ahmet Ümit ubojstvo sultana - ljevak.hrljevak.hr/flipbook/ubojstvo-sultana/flip.pdf · zagreb,...

AHMET ÜMIT

UBOJSTVO SULTANA

UbojstvoSultanaCS6KB.indd 1 18/04/16 10:47

z a n a k l a d n i k a Ivana Ljevak Lebeda

u r ed n i k

Nada Brnardić


Zagreb, travanj 2016.

AHMET ÜMIT

s t u r s ko ga p r e v eo

Enver Ibrahimkadić

UBOJSTVO SULTANANišta nije vječno, ekscelencijo moja!


Naslov izvornika:Ahmet ÜmitSULTANI ÖLDÜRMEK

Copyright © 2012, Ahmet Ümit

Copyright © za hrvatsko izdanje: Naklada Ljevak, d.o.o., Zagreb, 2015.

Knjiga je objavljena uz potporu turskog Ministarstva kulture i turizma, u okviru projekta TEDA.

Knjiga je objavljena uz novčanu potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske

ISBN 978–953–303–891-9 (meki uvez)

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000929624.

ISBN 978–953–303–892-6 (tvrdi uvez)

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000929625.

www.tedaproject.gov.tr


U dragi spomen na Mehmeta Savaşa İslama, mojeg nastavnika književnosti,

kojeg su 1978. godine u Gaziantepu ubile mračne sile...


“Jedna savršena ljubav u većini slučajeva znači jedan upropašteni život.”


9

1

Žena koja me je napustila prije dvadeset i jednu godinu

Kada vas netko optuži za ubojstvo, on pronađe dokaze, uputi na svjedoke, a vi nastojite dokazati da je to kleveta; no, što učiniti kada ste vi sami osoba koja vas optužuje?

Ova čudna avantura započela je telefonom koji je neumorno zvo-nio onog sniježnog poslijepodneva u mojoj kući u kvartu Baharije.

“Zdravo, Muštak.” Prepoznao sam joj glas već kad sam čuo prvi slog. Bila je to Nuzhet, žena koja me je napustila prije dvadeset i jednu godinu. Gospodarica mojeg srca i života; moja velika ljubav, koja mi, ne računajući ono oproštajno pismo što ga je ostavila kada je odlazila od mene, godinama nije napisala niti jednu jedinu rečenicu, koja niti jednom nije okrenula broj mojeg telefona, nije pozvonila na vrata i koja je suvišnim smatrala čak i najjednostavniji pozdrav... A, sada je, kao da se ništa od toga nije dogodilo, s drugog kraja te-lefonske linije rekla: “Zdravo, Muštak”. Povrh svega, glasom koji je plivao u radosti; ni traga nekakve zbunjenosti, nespokojstva, niti kakvog kajanja...

Pa ipak, moram priznati da sam se više iznenadio samome sebi, nego njezinoj bezočnosti. Ne, nisam se iznenadio tome što sam nakon toliko vremena njezin glas prepoznao čim sam ga čuo; jer, od našeg rastanka njezin blago promukao i uvijek autoritativan glas nikada se nije izbrisao iz moga sjećanja, isto kao ni njezino mršavo i izduženo lice, krupne plave oči i usne uobličene nekakvim podrugljivim nabo-


A h m e t Ü m i t

10

rom. Čudno je bilo to što me se ni najmanje nije dojmilo kada me u jednom sasvim neočekivanom trenutku nazvala žena koju niti jednog jedinog dana tijekom tolikih godina nisam mogao izbaciti iz glave; i ne samo da je nisam mogao izbaciti iz glave, već sam njezino postoja-nje negdje u daljini pretvorio u iluziju nekakve besprijekorne boginje, u neodoljivi ideal i smisao svoga života, i koju sam neprestano držao živom, svakodnevno se poput kakvog pobožnog rituala prisjećajući uspomena vezanih za nju. Premda sam većinu vremena koje je sporo prolazilo tijekom posljednje dvadeset i jedne godine proveo maštajući upravo o ovome trenutku. Izvalio bih se u fotelji boje cimeta ispod portreta sultana Mehmeda II. Osvajača s ružom, koji je naslikao Na-kaš Sinan, a koji mi je za moj trideset i peti rođendan poklonila upravo ona i koji od toga dana nisam skidao sa zida, i pogleda prikovana za telefon satima čekao da me nazove iz Chicaga. Štoviše, ponekih bih dana, pomalo zahvaljujući nesanici i alkoholu, umišljao kako telefon zvoni kao da mi priopćava nekakvu radosnu vijest i kako, kada podi-gnem slušalicu, čujem njezin od tuge još promukliji glas: “Pogriješila sam, Muštak. Ovdje nisam uspjela pronaći ono što sam tražila. Dođi po mene.” No, zanimljivo je da se u trenutku kada se onaj san o kojem sam godinama maštao ostvario u meni nisu probudili ni us-hićenje, ni sreća, a niti radost. Osjećao sam se kao da razgovaram s nekim običnim poznanikom kojeg sam još jučer vidio.

“Zdravo, Nuzhet.”Nasuprot mojem beživotnom, bezbojnom i neharmoničnom

glasu, njezin je prštao poletom.“Pa, kako si? Kako si mi prepoznao glas, nakon toliko godina?”Kroz glavu mi je prošlo da joj kažem: Neke se stvari nikada

ne mogu zaboraviti, ali ne, ona nije smjela znati da joj pridajem važnost. “Jer se tvoj glas uopće nije promijenio”, uzvratio sam iz-vještačeno. “Još uvijek zvuči mladalački.”

Bila je toliko sigurna u moju privrženost da naprosto nije mogla primijetiti neiskrenost u mojim riječima. Na drugoj strani linije pra-snula je u gotovo koketan smijeh.


U b o j s t v o s U l t a n a

11

“Mladalački?! Zaboga, Muštak, šezdeset mi je godina. O kakvoj mladosti pričaš?!”

Govorila je turskim jezikom začinjenim američkim akcentom, ali čim sam spomenuo da zvuči mlado u njemu se osjetio prizvuk flerta. To je iz nekog razloga u meni izazvalo gnušanje te sam odlučio biti okrutan.

