleopatru opruženu na zlatnom krevetu, odjevenu u grčku odoru, s kraljevskom dijademom Pto-lemejevića koja se nakrivila na njezinu čelu. Uz njezine noge, Ira je na tlu također ispustila zadnji dah, a Karmija se ljuljala uz krevet, pokušavajući namjestiti kraljičinu krunu. Jedan od rimskih časnika gnjevno je viknuo: »Lijepo ste to učinile, Karmijo!«96 »Da,« odgovorila je Karmija, okrećući blijedo lice prema časniku, »uistinu lijepo, kako i dolikuje kraljici koja je potomak duge loze kraljeva«. S tim se posljednjim riječima Karmija srušila na pod pokraj Ire i svoje mrtve kraljice. Egipatska zmija, skrivena u košari među lišćem, nije pronađena, iako je jedan od stražara izjavio da je vidio zmijski trag koji je pijeskom vodio od mauzoleja prema moru. Nije poznato kako su Ira i Karmija umrle, no, u Egiptu je u to doba bilo mnogo otrova koji su se lako mogli sakriti u češljevima i nakitu. Oktavijan je naredio da se kraljicu, sa svim počastima, pokopa uz Antonija, te, ne gubeći vrijeme, prionuo rješavanju problema s Cezarionom tako što mu je u Bereniku poslao poruku da mu neće nauditi ako se vrati u Aleksandriju. Cezarionov učitelj Ro-don savjetovao je mladiću da vjeruje Oktavijanu, pa se Cezarion na njegov savjet vratio u Aleksandriju gdje je smjesta pogubljen. Posljednji od egipatske vladarske obitelji Ptolemejevića, sin i jedini zakoniti nasljednik Julija Cezara, više nije bio prepreka Oktavijanovu konačnom cilju ostvarenja vrhovne vlasti u Rimu. Ostala Kleopatrina djeca, Ptolemej i Kleopatra Selena, dopremljena su u Rim, a glasnici su poslani u Mediju da bi uhvatili Aleksandra Heliosa te i njega doveli u Rim. Tako je Kleopatra ušla u legendu. Povijest ju je, osobito rimska, ocrnila kao besramnu ženu, podmuklu zavodnicu spremnu na svaku prijevaru i izdaju, iako je zapravo bila iznimno hrabra i politički inteligentna žena. Od svoje osamnaeste godine pa sve do smrti borila se za oslobađanje svoga naroda od rimske vlasti, a uz to je, kao predana majka, svim silama nastojala osigurati egipatsku krunu sinu svojega prvog ljubavnika Julija Cezara. Kao i Aleksandar Veliki, i ona je zaslužila biti pokopana u tom veličanstvenom gradu. Sljedećih je stoljeća Kleopatrina smrt osvajala maštu mnogih kreativnih umova, a osobito Shakespearea: Kleopatra: Dajte mi haljinu, stavite mi krunu. Besmrtnu čežnju ja u sebi nosim. Sok egipatske loze neće više Vlažiti ovu usnu. Brže, brže, najdraža Ira. čini mi se da čujem kako Antonije zove. Vidim ga kako ustaje da hvali moj gordi čin. čujem ga da se ruga Cezarovoj sreći, kakvu bozi ljudima daju da bi opravdali kasniji gnjev. Moj mužu, evo me! Nek sada pravo na taj naslov dokaže odvažnost moja! ja sam zrak i vatra; ostala svoja počela prepuštam nižem životu. Jeste 1' gotove? Dođite onda, posljednju toplinu odnesite sa mojih usana. Karmijo dobra, zbogom; Ira, dugi zbogom! {Ljubi ih. Ira pada, umire.) Zar ja imam u ustima zmiju? Ti padaš? Kad se ti i narav možete ovako blago rastati, tad smrt je ko ljubavnički uštip, koji boli al poželjan je. Ti ležiš bez riječi? Ovako odlazeć, ti kažeš svijetu da nije vrijedan niti oproštaja. Karmija: Rastvori se, o teški oblače, i spusti kišu pa da mogu reći da plaču sami bogovi. Kleopatra: Posramila me ovim. Ako se ona prva sastane sa lijepo nakovrčanim Antonijem, poželjet će je on, potrošit na nju poljubac što bi meni bio nebo. Hajde, smrtonosno stvorenje! {Zmiji koju stavlja na grudi.) 1 OQ Zubima oštrim u mahu razveži taj zamršeni čvor života. Bijedni otrovni stvore, daj najedi se, i obavi to brzo! O da možeš govoriti, da čujem kako zoveš velikog Cezara »Budalo nadmudrena!« Karmija: O istočna zvijezdo! Kleopatra: Mir! Mir! Zar ne vidiš Dijete na mojim prsima što sisa dok dojilju svoju ne uspava? Karmija: O pukni, srce! Kleopatra: Blago kao melem, Meko kao zrak, i nježno, nježno. 0 Antonije! Daj, i tebe da uzmem. {Drugu zmiju stavlja na ruku.) Zašto da još ostajem -{Umire.) Karmija: - na ovom bijednom svijetu? Sretan ti bio put. Sad se hvastaj, smrti, jer u tvom zagrljaju počiva ljubavnica neprispodobiva! Zaklopite se, paperjasti prozori! -{Zatvara Kleopatri oči.) 1 zlatno sunce nikad neće više gledati oči ovako kraljevske! Nahero ti je kruna; popravit ću je, A onda plandovati - {Ulete stražari.) Prvi stražar: Gdje je kraljica? Karmija: Govori tiho da je ne probudiš. Prvi stražar: Cezar je poslao -Karmija: Presporog glasnika. {Stavlja na sebe zmiju.)

O hajde brzo, djeluj. Već te pomalo osjećam. Prvi stražar: Ovamo ljudi! Tu nije sve u redu. Prevaren je Cezar. Drugi stražar: Pozovi Dolabelu, njeg je Cezar Zadužio za ovo. Prvi stražar: Što se tu zbiva, Karmijo? Je 1 se tako radi? Karmija: Da, tako se radi i tako dolikuje jednoj kraljici što potomak je duge loze kraljevske. Ah, vojnice! (Umire.) (antonije i Kleopatra, peti čin, drugi prizor) Kleopatrinu slavu opjevao je rimski pjesnik Horacije: Uistinu joj je draža bila uzvišena smrt; nije se, kao žena, plašila bodeža niti je, hitajući preko mora, napustila Egipat radi dalekih obala. Promatrajući opustošenu palaču, s blagim je osmijehom i sigurnom rukom prihvatila ljutu zmiju, sve dok njezine vene nisu potpuno upile smrtonosan otrov; a tada je, odlučnija i strastvenija no ikada, izdahnula. Zar bi ona uveličala uznositi trijumf, svrgnuta, predvođena prostim Liburnima? Kleopatra nikada! (ode, 1,21.) Kleopatrine nade u spašavanje aleksandrijskog kraljevstva uništene su kada su Julija Cezara (desno) ubili Brut i drugi članovi Senata. Muzeji Vatikana. Stasit, ali slab prema zadovoljstvima, Marko Antonije naposljetku je uništio i Kleopatrino bogatstvo te njezine izglede da svoje golemo kraljevstvo obrani od Oktavijanove vojske. Kao i Kleopatra, i Marko Antonije počinio je samoubojstvo u Aleksandriji. Muzeji Vatikana. Kralj Filip Makedonski i njegova supruga Olimpija na ovoj skulpturi od bjelokosti zasjenjuju svoga sinčića Aleksandra, no upravo će Aleksandar svojim osvajanjima i utemeljenjem veličanstvenog grada proslaviti tu obitelj. Solunski muzej, Grčka. w i iii I i 1 i i I i iiiii i iii ! !!! ! i ! i. čETVRTI DIO Duša grada 1 .1 Stasit, ali slab prema zadovoljstvima, Marko Antonije naposljetku je uništio i Kleopatrino bogatstvo te njezine izglede da svoje golemo kraljevstvo obrani od Oktavijanove vojske. Kao i Kleopatra, i Marko Antonije počinio je samoubojstvo u Aleksandriji. Muzeji Vatikana. Kralj Filip Makedonski i njegova supruga Olimpija na ovoj skulpturi od bjelokosti zasjenjuju svoga sinčića Aleksandra, no upravo će Aleksandar svojim osvajanjima i utemeljenjem veličanstvenog grada proslaviti tu obitelj. Solunski muzej, Grčka. I i i i I ! i i i ii i i i i i! i i ! i i 1 1 I. "i I čETVRTI DIO Duša grada I .1 Za vrijeme rimske vladavine (30. g. p. n. e. - 311. g. n. e.) Aleksandrija je iskazala zadivljujuću sposobnost da se oporavi od potpune propasti. Upravo kad se doimalo da je nekoć veličanstvenom gradu Ptolemejevića, sputanom unutar uskih granica tipične rimske provincije i na rubu gubitka vlastitog identiteta, suđeno pasti u zaborav, Aleksandrija je krenula put otkrivanja drugog kraljevstva - kraljevstva duha. Zadivljujuće je da se njezino raznoliko pučanstvo istodobno usredotočilo na vjeru, odlučno pronaći rješenje za mnogo ozbiljniji problem od onoga koji je postavljala rimska okupacija: postojanje Boga i Njegov odnos s čovjekom. Nedugo nakon utemeljenja, u Aleksandriju su počeli dolaziti Židovi, a njihovi su se običaji i jezik stopili s novim grčkim svijetom. Za vjerske potrebe Židova bilo je potrebno prevesti hebrejske svete spise, a legenda govori da je Ptolemej Filadelf zatvorio sedamdeset rabina u sedamdeset koliba na otoku Farosu, iz kojih su oni istodobno izašli sa sedamdeset istovjetnih grčkih prijevoda Staroga zavjeta: glasovitom Septuagintom. Aleksandrijski su se Židovi znatno razlikovali od konzervativnih Židova u Jeruzalemu, i premda su i jedni i drugi štovali Jahvu, aleksandrijski ga Židovi nisu lako prihvaćali kao svoga Boga. Njima je mudrost bila mnogo važnija od štovanja. Jedan je takav aleksandrijski Židov bio nepoznati autor apokrif- ne knjige pod naslovom Salomonova mudrost. Knjiga je napisana na grčkom jeziku te otkriva mnogo ne samo o stoičkoj, epikurej-skoj i platonovskoj filozofiji, već i o egipatskim obredima. Taj je tajanstveni pisac riješio problem Boga i čovjeka na uistinu nov, ali ipak aleksandrijski način: uvođenjem posrednika između Jahve i čovjeka, kojega je nazvao Sophia, ili Mudrost. Mudrost pokreće jače od bilo kojeg pokreta; ona svojom čistoćom prožima sve. Budući da je jedna, ona je svemoguća pa u svim naraštajima ulazi u posvećene duše, čineći ih bliskima Bogu, prorocima. Ljepša je od Sunca i svih zvijezda; ako je usporedimo sa Sunčevom svjetlošću, ona je nadmašuje. Jer, nakon svjetlosti dolazi noć, a ludost ne može nadvladati mudrost.97 Židovska škola u Aleksandriji dostigla je vrhunac slave za Filona Judejskog, koji je ondje živio tijekom prvih godina kršćanstva kad je

u gradu vladao kulturni i filozofski život Rimskog Carstva. Iako rođen u svećeničkoj tradiciji, Filon nije poznavao hebrejski jezik, pa je, poput većine aleksandrijskih Židova, opća vjerska znanja usvajao putem Septuaginte, grčkog prijevoda Staroga zavjeta. Nekoliko naraštaja njegovih predaka bilo je vrlo imućno. Otac mu je bio rimskog državljanstva, a brat Aleksandar držao je u Aleksandriji visok državni položaj alabarha (što znači da je Rimljanima odgovoran za prikupljanje poreza), i moguće je da je upravo on bio Aleksandar »od velikosvećeničke loze« kojega sveti Pavao spominje u Djelima apostolskim. Aleksandar je nedvojbeno bio najistaknutiji aleksandrijski Židov te uistinu jedan od najbogatijih ljudi staroga svijeta. Takvo bogatstvo gotovo da i nije bilo moguće steći u jednom naraštaju, osobito bogatstvo koje je bilo čvrsto vezano za politiku i društvo. Kad se Herod Agripa početkom svoje vladavine našao u financijskim neprilikama, Aleksandar mu je posudio dvjesto tisuća drah-mi jer se divio strastvenom duhu Agripine supruge Cipre. Koliko god se taj iznos doimao velikim, bio je to tek djelić Aleksandrova bogatstva. Herodu je još jednom priskočio u pomoć preuzevši ukupne troškove srebrnih i zlatnih pločica koje su krasile devet vrata obnovljenog jeruzalemskog hrama. Njegov sin Marko ože- 1 Qfi nio se Berenikom, Herodovom kćeri. Drugi sin, Tiberije Julije Aleksandar, napustio je svoju vjeru zbog političke karijere, kojom je nadmašio očevu. Klaudije ga je najprije imenovao za epistratega Egipta, a 46. godine za prokuratora Palestine. Za Neronove je vladavine postao egipatskim prefektom. Tijekom jedne pobune bio je odgovoran za napad rimskih legija na židovske pobunjenike, kojih je poginulo više od 50.000. Odigrao je i ključnu ulogu u Vespazijanovu usponu na vlast, a za velike opsade i uništenja Jeruzalema djelovao je pod Titovim zapovjedništvom. Kip Tiberija Julija Aleksandra u Rimu je godinama stajao na istaknutom mjestu. No, njegov se brat Filon nije zanimao za pitanja vlasti. Kao čovjek učen u grčkom jeziku, filozofiji, geometriji, poeziji i glazbi, potpuno se posvetio duhovnim i kulturnim pitanjima. Bio je tipičan stanovnik Aleksandrije pa se nikada nije oslanjao na doslovna značenja, tražeći skrivena i alegorijska tumačenja. Sam je rekao: Nekoć sam, posvetivši se filozofiji te promišljanju svijeta i njegovih dijelova, dosegnuo umno zadovoljstvo koje je uistinu bilo prelijepo, poželjno i blaženo; jer, živio sam u neprestanom jedinstvu sa svetim izrekama i učenjima u kojima sam požudno i nezasitno uživao. Nije mi došla ni jedna prizemna ili svjetovna misao; nisam ni puzao za slavom, bogatstvom ili tjelesnim zadovoljstvima, već se doimalo kao da, u duševnom zanosu, neprestano stremim visinama i pridružujem se Suncu, Mjesecu, nebeskom svodu i svemiru u njihovu kružnom gibanju.98 Unatoč neizbježnom duhovnom usamljeništvu i posvećenosti uzvišenim pitanjima, Filon nije mogao pobjeći od svijeta koji ga je okruživao. Kada je car Gaj Kaligula u svojem ludilu otpočeo pogrom koji je prijetio uništenjem svih aleksandrijskih Židova, Filon je, kao ugledan i cijenjen »učeni Židov«, »platonist« i »pi-tagorejac«, imenovan za vođu diplomatskog izaslanstva koje se otputilo u Rim tražiti od cara pravednost i milost. Usprkos vjerskom i filozofskom žaru, Filon je ipak bio stanovnik Aleksandrije te stoga neprestano u dodiru s bogatim gradskim životom budući da je odlazio u kazalište, na igre, proslave, svetko- vine i sportska nadmetanja. Volio je šakanje i hrvanje; njegovo znanje o treniranju i prehrani bilo je osnovano i znanstveno utemeljeno. Znao je da dobar boksač mora biti u vrhunskoj tjelesnoj kondiciji, da se ne smije oslanjati isključivo na svoje vještine te da sportski treneri od sportaša moraju izričito zahtijevati da hranu temeljito žvaču. često je posjećivao utrke kočija te ih živopisno bilježio. Opisao je zgodu kad se nekoliko gledatelja toliko zanijelo da su srušili ogradu i sjurili se na stazu, gdje su poginuli pod konjskim stampedom. Opazio je i izljeve strasti gledatelja prigodom izvođenja jedne Euripidove drame, kada je glumac izgovarao poticajan hvalospjev slobodi. Imao je istančan glazbeni sluh, a u svojim je navikama bio umjeren. Kada god bi bio pozvan na gozbu, morao se dobro čuvati - »ponijeti razum sa sobom« kako je sam objasnio - »jer bi u suprotnom čovjek lako postao robom čari hrane i vina«99. Poštovao je novac, ali ga nije obožavao.

