SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET RIJEKA

ALEKSANDAR TRBOVIĆ

POKUŠAJ UTVRĐIVANJA AGENCIJSKOG PROBLEMA NA UZORKU HRVATSKIH PODUZEĆA

DIPLOMSKI RAD

RIJEKA, 2015.

SVEUČILIŠTE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET RIJEKA

POKUŠAJ UTVRĐIVANJA AGENCIJSKOG PROBLEMA NA UZORKU HRVATSKIH PODUZEĆA

DIPLOMSKI RAD

Kolegij : Teorija organizacije

Mentor : Prof.dr.sc. Marija Kaštelan-Mrak

Student : Aleksandar Trbović

JMBAG: 0081127365

Smjer: Poduzetništvo

Rijeka, rujan 2015.

SADRŽAJ

1. UVOD ................................................................................................................................. 1

1.1. Problem i predmet istraživanja ................................................................................... 2

1.2. Radna hipoteza ........................................................................................................... 2

1.3. Svrha i ciljevi istraživanja ........................................................................................... 2

1.4. Znanstvene metode ...................................................................................................... 3

1.5. Struktura rada .............................................................................................................. 3

2. OSNOVE AGENCIJSKE TEORIJE .................................................................................. 4

2.1. Definicija i obuhvat agencijske teorije ........................................................................ 4

2.2. Agencijski problem .................................................................................................... 12

2.3. Agencijski troškovi .................................................................................................... 15

3. PRIKAZ PRETHODNIH EMPIRIJSKIH ISTRAŽIVANJA...............................................18

3.1. Utjecaj diverzifikacije na rast poduzeća......................................................................18

3.2. Uspoređivanje agencijskih troškova u poduzećima s obzirom na pravni oblik poslovanja...........................................................................................................................20

3.3. Agencijska teorija i vlasnička struktura – Procjena utjecaja vlasničke strukture........22

4. POKUŠAJ UTVRĐIVANJA AGENCIJSKOG PROBLEMA NA UZORKU HRVATSKIH PODUZEĆA.............................................................................................................................24

4.1. Prikaz poduzeća sa prisutnim vlasnicima....................................................................25

4.2. Prikaz poduzeća gdje vlasnik nije prisutan..................................................................27

4.3. Usporedba poduzeća sa različitim vođenjem poslovanja............................................29

4.4. Studij slučaja 1.............................................................................................................32

4.5. Studij slučaja 2.............................................................................................................35

5. ZAKLJUČAK.......................................................................................................................39

POPIS LITERATURE..............................................................................................................41

POPIS TABLICA I GRAFIKONA..........................................................................................43

1

1. UVOD

Jedan od osnovnih problema sa kojima se suočavaju vlasnici suvremenih poduzeća je

pronalazak optimalnoga načina ugovaranja odnosa sa radnicima, menadžerima,vanjskim

suradnicima, i svim ostalima uključenim u poslovanje poduzeća. Ova problematika proizlazi

iz međuovisnosti naknada za rad i aktivnosti koje te stranke obavljaju, odnosno doprinosa koji

te aktivnosti imaju za vlasnika.

U poduzećima su najčešće suprostavljeni interesi vlasnika i zaposlenika. Interesi zaposlenika u

suprotnosti su od interesa vlasnika, s obzirom da svaki od njih teži maksimizirati svoj profit. Iz

tog razloga vlasnik svoje ciljeve može ostvariti tek kroz rad zaposlenika i drugih angažiranih

suradnika. Cilj je vlasnika (principala) da za što manju naknadu ostvari što veći doprinos,

odnosno maksimalnu moguću ostvarenost postavljenoga cilja. U te svrhe angažira zaposlenike

i suradnike s obzirom da ne posjeduje mogućnosti, znanja i sposobnosti da ispuni ciljeve. S

druge strane, zaposlenik (agent) i drugi suradnici angažirani za obavljanje poslova zbog svoje

vlastite egzistencije obavljaju dodijeljene im aktivnosti koristeći svoja znanja i sposobnosti i za

uzvrat očekuju naknadu. Zaposlenik tako želi dobiti čim veću naknadu, za razliku od vlasnika,

kojem je u cilju isplatiti što manje naknade. Otuda proizlazi ključno pitanje kojim se bavi

agencijska teorija, a to je način postavljanja optimalnoga ugovora između principala i agenta,

odnosno vlasnika koji se nalazi u ulozi principala i radnika odnosno angažiranog suradnika koji

se nalazi u ulozi agenta. Agencijska teorija predstavlja značajan iskorak u teorijskom

razumijevanju teorija organizacije te u unaprijeđivanju upravljanja poduzećima. Njezin je

osnovni doprinos upravljanju poduzećima ostvaren kroz razvoj mehanizama za rješavanje

potencijalnih sukoba između vlasnika i angažiranih zaposlenika, koji se mogu javiti na svim

razinama delegiranja određenih ovlasti i zadataka sa vlasnika ili općenito sa viših razina na niže

razine.

2

1.1. Problem i predmet istraživanja

Problematika istraživanja u diplomskom radu proizlazi iz nepoznavanja načina primjene

agencijske teorije u upravljanju poduzećima u praksi. Doprinos agencijske teorije je, često na

teorijskoj razini, matematička formulacija koja pomaže u rješavanju agencijskog problema,

odnosno uspostavljanju optimalnih odnosa i ugovora pri delegiranju ovlasti na niže razine u

poduzećima. Stoga se u ovom radu pokušavaju identificirati odrednice agencijskog odnosa, ali

je potrebno istražiti i teorijski prikazati učinkovitosti primjene agencijske teorije u ostvarivanju

učinkovitosti u upravljanju organizacijom.

Predmet istraživanja je teorijsko određivanje agencijske teorije i formulacija njezinih temeljnih

elemanata slijedom kojih će se omogućiti prepoznavanje rizičnog agencijskog odnosa na

uzorku hrvatskih poduzeća, te primjena definiranih elemenata agencijske teorije, preciznije

rečeno agencijskog problema, u praktičnim primjerima iz poslovne prakse.

1.2. Radna hipoteza

Na temelju postavljenoga problema i predmeta istraživanja postavlja se sljedeća radna hipoteza

: Konzistentnim saznanjima o specifičnostima agencijskog odnosa i razumijevanjem njezina

principa, moguće je na primjerima iz prakse dokazati da u uvjetima neprisutstva vlasnika postoji

rizik da će menadžment poduzimati određene radnje, koje mogu prouzročiti štete za principala.

1.3. Svrha i ciljevi istraživanja

Svrha istraživanja je prikazati i pobliže upoznati agencijsku teoriju kao jednu od temeljnih

teorija u teoriji organizacije te na praktičnim primjerima iz poslovne prakse ukazati na njezinu

primjenjivost i učinkovitost u upravljanju poduzećem.

Ciljevi istraživanja jesu definirati odrednice agencijskog odnosa i njezine temeljne elemente,

ukazati na kritični značaj agencijskog problema i definirati specifičnosti i razloge nastanka

3

agencijskih troškova te sve te elemente koji se javljaju u upravljanju poduzećem prikazati na

praktičnim primjerima.

U te svrhe potrebno je dati odgovore na sljedeća pitanja:

· Koje su pretpostavke agencijske teorije?

· Kako se u praksi identificira agencijski problem i zašto nastaje?

· Koji su i kada nastaju agencijski troškovi?

· Koji je doprinos i svrha agencijske teorije?

· Da li primjena agencijske teorije u hrvatskoj poslovnoj praksi može biti učinkovita?

1.4. Znanstvene metode

U radu je korišteno nekoliko znanstveno istraživačkih metoda koje su doprinjele rezultatima

istraživanja i donošenju zaključka. Korištene metode jesu: metoda analize i sinteze, metoda

indukcije i dedukcije, metoda kompilacije, metoda komparacije, metoda klasifikacije, metoda

deskripcije, metoda generalizacije, metoda dokazivanja.

1.5. Struktura rada

Diplomski rad sastavljen je od pet sadržajno povezanih cijelina. Prvi dio rada je Uvod u kojemu

je definiran i postavljen problem, predmet i objekt istraživanja, svrha i ciljevi istraživanja,

korištene znanstvene metode, hipoteze rada te sama struktura rada. Drugi dio rada teorijske je

prirode i odnosi se na osnovne teorijske značajke agencijske teorije koje su dostupne u

raspoloživoj literaturi. Treći dio rada odnosi se na analizu raspoložive literature o primjeni

agenicijske teorije u praksi. U četvrtom dijelu rada provedeno je samostalno istraživanje

primjenjivosti i učinkovitosti primjene agencijske teorije u praksi. Rad završava zaključkom u

kojem je prikazana sinteza rezultata istraživanja.

4

2. OSNOVE AGENCIJSKE TEORIJE

U upravljanju poduzećem od kritičnog je značaja razmotriti i na najefikasniji način rješiti

problem odnosa između vlasnika i zaposlenika u poduzećima. Između njih se prema teoriji

organizacije razvija agencijski odnos, koji je potrebno popratiti optimalnim ugovorom, na

zadovoljstvo obaju strana uključenih u taj odnos. Agencijska teorija, kao suvremena teorija

organizacije, usmjerena je prema načinima određivanja optimalnoga ugovora kojim se definira

i uspostavlja odnos između principala i agenta, ključnih aktera u agencijskom odnosu. U ovome

dijelu rada teorijski su prikazane osnovne značajke agencijske teorije, agencijskog problema i

agencijskih troškova.

2.1. Definicija i obuhvat agencijske teorije

Agencijska teorija uvrštava se među suvremene teorije poduzeća. Poticaj za razvoj ove teorije

učestali su sukobi interesa koji se javljaju među čimbenicima integriranim u poslovni odnos

nastao u poduzeću. Sukobi interesa mogu se javljati na velikom broju razina, odnosno na svakoj

poziciji gdje se delegiraju ovlasti sa više razine na nižu (relacija vlasnik-menadžer, menadžer-

poslovođa, poslovođa-zaposlenici, vlasnik-računovođa, ...). Pojava sukoba interesa implicira

smanjenu učinkovitost izvođenja ugovorenih aktivnosti, odnosno delegiranih aktivnosti.

Ukoliko zaposlenik smatra kako je naknada za njegov rad i angažman premalena, njegova radna

učinkovitost je smanjena, što rezultira sa smanjenim trudom, samim time i smanjenim

djelovanjem na ostvarenje cilja, čemu je direktna posljedica manji profit. Time je narušen

interes vlasnika. Kako bi se izbjegli ovakvi sukobi interesa, agencijska teorija javlja se kao

formalizirani okvir namijenjen proučavanju mogućih i nastalih sukoba interesa među

čimbenicima. Rezultat razvoja agencijske teorije provjerljiv je matematički mehanizam

namijenjen analiziranju nastalih situacija među integriranim stranama u agencijskom odnosu i

kreiranju optimalnoga obrasca ugovora o angažmanu.

Razvoj agencijske teorije javlja se u 70-im godinama 20. stoljeća (Jensen, M.C., Meckling,

G.L., 1976., str 310.), iako je njezina osnova-agencijski odnos prisutan od davnina. Razvoju

agencijske teorije doprinjeo je razvoj nekolicine drugih teorijskih pravaca kojima se

5

objašnjavala teorija upravljanja poduzećem. U teoriji i literaturi su se razvila dva osnovna

pravca agencijske teorije: pozitivna agencijska teorija i principal-agent teorija. Osnovica obaju

pravaca je jednaka, a temelji se na odnosu dvaju strana od kojih svaka teži ispuniti svoje interese

što se propisuje kroz ugovor, a on cilja minimiziranju troškova. Pozitivna agencijska teorija je

iskustvena odnosno uspostavlja najpovoljniji agencijski odnos primjenom dosadašnjih

iskustava, dok je principal agent teorija ona koja za uspostavljanje najpovoljnijeg agencijskog

odnosa koristi matematički model. (Hill C.W.L, Jones T.M., 1992., str 92.)

Inicijacija za ozbiljniji razvoj ove teorije prouzašla je iz proučavanja odnosa vlasničke i

kontrolne funkcije velikih poduzeća, a začetnicima teorije smatraju se Jensen i Meckling.