“U pravu si. Ostarjeli smo, ali kažu da se glas kvari sporije od tijela. Glas se, navodno, sporije troši. Čak i netko tko ima sasvim naboranu kožu može zvučati mlado...”

Strijela koju sam odapeo pronašla je svoju metu; u trenu se ugasi njezina veselost.

“Nema veze, nema veze... Nego, da čujem kako si ti? Čitala sam o tvojim uspjesima.”

Sprda li se ova žena sa mnom? Moji uspjesi?! Tȁ, ja nisam imao nikakvih uspjeha. Ona je bila ta koja je uspješna. Ona je – ne samo u Turskoj, već i diljem svijeta – bila jedno od prvih imena koja padnu na pamet kada se spomene klasični period Osmanskog carstva. Sva vodeća sveučilišta, od Amerike do Kine, natjecala su se kako bi je pridobila. Čitao sam njezine govore i teze; bila je doista zanimljiva. Osmanskoj je povijesti nastojala pristupiti na sasvim drugačiji način.

“Njezina tumačenja ne odgovaraju realnosti”, protivio se Tahir Haki Bentli, profesor kojeg smo oboje voljeli. “Ona na zbivanja gleda zapadnjački. Zar je postala orijentalistica nakon što je otišla u Chicago?”

Iako mi se sviđalo to što kritizira Nuzhet, u ovome se nisam sla-gao s Tahirom Hakijem. Svaki povjesničar ima svoje viđenje. Neki od nas na povijesna zbivanja gledaju očima zapadnjaka, a neki očima istočnjaka. Možda je bio moguć nekakav objektivan stav očišćen od svega ovoga, ali je opet bilo nemoguće sasvim se osloboditi od utje-caja drugih disciplina. Što je, napokon, povijest do li naša interpreta-cija važnih događaja i ličnosti iz prošlosti o kojima u većini slučajeva ne postoji čak niti jedan jedini dokument, i o kojima imamo nejasnu sliku, zamućenu korozivnim utjecajem vremena? Zar ovu znanost –


A h m e t Ü m i t

12

iako se ne slažem dokraja sa stavom da je “povijest ono što su ispi-sali povjesničari” – ne ispisuju oni koji zastupaju različita gledišta, koji su u stanju iznijeti međusobno sasvim oprečne stavove, koji se u određenim zgodama ne libe ni da jedni druge optužuju za umnu ograničenost, neobrazovanost i šovinizam? Ne, nisam se zbog toga ljutio na Nuzhet, a diskutabilno je i to da je ona orijentalist. Zapravo, ako je i postojao netko na koga se trebam ljutiti, onda je to bio Tahir Haki. Jer, on je bio taj koji je mojoj ljubljenoj osigurao stipendiju na sveučilištu u Chicagu. U redu, nije to učinio zato što je to želio, već stoga što ga je nagovorila upornim navaljivanjem. Naravno, o tome će mi navaljivanju Tahir Haki ispričati mnogo kasnije... Nebrojeno je puta, skrivajući to od mene, preklinjala profesora. Bilo kako bilo, nje-zin je trud, eto, urodio plodom. Iako je naš cijenjeni profesor optužuje da je postala orijentalistica, Nuzhet je na kraju ostvarila najuspješniju znanstvenu karijeru od svih nas. Da, neću skrivati, taj uspjeh može zahvaliti tome što me je napustila i krenula novim putem.

Što se tiče moje malenkosti, ja sam ostao na istom mjestu, po-put kakvoga staroga sata koji je njegov vlasnik zaboravio naviti. Da, nastavio sam sa svojom akademskom karijerom, pisao sam teze, objavljivao članke i knjige. Da, iako se za njih ne može reći da su od nekog osobitog značaja, i ja sam dobijao pozive sa stranih sveučili-šta, napredovao u akademskoj karijeri i naposljetku postao profesor. Da, život je nastavio svojim tijekom; bilo je žena u mome životu, s jednom sam se, štoviše, gotovo i oženio, ali sve je to bilo samo bli-jeda kopija. Zapravo, zapeo sam u danu kada me je Nuzhet ostavila i otišla, na mjestu odakle je otišla i u trenu kada je otišla. Nesretan, beznadežan, ispunjen srdžbom...

Da, ispunjen srdžbom; neću kriti, strast koju sam osjećao prema njoj ja sam dvadeset i jednu godinu više hranio mržnjom nego lju-bavlju. Jesam li to rekao dvadeset i jednu godinu? Ne, nego dvadeset i jednu godinu, osam mjeseci i tri dana... Godine sam provodio mi-sleći na nju. Ne samo na lijepe uspomene, već i na nepravde koje mi je nanijela, na izdaju, omalovažavanja... Uspomene koje su većinom



13

bile ispunjene patnjom i tugom... Ponekad bih se razmišljajući o njoj zapjenio od zlobe, bijesa, ljutnje. Zatekao bih sebe kako zamišljam da nebrojeno puta u njezino sitno tijelo zarivam srebrni otvarač za pisma koji je uvijek stajao na stolu, a na čijem je držaču ugraviran monogram sultana Mehmeda II. Osvajača... Potom bih se posramio te neobuzdane mržnje; odmah bih iz glave udaljio te misli. Točnije rečeno, nastojao udaljiti. Iz glave sam želio izbaciti sve slike, zvuko-ve, mirise i tragove svoje bivše drage; proklinjao bih dan kada sam je upoznao, onu učionicu u kojoj smo se prvi put susreli na fakulte-tu, profesora u gimnaziji koji me je usmjerio na studiranje povijesti. Onda bih, postajući svjestan da činim nepravdu i svojem profeso-ru, i samome sebi, i fakultetu, shvatio kako se ne trebam ljutiti, već da samo moram izbaciti iz svoga života poguban utjecaj Nuzhetine utvare. Mislio sam da to i ne bi trebalo biti toliko teško, no svi napori koje bih ulagao okončavali bi se bolnim razočaranjem; uspomene za koje sam mislio da sam ih izbrisao budile bi se snažnije nego prije, osjećaji za koje sam govorio da sam ih potisnuo, u mome bi srcu počinjali bujati gore nego nekoć. Nažalost, nikako nisam uspijevao izbaciti njezino biće koje se utisnulo u meni.