Njegova je supruga bila istog mišljenja. U društvenim su je prigodama i na svečanim večerama često znali prekoriti što ne nosi uobičajene zlatne ukrase tipične za imućne žene toga doba. Filonu je godio njezin odgovor: »Suprugove su vrline ženi dovoljan ukras«. Bilo je posve neprimjereno da čovjek grčkog filozofskog podrijetla izražava nisko mišljenje o ženama. Međutim, dok su Platon i stoici izričito naglašavali žensku jednakost s muškarcima, Filon je vjerovao da ih treba držati u unutarnjim prostorijama kuće te ih puštati van samo pod strogim nadzorom i u najpogodnijim okolnostima. Iako su njegove primjedbe odražavale opća društvena ograničenja tog vremena, Filon je svoje stavove razvio do krajnosti. »U prirodi,« smatrao je, »muškarci imaju prednost pred ženama. Žensko je nepotpuno i podređeno, pa ne pripada kategoriji aktivnoga već pasivnoga.«100 Iako se Filon vrlo divio Fintiji, sljedbenici pitagorejske filozofije, s njom se razišao zbog njezine izjave: »Žena može i treba posjedovati vrline uma i tijela jednake onima što ih posjeduje muškarac«101 Filon je za spolne odnose izričito tvrdio da bi trebali biti dopu- šteni isključivo u svrhu rađanja. »Muškarci traže zadovoljstvo kad se pare sa svojim suprugama, ali ne zbog toga da bi začeli djecu i produžili vrstu. U svojoj isključivoj težnji zadovoljstvu, oni su nalik svinjama i jarcima. Ako je žena neplodna, od nje se treba zakonski rastati budući da snošaj s njom ne može dovesti do rađanja djeteta.«102 Žena je imala pravo rastati se od supruga jedino ako je on lažno svjedočio kako je, nakon što ju je oženio, ustanovio da nije djevica. Nakon takve lažne optužbe muškarac je gubio svako pravo na rastavu ako bi ona odlučila nastaviti živjeti s njim, no, žena je bila slobodna napustiti ga ako je to željela. Unatoč duboko ukorijenjenom seksizmu, Filonova je ostavština važna zbog drugih razloga. Budući da se već u mladosti posvetio proučavanju i promišljanju, s vremenom je stvorio mnogo djela, od kojih su većina tumačenja Biblije. Žila diskurzivne alegorije provlači se kroz sva njegova djela, a u mnogima su i cijela poglavlja posvećena mističnom tumačenju. U svakom slučaju, Filon je bio vjeran Mojsijevu zakonu, vjerujući daje svaka riječ grčkog teksta Starog zavjeta božanski nadahnuta i ispravna. često se znao satima boriti s jednom riječju, tražeći joj dublje, ale-gorijsko značenje. Dobro je poznavao grčki jezik pa je glatko citirao dramatičare, pjesnike, povjesničare i filozofe. Katkad bi bio rastrgan između židovskog i grčkog. Te su se dvije tradicije u njegovu umu toliko sjedinile da je čitao Platona misleći da čita Mojsija, a čitajući Moj-sija, mislio da čita Platona. Usprkos svemu, bio je Židov i nikada to nije prestao biti. Njegova židovska pobožnost utjecala je na njegovu ljubav i divljenje prema svemu grčkom. Mojsijevim svetkovinama i zakonima pridavao je duhovno značenje i opravdavao ih, pripisujući im uzvišenu etiku kakvu su prihvatili Grci. Za Filona je Tora izgubila svoj židovski karakter te postala mistično sredstvo prenošenja grčke misli. Udaljivši se od judaizma, bilo je prirodno da će prihvatiti pogansku zamisao spasenja: oslobađanje duha iz tijela te njegov povratak Bogu, svom najvišem izvoru. Filon je tvrdio da je Tora na neki način utjecala na grčke filozofe, a u pokušaju dokazivanja te pretpostavke znatno se oslanjao na alegorijska tumačenja. Nije to bilo ništa novo. Alegorijska metoda tumačenja Biblije primjenjivala se mnogo prije rabinskih škola u Palestini. Primjenjujući tu metodu, Filon je od najjednostavnijih pričica iz Petoknjižja izveo neka od najdubokoumnijih filozofskih učenja. Svoje učenje o Bogu započinje idejom da je Bog zapravo Biće lišeno svake značajke. Pretpostaviti bilo kakvo svojstvo Boga značilo bi svesti Ga na ograničeno postojanje, a to je postavilo problem: isključivalo je mogućnost bilo kakvog aktivnog odnosa Boga sa svijetom i čovječanstvom. Da bi razriješio taj problem, Filon je, vodeći se za Platonom i zaključivši da bi potpuno savršenstvo Boga uistinu bilo narušeno bilo kakvim izravnim dodirom s nesavršenim, ograničenim bićima, ponudio mogućnost povezivanja Boga i svijeta beskrajnim mnoštvom božanskih Ideja, čijim se promišljanjem ostvaruje aktivan odnos Boga i svijeta. Kao i Platon prije njega, te je ideje nazvao Božjim mislima, zaključivši da uistinu postoje i da su rođene prije stvaranja ograničenog svijeta. Ali, za razliku od Platona, Filon je te ideje odredio kao Sile koje neuobličenu materiju dovode u stanje reda te predstavljaju posrednike

Božjeg djelovanja u svijetu. Ta modifikacija Platonovih ideja umnogome proizlazi iz stoičkih utjecaja, što je osobito vidljivo iz činjenice da Filon te ideje naziva Logosom, a za stoike je Bog bio Logos, razum koji djeluje u svijetu. Filon je, istodobno, Ideje poistovjetio s grčkim demonima i židovskim anđelima, Božjim slugama i glasnicima pomoću kojih On komunicira s ograničenim svijetom. Filonovo učenje o čovjeku velikim je dijelom izvedeno iz Platonove filozofije. čovjeka je smatrao dualističkim po prirodi, s višim i nižim podrijetiom. Od čistih duša koje nastanjuju eter, one najbliže Zemlji privučene su osjetilnim bićima pa silaze u njihova tijela. Te su duše čovjekova božanska strana. No, s druge strane, čovjek je osjetilno biće pa stoga u sebi nosi i izvor zla, što tijelo čini tamnicom, lijesom i grobom duše koja teži ponovnom uzdizanju k Bogu. Stoici u toj točki prepuštaju čovjeka njegovim sposobnostima, no, Filon ga usmjerava prema milosrdnoj Božjoj pomoći, pa se stoga uistinu mudri i kreposni ljudi čak i u ovom životu, uz Božju pomoć, uzdižu iznad zemaljskog postojanja. Gdje je moje tijelo bilo prije no što sam se rodio i kamo će otići kad umrem? I u što se pretvorilo ovo jastvo? Gdje je novorođenče koje sam nekoć bio, dječačić, momčić, mladi adolescent, mladić, momak, odrastao čovjek, muškarac? Odakle je duša došla i kamo će otići? Možemo li odrediti bit njezine naravi? I kada smo je stekli? Prije rođenja? Ali, tada nismo postojali. Nakon smrti? Ali, tada nećemo postojati.103 Prema Filonovu mišljenju, preostao je još jedan korak: potpuno oslobađanje od tijela i povratak duše njezinu prvobitnom stanju. Budući da je potekla od Boga, k Njemu se mora ponovno uzdići. Međutim, prirodna smrt donosi to ispunjenje samo onima koji su za života na Zemlji bili slobodni od svake vezanosti za osjetilno. Svi ostali nakon smrti moraju prijeći u drugo tijelo i, premda to Filon nije izričito spomenuo, seljenje duša uistinu je je neizbježno slijedilo iz njegovih filozofskih premisa. Filon se osobito isticao u području alegorije. Aleksandrija je za Rimljane bila predmet zgražanja. Ni jedan dan nije prošao bez nekog nemira, političkog ili društvenog. Rimljani su u većini slučajeva, potpuno svjesni da su njezini stanovnici stoljećima prelazili iz ruku jednog osvajača u ruke drugog, mudro okretali glavu puštajući da se zadjevice i svađe s vremenom razviju svojim prirodnim tijekom. No, taj pristup nije djelovao ako je problem bio vjerske prirode, a osobito ako su bili umiješani Židovi. Većina ostalih naroda pod rimskim jarmom spremno je prihvaćala zamisao da je Venera isto što i Astarta, da je Afrodita Izida, da je Apolon Oziris, no, za Židove je i sam prijedlog poistovjećenja Jahve sa Zeusom značio bitku do smrti. Vruće pitanje asimilacije i sudjelovanja u rimskom načinu života podvrgnuto je najvišim kušnjama za Filonova života. Unatoč tome što nije odobravao svađe i pobune, smatrao je da mu je dužnost umirivati židovsko stanovništvo Aleksandrije te istodobno obuzdavati vlastiti gnjev koji je osjećao pri pomisli na sudjelovanje u bilo kojem obliku poganskog bogoslužja, kako je to zahtijevao car Gaj. Zbog toga je odlučio otputovati u Rim i osobno se suočiti s Gajem. Bila je to teška i opasna misija, no, Filon ju je dostojanstveno ostvario. TA1 U svom vlastitom svjedočanstvu pod naslovom U poslanstvu Gaju, Filon, koji je bio starac kad se otputio u Rim, iznosi zapanjujuće pojedinosti o progonima Židova. Rimljani su, naposljetku, bili fašisti. Nisu imali ustavnog pokrića za totalitarnu vlast, pa su moć ostvarivali ubojstvima i građanskim ratovima. Od svakog pokorenog naroda zahtijevali su potpunu podređenost i pravodobno plaćanje pretjeranih poreza. U svakom kutku njihova golemog Carstva židovski je narod bio stalna bolna točka. Rimska ogorčenost prema Židovima dosegla je vrhunac tijekom Tiberije-ve vladavine (42. g. p. n. e. - 37. g. n. e.). Sejan, najutjecajniji Rimljanin na Tiberijevu dvoru, započeo je s mjerama kojima je cilj bio uništenje cijele rase, a nakon Tiberijeve smrti, Gaj je gorljivo želio ostvariti Sejanov plan. Gaj je iznimno inatljiv prema svima, a osobito prema Židovima. Duboko nas mrzi, a u mnogim je gradovima, te osobito u Aleksandriji, zaposjeo sinagoge i ispunio ih vlastitim slikama i kipovima. Hram u Jeruzalemu, koji je do tada bio netaknut te su ga držali vrijednim čuvanja od svakog oskvrnuća, Gaj je pokušao promijeniti i preurediti u vlastito svetište koje bi bilo posvećeno Gaju, novom očito vonju Zeusa.m Filon

je, bolje od bilo kojeg drugog Židova tog vremena, znao da bi bilo mnogo gore dopustiti Gaju da oskvrne hram kipovima i poganskim bogoslužjem, nego da ga potpuno sruši i uništi: »Jer, uz uništenje hrama potpuno je opravdano strahovati da će Gaj narediti da se ukine i opće ime cijeloga našeg naroda. Kad bi se to dogodilo, nestali bismo. Ali časna smrt u obrani naših zakona drugi je oblik života«. Filonove riječi u sebi nose osnovni duh judaizma, duh koji ga je stoljećima održao netaknutim unatoč neprestanim klevetanjima i progonima. Filon je živio i umro u Aleksandriji, gradu koji je volio i poštovao. Bio je plodan pisac, a njegov život i djelo otkrivaju da je uistinu bio Židov te da nije želio biti bilo što drugo, jer židovska filozofija, ili spoznavanje Boga te svega ljudskoga i božanskoga kao što stoji u Mojsijevim spisima, za njega je bila istinska i najviša mudrost. Šesto godina prije, Platon je poučavao da je svijet nesavršena kopija savršenog univerzuma, i premda je poučavao još mnogo toga, »novi platonisti« iz Aleksandrije prihvatili su upravo to učenje i doveli ga do uzvišenih i mističnih spoznajama. Prvu školu neoplatonista u Aleksandriji utemeljio je Amonije Saka (oko 175 - 250. n. e.), koji je započeo kao nosač na dokovima i kršćanin, ali je i zanimanje i vjeru napustio zbog proučavanja Platona. O njegovim se učenjima zna vrlo malo, no iz njegove su škole izašli mnogi poznati učenici, među kojima je najistaknutiji Plotin. Plotina nisu mogli shvatiti ni njegovi najbliži prijatelji. Nikad nije otkrio nadnevak svoga rođenja jer nije želio da njegovi prijatelji tu prigodu slave žrtvama i gozbama. No, što je još važnije, stidio se činjenice da je ograničen u smrtnom tijelu. Jednom je primijetio: »Silazak moje duše u ovo mrsko tijelo toliko je nesretan i užasan događaj da o njemu ne želim razgovarati«105. Želeći biti čovjek univerzuma, nevezan za vrijeme i mjesto, gnušao se svakog razgovora o rasi, roditeljima ili domovini. I u djetinjstvu je bio svojeglav. Iako je već išao u školu, sve do osme godine imao je naviku tražiti od dadilje da obnaži dojke kako bi mogao sisati. S tim je prestao tek nakon što mu je otac rekao da je prava mala napast i da bi se trebao stidjeti. Plotin je u Aleksandriju stigao dok je taj grad još uživao kulturnu slavu i ugled. Voditelj tamošnje izvrsne filozofske škole bio je Amonije Saka, čija se slava tako brzo širila svijetom da su učenici dolazili sa svih strana kako bi učili od njega. No, Amonije je bio zahtjevan pa je svake godine izabrao tek nekoliko učenika i tražio od njih da tijekom školovanja nose filozofski ogrtač te u tajnosti drže sve što su naučili. Plotin je bio oduševljen Amonijem. »To je čovjek koga oduvijek tražim«106, kasnije je zapisao. U to su doba Amonijevi učenici bili i Longin te Origen, a s Origenom je Plotin razvio trajno prijateljstvo. Nakon predavanja, odlazili su na duge šetnje heptastadijem i raspravljali o Platonu, ini Sokratu i Kristu. Vrijeme im nije značilo mnogo. Njihovi su se umovi toliko snažno povezali da su znali razgovarati do ranih jutarnjih sati. Origen je bio briljantan učenjak, a u osamnaestoj je godini naslijedio Klementa na mjestu dekana aleksandrijske, naširoko cijenjene, teološke škole. Budući da ih je povezivao Platon, njih su se dvojica odmah složila, a njihovu pomnom promišljanju nije promaknula ni jedna tema. U Aleksandriji su se tada svi - kršćani, pogani i Židovi - prepuštali fatalizmu. Varalice su znali dugo i znalački zuriti u zvijezde te naivnim ušima podrobno proricati nadolazeće događaje; prodavači horoskopa stajali su na svakom uličnom uglu; gatari su vodili uspješan posao. Plotin je, dakako, sve to prezirao. Smatrao je da zvijezde nisu uzročnici događaja u ljudskim životima već da ih tek najavljuju. »Kako bismo uopće mogli reći da zvijezde određuju tijek našeg života kad je to već potvrđeno? Jesmo li se usudili priznati da postoji druga sila koja djeluje protiv one koja je već određena?« Origen je već kao dijete bio stručnjak za alegoriju. Za njega stablo nisu bile tek grane i lišće, već stvaranje - život koji se rađa u proljeće i umire u jesenjoj raskoši. Još je važnije da čovjek nije postavljen na zemlju kako bi zurio u četiri zida univerzuma. »Svaki bi trenutak trebao pažljivo uzeti u ruke, usporediti ga s ostalim trenucima, sa zemljom i nebom, planetima, zviježđima - otkriti njegovo drugo moguće značenje, drugu svrhu ili cilj.« Završivši školovanje kod Amonija Sake, Plotin je otputovao u Perziju kako bi sudjelovao u vojnom pohodu, no, njegov je istinski motiv bila želja za upoznavanjem perzijske i indijske filozofije. Njegovi su planovi

gotovo završili katastrofalno, jer je zamalo bio oslobođen sramote posjedovanja smrtnoga tijela. Pobjegao je i stigao u Rim gdje je ostao do smrti. Ondje je utemeljio vlastitu filozofsku školu te u četrdeset i devetoj godini započeo pisati svoje glasovite Eneade. Plotin je, poput Amonija Sake i Origena, bio neoplatonist, no njegove su ga misli kao mistika, odvodile mnogo dalje, u neotkrivene duhovne i filozofske svjetove: Bog Stvoritelj nije bio jedan već troje. Međutim, Plotin ne govori o kršćanskom trojstvu. Vjerovao je da smo, kao ljudi, sputani osjećajima razoča- ranja koji proizlaze isključivo iz tijela i njegovih strasti. Dokle god je um zatočen u takvom materijalnom tijelu, nužno je podvrgnut zlu i patnji. Tako tijelo postaje grobnicom uma. No svijet je mnogo veća grobnica, a budući da um žarko želi pobjeći iz tog zatočeništva, što mu ne uspijeva, napetost je neizbježna posljedica. Ta napetost između postojanja uma u materijalnom svijetu i njegove duboke žudnje za vječnim, nalik je čovjeku uronjenom u blato od glave do pete, čime je njegova izvorna ljepota narušena ružnoćom. Da bi ponovno postao lijep, čovjek se mora pročistiti postupnim uzdizanjem svoga uma Odavde do Ondje - od niže razine na koju je njegov um sišao, do više razine: ostvarenja njegove duhovne sudbine. Prvobitan uzrok Univerzuma za Plotina je Jedno. Ono je Agathon, koji nadilazi svako bivanje, a budući da je izvor života, susljedno tome mora biti iznad materijalnog, kao i iznad duhovnog. Ono je apsolutno Jedno i apsolutno Dobro. Zbog toga Ono nije ni u kakvoj vezi s pojavnim svijetom. Stvaranje svemira poteklo je iz Jednoga kao što se voda izlijeva iz izvora. To je izlijevanje stvorilo drugu fazu postupka stvaranja: svijet jasnih misli, koji je, sam po sebi, stvorio treću fazu: fazu uma. Sve što poimamo osjetilima, dolazi iz tog uma. On stvara životinje, stabla, kamenje, oceane, izraelske proroke, grčke i rimske bogove. Plotin je, dakle, Stvoritelja vidio kao Dobro, Božansko i Um: Tri u Jednom. Ne samo što sve proizlazi iz Njega, već Mu se sve teži i vratiti. No, može li napaćeno i slabo čovječanstvo uistinu ostvariti taj cilj? Plotin je, dakako, govorio o duhovnom putovanju čiji cilj nije moguće ostvariti »ispraznim uzimanjem Boga u usta i štovanjem kostiju svetaca i mučenika«. Ako čovjek želi biti iskren u svojoj potrazi za vječnim istinama, mora se povući u vlastiti um i prepoznati svoju ljepotu, djelovati kao kipar koji kani načiniti kip klesanjem, izglađivanjem i dubokim urezivanjem sve dok ne oblikuje lice. Kad uvidi da je sam savršeno djelo, da je njegovo biće obavijeno čistoćom, da ništa ne može poljuljati njegovu unutarnju snagu - kad prepozna da je i sam savršenstvo - tada mora načiniti još jedan korak Ako njegov vid nije pomućen iskvarenošću - ako je potpun i snažan, ako mu je um lijep, čist - Plotin je vjerovao da će čovjek opaziti prizor kakav čovjek još nije vidio: opazit će sebe kao Boga! Platon je bio taj koji je prvi poučavao da je materijalni svijet nesavršena kopija pojmljivoga, a dok su proroci obećavali da bi čovjek jednom mogao vidjeti Boga, Plotin je pak tvrdio da bi čovjek mogao biti Bog. Mnogi su njegove teorije smatrali međusobno proturječnima: grčkom filozofijom i istočnjačkim misticizmom začinjenima mrvicama kršćanskih dogmi te hebrejske teozofije. Plotinove teorije nisu odgovorile ni na jedan vrlo važan problem, osobito za stanovnike Aleksandrije: postojanje zla. Plotin je na to spremno odgovorio da svi mi prije ili kasnije moramo spoznati da je zlo zapravo izostanak dobra. Siromaštvo, bolest i zločin ne mogu uznemiriti kreposna čovjeka. Štoviše, rat između životinja i ljudi nije potpuno zao, jer se i životinje i ljudi množe tako brzo da bi nestali kad ne bi uništavali jedni druge. čak i najiskvareniji imaju svoje mjestu u svemiru, jer u drami univerzuma i dobro i zlo imaju svoje uloge. »čovječanstvo mora prestati promatrati ovaj svijet«, rekao je, »kao maleni kutak Zemlje stvoren isključivo radi sebe samoga. Svijet je neizmjeran i prepun umova koji se međusobno natječu i koji su nužno zli, jer su vezani za svoja tijela. Da bi stekli uzvišeni vid, ti se umovi naposljetku moraju osloboditi svih materijalnih vezanosti.« Plotin je tijekom cijeloga života odbijao jesti meso. često je patio od bolesti crijeva, no nije se pristajao podvrgnuti klistiranju. Izbjegavao je i kupanje, umjesto kojega se sam svakodnevno masirao kod kuće. Njegov blizak prijatelj, liječnik Amelije Gentilijan, jednom mu je predložio da pozira slikaru koji će načiniti njegov

portret. Plotin se razbjesnio. »Nije li dovoljno to što moram nositi lik u koji me je priroda zatočila da ne moram za sobom ostavljati trajniji odraz tog lika, kao da je to nešto istinski vrijedno promatranja?« Plotin je godinama uzimao učenike ali, u skladu sa svojim obećanjem Amoniju, ništa nije pisao. Budući da je svoje učenike poticao postavljati pitanja, tijek poučavanja bio je zbrkan pa je većinom dovodio do beskonačnog i besmislenog brbljanja. Usprkos tome, Plotin je, kao ugledan filozof, privlačio gomile ljudi na svoja predavanja, među kojima i članove Senata.