Njihov doprinos proizašao je iz pokušaja dokazivanja da se zbog konflikta interesa u

poduzećima između ključnih upravljačkih struktura poduzeća ne ponašaju usmjereno prema

načelu maksimizacije profita. (Tipurić i suradnici, 2008., str. 115) Danas se agencijska teorija

može primjeniti u svakom poduzeću, organizaciji, poslovnom ili drugom odnosu gdje se javlja

prijenos određene aktivnosti na niže razine sa ciljem obavljanja određene zadaće. Osnovni

pokretač svih aktivnosti prema agencijskoj teoriji je interes pojedinaca. S obzirom da se

agencijska teorija temelji na ponašanju i sklonostima pojedinaca, odnsono da uvažava socijalne

i individualne karakteristike pojedinaca uključenih u agencijski odnos, njezin doprinos u

upravljanju poduzećima te odnosima u poduzećima je sve izraženiji, ali su i područja primjene

sve opsežnija. Agencijska teorija može pomoći u odabiranju instrumenata za ocjenu i selekciju

agenata prije nego se s njima ugovori ikakav odnos, u pronalaženju najboljega odnosno

najučinkovtijieg sustava nagrađivanja za agentov trud. Agencijskom teorijom doprinjelo se

stvaranju novih saznanja i razumijevanju dosadašnjih iskustava u pogledu agencijskog odnosa

odnosno odnosa između vlasnika i podređenih (angažiranih) zaposlenika. Zahvaljujući

doprinosima agencijske teorije, omogućeno je unaprijed utvrditi na koji način je najisplativije

plaćati određenoga agenta ali i razumijeti dugoročnu viziju i performanse uspostavljenoga

odnosa između agenta i principala.

Agencijska teorija nastoji objasniti funkcioniranje poduzeća, sintetizirajući dosadašnja znanja i

iskustva u teoriji upravljanja poduzećima, prema kojima je cilj poslovanja poduzeća

maksimizacija profita. Suvremeni ekonomski uvjeti i okruženja u kojima poduzeća posluju

doveli su do utvrđivanja i drugih ciljeva poslovanja, što se teorijski prikazuje u suvremenim

teorijama poduzeća, među kojima je i agencijska teorija. Njoj je cilj pronalaženje optimalnoga

ugvora između vlasnika poduzeća i menadžera poduzeća. Naime, prema agencijskoj teoriji

poduzeće je mješavina čimbenika proizvodnje, odnosno skup ugovornih odnosa između

6

vlasnika rada, materijala i kapitala, a to su vlasnici, menadžeri i radnici čiji su interesi

međusobno suprotstavljeni. Poduzeće kao cijelina u kojoj se ti faktori integriraju predsavlja

izmišljenu ozakonjenu tvorevinu u kojoj integracija faktora proizvodnje vodi ka sukobima

interesa. Nastavno na sukob interesa, agencijska teorija ističe i postojanje druge problematike

koja dovodi do smanjene efikasnosti pa time i smanjene dobiti, a to je asimetričnost informacija.

Svrha agencijske teorije je stoga kreiranje pozitivističkih rješenja namijenjenih usklađivanju i

koordinaciji interesa te povećanju efikasnosti poslovanja poduzeća. (Cerović, Zaninović,

Dukić, 2011., str. 421)

Agencijska teorija opisuje strukturiranje odnosa ekonomske razmjene između uključenih

strana, principala i agenta. Ova je teorija kratkoročno orijentirana te naglašava tržinu

profitabilnost zbog čega se često koristi u kombinaciji sa drugim teorijama poduzeća. (Tipurić,

Podrug, 2010., str.69)

Jensen i Meckling, začetnici teorije, istaknuli su da je prikladnost agencijske teorije u

razumijevanju poslovanja poduzeća proizašla iz njezine mogućnosti shvaćanja situacija i

odluka donesenih u poduzeća. Navedena pitanja na koje se teorijom pruža odgovor jesu: (Jensen

i Meckling, 1976, str. 2)

· Zašto menadžer poduzeća u poduzeću čija bilanca sadrži dugovne stavke (obveze i

izdane dužničke vrijednosne papire) odabire set aktivnosti zbog kojih poduzeće vrijedni

manje nego da je on jedini vlasnik?

· Iz kojeg razloga takva aktivnost potpomaže efikasnost?

· Zašto je prodaja dionica održiv izvor kapitala unatoč tome što ne povećava realnu

vrijednost poduzeća?

· Zašto je financiranje dugom privlačenije od financiranja prodajom vrijednosnica?

· Koja je svrha izdavanja preferencijalnih dionica?

· Koji je smisao izdavanja financijskih izvještaja kreditorima i dioničarima, a koja je

svrha angažmana vanjskih revizora za njihovu potvrdu?

· Zašto u određenim insdustrijama djeluju vlasnici poduzeća koji jedini izvor financiranja

pronalaze u zaduživanju?

7

· Iz kojeg razloga visoko regulirane industrije imaju veći dug ili imovinu u odnosu na

prosječno regulirane industrije izložene jednakim razinama rizika?

Uz navedena agencijska teorija daje odgovor i na brojna druga pitanja vezana za poslovanje

poduzeća. U skladu sa situacijama na koje se agencijska teorija referira potrebno je istaknuti

kako je agencijska teorija sinteza i nadogradnja postojećih teorija poduzeća. Njezino

razumijevanje otežano je i gotovo neostvarivo ukoliko se ne uvaže odrednice teorije

financiranja poduzeća, teorije vlasničkoga prava i teorije vlasničke strukture. Razlog je tomu

potreba razumijevanja interesa vlasnika – investitora te razlozi njegova odabira financiranja

poslovanja.

Izvor ove teorije je ideja da bi odnos nastao između principala i agenta treba odraziti stupanj

efikasne informiranosti unutar same organizacije te troškove koji su direktno povezani sa

rizikom koji nastaje u poslovanju. Polazna pretpostavka je ta da principal i agent djeluju svaki

u svojem vlastitom interesu i da je njihova racionalnost ograničena i da imaju averziju prema

riziku. Iz razlika u njihovim sklonostima i interesima te iz averzije prema riziku kao i različitoga

stupnja informiranosti o poslovanju poduzeća, nastaje konflikt interesa, djelomično smanjenje

efikasnosti poslovanja. Također, zbog pojave asimetričnosti informacija javlja se potencijal za

nastanak i gomilanje agencijskih troškova u poslovanju. (Cerović, Zaninović, Dukić, 2011., str.

421)

Temelj agencijske teorije je odnos između principala i agenta, a koji nastaje kada jedna strana

u odnosu angažira drugu stranu pri obavljanju određenoga posla u njegovo ime i za njegov

račun. Pri tome se određeni stupanj i ovlasti odlučivanja prednose na drugu stranu u

agencijskom odnosu. U tom odnosu nastaje osnova i razlog nastanka agencijske teorije, a to je

sukob interesa dvaju strana uključenih u agencijski odnos. Teorija tumači kako jedna strana

(principal) može ograničiti odstupanje od svojih interesa uspostavljajući odgovarajuće

motivacijske poticaje za agenta, zbog čega on snosi troškove nastale uslijed praćenja agenta,

kako bi se sprječilo njegovo oportunističko ponašanje. (Hill, Jones, 1992., str. 132) Iz

agencijske teorije stoga proizlaze osnovni termini: agencijski odnos između principala i agenta,

agencijski problemi i agencijski troškovi. O navedenim elementima analizirano je u nastavku

rada.

Agencijski odnos temeljna je gradivna nit agencijske teorije, s obzirom da se ista na njoj zasniva

i temelji. Iako često toga nismo svjesni, agencijski odnos prisutan je u poslovanju svih

organizacija, na svim razinama. Predstavlja ga svako zaduženje koje više instance u poslovanju

8

prenose na niže, a tiču se obavljanja određenoga posla za odgovarajuću naknadu. Obavljanje

tog posla donosi beneficije osobi koja angažira agenta. U agencijskom odnosu tako se neovisno

u uključenim stranama ističu dvije osnovne strane: principal i agent. Zasnivanje agencijskog

odnosa nastaje kada principal delegira određeni posao agentu.

U ulozi principala nalazi se ona strana koja obavljanje određenoga zadatka daje u ruke agentu.

Osnovno je obilježje principala da on posjeduje potreban resurs (kapital, materijal , ...) ali mora

angažirati agenta da obavi određeni posao i tim putem ostvari željene učinke. Situacije u kojima

principal angažira agenta jesu: (Tipurić, 2008., str. 116)

· Ukoliko principal nema dovoljno znanja i sposobnosti ili je posao prezahtjevan i

kompleksan a on ne posjeduje znanje za obavljanje svih segmenata posla.

· Ukoliko principal nema dovoljno snage ili raspoloživoga vremena, pa zbog prevelikoga

trajanja posla ne može izdvojiti potrebno vrijeme za izvođenje traženih aktivnosti.

Osim navedenih razloga principal agenta može angažirati i uslijed nastanka obaju navedenih

razloga, odnosno i uslijed nedostatka vremena i uslijed neznanja.

Agent je taj u čije se ruke delegira određeni posao, i koji bi morao obaviti dodijeljeni mu posao

kako bi na taj način zadovoljio interes principala. Na koji način i kako će principal ostvariti

traženo ovisi o njemu samom, s obzirom da on odabire metode djelovanja. Principal odnosno

njegovi interesi u potpunosti su ovisni o agentu i njegovu djelovanju. Agent se u obavljanje

određenoga posla u ime principala upušta isključivo u zamjenu za adekvatnu nagradu, koja se

dogovara unaprijed u pravilu, a isplaćuje po obavljanju dogovorenog posla. Dobit agenta u

obliku nagrade za obavljeni posao je trošak principalu, a ujedno svaki trud koji agent priskrbi

ovom poslu ostvaruje određenu korist za principala, ali i trošak za agenta. Principal je taj koji

snosi rizik neuspjeha, ali i snosi dobit u slučaju uspješnoga obavljanja posla. Dobit koja se

ostvaruje umanjuje se obvezno za agentovu naknadu koja varira, a ovisna je o interesu kojega

principal ima od obavljenoga posla. Visina naknade nije ključni motiv. Veća nagrada označava

najčešće zahtjevan posao. Cilj je svakog agenta za manje odgovornosti i posla dobiti veću

naknadu. Mjerilo uspjeha odnosno povoljnosti nagrade za agenta je što povoljniji odnos između

složenosti i težine zadaće te visine naknade koja se dobije zauzvrat. (Tipurić, 2008., str. 116)

Upravo je problematika pronalaženja optimalnoga odnosa između naknade za posao i dobiti

koju principal dobije od obavljenoga posla od strane agenta središnja točka ove teorije. Ponekad

je naknada za obavljeni posao daleko veća od „zaslužene“ s obzirom na kompleksnost posla,

9

dok je ponekad naknada znatno manja u odnosu na složenost i kompleksnost posla. Najčešće

agenti u takve „podcijenjene“ poslove ne ulaze. Prirodna je želja svakoga agenta da teži što

jednostavnijim i lakšim zadaćama te načinima njihova obavljanja za čim veću nagradu.

(Tipurić, 2008., str. 116) Agent se javlja kao osoba koja radi u ime i za račun principala dok je

principal osoba na koju taj rad utječe. U poduzećima se javlja veći broj principala ali i veći broj

agenata, zbog čega je svaki principal ovisan o velikom broju agenata, i na maksimizaciju

njegove dobiti iz tog razloga djeluje znatno veći broj čimbenika, djelovanja agenata.

Visina nagrade koju principal isplaćuje agentu ovisna je prvenstveno o riziku koji sadrži posao

koji se ustupa agentu, kao i o njegovoj vrijednosti. S obzirom da se nagrada za posao

(kompenzacija) ugovara unaprijed, visina kompenzacije dane agentu vezana je za interes kojega

principal ima od poslovnog pothvata za koji angažira agenta. Mjerilo uspješnosti principala je

da ostvari čim povoljniji odnos ostvarene zarade i uloženog kapitala, dok agent uspješnim

mjerilom smatra ono koje daje najveću zaradu (nagradu) za čim lakši zadatak.