Upravo zato je bilo veoma zbunjujuće što nisam osjetio čak ni najmanje uzbuđenje kada sam na telefonu čuo njezin glas. Možda sam je zaboravio, a da toga nisam bio ni svjestan, možda je ta lju-bavna opijenost koju sam godinama nosio u sebi bila samo iluzija, možda je ona bezumna strast bila samo profesionalna ljubomora, posve razumljiv bijes koji sam osjećao prema njoj jer je, ne obraća-jući uopće pažnju na mene, iskoristila prvu priliku koja se pojavila i otišla u inozemstvo... Kao da me najedanput obuzela panika dok sam razmišljao o svemu tome i dok je Nuzhet čekala na drugom kraju telefonske linije. Nisam želio da žena koja me je napustila nasluti ovo moje stanje koje je još uvijek čak i meni samom bilo teško analizirati. Potisnuo sam osjećaje koje nisam mogao razumjeti i još uvijek nesa-zrele misli, te odabravši ulogu skromnog starog prijatelja rekao: “Ne, Nuzhet, ti si uspješna. Ti si znanstvenica kojoj aplaudira cijeli svijet.”


A h m e t Ü m i t

14

Bila je malo pretjerana ta konstatacija da joj aplaudira cijeli svijet, ali moj je glas i dalje zvučao uvjerljivo. “Ja sam samo nastojao nastaviti svoju akademsku karijeru...”

“Ta tvoja narav ostala je nepromijenjena”, rekla je uozbiljivši se. “I dalje si nepravedan prema sebi. Pročitala sam tvoj rad o Osvaja-čevu ‘Dekretu o bratoubojstvu’. Mislim da je to besprijekoran rad...”

Zašto lagati, svidjele su mi se te njezine riječi, no budući da nisam znao kamo to vodi, nastojao sam ostaviti dojam skromnosti.

“Ne mislim da je to toliko bitno. Morao sam napisati rad pa sam ga, eto, napisao.” Želio sam promijeniti temu. “Nego, odakle me zo-veš? Iz Chicaga?”

“Kakav, zaboga, Chicago; na Šišliju sam, na Šišliju!”Sad sam se posve zbunio.“Došli ste u Istanbul? Kada?”“Prvo te moram ispraviti, dragi. U Istanbul nismo došli, nego sam

došla. Dakle, došla sam sama...”“A tvoj suprug?”Čim sam to upitao, postao sam svjestan pogreške koju sam na-

činio; kako sam mogao znati da je udana? Stavio sam joj, eto, do znanja da se zanimam za nju, pa makar i s tolike daljine. Nije se, međutim, osvrtala na to; moje zanimanje za njezin život prihvaćala je kao nešto krajnje normalno.

“Misliš na Jerryja? To je, dušo moja, završeno... Rastali smo se...” U njezinu se glasu nije mogla osjetiti nikakva sentimentalnost. “Nije išlo. Nismo se uspjeli održati...”

Iz nekog sam razloga osjetio bliskost prema Jerryju iako ga nikad nisam vidio; žalosna empatija koju međusobno osjećaju oni što su ostavljeni.

“Žao mi je.”Odgovorila mi je svojom uobičajenom okrutnom iskrenošću.“Nemoj žaliti. To je ionako bio pogrešan brak. Presudila je razlika

u kulturi... Tolike smo godine proživjeli zajedno, ali jadan čovjek čak ni rakiju nije naučio piti. Nema veze... A ti? Zar se nisi oženio?”



15

Otkako sam podigao slušalicu prvi se put u meni nešto probudilo; nekakav val u mrtvome moru za koji je nemoguće ustanoviti odakle je došao... Međutim, nisam smio dopustiti da me obuzme to nesretno komešanje.

“Nisam se oženio...”, odbrusio sam. “Izabrao sam ostati sam...”Nije previše zapitkivala.“Možda si pravilno postupio... Brak nije za ljude poput nas...” Je

li joj glas podrhtavao, ili se to samo meni tako činilo? “Nema veze... Što radiš večeras?”

Opa, otkud sad to? Želi li to ona da se odmah večeras vidimo? U meni se uskomešao val veći od onog prethodnog... Negdje u dubini nekakvo bolno probadanje... Ali nisam se imao namjeru predati.

“Zašto pitaš?” odugovlačio sam.Nije okolišala.“Hajde dođi do mene... Htjela bih popričati s tobom o nečemu

veoma bitnomEto, to je bila Nuzhet. Bitno je bilo samo ono što ona želi, ono što

ona osjeća... Godinama me nije zvala ni pitala za mene, a onda joj najednom padne na pamet da me nazove i pozove k sebi. To se zove smjelost! Istog sam trena trebao odbiti. Trebala je napokon shvatiti da nisam pokorno pseto koje trči na svaki njezin poziv. I ja sam imao dostojanstvo, ponos, karakter. Došlo je vrijeme da joj pokažem da se više neću ponašati onako kako ona želi... Ma što došlo, već je odavno prošlo, no ja joj nikako ne uspijevam reći ono što je ide. Ionako nisam bio naročito rječit, no kada je Nuzhet bila u pitanju posve bih zani-jemio. A tek moj jadni mozak? On je već počeo izvoditi nemoguće i pogrešne zaključke iz tog neočekivanog poziva, počeo nizati lažna očekivanja jedno za drugim.

Što bi trebalo značiti to što me sada zove svojoj kući, i to baš kad smo razgovarali o braku? Što ta žena hoće? Zar mi je htjela nagovijesti-ti da bismo mogli početi ispočetka? A možda će mi se ispričati za ono što mi je učinila. Možda mi želi reći da je shvatila da je naša ljubav ona prava i preklinjati me da joj pružim još jednu šansu... Je li to moguće?


A h m e t Ü m i t

16

Zapravo, nipošto se nisam smio zanositi naivnim mislima. Una-toč mome uzbuđenju koje je iz trenutka u trenutak sve više raslo, prepreka koju mi je nametnuo razum i dalje je odolijevala. Ne pričaj gluposti! Zar to nije žena koja te je ostavila prije mnogo godina i otiš-la? Kako joj možeš vjerovati? Bez obzira što kaže, moraš je odbiti. No iako mi je bilo potrebno samo jedno “ne”, tu riječ nikako nisam uspijevao prevaliti preko usta.