Na predavanja su sa supruzima dolazile i mnoge žene. često su dovodile i svoju djecu te ih povjeravale Plotinu, uvjerene da će im biti pobožan i bogobojazan skrbnik. Neke su mu obitelji za odgoj svoje djece prepisivale cijela imanja i svu imovinu. Tako je njegova kuća bila prepuna mladića i djevojaka čijem se školovanju Plotin predavao ozbiljno i promišljeno. čak je i nazočio procjenama njihovih imovina kad bi ih izvodili izvršitelji oporuka te ih je uvijek smatrao točnima. Iako je svoje učenike štitio od teškoća i briga svakodnevnog života, nikada nije napustio svoju ljubav prema filozofiji i akademskom životu. Pa ipak, imao je i neprijatelje. Jedan od njih, Olimpije iz Alek-sandrije, također bivši Amonijev učenik, zbog zavisti je zauzeo nadmoćan stav nad Plotinom. Njegovi su napadi uskoro dosegnuli točku pokušaja zazivanja zlih čari na Plotina, no, kad je Olimpije uvidio da mu se napadi vraćaju, odustao je tvrdeći da je »Plotinova duša toliko moćna da je sposobna zaštiti se od svih oblika zla«. Zahvaljujući svojoj velikoj mističnoj moći, Plotin je na određeni način bio upoznat s Olimpijevim okrutnim naumom. Uistinu, od rođenja je posjedovao nešto više od ostalih ljudi. Kad se njegov pouzdani prijatelj Amelije okrenuo vjeri i postao nepodnošljivo opsjednut obredima, pokušao je Plotina povesti sa sobom na pobožno sudjelovanje u božanskoj gozbi u hramu Novog Mjeseca, no, Plotin se tome izričito usprotivio. »Bogovi bi trebali doći k meni, a ne ja k njima.«107 Plotin je čak i u starosti posjedovao izvanrednu sposobnost usredotočenja i prodiranja u misli drugih ljudi. Kad je nekoj uglednoj udovici, koja je živjela u njegovoj kući, ukradena vrijedna ogrlica, okupio je sve robove. Svakoga je pomno promotrio, a zatim je, pokazujući na jednoga od njih, rekao: »Ovaj je lopov«108. čovjek je isprva uporno poricao, no, naposljetku je priznao i vratio ono što je ukrao. Plotin je posjedovao i dar predviđanja budućnosti djece koja su živjela s njim: primjerice, njegov miljenik Polemon živjet će vrlo kratko. Tako je uistinu i bilo. Drugom prilikom, kad je njegov prijatelj Porfirije razmišljao o samoubojstvu, Plotin ga je neočekivano posjetio i rekao mu da ta žudnja za smrću ne proizlazi iz razumne odluke već iz poremećaja te mu je savjetovao da pođe na odmor. Porfirije gaje poslušao i otputovao sa Sicilije te više nije pomislio na samoubojstvo. Galijen, koji je 253. godine počeo vladati zajedno s Valerijanom te samostalno vladao od 260. do 268. godine, toliko je duboko cijenio i štovao Plotina da je u Kampaniji utemeljio gradsku zajednicu filozofa te ih pozvao da se ondje nastane i žive u skladu s Platonovim zakonima. Plotin je isprva ozbiljno razmišljao o tom pozivu, no, spriječili su ga zavist i zloba njegovih protivnika. Kad je napokon počeo pisati, bio je slab i vrlo star. Nikada nije mogao podnijeti da dvaput pročita svoje djelo, a čak mu je i jedno čitanje bilo previše. Dok je pisao, nije pazio na oblikovanje i izgled slova, nije ispravno rastavljao slogove niti je obraćao pozornost na pravilno pisanje riječi. Zanimale su ga samo misli i ideje. Da ih Porfirije nije pažljivo uredio, Eneade i ostala Plotinova djela bila bi potpuno nečitka. Zahvaljujući Porfiriju koji ga je poticao i koji nije bio samo njegova desna ruka, već i njegov vid, Plotin je nastavio pisati do kraja života. Mnogi su mu učitelji i filozofi neprestano pisali tražeći primjerke njegovih djela. Među njima je bio i Longin, kojega je Plotin smatrao učenjakom, ali nipošto filozofom. Pišući Ameliju na Siciliju, Longin ga je preklinjao da dođe u Fenikiju i sa sobom ponese sva Plotinova djela. Iako je bio iznimno strog kritičar koji je sva djela svojih ostalih suvremenika podvrgavao temeljitom pregledu, Longin je promišljeno hvalio i Plotina i Amelija. U predgovoru svojoj knjizi O svršetku: Longin odgovara Plotinu i

Ameliju, otkrio je kako je isprva prezirao Plotina priznajući da je taj prezir proizašao iz pogrešne procjene Plotinovih rukopisa koje je dobio od Amelija. Očito je da nije bio shvatio Plotinov neuobičajeni način izražavanja pa je to naknadno želio ispraviti. Plotin je Aleksandriju volio i cijenio više od bilo kojeg drugog grada. Taj je grad neprestano bio u njegovim mislima, a osobito sretni dani koje je proveo s Amonijem Šakom. U Aleksandriju se više neće vratiti. Koliko god mu ta zamisao bila odbojna, ljetopis-ci su uspjeli ustanoviti točne nadnevke njegova rođenja i smrti. Prema njegovu liječniku Eustohiju, Plotinu je bilo šezdeset i pet godina kad je preminuo u Rimu, potkraj druge godine Klaudijeve vladavine. Odbrojivši od vremena njegove smrti šezdeset i pet godina unatrag, ljetopisci su zaključili da je rođen u jedanaestoj godini Severove vladavine, odnosno, 204. godine. Klement iz Aleksandrije nije bio pustinjak. Živio je u središtu grada, družio se s njegovim stanovnicima, poznavao najučenije ljude i sve ih volio u Kristu. Međutim, znao je da do tih ljudi može doprijeti isključivo na profinjen i inteligentan način; u suprotnom, nikad ne bi prihvatili njegova učenja. Tako je razvio jedinstvenu zamisao da ih u kršćanstvo uvede kroz široka vrata grčke filozofije, a osobito Platonove. Klementovoj mudrosti nema ravne jer je on prvi svoje vrste: prvi je svim srcem prihvatio nov i opasan poziv da kršćanstvo prenese učenjacima i građanima velikoga svjetskog grada.109 Rođen u Ateni, Klement je bio učen poganin nesumnjivo upoznat s misterijima poganstva. Putovao je svijetom, od jedne filozofske škole do druge tražeći jedno istinsko učenje, jednoga istinskog učitelja. Naposljetku ga je pronašao u Pantenu iz Aleksandrije, »Sicilijanskoj pčeli«, koga je Klement nazivao »svojim posljednjim učiteljem u vremenu i prvim u moći«. U Aleksandriji je Klement prihvatio kršćanstvo i s vremenom utemeljio školu. Zahvaljujući dobrom poznavanju grčke kulture, svojoj filozofiji, gradskom duhu i jednostavnosti, u svoju je školu kršćanske filozofije primao sve došljake. To nije bilo teološko učilište, pa nije bilo osobito privlačno katekumenima koji su tražili krštenje, za razliku od obrazovanih pogana, intelektualaca, umjetnika, pjesnika, znanstvenika, odvjetnika, poduzetnika ili vladinih službenika koje je zanimalo novo učenje. Njima Klement nije upućivao puku apologiju, već im je prenosio kršćansku filozofiju života i pripremao ih za doživljaj kršćanstva na najdubljoj razini. U svojim učenjima i djelima Klement nipošto nije pokušavao smjestiti Platona i Bibliju na istu razinu. »Kod Klementa nema ni trunke kompromisa. On dobro poznaje razliku između otkrivenja i metafizike, a poznati su mu i siromaštvo te ispraznost filozofije koja ne obuhvaća religijsko vjerovanje.«110 Jedno od triju Klementovih sačuvanih djela - Protreptika, ili Opomena Grcima (koja se bavila buđenjem poganske duše) - donosi i primjerenu, oštru kritiku zastarjelih bogova: ZEUS JE MRTAV Zeus više nije zmija, labud, orao niti ljubavnik. Ne leti kao bog, ne naganja dječake, ne ljubi i ne ratuje; pa ipak, sada je mnogo divnijih žena Ijupkijih od Lede, zavodljivijih od Semele. Gdje je, dakle, taj orao? Gdje je taj labud? Gdje je Zeus? Istrunuoje zajedno sa svojim krilima; Nedvojbeno se nije pokajao zato stoje ljubio, a nije razvio suzdržanost. Mit je razotkriven; Leda je mrtva. A vi tražite Zeusa? Ne tražite na nebu, već na Zemlji. Krečani, na čijem otoku leži, oni će vam reći o njemu. Poslušajte Kalimaha: Krečani su ti, Bože, podignuli grobnicu. Jer Zeus je, poput Lede, mrtav. Mrtav kao labud, mrtav kao orao, mrtav kao ljubavnik i mrtav kao zmija!1" Klement je kršćanstvo smatrao jedinom istinskom filozofijom. Stari su filozofi putem svojih učenja nastojali ostvariti plemenitiji i kreposniji život, što je ujedno bio i cilj kršćanstva; no Klement je smatrao da je glavna razlika u tome što su grčki filozofi postizali samo bljeskove istine, samo njezine djeliće, dok je kršćanstvo otkrilo apsolutnu i savršenu istinu. Sve faze svjetske povijesti bile su tek pripreme za potpuno otkrivenje. Klement je kao najvažnije isticao da Božja ljubav prema čovjeku nije ograničena isključivo na Hebreje te da je štovanje nebeskih tijela čovjeku pruženo u njegovoj ranoj fazi kako bi se mogao uzdignuti iz promišljanja tih uzvišenih tijela do štovanja samoga Stvoritelja. Grčka je filozofija, kao učitelj ili paidagogos, Grke savršeno pripremila za ovu novu vjeru. Klement, u biti, nije bio posve

siguran u svojoj tvrdnji o tome kako je Platon stekao svoju mudrost ili svoje djeliće Razuma. Pretpostavljao je da potječu izravno od Boga, kao i sve dobro, ali je bio sklon i mišljenju da je Platon mnoge svoje najbolje misli posudio od hebrejskih proroka, a isto je tvrdio i o mudrostima ostalih filozofa. Klement je Oca smatrao Apsolutom filozofa, dok je Sin bio Božji Razum i Mudrost. Osim toga, vjerovao je da se Božji Sin uistinu utjelovio, iako o Njemu govori gotovo neizostavno kao o Riječi, a Njegovoj ljudskoj prirodi pridaje vrlo malu vrijednost. Klement je duboko vjerovao da se kršćanin mora ponašati kao onaj koji ima, ali nema. Svijet mora prihvatiti kao dobar Božji dar, ali ostati nevezan za njega kao hodočasnik i gost. Kršćanka treba biti skromno odjevena, što ne znači da će biti neuredna i prljava; sredstva za uljepšavanje dopuštena su joj samo ako je udana za poganina, jer su joj u tom slučaju potrebna da bi ga zadržala. Obojena i lažna kosa ne bi trebala biti dopuštena, a kupke valja smatrati luksuzom i u njima uživati umjereno. Kompromisi sa svijetom u obliku vojne službe ne bi smjeli biti dopušteni, a istinski bi kršćanin trebao izbjegavati prisege. Umjerena tjelovježba i sport blagotvorni su za tjelesno zdravlje, no, tim se aktivnostima ne bi trebalo baviti radi osobne slave. Ribarenje je, s druge strane, posve primjereno dobrom kršćaninu budući da ima apostolsku povijest. Kompromis s erotikom poganskog društva nije dopušten, a kršćanin treba izbjegavati i plesnu glazbu koja pobuđuje senzualnost. Od kršćana se očekuje da će se, pri odabiru pečat-njaka, odlučiti za znak koji odgovara njegovu uvjerenju - poput goluba, ribe, broda ili sidra - a nipošto za simbole koji označavaju idolopoklonstvo, erotsku strast ili piće. I naposljetku, kršćanski je život neprestana borba sa strastima koje vuku prema dolje, a učenik se mora naučiti uzdizati putem umjerenosti aristotelovske ?l i etike kako bi postigao apatheiu (izostanak strasti) stoika, spokojan mir tihog štovanja, odnosno, život neprekidne radosti u molitvi. Klement je bio učen i obrazovan čovjek koji je u kršćanstvu pronašao najbolje što život može ponuditi, te vjersko stajalište s kojega je moguće promatrati i proučavati tadašnju učenost. Bio je laički učitelj kršćanske filozofije i pouzdana osoba kojom se Aleksandrija ponosila. Njegov karakter i osobno postignuće bili su odgovor na tvrdnju poganskog filozofa Celza koji je isticao da kršćanstvo i helenističku tradiciju nije moguće pomiriti. Klement je o tome rekao: »Stari zavjet i grčka filozofija smjernice su koje čovjeka dovode do Krista, te kao takvi, čine pritoke velike rijeke kršćanstva. čovjeku je zamisao Boga usađena u trenutku Stvaranja te udahnuta Adamu. čovjek stoga pripada Bogu i stvoren je za promišljanje Boga, a time se razlikuje od životinje.«112 Klement je mnogo dugovao stoicima. Osim njegove kritike stoičkog odobravanja samoubojstva te tvrdnje da je milosrđe emocionalna slabost koju mudar čovjek mora prevladati, otvoreno je prihvaćao glavninu stoičkog učenja. Kršćanin, koji je pozvan ovim svijetom putovati s malo prtljage te posjedovati kao da ne posjeduje, mogao bi otkriti da ima mnogo toga zajedničkoga sa stoikom, za čiju je sreću bila potrebna samo unutarnja moralna čistoća. S tog je stajališta Klement svoju kršćansku etiku svjesno dopunio stoičkim i platonovskim učenjem. Kao i mnogi filozofi prije njega, držao je da je etički ideal Platonova što dubljeg poistovjećenja s Bogom značenjem istovjetan stoičkom idealu života u skladu s prirodom. Klement, stoga, nije ostvario veliki pomak poistovjećujući platonovska i stoička etička učenja s kršćanskim učenjem prema kojemu se čovjek mora prilagoditi svrsi svoga Stvoritelja, a mjera njegova otklanjanja od te svrhe jest grijeh. »Platon, Aristotel i stoici bili su mudri i oštroumni ljudi koji su mnoge istine za sebe otkrili vođeni dobronamjernom rukom Božje providnosti. Zanijekati da je ta filozofija Božji dar znači zanijekati Providnost i predodžbu Boga u stvorenom svijetu.«113 S druge strane, Klement je odbacio platonovsko učenje prema kojemu Sunce, Mjesec i zvijezde posjeduju božansku dušu, ->i -> odgovornu za njihovo savršeno uređeno gibanje, te da su zapravo bogovi. Za njega su zvijezde bile sile koje su ispunjavale zapovijed svoga Stvoritelja, a osnovna im je zadaća označavanje protjecanja vremena, dok su kometi, munje i slična nebeska čuda bili čisto fizičke pojave koje valja tumačiti isključivo naturalistički. Klementova seksualna etika svoje nadahnuće također u velikoj mjeri duguje

stoicima, koji su opravdanost braka povezali sa strogim osuđivanjem prepuštanja zadovoljstvima i »neprirodnih« postupaka kao što su pobačaj i homoseksualna nastranost. Klement je, kao i stoici, izričito tvrdio da se čovjek nipošto ne bi trebao stidjeti svoga tijela. Brak je predodredio Bog, »koji je načinio muško i žensko, znajući što čini«114. Rađanje djece nije bilo tek puka obveza prema društvu, već i vlastito sudjelovanje u Stvoriteljevu djelu. Iako bi neki mogli biti pozvani na celibat zbog svoje posvećenosti uzvišenom duhovnom životu, pogrešno je smatrati celibat kao stanje koje je samo po sebi bliže Bogu od braka, kao da spolni odnos podrazumijeva moralnu iskvarenost. Štoviše, Klement je smatrao da oženjen čovjek ima mnogo veću mogućnost postići svetost od čovjeka koji živi u celibatu budući da je svakodnevno suočen s poteškoćama koje mu donose žena, djeca i kućanske odgovornosti. Vino je dobar Božji dar koji treba primati sa zahvalnošću, no, pijanstvo je odbojno i pogrešno. Povremeno umjereno ispijanje čaše ili dvije vina na svečanoj večeri nije samo dopušteno, osobito starijim ljudima čija je krv rjeđa i hladnija, već ga preporučuju utjecajne ličnosti poput Platona, Krista u Kani i svetog Pavla koji je Timoteja opomenuo da popije malo vina radi želuca. Cijelu Klementovu filozofiju morala moguće je sažeti u njegovo čvrsto uvjerenje da je Krist bio istinski filozof i učitelj koji je vodio i odgajao svoje učenike u svakom vidu kršćanskog života. Bez luči toga učenja čovjek gotovo da i nije ništa više od peradi koja se tovi u mraku da bi završila pod mesarskim nožem, a njegov je život beznačajan. No, u Kristu sve oživljuje pa i najjednostavniji, najobičniji zadatak poprima duhovnu i nadnaravnu dimenziju. Klement je najbolji primjer moći aleksandrijskog duha. Zahva- ljujući njegovim nastojanjima, kršćanstvo je oslobođeno slijepog vjerovanja i praznovjerja te pojačano novom vezom s jakom filozofskom tradicijom. Tijekom Severovih progona napustio je voljenu Aleksandriju i otputovao u Kapadokiju kako bi se nastanio kod bivšeg učenika Aleksandra koji je upravo bio zaređen za biskupa. Kad je Aleksandar pozvan u jeruzalemsku nadbiskupiju, Klement je pošao s njim, a nedugo potom vratio se u Atenu gdje je spokojno živio sve do smrti. Klementov je rad nastavio njegov najistaknutiji učenik Origen, najneobičniji i najpustolovniji među prvim crkvenim očima, koji je, poput Klementa, vjerovao da je kršćanstvo naslijedilo prošlost te da tumači budućnost. Origen je bio najugledniji i najutjecajniji teolog stare Crkve, a kao otac teologije, stvorio je čvrst sustav dogmi i postavio temelje učenoj kritici Starog i Novog zavjeta. Da bi to postigao, znatno se oslanjao na djela Justina, Tacijana, Pantena i Klementa, koji su kršćanstvu željeli pronaći intelektualni izraz i filozofski temelj. Nastojeći pomiriti znanost i kršćansku vjeru, filozofiju i evanđelje, Origen je učinio mnogo više od drugih da bi stari svijet osvojio kršćanskom vjerom. Rođen je u Aleksandriji i već je kao dječak iskazivao iznimnu darovitost. Njegov otac Leonida, učitelj grčkoga, pružio mu je izvrsnu naobrazbu, a od majke Židovke, s kojom je često pjevao psalme, primio je temeljito znanje hebrejskoga. Bio je najstariji od sedam sinova, a kao mladić je u aleksandrijskoj školi pohađao predavanja Pantena i Klementa. Do sedamnaeste je godine stekao takvu slavu da je njegov otac bio poznat kao »Leonida, otac Origenov«. Njegovo puno ime bilo je Origen Adamantije, a zbog iznimne snage i snažnoga tijela nazivali su ga i »Tvrdi«. U devetoj godini Severove vladavine (202. g.), njegov je otac, odbivši zanijekati Krista, odvučen iz kuće i odveden u Cezarij. Dok su se njegova majka i šestero braće šćućurili u strahu, Origen je izričito zahtijevao da prati svojega oca na putu mučeništva, a shvativši da on misli ozbiljno, njegova je majka uzela njegove sandale i sakrila ih. No, Origen se nije dao smesti. Trčeći bosonog za vojnicima koji su tukli njegova oca, vikao je i preklinjao ga da se zbog njih ne odrekne vjere. Dok je sunce zalazilo nad nekropolom, Origen je promatrao kako njegovu ocu odrubljuju glavu. Kad se gomila razišla, prošao je kroz labirint stupova i ušao u unutarnju prostoriju serapeja, gdje su gorjeli redovi baklji. Na podu je vidio dvije velike hrpe mrtvih: njihove su glave činile jednu, a tijela drugu hrpu. Kao što je bio običaj, rimske su vlasti zaplijenile svu Leonidovu imovinu i ostavile obitelj bez ičega. Zahvaljujući posredovanju prijatelja, Origen je ostao u Aleksandriji i za život zarađivao