Relacija to jest agencijski odnos u poduzećima javlja se na velikom broju razina, odnosno gdje

god djelovanje jednoga pojedinca direktno utječe na djelovanje drugog pojedinca. Takve

relacije su primjerice: poslodavac-zaposlenik, osiguravatelj-osiguranik, vlasnik-menadžer, ...

Srž agencijske teorije temelji se na pretpostavci da i jedan i drugi, odnosno i principal i agent

žele maksimizirati svoju korist, s time da principal maksimiziaciju svoje koristi vidi kroz

minimiziranje naknade koju daje agentu. Dok prenosi određeni dio posla i odlučivanja na

agenta, principal se suočava sa problemom pronalaska idealne sheme kompenzacija koja bi

motivirala agenta da djeluje u interesu principala. Učinkovita shema kompenzacija ili ugovor

mora zadovoljiti dva osnovna uvjeta: donijeti maksimum očekivanoga profita principalu te s

druge strane biti prihvatljiv agentu koji u postojećem okruženju ima mogućnost i odabira druge

akcije, odnosno nije ograničen na isključivo tog jednog principala.

Da bi to bilo ostvarivo potrebno je nadići temeljne različitosti. Prema ovoj teoriji, bogatstvo

principala neće se maksimizirati jer agent i principal: (Fama i Jensen, 1983., str. 329)

· Imaju različite ciljeve,

· Imaju različit pristup informacijama odnosno principal nije u mogućnosti stalno pratiti

agenta i nadgledati ga te raspolagati sa jednakim obujmom informacija kao i on.

· Nemaju jednaku sklonost riziku.

10

Izuzev navedenih oprečnosti probleme u ovom odnosu izaziva i oportunizam koji se javlja i na

jednoj i na drugoj strani, s obzirom da svatko želi sebi priskrbiti čim više.

Svrha teorije je oblikovanje odnosa koji će maksimizirati korisnost proizašlu iz odnosa

principal-agent, zadovoljavajući ciljeve obaju, odnosno maksimizirajući im interes. Bit

agencijske teorije je u ponudi koja će maksimizirati korist agenta i minimizirati troškove

principala. Jednostavniji rad menadžera i jednostavniji nadzor tog rada povezuje se sa fiksnom

naknadom. Ukoliko dođe do rastuće asimetričnosti informacija i otežane mogućnosti nadzora

agentova djelovanja fiksna naknada nije najzahvalniji odabir koji bi mogao na odgovarajući

način motivirati agenta. U takvim uvjetima naknada agenta vezuje se za stupanj ostvarivosti

postavljenoga cilja principala. Ovisno o troškovima nastalim zbog nadgledanja agenta ugovori

se oblikuju na dva načina: utemeljeni na ponašanju agenta i utemeljeni na ostvarenim

rezultatima. Ugovor utemeljen na ponašanju agenta uspostavlja se kad je trošak nadgledanja

menadžera manji, dok se u slučaju skupljeg nadgledanja rada agenta uspostavlja ugovor

utemeljen na ostvarenim rezultatima , s obzirom da se tim putem usklađuju ciljevi principala i

agenta te se cjelokupan rizik ostvarenja ciljeva prebacuje na agenta. Agent će u takvim

uvjetima, sa ciljem dobivanja bolje naknade ili naknade općenito uložiti više truda i ispuniti

ciljeve. (Tipurić, 2008., str. 128)

Agencijska teorija se u praksi pojavljuje sve učestalije, u pravilu u kombinaciji sa drugim

teorijama upravljanja poduzećem. Razlog otežane samostalne primjene agencijske teorije u

praksi je i nekolicina ograničenja koja se nameću zbog specifičnosti same teorije. Ograničenja

agencijske teorije jesu: (Tipurić, 2008., str. 135)

· Principali se mogu integrirati u grupe s obzirom da imaju jednake ciljeve, ali postoje

različite skupine principala koje obilježavaju različiti ciljevi.

· U praksi postoje situacije gdje i principali i agenti traže ispunjavanje svojih interesa

preko konvergirajućih ciljeva poput održivog poslovanja i zadovoljstva zaposlenika.

Iz tog razloga teško je unificirati obilježja agencijske teorije i koristiti ih kao

podrazumijevajuća. agencijska teorije u obzir ne uzima osobne karakteristike uključenih

sudionika Agencijska teorija je obilježena jedino unificiranim specifičnim ponašanjem odnosno

zadovoljavanjem interesa svih skupina integriranih u agencijski odnos.

Tipičan oblik agencijskog odnosa je odnos između vlasnika i menadžera. Ono što odnos

uspostavljen na ovoj relaciji čini agencijskim odnosom je sljedeće: (Tipurić, 2008., str. 136)

11

· Vlasnici i menadžeri imaju različite ciljeve proizašle iz različitih pozicija i interesa u

poduzećima u kojima su angažirani,

· Menadžeri zbog prirode posla koji obavljaju imaju pristup većem obujmu informacija i

veći stupanj upoznatosti sa poslovanjem, što vlasnicima nije na raspolaganju

· Različita je sklonost riziku između vlasnika i menadžera, što je povezano sa

specifičnostima resursa angažiranih u agencijskom odnosu.

Osnovni razlozi zbog kojih se u poduzećima javlja agencijski odnos između vlasnika i

menadžera je nemogućnosti dovoljno učinkovitoga obavljanja vlasničke i menadžerske

funkcije. Iz tog razloga vlasnik je primoran angažirati osobe sa dovoljnim obujmom znanja i

iskustva za vođenje poslova. Povećana učinkovitost operativnih radnji, koju ostvaruje

angažirani menadžer u konačnici vodi ka ostvarenju interesa samog vlasnika, primarno ka

većem profitu. U uvjetima kada menadžer, koji je angažiran radi većega spektra znanja i

iskustava, počinje raditi u svojem vlastitom interesu, dolazi do kritične točke odnosno stvaranja

agencijskog problema.

Temeljna ideja koja pokreće uspostavljanje agencijskog odnosa je ta da je principal odnosno

vlasnik najčešće prezauzet da bi obavljao potrebne poslove, stoga on zapošljava agenta da u

njegovo ime i za njegov račun obavi sve te zadaće i poslovne aktivnosti. Međutim, s obzirom

da je principal prezaposlen za obavljanje tih poslova, osnovna prepreka efikasnom agencijskom

odnosu je ta da on zbog nedostatka vremena ne može pratiti agenta i nadzirati njegov rad. Iz

tog razloga potrebno je koristiti ugovor i pozivati se na u njemu definirane odrednice kako bi

se oformio agencijski odnos i iskoristile maksimalne koristi i zadovoljavanje interesa od njega.

(Gibbons, 2010.)

Agencijska teorija bi u praksi upravljanja poduzećem bila nefunkcionalna i neuporabljiva da se

ne javljaju oprečni ciljevi i asimetričnost informacija između agenta i principala. Njezina je

ključna zadaća pronaći optimalan odnos i oblikovati ga u ugovor koji uvažava sva ograničenja

i rizike, i na najbolji mogući način zadovoljava interese principala ali i agenta, s obzirom da se

u konkurentnom okruženju agenti većinom mogu okrenuti drugom agencijskom odnosu

ukoliko im uvjeti ne odgovaraju.

12

2.2. Agencijski problem

Agencijska teorija temelji se na uspostavljanju agencijskog odnosa između uključenih strana, a

to je agencijski odnos. U njemu se zbog prirode ljudskoga ponašanja javljaju određeni oblici

problema, takozvanih agencijskih problema. Naime istaknuto je već nekoliko puta kako se

agencijska teorija temelji na shvaćanju i uvažavanju ljudskih individualnih karakteristika i

ponašanja. U ljudskoj je prirodi težiti ka vlastitim interesima, i to se javlja i u agencijskom

odnosu. Iz tog razloga potrebno je kreirati ugovor koji će nadvladati te težnje odnosno

zadovoljiti vlastite interese svih sudionika. Specifičnosti agencijskog odnosa i mogućih

područja konflikta iz kojih nastaju agencijski problemi prikazani su na sljedećoj shemi:

Shema 1. Odnos vlasnika i menadžera iz perspektive agencijske teorije

Izvor: Tipurić, 2008., str. 124; prema Čengić, 2001., str. 14

U shemi su prikazane specifičnosti konflikta koji su izvorište agencijskih problema nastalih u

agencijskom odnosu. Do agencijskog problema dolazi jer principal ne može nadzirati

cjelokupno djelovanje agenta. Do pojave agencijskog problema nastaje ako agent djeluje u

13

smjeru suprotnom od interesa principala. (Tipurić, 2008., str. 117) Točnije, agent nije

zainteresiran za maksimizaciju koristi principala. Istovremeno, principal ne sudjeluje aktivno u

svim poslovima koje agent obavlja niti ga stalno nadzire. Zbog manjega intenziteta nadzora

agenta principal ne može znati da li agent radi u njegovu interesu ili ne. Sa raspoloživim

sredstvima principal plaća agenta da djeluje u smjeru zadovoljavanja njegovih interesa. Rizik

je taj da agent zbog smanjenog nadzora može djelovati u smjeru zadovoljavanja vlastitih

interesa, na štetu principala. Tomu je posljedica porast agencijskih troškova, ali djelovanje

suprotno traženom i očekivanom, odnosno pojava agencijskog problema. Agencijski problem

nastaje dakle zbog dvije temeljne specifičnosti agencijskog odnosa: različitih interesa agenta i

principala te asimetrične informiranosti između agenta i principala.

Dva su temeljna agencijska problema: (Heat i Norman, 2004., str. 248.)

· Problem skrivene informacije i

· Problem skrivenog djelovanja.

Do ovih problema dovode oportunizam agenta, informacijska asimetrija i informacijska

nepotpunost te nesigurnost u okolini.

Jedan od osnovnih specifičnosti agencijskog odnosa koji vodi ka problemu je oportunizam,

odnosno djelovanje u vlastitu korist. Oportunizmom se smatra sebično djelovanje agenta sa

ciljem maksimizacije njegove vlastite koristi. Pojava oportunizma u agencijskom odnosu

temelji se na činjenici da agenti motivirani isključivo vlastitim interesom koriste svaku situaciju

sebi u korist i odabiru onu razinu truda koja će maksimizirati njihov profit, odnosno nagradu.

(Heat i Norman, 2004., str. 248)

Drugi najveći čimbenik stvaranja agencijskog problema je informacijska asimetrija. Ovaj

problem predstavlja nejednak pristup informacijama u odnosu između principala i agenta,

odnosno agent redovno ima više informacija od principala što principalu otežava nadzor nad

radom agenta u svrhu ostvarivanja maksimalne koristi za principala. Veća informacijska

asimetrija nosi sa sobom veći oportunizam na strani agenta. (Heat i Norman, 2004., str. 248)

Skrivena informacija javlja se prije potpisivanja ugovora i uspostavljanja agencijskog odnosa.

Agent je taj koji posjeduje informacije koje prikriva od principala, a koje se tiču njegova

djelovanja i odražavaju se u budućem odnosu na ispunjavanje ciljeva principala. Zbog

neposjedovanja informacija principal je izložen riziku odabira lošega agenta što za posljedicu

14

može imati veće troškove nakon uspostavljanja agencijskog odnosa. Rješavanje ovoga

problema u agencijskom odnosu javlja se u fazi prije ugovaranja odnosa. Principal to radi na

dva načina: sastavljanjem više ugovora a odabir jednoga kazuje o agentu i njegovim

namjerama; signaliziranjem od strane agenata putem neke akcije, odgovora, odluke, ... (Heat i

Norman, 2004., str. 249)

Prvi način razotkrivanja skrivene informacije javlja se u slučaju kada principal složi više

ugovora na način da se prema stavkama ugovora traži takav angažman agenta koji nekom lošem

agentu neće biti isplativ, odnosno neće mu se isplatiti varati zbog čega će prihvatiti ugovor koji

zahtijeva nižu razinu truda. Takve ugovore slaže se na način da zapadnu za oko lošim agentima,

dok se dobri/vrijedni agenti koji su voljni truditi se u pravilu odlučuju za drugi oblik ugovora.