“Napravit ću tvoje omiljene lazanje.” Moja neodlučnost ju je po-taknula da bude još upornija. “Usto ćemo otvoriti i bocu nekog do-brog vina, kao u stara vremena...”

Kao u stara vremena... Naježio sam se prisjetivši se kako smo vo-dili ljubav u mojoj osunčanoj sobi u konaku Ševki-paše. Okus mente na njezinim usnama, topao dah, blago šaputanje... Njezin se glas sada već oslobodio onog metalnog prizvuka, postao je umiljat i gotovo se činilo da tepa. Ne, više to i ne skriva; otvoreno očijuka sa mnom. Usprkos svim nastojanjima moga uma da se odupre, to njezino pona-šanje baš i nije ostajalo neuzvraćeno. Iako se zdrav razum nastavljao odupirati, valovi koji su jedan za drugim iskrsavali u mojoj duši već su odavno moju volju počeli vući prema njoj. Pa, zar rob uopće može pomisliti na neposluh kada mu sultanija izda zapovijed?

“Jesi li u istom stanu?” upitao sam samo da ne bih rekao: U redu, odmah dolazim. Kao da će moje okolišanje promijeniti činjenicu da dotrčim čim ona pucne prstima. Morao sam se osloboditi sujete. Čo-vjek ne može pobjeći od samoga sebe. Što da se radi kad sam takav. To što nisam osjetio uzbuđenje kada sam nakon toliko godina čuo njezin glas mora da je bilo zbog šoka. No sada je istina izašla na vi-djelo: kad je u pitanju Nuzhet, neizbježno sam se pretvarao u nekakvo neodlučno, apatično, bespomoćno, jadno stvorenje. Zašto se onda i dalje opirati i tako samoga sebe mučiti? Čudno, no nakon što sam to pomislio, osjetio sam izvjesno olakšanje. Naravno, to sam ja. Morao sam samome sebi oprostiti, samoga sebe razumjeti i prema sebi biti tolerantan. Ne pridodavajući glasu nikakve izvještačenosti, ponovio sam svoje pitanje. “To je ona zgrada u ulici Hanimefendi, zar ne?”



17

“Da, zgrada Sahtijan... Zapravo, ovdje se baš i ne osjećam spokoj-no... Sezgin namjerava prodati zgradu.”

Iz magle se pojavi simpatično lice mladića kovrčave kose.“Onaj plavooki mladić?”“Da, ali Sezgin više nije simpatičan mladić... Pretvorio se u po-

hlepnog pokvarenjaka...” Glas joj je zvučao umorno i razočarano. “Svakodnevno se prepiremo... Neugodna situacija. Nema veze, pri-čat ćemo kad dođeš... Slušaj, nemoj kasniti... Imam iznenađenje za tebe.”

“U redu, neću kasniti...” Jesam li izgovorio ovu zadnju rečenicu, ili nisam? Ne znam; sjećam se jedino da sam, nakon što sam čuo riječ “iznenađenje”, osjetio onaj poznati pritisak u glavi i nabrzinu spustio slušalicu. Jer, veoma sam dobro znao da će se ono misteriozno bruja-nje u dubini moga mozga brzo pretvoriti u drhtanje, a potom preuzeti kontrolu nad svakom stanicom moga tijela, te moju osobnost poput prazne ljuske oraha baciti u tamni bezdan.


18

2

Čovjek kojega je pregazilo vrijeme baš kao i odjeću koju nosi

Probudio sam se kao da me netko dozivao... Kada sam došao k sebi, još uvijek sam bio u tami. U mojim ušima ono poznato zujanje, u tijelu onaj poznati mir... Oslobođen nevidljive težine svoga uma, svoje volje, još jednom sam bio opijen onim dubokim spokojem... Poput neukroćenog vjetra, tumarao sam unutar nekakvog labirinta iz-brisanih granica... Htjedoh se osvrnuti oko sebe, osjetih vrtoglavicu. Potražio sam oslonac da bih se pridržao da ne padnem; desnom sam se rukom uhvatio za nekakvu drvenu ogradu. Odnekud se probila svjetlost snijega. Nalazio sam se u nekakvoj staroj stambenoj zgradi; na nekakvim širokim, mramornim stubama...

Ponovno sam pokušao prepoznati okruženje; djeluje mi pozna-to, ali se nisam mogao sjetiti odakle. Negdje bi morao postojati pre-kidač za svjetlo. Nije mi ga bilo teško pronaći: bio je s desne strane napola otvorenih metalnih vrata. Ne obraćajući pozornost na blagu vrtoglavicu što sam je još uvijek osjećao, spustio sam se niza stube i pritisnuo gumb na zidu. Kada je slabašno crveno-žuto svjetlo žarulje sa stropa obasjalo drveno dizalo i prljave zidove zgrade s kojih se boja već odavno oljuštila, shvatio sam da se nalazim u zgradi Sahti-jan. Bila je to možda najstarija zgrada u ovoj četvrti, koju je podigao Nuzhetin djed.

Eto, već mi se treći put događa ista stvar. Nekoliko sati nakon što izgubim svijest, probudim se na nekom drugom mjestu. Bio sam



19

siguran jedino u to da su mjesta na kojima sam se probudio bila pove-zana s osobama koje su bile razlog moga zapadanja u krizu zaborava. Što se pak tiče onoga što se događalo u onom izgubljenom vremenu, to je potpuna nepoznanica. Nisam mogao prizvati u sjećanje nikakvu sliku, zvuk, niti miris... U mojem pamćenju nije bilo nikakvih trago-va koji bi pomogli da se sjetim što sam radio.

Iako bi mi sestrična Šazije, s kojom sam stanovao u istoj zgradi, a koja je pritom bila i vrsna psihijatrica, govorila da možemo saznati što se dogodilo ako me hipnotizira, ja sam tu metodu kategorično odbijao, strahujući da bi se mogla razotkriti moja podsvijest za koju ne znam što skriva u svojim dubinama. Usto, ovo čudnovato stanje mi se i ne događa tako često.