poučavanjem i prepisivanjem rukopisa. Kratko ga je vrijeme izdržavala ugledna žena Paula, no kad je Klement napustio položaj dekana teološke škole, Origen je, tada osamnaestogodišnjak, izabran za njegova nasljednika. Škola je bila pod strogom nadležnošću biskupa Demetrija s kojim će se Origen mnogo puta sukobiti. U to se doba Origen odlučio kastrirati zbog duhovnih razloga. Dok je u Aleksandriji obavljao posao poučavanja, učinio je nešto čime je snažno dokazao svoj nezreo i mladenački um, ali i vjeru u samokontrolu. Izreku: »Postoje eunusi koji su sami sebe učinili takvima zbog kraljevstva nebeskog« shvatio je previše, krajnje doslovno ... želeći ispuniti Spasiteljevu izreku, ali i spriječiti sve sumnje nevjernika (jer je, kao mladić, o božanskim pitanjima raspravljao sa ženama jednako kao i s muškarcima), požurio je ostvariti Spasiteljeve riječi. (euzebije, povijest crkve, VIII, 1-8) Druga teorija navodi da se Origen nije kastrirao, ah je pokrenuo te glasine kako bi prikrio svoju homoseksualnost. Bio je optužen i da uzima egzotične droge s Istoka; u suprotnom bi poludio nastojeći ostati u celibatu među gomilom prelijepih mladih žena koje su u velikom broju dolazile na njegova predavanja. Usprkos svemu, gotovo svi u Aleksandriji, pa čak i njegovi bivši učenici u udaljenim zakucima Carstva, vjerovali su da je Origen počinio taj nepromi- šljeni čin, iako je on to odbio priznati. Kako bilo, Origen je započeo sa zahtjevnim programom posta i intenzivne tjelovježbe ne bi li izbjegao neuglednost i debljinu - znakove što odaju eunuha. Poučavanje je u međuvremenu teklo glatko. Origen je poučavao grčku gramatiku, prirodne znanosti, filozofiju te tumačio Bibliju. Učenike je podijelio u dvije skupine. Sam je uzeo naprednije, dok je Heraklo, s kojim se upoznao na Klementovim predavanjima, uzeo početnike. Uz te obveze, Origen se posvetio i temeljitom proučavanju Platona, stoika i pitagorejaca. Živio je asketski; ravnao se prema izrekama iz Propovijedi na Gori te praktičnim napucima stoika. U proljeće 215. godine Origen je doznao da se Klement nastanio u Ateni pa je svomu cijenjenom učitelju poslao pismo. Kao što je često činio dok je bio Klementov učenik, Origen mu je iskreno pisao o svojim teološkim stajalištima. Iako ga je biskup Demetrije držao zaposlenim u školi, Origen je ipak pronašao vremena za nekoliko putovanja, od kojih ga je posljednje odvelo u Arabiju, kamo je otputovao na zahtjev arapskog princa koji je putem glasnika zamolio biskupa Demetrija da Origenu dopusti posjetiti njegovu zemlju i održati niz filozofskih predavanja u njegovoj nazočnosti. Ondje je Origen imao sreću upoznati Hipolita, rimskog učenjaka i filozofa. Vrativši se u Aleksandriju, ponovno se posvetio proučavanjima. Zaključio je da su Otac i Sin dva zasebna duha, dvije biti, dva bića. »Krist ne bi trebao biti predmetom najvišeg štovanja, niti bi molitvu trebalo upućivati Njemu, već bi je trebalo upućivati samo Bogu univerzuma, kojemu se molio i sam Krist.«115 Stoga je Origen Krista znatno udaljio od Oca te zaključio da je bogohulno čak i pretpostaviti jednakost ili jedinstvo Oca i bilo kojeg drugog bića. Nadalje, Origen se nije mogao oteti mišljenju da su sva bića obdarena razumom te da su stvorena mnogo prije stvaranja materijalnoga svijeta. Isprva su ta bića bila čiste inteligencije koje su isijavale ljubav prema svome Tvorcu, no, budući da su bile potpuno slobodne, morale su posjedovati i sposobnost za vrlinu i za porok. Opredjeljenjem za jednu od tih dviju mogućnosti, udaljile su se od Tvorca, pa je njihova prvobitna ljubav za Njega oslabjela. S vremenom su svedene na različite razine bivanja pa su ušle u tijela zvijezda, gdje su dobile zadatak rasvjetljivanja i uljepšavanja univerzuma. Origen je smatrao da će se sva bića vratiti kreposti i sreći bez prethodne vatrene kušnje o kojoj je govorio sjevernoafrički teolog Tertulijan. Jedina vatra koja može spaliti poročnost za Origena je bila vatra savjesti. Njihova će ih vlastita savjest opominjati na njihove grijehe. Tako će svi biti kažnjeni, no, njihovim će patnjama doći kraj, jer će se svako živo biće nakon smrti vratiti čistoći i ljubavi. U to je doba imućni Rimljanin imenom Ambrozije postao Origenov pokrovitelj, pa je Origen, zahvaljujući njegovim naporima uspio napisati velik broj opsežnih djela. Jednom je procijenjeno da je napisao više od nekoliko tisuća djela. »Tko među nama«, pitao je zadivljeni Jeronim, »može napisati sve što je Origen napisao?«116 Ambrozije je Origenu osigurao sedam pisara. Pisari

su godinama svakodnevno radili zapisujući prema njegovim brzim diktatima, a zatim su tekstove predavali četrnaestorici krasopisaca koji su ih prepisivali. Isprva je Origen odbijao raditi u takvim uvjetima, no Ambrozije nije popuštao: »Od danas ćeš pisati, zabilježiti sve na papirusu. Tako ćeš spriječiti pogrešno navođenje svojih riječi i napade neznalica.« »Ah, ja nisam pisac već učitelj«, prosvjedovao je Origen. Ambrozije je bio neumoljiv. »Neću ti dopustiti da ti život prođe u jalovim nastojanjima. Posjeduješ gomile bilješki za predavanja. Vidio sam ih vlastitim očima: razmatranja o filozofiji, poeziji, etici, logici i Bibliji. Što postižeš time da ih utuvljuješ iz jedne glave u drugu? Zabilježi ih u knjigama i zauvijek će ostati zapamćene.«"7 Ambrozije će sve do svoje smrti ostati Origenov »poslodavac«. Iako se posvetio pisanju, Origen je na mjestu dekana teološke škole ostao dvadeset i osam godina, s prekidima za putovanja iz učenjačkih ili teoloških razloga. U Rimu je poslušao Hipolitovu propovijed »Slava našemu Bogu i Spasitelju«, a zatim je ponovno otputovao u Arabiju, gdje je visoki rimski službenik želio čuti njegova predavanja. Nakon toga je pošao u Antiohiju na vrlo laskav poziv Julije Mameje, majke cara Aleksandra Severa. Sedamdeset i pet godina prije Origenova rođenja kršćanstvo je toliko poljuljala knjiga poganskog filozofa Celsusa Istinita riječ, da je zaprijetila potpunim gušenjem nove vjere. Nitko od ranih apologeta, među kojima su bili Justin, Irenej, Polikarp i Ignacije, nije ni pokušao odgovoriti na Celzove optužbe pa se deseujećima doimalo da je kršćanstvu suđeno spasti na beznačajnu sektu straha i praznovjerja posvećenu samo siromašnima i neobrazovanima. Odlučivši da je vrijeme za opovrgavanje Celzovih optužbi, Origen je napisao svoje vjerojatno najvažnije djelo koje je sačuvano u cijelosti. Djelo je primjereno naslovljeno Protiv Ceha. Polovica knjige posvećena je iscrpnom razmatranju Celzovih stajališta koja je Origen, neuobičajeno iskreno, izložio čitatelju bez previše iskrivljavanja. Celzo se, prije svega, obraćao Židovima koji su se preobratili na novu vjeru. Nije mogao shvatiti kakvo ih je to ludilo spopalo da su napustili zakone svojih predaka i prihvatili ludu koja je sebe nazivala Mesijom. Zašto rimski i grčki svijet nije prepoznao Mesiju? Ni njegovi sljedbenici nisu bili uvjereni; u suprotnom ga ne bi izdali i napustili. Ako nije mogao uvjeriti one koji su ga svakodnevno viđali i razgovarali s njim, kako bi mogao uvjeriti sljedeće naraštaje? Što se tiče njegova uskrsnuća, isto bi se moglo reći i za mnoge varalice. Zamobđs1* je rekao Skitima da se vratio iz mrtvih. Isto je i Pitagora rekao Talijanima. Rampsin je tvrdio da je u paklu kockao s Ceresom, pa je čak i pokazao zlatni rupčić koji mu je Ceres darovala. Orfej, Protesilaj, Heraklo i Tezej također su prema predajama umrli i ponovno oživjeli. »I tko je vidio vašega Mesiju nakon uskrsnuća?« rugao se Celzo židovskim preobraćenicima. »Histerična žena na glasu kao bludnica i neki njegovi družbenici koji su ga sanjali i koje je obmanuo njihov vlastiti zanos? Cijeli je svijet svjedočio njegovoj smrti, ali je samo nekoliko prijatelja svjedočilo njegovu uskrsnuću.«118 Celzo u svojoj pogrdi nastavlja napadati osobu i karakter Mesije govoreći da je rođen u malom židovskom selu i da mu je majka bila sirota koja je zarađivala predenjem. Njezin se suprug Josip rastao od nje, jer je počinila preljub s vojnikom po imenu Pantera, ali je nije napustio. Kad je dijete rođeno, odveli su ga u Egipat gdje je s vremenom svladao vještinu iscjeljivanja. Nedugo potom vratio se u Palestinu te se počeo nazivati Bogom. »Priča o njegovu božanskom podrijetlu,« rugao se Celzo, »preuzeta je iz mita o Da-naji. Tko je vidio goluba kako silazi nad njega u rijeci Jordan? Tko je čuo glas koji gaje proglasio Božjim Sinom?«119 Celzo je priznao da je Mesija možda i mogao liječiti bolesne, mrtve vraćati u život te nahraniti mnoštvo s nekoliko hljebova, »no nisu li to bili uobičajeni trikovi egipatskih čarobnjaka, koji su ih za nekoliko obola svakodnevno izvodili na tržnicama? I oni su istjerivali đavle, liječili bolesne, zazivali duše mrtvih, stvarali večere, prekrivali stolove pliticama i postizali privid onoga što nije. Njih ne nazivamo Božjim Sinovima. To su lupeži i skitnice!« Prema Celzu, sljedbenici novoga Mesije bili su lopov, provalnik, trovač te pljačkaši hramova i grobova. Je li tražio čestite ljude koji su od kolijevke nepokolebljivo ostali kreposni? Zašto su kod njega prednost imali grešnici? Nije li i tada bilo opće poznato da osobe sklone zlu posjeduju toliko

duboko ukorijenjene navike da se ne mogu promijeniti te da ih ne može spasiti ni kazna ni blagost? Nadalje, Bog nikad ne bi sišao na Zemlju kako bi sudio čovječanstvu. Zašto bi On to učinio? On je već sve znao. Vječan red Njegova univerzuma nije potrebno osuđivati ili ispravljati. On je potpuno savršen i potpuno blažen. Napusti li to Svoje stanje da bi kao čovjek sišao među ljude, mora prijeći iz blaženstva u nesavršenost, iz dobra u zlo. Promjena je moguća jedino u smrtnosti; Bog se ne može promijeniti i ostati isti. Ne može ni hiniti da se promijenio, iako je ostao nepromijenjen, jer bi tada bio opsjenar.120 Celzo je židovske obraćenike usporedio s mravima koji gmižu iz mravinjaka, žabama koje sjede oko bare ili gomilom crva na hrpici balege, koji tvrde da su Božje tajne otkrivene samo njima: Tko ste vi da biste zahtijevali takve povlastice? Povijest vas poznaje kao koloniju pobunjenih egipatskih robova koji su se nastanili u jednom kutku Palestine. U svojim pričama o vlastitom narodu tvrdite da je Bog vlastitim rukama načinio čovjeka i udahnuo mu život. Zatim ga je uspavao, uzeo mu jedno rebro i od njega načinio ženu. Kad ih je tako stvorio, izdao im je stanovite zapovijedi a zmija ih je nagovorila da ih prekrše. Bio je tu i potop te čudesna arka u kojoj su okupljena sva živa bića, a golub i gavran bili su glasnici. Slijedi povijest vaših patrijarha: djeca jedinci, bratske svađe, majčinske spletke, priča o Lotu i njegovim kćerima, što je mnogo gore od Tijestove gozbe, momčić odlazi u Egipat gdje tumači san i postaje vladarom ... i tako se nastavlja.121 Celzo je, za razliku od Euripida, tvrdio da su, prema novoj vjeri, noć i dan čovjekovi sluge. Ali zašto noć i dan čovjeku služe više nego mravima kojima noć donosi san, a dan hranu? Je U čovjek gospodar životinjama zato što ih hvata i proždire? Nije U istina da i životinje jednako proganjaju ljude i proždiru ih? Je li ljudima određen viši položaj samo zato što žive u gradovima i ravnaju se prema zakonima? Tako žive mravi i pčele. I oni imaju svoje vladare, svoje ratove, svoje pobjede, svoje zarobljene neprijatelje. I oni imaju gradove, podjelu rada, kaznene zakone, pokapališta za mrtve. Celzo je izričito tvrdio da svijet čovjeku jednako pripada kao i lavu, orlu i delfinu. Jedno stvoreno biće nije nimalo bolje od drugoga, jer su svi tek dijelovi velike i savršene cjeline o kojoj neprestano skrbi njezin Stvoritelj. On je ne zaboravlja niti je ne napušta kad postane iskvarena. Nikad se ne ljuti na nju; nikad joj ne prijeti uništenjem. Okomivši se ponovno na Židove, Celzo je ismijao krutost njihovih tradicija, osobito njihovo uvjerenje da jedini posjeduju božansko znanje te odbijanje nečistog općenja s ostatkom svijeta. Uistinu, njihove dogme vezane za Boga na nebesima nisu nimalo jedinstvene, jer su i Perzijanci na vrhovima brda prinosili žrtvu Disu, odnosno, nebeskom svodu. Bilo je posve nevažno je li tom biću ime Dis, Najviši, Zeus, Adonai, Sabaot ili Amon. Kad je riječ o njihovim obredima, Židovi bi »trebali biti svjesni da su se Egipćani i Kalhiđani obrezivali prije njih. Egipćani također nisu jeli svinjsko meso kao ni meso mnogih životinja; pitago-rejci uopće nisu jeli meso«122. Bog je posredstvom Mojsija Židovima obećao blagostanje i vlast na zemlji. Zapovjedio im je da unište svoje neprijatelje ne štedeći ni staro ni mlado. čak im je i zaprijetio uništenjem ako Ga ne poslušaju. Pa ipak, njihov je lažni Mesija osuđivao bogatstvo, osuđivao je zemaljsku vlast, poučavao ih da za hranu i odjeću ne mare ništa više no za gavrane i poljske ljiljane, te ih je čak pozivao da, primivši pljusku, okrenu drugi obraz. Ili je Mojsije bio u krivu, ili je Mesija bio lažan. Na kraju je Celzo upozorio židovske preobraćenike da sanjaju o zamišljenom svijetu, nalik Elizijskim poljanama, u kojemu su sve zagonetke riješene, sve zlo iskorijenjeno, a Bog se očituje u Svojoj punoj slavi. No, ta Mesijina obećanja, podsjetio je Celzo, nisu riječi razuma, već riječi tijela. Boga bi mogli vidjeti samo ako bi zatvorili oči tijela i otvorili oči uma, a u potrazi za dodatnim dokazima trebah bi izbjegavati varalice i opsjenare koji su obećavah da će im pokazati duhove: Odbacite svoje isprazne iluzije, svoje čarobne formule, svojeg lava i Vodozemca, svojeg Boga-magarca i čuvare nebeskih vrata u čije ime dopuštate da vas proganjaju i nabadaju na kolce. Nije li Platon rekao da Arhitekta i Oca univerzuma nije lako pronaći? Ako vam je potrebno novo učenje, prihvatite barem neko slavno ime koje bolje odgovara uzvišenosti božanske prirode od vašeg besramnog Mesije. Ako vam Heraklo i