Ti ugovori zahtijevaju veću razinu truda i složeni su na način da se dobrom agentu nikako ne

isplati odabrati ugovor koji zahtjeva nižu razinu truda, koju bi odabrao loš agent. Osnovna

razlika između tih dvaju skupina ugovora je osim razlike u zahtijevanim razinama truda i razlika

u naknadi. Ta naknada naziva se informacijskom rentno i predstavlja ekstra dodatak koji dobije

dobar agent. U pogledu signaliziranja misli se da davanje tajnih signala koje agent daje svojim

odabirom odnosno postupkom. Najpoznatiji oblik signaliziranja je taj u kojem agent ukoliko ne

stoji iza svojeg rada, odnosno ukoliko ga ne smatra dobrim nije voljan davati jamstvo za svoj

rad. Dobri agenti riskiraju na taj način davajući jamstvo, dok se loši agenti od toga ograđuju.

Ipak jamstvo odnosno trošak davanja jamstva se agentima koji ga odobravaju vraća višestruko,

kroz veće naknade. (Heat i Norman, 2004., str. 248)

Skriveno djelovanje je drugi agencijski problem koji nastaje kada principal ne može provjeriti

što agent u stvarnosti radi, odnosno nije u mogućnosti znati radi li agent prema svojim

mogućnostima. Principalu je vidljiv samo krajnji rezultat. Ovaj se problem javlja najčešće

nakon potpisivanja ugovora, a obilježen je pojmom moralnog hazarda. Moralni hazard je

situacija u kojoj agent vara principala ne obavljajući aktivnosti u skladu sa odredbama ugovora.

Principal nije u mogućnosti provjeravati agenta iz nekoliko razloga: velikih troškova

nadgledanja i utjecaja velikog broja faktora iz okruženja na rad agenta. (Heat i Norman, 2004.,

str. 249) Principal ovaj problem može riješiti optimalnim raspoređivanjem rizika prebacujući

veći dio rizika na agenta. Primjer toga je utvrđivanje naknade kao postotka od zarade.

U smjeru izbjegavanja ili smanjivanja agencijskog problema, koji implicira agencijske troškove

i smanjuje konačnu korist principala i agenta, principal odnosno vlasnik može intenzivirati

kontrolu što bi mu izazvalo dodatne troškove ili motivirati menadžere na način da njegovi

15

interesi budu usklađeni sa principalovima. (Tipurić, 2008., str. 128) Takav oblik motivacije

javlja se u ugovorima u kojima se naknada dogovara u postotku od ostvarene dobiti. U praksi

se dakle nakon uspostavljanja agencijskog odnosa i pojave agencijskog problema, principalu

daje dvojaka mogućnost rješavanja tog agencijskog problema, koji je izvor i uzrok stvaranja

agencijskog troška. Metodologija rješavanja agencijskog problema u skladu sa prethodno

navedenim javlja se u obliku nadgledanja i u obliku motivacije kroz kompenzacije.

2.3. Agencijski troškovi

Agencijski troškovi su neodvojiv termin od poimanja i obuhvata agencijske teorije. Plodno tlo

za njihov nastanak i razvoj stvara pojava agencijskih problema. Uspostavljanjem agencijskog

odnosa između principala i agenta uz pretpostavku da se i principal i agent ponašaju u smjeru

maksimizacije svoje koristi i interesa dolazi do pojave agencijskih problema koji impliciraju

pojavu agencijskih troškova. Primjerice, ako vlasnik nema dostupnost informacijama o radu

agenta (menadžera) on je primoran u svrhu postizanja čim veće dobiti i ostvarivanja svojih

interesa nadgledat rad menadžera. To izaziva dodatne troškove, materijalne (financijske) i

nematerijalne. Takvi troškovi su agencijski troškovi.

Agencijskim troškovima smatraju se sva materijalna i nematerijalna koje principal ulaže kako

bi mogao do izvjesne, potrebne razine kontrolirati rad i ponašanje angažiranih agenata te na taj

način osigurati optimalno iskorištavanje uloženih sredstava, odnosno osigurati maksimalan

povrat na uložena sredstva i postići očekivani stupanj koristi od investicije. Općenito gledano,

agencijski troškovi nastali uslijed agencijskog odnosa su svi oni troškovi koji padaju na teret

vlasnika poduzeća, a odnose se na sprječavanje moralnoga rizika na strani menadžera. Taj

moralni rizik odnosi se na mogućnost neispunjavanja ili lošega ispunjavanja dodijeljenih

zadataka ili pak na maksimizaciju vlastite koristi na štetu principala. (Cerović, Zaninović,

Dukić, 2011., str. 421)

Ovi troškovi variraju od agencijskog odnosa do agencijskog odnosa ovisno o specifičnosti

ugovorenoga odnosa između agenta i principala kao i specifičnostima samoga agenta i

principala. Agencijski troškovi koji se javljaju u agencijskom odnosu jesu zbroj sljedećih

troškova: (Jensen i Meckling, 1976., str 310.)

16

· Troškovi izrade i strukturiranja ugovora o agencijskom odnosu,

· Troškovi nadgledanja agenta

· Troškovi vezanja od strane agenta,

· Rezidualni gubitak.

Troškovi izrade i strukturiranja ugovora temelj su na kojem se zasniva odnos. Ovi troškovi su

značajni i neizbježni, s obzirom da se ugovorom pravno determinira odnos, te da se u slučaju

neispunjavanja ugovornih odnosa obje strane imaju pravo pozivati na odredbe ugovora. Ovaj

trošak snosi principal i zasigurno je jedan od nužnih troškova nastalih uslijed agencijskog

odnosa.

Troškovima nadgledanja smatraju se svi oni troškovi koji se javljaju kada vlasnici to jest

principali nadgledaju rad agenata, odnosno menadžera. U te se troškove redovno ubrajaju

troškovi vanjskih suradnika (revizija, kontrola), sastavljanja menadžerskih ugovora i

otpuštanja. Ove troškove u početku snosi principal, ali se u konačnici odbijaju od ostvarene

dobiti pa se samim time prevaljuju na agenta, čija je naknada stoga manja (ukoliko se odražava

kao postotak od dobiti).

Troškovi vezanja nastaju uslijed uspostave i održavanja sustava u kojem se poslovi koje agent

obavlja vrše u interesu dioničara. Razlog tomu je činjenica da troškove nadgledanja i nadzora

konačno snosi sam agent te je iz tog razloga poželjno da iste minimizira uspostavljajući sustav

u kojem je nadgledanje olakšano. Troškovi vezanja i troškovi nadgledanja zajedno čine

troškove izvršenja ugovora.

Unatoč tome interese agenata i principala gotovo je nemoguće u potpunosti uskladiti i

uravnotežiti. Iz nastaloga sukoba interesa proizlaze agencijski gubici poznati kao rezidualni

gubici. Rezidualni gubitak je oportunitetni trošak (trošak propuštene prilike) koji ostaje nakon

što se ugovor optimalno ispuni. Pojednostavljeno rečeno, ulaganje sredstava u osiguranje

provedbe aktivnosti dogovorenih ugovorom isplativo je sve do one razine u kojoj je smanjenje

gubitka od nepridržavanja ugovora jednako povećanju troškova izvršenja, odnosno do razine

kada granični troškovi tih aktivnosti dosegnu graničnu dobit od smanjivanja rezidualnog

gubitka. (Tipurić, 2008., str. 127)

17

Osnova agencijske teorije je da u ranoj fazi inicijacije agencijskog odnosa prepozna moguće

probleme, te da kroz ugovorne odredbe reducira mogućnost njihove pojave, osiguravajući na

najbolji mogući način zadovoljenje interesa agenta i principala.

18

3. Prikaz prethodnih empirijskih istraživanja

Agencijski problem između menadžera i dioničara (vlasnika), bio je predmetom mnogobrojnih

empirijskih istraživanja. Većina empirijskih istraživanja se u principu ne temelji na agencijskoj

teoriji, već najčešće uključuje analizu uspješnosti tvrtke, putem skupa različitih varijabli.

3.1. Utjecaj diverzifikacije na rast poduzeća

Empirijsko istraživanje o utjecaju diverzifikacije na rast poduzeća provedeno je na uzorku

Japanskih poduzeća.

Naime, Japanska poduzeća su aktivno započela sa međunarodnom i proizvodnom

diverzifikacijom u kasnim 1980 – ima. (Delios A., Yoshikawa T., Brien J., David P., 2005., str.

17)

Za ovo istraživanje koristili su se podaci iz četiri izvora. U najvećoj mjeri je korištena Japanska

baza podataka Pacific-Basin Capital Markets ( PACAP ). Podaci dobiveni iz navedene baze

podataka nadopunjeni su informacijama iz godišnjeg izdanja Japanske prekomorske investicije,

te su korišteni za izračunavanje ili mjerenje međunarodne diverzifikacije. Kako bi izmjerili ili

izračunali proizvodnu diverzifikaciju, korišteno je izdanje Japan Company Handbook, te baza

podataka NEEDS, kako bi izmjerili rast zaposlenosti, te plaće direktora.

Kao inicijalni uzorak na kojem je rađeno ovo istraživanje uzeto je svih 16.400 poduzeća iz

baze podataka PACAP i izdanja Japanske prekomorske investicije, od 1990. do 2004. godine.

Kako mala poduzeća ne bi mogla biti konkurentna na stanom tržištu, iz uzorka je izuzeto 576

poduzeća čije je knjigovodstvena vrijednost kapitala manja od 39.000 USD$. Isto tako, izuzeta

su javna poduzeća, te poduzeća koja su u većinski stranom vlasništvu. Istraživanje je stoga

urađeno na uzorku od 14.294 poduzeća. Međutim, uzorak poduzeća će se mijenjati, zavisno od

modela do modela, s obzirom da baze podataka imaju zabilježenu diverzifikaciju proizvoda

samo od 1992. do 2001. godine.

19

Prilikom istraživanja postavljena su 2 ključna pitanja :

1. Da li je odnos između diverzifikacije i profita pozitivniji kod kompanija koje su u

vlasništvu stranih vlasnika i financijski institucija, nego domaćih vlasnika?

2. Da li je odnos između diverzifikacije i rasta zaposlenih pozitivniji kod kompanija koje

su u domaćem vlasništvu, nego od onih u stranom?

Kao zavisne varijable korišteni su profit i rast, kao najbolji pokazatelji uspješnosti poduzeća.

Strani vlasnici koji dolaze na drugo tržište, imaju osnovni i jedini cilj, a to je ostvarivanje što

većeg profita. Takav je slučaj i na promatranom tržištu. Strane kompanije će se odlučiti za

diverzifikaciju, jedino u slučaju da im to donosi profit, dok će domaće kompanije, najprije

razmišljati o rastu poduzeća i broja zaposlenika, a tek onda o profitu. Tako da se dolazi do

zaključka da je odnos između diverzifikacije i profita pozitivniji kod stranih kompanija.

Neka protekla istraživanja dovela su do zaključka da strani vlasnici kompanija imaju veće

tendencije otpuštanja ljudi nego domaći, što se pokazalo i na ovom istraživanju. Naime, domaći

vlasnici u Japanskim kompanijama svoje zaposlenike tretiraju kao drugu obitelj, te pokušavaju

stvoriti okruženje u kojem će zaposlenik biti siguran do kraja života, ukoliko bude pokazivao

dobre rezultate na poslu. Suprotno od toga, stranim vlasnicima bitan je jedino profit, te oni

nemaju nikakvih problema u otpuštanju radnika, ukoliko bi im to donijelo veću zaradu. Tako

da dolazimo do zaključka da je odnos između diverifikacije i rasta zaposlenih pozitivniji kod

kompanija u domaćem nego u stranom vlasništvu.