Prvu sam krizu doživio mjesec dana nakon što me Nuzhet ostavi-la; dakle, prije nešto više od dvadeset i jedne godine... Dok sam sje-dio u svojem kabinetu na sveučilištu osjetio sam ono zujanje, a nakon otprilike dva sata zatekao sam se kako sjedim na uzglavlju sarkofaga, u turbetu sultana Mehmeda II. Osvajača. Mora da sam vjerovao da ću zaboraviti na Nuzhet ako se usredotočim na sultana Osvajača. Po principu da čovjek koji se želi osloboditi ljubavi, um treba usmjeriti na posao... Druga se kriza dogodila deset godina nakon tog slučaja, pet dana nakon smrti moje majke. Oko ponoći probudio sam se u restoranu na željezničkoj postaji Hajdarpaša pokraj vremešne pro-stitutke s razmazanom maskarom... Dok sam joj gladio poblajhanu kosu, na licu joj se ocrtavao izraz ravnodušnosti kao da ne mari niza-što na svijetu. Nisam imao pojma kada, gdje i kako sam je pronašao. Posljednje čega se sjećam jest da sam gledao majčine fotografije iz mladosti. U cvietnoj haljini s nabranim rukavima stajala je ispod pro-pupalog stabla magnolije i smijala se u kameru. Gledajući u majčino ozareno mlado lice pomislio sam kako nalikuje Nuzhet, a sve ono što se zbilo poslije ostalo mi je nepoznanica.

“Disocijativna fuga”, rekla je Šazije... “Jedna vrsta privremene amnezije. Ti napadaji zaborava mogu biti posljedica nečega što te iznimno rastužilo.”


A h m e t Ü m i t

20

Najvjerojatnije je bila u pravu; u oba sam slučaja izgubio osobu koju sam silno volio. Draga me napustila i otišla tisuće kilometara daleko od mene, a majka se pak, kako je to pjesnik rekao, nestala iza horizonta vječne večeri... Bilo je to više nego što je moja krhka psiha mogla podnijeti. Dobro, ali kako onda objasniti današnji gu-bitak pamćenja? Zar me Nuzhetin povratak rastužio? Nije, ali me je sasvim sigurno šokirao. Dakle, bez obzira na to je li riječ o tužnom ili sretnom povodu, moja me poremećena ličnost dovodila do gubitka pamćenja.

Hladnoća koja se probijala kroz odškrinuta željezna vrata i koja mi je prodirala do kostiju, pomogla mi je da priberem misli. Bit će da sam došao vidjeti Nuzhet, kao što sam joj obećao preko telefona. Zapravo, ničega čudnovatoga nije bilo u ovoj situaciji; kad bih se još samo mogao sjetiti kako sam izašao iz stana, kako sam se s Baharije spustio na Kadikoj, kada sam se ukrcao na trajekt i kako sam s Kadi-koja došao na Šišli... Nije bitno, što je, tu je... Pogledao sam na svoj sat marke Nacar s požutjelim staklom – uspomena od oca. Bilo je 19:42. Vrijeme večere... da sam svjesno planirao, izabrao bih otprili-ke baš ovo vrijeme za dolazak k Nuzhet.

Kako li sam izgledao? Odjednom me obuze panika. Odmah sam pogled usmjerio na odjeću na sebi. Ispod kaputa prljavotamnosive boje obukao sam tamnoplavi sako, a ispod njega blijedoplavu košu-lju; nisam, naravno, zaboravio kravatu boje trule višnje, i crne hlače. Mada baš i nisu bile prikladne za sniježno vrijeme, crne mokasinke mogle su proći. Baš kada sam se trebao smiriti, rukom sam dodirnuo bradu. Iako sam se još jutros obrijao, pod vrhovima prstiju osjetio sam grubu oštrinu dlaka na vilici. Jao, to nije dobro. Nuzhet će pomi-sliti da joj ne pridajem značaj. Zaputio sam se prema drvenom dizalu. Ako me sjećanje ne vara, u tom antiknom dizalu trebalo bi biti poveće zrcalo. I doista, ondje me dočekalo staro zrcalo koje je, usprkos tome što mu se na mjestima oljuštio amalgam, i dalje vjerno odražavalo lik onih što su se u njemu ogledali. Na licu sam imao čudan izraz; moje oči boje meda obasjavalo je blijedo ali ugodno svjetlo, a fina



21

sjena moje brade mom je spokojnom liku pridavala svojevrsni der-viški asketizam. Izvjestan osjećaj ravnodušnosti i bezbrižnosti koji je činio beznačajnima sve negativne stvari i cijelo moje biće ispunjavao sigurnošću.

Ponesen tom sigurnošću, pritisnuo sam treću od pet crnih tipki nanizanih jedne iznad drugih pored vrata. Dizalo se zatreslo poput kakvog padavičara, i baš kada sam se počeo brinuti da ću morati pješačiti, trgnulo se i počelo lagano podizati. Usporedo s pokreta-njem dotrajalog dizala, iz procjepa između zgrada začuo se neugodan zvuk... Ono mehaničko lupkanje što ga proizvodi namatanje čelične sajle na metalni kalem, a koje u sjećanje priziva dugogodišnju usa-mljenost i zaboravljenost. Onaj metalni zvuk što na svoj način govori o tome kako je mehanizam koji ovu simpatičnu drvenu kutiju vuče gore gotovo istrošen i na izmaku snaga. Međutim, čudno je to što je ta neugodna škripa koja bi trebala biti svjetovima udaljena od ljudskih emocija u mojoj svijesti probudila jednu strastvenu uspomenu koju sam proživio s Nuzhet.

Mora da je bio lipanj, jer je miris mladog stabla lipe s ulice do-pirao sve do dizala kojim smo se spuštali nakon večere na koju me pozvala gospođa Semihe, Nuzhetina majka. Prva službena večera nakon toliko godina. Nije me pozvala da se upoznamo; ionako je dovoljno znala o meni. Sirota je udovica čovjeku koji toliko vremena poklanja pažnju njezinoj kćeri željela reći da je bilo dosta i da je došlo vrijeme da se ta veza napokon shvati ozbiljno. Da se mene pitalo, bio bih je oženio već sutradan, ali mojoj je nepromišljenoj djevojci zadnja stvar na umu bila da postane nečijom ženom. Možda je već tada planirala da me ostavi i ode. Bilo kako bilo, kad smo nakon te večere – a moram reći da je to bila večer koja je protekla u atmosferi priličnog uvažavanja, tijekom koje sam ja, kao i uvijek, bio veoma učtiv i, kao i uvijek, gotovo prekomjerno uglađen – ušli u dizalo, Nuzhet se najedanput bacila na mene i rekla: “Hajde, poljubi me!”