Eskulap nisu dovoljno dobri, tu je Orfej. I on je umro nasilnom smrću. Tu je i Anaksarh koji je osramoćen i pretučen do smrti. »Samo udarajte«, vikao je svojim mučiteljima. »Anaksarhovo tijelo možete pretući, ali, njega ne!«'2J Celzove su završne riječi zasjekle duboko u srca Židova. Drsko vjerujete da ste Božji izabrani narod, pa ipak nemate ni lakat zemlje koji biste mogli nazvati svojim. Proganjaju vas, a sigurni ste samo dok se skrivate. Ako vas pronađu, pogube vas.'24 Origen je imao na umu sve te argumente prije no što je odlučio odgovoriti na Celzove optužbe. Ako je kršćanstvo uistinu poteklo od Boga, zašto bi se trebalo plašiti jednoga čovjeka? Kakvu bi štetu vremenom mogle nanijeti Celzove riječi? Nije li ostarjeli židovski mudrac Gamaliel izašao pred Vijeće u Jeruzalemu kada je Petru i ostalim apostolima prijetilo pogubljenje, i nije li rekao: »Izraelski narode, suzdrži se. Pusti ih, jer ako su njihova učenja od čovjeka, propast će. Ali, ako su od Boga, ne možete ih opovrgavati da se ne biste suprotstavili Bogu!«125 Usprkos tomu, njegov poslodavac Ambrozije zahtijevao je od njega da napiše knjigu kojom će odgovoriti na Celzove napade. Origen se tome isprva protivio, no nakon dužeg nagovaranja napokon se uhvatio tog posla. U svojoj je knjizi opsežno rastumačio činjenicu da dokaz istinitosti bilo koje vjere nije svjedočenje jedne ili više osoba koje su vidjele ili smatraju da su vidjele naznaku nadnaravne prisutnosti. Istinski dokaz jest snaga kojom vjera izlazi na kraj s moralnom bolešću i uzdiže čovjeka iz prepuštanja zadovoljstvima na kreposnije razine. Nova je vjera u tome uspjela bolje od bilo kojeg dotadašnjeg vjerovanja ili filozofskog sustava. Origen je istaknuo da su: ... najviša grčka misaona dostignuća puke teorije, jer i dalje podržavaju stara vjerovanja, i dalje potiču žrtvovanje pijevca Eskulapu. Njihovi su prelijepi silogizmi pokojeg učenika možda i preobratili u filozofa, no jednostavne riječi Biblije preobratile su mnoštva, čineći od kukavice junaka, a od pokvarenjaka čestitog čovjeka. Za razliku od Grka, Židovi nikada nisu nalazili zadovoljstvo isključivo u igrama, kazalištu ih konjskim utrkama. Njihove žene nikada nisu prodavale svoju ljepotu, a od najranijih su godina poučavani blaženstvu duhovnih istina. Oni su oduvijek vjerovali u besmrtnost duše i uistinu su mudriji od filozofa koji se, nakon svojih najučenijih izreka, neprestano vraćaju štovanju idola i demona. Dugo nakon što je napisao djelo Protiv Ceha, Origena su proganjah strahovi od neuspjeha i poraza. Celzo je vjerojatno bio u pravu kad je rekao da je Biblija odraz grčke tradicije, da je zamisao Sotone potekla od Ferikida, da je priča o Babilonu ukradena iz Aloide, te da je kršćanska zamisao raja prvi put iznesena u Platonovom svijetu Ideja. No, kasniji su se teolozi složili da je Origen iznio snažne argumente protiv Celza te da je tom knjigom stekao nenarušivi ugled i slavu. Sljedeće je godine Origen napustio Aleksandriju i otputovao u Jeruzalem, posjetiti svoga prijatelja Aleksandra. Njegov pokrovitelj Ambrozije bio je poslovno otputovao u Rim, a budući da Origen nije imao novca za dugo putovanje u Palestinu, složio se da će hraniti i napajati mazge, podizati šatore te pomoći pripremati obroke za karavanu koja je kretala u Antiohiju. Prošavši Gazu, napustio je karavanu i krenuo na istok, sam preko pustinje. Nakon tri dana stigao je do malog sela. Prenoćio je u staji prepunoj balege te krenuo u zoru, prije no što se itko probudio. Primijetio je da su, kao i u Gazi, radi zaštite od zlih duhova na vratima svih kuća pribijene lubanje deva. U sumrak je stigao u grad Marisu, gdje je, pokraj malog bademova luga, pronašao izvor. Bademi su visjeli s grana pa je Origen utolio glad, nakon čega se sjetio daje upravo u Marisi židovski Bog zgromio tisuće etiopskih uljeza. Ujutro je svoju naprtnjaču napunio bademima, a zatim je na izvoru napunio mješine za vodu. Do podneva je bio u Eleute-ropolisu, a u suton je stajao na uzvisini iznad Terebintske doline, u kojoj je David ubio Golijata. Cijeli sljedeći dan mukotrpno se kretao preko sprženih brežuljaka i gorućeg pijeska, dok su gavrani letjeli iznad njega i budno ga držali na oku. Noć je bila strahovito hladna. Sljedećeg se jutra probudio gladan i obamro od boli, no, ponovno je krenuo na put, pogleda uprtog prema istoku. Kad mu se učinilo da je svijet tek veliki trupac na jezeru, koji se silovito i besmisleno okreće pod njegovim stopalima, pred očima mu se otvorio veličanstven prizor: nad njim se uzdizala zlatna uzvisina na kojoj je stajao Božji natpis -

Jeruzalem. U Palestini su ga biskupi Aleksandar i Teoktist toplo primili i pobrinuli se da održi nekoliko javnih predavanja u crkvi u Cezareji. U to doba na istoku, a osobito u Maloj Aziji, nije bilo neuobičajeno da se laik, s biskupovim dopuštenjem, obrati ljudima u crkvi. No, u Aleksandriji je taj običaj bio ukinut, a kad je biskup Demetrije čuo za to, izrazio je svoje negodovanje i pozvao Origena da se odmah vrati u Aleksandriju. Za taj je drastičan postupak imao još jedan razlog: Origenu je sve više zavidio na slavi i ugledu. Događaj u Cezareji doveo je do otvorenog sukoba. Origen je situaciju uskoro dodatno pogoršao, jer su ga dva prijatelja biskupa iz Palestine zaredila za svećenika, što je Demetrije shvatio kao povredu njegovih isključivih biskupskih prava u Aleksandriji. Smjesta je sazvao koncil na kojemu je odlučeno da se Origen protjera iz njegove voljene Aleksandrije. No, čak ni to nije ublažilo Demetrijevo nezadovoljstvo. Sazvao je i drugi koncil, sastavljen isključivo od biskupa koji su odlučili da se Origena smjesta svrgne sa svećeničkog položaja. S tom su odlukom upoznate i sve strane crkve. Demetrije je svoj postupak pokušao opravdati Origenovom samokastracijom i njegovim neprihvatijivim učenjima. Međutim, ekskomunikacija nikada nije službeno naređena budući da se svrgavanje na položaj laika doimalo dovoljnim. Presudu su potvrdile neke strane crkve, a osobito rimska. čak se i Heraklas, Origenov bivši prijatelj te učitelj u aleksandrijskoj školi, okrenuo protiv njega, pa je, zahvaljujući tome, nakon Demetrijeve smrti, izabran za aleksandrijskog biskupa. Origen nije želio izazivati sablazan pa se, poštujući odluku koncila, nije više vratio u voljenu Aleksandriju. Nastanivši se u Cezareji, nastavio je pisati, ali je, bez pomoći pisara i krasopisaca, pisao znatno sporije. U Cezareji je utemeljio i školu koja je ugledom uskoro dostigla školu u Aleksandriji. Zaneseni su učenici sjedili do njegovih nogu, a sustavne pouke koje je prenosio u svim granama znanja postale su poznate širom svijeta. No, njegove su aktivnosti ponovno prekidala brojna putovanja: u Atenu, Numidiju te dva putovanja u Arabiju, gdje je bio pozvan opovrgnuti kristologiju bivšega učenika Berila, biskupa Bostre, koji je prihvatio Kristovu božansku prirodu, ali Mu je nastojao oduzeti ljudskost. Srdačno ga pozdravivši, Origen je upitao Berila: »Ti želiš potpuno odbaciti Kristovu ljudsku prirodu?« »Da«, odgovorio je Beri! »Njegovo trpljenje i smrt?« »Da.« »Ali, što nakon toga preostaje?« »Upravo ono što je imao od samoga početka, Njegova božanska priroda.« »Ali, ako Krist nije ljudske prirode«, rekao je Origen, »tada ga ja uopće ne zanimam. Ja ne mogu oponašati Boga. Nitko to ne može. Međutim, kreposna ću čovjeka slijediti i na kraj svijeta.« Budući da je već bio u vezi s dvorom cara Aleksandra Severa, Origen je uspostavio vezu s carem Filipom Arapskim i caricom Seve-rom. U svim je životnim situacijama sačuvao smirenost, duboko zanimanje za znanost te neumornu strast prema poučavanju. Godine 250. zatekao se u Tiru, a tijekom progona koje je otpočeo rimski car Decije (201 - 251), uhvaćen je, bačen u tamnicu i mučen. Nekako je ipak uspio preživjeti. Stražari su njegovo ukočeno tijelo svako jutro odvlačili van i bičevali debelim bičevima. Potom bi mu oko vrata stavili željezni ovratnik te istezali stopala na spravi za mučenje koja je od njega zamalo načinila bogalja. Tada bi se na mahove vraćao u djetinjstvo i zamišljao kako Ka-nopskim putem ide prema svome mučeništvu, dok mu tisuće ljudi kliču. Kad bi zašao duboko u ta sanjarenja, stražari bi ga počeli još žešće mučiti. Sjećajući se Plotinovih riječi, nastojao je sam sebe uvjeriti da trpljenje ima svoju vrijednost, da briše vrijeme sve dok cijeli eoni ne otpadnu kao mrtvo lišće sa stabla. Iz zatočeništva ga je oslobodila Decijeva smrt. Iz tamnice je kolima prevezen u kuću tirskog svećenika Focija, također zatočenog u istoj tamnici. Focijeva mu je supruga previjala rane i hranila ga pa je uskoro, uz pomoć štapa, mogao hodati sve do agore. Nakon mjesec dana šepao je uz obalu, svaki dan po sto metara, nastojeći sebi i svijetu dokazati da ga nikad neće obilježiti izdajnički znakovi eunuha. Jednog mu je jutra bivši učenik donio poruku. Dionizije je upravo bio naslijedio Herakla na mjestu aleksandrijskog biskupa. Origen je pismo uzeo sa sobom i polako krenuo na bolnu šetnju uz more. Nije prešao ni pedeset metara kad je osjetio snažno probadanje u grudima. Spustivši se na koljena, pričekao je da bol prestane, no, pritisak u grudima bio je nepodnošljiv. Zahvatio je

malo morske vode i pljusnuo je po licu. Pokušao je ustati, ali nije imao snage. U ruci je još uvijek čvrsto držao Dionizijevo pismo. S velikim ga je naporom približio očima i pročitao: Dionizije Origenu: Voljeni učitelju, iskreno želim da se vratiš u Aleksandriju, gdje se tvoje ime opet izgovara s poštovanjem i divljenjem. Poderao je poruku na komadiće i promatrao kako ih more odnosi. Ponovno je pokušao ustati, ali bez uspjeha. U očaju je počeo razmišljati o Tiru. Taj se grad, izgrađen na otoku koji je s kopnom bio povezan dugim nasipom, nije mnogo razlikovao od Aleksandrije. Ali, ipak, nije bio jednak; nebo je bilo onečišćeno velikim oblacima purpurnog dima koji su ispuštale dvije tirske radionice boja. Origen je umro 253. godine, godinu prije svoje sedamdesete. Uz golem drugi opus, dvadeset je godina posvetio isključivo Heksapli i Tetrapli. U tim impozantnim knjigama usporedio je hebrejski tekst Staroga zavjeta s raznim grčkim prijevodima, podrobno razmotrio njihov odnos te pokušao pronaći temelj za točniju inačicu Septuaginte. Svojim je tumačenjem obuhvatio i Stari i Novi zavjet. Razmatranje Biblije podijelio je u tumačenja, propovijedi i komentare. Vrlo mali dio njegovih djela sačuvan je u grčkom izvorniku, dok je latinski prijevod preživio u prilično mnogo primjeraka. Najvažnije su propovijedi o Jeremiji, Mojsi-jevim knjigama, Jošui i Luki te komentari Evanđelja po Mateju, Evanđelja po Ivanu i Pavlove Poslanice Rimljanima. Origen je gramatički točno i kritički oštroumno povezao alegorijsku metodu tumačenja s logičnim zaključkom svoga poimanja biblijskog nadahnuća. Uočio je trostruki smisao Biblije: gramatičko-povijesni, moralni i pneumatološki. Naposljetku, ustanovio je osnovni sustav alegorijskog tumačenja koji se primjenjuje i danas i time svete spise učinio neiscrpnim izvorom filozofske i dogmatične mudrosti, ali i potaknuo proučavatelja da svaki odabrani odlomak protumači na svoj način. Od njegovih dogmatičnih djela samo je jedno sačuvano u cijelosti: O prvim načelima. To je djelo prvi znanstveno-dogmatični pokušaj zadovoljavanja zahtjeva stare Crkve. Sadržaj je izveden isključivo iz Biblije te oblikovan u teorijski teološki sustav. Origen u njemu raspravlja o Bogu, čovjeku, Zemlji i njezinim stvorenjima, zlu, duši, slobodnoj volji i spasenju. Svako od tih područja sadrži, iako ne sveobuhvatno, pregled kršćanskog shvaćanja svijeta s različitih stajališta i s različitim sadržajima. Suprotstavljanja koja su Origena proganjala tijekom cijeloga života, postala su nakon njegove smrti još silovitija. Najžešći je bio napad biskupa Epifanija u četvrtom stoljeću. Bilo je i mnogo drugih koje je ohrabrio Jeronim kad se, pod utjecajem javnoga mnijenja, okrenuo protiv svoga, nekoć cijenjenog učitelja. Kritičari se nisu toliko usredotočili na odnos vjere i znanja kako ga je odredio Origen već na izdvojene teorije poput njegovih učenja o prethodnom postojanju duša, o Kristovu tijelu i duši, o uskrsnuću tijela te o konačnom povratku kojim će sve duše biti spašene, pa čak i đavolja, »jer Bog je Bog ljubavi koji nikad ne bi ni jedno Svoje stvorenje osudio na vječno prokletstvo«. S tipičnom aleksandrijskom sigurnošću, Origen je tvrdio i da je Krist, nakon razapinjanja, nastavio Svoj zadatak spasenja u pla-netnom sustavu, počevši s Venerom. Do šestog su se stoljeća prepirke razvile u otvorenu borbu pa je zbog Origenova plemenitog imena prolivena krv. Za vladavine cara Justinijana, peti ekumenski koncil, održan 553. godine u Carigradu, anatemizirao je Origena, a nedugo zatim započelo je sustavno traženje i uništavanje svih njegovih djela. Gubitak je bio nemjerljiv. Srećom, sačuvani su latinski prijevodi koje su načinili Hilarion, Jeronim i Rufin iz Akvileje. Origenov je grob pokraj tirske katedrale i u srednjem vijeku bio označen za posjetitelje. Zanimljivo je koliko je dugo njegovo ime opstalo u ruševinama toga starog grada. Libanonci i danas s poštovanjem pokazuju mjesto gdje je navodno pokopan. U slobodoumnom je aleksandrijskom društvu bilo lako stvoriti nova mišljenja, pa čak i radikalna vjerovanja o postojanju Boga i Njegovu odnosu s čovjekom. Hilarion, biskup Poitiersa, u četvrtom je stoljeću zapisao: Žalosno je, ali i opasno da je među ljudima onoliko vjerovanja koliko i mišljenja, onoliko učenja koliko i sklonosti, onoliko izvora bogohuljenja koliko je i grešnika među nama; budući da vjerovanja proizvoljno stvaramo, proizvoljno ih i tumačimo. Koncili su, jedan za drugim, odbacivali, prihvaćali i opravdavali homousiju. Djelomična ih potpuna sličnost Oca i Sina predmet je

spora u ovim nesretnim vremenima. Svake godine, čak svakog mjeseca, stvaramo nova vjerovanja kako bismo opisali nepojmljive misterije. Kajemo se zbog onoga što smo učinili, branimo one koji se pokaju, anatemiziramo one koje branimo. Osuđujemo tuđa učenja u sebi ili vlastita učenja u drugima; tako se međusobno razdiremo i uništavamo jedni druge. Jedno je takvo učenje znatno poljuljalo nestabilnu ranu Crkvu i umalo je uništilo. Osmislio ga je mladi đakon po imenu Arije. Neki tvrde da je rođen u Libiji, a neki mjestom njegova rođenja smatraju Aleksandriju, gdje je živio do smrti. Bio je visok, naočit, inteligentan, uglađen i ozbiljan, ali i nepokolebljivo samosvjestan te svadljiv. Već kao mladog svećenika, aleksandrijski biskup Petar dvaput ga je ekskomunicirao jer je branio raskolnika Melicija. Neandar je u svojim crkvenim bilješkama naveo da je Arije bio oštrouman i vješt u raspravama, ali mu je nedostajala dubina, intelekt mu je bio ograničen te nije posjedovao intuitivnu sposobnost. Arije je bio učenik Lukijana iz Antiohije, koji je bio sklon slobodnom gramatičkom i racionalističkom tumačenju Biblije, za razliku od alegorijske i duhovne metode aleksandrijske škole. Njegovo najvažnije djelo pod naslovom Thalia (Gozba) koje je napisao dok je boravio kod Euzebija iz Nikomedije, obrana je njegovih vjerovanja, a pisano je jednostavno i na zabavan način - napola u poeziji, napola u prozi - te pretežno kićenirn stilom. Njegovo je učenje o božanskoj prirodi Krista i njegovu odnosu s Ocem izazvalo jedan od najžešćih i najdugotrajnijih sukoba u povijesti Crkve. Iako je rasprava dovela do niza sukoba koji su potresali Rimsko Carstvo tijekom četvrtoga stoljeća, naposljetku je iznjedrila dublje spoznaje te simboličko određenje učenja o Kristovoj božanskoj prirodi. To nipošto nije bila neplodna verbalna bitka za grčku jotu, jer je uistinu prodrla u samo srce kršćanske vjere: Arije je smatrao da je Krist podređen Bogu Ocu, da je stvoreno biće i da se u svakom smislu razlikuje od Oca. Zbog toga na tržnicama Aleksandrije, na ulicama i u brijačnicama, glavna tema razgovora nije bila politika nego pitanje Sinove podređenosti Ocu. Zbog Arijevih je učenja često dolazilo do žestokih ispada, prolijevanja krvi, pa čak i ubojstava. Arije je izričito tvrdio da je Otac jedini Bog. On je jedini nestvoren, vječan, mudar, dobar i nepromjenjiv. Od čovjeka ga razdvaja beskonačan jaz i među njima ne može biti istinskoga dodira. Bog nije stvorio svijet izravno, već pomoću posrednika, Logosa, kojega je stvorio radi stvaranja svijeta. Božji je Sin postojao prije vremena i svijeta te prije svih živih bića - kao biće između Boga i svijeta, savršeni odraz Oca - izvršitelj Njegovih nauma, Stvoritelj svijeta materije i duha. Krist je bio stvoreno biće, prvo biće koje je Bog stvorio i pomoću kojega je stvorio sva druga bića. On nije stvoren iz Očeva duha, već ni iz čega. Bio je, prema tome, vječan i nije bilo vremena kad On nije postojao. Nije bio ni nepromjenjiv, već podložan promjenjivoj sudbini stvorenoga bića. Sin nije potpuno poznavao Oca pa Ga stoga nije mogao ni potpuno otkriti. On se u biti razlikovao od Oca. Svoje je učenje Arije potkrijepio odlomcima iz same Biblije kao što je, primjerice: »Otac je iznad mene«, iako su ostali odlomci, koji su izravno ili neizravno govorili o Kristovoj božanskoj prirodi i njegovoj jednakosti s Ocem, opovrgavali njegovu tvrdnju. K tomu, prema Bibliji je zamisao stvorenog Stvoritelja, koji je postojao prije svijeta, ali je ipak i sam počeo postojati, u biti proturječna i neodrživa. Između Stvoritelja i stvorenoga ne može biti posred- nika; vremena nije moglo biti prije svijeta budući da je vrijeme samo po sebi dio svijeta. A ako je i Sin stvoreno biće, čovjek je ipak ostao odvojen od Boga, jer ni jedno stvoreno biće ne može otkupiti ostala bića i ujediniti ih s Bogom. Ako Krist ne posjeduje božansku prirodu, ni čovjek ne može posjedovati djelić božanske prirode pa ga se, stoga, ne može ni nazivati Božjim djetetom. Arije je, međutim, zaključio da Sin, koliko god nadmašuje ostala stvorena bića, ipak ostaje stvoreno biće. Kad je aleksandrijski biskup Aleksandar javno izrekao: »Bog je vječan, kao i Njegov Sin«, Arije je njegove riječi smatrao bogohuljenjem. Crkveni je povjesničar Teodoret smatrao da je Arije to izjavio jer je »bio ogorčen što je Aleksandar, umjesto njega, imenovan za aleksand-rijskog biskupa, te da se njegov heretički stav može pripisati nezadovoljstvu i zavisti«. Kako bilo, sukob je vrio godinama te se nastavio i za Konstan-tinove vladavine. Konstantin je isprva bio ravnodušan