Ovim istraživanjem pokušao se objasniti utjecaj diverzifikacije na poslovanje poduzeća. Kao

varijable su se uzeli profit, i rast poduzeća, kao jedne od osnovnih varijabli za prikaz uspješnosti

poduzeća. Za usporedbu su se koristile kompanije koje su u domaćem vlasništvu, i one koje su

u stranom. Iz analize je vidljivo da su njihovi ciljevi različiti, te da imaju drugačiji pristup u

odnosu prema zaposlenicima, te prema samom poslovanju. Dok kompanije koju su u domaćem

vlasništvu kao osnovni cilj imaju rast zaposlenosti i osiguranje dobrih uvjeta za zaposlenike, a

tek nakon toga profit, stranim kompanijama nije važno ništa osim profita, te nemaju problema

s time da otpuštaju radnike, odnosno zamjenjuju ih jeftinijom radnom snago

20

3.2. Uspoređivanje agencijskih troškova u poduzećima s obzirom na pravni olik

poslovanja

Ovo emiprijsko istraživanje govori o agencijskom odnosu u obiteljskim poduzećima. Analiza

se u najvećoj mjeri fokusirala na usporedbu agencijskih troškova između obiteljskih i ne-

obiteljskih poduzeća. Autori ovoga članka smatraju da bi obiteljska poduzeća, uzimajući u obzir

unutar-obiteljske odnose trebala biti izuzeta od agencijskog problema. Također, smatraju da su

članovi obitelji motivirani da povećaju obiteljski dohodak i potrošnju, čak iako se to odražava

na njihovo osobno blagostanje.(James J. Chrisman, Jess H. Chua i Reginald A. Litz, 2004, str.

337.) Međutim, i u obiteljskim poduzećima su mogući problemi, tako što vlasnici (roditelji)

znaju biti popustljivi prema zaposlenicima (djeci), što u konačnici može loše utjecati na

poslovanje poduzeća. Samim time, ukoliko vlasnici pokušaju sankcionirati nedovoljno dobar

rad, može doći do problema u obiteljskim odnosima izvan posla.

Agencijski troškovi nastaju tek kada menadžeri slijede svoje interese, suprotno interesima

vlasnika. Ukoliko poduzeće odluči pružiti radno mjesto manje sposobnim članovima, te se

menadžment složi s time, može se govoriti o agencijskom trošku za ostala poduzeća, međutim

ne i za obiteljska. Kao rezultat toga, agencijski troškovi se u obiteljskim poduzećima ne mogu

identificirati, a kamoli mjeriti, bez proširenja njegovih ciljeva, postavljenih da uključuju

povlastice nevezane s financijskim i konkurentskim učinkom.

Zaključno, agencijski problemi koji proizlaze iz razdvajanja i upravljanja mogu biti različiti u

obiteljskim poduzećima, zbog njihovih neekonomskih ciljeva.

Za navedeno istraživanje koristili su se podaci iz SBDC ( Small Business Development Center

), programa iz koji se koristi u 48 Američkih saveznih država, a koji obuhvaća preko 27.000

malih poduzeća. Nakon eliminacije poduzeća koja su premala da bi imala ikakav utjecaj na

analizu, te poduzeća za koja nisu bili dostupni svi potrebni podaci, došlo se do uzorka od 1.141

poduzeća. Varijable koje su uzete u obzir kod ovog istraživanja su slijedeće : veličina poduzeća,

godine, grana industrije, udio obitelji u poduzeću, prisutnost odbora direktora, sklonost

udruživanju u strateškom planiranju.

Poduzeća koja su odabrana za analizu imaju prosječnu godišnju prodaju u iznosu od $2,3

milijuna, te prosječno 23 zaposlenika. 74% poduzeća je prijavilo da su se udružili u strateškom

planiranju, a 75% ih je prijavilo da imaju nadzorni odbor ili savjetnika.

21

Ovim istraživanjem, pokušalo se odgovoriti na slijedeća ključna pitanja :

1. Kako prisustvo obitelji unutar poduzeća utječe na poslovanje poduzeća?

2. Da li kontrolni mehanizmi agencijskih troškova, poput strateškog planiranja ili nadzora

vlasnika, poboljšavaju učinkovitost?

3. Da li kontrolni mehanizmi agencijskih troškova, poput strateškog planiranja ili nadzora

vlasnika, poboljšavaju učinkovitost u obiteljskim poduzećima više, ili manje u odnosu

na ne-obiteljska poduzeća?

Mjera koja se koristila u ovoj performansi bila je kratkotrajni rast prodaje, a iskazivala se u

prijavljenoj prodaji u 1998. i 1999.godini. Profitabilnost, vrijednost poduzeća ili dugotrajan rast

prodaje, bili bi bolji pokazatelji uspješnosti, međutim nisu bili dostupni za ovo istraživanje.

Za istraživanje se koristila brza tehnika grupiranja SPSS, kako bi se razdvojile obiteljske od

neobiteljskih poduzeća, te se na kraju došlo do 79% uzorka, u korist obiteljskih poduzeća.

Strateško planiranje i nadzor vlasnika bile su kategoričke varijable proizašle iz ključnih pitanja.

Iz rezultata dobivenih istraživanjem, može se zaključiti da navedene varijable imaju puno veći

utjecaj na poduzeća u kojima nema prisutnosti obitelji, nego u obiteljskim poduzećima, gdje je

zapravo kod većine njih, teško provoditi nadzor, zbog specifičnosti odnosa unutar, te izvan

poduzeća. Daljnjim analiziranjem varijabli, došlo se do odgovora na postavljena ključna pitanja

:

1. Prisustvo obitelji unutar poduzeća u najvećoj mjeri pozitivno utječe na poslovanje

poduzeća, ponajviše zbog toga što je njihova sudbina i egzistencija vezana uz poduzeće.

2. Strateško planiranje poboljšava učinkovitost kod oba oblika poduzeća.

3. Poduzeća koja nisu obiteljska, koristeći strateško planiranje, pokušavaju izvući veće

koristi od procesa, nego obiteljska poduzeća.

U ovome istraživanju, autori su pokušali razriješiti pitanje da li uključenost obitelji ublažava,

pogoršava ili stvara agencijski problem. Ukazali su da zbog toga što obiteljska poduzeća osim

ekonomskih ciljeva pokušavaju zadovoljiti i neekonomske ciljeve, aktivnosti koje se u ostalim

22

poduzećima smatraju agencijskim problemom, u obiteljskima se ne smatraju. Kao rezultat toga,

postoji jedinstveni mjerni problem u proučavanju agencijskih troškova obiteljskih poduzeća.

Rezultati dobiveni ovim istraživanjem pokazuju da, osim učinaka kontrolnih mehanizama

agencijskih troškova, obiteljska i ne-obiteljska poduzeća imala slične gospodarske rezultate

mjerene kroz kratkoročni rast prodaje. Oni također pokazuju da je strateško planiranje imalo

izravan i pozitivan utjecaj na rezultate. Što je još važnije, rezultati pokazuju da će poduzeća

koja nisu obiteljska dobiti više od obiteljski poduzeća od barem jednog kontrolnog mehanizma

agencijskih troškova, strateškog planiranja. Dakle, u skladu s raznim agencijskim teorijama

znanstvenika, dobiveni rezultati ukazuju na to da angažman obitelji može smanjiti ukupni

agencijski problem

3.3 Agencijska teorija i vlasnička struktura – Procjena utjecaja vlasničke strukture

Podaci korišteni u ovom istraživanju sastoje se od godišnjih vlasničkih i financijskih podataka

105 kompanija sa Helsinške burze ( NASDAQ QMX Helsinki ), od 2007. – 2009. godine.

Korišteni podaci su sakupljeni iz godišnjih izvještaja kompanija, Thomson Financial

Worldscope i Thompon Financial Datastream baza podataka. Uzorak predstavlja različitost

kompanija u smislu industrije, vlasničke strukture, te izgledima za budući rast. Uzorak

poduzeća uključuje najznačajnije i najveće Finske kompanije, no treba napomenuti da se

vremenski raspon promatranih godina podudara s ozbiljnom recesijom u svjetskom, tako i

finskom gospodarstvu, sa značajnim smanjenjem vrijednosti temeljnog kapitala. Temeljeno na

prikupljenim podacima, koncentracija vlasništva se mjeri udjelom vlasništva najvećih vlasnika

ili alternativno pet najvećih dioničara. Podaci o vlasništvu prikupljeni su iz godišnjih izvještaja

kompanija, i najčešće sadrže oko 10-tak najvećih registriranih vlasnika. Strani vlasnici se

najčešće ne registriraju u bazu podataka (zbog poreza), te samim time dolazi do poteškoća u

interpretiranju vlasničkih podataka. Međutim, Finske vlasti su donijele zakon u kojem obvezuje

sve vlasnike, bilo domaće ili strane, koji posjeduju više od 5% vlasništva, da moraju biti

prijavljene u registar.

Ova analiza ima naglasak na skupini dioničara koji imaju značajan interes u poduzeću, te mogu

pojedinačno ili zajedno provoditi različite stupnjeve kontrole. Vlasništvo se dijeli na tri

kategorije : pravni nadzor (LC), de-facto kontrolu (DC) i široko disperzirano vlasništvo (WH)

23

poduzeća.(Toumas Laiho, 2011., str. 42) Kod pravnog nadzora, vlasnici imaju zakonsko

upravljanje poduzeća, gdje ni jedan dioničar ili grupa dioničara nema više od 50% glasova na

godišnjoj skupštini. De-facto kontrola se definira kao razina vlasništva dionica s pravom glasa

na kojima su lokalni regulatori zaključili da će dioničari imati značajan utjecaj na ishod odluka

koje se donesu na godišnjoj skupštini. Široko disperzalno vlasništvo je takvo vlasništvo gdje

niti jedan dioničar ili grupa dioničara nema pravo glasa ukoliko temeljni kapital ne prijeđe

razinu obvezne ponude.

U Finskim poduzećima, dominanti oblik vlasništva je pravni nadzor. Međutim, najbolje

rezultate u pogledu poslovanja poduzeća ostvaruju kompanije s oblikom vlasništva de-facto

kontrola, gdje vlasnici posjeduju između 33% i 50% dionica s pravom glasa. Nakon prilagodbe

rizika, široko disperzirana poduzeća imaju najlošije poslovanje. Može se reći da poduzeća s

pravnim nadzorom samo marginalno mogu nadigrati široko disperzirana poduzeća, dajući

sugestiju da su ulagači u Finskoj ravnodušni između dvije prethodno navedene kategorije

vlasništva. No, s druge strane, ovo može ukazati na neuspjeh sustava korporativnog upravljanja

koja štiti interese manjinskih ulagača od dominantnog dioničara tamo gdje je pravni nadzor, a

od viših menadžera tamo gdje je vlasništvo široko disperzirano. Na temelju njegovih

performansi, de-facto kontrola osigurava najučinkovitiji sustav upravljanja unutar finskog

institucionalnog konteksta. Međutim, činjenica je da u više od 50% ispitanika najveći udio u

kategoriji vlasništva ima upravo pravni nadzor, što pokazuje da je struktura vlasništva u Finskoj

neučinkovita.

24

4. Pokušaj utvrđivanja agencijskog problema na uzorku hrvatskih

poduzeća

U ovom dijelu diplomskog rada, pokušati će se utvrditi postojanje agencijskog problema na

uzorku poduzeća za koja se uspjele pribaviti sve potrebne varijable, u periodu od 2009. do 2014.

godine. Također će se pokušati prikazati na primjerima pojedinih poduzeća, kako nastajanje

agencijskog problema može utjecati na poslovanje poduzeća, te kako poduzeća sa sličnom

strukturom vlasništva mogu ostvarivati, potpuno dijametralno jako dobre poslovne rezultate.

U promatranom razdoblju za ovu analizu, nalazi se 2009. Godina, koja je jako važna za

cjelokupno svjetsko gospodarstvo, pa tako i za Hrvatsku, zbog početka svjetske ekonomske

krize, te 2013. Godina koja je za Hrvatsku važna zbog ulaska u Europsku Uniju. U razdoblju

od 2008. Do 2010. Godine i razdoblja najdulje ekonomske krize, cjelokupno tržište pa tako i

hrvatsko, prolazilo je kroz velike promjene. Veliki broj malih i srednjih poduzeća se zatvorio,

veliki broj ljudi je dobio otkaze, te je tržište bilo jako nestabilno. To je uvelike utjecalo i na broj

poduzeća koja su bila dostupna za analizu, s obzirom da je značajan broj poduzeća imao velike

amplitude u poslovanju, stoga se ta poduzeća nisu mogla uzimati kao relevantan uzorak.