Takvo ponašanje uopće nisam očekivao te sam zbunjeno ustu-knuo. Međutim, nisam imao kamo pobjeći pa sam leđa naslonio na


A h m e t Ü m i t

22

zrcalo kojemu se amalgam tada još nije bio oljuštio. Ne, nije to uči-nila da bi me postidjela, mada je često znala uživati u tome da ne birajući mjesto posrami svog staromodnog dragog. Oči su joj sjajile nekakvim divljim sjajem, lice se zategnulo, a nosnice su joj se pohot-no počele širiti i skupljati. “Hajde, blesavko, poljubi me!” ponovila je kada je vidjela kako se tupavo osvrćem, i naslanjajući se tijelom na mene dodala: “Dizalo će se uskoro zaustaviti.”

Da je u pitanju bio samo poljubac, učinio bih to, ali su Nuzheti-ne besramne plave oči i miris lipe koji je ispunio dizalo govorili da će uslijediti nastavak. Kada se moja neodlučnost oduljila, brzo me privukla k sebi. Da u prizemlju Nuzhetin stariji brat Suat nije čekao dizalo, ova bi mala kabina najvjerojatnije saznala više o tome kako dvoje ljudi može voditi ljubav stojećki... Suat je vidio kako posve crvenog lica i posramljena pogleda izlazim kroz vrata dizala, shvatio situaciju i, iako nije znao što se točno dogodilo, namrštio je svoje smeđe obrve i prekorio sestru:

“Već je kasno. Kamo ideš u ovo doba?”Nuzhet je posve ignorirala njegovo pitanje.Rekla je samo: “Vratit ću se kad ispratim Muštaka do taksija.”Kao da je ona muško, a ja mlada djevojka koju treba štititi i ne

puštati samu na ulicu u večernjim satima...Osjetio sam kako mi obrazi gore, premda je vani padao snijeg,

dizalo je bilo hladno, a ja sam na nogama imao tanke mokasinke. A što ako me Nuzhet vidi u ovome stanju? Lice mi je sasvim crveno i to stidljivo rumenilo nije uspjela prekriti ni moja prljava brada. Šezdeset sam godina dobrano ostavio iza sebe, ali se još uvijek nikako nisam uspio osloboditi osjećaja sramežljivosti. Kako me samo Nuzhet znala zadirkivati zbog toga.

“Kao da se u tom krupnom tijelu skriva neko dijete... Tȁ, odrasti malo, zaboga...” A kada bi ugledala moje namrgođeno lice privila bi se uz mene i nastojeći mi se umiliti rekla: “Šalim se, ali nekad si baš preosjetljiv, dragi Muštak... Pa mladi smo... Zar će kome naškoditi malo nestašnosti?”



23

Znao sam da je u pravu, i to ne samo danas, već i tada. Unatoč svoj toj sramežljivosti, dopadalo mi se to što radi. I ne samo dopa-dalo, raspamećivalo me. Tog se čudnovatog uzbuđenja ne bih uspio osloboditi satima nakon što bih se rastao od Nuzhet i došao kući. A možda sam se upravo zbog toga zaljubio u nju; zato što je ona jednostavno činila ono što je meni potajno prolazilo kroz glavu, i to na jedan provokativan, izazivački način... Zanimljivo je bilo to što je Nuzhet, koja je toliko uživala u životu i koja nije željela ništa propu-stiti, postala toliko uspješna u akademskom svijetu. To je pripisivala disciplini koja je u nju usađena u Njemačkoj gimnaziji. Kao u onoj uzrečici: “Služba je služba, a družba je družba.”

“Bitna je samo koncentracija, dragi moj Muštak; usredotočiti se na ono što radiš, ma što to bilo.”

A onda je jednoga dana odlučila više ne biti usredotočena na mene. Pozornost su joj privukle neke druge stvari, nešto s druge stra-ne oceana... Novi svijet, novo sveučilište, nova ljubav... Njezin novi dragi koji će joj kasnije postati muž zvao se Jerry. Bio je deset godina mlađi od nje, a dvanaest od mene. Po meni, ružan čovjek. Nemojte pomisliti kako omalovažavam Jerryja; ni za mene se ne može reći da sam naročito zgodan. Zgodni muškarci nisu baš privlačili Nuzhetinu pozornost. Jerryju i meni bilo je zajedničko to što smo obojica bili toliko krupni da bi nam pozavidio i kakav medvjed srednje veličine.

Jerry, koji je navodno bio povjesničar umjetnosti, na fotografiji je zauzeo oholu pozu. U kožnatom tamnosmeđem sakou i žutoj košulji, s crvenim šalom oko vrata, s tamnocrvenom kosom koja se doimala kao da je obojena kanom, sa svijetlim očima iz kojih je zračila drs-kost i s izvještačenim osmijehom na velikim ustima podno krupnog nosa... Ne, ne opisujem ga ovako negativno zato što sam ljubomoran. Upravo je tako izgledao na fotografiji u nekom londonskom časopisu za umjetnost. Ali Nuzhet ga je, eto, voljela. Isto kao što je voljela mene... Možda i više... Ne možda, već sigurno; zašto bi se inače uda-la za njega? Sa mnom nije čak ni razgovarala o braku. Njezina je majka pokrenula razgovor o tome. To je zapravo i bio cilj večere na


A h m e t Ü m i t

24

koju sam pozvan one noći kada se Nuzhet u dizalu bacila na mene. Međutim, ni te noći, a niti kasnije Nuzhet nije otvarala to pitanje. A zašto i bi; zašto bi se željela udati za nekoga tko se usteže čak i da je poljubi u dizalu? Da je te noći u dizalu umjesto mene bio Jerry, grubo bi svojim velikim ustima prekrio Nuzhetine usne s okusom mente... Prislonio bi Nuzhet na zrcalo ne mareći za to što je njegova draga deset godina starija od njega – a možda bi ga to dodatno uzbudilo – ne mareći čak ni za njezina starijeg brata Suata, koji je namršten poput čuvara zamka čekao pred vratima dizala u prizemlju. Možda bi čak zaustavio dizalo između dva kata... i onu svoju jezičinu stavio u Nuzhetina mala...