prema tom sukobu, no, kad je uvidio da mu izmiče nadzoru, sukobljenim je stranama uputio poslanicu pomirenja u kojoj je podrijetlo krivovjerja pripisao beznačajnom i nejasnom pitanju vezanom za nepojmljiv smisao zakona. Istodobno je izrazio žaljenje zbog činjenice da je kršćanski narod, kojega povezuje isti Bog, ista vjera i isto bogoslužje, podijeljen takvim beznačajnim razlikama, pa je aleksandrijske svećenike ozbiljno uputio na primjer grčkih filozofa koji su mogli raspravljati ne gubeći nadzor nad svojim emocijama. Konstantinov je pokušaj trebao djelotvorno smiriti sukob, no narod je toliko snažno i silovito zastupao svoje mišljenje da na njegovu poslanicu uopće nije obraćao pozornost. Arije je također imao vojsku sljedbenika, čak i izvan Aleksand-rije. Mnogi su od njih, sada biskupi, bili njegovi nekadašnji školski kolege u Lukijanovoj školi u Antiohiji, te nisu namjeravali dopustiti Ariju da poklekne bez borbe. Arije se pismeno obratio Euzebiju iz Nikomedije te zatražio njegovu pomoć, a pismo je završio riječima: »Imaj na umu našu nevolju, ti vjerni prijatelju iz Lukijanove škole«. Uslijedila su ekskomuniciranja i uzvratna ekskomuniciranja, a vijest o svakom pojedinom stizala je do cara Konstantina koji je, kao isključivi vladar u jedinstvenoj Katoličkoj crkvi vidio najbolji način da spriječi raspad svoga golemog carstva; uvidio je i kako takve dogmatske prepirke mogu biti opasne za jedinstvo Crkve. Zbog toga mu nije preostalo ništa drugo osim donošenja zajedničke odluke. Ona je donesena na prvom ekumenskom koncilu održanom 325. godine u Nikeji (Niceji). Nakon mnogih preokreta u raspravi, napokon je odlučeno (protiv Arija) da je Sin bitno jedno (homousija) s Ocem te da treba odbaciti svaku pomisao o tome da je stvoren ili čak podređen. Konstantin je prihvatio odluku koncila i odlučio podržati je. Arije je odbio potpisati Nicejsko vjerovanje pa je još jednom ekskomuniciran i protjeran u Iliriju. Euzebije iz Nikomedije, koji je prihvatio odluku koncila, ali ne i njegove anateme, protjeran je u Galiju. Biskup Aleksandar, koji je prethodno protjeran, sada se kao pobjednik vratio u Aleksandriju uz pratnju svojega borbenog mladog đakona Atanazija. Godine 330. Arije je pozvan iz progonstva, a na ulicama Alek-sandrije ponovno su izbile žestoke pobune. Na Konstantinov izričit zahtjev, biskup Aleksandar nevoljko je pristao primiti ga još jednom u okrilje Crkve. Dok je odlazio na pripreme za primanje, Arija je pratila gomila sljedbenika koji su ga čuvali, a njihova je povorka, prolazeći gradskim središtem, privlačila pozornost ljudi. Kad su stigli do mjesta zvanog Konstantinov forum na kojemu su se uzdizali stupovi od portira, Arija su uhvatili grčevi u trbuhu. Marljivi crkveni povjesničar Sokrat (380 - 450. g.) zabilježio je taj događaj tipično živopisno: ... obuzeo ga je užas, proizašao iz svijesti o vlastitoj izopačenosti, praćen silovitim opuštanjem crijeva. Pritisnut nuždom, raspitao se za obližnji zahod, na što su ga žurno uputili iza Konstantinova foruma. Uskoro ga je uhvatila slabost, a crijeva su mu izbila iz tijela zajedno s fekalijama, čemu je uslijedilo obilno krvarenje i propadanje tankog crijeva; s izljevom krvi izašli su i komadići slezene te jetre pa je umro gotovo istoga trenutka. Građani Aleksandrije dugo su izbjegavah mjesto na kojemu je Arije umro, sve dok jedan njegov bogati sljedbenik nije kupio to zemljište i na njemu sagradio kuću koja će trajno podsjećati na Arijevu mučnu smrt. Biskup Aleksandar umro je pet mjeseci nakon povratka s Ni-cejskog koncila, a 8. veljače 326. godine novi biskup Atanazije odlučio je nastaviti Aleksandrovu bitku protiv Arijeva krivovjerja. Upravo je bio navršio trideset i tri godine. Za razliku od Arija, bio je boležljivo mršav, slab i neugledan. Usprkos tomu, već je kao dječak iskazivao izuzetno samopouzdanje koje je često graničilo s prijevremenom zrelošću, o čemu govori i sljedeći događaj. Jednoga je dana biskup Aleksandar pogledao kroz prozor svoje kuće pokraj mora i opazio da se skupina dječaka na plaži zabavlja oponašanjem crkvenog obreda. Promatrajući neko vrijeme, pomislio je kako se njihova igra previše približava svetinjama pa je dječake pozvao k sebi i razgovarao s njima u nazočnosti nekoliko svećenika. Oni su potvrdili da je dječak po imenu Atanazije igrao ulogu biskupa te krstio nekoliko svojih prijatelja koji do tada nisu bili kršteni. Posavjetovavši se sa svećenicima, Aleksandar je odlučio priznati krštenja pravomoćnima te pohvaliti ne samo dječaka-biskupa nego i ostale dječake koji su igrali ulogu

ministranata. U svojim ranim dvadesetim godinama Atanazije je postao Aleksandrov đakon i nastanio se u njegovoj kući služeći mu kao dru-žbenik i tajnik Taj mu je položaj donosio velike prednosti. Položaj koji je Aleksandar držao kao nasljednik svetoga Marka i evanđeoske stolice, bio je drugi po redu u kršćanskoj hijerarhiji i, premda se izrazi »nadbiskup« i »patrijarh« još nisu rabili, biskupi su često nazivani naslovom pape (ili štovanog oca). Njihova moć u crkvama Egipta, Libije i pentapohsa bila je, prema tadašnjim običajima, monarhijska i protezala se nad stotinjak biskupija koje su poštovale njihove odluke jednako kao što su odluke Rimske biskupije bile poštovane u Italiji. Zbog toga je bliskost s papom Aleksandrom za Atanazija bila visoka čast, a život s njime kao s ocem, pod krovom »onoga koji je omiljen zbog svoga ljubaznog karaktera«, pružio mu je najbolje mogućnosti za napredovanje na crkvenom području. Od djetinjstva je živio u gradu koji je bio tržnica za razmjenu teorija i filozofija, u kojemu su se sukobljavali pripadnici raznih naroda, i u kojemu su različite filozofske struje tekle usporedo. Upoznao je sve oblike poganstva Istoka, osobito Egipta, gdje je Oziris oplakivan svake godine i gdje su se još štovali Izida, Apis i Nil. Upoznao je judaizam u njegovu najtvrdokornijem i najna-medjivijem obliku koji je vladao u dvjema od pet aleksandrijskih četvrti, a nedvojbeno je čuo i odjeke Plotinova, Klementova i Ori- genova neoplatonizma. Vrlo je vjerojatno i da se pridružio mani-hejcima, a proučavajući gramatiku te retoriku, već je zarana upoznao Homera i Aristotela. Zahvaljujući oštroumnoj sposobnosti logičkog rasuđivanja, bio je sklon razmatrati teorije poput pantei-zma i materijalizma. Tako je postao gorljivi pristaša teorije koja je ideju povezivala sa Stvoriteljem, te aktivni sudionik u potrazi za dokazom instinktivne čežnje duše za besmrtnošću. Sulpicije Sever, kršćanski pisac rođen u Akvitaniji (oko 363 - 425), primijetio je da je Atanazije, uz ostalo, počeo proučavati i rimsko pravo, no bilo je očito daje sve to bilo podređeno najvišem cilju da postane pisar koji zapisuje isključivo nadahnuće iz Kraljevstva nebeskog. Kršćanska je teologija bila središnja i doživotna tema Atana-zijeva promišljanja, a njegovi su joj prethodnici postavili čvrste temelje. Atanazije je izbliza upoznao poganske progone, osobito one koje je provodio Maksimin II; a kao četrnaestogodišnjeg dječaka poučavali su ga i nadahnjivali učitelji koji će svoja vjerovanja uskoro zapečatiti krvlju. čak i nakon progona neprestano se suočavao s dokazima žestine bitke koju je kršćanstvo i dalje bilo prisiljeno voditi. Aleksandrijsko izrugivanje, koje je za Hadri-jana bilo osobito bolno, sada je bilo usmjereno prema vjeri koja je propovijedala Utjelovljenje Kristovo i Križ i čiji su sljedbenici nedavno ubijeni. Kao teolog, Atanazije je imao posve jasnu predodžbu o tome što je ispravno, a kao političar znao je kako se to dobro može promicati. Prve su godine njegova biskupovanja bile mirne, no, polako su se javljali sukobi i proturječja koja će ga kasnije pratiti. Nicejski koncil nipošto nije riješio problem Arijeva učenja pa je njegov prijatelj Euzebije iz Nikomedije, koji je vrlo brzo ponovno stekao utjecaj na cara Konstantina, uspio ishoditi odluku da se Arijevo ime ponovno primi u crkvenu zajednicu. Atanazije se pobunio protiv toga, ali, budući da mu car nije bio osobito sklon, njegovi su ga protivnici mogli slobodno napadati i optuživati ga za okrutnost i čarobnjaštvo. Jedna od ozbiljnijih optužaba bila je da je Atanazije nezakonito dao pogubiti Arsenija, melitijanskog biskupa u Tebaidi. Atanazije se uspio osloboditi tih optužaba, no, mržnja njegovih neprijatelja nikad se nije stišala pa mu je u ljeto 335. godine naređeno da se neizostavno pojavi u Tiru, pred koncilom koji je sazvan upravo radi ocjene njegova ponašanja. Naslutivši da je koncil spreman osuditi ga, pobjegao je u Konstantinopol kako bi se osobno požalio caru. Car ga je isprva odbio primiti, no, njegova je upornost nagrađena carevim pristankom da se Atanazijevi tužitelji osobno suoče s njim u Konstantinovoj nazočnosti. Sukladno toj odluci, vođe tirskoga koncila, među kojima su se najviše isticali Euzebije iz Nikomedije i njegov imenjak iz Ceza-reje, pozvani su u Konstantinopol, gdje su, umjesto ponavljanja starih optužaba, iznijeli mnogo djelotvorniju, političku optužbu te izjavili kako je Atanazije prijetio da će zaustaviti brodove koji su iz Aleksandrije u Konstantinopol dopremali pšenicu. Konstantin je povjerovao svjedočenju

tužitelja, odbio dopustiti Atanaziju mogućnost da se obrani i protjerao ga u Treves u Galiji. Prvo Ata-nazijevo progonstvo trajalo je godinu i pol, jer mu je 337. godine, nakon Konstantinove smrti i dolaska Konstantina II na vlast, bilo dopušteno vratiti se u Aleksandriju. U grad je stigao 23. studenoga, a o tom je događaju zapisao: »Gomile su me dolazile vidjeti, crkve su odzvanjale radošću, posvuda su prinošene žrtve zahvalnice, a svećenici su govorili kako im je to najsretniji dan u životu«. Sveopća je radost bila kratka vijeka. Arijev nepopustljivi prijatelj Euzebije iz Nikomedije još je jednom dokazao svoj moćan utjecaj na dvoru te ponovno podignuo stare optužbe protiv Atanazija. Dodatna optužba teretila ga je da je utjecao na odluke koncila. Osamnaestoga svibnja 339. godine egipatski mu je egzarh predočio carsku naredbu kojom je svrgnut s mjesta biskupa, na koje je imenovan Gregorije iz Kapadokije. Sljedećeg je dana Atanazije, nakon burnih događaja, pobjegao, a četiri dana poslije, Gregorije je, uz pomoć vojske, postavljen na mjesto biskupa. Atanazije je smjesta otputovao u Rim da bi svoj slučaj iznio pred zapadnom Crkvom. U jesen 340. godine u Rimu je sazvan sabor, a veliko je vijeće Atanazija proglasilo nedužnim, no ta mu odluka nije odmah koristila. Štoviše, taj drzak čin zapadnih biskupa još je više razjario Arijeve sljedbenike u Aleksandriji, a kad je cara Konstantina II naslijedio Konstans, Atanaziju je dopušteno vratiti se u Aleksandriju. »Oduševljene gomile«, zapisao je Grgur Nazijanski u svojem hvalospjevu Atanaziju, »ponovno su se slijevale poput drugog Nila kako bi ga dočekale kad se približi gradu.« Šest godina koje je Atanazije proveo na Zapadu bile su ispunjene aktivnostima, a u to je vrijeme proputovao Italiju i Galiju te stigao čak do Belgije. Gdje god se našao, izričito je zagovarao Nicejsko vjerovanje, a svojom je osobnošću i žarom ostavljao tako snažan dojam, da su vjernici svih tih zemalja bili gotovo spremni dati život ne samo za pravovjerje, već i za Atanazija. Nakon Konstansove smrti, Konstancije je postao jedini vladar Istoka i Zapada, a uz pomoć svojih, više prepredenih nego oštroumnih savjetnika, nastojao je sve biskupe ujediniti u jednoj vjeroispovijedi. Međutim, njegovi su se napori izjalovili pa je odlučio pribjeći sili. »Moja je volja vama smjernica«, izjavio je u ljeto 355. godine biskupima koji su se u Milanu okupili zbog njegove odluke o provođenju sile. Njegovi najžešći protivnici, Liberije iz Rima, Hilarión iz Poitiersa i kordopski biskup Hosije, osuđeni su na progonstvo. Uskoro je uslijedilo nekoliko neuspješnih pokušaja protjerivanja Atanazija, koje je spriječila isključivo potpora naroda. Međutim, u noći 8. veljače, dok je Atanazije predvodio vigilijux, vojnici i oružnici provalili su u katedralu svetoga Teona. Atanazije je taj događaj opisao u svojoj raspravi pod naslovom Protiv Ari-jevih sljedbenika: »Sjedio sam na svom stolcu, a đakon se upravo pripremao pročitati psalam na koji su vjernici trebali odgovoriti: 'Jer Njegova je milost vječna! Taj je svečani trenutak prekinut i nastala je panika«. Te noći, kad su sirijski vojnici upali u crkvu svetoga Teona, Atanazije je sjedio na svojem stolcu te spokojno i dostojanstveno čekao smrt. Kad su krici i galama prekinuli bogoslužje, u svojim je uplašenim vjernicima pobudio pouzdanje u vjeru izgovorivši jedan od psalama o Davidu, koji je slavio pobjedu izraelskog Boga nad egipatskim tiraninom. Vrata su se naglo otvorila, a strijele su obasule vjernike. Poginulo ih je mnogo. Vojnici su s isukanim mačevima banuli u svetište, a sjaj njihovih oklopa odražavao se u svetim svjetiljkama koje su gorjele oko oltara. Atanazije je plemenito odbio ustati sa svoga biskupskog stolca sve dok preostali vjernici sigurno ne izađu iz crkve. U metežu i pod okriljem tame uspio je pobjeći i pronaći utočište u udaljenom samostanu u predgrađu Aleksandrije. Oduvijek je podržavao asketizam i redovništvo, a tijekom biskupske službe održavao je blisko prijateljstvo s Antunom Pustinjakom i Paho-mijem, utemeljiteljem samostana. Zbog toga su ga redovnici toplo primili i pružili mu utočište u kojemu je pisao i razmišljao. Atanazije je vrijeme progonstva iskoristio za pisanje dugih žestokih kritika, u kojima je branio svoje stajalište, te dviju rasprava: Život Antunov i Govori protiv Arijevih sljedbenika. Nekoliko mjeseci kasnije Konstancija je na carskom prijestolju naslijedio Julijan koji je, ravnodušan prema crkvenim nesuglasicama, dopustio da se svi protjerani biskupi vrate iz progonstva. Na zadovoljstvo