Također, poduzeća koja su korištena u analizi su isto tako bila pogođena svim tim promjenama,

međutim uz smanjenje određenog broja ljudi ,te smanjenja ukupnih troškova, uspjela su

prebroditi to razdoblje, te u zadnji analiziranim godinama bilježe blagi rast.

Ulazak Hrvatske u Europsku Uniju 2013. godine, je također imao veliki utjecaj na gospodarsku

klimu, te poslovanje poduzeća. Samim ulaskom u Europsku Uniju, otvoreno je veliko tržište

rada, te su se poduzeća morala prilagođavati novim uvjetima na tržištu, ukoliko su željela

nastaviti s poslovanjem. Tako su naime poduzeća čija je osnovna djelatnost bila vezana uz

logističko – špediterske poslove, te poduzeća koja su se bavila uvozom – izvozom, morala

proširiti svoje poslovanje na druge grane, inače bi morala prekinuti svoje poslovanje, zbog

znatnog smanjenja posla. Otvaranje tržišta je u mnogočemu donijelo i dobre stvari, kao što je

na primjer veća konkurencija, veća mogućnost za širenje poslovanja, i sl. Mnoga mala i srednja

poduzeća, se zapravo nisu mogla prilagoditi novim uvjetima, te su se zatvorila, ili su bila

prinuđena po nepovoljnim uvjetima prodavati svoje robe i usluge velikim kompanijama, kako

jednostavno ne bi nestali sa tržišta rada.

25

4.1. Prikaz poduzeća sa prisutnim vlasnicima

U analizi će se probati utvrditi postoji li agencijski problem u poduzećima u kojima je prisutan

vlasnik. Kao uzorak , korišteno je 20 poduzeća za koja su se uspjeli prikupiti svi podaci koji su

potrebni za ovu analizu, u razdoblju od 2009. do 2014. godine. Početni uzorak, je naime bio

veći, no kako u promatrane godine ulazi početak svjetske ekonomske krize i ulazak Hrvatske u

Europsku Uniju, to je negativno utjecalo na mnoga poduzeća, koja jednostavno nisu bila

relevantna za ovo istraživanje.

Tablica 1 : Prikaz varijabli u poduzećima s prisutnim vlasnikom

Godina Plaće

zaposlenih Plaće

menadžera Broj

zaposlenih Ukupna

imovina Ukupni

prihodi Promet po žiro

računu

2009 4.453,00 kn 7.107,00 kn 3,2 768.657,00 kn 986.574,00 kn 1.056.785,00 kn

2010 4.365,00 kn 7.036,00 kn 3,1 756.785,00 kn 910.568,00 kn 976.958,00 kn

2011 4.289,00 kn 6.958,00 kn 2,95 721.456,00 kn 895.247,00 kn 926.457,00 kn

2012 4.213,00 kn 6.874,00 kn 2,9 684.598,00 kn 882.365,00 kn 903.645,00 kn

2013 4.346,00 kn 6.923,00 kn 2,8 701.463,00 kn 901.358,00 kn 926.584,00 kn

2014 4.457,00 kn 7.065,00 kn 2,95 735.678,00 kn 937.854,00 kn 968.574,00 kn

Izvor : izradio student

U tablici 1 su navedene sve relevantne varijable, usporedbom kojih se može prikazati da li u

poduzeću postoji agencijski problem. Za analizu je korišteno razdoblje od 2009. godine do

zaključno 2014. godine.

Grafikon 1 : Odnos plaća menadžera i zaposlenika u poduzećima s prisutnim vlasnikom

Izvor : izradio student

Iz grafikona 1 je vidljiv odnos plaća između zaposlenika i menadžera u rasponu od 2009. do

2010. godine. Na grafikonu se vidi da plaće nakon početka svjetske ekonomske krize bilježe

26

pad, te da počinju rasti nakon 2012. godine. Iz navedenog odnosa plaća ne može se utvrditi

postojanje agencijskog problema na promatranom uzorku, te ćemo za pokušaj njegovog

utvrđivanja napravit analizu odnosa plaća i ukupnih prihoda.

Grafikon 2 : Odnos plaća menadžera i ukupnih prihoda

Izvor : izradio student

Grafikon 2 prikazuje odnos između plaća menadžera i ukupnih prihoda u promatranim

godinama. Vidljivo je da su se menadžerske plaće smanjivale kako se smanjivao ukupni prihod,

sve do 2013. godine, kada se počinje bilježiti lagani rast prihod, a samim time i plaća

menadžera.

Iz analiziranih varijabli na temelju korištenog uzorka ne može se ustvrditi postojanje

agencijskog problema. Vidljivo je da su plaće agenta padale kako su se smanjivali ukupni

prihodi, a rasle kako su se povećavali ukupni prihodi poduzeća. Sukladno tome, može se

zaključiti da je agent, radio u korist principala, te u promatranom uzorku ne postoji agencijski

problem.

27

4.2.Prikaz poduzeća gdje vlasnik nije prisutan

Analizom će se pokušati utvrditi da li postoji agencijski problem u poduzećima u kojima vlasnik

nije prisutan. Kao uzorak je korišteno 5 poduzeća za koja su se uspjeli prikupiti svi podaci koji

su potrebni za ovu analizu, u razdoblju od 2009. do 2014. godine. Iako veličina uzorka nije

relevantna da bi se donijeli zaključci koji bi se odnosili na veći dio tržišta, pokušati ćemo

napraviti analizu za poduzeća koja smo uspjeli prikupiti podatke. Poduzeća koja su korištena u

ovom uzorku imaju sličnosti u tome da im se vlasnici nalaze u inozemstvu, te menadžeri imaju

upravljačku ulogu.

Tablica 2 : Prikaz varijabli u poduzećima gdje vlasnik nije prisutan

Godina Plaće

zaposlenih Plaće

menadžera Broj

zaposlenih Ukupna

imovina Ukupni

prihodi Promet po žiro

računu

2009. 5.987,00 kn 11.986,00 kn 7,4 2.423.251,00 kn 16.061.250,00 kn 16.459.312,00 kn

2010. 6.034,00 kn 12.023,00 kn 7,2 2.356.824,00 kn 15.532.456,00 kn 16.027.856,00 kn

2011. 6.097,00 kn 12.156,00 kn 6,4 2.241.562,00 kn 15.025.743,00 kn 15.685.935,00 kn

2012. 6.165,00 kn 12.325,00 kn 5 1.562.424,00 kn 8.812.263,00 kn 9.352.165,00 kn

2013. 6.198,00 kn 12.468,00 kn 4,8 1.362.446,00 kn 7.261.352,00 kn 7.852.367,00 kn

2014. 6.258,00 kn 12.684,00 kn 4,8 1.134.976,00 kn 7.012.658,00 kn 7.435.701,00 kn

Izvor : Izradio student

U tablici 2 su navedene sve relevantne varijable, pomoću koji se može prikazati da li u

poduzeću postoji agencijski problem. Za analizu je korišteno razdoblje od 2009. godine do

zaključno 2014. godine.

Grafikon 3 : Odnos plaća menadžera i zaposlenika u poduzećima gdje vlasnik nije prisutan

Izvor : izradio student

Grafikon 3 prikazuje kretanje plaća menadžera i zaposlenika u poduzećima gdje vlasnik nije

prisutan u periodu od 2009. do 2014. godine. Prisutan je blagi rast plaća tijekom promatranog

28

razdoblja za obadvije skupine. Iako je u tom periodu nastupila svjetska ekonomska kriza, te je

Hrvatska ušla u Europsku Uniju, to nije rezultiralo smanjenjem plaća, čak suprotno, bilježi se

blagi rast. Iz navedenog odnosa plaća ne može se utvrditi postojanje agencijskog problema na

promatranom uzorku, te ćemo za pokušaj njegovog utvrđivanja napravit analizu odnosa plaća i

ukupnih prihoda.

Grafikon 4 : Odnos plaća menadžera i ukupnih prihoda

Izvor : izradio student

Grafikon 4 prikazuje odnos plaća menadžera i ukupnih prihoda za poduzeća u kojima vlasnik

nije prisutan. Iz grafikona se vidi da plaće menadžera bilježe blagi rast kroz sve promatrane

godine, dok ukupni prihodi bilježe blagi pad u periodu od 2009. do 2011. godine, dok je 2012.

godine zabilježen nagli pad. Od 2013. godine ukupni prihodi nastavljaju padati, no postepeno.

Iz analizirani varijabli na temelju korištenog uzorka mogu se primijetiti velika odstupanja.

Naime, u odnosu menadžerskih plaća i ukupnih prihoda vidljive su velike amplitude tijekom

2012. godine. Tijekom navedene godine ukupni prihodi poduzeća su doživjeli strmoglavi pad,

dok su se plaće menadžera povećale. Iz svega navedenog, možemo zaključiti da ova analiza

29

daje naznake postojanja agencijskog problema, te da agenti ne rade u korist principala već

svoju, međutim zbog malog uzorka tu tvrdnju ne možemo potvrditi.

4.3. Usporedba poduzeća sa različitim vođenjem poslovanja

Ovom usporedbom pokušati će se prikazati poslovanje poduzeća s prisutnim i neprisutnim

vlasnikom. Također će analizirati odnosi plaća između zaposlenika i menadžera, te odnos

između plaća i prihoda.

Tablica 3 : Odnos plaća između zaposlenika i menadžera u oba korištena uzorka

Poduzeća s prisutnim vlasnikom Poduzeća bez prisustva vlasnika

Godina Plaće

zaposlenih Plaće

menadžera Plaće

zaposlenih Plaće

menadžera

2009 4.453,00 kn 7.107,00 kn 5.987,00 kn 11.986,00 kn

2010 4.365,00 kn 7.036,00 kn 6.034,00 kn 12.023,00 kn

2011 4.289,00 kn 6.958,00 kn 6.097,00 kn 12.156,00 kn

2012 4.213,00 kn 6.874,00 kn 6.165,00 kn 13.325,00 kn

2013 4.346,00 kn 6.923,00 kn 6.198,00 kn 12.468,00 kn

2014 4.457,00 kn 7.065,00 kn 6.258,00 kn 12.684,00 kn

Izvor : izradio student

Tablica prikazuje odnos plaća između zaposlenika i menadžera u poduzećima sa, i bez prisutnog

vlasnika u razdoblju od 2009. do 2014. godine.

30

Grafikon 5 : Odnos plaća između zaposlenika i menadžera

Izvor : Izradio student

Iz grafikona 5 je vidljiv odnos i kretanje plaća zaposlenih i menadžera. Vidljivo je da su plaće

menadžera i zaposlenika niže kod poduzeća u kojima je prisutan vlasnik, nego kod kojih nije.

Isto tako, iz grafikona se vidi da su plaće zaposlenika i menadžera kod prisutnog vlasnika

doživjele blagi pad tijekom 2009. i 2010. godine, tijekom početka svjetske ekonomske krize,

za razliku od neprisutnog vlasnika, gdje se bilježi blagi rast.

Takav razlika u plaćama se može objasniti činjenicom da u poduzećima gdje su prisutni

vlasnici, zaposlenici nemaju veliku odgovornost, jer vlasnici vrše konstantan nadzor nad njima,

dok u poduzećima bez prisutnog vlasnika, zaposlenici imaju puno veće odgovornosti i ovlasti,

te samim time i više plaće.