Osjetio sam da se počinjem tresti; jesmo li to stigli, je li se to di-zalo zaustavilo? Ne, dizalo se nije zaustavilo; problem je bio u meni. Sav sam se tresao od napetosti, ljubomore, od ponižavanja samoga sebe. Nastupa li to ponovno kriza? Nastojao sam duboko disati. Po-gled mi je kliznuo prema oljuštenom zrcalu.

Muštak u zrcalu bio je isti čovjek: umoran, ostario, razočaran, ali se na njegovu licu pojavila vidljiva promjena – nestalo je onog spo-koja u očima, a zamijenio ga je jedan posve drugačiji izraz: imao je pogled ispunjen pakošću, mržnjom i bijesom. Ne, s takvim se izra-zom lica nisam smio pojaviti pred Nuzhet. Skrenuo sam pogled sa zrcala kao da će se moje duševno stanje promijeniti ako se ne vidim. Nastojao sam se osloboditi i misli o Jerryju, koji se i dalje grčevito trudio ostati u mojoj svijesti, i razmišljanja o onome što je mogao učiniti Nuzhet, a i o razlici između mene i njega. Međutim, prije nego što je Jerry nestao s prozirnog zastora moga uma, dizalo se zatreslo i zaustavilo kao što se zatreslo prije nego se počelo uspinjati...

Na trenutak mi kroz glavu prođe da se spustim u prizemlje i da neopaženo i bez riječi pobjegnem iz ove zgrade, kao da uopće nisam razgovarao s Nuzhet niti prihvatio njezin poziv... Takva bi reakcija, zapravo, bila sasvim u skladu s mojim karakterom, no možda tako nisam mogao postupiti zato što sam napokon htio narušiti tu sliku ugodnog, dosljednog, bezopasnog čovjeka, kakvim su me doživlja-



25

vali drugi. Toliko mi je dozlogrdila strast koja poništava moju volju, navike koje ne vode računa o mojim logičnim odlukama, kao i taj moj oronuli izgled, da sam osjetio kako jednom moram samome sebi reći da je napokon dosta. Da, neka bude što mora biti. Napokon sam se morao suočiti i s Nuzhet i s onim što osjećam prema njoj. Dosta je bilo nepotrebne učtivosti, lažnog poštovanja; došlo je vrijeme suoče-nja s golom istinom... Zar nije tako? Da, tako je. Začudo, čini se da su moja samouvjeravanja postigla cilj. Kao da je sva napetost koja mi je obavijala tijelo iscurila kroz đonove mojih mokasinki i izgubila se u potamnjelom smeđem podu antiknog dizala. Da, sada sam se osjećao mnogo bolje. Duševno stanje počelo mi se popravljati i ja sam izašao iz drvenog dizala posustalog pod teretom mojih uspomena.

Čim sam izašao iz dizala ugledao sam vrata boje senfa koja su, po-put pogrešnog odgovora na pogrešno postavljeno pitanje, bila odškri-nuta. Nije me začudilo to što su vrata bila otvorena, već me je zbunilo to što je stan bio toliko blizu dizala. Kao da su vrata trebala biti malo dalje. Nakon početne zbunjenosti usredotočio sam se na poluotvorena vrata. Je li to Nuzhet izašla? Kamo? Možda do dućana ili do delikate-sne radnje na uglu... Kako li se ono zvao vlasnik? Neko čudno ime... Da, Nail Dili1... Pravio je najukusnije sendviče s janjećim jezikom i žutim sirom u listićima u čitavom Istanbulu. Nuzhet ih je obožavala... Tijekom ljeta njezina bi se obitelj preselila u ljetnikovac na Bujukadi, i ovaj bi stan ostao samo nama dvoma. “Na dolasku svrati do Naila i kupi one sendviče s jezikom”, rekla bi kroz smijeh. Uz to, naravno, i pivo Tekel... Da, Nuzhet je voljela pivo Tekel... Navika koju je nasli-jedila od svoga oca. Pokojni gospodin Fehim, jedan od bivših direk-tora banke Ziraat, bio je prilično sklon tom pivu koje se proizvodi u pogonima državne tvrtke... Naravno, prije toga bi popio malo rakije Kulup... Pivo Tekel za njega je bilo kao šećer na kraju...

Odjednom sam primijetio da sam došao praznih ruku. Nakon toli-ko godina dolazim vidjeti voljenu ženu, a ni buketa cvijeća, niti boce vina. Nije uopće bitno radi li se o najvažnijoj osobi u vašem životu,

1 Tur. dil – jezik


A h m e t Ü m i t

26

praznih se ruku ne dolazi tko god da vas pozove na večeru. Pomislih da se vratim i nešto joj kupim. Međutim, kako ću joj to objasniti ako je putem susretnem? Nemoj zamjeriti, no otkako si me ostavila obo-lio sam od poremećaja koji se naziva disocijativna fuga. Ne mogu se sjetiti što sam radio proteklih nekoliko sati. Nakon našeg telefonskog razgovora ponovno sam doživio napadaj, no kada sam došao k sebi, shvatio sam da se nalazim u tvojoj zgradi. To je razlog zašto ti nisam uspio donijeti ni bombonijeru... To da joj kažem? Možda ću jednoga dana biti primoran objasniti joj svoju situaciju, ali to ne bi trebalo biti baš pri našem prvom susretu nakon toliko godina, i to nasred ulice ili u stubištu zgrade. Stoga sam odlučio ući u stan, pa makar i praznih ruku. Naravno, prije ulaska sam pozvonio. Zvono se prodorno oglasilo, ali iznutra se nitko nije javljao. Još jednom sam pritisnuo zvono, ovaj put zadržavši malo dulje prst na bijelom gumbu. Ne, izgleda da je Nuzhet doista izašla ili je otišla u stan svojeg nećaka Sezgina. Što da učinim? Malo sam zastao, a potom vrhom prsta gurnuo drvena vrata boje senfa. Vrata su se otvorila prema malom predsoblju čiji su prljavi zidovi, ne-koć davno oličeni u bijelo, sada poprimili gotovo sivu boju. Na stalku desno od vrata visio je ženski kaput boje zelenog badema, a na vješali-ci pored njega debeli tamnosmeđi šal. Nuzhetine omiljene boje... Čim sam ugledao odjeću svoje bivše drage, pred očima mi se najedanput ukazalo njezino lice. I baš kada sam samoga sebe htio nepravično op-tužiti da sam i budan počeo sanjati, shvatio sam da lice ispred mene nije priviđenje i da me Nuzhet netremice gleda kroz širom otvorena vrata dnevnog boravka. Gospodarica moga srca, uma i duše sjedila je i mjerila me pogledom. Prvo sam se trznuo, a onda sam se pokušao osmjehnuti. Susresti se nakon toliko godina s osobom u koju ste zalju-bljeni... Kako god pogledate, teška situacija. Očito da je i Nuzhet bila u istom stanju; šutke me gledala ne znajući što da kaže. Više nisam mogao podnijeti tu tišinu koja je sve više produbljivala jaz između nas.