naroda, Atanazije je u veljači 362. godine ponovno zasjeo na aleksandrijsku biskupsku stolicu. Biskupskim je dužnostima pristupio s novim žarom, no prije no što je uspio okupiti svoje biskupe, Arijevi su ga sljedbenici svrgnuli i četvrti put. Kad su se vjernici plačući okupili oko njega, Atanazije ih je utješio: »Razvedrite se. To je tek oblak; proći će«. Njegovo se predviđanje pokazalo točnim jer je nekoliko tjedana poslije Julijanovom kratkom oživljavanju poganstva došao kraj. Početkom rujna 363. godine Atanazije je ponovno otputovao u Rim, potaknut pismom koje mu je poslao Jovijan. Novi je car pohvalio njegovu odanost kršćanstvu te ga potaknuo da nastavi raditi dobro kao prije. U Aleksandriju se vratio 20. veljače 364. godine, no mirovanje je i ovaj put bilo kratko. U proljeće 365. godine, nakon Valensova uspona na prijestolje, opet se našao u nevolji i bio prisiljen potražiti sigurnost i sakriti se od progonitelja. I to je potrajalo samo nekoliko mjeseci. U veljači 366. godine još je jednom preuzeo svoju biskupsku dužnost i spokojno je obavljao sve dok se nije povukao s biskupskoga položaja, kada je ponovno otputovao u pustinju i živio u zajednici redovnika koji su mu vjerno služili kao čuvari, tajnici i glasnici. Do kraja života dosljedno je proganjao krivovjerje. često se vraćao u Aleksandriju kako bi nadgledao crkvena pitanja, no, uvijek u potpunoj tajnosti budući da su njegovi sljedbenici strahovali za njegov život. Jednom se skrivao u praznom vodospremniku i iz njega izašao neposredno prije nego što ga je izdala neka robinja. Njegova predanost cehbatu iskušana je dok se skrivao u kući djevice kojoj je bilo samo dvadeset godina i koja je u cijelom gradu bila poznata po iznimnoj ljepoti. Ona je, kao starica, tu priču ispričala rimskom piscu Paladiju iz četvrtoga stoljeća prisjećajući se kako se iznenadila opazivši nadbiskupa u širokoj svakidašnjoj odjeći. Dogegavši se do nje, priznao joj je da ga je nebeska mudrost uputila potražiti sklonište kod nje te ga uvjerila da će pod njezinim krovom biti siguran. Ona ga je, kao pobožna djevojka, sakrila na najboljem mjestu te nikome nije otkrila da u svojoj spavaonici pruža utočište bjeguncu. Djevojka mu je za njegova boravka pribavljala knjige i ostale potrepštine, prala mu noge, vodila njegovu korespondenciju te skrivala »od sumnjičavih očiju blizak i usamljenički odnos između sveca čiji je karakter zahtijevao potpuno neokaljanu čistoću, i žene čije su čari mogle pobuditi i najopasnije emocije« Posljednje dane života Atanazije je proveo u relativnom miru, a 2. svibnja 373. godine, nakon što je jednoga od svojih svećenika posvetio za svoga nasljednika, spokojno je preminuo u svojoj kući pokraj mora. Njegov je trud velikodušno nagrađen. Crkva je njegovo mišljenje o Kristovoj prirodi prihvatila kao konačno te ga, u znak zahvalnosti, priznala za crkvenog oca i proglasila ga svecem. U Aleksandriji je, u slavu njegova imena, sagrađena velika crkva sjeverno od Kanopskog puta, u sjeni Velike knjižnice. Otprilike dvadeset godina poslije, djelovala je Hipatija, kći poznatoga aleksandrijskog matematičara Teona. Njezino je ime izvedeno iz grčke riječi hypatos koja znači »najviši« ili »najveći«. Već se zarana upoznala s očevim učenjima, među kojima i filozofijom i matematikom na sveučilištu. Bila je sjajna učenica, a kasnije je ocu pomagala pri pisanju opsežnih djela o Euklidu i Porfiriju. če-tiristote godine poslije Krista, nakon dugoga razdoblja predavanja na sveučilištu, postala je predstojnicom odjela za neoplatonističke studije. Učenici sa svih strana svijeta natjecali su se za pohađanje njezinih predavanja. Uz prodornu inteligenciju, isticala se i postala poznata po svojoj rječitosti i iznimnoj ljepoti. Iako je napisala brojne komentare o geometriji i Ptolemejevom astronomskom pravilu, ta je djela uništio patrijarh ćiril*1 sa svojom vojskom fanatičnih redovnika. Naslovi tih djela - te divljenje koje je Sinezije izrazio u svojim pismima - otkrivaju da je njezin rad najvećim dijelom bio usredotočen na astronomiju i matematiku. Sinezije se čak posavjetovao s njom o pitanjima astrolaba i hidroskopa. U filozofskim nazorima, prihvatila je intelektualnu za razliku od mistične strane neoplatonizma, a bila je i sljedbenica Plotina te Porfirija. Vjeruje se da je Hipatijino ubojstvo posljedica sukoba u koji su bili umiješani Židovi. Iako je bio kršćanin, rimski prefekt Orest okupio je skupinu sljedbenika među kojima nisu bili samo kršćani i visoki vladini službenici već i ugledni židovski gradski vođe, od kojih su mnogi bili Hipatijini učenici. Na suprotnoj strani

bio je patrijarh ćiril i njegovi vjerni pristaše, uključujući i ortodoksne vjernike te stotine nitrijskih redovnika koji su bili pod njegovom nadležnošću. U Aleksandriji su Hipatiju svi voljeli i visoko cijenili. Obasipana je mnogim građanskim počastima, a držali su je i jednim od stupova aleksandrijskog društva. ćirila su, s druge strane, prezirali i ismijavali od dana kada je izabran za patrijarha. Zavidan Hipatiji na slavi, počeo je širiti glasine i zlobne laži kojima ju je predstav- ljao kao vješticu koja raspolaže čarobnjačkim i crnomagijskim moćima. Njegova je propaganda bila dovoljna da uvjeri mnoge sklone praznovjerju. ćiril je sa svojim sljedbenicima tvrdio da je prva žrtva njezina čaranja bio prefekt Orest, koji je skratio svoje svakodnevne kršćanske molitve, a često su ga viđali u njezinu društvu, zajedno s mnogim aleksandrijskim Židovima. ćirilov napad na nekršćane započeo je s novacijancima, malom bezazlenom sektom koja se nije isticala izazivanjem nevolja. Otjerao ih je iz grada, zatvorio njihova svetišta, zaplijenio im imovinu i ekskomunicirao njihovoga biskupa. Sve to bez ikakva očitog razloga. Zatim se usredotočio na Židove. Iskoristivši ponašanje stanovitih pojedinaca od kojih su neki odlazili u kazalište umjesto da svetkuju Sabat, ćiril je u kazalište poslao uhode kako bi ih motrili, što je razgnjevilo gomilu. Orest je pokušao ublažiti napetost, ali bez uspjeha. Da bi situacija bila još gora, Židovi su optužili Oresta da ćirilovim doušnicima dopušta da ih uhode i izazivaju nevolju. ćiril je pozvao židovske vođe da se prestanu suprotstavljati i ismijavati aleksandrijske kršćane, što je Židove dodatno razbjesnilo. Da bi se osvetili, Židovi su počeli provaljivati u domove kršćana i napadati ih iz zasjede. Jedne su večeri Židovi trčali gradskim ulicama vičući daje crkva svetoga Aleksandra u plamenu. Kršćani su požurili spasiti crkvu, no kad su stigli do nje, Židovi su ih napali i mnoge poubijali. Ta podvala i brojna ubojstva razbjesnili su ćirila koji je tada poslao vojsku svojih pristaša u židovsku četvrt, gdje su opljačkali sinagoge, zapalili židovske kuće i mnoge od njih otjerali iz Aleksandrije. Orest je podignuo glas protiv pljačkaških pohoda svećenstva, no odmah je ušutkan. Dok je s malom vojnom postrojbom prolazio gradskim ulicama, gomila od petsto nitrijskih redovnika zaustavila je njegovu kočiju. Orest se pokušao obratiti tvrdeći da je kršćanin, no njegove su riječi dočekane salvom kamenja, od kojih je nekoliko bacio fanatični redovnik po imenu Amonije. Kamenje je pogodilo metu i Orest je onesviješten pao na ulicu. Nekoliko hrabrih stanovnika Aleksandrije pojurilo mu je u pomoć, a zatim su uhvatili redovnika Amonija i na smrt ga pretukli. 15(1 Kad je Orest s vojnicima napustio to mjesto, ćiril je naredio da se Amonijevo tijelo podigne i u svečanoj povorci prenese u katedralu. Amonijevo je ime promijenjeno u Taumazije (čudesni), a njegova je grobnica ukrašena znakovljem mučenika. Hipatija je cijeli život provela u Aleksandriji. Njezina su dubokoumna učenja o Platonovoj i Aristotelovoj filozofiji postala poznata u cijelom svijetu, a nedvojbeno je da je njezino blisko prijateljstvo s rimskim prefektom Orestom potaknulo patrijarha ćirila na zaključak da ona svoj utjecaj na građansku vlast iskorištava za potkopavanje položaja crkve u Aleksandriji. ćirilovo su mišljenje prihvatili i svećenici pa su jednoga dana tijekom korizme izvukli Hipatiju iz njezine kočije, svukli je i odvukli u katedralu, gdje ju je izmasakrirao mladi čitač imenom Petar i fanatična gomila kršćanskih redovnika. Potom su meso s njezinih kostiju ostrugali slomljenim pločicama te njezine udove bacili u vatru. Usprkos zvjerskom ubojstvu, Hipatijina je priča nadahnula prepričavanja i veličanja njezine iznimne ljepote, zadivljujuće inteligencije i snage karaktera. Platonovski filozof Damaskije, rođen 450. godine u Aleksandriji, zabilježio je slučaj mladog zaljubljenog učenika koji nije shvaćao njezine riječi. Govoreći o Plotinovu poimanju ljepote, Hipatija je svoj komentar izrazila ovako: Kad muškarac opazi ljepotu u ženskom tijelu, ne smije je nastojati osvojiti požudom već mora uvidjeti da je njezina ljepota tek odraz istinske ljepote. Ponirući u najveće dubine svoje životinjske prirode, on ne promišlja istinsku bit ljepote, već se u svom sljepilu zapravo udružuje s nestvarnim sjenama Hada. (damaskije, fragment 102., str. 77, redak 15-17. [Zintzen]) Pojmivši ljepotu, učenik joj je prišao nakon predavanja i izjavio joj ljubav. Hipatija je stoički smireno posegnula u svoju torbu, izvukla iz nje aleksandrijsku inačicu higijenskog

uloška i rekla mladiću: »Ti voliš ovo. Zapravo ne voliš ljepotu.« Iako se njezin odgovor doima grubim, Hipatija je uspješno preusmjerila mladićeve misli s puti na unutarnju dimenziju ljepote. Poput Plotina, i Hipatija je svoje učenike poučavala da sama mudrost nije dovoljna da bi se postiglo savršenstvo. Puko znanje uronjeno je u smrtnost, a ljepotu opaža samo ljudskim očima. Budući da je Konstantin Veliki službeno proglasio kršćanstvo obvezatnom vjerom Carstva, ćiril je sa svojom skupinom redovnika preuzeo zadaću napadanja i uništenja svega poganskoga. Prva je žrtva bio velebni Serapisov hram. Dvije godine poslije, srušen je glavni aleksandrijski hram. Njegovo je rušenje značilo još veći gubitak od rušenja serapeja, budući da je pritom uništena i njegova knjižnica u kojoj su se svici čuvali stoljećima. Vrhunac uništavanja svega poganskoga bilo je Hipatijino ubojstvo, a s njom je umro i grčki duh, duh iste one Grčke koja je otkrila istinu i ljepotu i koja je, u osobi Aleksandra Velikoga, stvorila Aleksandriju. Vladajući egipatski redovnici imali su još jedan cilj: postali su pokretačkom silom novoga nacionalnog pokreta. Domoljublje je prije toga bilo rijetka pojava, no, pod okriljem vjere, etničke su strasti bujale toliko snažno da su uskoro izmaknule nadzoru. ćiril sa svojim redovnicima nije ubio Hipatiju samo zbog toga što je izražavala poganska stajališta koja nisu bila izričito kršćanska već i zbog toga što su je smatrali strankinjom. Egiptom je zavladala nesnošljivost prema Grcima, a njezin je plamen počeo gutati i kozmopolitski grad Aleksandriju, što je dovelo do potpune izmjene jezika i običaja. Egipćani su se u tom razdoblju počeli nazivati Koptima, a cijela je zemlja prihvatila novi službeni jezik. Iako je pismo bilo grčko, njegov je korijen bio egipatski, kao i šest hijero-glifskih slova. Pokoji bi novi car pokušao pomiriti suprotstavljene vjerske skupine, čak ponuditi objema teološke ustupke, no osnovna je razlika među njima bila rasna, što je onemogućavalo uspostavu trajnoga mira. Stoga je Carstvo u Aleksandriji zadržalo samo malobrojnu grčku vojsku, a »kad su stigli Arapi, prilično su lako osvojili grad«. Mozaik iz Aleksandrova sarkofaga (oko 320. g. p. n. e.) prikazuje zamah kojim je stvoreno Aleksandrovo carstvo te panični bijeg kralja Darija iz bitke kod Isa (333. g. p. n. e.). Car Konstantin, kojega ova skulptura iz četvrtoga stoljeća prikazuje na konju, njegovao je viziju koja je obuhvaćala postupno širenje kršćanstva i procvat kulturne misli u Aleksandriji.

peti dio Smrt grada im ilozofske i vjerske nesuglasice nastavile su potresati aleksan- drijsko društvo još dugo nakon Arijeve i Atanazijeve smrti. .x. Dok su monofiziti tvrdili da Krist ima samo jednu prirodu i, premda nisu poricali Kristovo utjelovljenje te su duboko vjerovali da je Njegova božanska priroda potpuno prožela njegovu ljudskost, monoteliti su ušli u dublju raspravu i, iako su se s jedne strane slagali s monofizitskim stavom o Kristovoj jednostrukoj prirodi, dodali su da On posjeduje i samo jednu, božansku volju. Ortodoksno stajalište i dalje podrazumijeva da Krist nije imao samo božansku i ljudsku prirodu već i da je imao dvije volje, božansku i ljudsku, koje su djelovale u bliskom suglasju. Usprkos napetostima proizašlim iz aleksandrijske mješavine kultura, grad je bio sklon prihvatiti svaki novi sustav koji bi ušao na njegova vrata - vjeru Hebreja, Platonovu filozofiju, kršćansku vjeru - i na svakom je ostavio neizbrisiv pečat. Usprkos tome, do sedmog stoljeća poslije Krista, materijalno propadanje koje je zahvatilo grad, uskoro se pretvorilo u dublje, duhovno propadanje. Iako su zauzeli najveći dio Egipta, Arapi su izbjegavali Aleksandriju jer je njezin kozmopolitski i kulturni ugled za njih značio iskvarenost i napast. Unatoč prešutnom izbjegavanju, neki su arapski putnici ipak odlučili posjetiti Aleksandriju. Jedan od njih bio je anonimni Ara-pin koji je u devetom stoljeću zapisao: Grad je noću sav bijel i sjajan, jednako kao i danju. Zbog zidova i pločnika načinjenih od bijelog mramora, ljudi nose crnu odjeću i upravo je blještavilo mramora razlog zbog kojega redovnici nose crno. Zato je noću neugodno izlaziti, budući da bi krojač mogao uvesti konac u iglu i bez svjetiljke. U grad nitko ne ulazi bez pokrivala za oči. Stoljeća su prolazila, a u Aleksandriju su nastavile pristizati gomile najuglednijih svjetskih učenjaka, znanstvenika, teologa, pisaca i filozofa. Grad je i dalje stajao

uz bok Ateni i Rimu, a povremeno bi ih čak i nadmašivao kao kulturno, političko i intelektualno središte. No, san utemeljitelja razorit će car Heraklije (575 - 642) koji je osvojio carsko prijestolje u Konstantinopolu te namjeravao Egipat bez otpora prepustiti Perzijancima. Heraklije je odlučio dokrajčiti vjerske sukobe koji su potresali Egipat od pojave kršćanstva te je, ne bi li jednom zauvijek riješio taj mučni problem, monoteletizam proglasio službenom vjerom i zadužio Cirusa da, kao patrijarh i carski zastupnik, provede proglašeno. To je bila nepopravljiva pogreška; jer Cirus je bio najgori čovjek za taj posao. U Aleksandriju je došao 631. godine i, ne zamarajući se pokušavanjem pomirenja zaraćenih frakcija, otpočeo progon Kopta te čak pokušao ubiti koptskoga patrijarha. Car Heraklije nije znao što se događa u Egiptu jer mu Cirus u svojim porukama nije otkrio istinu. Heraklije je prethodno bio okupio grčku vojnu posadu u Aleksandriji, a drugu u blizini Memfisa, u utvrdi nazvanoj Babilon. Nekoliko je vojnih jedinica bilo raspršeno i oko delte Nila. Stanovnici Aleksandrije zakipili su od bijesa: Heraklije nije obraćao pozornost na njihove probleme, a posredstvom Cirusa dodatno je otežao stanje čineći grad otvorenim za napade Perzijanaca. Budući da Perzijanci nisu imali ratno brodovlje, doimalo se da je grad siguran barem od napada s mora, a utvrđene su zidine pružale jednaku kopnenu sigurnost. Iz zapadne je luke polazio kanal koji je obilazio Aleksandriju i prolazio ispod mosta na Ka-nopskom putu. Perzijanci nisu znali da je kanal bhzu luke nezaštićen sve dok ih o tome nije obavijestio strani učenik imenom Petar. Smjesta je odabrano dvanaest najboljih vojnika koji su, prerušeni u ribare, čamcem iz luke ušli u kanal, prošli Kanopskim putem i otvorili Mjesečeva vrata perzijskoj vojsci. Pod vladavinom Perzijanaca, stanovnici Aleksandrije zadržali su većinu svojih uobičajenih prava. Heraklije, koji do tada nije bio poduzeo ništa protiv uljeza, iznenada je pokazao zanimanje te krenuo u napad na perzijsku vojsku u Aziji i uništio je. Egipat je ponovno bio slobodan, ali ne zadugo. Na Istoku se pojavila mnogo veća opasnost. Cirus se nije potrudio ni uzeti je u obzir, a kamoli suočiti se s njom. Što je još gore, car Heraklije nije Egiptu u pomoć poslao ni jedan jedini brod. On zapravo nije predvidio prijetnju muhamedanstva (kasnije poznatoga kao islam). Pod arapsku su vlast najprije potpale Sirija i Sveta Zemlja, a 641. godine, deset godina nakon smrti proroka Muhameda, zemlju je osvojila vojska od 4000 konjanika pod zapovjedništvom arapskog vojskovođe Amrua, koji nije bio samo sjajan vojni genij, već i domišljat i inteligentan čovjek. Kad nije predvodio vojsku u bitku, sjedio je u svom šatoru i pisao poeziju. Amru je u Egipat ušao obalnim putem, a zatim je brzo napredovao Nilom, zauzeo carsku utvrdu Heliopol te osvojio utvrdu Babilon u kojoj se skrivao Cirus. Kad je kršćanstvo izgubilo svoje nesigurno uporište na egipatskom du, Cirus je iskazao vlastitu slabost nepromišljeno dogovorivši primirje s vojskovođom Amruom. Arapima je prepustio ostatak Egipta, osim Aleksandrije, što je bio njegov posljednji, očajnički pokušaj da zaštiti preostale kršćane u Aleksandriji. Grad barem neko vrijeme nije bio u opasnosti. S juga je bio utvrđen i zaštićen neprobojnim zidinama, a Arapi nisu imali brodovlje za napad s mora. Iako je arapskom vojskovođi nedostajalo topništvo, taj je nedostatak potpuno nadoknađivala njegova konjica. Arapi su naposljetku Aleksandriji odlučili prići s jugoistoka. Patrijarh Cirus već je bio stigao iz utvrde Babilon i u Cezariju je predvodio liturgiju. Vojska cara Heraklija već se bila povukla iz grada i vratila u Konstantinopol ostavivši Aleksandriju nezaštićenom. Vojskovođa Amru ušao je u grad kroz Sunčeva vrata. Njegova je vojska otpočela uobičajeno pljačkanje i pustošenje, no, nije uništila nijednu građevinu. Štoviše, govorilo se da su ih se duboko dojmile mramorne kolonade koje su se protezale s obje strane Ka-nopskog puta i Ulice Some. Divili su se i Serapisovu hramu, Ceza- riju, Museionu i knjižnici, sveučilištu i dvama golemim obeliscima koji su se, pokraj Antirodosa, uzdizali iznad velike luke, mauzoleju Aleksandra Velikoga i, dakako, faroskom svjetioniku. Vojskovođa Amru bio je milostiv prema stanovnicima. Oni koji su željeli napustiti grad, dobili su njegovo dopuštenje, a oni koji su odlučili ostati, mogli su zadržati svoju vjeru i bogoslužje dok god plaćaju danak. Potom je kalifu Omaru u Kairo (novo ime za Memfis), s prikrivenim ponosom, poslao