31

Tablica 4 : Odnos plaća menadžera i ukupnih prihoda u poduzećima s prisutnim vlasnikom

Poduzeća s prisutnim vlasnikom Poduzeća bez prisustva vlasnika

Godina Plaće

menadžera Ukupni

prihodi Plaće

menadžera Ukupni

prihodi

2009 7.107,00 kn 986.574,00 kn 11.986,00 kn 16.061.250,00 kn

2010 7.036,00 kn 910.568,00 kn 12.023,00 kn 15.532.456,00 kn

2011 6.958,00 kn 895.247,00 kn 12.156,00 kn 15.025.743,00 kn

2012 6.874,00 kn 882.365,00 kn 13.325,00 kn 8.812.263,00 kn

2013 6.923,00 kn 901.358,00 kn 12.468,00 kn 7.261.352,00 kn

2014 7.065,00 kn 937.854,00 kn 12.684,00 kn 7.012.658,00 kn

Izvor : izradio student

U tablici 4 se vidi odnos plaće menadžera i ukupnih prihoda u poduzećima s prisutnim

vlasnikom, kao i u poduzećima s neprisutnim vlasnikom.

Grafikon 6 : Odnos plaća menadžera i ukupnih prihoda u poduzećima s prisutnim vlasnikom

IIzvor : izradio student

Grafikon 7 : Odnos plaća menadžera i ukupnih prihoda u poduzećima bez prisutnog vlasnika

Izvor : izradio student

32

Usporedbom varijabli menadžerskih plaća i ukupnih prihoda u poduzećima s prisutnim, i bez

prisutnog vlasnika, došlo se do zaključka da plaće se menadžera kreću sukladno kretanjima

ukupnih prihoda u poduzećima s prisutnim vlasnikom. To se može objasniti činjenicom da

uzorak promatranih poduzeća čine uglavnom mala poduzeća, u kojima je zapravo menadžer =

vlasnik, te koja su podložna i najmanjim kretanjima na tržištu. Isto tako, u navedenim

poduzećima je puno manja mogućnost pojavljivanja agencijskog problema, ponajviše zbog toga

što je vlasnik prisutan cijelo vrijeme, te zapravo i jedini donosi odluke, tako da uopće ne dolazi

do nastajanja odnosa principal-agent.

Kod poduzeća bez prisutnih vlasnika se javlja nešto drugačija slika. Naime, takva poduzeća

jednostavno moraju imati menadžera, odnosno odgovornu osobu koja će zamijeniti odsutnog

vlasnika. Kao što se i vidi u grafikonu 7, menadžerske plaće ne prate kretanje ukupnih prihoda

poduzeća. Prilikom konstantnog smanjenja prihoda uslijed svjetske ekonomske krize, poduzeća

bilježe pad prihoda, no menadžerske plaće se ne smanjuju, čak štoviše, rastu. Veliki problem u

hrvatskim poduzećima je taj da su menadžeri vezani čvrstim ugovorima ,te ih principal ne može

otpustiti ili im smanjiti plaću samo na osnovu poslovnog neuspjeha. Na temelju svega

navedenog, može se zaključiti da poduzeća bez kontrole i nadzora teško mogu očekivati da će

agenti radi u njihovu korist, a ne u svoju. Principali moraju svjesno preuzeti rizik agencijskih

troškova, što će im se na kraju sigurno višestruko vratiti.

Agencijski odnos će se pokušati prikazati na dva potpuno dijametralna primjera.

4.4. Studij slučaja 1

Kao primjer agencijskog problema izabrano je poduzeće na čijem će se primjeru jako dobro

vidjeti kako prevelika sloboda odlučivanja menadžera, te neprisutnost vlasnika može dovesti

do potpunog kraha, inače veoma eminentnog i cijenjenog poduzeća na tržištu.

Naime, navedeno poduzeće, čiji je vlasnik jedna strana kompanija, nakon pojavljivanja na

hrvatskom tržištu krajem 1990.-ih godina, polako je stvaralo svoje „ime“ na tržištu, te je krajem

2000. – ih godina postalo vodeći distributer svjetski poznatih proizvođača brodske opreme u

hrvatskoj. Kako vlasnik nije bio često prisutan u poduzeću, te je dolazio svega nekoliko puta

godišnje, pravi šefovi su zapravo bili menadžeri, koji su imali potpunu slobodu odlučivanja, te

njihove odluke nisu bile preispitivane niti u jednom trenutku, zbog toga što su polučivali jako

dobre rezultate.

33

Pomoću tablice 5, pokušati će se prikazati nastajanje agencijskog problema u navedenom

poduzeću, putem raznih pokazatelja iz kojih će biti vidljivo kako je poduzeće poslovalo prije,

a kako poslije nastanka agencijskog problema.

Tablica 5 : Prikaz varijabli u razdoblju od 2009. do 2014. godine u 1. poduzeću

Godina Plaće

zaposlenih Plaće

menadžera Broj

zaposlenih Ukupna

imovina Ukupni

prihodi Promet po žiro

računu

2009. 5.865,00 kn 17.500,00 kn 8 2.113.568,00 kn 36.895.906,00 kn 36.232.443,00 kn

2010. 5.936,00 kn 17.500,00 kn 9 2.083.428,00 kn 36.965.245,00 kn 36.569.875,00 kn

2011. 6.000,00 kn 18.000,00 kn 9 1.968.365,00 kn 35.856.954,00 kn 35.658.745,00 kn

2012. 6.500,00 kn 0,00 kn 2 1.123.365,00 kn 7.685.954,00 kn 7.896.542,00 kn

2013. 6.500,00 kn 0,00 kn 1 1.031.935,00 kn 1.125.453,00 kn 1.095.632,00 kn

2014. 6.500,00 kn 0,00 kn 1 856.324,00 kn 236.546,00 kn 245.365,00 kn

Izvor : izradio student

U prikazanoj tablici se vide sve relevantne varijable, kojima se može prikazati da li u poduzeću

postoji agencijski problem. Za analizu je korišteno razdoblje od 2009. godine, koja je specifična

zbog početka svjetske globalne krize, do zadnje godine za koju su dostupni financijski

izvještaji, 2014.

Grafikon 8 : Odnos plaća zaposlenika i menadžera

Izvor : izradio student

Iz navedenog grafikona vidljivo je da, je razlika među plaćama zaposlenika i menadžera bila

jako velika, što i ne čudi s obzirom da su menadžeri bili jako važna karika u poduzeću. Naime,

kako vlasnik nije bio prisutan, menadžeri su zapravo i vodili poduzeće, stoga je razumljiv iznos

34

njihovih plaća. Iz prikaza se vidi, da unatoč početku svjetske ekonomske krize 2009. godine, te

tijekom 2010. i 2011. godine plaće zaposlenika, ali i menadžera bilježe blagi rast, što je bilo

stvarno rijetkost na tržištu. Također, dok su ostala poduzeća u to vrijeme smanjivala troškova,

te otpuštala ljude, navedeno je čak zaposlilo dodatnog radnika, što dovoljno govori o tome kako

je poduzeće dobro poslovalo.

Tada dolazimo do kraja 2011. godine, u kojoj se otkriva agencijski problem, i to sasvim

slučajno. Otkriveno je da je 7, od 9 zaposlenika, na čelu sa menadžerima, godinama stvaralo

lažna izvješća o poslovanju poduzeća, pritom osnovavši razne tvrtke, preko kojih su počeli

obavljati iste djelatnosti kojima se bavilo navedeno poduzeće.

Iz grafikona je vidljivo da u 2012. godini dolazi do značajnih promjena. Menadžerskih plaća

više nema, jer su oni napustili poduzeće. Na plaćama zaposlenika se ne može primjetiti da je

došlo do agencijskog problema, međutim nakon malo dublje analize je to vidljivo. Naime, do

2011. godine je bilo zaposleno 9 ljudi, a nakon otkrivanja agencijskog problema samo 2 ljudi.

Grafikon 9 : Odnos plaća menadžera i ukupnih prihoda

Izvor : Izradio student

35

Grafikon prikazuje odnos menadžerskih plaća i ukupnih prihoda u promatranom razdoblju.

Ukupni prihod tijekom 2009. godine od 36.895.906,00 kn, sasvim opravdavaju visinu

menadžerskih plaća u iznosu od 17.500,00 kn, jer menadžeri imaju veliku ulogu u tome,

pogotovo uzevši u obzir svjetsku ekonomsku krizu, koja je započela te godine. Tijekom 2010.

i 2011. godine, također vidimo da je visina menadžerskih plaća opravdana, sukladno visini

ukupnih prihoda. U 2012. godini, nakon otkrivanja agencijskog problema, vidljiv je drastičan

pad ukupnih prihoda, što je rezultat već ranije objašnjenih događanja. U 2013. godini su se

ukupni prihodi smanjili sa 7.685.954,00 kuna, na 1.125.453,00, te započinje proces likvidacije

poduzeća. Tijekom 2014. godine dolazi do još većeg smanjenja ukupnih prihoda, te se ide ka

zatvaranju poduzeća do kraja 2015. godine.

Na temelju analize poduzeća koje je uzeto za primjer vidi se nastajanje agencijskog problema

u punom smislu. Naime, menadžeri su dobili potpunu slobodu odlučivanja u poduzeću, te nisu

bili dužni podnositi redovna izvješća vlasniku poduzeća, koji nije bio prisutan unutar njega.

Menadžeri su stekli vlasnikovo povjerenje svojim dobrim poslovnim rezultatima, te im je on

dao na upravljanje kompletno poduzeće. To se u ovom slučaju pokazalo kao velika pogreška,

jer je poduzeće izgubilo sve klijente, te su izgubili svoje mjesto na tržištu.

Po mojem mišljenju, ključna je bila vlasnikova odluka da omogući potpunu slobodu svojim

zaposlenicima, misleći da rade za boljitak poduzeća, a ne svoj osobni. Jedan od načina na koji

se mogla spriječiti ovakva sudbina poduzeća, ili barem ublažiti posljedice, je svakako

monitoring, odnosno nadgledanje zaposlenika.

4.5. Studij slučaja 2

Kao primjer da poduzeće može poslovati uspješno, i bez da je vlasnik prisutan izabrano je

poduzeće čija je osnovna djelatnost međunarodna špedicija. Sličnosti ovog poduzeća i

prethodnog su u tome da menadžeri imaju slobodu odlučivanja, te preuzimanja odgovornosti,

međutim, velika, a po svemu sudeći i ključna razlika je u tome da menadžeri moraju podnositi

detaljne izvještaje, na temelju kojih se provode analize i revizije poslovanja.

Pomoću tablice 6, pokušati će se prikazati poslovanje poduzeća, te kakav je agent-principal

odnos kada se principal nalazi izvan poduzeća

36

Tablica 6 : Prikaz varijabli u razdoblju od 2009. - 2014. godine

Godina Plaće

zaposlenih Plaće

menadžera Broj

zaposlenih Ukupna

imovina Ukupni

prihodi Promet po žiro

računu

2009 5.856,00 kn 11.563,00 kn 5 3.125.623,00 kn 3.610.232,00 kn 3.425.658,00 kn

2010 5.856,00 kn 11.563,00 kn 5 2.869.853,00 kn 3.702.356,00 kn 3.569.852,00 kn

2011 5.902,00 kn 11.985,00 kn 6 2.658.459,00 kn 3.852.456,00 kn 3.687.542,00 kn

2012 5.958,00 kn 12.054,00 kn 7 2.463.285,00 kn 3.989.652,00 kn 3.789.652,00 kn

2013 6.032,00 kn 12.568,00 kn 6 2.215.456,00 kn 3.685.125,00 kn 3.486.952,00 kn

2014 6.160,00 kn 13.127,50 kn 6 2.096.453,00 kn 3.730.642,00 kn 3.560.342,00 kn

Izvor : Izradio student

Iz tablice 6 su vidljivi svi važniji pokazatelji uspješnosti poslovanja poduzeća u razdoblju od

2009. do 2014. godine. Za ovu analizu osim početka svjetske ekonomske krize 2009. godine,

važan je i ulazak Hrvatske u Europsku Uniju 2013. godine. Odnosi među varijablama biti će

prikazani pomoću grafikona.