“Zar si cijelo vrijeme u stanu?” Glas mi je bio slab i drhtav, no nisam za to mario. Ušavši u predsoblje nastavio sam govoriti: “Po-zvonio sam, a kada se nitko nije javio...”



27

Niti je odgovarala, niti se pomaknula. S lagano zabačenom gla-vom nastavila je zuriti u mene iz naslonjača boje šampanjca. Zbog prigušenog žutog svjetla koje se širilo s lustera nisam uspijevao sve sasvim razaznati, no činilo mi se da ni na trenutak nije skidala po-gled s moga lica, kao da nije htjela propustiti ni najmanji pokret. Tišina me uznemirila.

“Ostavila si vrata otvorena”, rekao sam, približivši se još neko-liko koraka. “Mislio sam da si izašla.”

I dalje je šutjela. Oči su joj bile širom otvorene, kao da se poku-šava prisjetiti tko sam, kao da pred njom ne stojim ja. E, to je, pravo govoreći, već bilo previše. Doduše, ja više nisam bio onaj čovjek kojeg je prije dvadeset i jednu godinu ostavila i otišla. Kosa mi je posijedjela, ramena se spustila i udebljao sam se. No ni ona nije bila Nuzhet od prije dvadeset i jednu godinu. Shvatio sam to unatoč razdaljini između nas i prigušenom svjetlu. Ostarjela je i to jako; možda čak i više nego ja. U meni se probudi nešto nalik radosti, premda sam se trebao rastužiti. Činjenica da je ostarjela i poružnila u meni je pobudila skriveno oduševljenje. Bilo je to veoma nisko. Po-sramio sam se. Još bih se više posramio kada bi Nuzhet shvatila što sam osjetio. Stoga sam nastavio govoriti te sam kroz bijela vrata čija je polovica bila ostakljena mutnim staklom ušao u dnevni boravak.

“Jesi li dobro? Zašto šutiš?”Očekivao sam da kaže: Uzbuđena sam. Čudno mi je što te vidim

nakon toliko godina. No od nje niti jednog jedinog glasa, niti najma-njeg pokreta. Tada sam napokon primijetio nekakav sjajan predmet na lijevoj strani njezina vrata. Na njemu se odražavalo svjetlo ulične svjetiljke ispred prozora. Kakav je to predmet? Načinio sam još dva koraka da bih ga mogao bolje vidjeti i napokon mi je postalo jasno što je to što je reflektiralo svjetlo: bio je to srebrni otvarač za pisma s ugraviranom Osvajačevom tugrom na dršci. One godine kada sam obranio doktorsku tezu jedan metalni otvarač kupio sam Nuzhet, a jedan sebi. Oštra alatka koju sam onoga dana kada me je prije dvade-set i jednu godinu ostavila, a i mnogo puta poslije, zamišljao kako je


A h m e t Ü m i t

28

zarivam u Nuzhetino krhko tijelo. Brujanje koje sam u dizalu uspio savladati, ponovno je ovladalo cijelim mojim tijelom. Osjetio sam vrtoglavicu, usta su mi se osušila sve do dušnika. Teško sam disao; povraćalo mi se, ali nisam povratio. Pomislio sam da ću se stropo-štati na pod, ali nisam se stropoštao. Stajao sam tako na mjestu kao ukopan. Bojao sam se i pomisliti da bi mogućnost koja mi je pala na pamet mogla biti stvarnost, iako je Nuzhet svojim plavim izokrenu-tim očima što zure u moje lice tu mogućnost doista činila stvarnom.

Nisam imao pojma koliko sam dugo ostao ondje. Pluća su mi se refleksno raširila i počeo sam duboko disati. Ne znam koliko mi je udaha trebalo da se saberem, ali kada sam došao k sebi nisam se mo-gao natjerati da priđem svojoj bivšoj dragoj, koja je nekoliko koraka ispred sjedila u fotelji s blago zabačenom glavom. Uspio sam samo skupiti hrabrost da kroz poluotvorene oči koje su se navikle na po-lutamu pokušam razabrati detalje. Da, detalji su bili užasni: s otvara-čem za pisma zabodenim u lijevu stranu vrata, Nuzhet je sjedila na fotelji iza stolića na kojem se nalazio vrč i pola čaše vode.

Pa ipak, nisam bio siguran što se dogodilo sve dok nisam ugledao krv. Zid s Nuzhetine lijeve strane bio je sasvim crven. Krv koja je šikljala iz njezina dugog i tankog vrata u crveno je obojila zid i foto-grafiju s vjenčanja gospođe Semihe i gospodina Fehima. Tog crvenila nije bio pošteđen ni drveni pod između Nuzhet i zida. Šikljanje je poslije usporilo, ali je izvjesno vrijeme krv nastavila teći. Curila je niz Nuzhetin vrat, i obojivši lijevu stranu njezine bijele bluze u crveno, formirala malu tamnu mrlju na mjestu koje su dodirivali vrhovi nje-zinih prstiju. Tada sam napokon shvatio: Nuzhet je mrtva. Netko ju je bezdušno ubio. Ali tko? Odjednom sam se stresao, kao da sam primio udarac u leđa. S usana mi se otisnulo jedno neodređeno “Ah!”; ni manje, a ni više, samo jedno “Ah!”


ahmet Ümit ubojstvo sultana - ljevak.hrljevak.hr/flipbook/ubojstvo-sultana/flip.pdf · zagreb,...

Documents