sljedeću poruku: »Zauzeo sam grad s 4000 palača, 4000 kupelji, 400 kazališta, 1200 voćarnica i 40.000 Židova koji plaćaju danak«. Kalifa se to nije dojmilo. Brzo kimnuvši glasniku, nagradio ga je hljebom kruha, bočicom maslinova ulja i nekoliko datulja. Arapi gotovo tisuću godina neće uvidjeti vrijednost svoga dobitka, osim što će priznati da im je Alah podario golem i moćan grad. Za njih nije bilo osobito važno to što je Aleksandrija stoljećima bila nenadmašena, što ju je stvorio genij grčke mudrosti i što je bila intelektualna kolijevka kršćanstva. Krivnju za uništenje velike aleksandrijske knjižnice povijest u potpunosti pripisuje Arapima, iako su mnoge vrijedne svitke već bili uništili isti oni fanatični redovnici koji su ubili Hipatiju. Dosljedna samoj sebi, Aleksandrija nikad nije mogla pristati na potpunu podređenost bilo komu i bilo čemu. Zahvaljujući netaknutoj carskoj floti, s vremenom se pobunila protiv arapske vladavine pa je vojskovođa Amru ponovno poslan u Aleksandriju da ugušio pobune. Uslijedio je opći pokolj, a ono što je preostalo od knjižnice, prema Amruovoj je naredbi potpuno uništeno. Ne- procjenjivo vrijedni rukopisi i svici papirusa odvezeni su i upotrijebljeni kao gorivo za grijanje svih kupelji u gradu. Engleski povjesničar Edward Gibbon zapisao je da je voda u tisuću kupelji na taj način grijana šest mjeseci. Za potpalu su služili rukopisi na palminu lišću. U to je doba jedan arapski šeik posjetio cara Heraklija u Kon-stantinopolu i predložio mu da prihvati novu vjeru koja osvaja istok, i zvao je islamom, odnosno, »mirom«. Heraklije je ljubazno otpratio i šeika i njegovu zamisao. Šeik je tada poslao predstavnike carskom zastupniku u Aleksandriji, koji je također postupio ljubazno te mu bez okolišanja poslao darove: magarca, mazgu, vreću zlatnika, nekoliko mjehova punih maslaca i meda te dvije prelijepe aleksandrijske djevojke, od kojih će jedna postati šeiko-vom najdražom konkubinom. U međuvremenu je novi patrijarh Ivan tjednima pokušavao spriječiti Amrua da uništi neprocjenjivo vrijedne svitke u glavnoj knjižnici. Njih su dvojica odavna bili dobri prijatelji, no, tek je nedavno, za osvajanja Sirije, Amru pozvao Ivana u svoje sjedište te mu postavio mnogo pitanja o Bibliji. Je li, primjerice, Krist upravljao svijetom kao Bog, čak i dok je bio u Marijinoj utrobi? U tim su raspravama uživali i Amru i patrijarh pa bi ih često vodili dugo u noć. Amru je, kao musliman, duboko štovao Bibliju, ali je patrijarhu strogo napomenuo da se nigdje u Petoknjižju, čak ni usput, ne spbminje Sveto Trojstvo: »Bog nema djece«, glatko je izjavio. »Da ima sina, ja bih ga prvi štovao. Molim te, nemoj mi govoriti da je u Bogu Sveto Trojstvo. On je jedan i samo jedan!«136 Prema kršćanskom piscu Bar-Hebreju (1226 - 1286) patrijarh je naposljetku uspio vojskovođi postaviti pitanje koje se nije usudio postaviti tijekom njihovih svakodnevnih razgovora: »Zapečatio si sva skladišta u Aleksandriji i s pravom raspola-žeš svom robom u našem gradu. Tome ne prigovaram, no neke stvari ne koriste ni tebi ni tvojim vojnicima pa bih te zamolio da ih ostaviš ovdje.«137 »O čemu točno govoriš?« pitao je Amru. »O knjigama u glavnoj knjižnici. Moraš shvatiti da je Ptole-mej Filadelf, naslijedivši egipatsko prijestolje, počeo težiti znanju i postao prilično učen čovjek Knjige je tražio posvuda, bez obzira na trošak, a prodavačima i skupljačima knjiga nudio je najbolje uvjete kako bi ih uvjerio da svoje blago donesu ovamo. Uskoro je prikupljeno oko pedeset i četiri tisuće knjiga, no, Ptolemej se na tome nije zaustavio. Znao je da postoje još mnoge važne knjige u svim krajevima svijeta: u Indiji, Perziji, Gruziji, Armeniji, Babilonu i Judeji. Svome je posredniku Demetriju naredio da ih pronađe pod svaku cijenu. Tako je činio sve do svoje smrti. Te su vrijedne knjige stoljećima krasile našu knjižnicu pa te stoga preklinjemo da ih ne uništiš.« Amrua je patrijarhova iskrena molba dirnula pa je, nakon duže šutnje, odgovorio: »Kad je riječ o knjigama, ne mogu poduzeti ništa bez kalifova dopuštenja. Mogu mu pisati i obavijestiti ga o svemu važnome što si mi upravo ispričao.« Kalifov je odgovor stigao nakon mnogih tjedana: »Sadržaji tih knjiga mogu biti u skladu s učenjima Kurana ili suprotni. Ako su u skladu s Kuranom, knjige su beskorisne, jer je Kuran sam po sebi dovoljan; ako je njihov sadržaj suprotan učenjima Kurana, opasne su i potrebno ih je uništiti.« Spašeno je tek nekoliko Euklidovih i Ptolemejevih rukopisa te neprocjenjivo vrijedna Papova rasprava u kojoj je autor

usporedio, analizirao i procijenio najpoznatija djela tih matematičara. Propašću knjižnice Aleksandrija je izgubila dušu. Proći će još stoljeća prije no što ta ustanova ponovno počne djelovati, tek kao sjena nekadašnje slave. Nakon arapskog osvajanja, za materijalnim je propadanjem Aleksandrije uskoro je uslijedilo duhovno. Amru se sa svojim Arapima instinktivno klonio Aleksandrije te je novo, vlastito kulturno središte utemeljio u Kairu. Tisućljetno razdoblje između arapskoga i Napoleonova osvajanja Egipta mnogo je više obilježila geografija nego politika. Da se Aleksandar Veliki vratio u bilo kojem trenutku toga razdoblja, ne bi prepoznao grad koji je utemeljio. Najveća se promjena dogodila u dvanaestom stoljeću, kada se Kanopsko ušće Nila napunilo muljem te onemogućilo pritjecanje slatke vode u jezero Mareotis koje je zbog toga postalo neplov-no. Tako je Aleksandrija potpuno odsječena od cijelog riječnog sustava Egipta, a trgovanje više nije bilo lako kao prije, čime je usporen razvoj grada kao trgovačkog i kulturnog središta. Znatno se promijenio i oblik grada: heptastadij, koji je Ptolemej izgradio da bi kopno povezao s otokom Farosom, potpuno je zapušten. S vremenom se pretvorio u široku prevlaku na kojoj se nakupljalo toliko mnogo riječnog mulja i blata da je otok Faros naposlijetku spojen s kopnom te postao današnji Ras-el-Tin. Iako su Arapi zapustili Aleksandriju, nastavili su joj se diviti pa su je čak i pokušali prilagoditi svojim potrebama, preuređujući veliku crkvu svetoga Teona u velebnu džamiju Tisuću stupova, a katedralu svetoga Atanazija u Atarinsku džamiju. Treća džamija, posvećena proroku Danijelu, sagrađena je upravo na mjestu na kojemu se nalazio mauzolej. No, Cezarij, Museion, faroski svjetionik i palače Ptolemejevića ležali su u ruševinama. Jednako kao i gradske zidine. Iako su Arapi 828. godine podigli nove zidine, bile su tako kratke (obuhvaćale su tek dio staroga grada) da su jasno očitovale propadanje grada i njegova stanovništva. Predaje kažu da su, nedugo nakon što su izgrađene nove zidine, Mlečani iz Aleksandrije ukrali pravo tijelo svetoga Marka, sakrivši ga u bačvu usoljene svinjetine kako bi odvratili pozornost muslimanskih stražara na pristaništu. »Za stanovnike Aleksandrije bio je to neprocjenjiv gubitak, no, Veneciji je donio veliko zadovoljstvo.« Potkraj arapske vladavine, mamelučki je sultan Kait-beg na ruševinama faroskog svjetionika podignuo veliku utvrdu koja i danas nosi njegovo ime. Utvrda nije izgrađena u pokušaju obnavljanja grada, već radi obrane od sve jače turske pomorske sile. Međutim, pokazala se beskorisnom, jer su Turci 1517. godine osvojili Egipat, čime je otpočelo još jedno tužno poglavlje u povijesti Aleksandrije. Pod turskom se vladavinom broj stanovnika u gradu nastavio smanjivati, a na prevlaci koja je nekoć činila heptastadij, izniklo je novo naselje poznato kao Turska četvrt, koje i danas postoji. »Posrijedi je tek nekoliko trošnih kućica rasutih između dotrajalih, ruševnih džamija«, zabilježio je 1577. godine engleski kapetan John Foxe. Kada su ga turski gusari uhvatili i zarobili zajedno s njegovom posadom, kapetan Foxe je uz pomoć jednoga susretiji-voga Španjolca organizirao pobunu i uspio ponovno zaposjesti vlastiti brod. Pod jakom paljbom turskih topova s Kait- begove utvrde, Foxe je uspio bez oštećenja isploviti iz istočne luke i otisnuti se na Sredozemno more. Posjetivši Aleksandriju 1610. godine, engleski je pisac George Sandys sa žaljenjem opisao propadanje grada: Takva je bila ta kraljica gradova i metropola kojoj nije preostalo ništa osim ruševina; a ti bijedni svjedoci njezinih nekadašnjih ljepota otkrivaju da vrijeme odnosi gradove jednako kao i ljude. Brojne su planine izrasle iz ruševina, koje kršćani neće osvojiti kako ne bi previše temeljito razgledah grad u kojemu se često može pronaći (osobito nakon pljuskova) drago kamenje i medalje na kojima su njihovi bogovi i ljudi izrezbareni toliko savršeno da se današnje rezbarije doimaju kao bijedne i blijede krivotvorine. Pogovor Prvoga srpnja 1798. godine, 4000 stanovnika Aleksandrije primijetilo je da je luka prepuna ratnih brodova. Posada se cijele noći iskrcavala, a do sljedećeg je jutra 5000 francuskih vojnika pod Napoleonovim zapovjedništvom zauzelo Aleksand- riju. Bio je to tek manji dio velike vojske koja je u Egipat stigla pod izgovorom pomoći Turcima u gušenju egipatskih pobuna. Napoleon je u to doba bio general, a Egipat i osobito Aleksandrija očarali su ga toliko da se u svojim bitkama s

Englezima zamišljao kao Aleksandar Veliki koji osvaja egzotična istočna carstva, nastojeći ostvariti iste snove koje su sanjali Cezar i Marko Antonije. Napoleon se nije zadržao u Aleksandriji. Ostavivši admirala Bruevsa da rasporedi flotu što sigurnije, s lordom Nelsonom za petama, poveo je svoju vojsku u Kairo i pobijedio u bitki kod piramida. U međuvremenu je Bruevs pokušao premjestiti svoju flotu u zapadnu luku, no, ulaz je bio uzak, a voda plitka, pa su manji transportni brodovi mogli proći, no ulaz u liku bio je onemogućen velikim ratnim brodovima. Bruevs je nestrpljivo okrenuo flotu prema drugom sidrištu u zaljevu Aboukir, no Nelson je opazio pokrete francuskih brodova te ih neočekivano napao i uništio. Taj poznati okršaj, bitka na Nilu, za Napoleona je bio koban, jer je, unatoč osvajanju Kaira potpuno izgubio nadzor nad morem. Zbog toga njegovoj pobjedničkoj vojsci na kopnu nije pristizalo pojačanje i hrana, pa su vojnici podlijegali bolestima i gladi. 953 Turska je tu priliku iskoristila da bi objavila rat Francuskoj pa se, uz pomoć Nelsonove pobjedničke flote, brojna turska vojska u srpnju 1799. godine iskrcala u Aboukiru. Napoleon je svoju vojsku poveo u veličanstvenu pobjedu, no, gubitak flote raspršio je njegov grandiozni san o osvajanju Istoka pa je, poput Marka Antonija, napustio svoju vojsku i pobjegao kući. U ožujku 1801. godine u Aboukir se iskrcao sir Ralph Aber-crombie s kontingentom od 1500 ljudi. Njegov cilj nije bio osvajanje Egipta već je namjeravao prisiliti preostalu francusku vojsku da napusti taj prostor. Držeći se obale, krenuo je na zapad prema Aleksandriji te stigao sve do Manduraha, gdje mu je lijevo krilo bilo zaštićeno jezerom Aboukir. Francuske su ga jedinice napale s boka kod Ramleha blizu Mareotisa, nekadašnjeg jezera koje je potpuno presušilo, zbog čega je Abercrombiejeva vojska pretrpjela velike gubitke. Abercrombie je pogođen hicem iz muškete pa je morao napustiti svoj položaj zapovjednika. Britanski su ga mornari odnijeli u čamac, no, preminuo je prije no što su stigli do bolničkog broda. Njegov nasljednik, general Hutchinson djelovao je brzo i, prema savjetu svojih strojara, probio prokop koji je jezero Aboukir odvajao od jezera Mareotis. Na oduševljenje britanskih vojnika, slana je voda pristizala u bujicama pa su tisuće jutara za nekoliko dana poplavljene, a Aleksandrija odsječena od ostatka Egipta. Nešto kasnije te godine, u Maraboutu, zapadno od Aleksandrije iskrcala se druga britanska sila pa su se Francuzi, uhvaćeni između dvije vatre, bili prisiljeni predati se. Britanci su bili susretijivi te su im dopustili da Egipat napuste sa svim ratnim počastima. Ostvarivši svoj cilj, Britanci su Egipat ostavili Turcima. Danas je Aleksandrija s ostatkom Egipta povezana mnogo tješnje no ikada u prošlosti. No, stari su utjecaji i dalje prisutni, a onaj najstariji, helenistički ideal Aleksandra Velikoga, Aleksandrija i dalje čuva. E. M. Forster je 1922. godine zapisao: Njezina je budućnost trgovačkog grada neizvjesna; ni Sostratov Faros, ni Teokritove Idile, ni Plotinove Eneade neće biti nadma- šene. Samo klima, samo sjeverac i more ostaju čisti kakvi su bili kada se prije tri tisuće godina na Faros iskrcao prvi posjetitelj Menelaj; zviježđe Berenikine kose noću još blista jednako sjajno kao i u vrijeme kada je zaokupljalo pozornost astronoma Kono-na.138 Aleksandrija je trpjela. Putnici koji gradu prilaze zrakoplovima ili brodovima često budu zapanjeni propadanjem te legendarne, nekoć slavne metropole. Dosadašnja su iskapanja otkrila mnogo o bogatoj povijesti toga grada, no dvije suprotstavljene sile koje djeluju u današnjoj Aleksandriji i na njezinoj obali, onemogućuju daljnje pokušaje oživljavanja prošlosti: izgradnja današnjeg grada i erozija morske obale. Budući da se nove zgrade nalaze ili izgrađuju na potencijalnim arheološkim nalazištima, gotovo nije moguće pronaći mjesto za iskapanje. Ostala su nalazišta potopljena ili izložena potapanju Sredozemnog mora, što ronilačkim ekspedicijama otežava pronalaženje aleksandrijskih ostataka u zamuljenim vodama. Ipak, naraštajima koji su upoznali, voljeli i živjeli u tom gradu, onima koji su pošli na intelektualno hodočašće da bi upili alek-sandrijsku mudrost, čak i onima koji će jednoga dana promatrati neponovljive starine iskopane iz egipatskog pijeska ili izronjene iz Sredozemnog mora, posve je jasno da je utjecaj Aleksandrije dalekosežan. Poput dosega carstva Aleksandra Velikoga u doba njegova vrhunca, Aleksandrija nije samo pomogla odrediti današnju političku geografiju, već je i

iznjedrila širok raspon zapadne misli, od filozofije do vjere i načina na koji Zapad sam sebe poima u tijeku svjetske povijesti.