Grafikon 10 : Odnos plaća zaposlenika i menadžera

Izvor : izradio student

Iz grafikona je vidljivo da se plaće zaposlenika i menadžera kreću proporcionalno kroz sve

promatrane godine. Tijekom 2009. i 2010. godine vidljiva je stagnacija plaća, zbog već

spomenute svjetske gospodarske krize, no već tijekom 2011. i 2012. godine je vidljiv blagi

porast plaća, te je čak došlo do zapošljavanja dodatnih djelatnika. Zbog ulaska Hrvatske u

Europsku Uniju 2013. godine, mnoga poduzeća iz sličnih djelatnosti koja su vezana uz

postojanje granica, odnosno carina morala su smanjivati troškove, a samim time i plaće

37

zaposlenika, no to nije bio slučaj u promatranom poduzeću. Štoviše, plaće su rasle i tijekom

2013. i 2014. godine, što potvrđuje ranije spomenutu stabilnost poduzeća na tržištu.

Grafikon 11 : Odnos plaća menadžera i ukupnih prihoda

Izvor : izradio student

Grafikon prikazuje odnos plaća menadžera prema ukupnim prihodima poduzeća u razdoblju od

2009. do 2014. godine. Vidi se da su plaće menadžera tijekom 2009. i 2010. godine stagnirala,

dok se ukupni prihod poduzeća povećao. Stagniranje plaća se može objasniti, da zbog svjetske

ekonomske krize poduzeće nije htjelo ulazi u rizik povećanja plaća s obzirom na moguće

posljedice. Međutim, iz grafikona je vidljivo da je unatoč krizi, poduzeće počelo ostvarivati

veće prihode tijekom 2011. i 2012. Godine, te su se samim time i menadžerske plaće povećale.

Tijekom 2013. godine i ulaska Hrvatske u Europsku uniju, poduzeće je ostvarilo značajniji pad

prihoda, međutim plaće menadžera su se povećale. S obzirom da je poduzeće ostvarilo pad

prihoda, za očekivati je bilo da se smanjuju plaće, no vlasnici to nisu učinili, s obzirom da su

menadžeri svojom sposobnošću uspjeli ublažiti smanjenje prihoda u odnosu na konkurentska

poduzeća. Nakon što je poduzeće prebrodilo 2013. godinu, te se prilagodilo novim uvjetima na

tržištu, prihodi su tijekom 2014. godine ponovno počeli blago rasti, te samim time i plaće

menadžera.

38

Konačni zaključak o analiziranom poduzeću u potpunosti je suprotan od prethodne analize. Ovo

poduzeće može poslužiti kao primjer kako menadžeri rade u interesu tvrtke, a ne u svoju korist,

te kako vlasnik, iako nije prisutan, može kontrolirati poduzeće, te ostvarivati dobre poslovne

rezultate. Menadžeri su svjesni da ukoliko efikasno i odgovorno rade svoj posao, za to će biti

adekvatno nagrađeni. Naime, osim osnovne plaće, uživaju dodatne beneficije, kao što su

službeni automobil i mobitel u slobodno vrijeme, bonusi za dobro odrađeni posao i sl. Vlasnici,

s druge strane, uz svu slobodu koju daju svojim menadžerima, ipak konstantno vrše nadzor i

kontrolu nad njima, iako nisu prisutni u poduzeću. Isto tako, prema zaposlenicima se ponašaju

veoma korektno, nagrađujući iz za ostvarene uspjehe, čime pokazuju da zaista cijene i poštuju

njihov rad

39

5. Zaključak

Agencijska teorija spada u suvremenu teoriju poduzeća, te se promatra od 1970-ih godina,

počevši sa Jensenom i Mecklingom. Usmjerena je ka razumijevanju odnosa između vlasnika

(principala) i menadžera (agenta). Odnos između principala i agenta može se narušiti najčešće

zbog suprotnog interesa u poduzeću. Naime, principal kao vlasnik pokušava maksimizirati

profit poduzeća, uz najmanje moguće troškove, dok agent pokušava maksimizirati svoju korist,

često ne mareći za dobrobit principala i poduzeća. Upravo stoga se razvila agencijska teorija,

kako bi se analizirao agencijski odnos, te kreirao optimalan ugovor između strana. Na osnovu

agencijske teorije može se donijeti ocjene o tome koji je agent najprimjereniji za određeni

posao, te su stvoreni razni modeli za nagrađivanje agentovog rada. Principal mora biti svjestan

da njegovi interesi u potpunosti ovise o agentu i njegovom djelovanju, te da agent očekuje

adekvatnu nagradu za obavljeni posao. Agenti će težiti tome da uz što manje truda i zalaganja

izvrši dogovoreni posao, i da ostvari čim veću nagradu.

Agencijski problem u poduzeću se pojavljuje jer principal ne može u potpunosti nadgledati i

kontrolirati djelovanje agenta. Problem nastaje kada agent radi u interesu suprotnom od interesa

principala. Principal plaća agentu da radi u njegovom interesu, međutim postoji rizik da zbog

smanjenog nadzora agent radi na štetu principala, a s ciljem zadovoljavanja svojih potreba.

Postoje dva temeljna agencijska problema : problem skrivene informacije i problem skrivenog

djelovanja. Osim već spomenutog oportunizma agenta, važni čimbenici koji vode ka stvaranju

agencijskog problema su informacijska asimetrija, informacijska nepotpunost i nesigurnost u

okolinu. Nejednak pristup informacijama agenta i principala veoma lako dovodi do agencijskog

problema, kao i skrivanje nekih bitnih informacija od strane agenta prilikom potpisivanja

ugovora.

Agencijski troškovi su sastavni dio agencijske teorije, te se stvaraju prilikom nastanka

agencijskog problema. Agencijskim troškovima se smatraju svi troškovi koje snosi vlasnik

poduzeća, a odnose se na kontroliranje i sprječavanje agenta da radi suprotno principalu. U

agencijske troškove spadaju : troškovi izrade i strukturiranja ugovora o transakcijskom odnosu,

troškovi nadgledanja agenta, troškovi vezivanja od strane agenta i rezidualni gubitak.

Agencijska teorija bila je temom mnogih istraživanja i analiza. Empirijska istraživanja vršena

su na raznim uzorcima poduzeća, i u raznim državama, sa različitim strukturama vlasništva i

zakonodavstva. U hrvatskoj, iako nisu provođena mnoga istraživanja, postoji puno problema u

odnosima agent-principal. Problemi se u najvećoj mjeri javljaju kod neprisutnih vlasnika, te

40

kada menadžeri dobiju potpunu slobodu u upravljanju poduzećem. Iz provedenih analiza može

se vidjeti da poduzeća koja su najzatupljenija na hrvatskom tržištu, mala poduzeća, najčešće

nema problem u agencijskom odnosu, ponajprije zbog toga što je u velikom broju slučajeva

vlasnik = menadžer. Naime ukoliko vlasnik i nije menadžer, on je uvijek prisutan, te vrši

konstantan nadzor i kontrolu, stoga menadžer nema velike ovlasti u odlučivanju, što se može

primijetiti i u iznosu plaća u odnosu na poduzeća bez prisutnog menadžera. U poduzećima bez

prisutnog menadžera, pogotovo ako je principal u inozemstvu velika je šansa da dođe do

problema u agencijskom odnosu. Iako imaju dosta visoke plaće i bonuse, menadžerima često

ni to ne bude dosta, te počinju raditi u isključivo svom interesu, u potpunosti zanemarujući

principala. Principali u velikom broju slučajeva snose i puno veće štete nego što bi trebali, zbog

toga što na vrijeme nisu posegnuli za mehanizmima kontrole, već su željeli postići čim veće

uštede.

Na kraju ovog diplomskog rada možemo zaključiti da je agencijski odnos u hrvatskim

poduzećima ipak dobar, pogotovo u malim poduzećima s prisustvom vlasnika. Agencijski

odnos se često narušava u velikim poduzećima, gdje vlasnici nisu prisutni, te postoji veliki

prostor za agenta da iskoristi svoje ovlasti. Ovim radom se nije uspjelo dokazati postojanje

agencijskog problema na uzorku hrvatskih poduzeća, nego se uspjelo prikazati njegovo

nastajanje na primjeru određenog poduzeća. Stoga će biti potrebno u budućnosti provesti nova

istraživanja na puno većem uzorku od korištenog u ovoj analizi, kako bi rezultati mogli biti

relevantniji.

41

LITERATURA

1.Tipurić, D., 2008. Korporativno upravljanje, Sinergija, Zagreb

2.Cerović, LJ., Zaninović, V., Dukić, N., 2011., Utjecaj vlasničke i kapitalne strukture na

kretanje agencijskih troškova: studija slučaja vlasnički nisko koncentriranih poduzeća

Republike Hrvatske, Ekonomska misao i praksa, Vol. XX, No. 2., str. 419-442

3.Ahmetović, M., 2008., Agencijski model organizacije centra za održivi razvoj otoka

Sjevernoga Jadrana, Zbornik Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci,

http://oliver.efri.hr/~javnisek/zbornik/ahmetovic.pdf

4.Tipurić, D. i Podrug, N., 2010., Teorijska konceptualizacija i empirijska validacija teorije

uslužnosti, Zbornik Ekonomskog fakulteta u Zagrebu.

5.Jensen, M.C., Meckling, G.L., 1976., Theory of the firm: Managerial Behaviour, Agency

Costs and Ownership Structure, Journal of Financial Economics, Vol3, No.4., str.305-360

6.Hill, C.W., Jones, T.M., 1992., Stakeholder-agency theory, Journal of Management studies,

Vol.29, No.2, http://www.ensp.unl.pt/saboga/incentivos/texto_02.pdf

7.Gibbons, R., 2010., Lecture Note 1: Agency Theory,

http://web.mit.edu/rgibbons/www/903%20LN%201%20S10.pdf

8.Parthiban David, Obrien Jonathan, Yoshikawa Toru, Delios Andrew, 2005., Do shareholders

or stakeholders appropriate the rents from corporate diversification?, str 17-25

9.Chrisman J. James, Chua H. Jess, Litz A. Reginald, 2004.,Comparing the Agency Costs of

Family and Non-Family Firms: Conceptual Issues and Exploratory Evidence, str. 2-20

10.Tuomas Laiho, 2011. Agency theory and ownership structure - Estimating the effect of

ownership structure on firm performance, str. 10-25

11.https://en.wikipedia.org/wiki/Principal%E2%80%93agent_problem

12.Fama, E.F. i Jensen, M.C., 1983., Agency problems and residual claims, Journal of Law and

economics, 26(2), str 327-329

42

13.Heat, J. I Norman, W., 2004., Stakeholder Theory, Corporate Governance and Public

Menagment, Journal of Business Ethics, str 247-260

43

POPIS TABLICA

TABLICA NAZIV TABLICE STRANICA

1. Prikaz varijabli u poduzećima s prisutnim vlasnikom 25.

2. Prikaz varijabli u poduzećima gdje vlasnik nije prisutan 27.

3. Odnos plaća između zaposlenika i menadžera u oba korištena uzorka 29.

4. Odnos plaća menadžera i ukupnih prihoda u poduzećima s prisutnim vlasnikom

31.

5. Prikaz varijabli u razdoblju od 2009. do 2014. godine u

poduzeću 1 33.

6. Prikaz varijabli u razdoblju od 2009. - 2014. godine u poduzeću 2

36.

POPIS GRAFIKONA

GRAFIKON NAZIV STRANICA

1. Odnos plaća menadžera i zaposlenika u poduzećima s prisutnim

vlasnikom

25.

2. Odnos plaća menadžera i ukupnih prihoda 26.

3. Odnos plaća menadžera i zaposlenika u poduzećima gdje vlasnik nije prisutan

27.

4. Odnos plaća menadžera i ukupnih prihoda u poduzećima gdje vlasnik nije prisutan

28.

5. Odnos plaća između zaposlenika i menadžera u oba korištena uzorka 30.

6. Odnos plaća menadžera i ukupnih prihoda u poduzećima s prisutnim vlasnikom

31.

7. Odnos plaća menadžera i ukupnih prihoda u poduzećima bez prisutnog vlasnika

31.

8. Odnos plaća zaposlenika i menadžera u poduzeću 1 33.

9. Odnos plaća menadžera i ukupnih prihoda u poduzeću 1 34.

10. Odnos plaća zaposlenika i menadžera u poduzeču 2 36.

11. Odnos plaća menadžera i ukupnih prihoda u poduzeću 2 37.

44